Prof. dr. sc.

Zarije Seizović

BILATERALNA I MULTILATERALNA DIPLOMACIJA

- kratak povijesno-teorijski prikaz -

“Samosvijest naroda je u suštini to da oni

sebe sagledavaju u drugim narodima”
(Hegel, Pravni i politički spisi, 131).

UVOD

Diplomacija predstavlja skup vanjsko-političkih ili meĎunarodnopolitičkih

programa jedne ili više zemalja koje primjenjuju države ili meĎunarodni organi u
skladu sa načelima i pravilima meĎunarodnog prava.1 Kao takova, ona čini jedan od
najznačajnijih instrumenata sveukupne politike jedne zemlje, koji ima za cilj
unapreĎenje i zaštitu nacionalnih (državnih) interesa. Ona predstavlja vid voĎenja i
održavanja meĎunarodnih odnosa posredstvom pregovora2, kao tehnike postizanja
jednoga od slijedećih ciljeva: identifikacija zajedničkih interesa te postizanje
sporazuma o zajedničkim ili paralelenim akcijama radi njihovog ostvarivanja ili
utvrĎivanje suprotnih interesa i postizanje sporazuma o rješavanju sukoba tih interesa.
Vrlo često, u praksi se radi/lo o kombinaciji navedenih ciljeva i akcija poduzimanih
radi njihovog ostvarivanja.3 Budući je diplomacija “aktivnost usmjerena ostvarenju
zadataka (...) vanjske politike“ to je odnos vanjske politike i diplomacije odnos “plana
i izvršenja plana”. 4 Jednom riječju, “diplomatskim kanalima ostvaruje se vanjska
politika”5 jedne zemlje.
U širem, teorijskom smislu, diplomacija je znanost o meĎusobnim odnosima
država, dok je u užem smislu to nauka i vještina zastupanja države i pregovaranja
izmeĎu suverenih država kao subjekata meĎunarodnog prava.
Profesionalni status diplomacija dobiva 1626. godine kada kardinal Richelieu,
savjetnik Luja XIII za vanjsku politiku, ustanovljava ministarstvo vanjskih poslova
kako bi centralizirao upravu”.6

1
Definicija diplomacije preuzeta iz: Branimir Janković, Međunarodno javno pravo, Naučna knjiga,
Beograd, 1981. Interesantnu i vrlo jednostavnu definiciju diplomacije dali su Michael G. Roskin i
Nicholas O Berry u publikaciji The New world of International Relations, Third edition, Prentice Hall
Inc, Upper Saddle River, New Jersey, 1997. Prema njihovom definiciji “diplomacija je politički kontakt
vlada različitih država” .
2
Carl von Clausewitz, pruski general je rat nazvao “nastavkom diplomacije drugim sredstvima”.
Diplomacija, ma kako uspješna bila, mora biti “pokrivena” i podržana efektnom vojnom silom
(prijetnjom) koja je uvijek dobro došla kao ultima ratio za postizanje odreĎenog vanjskopolitičkog
cilja. Pruski vladar Frederik Veliki (1470-1786) lucidno je primijetio da je “diplomacija bez vojske kao
muzika bez instrumenata” (navedeno prema: Michael G. Roskin i Nicholas O Berry cit. publikacija,
str. 321).
3
G.R. Berridge, Diplomacy – Theory and Practice, Prentice Hall, Harvester Wheatsheaf, Leicester,
1995, str. 119.
4
Vrleta Krulj, Istorija Diplomatije, Stenografske bilješke sa predavanja na novinarskoj i diplomatskoj
visokoj školi u Beogradu, 1995; sveska prva, str. 6.
5
Smilja Avramov – Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, Naučna knjiga, Beograd 1990, str.
113.
6
Abba Eban, Diplomacy for the Next Century, Yale University Press, New Haven & London, 1998.
str. 32.
1
 Osnovna karakteristika suvremene diplomacije jest njeno odvijanje u skladu sa
načelima i pravilima meĎunarodnog prava. Za razliku od tajne (crne) diplomacije,7
koja je voĎena u vanjskim resorima države i/li diplomatskim kuloarima i koju je
karakteriziralo rješavanje krupnih pitanja meĎunarodne politike od strane (samo)
velikih sila, diplomatski metod suvremene diplomacije jest rješavanje otvorenih
pitanja meĎusobnih odnosa država javno. Suvremena diplomacija više nije samo stvar
političara, nego više stvar jednog cijelog naroda, pa je, u tom smislu, današnji
diplomatski kadar sastavljen od političara, naučnika, vojnika, biznismena, itd.
Pravna je znanost podijelila organe za voĎenje i održavanje meĎunarodnih odnosa
na unutarnje (šefovi država i vlada, ministri inozemnih poslova te u nekim zemljama,
najviši zakonodavni organ - parlament) i vanjske (stalna diplomatska izaslanstva-
misije, specijalna izaslanstva i konzuli). Nastanak meĎunarodnih organizacija doveo
je do pojave tzv. multilateralne (višestrane) diplomacije, za koju se drži da je rezultat
demokratizacije meĎunarodnih odnosa.8
Ovaj kratak teorijski prikaz bilateralne i multilateralne diplomacije ima za cilj
predstaviti jedan dio djelatnosti državnog aparata u sferi meĎunarodnih odnosa koji
dejstvuje u granicama i na osnovu ovlašćenja najviših organa vlasti suverene države u
okvirima koje postavlja meĎunarodnopravni poredak.

