SKRIPTA - OSNOVI DIPLOMATIJE

*skripta je multijezička (crnogorski, hrvatski, engleski, srpski, bosanski, češki, južno-afrički)

Diplomatija ili diplomacija je pojam koji ima mnogobrojna značenja, ali svima je zajedničko
dodirivanje sfere međunarodnih odnosa i vanjske politike. Riječ "diplomatija" potječe od grčke
riječi diploma, koja je prvobitno označavala dvostruko presavijenu ispravu koja je služila kao
dokaz završenog studija. Kasnija je riječ poprimila druga, šira značenja, a označavala je službene
dokumente (između ostalog sporazume između vladara). Riječ diplomatie skovana je, prema
nekim izvorima, u Francuskoj u 18. stoljeću, odkud se proširila i u druge evropske jezike.
Diplomatija je određeni oblik držvne djelatnosti,usmjerena na odnose sa drugim zemljama I
narodnim sudionicima.Glavni cilj je ostvarivanje zadataka koje postavljaju organi državne
vlasti.Ciljevi te politike ogledaju se u vanjskoj politici država, a diplomatija je instrument kojim se
ostvaruje ta politika.To je osnovna funkcija diplomatije.Iz Grčke potiče riječ diplomatija,a termin
seže još od 1774god . Diplomom je nazvan dvostruko savije dokument. Ipak se može zaključiti
da je diplomatija državna aktivnost koja je sastavni dio političkog života svake države.Bez
diplomatije ne bi bilo moguće sagledati dinamiku međunarodnih političkih odnosa, pošto su
diplomatske djelatnosti stalni dio svakodnevnce.Diplomatija obavlja vazne zadatke koji su kroz
povijest prosle različita preoblikovanja ali su svojoj suštini ostale iste. Razvitak međunarodnih
odnosa,promaknuce položaja vastite države i sprečavanja rata politički su ciljevi kojima se kroz
povijest težilo i teži,i koji ostaju na vrhu rang liste diplomatskih funkcija. U Grčkoj je nositelj
vijesti nazivan angelosom.Podijeljena Grčka u kojoj je djelovalo načelo jednakosti gradova,
država, upravo na temelju svog multilateralnog sustava država bila je pogodna za razvoj
diplomatskih odnosa. U drevnom sustavu,nastali su i temelji prvih saveza,sporazuma,
konvencija,a česti su bili ugovori o miru te je arbitraža bila popularan način rješavanja sporova
među različitim državama. Rat je bio prihvaćen oblik komuniciranja,ali isto tako sa izgrađenim
pravilima vođenja. Poslanici su trebali da budu snažno opredjeljeni za svoj grad-državu a
skupštine u gradovima bile su one koje su birale poslanike i odlučivale o njihovim
mišljenjima.Bila je prihvacena i ideja o jednakosti,sustav poslanstva bio je razvijen i poštovan.
Rimska država posla je od drugačijih pretpostavki.Golemo Rimsko carstvo nije priznavalo
jednakost a veliki ciljevi ostvarivani su isključivo silom.Poslanicinunciji- upucivani su u osvojene
zemlje i nakon povratka podnosili su izvještaj o stanju u pojedinim rimskim posjedima.U trećem
stoljeću prije Krista tradicija diplomatije postala je sastavnim dijelom rimske teorije i prakse,a
obavljali su je tzv fetiales.Njihov osnovni zadatak bio je da motre na dobre običaje u
međunarodnim odnosima i da istovjemeno budu svojevrski depozitari(čuvari) arhiva. Rimski
Senat je imao aktivno i pasivno pravo poslanstva.Senat je birao rimske predstavnike- najčešće su
to bile skupine od 10ak osoba kojima je na čelo bio senator.Svaki član izaslanstva bio je
nepovjediv,zaštićen privilegijama,običajima i zakonima.Istovremeno,svaki član misije nosio je
zlatni prsten koji je osiguravao pravo na bezplatan prevoz i izdržavanje.Ciljevi izaslanstva koje
Rim upućivao bili su:objava rata,sklapanje mira i potpisivanje ugovora . Izlaslanstva koja su
dolazila u Rim, primio je Kvestor koji je kasnije saopštavao senatu cilj stranih izaslanika. Kao i sve
ostale robovlasničke i feudalne države Rimska izaslanstva su povremena, nema stalnog
poslanstva i zadaci su tačno određeni u postizanju određenog cilja. Senat- je tijelo koje je
upravljalo vanjskom politikom zemlje. U 12 vijeku Bizant proširuje uloge poslanika, oni više ne
prenose samo određene poruke već se od njih traži da stalno izvještavaju o prilikama u
pojedinim zemljama. Vremenom diplomatija postaje stalna djelatnost što potvrđuje 14 i 15 vijek
u Veneciji. Brojni autori smatraju Veneciju kao središte moderne diplomatije.Venecijanske
diplomatske predstavnike biralo je Vijeće umoljenih (pregadi) a krajem 15 vijeka Senat.
Veleposlanici su morali doseći 38 godina života i nakon izbora odmah su krenuli u obavljanje
svojih dužnosti.Prije odlaska u izlaslanstvo ambasador je primao upute koji su sadržale pismo o
imenovanju.Rok izaslanstva bio je 4 mjeseca pa dvije godine , a posle od 3- 4 godine.
Venecijanski veleposlanik odlazio je najčešće u diplomatskopredstavništvo sa nekoliko svojih
saradnika( zabranjeno je bilo povesti suprugu da ne bi cula tajne). Po povratku iz misije
ambasador je podnosio izvještaj u pisanom obliku Senatu i do u roku od 15 dana po dolasku. U
izvještaju je trebao pokazati lik vladara zemlje u kojoj su bili, njegove sposobnosti, bogastvo i
moc i uslo0ve za saradnju sa Venecijom. Uz te zaključne izvještaje postojala su i redovn izvještaji
(dispacci) Ti izvještaji bili su strogo čuvani i dobijali su ih samo članovi vlade,za razliku od
završnog izvještaja veleposlanikakoja su se često smtrala nekom vrstom književnog djela. Ona su
se prepisivala i širila legalnim kanalima. Venecija je upucivala u svijet redovne i izvanredne
ambasadore.U Rimu i u Carigradu djelovali su bailusi,dok su izvanredni ambasadori bili upućivani
u pojedinačne misije bilo političkog ili pak neog drugog karaktera.U ostalim zemljama djelovali
su venecijanski rezidenti kao predstavnici kojima su se takođe povjeravale diplomatske dužnosti
ali na nižoj rezini.Posebno je bio važan položaj baila u Carigradu koji je predstavljao i vrhovnu i
sudsku vlast za Mlečane u Bizantu To je bio najsposobniji diplomata Venecije koji je na
istaknutom i važnom za Veneciju mjestu moram aktivno raditi na promicanju njihovih interesa.
Venecijanska diplomatija upotrebljavala je među prvima šifre za slanje i primanje poruka, kao i
to da se uvodi i dužnost tajnog veleposlanika. Pregovaranje je osnova djelovanja u kojima se
traže mogućnosti za stvaranje saveza.Protivnici mogu vrlo brzo postati partneri,a partneri se
pretvoriti u protivnike.Italijanski poslanicu lojalni su svojoj državi ,oni imaju osjecaj za politiku i
sve njene igre,nemaju iluzija niti osjećaja. Njihov je zadatak da čene ono što je najbolje i što služi
očuvanju i povećanju vlastite države.To će ostati kao jedna od temeljnih odrednica
diplomatije.Makijaveli- u izboru između moralnih i nemoralnih čina diplomat ne treba dvojiti što
mu je činiti kako se ponašati. Njegov izbor mora biti rukovođen samo pitanjem što će sačuvati
snagu i slobodu njegove zemlje.Godina 1626 kardinal Rišelje kao diplomatski savjetnik Luja13
osnovao je prvo ministarstvo vanjskih poslovakoje postaje glavno i stalno središte za vođenje
međunarodnih poslova. Pod tim uticajem nastaju ministarstva u svim evropskim zemljama. U
svakoj evropskoj zemlji izdvaja se uloga dužnostina za vanjske poslove i u njihovim rukama
koncentriše se mogućnost vođenja vanjske politike države.Osnovni zadatak ambasadora bila je
potreba djelovanja u pravcu očuvanja i stvaranja mira.Wicquefort je poznat po njegovoj definiciji
da je diplomat postovani špijum,a u pokvarenom vremenu nemoguće je očekivati da ambasade
budu oaze vrlina.Moralnost je inače nevažna u diplomatiji i država može dopuštiti da joj služe
loši ljudi ali ne može prihvatiti da je zastupaju nesposobni diplomati.W.- je utvrdio da
sposobnost diplomate počinje s njegovom spremnošću da prihvati činjenicu kako njegov posao
nema nikakve veze sa ličnim zadovoljstvom i samoveličanjem. Ambasador mora imati prirodni
šarm i svestrana znanja.Mora biti sposoban da ocijeni temperametn i inteligenciju onih sa
kojima se susreće,a kako su i ministri samo ljudi mora znati njihove slabosti i interese ako želi
vjerno služiti svog gospodara.On mora biti suzdržan i umjeren u svom ponašanju ne pokazujući
svoje osjećaje,interese i raspoloženje.Glavni zakljućak da je diplomatija hladan i racionalan
posao koji ne trebaju obavljati moralisti ili entuzijasti niti pak osobe slabih živaca. Francoisa de
Callieresa-diplomata najprije mora uvidjeti da li je on rođen sa kvalitetima koje mu jamče uspjeh
u poslu,to podrazumijeva dar zapažanja,nepotkupljivost,racionalno prosuđivanje i svim
prilikama,pronicljivost,duhovitost i dobro vladanje.Prisao je i da pravnici nisu dobri diplomati, jer
pravni um je smatrao reuskim spremnim na cjepidlačenje i nespremnim da prihvati rješenja na
pojedinim područjima gdje se sporazumom mogu postići zajedničke koristi. Diplomatiju je
smatrao profesijom koja traži specijalne pripreme i kvalitete(postoje kvaliteti koji se mogu
razvijati praksom) Najveca količina potrebnog znanja može biti stečena stalnim praćenjem
vanjske politike. U brojnim djelima upravo Vestfalski mir se uzima kaopočetak modernog
međunarodnog sustava.U njemu je priznato( KARAKTERISTIKE ) postojanje Država na načelu
teritorijalnog suvereniteta,sve države se smatraju jednakima i moraju tu jednakost
poštovati.Istovremeno je doslo do odvajanja vlasti od religije.Priznavanjem suverenih
država,srušena je carska moć i uspostavljena su svjetovna načela međunarodnih odnosa.Glavni
nosioci legitimiteta postaju kongresi na kojima se rješavaju konkretna pitanja vezana uz pokušaj
stvaranja evropske ravnoteže snaga. Za razliku od italjanskih gradova,dubrovačka diplomatija je
poput većine tadašnjih evropskih zemalja imala prigodne poklisare koji su upućivani u
tačnonaznačene misije na stranim dvorovima boravili su kraće vrijeme i nakon obavljenog
zadatka vraćali su se u Dubrovnik.Tek krajem 17 vijeka u Dubrovniku se počinju javljati počeci
stalne diplomatije u sustavu diplomatskih predstavnika u Dubrovniku je postojao opunomoćeni
ministar,odpravnik poslova i agent.Za Dubrovnik su bili posebno vazni poklisari harača koji su
redovno u Carigrad nosili sultanu 12 500 dukata kao cijenu za slobodu trgovanja.Razvijajuci veze
sa Turskom Dubrovnik se trudio da razvije svoju prevoditeljsku sluzbu-dragomane-i da pripremi
svoje kadrove za prevodioce.Republika je stoga školovala mladiće od jezika u Dubrovniku,kasnije
u Turskoj kako bi što bolje savladali turski . Kontrolu nad radom predstavnika kao i izbor osoba
koje su odlazile u svijet obavljao je Senat.Bečki kongres 1815 koji je u pravilima diplomatskog
ponašanja zapravo sažeo postojeće običaje i sve ono što je tokom istorije postalo sastavnim
dijelom obavljanja diplomatskih dužnosti.

EVROPSKA RAVNOTEŽA SNAGA

Pojava Napoleona,ratovi koji su uslijedili i na kraju Bečki kongres 1815 god.označili su velike
političke događaje na početku 19 vijeka te izazvali brojne napore da se trabilizuju političke prilike
u Evropi. U tom novom nastojanju za drugim mirom nije bilo pokušaja da se zabrani rat ili da se
moralno osudi.Rat se i dalje smatra kao legalo sredstvo politike,dok je mir nešto čemu se teži,ne
zbog moralnih ili pravnik,već isključivo zbog pragmatičnih razloga.Sile- Velike
Britanije,Rusije,Francuske, Prusije i Austrije okupile su se na Bečkom kongresu sa željom da
zajedno rade na stvaranju sustava. Taj novi sustav političkodiplomatskih odnosa u Evropi
stvoren je voljom i željom 5 vodećih država koje su svojom silom nametnule poredak svim
ostalim zemljama. Suština je trebala biti u spremnosti svih 5 država da zajednički eliminišu bilo
kakav pokušaj jednostrane dominacije.Na toj osnovi u Beču je dogovorena i nova evropska
političko diplomatska konfiguracija u kojoj je trebalo prilagoditi nove aktivizacije teritorija,izvora
i pučanstva. Prvo razdoblje sustava ravnoteže snaga od 1815-1854 godine donijelo je stabilnost
kakvu Evropa do tada nije poznavala. U Evropi su postojali zajednički gospodarski interesi
usmjereni primarno na jačanje trgovine. Pet vodećih evropskih država nije imalo ideoloških
razlika koje bi ih odvajale i koje bi stvarale određene probleme u njihovom političkom
djelovanju.Često puta povezani krvnim srodstvom vladari,njihovi vodeći državnici,pa i diplomati,
tvorili su zapravo snažnu aristokratsku transnacionalu zajednicu.Konsenzus se mogao na toj
osnovici relativno lako postići,a činjenica da su tzv. liberali: Francuska i Velika Britanija imali
nešto drugačije poglede od konzervativne grupe zemalja:Rusije,Prusije i Austrije-nije ipak
ometala saradnju u glavnim evropskim pitanjima. Krimski rat sa svojim brojnim žrtvama kao i
nove promjene u Evropi pokazale su prve pukotine sustava ravnoteže snaga.Procjep unutar
redova velikog sustava ravnoteže snaga postaje sve dublji,a stvaranjem osovine Berlin-Beč
stvoren je temelj postupnom raspadu sustava.Umjesto koncerta 5 velikih sila,utemeljenog na
ravnoteži snaga,postupno se stvarao model bipolarnosti u kome su dva suprotna pola već jasno
zacrtavala svoje političke preferencije. Evropska diplomatija 19 vijeka postavila je kao svoj glavni
cilj evropsku stabilnost. Ona nije težila niti jednakosti država niti pak eliminisanju rata. Sustav
ravnoteže snaga na diplomatskom planu razvio je niz tehnika koje će se kasnije primjenjivati u
raznim fazama međunarodnih odnosa. Konpezacije su postale tako metoda kojom se izravnalo
postojeću ravnotežu snaga, uvijek na račun trećih i slabijih zemalja.To je praktički vodilo tome da
se u želji za uravnoteživanjem odnosa između 5 vodećih evropskih sila stalno radilo na
neuravnoteživanju odnosa na drugim područjima( neuravnoteživanju u tvz. marginalnim
područjima vodilo lokalnim napetostima i sukobima. Ratovi su vođeni zbog ograničenih ciljeva i
nakon postizanja mira poražene zemlje su se normalno vraćale u koaliciju.Isto tako nije bilo niti
tijela koje bi rješavalo pitanja posredovanja ili arbitraže.Sve te aktivnosti bile su isključivo u
rukama članica velikog koncerta evropskih sila. Natjecanje je uglavnom bilo plaćeno posjedima
bivših velikih sila poput: Turske i Španije ili pak podjelama dalekih teritorija u Aziji,Africi i
Americi. Taj izrazito nedemokratski način održavanja ravnoteže,koji je istodobno sam u sebi
nosio klicu svog uništenja u posebne teškoće dospio je krajem vijeka kada više nije bilo pogodnih
prostora kojima bi se mogle davati kompezacije.Činilo se da su Evropa i dio svijeta već podijeljeni
i to je ojačalo neprijateljstva i suprotnosti unutar dva evropska pola. Evropski sustav ravnoteže
snaga postavljen je kao težnja za očuvanjem stabilnosti nije mogao voditi ostranjenju rata.On je
bio smatran i dalje kao zakonito političko sredstvo kojim se može prijetiti.Dopušteni ratovi su bili
svi oni koji su vodili nekim osvajanjima,koja nisu zadirala u vitalne interese članica koncerta.
Takvi ratovi bili su posmatrani kao legitimni i sasvim uobičajeni koji nisu mijenjali odnos snaga u
zboru, niti su tražili neko kažnjavanje zemlje koja je pokrenula rat. Nedopušteni ratovi, ili pak
nedopušteni rat je samo onaj koji je bio uperen protiv evropskog koncerta i interesa velikih sila.
Amerika je bila zaokupljena svojim problemima.Nastojeci na svom vlastitom putu i što bržem
udaljavanju od kolonijalne prošlosti, američki političari su isticali da je za Ameriku važno imati
trgovinske veze s Evropom i da ne želi učestvovati u rješavanju nikakvih evropskih političkih
pitanja ili pak rata. Uprkos tome, ipak je američki politički establišment bio vrlo suzdržan prema
razvoju diplomatije. Godine 1906 SAD je u svijetu imao 9 ambasadora. Diplomatija u vremenu
evropske ravnoteže snaga postala je aktivnost vezana uz državnu vlast i zajedno s vojskom i
policijom tvorila je temelj stabilnosti svake države.Države su tražile najbolje mogućnosti za
ostvarenje vlastitih interesa i za rješavanje pitanja sigurnosti. Diplomatska zajednica je bila
uglavnom malobrojna,kontrola parlamenta nije bila pretjerana a javno mišljenje osvrtalo se na
diplomatiju tek u trenucima nekih većih kriza.Inače,to je bila djelatnost koja se odvijala u
diskreciji i bez posebnih uticaja masmedija.Diplomatija nigdje nije doživljavana kao znanost,već
samo kao određena vještina komuniciranja.Politika se svrstavala u zatvorenim kabinetima a
diplomati su je trebali poslušno sprovoditi u život. Zaokupljeni rješavanjem pitanja koja su bila
diktirana iz središta,diplomati su obavljali svoje funkcije u nemogućnosti da svojim radom
spriječe izbijanje rata.Uostalom, to i nije bilo u nadležnosti nižeg diplomatskog aparata,a oni
vrhovni političko-diplomatski centri odlučivanja bili su vrlo daleko od toga da shvate kako ne
moze biti govora o nekoj stabilnosti,ukoliko se ne pronađu sredstva za rješavanje i sprečavanje
izbijanja ratnih sukoba.

VILSONOV PROJEKAT JAVNE DIPLOMATIJE

Velike zemlje koje su započele Prvi svjetski rat nisu ga dovršile:od 5 velikih zemalja 3 su nestale:
njemačko carstvo,rusko carstvo i Austro-Ugarska monarhija,a na političko-diplomatsku scenu su
stupile Sjedinjene Američke Države, napuštajući na određeno vrijeme svoju izolacionističku
politiku i dajući maksimalan obol pobjedi trojnog saveza Pariška mirovna konferencija 1919god.
trebala je imati dva dijela. U prvom je valjalo potpisati mirovne sporazume,donijeti odluke o
teritorijalnim promjenama, kao i o kaznama i kompezacijama.U drugom dijelu je trebalo zajedno
sa poraženim zemljama raspraviti sva pitanja mira i izgraditi konačna mirna
rješenja.Međutim,drugi dio konferencije nikada nije održan i sve ono što je bilo postavljeno kao
provizorno postalo je za mnoge godine definitivno. Pod vodstvom američkog predsjednika Vudro
Vilsona počeo je nastajati novi međunarodni sustav. Odlučan protivnik
apsolutizma,militarizma i antidemokratskog ponašanja,Vilson je bio duboko uvjeren da su sva zla
u međunarodnoj politici vezana uz pređašnji sustav međunarodnog odnosa i diplomatskog
djelovanja. Vilson je tražio stvaranje “mira bez pobjede“ što je trebalo voditi istovremeno
stvaanju novog sustava međunarodnih odnosa,ali i potpuno novih međunarodnih mehanizama.
Umjesto nekadašnje ravnoteže snaga Vilson je nudio „zajednicu sile“ u kojoj bi djelovale sve
zemlje udružene na zajedničkim načelma i ciljevima spremne da organizuju zajedničku zaštitu. U
svojih 14 tačaka iz 1918 godine V.Vilson je na prvom mjestu stavio zahtjev za javnim
pregovaranjem i protiv tajnog sporazumijevanja država. Odbacujući stari sustav diplomatskih
odnosa i ne praveći neku razliku između politike i diplomatije. On je u njoj vidio krivca za sva
zla,a posebno za izijanje ratova. Svijet je trebao postati zajednica slobodnih naroda,pravo na
samoodređenje.Središte nove svjetske zajednice trebala je biti Liga naroda sa svojim stalnim
tijelima koja bi promicala saradnju i rješavala sporna pitanja u odnosima među članovima. Liga
naroda bila je glavna Vilsonova preokupacija i tokom konferencije u Parizu uložio je veliki napor
da uvjeri saveznike u potrebu stvaranja takvog tijela. Glavni udar Vilsonovom projektu došao je
iz Amerike gdje su se brojni političari uplašili prevelikog američkog angažovanja u Evropi, pa je
na kraju američki Senat odbacio predlog ugovora i zabranio američko članstvo u Ligi naroda. To
je bio kraj Vilsonove zamisli o stvaranju novog svijeta i organizacije koja je trebala postati
univerzalna i multilateralna.Liga naroda,ipak je bila utemeljena bez SAD-a, ona je postala prva
multilateralna međunarodna politička organizacija, ali već u samom startu bila je u teškoj
situaciji.

OD KLASIČNE PREMA SAVREMENOJ DIPLOMATIJI

U djelima koja se bave diplomatijom, najčešće se tvrdi kako je tzv. klasična diplomatija bila
vezana uz nastanak diplomatske aktivnosti u doba kardinala Rišeljea i kroz 3 vijeka pokazala se
kao korisna i svrsishodna djelatnost neophodna državama. Sir Harold Nicolson ističe da je ta
klasična,on je još naziva francuska diplomatska metoda imala svoj sustav ljubaznosti
dostojanstvenosti,kontinuiteta i postupnosti.Ona je davala prednosti znanju i iskustvu, uzimala
je u obzir realnosti koje su postojale u svjetskim odnosimai definisala je povjerenje,lucidnost i
preciznost kao kvalitete neophodne za bilo kakvo pregovaranje.