BILATERALNA DIPLOMACIJA

Fenomen bilateralne diplomacije susreće se još u Starom vijeku, kada su vladari

upućivali svoje izaslanike drugom vladaru. Srednjovjekovne gradove-države,
posebice Dubrovnik i Mletačku Republiku, na vanjskopolitičkome planu
karakterizirala je vrlo živa diplomatska aktivnost.9 Praksa uspostavljanja stalnih
izaslanstava jedne u drugoj državi afirmira se s kraja XIX stoljeća s uspostavljanjem
italijanskih republika. Svoju konačnu fizionomiju ova vrsta diplomacije dobiva nakon
Vestfalskog ugovora o miru kojim se u Europi inaugurira “politika ravnoteže snaga”
(equilibrium of strength).10 Mnoge europske zemlje osnivaju posebne resore za
voĎenje vanjskih poslova.
Terminom bilateralna diplomacija označava se voĎenje vanjske politike odn.
održavanje odnosa dvije države (state-to-state basis) putem rezidentnih izaslanstava

7
O tajnoj diplomaciji i liberalnoj teoriji “otvorene” diplomacije vidjeti pobliže tekst Maurice Keens-
Soper ”The General Assembly Reconsidered” u publikaciji G.R. Beridge, – A. Jennings, Diplomacy at
the UN, Leicester University, 1985.
8
Multilateralna diplomacija predmnijeva organiziranu suradnju subjekata meĎunarodnoga prava koja
se odvija temeljem utvrĎenih pravila postupka. U okviru Organizacije Ujedinjenih Naroda vodi se
diplomacija u okviru njenih organa i organizacija i pod njenim okriljem a posredstvom skupova na vrhu
šefova država i/li vlada članica OUN, unutar pravnoga okvira sistema OUN.
9
Već su i prvi bosanski Banovi “sami, sa direktnim pregovorima sa predstavnicima Dubrovačke
Republike, ureĎivali meĎudržavna pitanja od interesa za obje strane. Kasnije na obje strane posao
pregovaranja vrše poslanici... (kurziv autora)” – navedeno prema: Anto Babić, Diplomatska služba u
srednjovjekovnoj Bosni, MeĎunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995, str. 27. Isti autor navodi da je od
četrdesetih godina XIV vijeka diplomatsku službu vrše za to odreĎeni poslanici (posli, poklisari,
ambaxatores, nuntii, oratores), te da su od tada u Bosni uobičajene pismene poruke nosilaca vlasti koje
se, putem poslanika, upućuju stranim vladama.
10
“Smisao sistema ravnoteže snaga nije se sastojao u izbjegavanju kriza ili čak ratova. Kada je valjano
funkcionirao, cilj mu je bio ograničavanje sposobnosti država da uspostave hegemoniju i ograničavanje
obima sukoba” (Henri Kisindžer, Diplomatija, Verzal Press, Beograd, 1999, str. 8).
2