U tadašnjem sustavu međunarodnih odnosa Evropa je bila glavno i gotovo jedino središte
međunarodne politike.Eurocentrizam je uticao i na diplomatiju koja je sasvim jasno stavljala
prioritet na evropska pitanja i ponašanje evropskih sila, promatrajuci kao drugi plan sve ostale
djelove svijeta. Hijerarhija međunarodnog postavljanja država bila je vrlo jednostavna i
lakomjerljiva uzimajući u obzir vojne potencijale,strategijske položaje,blizinu tržista i izvore
sirovina kao i odnos spram ravnoteže snaga,ocjenjivala se uloga i mjesto pojedine države u
međunarodni odnosima. Pet velikih zemalja nalazilo se na čelu evropskeodnosno svjetske
politike dok su ostale zemlje bile smatrane kao male države sa svim posledicama koje su iz tog
proizilazile. Evropski koncert sila imao je svoja vlastita prava djelovanja a u diplomatskom
ponašanju velikih prema malim zemljama se jasno stavljalo do znanja gdje je njihovo mjesto i što
one mogu očekivati u sustavu evropsle politike. Klasični sustav diplomatskog djelovanja stvorio
je i organizovana pravila ponašanja diplomata,njihovog obrazovanja i selekcije.Zajednični
standardi u pripremanju diplomata,slična iskustva i slični ciljevi vodili su tome da su diplomati 5
velikih evropskih država stvarali određeni elitni klan koji se kretao evropskim dvorovima
rješavajući niz pitanja na temelju svojih profesionalnih znanja,ali isto tako poznanstava i
veza.Čak i u situacijama kada se radilo o rješavanju složenih pitanja u kojima su postojala izrazito
suprotna mišljenja i striktne političke direktive država,diplomati 5 velikih sila su znali na osnovu
svojih vlastitih preferencija pronaci izlaz i dovesti pregovore do uspješnog kompromisnog
završetka. U klasičnoj diplomatiji razumno pregovaranje imalo je posebnu važnost i tražilo se da
se ono stalno odvija te da bude daleko od očiju javnosti.Izbjegavajući javnost nije se samo htio
ostaviti dojam da je diplomatija posao koji mora imati određenu tajnovitost već se htjelo
onemogućiti stvaranje određenih uticaja spolja,izbjeći pritiske i nastanak posebne političke
klime.Polazeći od toga da se svi problemi mogu riješiti upornim i stalnim pregovaranjem,klasična
je diplomatija uporedo sa tim štitila tajnost diplomatskog pregovaranje vjerujući da su to dva
međusobno povezana preduslova uspješnog obavljanja diplomatskog posla. Rušenje metoda
klasične diplomatije započelo je ulaskom dvije velike države u svjetsku politiku:SAD I SSSR. Svaka
na svoj način uticale su na promjene.Za klasična diplomatija može se upotrijebiti termin
francuska dok bi se moderna mogla zvati američkom.Sumnjivost prema evropskim institucijama,
nepovjerenje u diplomatiju pet velikih evropskih sila i vjerovanje u jednakost svih ljudi,vodili su
V.Vilsona da pokuša kao rezultat pobjede promijeniti i cjelokupni sustav međunarodnih odnosa

pa time i diplomatije.Nova diplomatija trebala je biti otvorena i lišena svih onih tehnika koje su
rušile klasičnu diplomatiju.Nego kako je konferencija u Parizu tekla iza zatvorenih vrata,u tajnim
dogovorima između Vilsona i pojedinih istaknutih državnika,američki predsjednik je odmah
pokušao ispraviti svoj napad na tajnu diplomatiju,tvrdeći da pod otvorenošću diplomatije ne
podrazumijeva pregovore,već samo ugovore koji nastaju kao njihov rezultat. Uključivanje medija
u svaku fazu i razinu pregovaranja promijenilo je prirodu i duh diplomatije.Diplomati modernog
doba prisiljeni su da prate ponašanje partnera u pregovorima i stanje odnosno raspoloženje
vlastitog javnog mišljenja.Samim tim tehnika pregovaranja je sasvim promijenjena. Za razliku od
američkog stila diplomatije koja je pokušala otvoriti diplomatiju javnosti, mijenjajući
istovremeno njen karakter, sovjetska diplomatija unijela je u međunarodne odnose snažnu
ideološku podlogu.Pridržavajući se službenog učenja da marksizam-lenjinizam daje odgovore na
sva pitanja isticalo se u SSSr-u da je i sovjetska diplomatija navodno u prednosti jer se temelji na
takvom učenju te da joj to daje posebo mjesto u odnosu takozvani kapitalistički svijet.

DIPLOMATIJA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

Iako između dva svjetska rata nije došlo do stvaranja novog cjelovitog sustava međunarodnih
odnosa promjene koje su se dogodile ipak su pokazale da je na međunarodnom polju došlo do
značajnih novina.Vanjska politika je dobila na svom značenju.Imaju „indiferentan i ignorantski
stav prema međunarodnim odnosima.Vlade u zapadnoj Evropi počinju sve više brinuti o javnom
mišljenu nastojeći stvarati takvu politiku koja će uzimati u obzir stavove javnosti i koja više neće
isključivo voditi javno mišljenje.Kao posledica velikog svjetskog rata u SAD-u, Velikoj
Britaniji,Frnacuskoj, Njemačkoj i nekim nordiskim zemljama stvaraju se specijalizovana središta
za istraživanje međunarodnih odnosa i vanjske politike.Međunarodni odnos počinju se predavati
kao znanstvena disciplina na brojnim vodećim sveučilištima stvaraju se instituti za međunarodne
odnose,strategijske studije i spoljnu politiku te to upravo početak modernog razvoja nove
discipline. U Velikoj Britaniji kritike diplomata najprije su došle iz redova laburista,koji su tvrdili
da je selekcija i priprema diplomatskih djelatnika striktno vezano uz želju zadržavanja britanskog
aristokratskog sustava,te da i britanska diplomatija služi kao politički instrument britanske
aristokratije.

Vilsonova najava mira,bez pobjede i ukidanja svih ekonomskih barijera,već na Pariškoj mirovnoj
konferencii doživjela je svoje opovrgnuće,pa je bilo očigledno da će biti vrlo teško čekati da bi
Njemačka mogla platiti svoje reparacije. O strateskoj ulozi reparacija došlo je do različitih
pogleda.Pojedine države htjele su naprosto uništiti Njemačku,dok su neke druge zemlje bile
primarno zainteresovane za dobijanje reparacije.Kasnije su dva osnovna pola
postale:Francuska,koja je reparacije vidjela kao političko sredstvo kažnjavanja Njemačke,dok je
Britanija sve više shvatal da od ekonomskih koristi u takvoj situaciji neće biti ništa.Zato je
britanska vlada tražila revidiranje visine reparacije,na što Francuska nije pristala,okupiravši
zajedno sa Belgijom 1923godine područje Ruhra. Sve je to trebalo oslabiti Njemačku,nego,
dogodilo se totalno suprotno.Godine 1936 Hitler traži da se u okviru četvorogodišnjeg plana
pripremi armija a da gospodarstvo bude spremno podržati rat.Totalitarni režim upotrijebio je
sva postojeća sredstva da pokrene Njemačku.Započinjući program naoružanja i stvarajući uvjete
za dobijanje potrebnih sirovina,nacistička Njemačka započela je pripreme za novi ratni pohod.
Diplomatija vodećih evropskih država bila je podijeljena i u ponašanju prema totalitarnim
režimima koji su nastali u Rusiji,Italiji i Njemačkoj.Zaokupljene svojim interesima,na temelju
tradicija i iskustva iz prošlosti,Francuska i Velika Britanija nisu mogle zajednički ocijeniti pojavu
zemalja koje su unijele ideološku vododjelnicu u evropsku politiku.SAD povučene u svoje
probleme,takođe su relativno malo pozornosti obraćale tim novim državama,ograničavajući se
pretežno na izricanje svoje osude,posebno sovjetskog režima. Ono što je bilo zajedničko svim
trima državama bilo je sadržano u njihovoj osudi iracionalnog državnog djelovanja koje,po
njihovom mišljenju,nosi sa sobom opasnosti rata.Zapadni svijet,na osnovi demokratsko
liberalnih ideja izgradio je koncepciju racionalnog djelovanja u kome je i diplomatija sredstvo
stalnog pregovaranja kojima se mogu pronaći kompromisna rješenja,što mogu zadovoljiti sve
strane u sporu.Videći jasno razliku u ponašanju totalitarnih sustava,Zapad ipak nije bio
jedinstven u tome što valja činiti. Revolucija u Rusiji i dolazak boljševika na vlast značio je
odricanje Rusije od priznanja dugova stare carske Rusije.Temeljeći pristup na
marksizmu,boljševici su utvrdili da sva vlast u Rusij pripada radnicima i seljacima te da je ta nova
klasa i u međunarodnim odnosima nastupa sa željom za stvaranjem globalnih promjena u pravcu
socijalizma.

Nakon sktivne potpore svim antiboljševičkim frakcijama,zapadne države učestvovale su u kratkoj

vojnoj ekspediciji u Rusiji koja je,takođe, bila slabo organizovana i pripremljena.Godine 1921
vojna intervencija u Rusiji je obustavljena bez da je postignut ikakav politički ili vojni cilj. Nova
ruska diplomatija,predvođena najprije komesarom za spoljne poslove Lavom Trockim uz
sklapanje separativnog mira s Njemačkom, izlaskom iz rata i željom da se što prije obustavi vojna
intervencija,računala je u prvom redu sa solidarnošću radničke klase širom svijeta.
Spoljnopolitički zadaci ruske revolucije stoga nisu imali neku dugoročniju vrijednost posebno ne
za Trockog koji je tvrdio da će kao komesar za spoljne poslove uputiti nekoliko revolucionarnih
deklaracija porobljenom radništvu u svijetu i da tada može „zatvoriti trgovinu“ Iako su odbili
prhvatiti kodeks diplomatskog rangiranja poslanika i diplomatskog ponašanja, Komesarijat za
spoljne poslove sa Čerčilom na čelo počeo je okupljati boljševičke kadrove sa znanjem jezika i
stvarati jezgro nove diplomatije. U doba proklamovanja NEP-a objelodanjena je zamisao o
mirnoj koegzistenciji između kapitalističkih zemalja i sovjetske Rusije.Lenjin je tražio da
koegzistencija otvori vrata za normalno komuniciranje između ideoloških suprostavljenih
zemalja. Sovjetska diplomatija je nastojala da u svakoj prilici pokaže tzv. Svoje posebnosti. Kod
njih su vladala uvjerenja da je zapadni svijet podijeljen i da tamo vladaju zakoni profita i da će
doći do uspostavljanja odnosa sa SSSR-om.Nudeći koegzistenciju otvarao se put za privlačenje u
Rusiju zapadnog kapitala i tehnologije. Amerika je bila odlučno protiv novog režima,stavljajući
zamjerke na način kako je došao na vlast. Velika Britanija je takođe bila zainteresovana za što
brže gospodarsko uključivanje u veliku zemlju, a Francuska je pažljivo pratila razvoj događaja u
Njemačkoj. Priznanjem SSSR-a od strane SAD godine 1933 i članstvom u Ligi naroda 1934godine
sovjetska diplomatija je postigla svoje glavne ciljeve.Sklapanjem francusko-sovjetskog pakta
1935 godine trebalo je biti temeljni okvir nove sigurnosti u Evropi na koji se se mogle osloniti
sve ostale zemlje koje su imale potpisan sporazum sa Francuskom. Glavni protivnik uključivanja
SSSR-a u sustav evropske sigurnosti bio je britanski premijer Chamberlain posto je Velika
Britanija najprije trebala ući u pakt.

VELIKA KOALICIJA
Drugi svjetski rat postao je najveći ratni sukob . U tom sukobu je učestvovao najveći broj
država , trajao je gotovo šest godina . Fašističke snage okupljene u Osovini Berlin – Rim – Tokio
ubrzo su protiv sebe dobili snažnu alijansu postavljenu protiv fašizma i spremnu da se broji do
kraja zajednikim snagama. Velika antifašistika koalicija je takođe najsnažniji vojno politički
savez u svijetu. Ona je istodobno bila i prva velika alijansa sastavljena od ideološki
suprotstavljenih država koje su našle svoj zajednički interes u otklanjanju vanjske opasnosti.
Diplomatija zemalja Članica Velike antifašističke koalicije dobila je zadatak da stvara i veze i
odnose koje će omogućiti skladno odvijanje zajedničke strategije borbe fašizma. Liga naroda je
prije početka rata prestala djelotvorno rješavati ozbiljna pitanja a posebice je bila neuspješna u
pogledu održavanja mira. I na kraju, cjelokupan sastav međ. Odnosa u kome nije bilo saradnje
među glavnim učesnicima srušio se pod naletom fašističkih zemalja. Osnovni zadatak diplomata
je bio da stvore novi oblik međunarodnih odnosa u kom bi se održala Velika antifašistika koalicija
i kako onemogućiti izbijanje nekog novog rata. Amerika politika a posebno predsjednik Ruzvelt
zalagali su se za stvaranje tavih novih međunarodnih odnosa u kojima će se održati Velika
koalicija koja bi trebalo biti pretvorena u mirnodopskim uslovima u neku vrstu diktatora za
održavanje mira. Istodobno je njavljeno osnivanje međunarodne politike organizacije za
održanje mira i sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ruzvelt je na samom početku rata pokrenuo
borbu protiv amerike izolacionističke spoljne politike nastojeći da pokaže sve vrijednosti ulaska
Amerike u svjetske poslove nastojeći pokazati sve prednosti ulaska Amerike u svjetske poslove.
Ali je ujedno i rekao da američka politika izolacionizma pomogla da se u Evropi obnove snage
koje su dovele do rata. Ruzvelt je smatrao da je jedino mogućnost saradnje najsnažnijih država
a to su bile u početku lanice Velike antifašističke koalicije može dovesti do trajnog održanja
mira. Uvjeren o potrebi stvaranja novog sustava međ. Odnosa uz aktivno učešće Amerike,
američki predsjednik je tražio izlaz u ravnoteži snaga i koncertu velikih sila. Nova ravnoteža
morala je da biti stvorena d tri velike države ( SAD, VB I SSR) , a toj trojki je kasnije trebala
pristupiti Kina. Time je nsatala ideja o tzv. Ćetiri policajca koji su trebali stvoriti uslove da svijet
mrno živi i da ne dodje do nikakvih ozbiljnijih izazova koji bi doveli do destabilizacije. Međutim,
takva situacija bi mogla dovesti do situacije da se nakon pobjede Amerika opet vrati u politiku
vanjskopolitičke izdvojenosti. Došao je na ideju stvaranja novog oblika Lige naroda. Priklanjajući
se zamisli o potrebi stvaranja svjetske organizacije Ujedinjenih naroda. ( konferencije u

Moskvi, listopad hahha 1943 ) Ruzvelt je postao odlučan zagovornik Ujedinjenih naroda tražeći
mogućnost u mehanizmu svjetske organizacije ugradi posebnu ulogu velikih sila. Prijedlog o
stvaranjun glavnih tijela UN sadržavao je ideju o Vijeću sigurnosti. Kao glavnom i najvišem
mehanizmu zaduženom za pitanje sigurnosti i mira . Prema tome bila je neophodna saranja
SAD-a i SSR-a koja bi predstavljala temelj Ujedinjenih naroda.

UJEDINJENI NARODI I POKUŠAJ STVARANjA pax universalisa

Osnivanje OUN bilo je propraćeno velikim očekivanjjima na raznim stranama. Prema Ruzveltu,
konferencija na Jalti je u znatnoj mjeri doprinijela razvoju novog sustava međunarodnih
odnosa. U Ujedinjenim narodima bi se trebale okupiti sve miroljubive zemlje nalazeći u tom
središtu inspiraciju i motiv svoje akcije . Stvaranje međ. Organizacije znailo je da se i zmisaso o
„ četiri policajca“ modificira jer da će Amerika moći zajedno s drugim zemljama djelovati u UN-
u bez potrebe preuzimanja posebnih vojnih i političkih zadataka. Neki su smatrali da je to
početak nove pax universalis u kojoj bi sve zemlje imale toliku snagu da zaustave svaki pokušaj
mijenjanja međunarodnih odnosa Svjetski federalisti vidjeli su u Ujedinjenim narodima početak
procesa u kom je trebalo nastatai tijelo koje će biti iznad državnih politika i koje će svojim
politikama i konkretnim sankcijama provoditi naddržavnu politiku posebno na području mira i
sigurnosti. Očekivalo se da će UN biti glavna pol snaga koja održava mir i sigurnost a ujedno
odlučuje o daljim pravcima ukupnog svjetskog razvoja. Ubrzo se pokazalo da su sva ta
očekivanja bila ishitrena . Antifašistika koalicija je uplovila u nemirne vode da bi zatim prestala
postojati, a nova politika konfrontacije u drugi plan je stavila svjestsku organizaciju. Poćetak
hladnog rata, prva lokalna kriza ( Palestina ) i novi pristup posmatranju međunarodnih odnosa u
srdištima svjetskog političkog odlučivanja , počeli su ubrzo mijenjati stav spram svjetske
organizacije. Izbijanjem rata u Koreji i stavljanjem snaga UN –a pod američkim zapovjedništvom
jasno se pokazala snaga američkog uticaja. Antifašistička koalicija se raspala , rasplamsao se
veliki sukob na crti Istok – Zapad, u Koreji nije došlo do pobjede niti jedne strane a UN su se
pokazali kao organizacija koja ne može samostalno i nezavisno djelovati već je u vezi sa
politikom vodećih svjestkih sila. UN su postale najvažnije diplomatsko središte komuniciranja
koje je u svim fazama zaoštrenih političkih odnosa moglo

organizovati sastanke, pokrenuti diplomatsku sktivnost pregovaranja i slanja poruka. UN je bilo

jedino tijelo u kom su istočni i zpadni diplomati sjedjeli zajedno njihov dijalog bio stalno
razvijan. Postala je središte višestrane diplomatske aktivnosti gdje su mogli razgovarati
predstavnici zemaljan koje su imale zategnute odnose ili onih drzava koje se nijesu međusobno
priznavale. Vrijednost UN-a opravdao je razlog da čak ni napete godine hladnog rata nijesu
odstranile UN niiti su dovele u pitanje njeno postojanje uprkos bronjim kritikama. DIPLOMATIJA
HLADNOG RATA
Nakon WW1 ,SAD i Japan su se pojavili u međunarodnom pol.životu da bi ubrzo SAD opet
krenule putem izolacionizma. Liga naroda nije uspjela postati središte svega,a franc-brit
suprotnosti su podijelile neke zemlje u Evropi. Cilj je bio da se spriječi ulazak SSSR-a na
međunarodnu scenu a Njemačka je već bila zahvaćena nacionalsocijalizmom. Tek s početkom
WW2-kratkotrajno okupljanje saveznika – stvara se Antihitlerovska koalicija (Velika)-najveći
vojno politički savez u ist.čovječanstva. Ali ni to nije omogućilo njihovo čvršće zajedničko
djelovanje,pa se stvara novi tip međ.odnosa ,zasnovan na postojanju bipolarnih struktura. -
Walter Lippmann ,pisac knjige Hladni rat,koja je uticala na širenje ovog termina,naziv navodno
preuzeo iz franc.terminologije tridesetih godina – la guerre froide i la guerre blanche ,čime se
označavala subverzivna pol.djelatnost suprotnih pol.snaga. Ali,tek će se 1948. U Larousseu
pojaviti termin hladni rat.Od tada do danas označava veliko i događajima bogato razdoblje
posleratnih budućih odnosa. Kad je hladni rat nastao? Britanski autor Desmond Donelly – hladni
rat ima stvarne uzroke u suparništvima koja su nikla na prostoru osvajačkih britanskih pohoda u
Aziji i nastojanja Carske Rusije da ne zaostane u takvom osvajanju novih prostora. Znatno prije
Okt.revolucije su nastale tradic,suprotne doktrine ispunjene uzajamnom sumnjom i to je dovelo
do početnih konfrontacija. Američki autori,Fleming i Šuman su bili kritični u pogledu američke
posleratne politike i uticali su na nastanak škole revizionista. Posmatrajući ponašanje zapadnog
svijeta nakon Okt.rev.i mjere kapitalističkih zemalja protiv SSSR-a ,oni upozoravaju na ulogu SAD
u tom pohodu protiv Lenjinove sovjetske Rusije. To nasleđe straha i sumnjičavosti posle oktobra
se dalje razvijalo,čak i kad je postojala Velika koalicija

koja je nazivana ,,brakom iz računa'' .to je sve vodilo ka HR koji je posle izbio,ali su počeci bili
u ,,vrućem ratu između Istoka i Zapada1918-21. Đžon F.O.Konor – likvidiranje cara Nikolaja
Romanova i njegove porodice na zapadu bilo ocijenjeno kao akt terorizma. Kapit.svijet je onda
pokušao pomoći ostacima carske Rusije,pa je došlo do sukoba koji će rez.hladnim ratom.
Britanski autor Filip Vinsdor smješta HR znatno bliže,i vremenski i prostorno. On kaže da je u
ist.MO posebno važno bilo njemačko pitanje,i da je to bio glavni razlog HR,što se posebno
izrazilo 1939. Salvador de Madariage – HR počeo tokom WW2 ,gdje su postojao trojni
sukob,Zapad protiv faš i kom,faš-protiv kom i Zapada,kom.protiv Zapada i fašizma. Tako je došlo
do HR. Britanac EVAN LUARD – u hronologiji HR,datum 5.januar 1945-početak sukobljavanja.
Tad je SSSR priznao Privremenu vladu Poljske,a zapadni saveznici,SAD I VB nastavile su i dalje
priznavati poljsku vladu u Londonu. Neki autori kao godinu početka HR uzimaju 1947.kad je
nastala Trumanova doktrina. A sovjetski autori kažu da je borba američkog imperijalizma za
svjetsku hegemoniju proizvela najnegativniji uticaj na MO posleratnih godina,izrokovala niz
ozb.pol.kriza i postala gl uzrok HR. Oni smatraju da su Zapadne sile,pogotovo nakon
Potsdama,počele primijenjivati oštre oblike HR. U Svakom slučaju,HR je imao svoj trenutak
nastanka,svoje sadržaje i na kraju je bio zamijenjen politikom Detanta. *Osnovne karakteristike
bipolarnog sastava: ***Vojna i diplomatska sila okupljenje su oko 2 velika središta koja čine
lideri velikih saveza. Obečavajući sigurnost,zaštitu,podršku,ili nekad prijeteći silom da se spriječi
odr.ponašanje,ti lideri vode ostale države članice koje zbog svog položaja moraju prihvatati
takvu politiku ***interakcija se uglavnom obavlja između 2 lidera suprotnog bloka i njihovih
čelnika ***iako terit.pitanja mogu imati značajan uticaj na izbijanje konflikata,ipak se središte
odnosa u bipolarnoj strukturi tiče ideoloških vrijednosti i njihove preraspodjele u svijetu U
posleratnom svijetu svi ti elementi su brzo našli svoje mjesto :

***SSSR je izašao iz WW2 kao 1 od 2 najveće sile,čime je bila probijena blokada i to mu je

omogućilo ostvarenje političkij poteza,koji su bitno uticali na razvoj MO ***Izmijenjena slika
Evrope,nekoliko zemalja krenulo ka socijalizmu ***SAD su,na osnovu svojr ekon,vojne i političke
sile postale apsolutni lider i napustile su politiku izolacionizma,i postavile svoju globalnu
spoljnopolitičku akciju ***u godinama rata sazrijevali su uslovi na narodnoosl.pokrete,u
Aziji,Africi,tražeći likvidiranje kolon.položaja tih naroda ***kao rez.saradnje u godinama rata i
pokušaja institucionalizacije oblika međ.komuniciranja,osnovana je Org,Ujed.Naroda,sa
zadatkom da doprinese jačanju MO i podupire mir i sigurnost Nastajao je novi tip MO –bipolarni
model. Nekad se bipolarnost poistovjećuje sa HR,ali postoje razlike- bipolarizam je model MO,a
HR je jedno stanje konfrontacije. Dosledni bipolarizam- prvih godina nakon WW2,a blagi
bipolarizam –nakon 1955. A BIPOLARNI MODEL MO U DOBA HLADNOG RAT A JE DEF.TRAJAO
1947-56. *Različita određenja HR- stanje MO označeno posrednim odnosima između rata i
mira,težnje velikih sila za hegemonijom i njihova nemogućnost rješavanja sukoba itd.. HR-DEF-
Stanje otvorenog neprijateljstva,stalnog bipolarnog supranisštva i borbe izmešu država
suprotnih društveno političkih u ekon.sastava,u kom je Zapada pokušao zaustaviti promjene
nastale nakon WW2 ,a koje je trebalo da vode mijenjaju postojećeg stanja. -pokrenut je u doba
kad je nastajao socijalistički sistem,tj kada su SSSR I NR Mongolija prestale biti jedine soc.države i
kad je počeo proces snaženja ostalih soc.država. 60-IH godina,HR je dobio još 1 karak- uprkos
postojanju američkog monopola,postojala je vojna ravnoteža koja je postala 1 od osn.el. HR. Kad
među 2 bloka postoji takva ravnoteža,ravnoteža straha,tada u nemogućnosti da uspostave
norm.komunikaciju,jača suprotstavljanje nevojnim sredstvima. Nemogućnost SAD da zaustavi
nove tokove razvoja svijeta,da spriječi razvoj socijalizma i narodnooslob,pokrete,dovela je do
zaleđivanja oblika zaj.djelovanja na ekon,pol i društvenom planu. Temeljne karakteristike : 1. Na
samom početku HR,dinamika na evropskom tlu. Međutim,imao je globalne posledice.