(misija).11 U većini slučajeva, oficijelni predstavnici zemlje odašiljanja jesu djelatnici
stalnih diplomatskih izaslanstava (misija) te zemlje u zemlji prijema.12
Bečka konvencija o diplomatskim odnosima. Do 1961. godine meĎunarodni pravni
tretman “diplomatskog prava” bio je oličen u pravilima nepisanog meĎunarodnog
običajnog prava te kodeksa diplomatske kurtoazije (code of courtesy) i bavio se
privilegijama i imunitetima iplomata u stranim zemljama te njihovim obvezama
spram tih zemalja.13
Krajem XIX i početkom XX stoljeća u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama
javila se inicijativa za kodifikacijom diplomatskog prava. Ideja kodifikacije svoje je
ishodište nalazila u shvatanjima da će ona pridonijeti unapreĎenju voĎenja vanjske
politike u oblasti diplomatskih odnosa. Društvo naroda takoĎer se bavilo ovim
pitanjem u periodu od 1925-1928. godine. Bio je to bezuspješan pokušaj kojemu je
neuspijehu pridonio konačan stav velikih sila da se radi o pitanju koje nije toliko
značajno, te da bi sporazum o kodifikaciji bilo teško postići. Na Šestoj meĎunarodnoj
konferenciji američkih država održanoj u Havani 20. veljače 1928. godine usvojena je
Konvencija o diplomatskim predstavnicima, prema kojoj postoje dvije vrste
dioplomatskih predstavnika, redoviti i izvanredni.14 Prijelomni trenutak uslijedio je se
1949. kada je Komisija za meĎunarodno pravo (International Law Commission) u
sastavu UN-a odlučila uvrstiti na svoj dnevni red pitanje kodifikacije diplomatskoga
prava.15 Komisija je, na svojoj IX sjednici odlučila da se izrade tri konvencije iz ove
oblasti: konvencija o regularnoj (sedentalnoj) diplomaciji, konvencija o ad-hoc
diplomaciji i konvencija o diplomaciji u okviru meĎunarodnih organizacija. Pitanje
kodifikacije trebalo je pojasniti prethodno postojeća pravila u dva smjera: neka pravila
su trebala biti podvrgnuta modernizaciji dok su neka zahtijevala naknadna tumačenja i
pojašnjenja. TakoĎer je trebalo izmijeniti i samu formu postojećih pravila.16
Na Bečkoj konferenciji o diplomatskim odnosima stalo se na stanovište da se
“kodifikacijom postojeća pravila iz oblasti diplomatskog prava kombinuju sa
progresivnim razvojem ovog dijela meĎunarodnog prava”17 Običajna pravna pravila
koja nisu kodificirana ostala bi i dalje na snazi kao pravila meĎunarodnog običajnoga
prava. Konvencija je potpisana 18. travnja 1961. godine, a stupila na snagu 3 godine
kasnije, 24. travnja 1964. godine, po ratifikaciji od strane 22 države.18 Pored