2. Zapadne države nisu postavile svoje djelovanje samo protiv SSSR-a i drugih soc.država koje su
nastajale u Evropi i Aziji,već i protiv svih narodnooslob.pokreta shvativši koliko su im interesi
ugroženi. Ti pokreti su mogli djelovati ,ili u pravcu dobijanja nezavisnosti,ili socijalizmu. Obje
mogućnosti su bile ocijenjene kao nepoželjne i suzbijane su svim sredstvima. Tad je dinamika
odnosa prenešena iz Evrope i na ostale kont. 3. Iako je razvoj istočnoevr.zemalja i socijalizma u
njima bio značajan izbor napetosti,osnovni pravac suprotstavljanja se odvijao u Njemačkoj i zbog
nje.,jer su obje strane bile zainteresovane kako če biti raspodjeljenje njem.teritorije i ogromni
potencijal. Bitka za Njemačku je bitka za pol,ideološke,ekon položaje i zato im je bio cilj koja će
prva ući na tu teritoriju i uzeti najviše za sebe. Preko novostvorene 2 njem.države odvijao se
proces stalne napetosti. SAD se nisu htjele odreći Njem,jer su je mogli iskoristiti protiv Istoka,jer
je podjelom Njemačke bila izvršena def,podjela između 2 bloka. Zapadnonjem.buržoazija se
opredijelila za zapadni svijet,a SSSR je postao glavni nosilac ideje o potrebi kontrolisanog razvoja
Njem kako se ti narodi ne bi opet ujedinili. 4. Prvih godina nakon rata,došlo je do oštrih oblika
sučečkavanja,kad su odnosi između 2 bloka imali posebna obilježja. Dolazi do pojave novih vrsta
buklearnog i raketnog oružja,a samim tim i do traženja prvih mogućnosti neposrednog
rješavanja problema. Bipolarna stuktura je pokušala zaustaviti sve oblike tih odnosa,tako da je
čitav sadržaj MO bio ograničen na blpkovske aktere,i nije bilo mjesta za neutralne države.
Međutim,upravo doslednost blokovski nevezanih zemalja doprinijela je da se postupno,njihovim
kretanjem,ojačaju one snage koje će uticati na rušenje striktne bipolarnosti. Indijska politika,koja
do osnivanja Indije 1947.nije težiča pristupanju blokovima,bivša jugosl.spoljna politika,koja se
pedesetih sve više okrenula ka očuvanju nezavisnosti,i politika Egipta –bili su znaci novih
promjena. Oni su svojim zaj.akcijama potvrdile mogućnpst drugačijeg djelovanja u MO.

U razdoblju od 1955-56. Stupili su na snagu novi faktori. Nova vojna tehnologija i sve jača akcija
vanblokovskih zemalja doprinijele su početku kraja bipolarne strukture. Diplomatske aktivnosti
– svaki od blokova je koristio sva sredstva,a osnovne karakt.su:

***minimalnom broju kontakata Istok-Zapada ; -malom broju diplomata u predstavništvima

***pretvaranju djelatnosti diplomata u obavještajne aktivnosti,što se odmah kažnjavalo po
načelu retalijacije ***ograničavanju njihovog kretanja i kontraobavještajnom pokrivanju ***UN-
važno mjesto multilateralnog okupljanja i prenošenja poruka,pogotovo u danima korejskog rata
Diplomatija je bila u službi HR,trebalo je da vodi ka pobjedi,i bila je angažovana u izgradnji
blokovske strukture. Amerika je isprobala dolarsku diplomatiju,isprobanu u Lat.Am.a sada
prenesenu na Evropu. Njome se htjelo sizbiti širenje kom,i izgraditi zapadno povezivanje
( Maršalov plan,NATO,WEU,ZUČ) . Tako se otvarao prostor za amerike inveesticije i plasman
robe na evr.tržište. Sovjetska dipl.je bila dosta siromašnija u sredstvima,insistirala je na
povezivanju zemalja narodne demokratije sa najjačom KP u Zap.Evropi,pa je stvoren ideološko-
propagandni centar – Informbiro sa sjedištem u Pragu. Ekonom.organizacija,po uzoru na Zaj.za
ugalj i čelik – Savjet za uzajamnu ekonomslku pomoć(1949) –šezdesetih je počeo stvarno
funcionisati. Diplomate su bile ograničene politikoms vojih zemalja,i većina ljudi je bila
usmjerena na striktno izrvršavanje zadataka jer je nedisciplina bila strogo kažnjavana. Nije bilo
vremena za dublje analizu,izuzetak je TELEGRAM X,koga je iz Moskve poslati dipkomata Kennan i
koji će,nakon objelodanjivanja u Americi,predstavljati okosnicu amer.politike containmenta.
POLITIKA DETANTA Politika detanta je postala sastavni dio MO,a njeni rezultati su ugrađeni u
postojeću praksu međ.djelovanja. Ali uprkos tome,teško je utvrditi njene stvarne
primjene,oblike I suštinu. U takvoj političko diplomatskoj aktivnosti postoje cilj I sredstva.
Najvažniji cilj je težnja izbjegavanja ratnog sukoba,pogotovo u globalnim razmjerama. A u pravcu
postizanja tog cilja,neophodna su razl sredstva koja mohu biti razl kraktera I zavise od faktora
MO,razvijenosti MO itd. U sredstva akcije koja pomažu detant ubrajaju se saradnja I popuštanje
napetosti. Saradnja,kao osnovna aktivnost država zainteresovanih za detant,podrazumijeva
ekon,soc I kulturne kontakte,prihvatanje određenih međun.obaveza,aktivno učešće u radu
međun.org.i razvijanje dipl.dodira. Popuštanje napetosti –sve one mjere koje ističu smanjenje
verbalnih sikoba,zamrzavanje ili smanjivanje vojnih

proračuna,kontrolu oružja I multipolarizaciju djelovanja,prije svega putem svetske org- UN I

njenih tijela. Prema riječima 1 od nosilaca popuštanja napetosti u doba razvijenih
amersov.odnosa- Kisindžera,detant je način rješavanja odnosa sa suprotnom silom. Riječ je o
nastojanju za razvijanjem odnosa unutar trokuta velikih sila I izbjegavanjem otvorenih sukoba,za
razliku od HR koji potencira stalne zategnutosti, Za detant se ,u najširem smislu,može tvrditi da
je to politika međunarodnog popuštanja koja prruža mogućnosti za mirno rješavanje svih
međun.sporova I unapređivanje svestrane međun.saradnje. Tako da se detant shvata kao
Trajan,vremenski neograničen process u kom nema ograničenja njegovog održavanja niti
ograničenja kruga nosilaca politike detanta. Takav detant realizovao bi takve odnose koji ce
pokazati svoj zaj.interes- mir u svijetu. -U užoj interpretaciji,to je težnja čcrsto integrisanih
blokova za uspostavljanjem novog međusobnog odnosa,uz traženje nove osnove za
ostvarivanjem trajnog uporednog koegzistiranja. To je trebalo da otvori put za nove veze I
odnose među samim blokovima,kako bi sporazumno rješavali sve probleme. Tako bi nastala
nova međunarodna klima u kojoj bi bilo više prostora za razvijanje oblika saradnje između
blokova I njihovih članica. -Najuža varijanta kaže da je to stanje donosa svjesna djelatnost
supersila ugrađena u sve njihove aktivnosti,što znači da bi popuštanje napetosti trebalo prvo
tražiti u vezama 2 bloka I da bi pravce njihovog budućeg djelovanja trebalo vidjeti I njihovoj
zaj.spremnosti razvijanja detanta. To bi bilo praćeno stalnim aktivnostima I brigom najvećih sila
koje bi bile zadužene za unapređenje mira,sigurnosti I saradnje. U takvom shvatanju detanta,svi
ostali učesnici bi bili svedeni na pasivne posmatrače. Pobornici real-politike ističu da je
nemoguće očekivati da bi toliko brojni akteri u tako visokoj mjeri bili uvijek zainteresovani za
razvijanje novih odnosa. I bez obzira na važnost mira I saradnje,postoji velika podjela među
državama,I neslaganju o budućem razvoju tih novih odnosa. Smatraju da je nemoguće graditi
neki univerzalni koncept savremenih MO na temelju takvih različitosti. I blokovski prilaz detantu
je doživio kritike,jer se skretala pažnja na blpkovski nevezane zemlje I mjesto koje one
objektivno imaju u sastavu MO. Detant,kao politiku 2 najveće zemlje,ne bi bila demokratska jer
nukleralno naoružanje I takvi pol.interesi isto tako nius demokratski. Kriza je bila rezultat
zapostavljanja drugih faktora koji su željeli da označe svojE specifične interese,a najjača
upozorenja su se čula iz redova

nesvrtanih zemalja. Ističući u prvi plan interese supersila,što je uticalo na sužavanje nekih
rez.zabilježenim u odnosima među blokovima. U uslovima razvoja vojne tehnologije,novih ekon I
soc kriza,takve limitirane akcije nisu mogle dati neke rezultate. Detant je ipak godinama bio
oznaka za drugačije odnosa Istoka I Zapada,za prestanak konfrontacije I traženja sporazuma.
Proces za koji su zaint.sve ostale vanblokovske zemlje I koje su željele doprinijeti popuštanju.
Može se tvrditi da je detant stanje u kom prestaju zategnuti odnosi među državama,a neki
smatraju da se detant ne smije vidjeti kao prelazak iz faze zategnutih odnosa u etapu
popuštanja. To bi morao biti put u biši stepen međunarodnog rapprochementa. Osnovi okviri: 1.
Može se posmatrati kao 1 od stepena MO kroz koji je prolazio posleratni svijet u svom razvoju.
Ako se razdoblje od kraja rata do 1955.naziva HR,sledeća faza MO (1955-62) odvijala se u znaku
slabljenja napetosti da bi nakon 1962.(kubanska raketna kriza) usledio detant. Neki smatraju da
process popuštanja I dalje traje,a drugi misled a je 1975.prestalo djelovanje detanta. Tako
možemo pričati o postdetantu. 2. I u detantu su učestvovali razl faktori,neki više neki manje
prisutni. Razvoj MO se od kubanske krize vodio na liniji Moskva-Vašington I nastojalo se da se
stvore uslovi za izbjegavanje nukl sukoba I zbližavanje političkih stavova. Glavni faktori su bili
blokovi,I sve se dešavalo rezultatima njohovih akcija,a krug država zainzeresovanih za ovo
pitanje postajao je sve širi. To su bile blokovski nevezane zemlje,I doprinijele su stavu da detant
mora biti univerzalan. 3. I na njegov nastanak su uticali mnogi objektivni I subjektivni faktori.
Osnovne karakt.HR :koncentracija sile,jačanje integracijskih tendencija,isticanje primate
nadnacionalne ideologije I stalna bipolarna suprotsatvljanja nisu mogle opstati a mnoge su
počele gubiti na svojoj uvjerljivosti. Razvoj vojne tehnologije I mogućnosti totalnog uništenja
civilizacije u sukobu glob razmjera,pojava novih zemalja vanblokovskih,koje su prihvatile politiku
nesvrstanih I težile za nezavisnim djelovanjem unutar ovih struktura I ideja mirne koegzistencije
koja bi razvila mir I saradnju u međun.zaj.-sve su to bili faktori koji su dalje razvijali detant.

4. Prema svojim konkretnim rez,detant je bio ograničen na popuštanje zategnutosti između gl

suparnika iz HR. Oni su razvijali dijalog,od kubanske krize,pristali sun a zaj djelovanje,ekonomsku
saradnju,kulturno djelovanje I sl. Vrhunac tog bilateralnog popuštanja je bio zajednički svemirski
program Apollo-Sojuz. Uporedo sa ovim odnosima,razvijali su se odnosi I između članica
blokova,pa je otvoren proctor za pilom komuniciranje na širem planu Istok-Zapad. Razvila se
ideja o održavanju Konferencije o evropksoj sigurnosti I saradnji. Taj multilateralni oblik
pregovaranja 35 evropskih država,SAD I Kanade postao je osnovni sadržaj popuštanja napetosti.
Ovde su se uz blokovske zemlje pojavile I neutralne I nesvrstane. TO je omogućilo da konf bude
izvan blokovskih ograničenja I da pojedine zemlje shvate mogućnosti ravnopravnosti .Sve to je
Evropu učinilo kontinentom mirnijih odnosa gjde su se počeli uspješno razvijati oblici bilat.i
multilateralne saradnje. Faza detanta – u obliku triptiha - ,,popuštanje-pregovaranje-saradnja’’.
Na samom početku se postavilo pitanje mogućnosti povezivanja političkog I vojnog
povezivanja,pa su se istakli ugovori o ograničavanju nuklearnog oružja. Tako je Ugovorom o
neširenju nul oružja smanjena mogućnost nastanka novih nuklearnih zemalja. U tom okviru
napora za smanjivanjem ili kontrolom oružja,važno mjesto zauzimaju pregovori o vezi
strategijskog nukl oružja (SALT) koje vode 2 supersile. 70-Ih je prevagnula želja za izgradnjom
drugačijeg tipa odnosa I uspostavljanja novih dijaloga. SSSR je,pogotovo nakon smjene Hruščova
izrazio želju da se uvrsti u red supersila a to je bilo nemoguće bez ravnopravnog partnerstva sa
SAD. Američki spoljni I unut.problemi,kojima je bio najveći uzrok Vijetnam doprinijeli su tome da
je Nixonova administaracija morala poraditi na odnosima sa SSSR-om.,jer nijedna od 2 sile nije
željela da uđe u nuklearni sukob,I da pritom osjeti ogromne rashode za to. Umjesto
toga,potražen je put zaj.djelovanja. Veliki američko-sovjetski dijalog SALT1,sa kojim se počelo
novembra 1969.postao je stalni kanal dogovaranja o kontroli oružja. SALT 1 (Ugovor o
ograničavanju antiraketnih sistema) potpisan je u Moskvi 1972.prilikom Niksonovog boravka
tamo. Ali,već godinu dana nakon potpisivanja SALT1 ,uvedene su prve rakete sa bojevim
glavama koje nisu bile zabranjene,ali su se nastavile inovacije na obje strane. Tako se trka u
naoružanju I dalje razvijala uprkos detantu. U to vrijeme,u Moskvi je potpisana Zajednička
deklaracija o osnovnim načelima odnosa između SAD I SSSR-a. Bilo je istaknuto : -u uslovima
postojanja nuklearnog oružja,ne postoji alternative za dvije zemlje nego osnivanje njihovih
odnosa na načelima miroljubive koegzistencije -sprečavaju situacije koje bi mogle poremetiti
njihove odnose -učiniče sve da bi izbjegle vojne konfrontacije I sprečile izbijanje nuklearnog rata
-u uzajamnim odnosima nastupaće suzdržano I uvijek će biti spremne za pregovaranje -svaka od
potpisnica izbjegavaće ostvarivanje jednostranih koristi na račun druge zemlje -glavni uslovi za
održavanje odnosa su priznavanje sigurnosnih interesa Nakon toga uslijedilo je razdoblje
bilateralnog detanta u kom su sklopljeni mnogi ugovori o saradnji na
ekon,kulturnom,naučnom,sportskom I turističkom području,a vrhunac je bio let u svemir. Ali
ubrzo se pokazalo da ovo nema duži vijek. U Beču,1973. Pregovori o uzajamnom balansiranom
smanjivanju vojnih snaga (MBFR) izraz su regionalnog evropskog pregovaranja. Da bi se
pregovaralo o eventualnom smanjenju vojnih snaga u srednjoj Evropi. Sa slabljenjem duha
detanta I pogoršavanjem američko-sovj odnosa ovi pregovori su se našli u teškoćama.
Konferencija o evropskoj sigurnosti I saradnji dosad je najrazvijeniji političko diplomatski oblik
detanta,pokazala je da je krug učesnika daleko širi I da u radu konf ravnopravno učestvuju sve
zemlje,bez obzira na veličinu,snagu,pripadnost ili nepripadnost blokovima. Pozitivne promjene
koje je izazvao detant osjetile su se I u diplomatiji. Iako se nastavilo sa izgradnjom sopstvenih
instumenata povezivanja na zapadu (NATO,WEU,EEZ) I na Istoku (SEV,Varšavski ugovor),ipak su
bili otvoreni kanali multilateralnog pregovaranja. UN su služili kao početna baza uz djelovanje
bilateralnih američko sovjetskih oblika pregovaranja I detant je krčio put novim dipl.sadržajima.
Uspostavili su norm odnose,povećao se broj predstavništava,inicirani su prvi neform kontakti.
Razvila se želja za sve slobodnijim I otvorenijim MO.Tu su važnu ulogu igrale I nesvrstane I
neutralne zemlje koje su takođe podržavale detant. Detant je razbijao ustaljene oblike
koimuniciranja I bio je izraz novih promjena.

NOVI SVJETSKI POREDAK

Kad se u Vašingtonu pripremao vojni projekat Pustinjska oluja 1991.u razmatranju opcija
Iraka,Buš je okupio savjetnike I Iraku je dostavljeno ozbiljno upozorenje da se povuče iz Kuvajta.
To je trebalo označiti nov sastav MO u kom su se dogodile ogromne promjene na svim stranama
svijeta,a čitav sjetski poredak je bio izazvan akcijom Iraka. Promjene s kraja 90-ih imale su svoju
pol,ideološku dimenziju. Ideologija je gubila na znacaju unutar kapit.i kom.sistema. Reganovo
jačanje američke vojne sile I stav da je detant nije naišlo na pozitivne reakcije. Američko
instistiranje na NATO-u I želja da se nukl oružje instalira u Zap.Evropi,još više su odaljili političke
krugove od Amerike. SSSR je počeo da shvata greške I u obnovi socijalizma su vidjeli jedini izlaz.
Ali Gorbačovljeva revolucija je pokazala da je to u stvari bilo jedno sasvim promašeno razdoblje.
Ideologija,koja je odvajala Istok od Zapada ,postal je jako nepopularna. U ist Evropi,gdje su
članice Varšavskog ugovora prihvatile zapadnu tehnologiju,kulturne vrijednosti I njihov životni
standard,marksizam lenjinizam je izgubio na značaju. Zemlje su polako odstupale od
socijalizma,a izjava sovjeta da neće imati ništa protiv izlaska Mađarske iz V.ugovora,motivisala je
I ostale da prihvataju zapadni sistem pol I društv.razvoja. Ideologija je izgubila svoje mjesto I u
spoljnoj politici ,Amerika je tražila rešenja koja neće biti skupa I koja će joj omogućiti miran
razvoj,a na sve to sui h opominjale akcije u Vijetnamu koje se nisu dale zaboraviti,kao ni one
sovjetske u Avganistanu. Tu su se znatno pokvarili odnosi S-A,I Došlo se do zaključka da se u tim
sukobima na dalekim I siromašnim područjima,velike sile mogu još više oslabiti,a politika im je
bila znatno oslabljena,objema stranama. Želeći da obnovi američku vojnu silu,Regan je znatno
zadužio Ameriku,ona je prestala da bude najveća ind.sila,a sve je to imalo negativne posledice
na unutrašnji razvoj. Kad je SS u pitanju,za vrijeme Gorbačova,život je postajao jako težak,a ideja
perestrojke je doživjela brzo slom,obnova socijalizma nije bila moguća. Nezadovoljstvo,anarhija I
apatija koja je zavladala zemljom,pokazala je kraj velike imperije. Upravo u ovom kraju
ideološkog I političkog takmičenja postavljeni su temelji novog svjetskog poretka I pokušaja
saradnje većine država. Postoje 4 vrste sastava nove svjetske sigurnosti ,na osnovu structure
glavnih učesnika : 1. Model novog poretka gdje vodeću ulogu imaju Ujedinjeni narodi 2. Model
pentagonalnog djelovanja 5 stožera svjetske politike : SAD,EEZ (Evr.ekon.zajednica.1957 u
Rimu) ,Japan,Kina I Rusija 3. Model policentrizma u kom postoji vodeća politička I vojna snaga-
SAD 4. Model novog svjetskog poretka,utemeljenog na međuzavisnosti država,koje bi ojačale UN
I izmijenile njena ovlašćenja *Uporedo sa slabljenjem ideologija,jačala je svjetska organizacija.
Prema sovjetskom planu mijenjanja uloge ove org,iz 1988. UN će biti glavni stub politiku,I treba
ojačati Vijeće sigurnosti,ojačati ulogu Suda Pravde I započeti zaj.akciju putem UN-a u pravcu
zaštite prirode,suzbijanja bolesti itd. Zajedničko djelovanje prilikom osude Iraka I pokretanja
Pustinjske oluje,akcije u Somaliji,Kambodži I reagovanje na akcije u Jugoslaviji – pokazale su
mogućnost djelovanja UN-a koje vodi ka miru I stabilnosti. UN bi vodeću ulogu trebalo da ima
nakon što je socijalizam skoro pa nestao,kad je Njemačka postal stub EEZ,kad postoje problem u
zemljama u razvoju itd. UN bi trebalo da budu sjedište svjetske kooperativne akcije,I rješavali bi
globalne izazove. To bi bio početak stvaranja novog sastava MO u kom bi se znala struktura : sve
države članice,organi nadležnosti,I sankcije koje se mogu preduzeti. * Model pentagonalnog
djelovanja 70-ih je zagovarao Kisindžer koji je najavio nastajanje 5 središta svjetske moći:
SAD,Zapadna Evropa,Kina,Japan I SSSR. Zap Evropa je dobila svoje ekon,finansijke I političke
attribute,Japan je postao velika sila,Kina prolazi kroz reforme ali zadržava socijalizam uz
postojanje nekih kapit.elem. Rusija je bila najslabija tačka u ovom pentagonu,sa nuklearnim
oružjem kao jedinom snagom,a pred njoj je tek prodstojao process raspada velike države. Ovih 5
učesnika je trebalo da zajednički djeluju u svim pitanjima kako bi došlo do usklađivanja njihovih
interesa I na globalnom planu,a tako bi se razvijao novi sastav MO. Pošto je nekadašnja supersila
SSSR nestala, ostala je ograničena Rusija,u vojno političkom pogledu na čelu hijerarhije nalazila
se SAD –industrijska,finansijska,vojna I pol.snaga. Ona je bila jedina sila koja je na kraju uvijek
brzo I odlučno pokretala akciju. -Etnički I nacionalni konflikti na Balkanu I u Evropi su sve više
tražili akcije međ.zajednice. Postavljala su se pitanja kome će se dati uloga glavnog kreatora
političkih aktivnosti – da li će to biti UN,na čelu sa 5 velikih sila,ili SAD? Amerika uporno izražava
spremnost da se bori protiv terorizma koji je sada najveća prijetnja svetskom poretku. Amerika
je neosporno unipolarni lider koji može da djeluje kako hoće,protiv koga hoće
(Srbija,Avganistan,Irak) .Rusija,Indija,Kina,Njemačka,Francuska se suprotstavljaju ovom modelu I
žele multipolarni svijet gdje Amerika ne bi bila jedina vodeća sila. Novi svetski poredak,između
unipolarnog I multipolarnog uređenja,je dobro mjesto za aktiviranje I globalizovanje diplomatije.
Brojnost veza,brzina komunikacija,želja većine zemalja da postanu antiterorističke,porketači su
diplomatije,a bilateralna,multilateralna I regionalna dip.cvjetaju na svim nivoima. Savremeni
svijet se razvija na temeljima nestanka ideologija,demokratije,liberalizma, I slobodnog tržišta. -
Na temelju globalne međuzavisnosti I saradnje,mogao bi nastati novi svjetski poredak koji bi bio
utemeljn na univerzalnim načelima I uključivanjem svih dijelova svijeta u 1 cjelimu. UN ne bi
postale svjetska vlada,ali bi se njena ovlašćenja mogla proširiti,bila bi stub oblikovanja
međ.saradnje ,a međuzavisnost bi bila shvaćena kao temelj na kom bi se razvijao svaki vid
saradnje. POJAM DIPLOMATIJE Diplomatija se označava kao
pregovaranje,komuniciranje,rješavanje osnovnih državnih interesa sa drugim državama. Neki
kažu da je ona umjeće vođenja MO. 4 različita pristupa: 1. Izjednačava diplomatiju sa spoljnom
politikom. Jedan od utemeljivača nauke o MO Hans Morgentau smatra da je diplomatija
sprvodođenje I formulisanje spoljne politike. 2. Izjednačava diplomatiju sa tehnikama spoljne
politike,I termin diplomatija ovde označava ukupnosr sredstava I aktivnosti koje koristi država u
svojoj spoljnoj politici. Sovjetski dipl rečnik –to je tehnički instrument sprovođenja spoljne
politike.