11
Bilateralna diplomacija je, npr. općenje veleposlanika države odašiljanja (nakon primljenih
instrukcija ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje) sa vladom države prijema u svezi sa stanovitim
pitanjem na koje se instrukcija odnosi.
12
Razmjena stalnih izaslanstava karakterizira većinu meĎunarodnih odnosa dviju država, mada postoje
i izuzeci.
13
Klasifikacija šefova izaslanstava (misija) bit će docnije kodificirana u Pravilniku o rangu
diplomatskih predstavnika (Regulation of Vienna of 1815) od 19. ožujka 1815. (Aneks “d”) Završnog
akta Bečkog kongresa.
14
Redoviti su oni koji stalno predstavljaju vladu jedne države kod vlade druge države a izvanredni su
oni kojima je povjerena specijalna misija ili su pak akreditirani pri meĎunarodnim kongresima i/li
konferencijama.
15
Iako u početku pitanje kodifikacije u okviru UN-a nije tretirano kao hitno, krajem 1952. godine Opća
skupština UN-a je zatražila da se pitanje kodifikacije prioritetno rješava. To je bio rezultat veoma
strogo intonirane žalbe jugoslovenske vlade protiv rada ambasade SSSR-a u Beogradu (Beridge, G.R.
citirana publikacija, str. 21).
16
Primjerice, norme meĎunarodnog običajnoga prava i kodeksa (diplomatske) kurtoazije nisu
sadržavala represivnu komponentu (sankciju), što je trebalo biti izbjegnuto njihovom kodifikacijom u
formi meĎunarodnog ugovora.
17
Branimir M Janković, Međunarodni odnosi i međunarodno pravo, Svjetlost Sarajevo, 1964; str. 219.
18
Konvenciju je do kraja 60-tih ratificiralo 90-ak država, uključujući i pet stalnih članica Vijeća
sigurnosti UN-a.
3
konvencije, usvojena su i dva protokola i to fakultativni protokol o sticanju
državljanstva i fakultativni protokol o obvezi rješavanja sporova pred MeĎunarodnim
sudom pravde.19
Glavna odrednica Konvencije bio je “funkcionalni pristup” (functional approach)
diplomatskim privilegijama i imunitetima, što je značilo da su privilegije rezidentnih
izaslanstava bile opravdane samo ukoliko je to doprinosilo njihovom najučinkovitijem
funkcioniranju. Nije se dakle moglo govoriti o opravdanosti ovih privilegija i
imuniteta u korist privatnih individualnih interesa članova diplomatskih izaslanstava,
što je eksplicitno iskazano u preambuli Konvencije.20
Člankom 3. Konvencije taksativno su navedene funkcije (zadaci) diplomatskih
izaslanstava, koje su, inter alia, prema Konvenciji predstavljanje države odašiljanja u
državi prijema, zaštita interesa države odašiljanja i njenih graĎana u granicama koje
dopušta meĎunarodno pravo, pregovori sa vladom države prijema21, prikupljanje
informacija i izvješćivanje vlade države odašiljanja o uvjetima i razvoju dogaĎaja u
državi prijema22, promidžba prijateljskih odnosa23, razvoj gospodarskih, kulturnih i
znanstvenih odnosa dviju država. Konvencija posebnu pozornost pridaje pitanju
nepovredivosti prostorija veleposlanstva24 namećući u tom smislu teritorijalnoj državi
obvezu “specijalne zaštite”. Nepovrjedivost se odnosi i na bankovne račune, arhivu,
dokumenta, komunikaciju25 kao i na pokretnu imovinu veleposlanstva.
Što se osobnih imunitieta i privilegija diplomatskih predstavnika tiče, Konvencija
predviĎa imunitet diplomata od krivičnog gonjenja, zatim imunitet u graĎanskom i
upravnom postupku, izuzev u slučaj kada se radi o čisto privatnoj involviranosti

19
Dalja kodifikacija diplomatsko-konzularnog prava izvršena je Bečkom konvencijom o konzularnim
odnosima (1963) te Konvencijom o specijalnim misijama koju je 8. prosinca 1969. godine usvojila
Opća skupština Ujedinjenih Naroda. Sve tri navedene konvencije se primjenjuju u bilateralnim
odnosima država.
20
Npr. zlouporaba diplomatske pošte (tzv. “diplomatske valize”) za krijumčarenje narkotika. Princip
(fikcija) eksteritorijalnosti takoĎer je u praksi bivao interpretiran kao takav da diplomatama daje
imunitet od primjene zakona zemlje domaćina i kada su izvan prostorija veleposlanstva.
21
Pregovori se ponekad odvijaju posredstvom posebnih izaslanika (special envoy), što opet nosi svoje
negativnosti: neželjeni publicitet, neosjetljivost izaslanika na iznijansirane stavova i nazore
predstavnika države prijema, sklonost preranom prekidu pregovora ili davanje ishitrenih ustupaka kako
bi se ad hoc misija okončala na vrijeme. Čak i u slučajevima kada su pregovori odvijaju posredstvom
specijalnog izaslanika, rezidentni veleposlanik igra veoma često veoma važnu ulogu u njima. U svakom
slučaju od znakovite je važnosti uloga stalnih izaslanstava u pojašnjenju intencija njihovih vlada u
slučajevima kada se radi o materiji koja od interesa za države u pitanju, a ista nije na dnevnom redu
skorašnjih bilateralnih pregovora.
22
Prikupljanje informacija i izvješćivanje je jedna od najvažnijih funkcija i zadataka stalnoga
izaslanstva. Ono uključuje praćenje i izvješćivanje o stanju predsjednika teritorijalne države,
ekonomije, vanjsko-političkim planovima, moralu oružanih snaga, naučno-istraživačkim pothvatima
vojne naravi, predviĎanjima rezultata lokalnih izbora, jačanju opozicionih snaga u zemlji prijema, itd.
Poznavanje prilika u navedenim oblastima je posebice znakovito kada se pregovori u tim oblastima u
toku ili tek predstoje.
23
Na ovom mjestu potrebno je istaći potrebu precizne delimitacije razvijanja prijateljskih odnosa na
nivou politike država u pitanju i sofisticirane sfere (poželjnih) dobrih odnosa akreditiranog diplomate
sa vladinim i nevladinim prvacima države domaćina. Razvijanju srdačnih odnosa dviju država svakako
pogoduje poštivanje lokalnih običaja zemlje domaćina od strane akreditiranih dioplomatskih službenika
zemlje odašiljanja.
24
Pravilo se primjenjuje i u slučaju prekida diplomatskih odnosa i/li izbijanja rata meĎu dvjema
državama.
25
Jedino ograničenje jest to da je za postavljanje bežičnog transmitera potrebna saglasnost teritorijalne
države (članak 27. stavak 1.).
4
diplomate.26 Konvencija jasno nameće obvezu državi prijema da osigura specijalnu
zaštitu diplomate te slobodu kretanja.27
Konvencija takoĎer detaljno regulira obveze izaslanstva prema državi prijema: u
obavljanju svojih poslova izaslanstvo mora s državom prijema komunicirati preko
njenog ministarstva vanjskih poslova ili kojeg drugom ministarstva po dogovoru
država u pitanju; uredi izaslanstva ne mogu, bez prethodne dozvole, biti dislocirani od
mjesta gdje je locirano samo izaslanstvo; agrement može biti tražen za vojnog atašea;
država prijema ima pravo inzistirati na smanjenju obima izaslanstva ukoliko smatra
da je isto preveliko; radio ureĎaji ne mogu biti instalirani bez suglasnosti države
prijema.
Nedugo nakon usvajanja Bečke konvencije o diplomatskim odnosima koncept
rezidentnog veleposlanika (resident ambassador) ocjenjivan je anahronim.28 Naime,
tehničko-tehnološki razvoj dosegao je takovu razinu da je, kraj suvremenih sredstva
transporta i komuniciranja, političkim liderima omogućen direktan kontakt. Slijedeći
osnov kritiziranja diplomacije posredstvom rezidentnog veleposlanika bio je fakt da
su stanovite diplomatske funkcije, posebice tzv. simbolička predstavljanja i pregovori,
de facto davali bolje rezultate ukoliko su bili vršeni putem direktnih kontakata. S
druge strane prikupljanje informacija i izvješćivanje vlade države odašiljanja postali
su deplasirani agresivnim izvješćivanjem meĎunarodnih mass media. Na koncu, u
slučaju izbijanja neprijateljstava izmeĎu država koje su uzajamno akreditirale stalna
izaslanstava, sama izaslanstva se pretvaraju u “opasne taoce”.
Usvajanje Konvencije bilo je bezmalo tehničko pitanje, budući se radilo o
kodifikaciji najšire prihvaćenih pravila koja su važila stoljećima.29 Uspješnoj
kodifikaciji diplomatskog prava svakako je pridonijela i nepodijeljena zainteresiranost
delegacija participanata u uspjeh konferencije. Konvencija je ureĎivala pitanja
tradicionalne bilateralne diplomacije čime je izbjegnut tretman odnosa sa
meĎunarodnim organizacijama i specijalnih misija.
I pored navedenih slabosti, bilateralna diplomacija koja se vrši posredstvom stalnih
izaslanstava još uvijek predstavlja nezaobilazan vid diplomacije.