3. Identifikuje diplomatiju sa međunarodnim pregovaranjem. Ono je gl funkcija diplomatije I

diplomata, a u međ.pregovaranju je najvažniji zadatak 4. Pojednostavljuje viđenje problematike
tvrdeći da je diplomatija djelatnost,bussines ili umjeće diplomata. U svakom od ovih pristupa
postoji samo dio preciznosti,ali sve zajedno ne objašnjava sam pojma dipl. Najčešće se dipl
izjednačava sa MO,spoljnom politikom,impčementacijom spoljne politike,pregoranjem I sl.
Izjednačavanje MO I dipl polazi od uvjerenja da se u nekim stupnjevima razvoja MO može staviti
znak = između ovo 2. Ali ovo jednačenje bi suzilo te odnose,odstranilo dio međunarodnih aktera.
Spoljni poslovi se shvataju kao dvostruka aktivnost-spoljna politika I njeno sporovođenje. I oni se
nekad koriste kao sinonimi,ali ovde to uglavnom nije sporno. Ostvarivanje spoljne pol postavlja
diplomatiju kao supsidijarnu djelatnost spoljne politike. Osnovna razlika između ove 2 aktivnosti
očitava se u tome da je stvaranje spoljne pol prilično decentralizovano I da na to utiče više
aktera I domaćih I stranih,dok sprovođenje spoljne politike kontroliše središte koje stvara
nacionalnu spoljnu politiku I odlučuje o svi fazama njene primjene. Ovde se dipl shvata kao dio
spoljne politike. -Implementacija spoljne politike fokusira se na njeno sprovođenje u prestonici
zemlje I širom svijeta. Diplomatja je tu primarna metoda uz čiju pomoć se ostvaruje spoljna pol
kao normalno sredstvo komuniciranja u MO. To podraz diplom aparat koji obavlja poslove I
zadatke. George Kennan implementaciju spoljne pol od nekarijernih diplomata naziva
diplomatijom diletanata,što bi je trebalo dijeliti od klasične diplomatije I diplomata kojima je to
životno zvanje. Komunikacija podraz sve službene odnose među vladama ,usmene ili
pisae,direktne I indirektne,gdje se diplom određuje kao regularni kanal putem kog države
komuniciraju,pa je ona umijeće održavanja komunikacija. -Najuži pristup = diplomatiju sa
pregovaranjem. Harold Nikolson –dipl-umijeće pregovaranja,I ono je 1 od gl aktivnosti diplomate
vezana uz političku aktivnost države koju predstavlja. Diplomatija se sadrži od dijaloga I
pregovaranja I ona nije samo instrum države,već je to institucija sistema država,odnosno
međunarodne zajednice. Gl funkcija dipl je pregovaranje koje se ostvaruje u nekolika funkcija: 1.
reprezentacija 2. Formulacija I identifikacija ciljeva I interesa

3. mogućnost održavanja urednih odnosa 4. mogućnost uspostavljanja I obnove pravila I

procedure koje regulišu međunarodni sistem,I dipl se shvata kao instrum za primjenu
međun.prava I međun.organizacija Ona se shvata I kao
umijeće,nauka,vještina,process,praksa,funkcija,institucija I sve to zajedno. U velikoj mjeri slijedi
politiku,sve više zahtijeva upotrebu nauke I naučnih pristupa,vezana je uz vještine
djelovanja,ona je stalan process,ima svoju praktičnu primjenu I to je aktivnost sa jasno
naznačenim f-jama I institucijama DIPLOMATIJA je društvena djelatnost I politički process u kom
politički faktori,najčešće države,stupaju u međusobne odnose u međunarodnom okruženju.

MODERNA DIPLOMATIJA Dipl je prošla kroz različite stupnjeve promjena,faze

razvoja međun.zajednice su ostale poznate I po grčkoj,franc,italijanskoj diplomatije koje zajedno
čine model klasične dipl,da bi od predsjednika Vudroa Vilsona započelo doba moderne američke
diplomatije. S prvim aktivnostima Lige naroda počelo se govoriti o parlamentarnoj
diplomatiji,zatim personalnoj,a nakon prvih susrera lidera velikih sila – summit diplomatija. U
HR,veliki sukob između Istoka I Zapada ,vodio je do toga da se dipl nazove totalnom,zatim je
dobijala nazive nuklearne,krizne I preventivne da bi kasnije dobijala nove epitete: diplomatija
popuštanja,detanta I sl. Posle promjena u WW2,sve se više govori o modernoj diplomatiji.
(povećanje broja članica međun.zajednice,povećanje kvantuma diplom aparata,nove
funkcije,danas preko 200 suverenih država,promjene u stilu I sadržaju). Jačale su I asocijativne
diplomatijr,vezane za međun.org I njhovo bliže integrisanje. Politička saradnja unutar EEZ je
najbolji primer za to,države nastupaju kao jedinstven politički faktor u MO. Drugi razlog velikih
promjena odnosi se na proliferaciju međun.interesa,gdje se diplom prestala baviti samo
pol.pitanjima. Pregovori o nuklearnom oružju,otpadu,terorizmu I sl.postao je svakodnevni dio
diplomatije. Porasla je potreba za pregovaranjem svih vrsta –mirnim rješavanjem
sporova,konsultacijama,povećao se krug poslova,I broj specijalista diplomata,a bogate zemlje su
otišle korak dalje pa se u njihovim dipl.predstavništvima nalaze razni atašei koji se bave naučnim
pitannjima I praćenjem novih tehnologija.

-Revolucija u komunikacijama I transport je uticala na brze promjeen u diplom obavljanju

poslova,predstavnici su dosta bolje kontrolisani jer im se u svakom trenutku može tražiti
izvješttaj iz central,ali diplomata više nije prepušten sam sebi već ima mogućnost dobijanja
instrukcija. Konferencije za štampu takođe dovode do boljeg obavještavanja javnosti. Fašostička
dipl je koristila sredstva propaganda,otvorila je mogućnost obabještajnog djelovanja,razvila se
snažna kontraobavještajna služba itd. Pozitivne pormjene su omogućile njihovu
demokratizaciju,pa je porastao I broj građana koji učestvuju u MO. Javna dipl je danas jako
prisutna –sastanci,seminari,objelodanjivanje materijala I sl. SAD JE 1800.održavao odnose sa
samo 5 država,nakon WW2 sa 65,a danas sa 180.Tu su I predstavništva u
organizacijama,izaslanstva I sve dovodi do većih izdataka State departmenta. Spoljna politika je
jako skupa aktivnost,pa se zemlje 3.svijeta stalno bore sa tim problemom. Ovo je dovelo I do
profesionalizacije diplomatije,jer samo jako uspješno ako su susreti pripremljeni,angažovani
profesionalci I sl. Samitima nedostaje vremena,strpljenja I detaljisanja jer su to kratki sastanki
koji moraju dovesti do optimalnih rešenja jer se od njih sve očekuje. Prof diplomati su samitima
izgubili na značaju,ali njihov položaj još uvijek nije oni najprofesionalniji mogu obavljati tako
složene zadatke. -Summiti su poslati 1 od novih oblika pregovaranja na čelu sa liderima država.
Bečki kongres 1814-15. Je zasijedao 9 mjeseci I uzima se kao prvi samit,a termin samit
diplomatija je skovao Vinston Čerčil 1955. U svom predlogu za sazivanje konf.koja bi
normalizovala odnose između Istoka I Zapada. Ali Truman je još od 1945.bio protivnik ovoga jer
se prisjećao svojih sastanaka sa Ruzveltom I Staljinom ;D . Prvi samit se desio u Ženevi 1955. Ali
nisu postignuti zapaženi rez. Kasniji sastanci u Camp Davidu I Parizu 1960.nisu prošli ništa bolje.
Danas se državnici sreću na razl sastancima u okviru UN,EEZ,NATO,G7. To može biti umanjen.

Diplomatija između oblika i sadržaja

Jedna od osnovnih kritika diplomatima i diplomatiji svodi se na to da je previše usmjerena ka
poštovanju ceremonija i oblika čime se gubi njen potrebni sadržaj. Za vrijeme klasičnog perioda
diplomatije, diplomate su bile okružene sjajem i blještavilom. U tzv ,,bijelom papiru'' Min.
Vanjskih poslova UK-a iz 1943 godine, diplomatsko djelovanje je okarakterisano kao vještina za
najuži krug, brane se interesi samo nekih slojeva,o brazovanje i poznavanje društvenih i
ekonomskih prilika je loša da bi se mogao ostvariti adekvatan diplomatski angažman. Moderna
diplomatija je donijela sa sobom minimum ceremonijala, formalnost je sve manja a važno je
obratiti pažnju i na sadržaj pored oblika, tj. Diplomata mora biti obrazovan i bez problema
poznavati i shvatati probleme zemlje u kojoj djeluje (primateljice). U želji da se određene forme
ispoštuju, država može povući svog ambasadora iz druge države i prekinuti diplomatske odnose
onda kad se određena država ne ponaša na određeni način. To je npr. bio čest slučaj sa Izraelom
gdje je dosta država povuklo svoje ambasadore 1967 godine. Ako se želi zadržati određena
forma i nastoji pokazati da se ne odustaje od određene politike, pregovori se mogu nastaviti u
nekoj trećoj zemlji. Hallstein-ova doktrina: Prekinuti sve odnose Socijalističke Republike
Njemačke (istočne) ako neka druga zemlja prizna zapadnu Demokratsku Republiku Njemačku.
Nikolaj Čaučesku je razvio doktrinu univerzalnost, Rumunija je imala diplomatske odnose sa SAD,
Kinom, SSSR, bez obzira na sve moguće konflikte i sporove među njima. 5. Kvaliteti uspješnog
diplomate Kalijer: diplomata mora imati um koji zapaža i snagu intelektualne penetracije kojom
će moći ući u misli drugih. Mora biti brz, dobar slušatelj, ljubazan i pogodan, promisliti pa onda
tek reći i mora biti ljubazan prema ženama ali nikako ne smije izgubiti srce. Ne smije piti, kartati
se, juriti za ženama, mora biti smiren, slušati čak i budale, izučavati istoriju i memoare, poznavati
strane institucije i običaje, znati latinski, njemački, italijanski i španski, književnost, matematiku,
pravo, nauku. Nikolson daje još prijedloga: Diplomata mora biti svjestan, oni koji ne znaju prave
činjenice su uvijek brojniji i od njih zavisi konačna odluka. Korisno je druženje sa građanima
zemlje primateljice, drugim diplomatima, novinarima, poslovnim ljudima, naučnicima, mora
meritorno govoriti o svojoj zemlji, ni sve najbolje, ni sve najgore, osoblje ambasade mora biti
pažljivo birano zbog mogućnosti da su neki članovi članovi nekih kontraobavještajnih službi što
je zapad često griješio (zapošljavajući ljude iz države u kojoj je ambasada u samom objektu).
Prevodilački kadar je jako bitan, mora biti taktičan i spretan uvijek ambasadoru pomoći u misiji.
Od ambasadora se očekuje slanje izvještaja. Moraju biti brza, zanimljiva, tačna, sveobuhvatna i
provjerena. Diplomata u izvještajima može da ti svoje mišljenje, ukazati na mogućnost nekog
rješenja itd. Diplomata zemlju primateljicu ne smije smatrati najvažnijom. Prilikom izvještavanja,
znatan problem predstavlja objektivnost. Velike zemlje imaju problema sa ogromnom količinom
izvještaja koji pristižu te isto tako i male zemlje sa malim brojem činovnika koji treba da to
obrađuju. Ruzvelt je od svojih ambasadora tražio da ga lično obavještavaju izvještajima. U
klasičnoj diplomatiji, dešavalo se da diplomate djeluju mimo propisanih naređenja i samostalno,
toga gotovo nema u modernoj diplomatiji i radi se po određenim strogim pravilima. Ambasador
ne smije zastraniti niti postati previše lojalan zemlji u kojoj boravi jer mu lojalnost leži u matičnoj
zemlji čije interese brani. Tomas Džeferson kaže da je za diplomatu najbolje razvijati prijateljstva
sa brojnim ljudima ali trajne veze ni sa kim. Druženje ambasadora sa opozicijom u nekoj državi
nije baš idealno, najbolji kontakti su slobodni profesionalci: novinari, umjetnici, naučnici, kulturni
radnici itd. Mora dobro poznavati čitavu zemlju, njene regije i nikako biti strogo vezan samo za
prijestonicu. Takođe jedan od problema je i ideološka indoktrinacija ambasadora koje
povremeno vrate na neko vrijeme u matičnu državu i opet pošalju u svijet što su često radili u
SSSR. U svojem djelovanju diplomata ne smije kritikovati državu niti svoju zemlju, ne smije se
miješati u unutrašnja pitanja zemlje niti lagati (opet SSSR). Fridrih Veliki je svoje ambasadore
nazivao ,,poštovanim časnim špijunima'' , špijun je svaki ambasador čije djelovanje izlazi iz
okvira odredaba Bečke konvencije o diplomatskim aktivnostima. Mnoge ambasade su za vrijeme
HL. Rata bile finansirane i finansirale, CIA, KGB, M15, BND... Najosumnjičeniji za špijunažu su
najčešće vojni atašei. Jedna od prvih žena ambasadorki bila je maršalica de Guebrian na dvoru
poljskog kralja Vladislava, zatim Clara Luce Booth (SAD, ambasadorka u Rimu).

Obrazovanje diplomata
Početkom 18. vijeka pojavljuju se prva nastojanja da se diplomate u posebnim središtima.
Godine 1701. u Rimu je osnovana Akademija koja na dvogodišnjim studijama priprema
kandidate za papinsku diplomatiju. Nešto kasnije, 1712. de Torcy osnivau Parizu akademiju koja
školuje mlade ljude u pripremanju arhiva, njihovog izučavanja kao i dr. znanja s područjima
međunarodnih odnosa. Godine 1747. osniva se institucija koja će školovati i pruske diplomate.
Prolazi vrijeme kada se smatralo da diplomata ne treba imati posebno školovanje. Danas svi
smatraju da je diplomatija jedna od najvažnijih djelatnosti jedne države. Jedan od utemeljivača
studija diplomatije Smith Simpson ističe da se diplomata treba obrazovati kako bi bio bolje
pripremljen za izazove koji ga čekaju. Prije nekoliko godina ustanovljeno je Udruženje
diplomatskih akademija i instituta,koji predstavlja međunarodni oblik saradnje svih institucija
koje se bave obrazovanjem diplomata. Trenutno postoji više od 40 takvih institucija širom
svijeta. Glavni oblici obrazovanja diplomata se mogu podijeliti na 4 stavke: • Diplomatske
akademije koje su zapravo instituti koji su utemeljeni i pripadajuministarstvu vanjskih poslova. •
Škole vanjske službe su fakulteti koji pripremaju studente za diplomatsku službu • Instituti
međunarodnih odnosa koji su nezavisni od ministarstva vanjskih poslova(institut za
međunarodne odnose iz Haga) • Međunarodne organizacije za obrazovanje Uz ove četiri vrste
moguće je naći neke koje kombinuju tipove organizacija(Haška organizacija međunarodnog
prava i haški institut društvenih studija). Analizirajući programe i sudionike u njima, mogu se
razlikovati programi namijenjeni diplomatama koji su primljeni na posao u ministarstvo i one koji
tek pripremaju ulazak u dipl. službu. Osobe kojima su programi namijenjeni mogu se svrstati
među: studente koji su završili gimnaziju, studente koji su završili redovne studije na nekom
fakultetu, državneslužbenike i diplomate. Model programa koji se organizuje za mlade
diplomate je Institut za međunarodne odnose u Hagu. Program je postavljen na 4 mjeseca i ima
3 glavna elementa: 1. Vještine u obavljanju diplomatsko-konzularnog posla koji se svode na
učenje više jezikai podučavanja osnovnim poslovima diplomate i konzula. I te vještine se
prezentuju na 2 načina. U prvom se predstavljaju određena pitanja vezana za diplomatsko
djelovanje. Drugi način je da se organizuju seminari. 2. Predavanja iz međunarodne politike.
Institut u Hagu je organizovao 4oro mjesečna predavanja za diplomate. Upravo se u krugu nekih
zemalja pokazalo koliko su loše upoznati sa nekim područjima. Međunarodni odnosi smatraju se
središtem znanja koja budući diplomata treba savladati. U okviru međunarodnih odnosa imamo i
međunarodna prava koja imaju 3 tematska kruga: osnovna poglavlja iz međunarodnog prava,
drugi dio se odnosi na evropsku integraciju i evropsko pravo i treci dio se bavi diplomatskim i
konzularnim pravom. Pored međunarodnog prava postoje i međunarodni gospodarski odnosi
koji se predstavljaju kao skup znanja sa područja gospodarstva i finansija. Pristup savremenim
međunarodnim odnosima i program polazi od prve polovine 20. vijeka. 3. Ocjena uspjeha
polaznika se ocjenjuje prema testovima, simulacijama i radionicama. 4. Proliferacija(uvećavanje)
novih država i bujanje diplomatije

Proliferacija država može se pratiti u 3 velika vala: 1. Odmah nakon II svetskog rata,
nekoliko novih zemalja stupilo je na put svoje državnosti. 2. Drugi veliki val vezan je za proces
dekolonizacije i stvaranje niza novih država u Aziji i Africi 3. Posledni val,vezan je zaraspad
socijalističkog sastava u Evropi i posebno raspad federacija: Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i
Čehoslovačke. Države koje su nastale nakon II svetskog rata, uglavnom su izašle iz redova zemlja
koje su bilepod protektoratom velikih sila. Taj ulazak u međunarodne odnose stajao jeu znatnoj
mjeri u znaku djelovanja antihitlerovske koalicije, bio je inspirisan Atlanskom poeljom. Neko od
zemalja razvile su relativno brzo uspješnu vlastitu diplomatiju, poput Indije i Egipta. Izrael kao
nova zemlja bio je zaokupljen pitanjem vlastitog opstanka. Skupina zemalja iz Afrike i Azije
odmah je imala jasnu viziju sijeta podijeljenog na dva bloka i pokušala je stajati izvan tog
bipolarnog modela međunarodnih odnosa. Velika većina tih novih zemalja uključila se u pokret
nesvrstanih. Uz taj novi koncept međunarodnih odnosa, nove zemlje su imale i priliku da u
pokretu nesvrstanih imaju stalno otvoren prostor za plutanje između Istoka i Zapada. Međutim,
javlja se Kissingerovo upozorenje, da ako nesvrstane zemlje budu djelovale kao blok moraju
očekivati da će tako biti i tretirane. Rušenjem socijalističkog sastava i nestankom druge super
sile(Sovjetskog Saveza), nestalo je takmičenje između Istoka i Zapada na prostorima nasvrstanih
zemalja. 1. Povećanje broja država koje stupaju u diplomatske odnose ima svog odraza u
biletrnoj i multilateralnoj diplomatiji. Broj diplomatskih predstavništava je u stalnom porastu,
funkcija je više. To vodi značajnom pitanju finansiranja diplomatije. Postoji i osjetljivo pitanje
prestiža koje je posebno značajno u mladim državama. Ulazak u Evropu vidi se kao riješenje svih
problema, bilo da se radi EU, NATO... U prvoj fazi zapadnoevropske zemlje pristupile su
selektivno potrebi otvaranja diplomatskih poslanstava. One su izabrale jednu od baltičkih
zemalja kao sjedište svoje misije – Ukrajinu i Kazakstan. Međutim ubrzo se pokazalo da su
traženja sve veća, te je i tu došlo do promjena. Multilateralna diplomatija suočava se sa većim
izazovima. Organizacije ujedinjenih naroda od svoje 51 članice iz 1945. približava se danas brojci
od 200 članica. Na području multilateralne diplomatije pokušava se pronaći mogućnost da se
Ujedinjeni narodi zadrže kao glavno okupljalište niza zemalja ali da one ne budu i središte
stvarnog djelovanja, imajući u vidu teškoće koje postoje zbog velikog broja članica. U Africi sa
druge strane došlo je do stvaranja znatnog broja država, regionalizam je pokazao svoju
vrijednost. Kako bi se zemlje držale na okupu preraspodijeljeni su na Organizaciju afričkog
jedinstva. U proširenju diplomatskih aktera, Konferencija o evropskoj sigurnosti i saradnji
zamišljena je kao oblik djelovanja koji bi trebao pomoći u rješavanju regionalnih pitanja vezanih
za evropu.

2. U doba djelovanja klasične diplomatije dugi niz godina diplomatja je svedena pretežno za
evropske sudionike. Kasnije dolazi do proširenja. Velikom proliferaciojm država u 3 vala stvari su
se znatno promjenile, velika industrijska revolucija, ubrzane komunikacije, došlo je do
globalizacije. Diplomatija je nastala na evropskom prostoru i sve države suse kasnije uključivale u
taj sastav. 3. Problem kadrova koji rade u diplomatiji u vezi je sa kulturnim, civilizacijskim i
nacionalnim vrijednostima. Međutim, najveći problemi se javljaju kada trebaju da se izdvoje
sredstva jedne zemlje koja treba da se izbori za svoja poslanstva u svijetu i broj kadrova koje
treba pronaći za obavljanje poslova u ministarstvima vanjskih poslova. Kako se radio većion o
reltivno malim zemljama, koje po kvalifikaciji UN ulaze u kategoriju zemalja u razvoju, ti
problemi nisu beznačajni. Kadrovski problemi novih demokratija rješavaju se u načelu teže nego
u bivšim kolonijama. Neke od novih zemelja ipak imaju problema sa prihvatanjem svojih bivših
diplomata. Razvijene zemlje imaju ustaljen odnos diplomata u središnjici i onih u misijama u
svijetu koji je postavljen: jedan prema dva. To znači da na jednog diplomatu u ministarstvu
vanjskih poslova dolaze dvojica u predstavništvu u inostranstvu.

if you like this script - you like Vilson