MULTILATERALNA DIPLOMACIJA

Multilateralna (višestrana) diplomacija fenomen je novijeg doba, čiji se začeci

mogu mogu naći u XIX stoljeću.30 U to vrijeme karakteristična je pojava održavanje
meĎunarodnih kongresa i konferencija31 kojima su prisustvovale tri ili više država.32
26
U svakom slučaju, teritorijalnoj državi stoji na raspolaganju mogućnost da proglasi diplomatu u njoj
akreditiranog za nepoželjnu osobu (persona non grata).
27
Sloboda kretanja može biti ograničena samu u stanovitim područjima iz razloga nacionalne sigurnosti
(članak 26.).
28
Vidi G.R. Berridge, cit. publikacija. Iako su veleposlanici, koji slove kao osobe sa punim
(neograničenim) ovlaštenjima (extraordinary and plenipotentiary), njihove dužnosti su, kako to
slikovito kažu Michael G. Roskin i Nicholas O Berry, većinom, “sastančenja, čestitanja i druženja”.
Uspješni veleposlanici često iz toga nauče mnogo o zemlji domaćinu.
29
Pitanje azila i napada na veleposlanstva, kao materije za koje je postojalo vjerovanje da će biti
predmetom nesuglasja nisu postale temom reguliranja Konvencije.
30
G.R. Berridge smatra da je višestrana diplomacija svoje ishodište našla na početku XX stoljeća, pod
utjecajem Prvog svjetskog rata i demokratskih ideja, a da je procvat doživjela poslije Drugog svjetskog
rata. U Europi, smatra isti autor, multilateralna diplomacija se javlja početkom XIX vijeka poslije
Napoleonovih ratova. (G.R. Berridge, citirana publikacija, str 73.)
31
Razlika izmeĎu kongresa i konferencija nije sasvim jasna i precizna. Neki pisci (npr. Martens)
pokušavali su da razliku objasne nivoom (renomeom) izaslanstava koja na njima učestvuju, predmeta
5
Organiziranje ovih kongresa i konferencija uvelike je doprinijelo modificiranju
opisane uloge rezidentnog veleposlanika. Naime, za razliku od bilaterlane diplomacije
koju je odlikovalo dominantno pismeno komuniciranje država, komunikacija
predstavnika država na ovim konferencijama bila je direktna, verbalna (face-to-face).
Konferencije i kongresi održavani su poradi rješavanja spornih pitanja od širega
interesa (npr. Berlinski kongres 1878. godine) ili su bivali izrazom zajedničkoga
interesa i stanovitog stupnja solidarnosti (npr. Bečki kongres 1815. godine). Svoju
punu ekspanziju višestrana je diplomacija doživjela s pojavom meĎunarodnih
organizacija koje izrastaju u centre suradnje država i posredstvom kojih diplomacija
poprima nove forme i novu sadržinu.
Multilateralna diplomacija je organizirana suradnja subjekata meĎunarodnoga
prava, utemeljena na stanovitim proceduralnim pravilima. Njena je temeljna
karakteristika javnost rada, budući se ona obavlja posredstvom javnih debata i
sredstvima masovnog komuniciranja može utjecati na javno mnijenje meĎunarodne
zajednice.33 Multilateralna diplomacija može biti tzv. ad hoc diplomacija, u kojem
slučaju se diplomate sastaju na kongresima ili konferencijama i stalna, kada se
upućuju stalna izaslanstva država pri meĎunarodnim organizacijama. Kada se
diplomacija prakticira posredstvom ministara vanjskih poslova (npr. američki državni
tajnik) ili šefova vlada, onda govorimo o tzv. samit diplomaciji (summit diplomacy).
Multilateralna diplomacija osigurava najveće šanse u uspjeh pregovora:
konferencije su usredsreĎene na neko pitanje ili seriju srodnih pitanja (related issues);
na konferencijama učestvuju sve strane na koje se budući sporazum odnosi; učesnici
konferencija mogu razviti stanoviti “kolektivni duh” (esprit de corps); konferencije
imaju predsjedatelja koji mnogo polaže u uspjeh konferencije; ako se radi o ad hoc
konferenciji, postavljeni rok za zaključenje sporazuma (rješenje spornog pitanja)
dodatno će usmjeriti diskusije i povećati koncentraciju na ključne komponente
sporazuma.
Uspjeh meĎunarodnih konferencija zavisi, naravno, i od sveukuplnog koncepta
održavanja konferencije: od načina na koji je pripremeljena i postupka koji je
predviĎen kao način rada. Budući su meĎunarodne konferencije, in ultima linea,
skupovi velikih sila, one su poželjne radi reklamiranja članstva u “klubu velikih sila”.
One države koje izdejstvuju poziv na ovakove konferencije su, u pravilu, velike sile.
Sama činjenica da je neka država pozvana na stanovitu konferenciju osigurava joj
znakovit državn(ičk)i prestige i utjecaj na ishod pregovora.34 Na koncu, velike
meĎunarodne konferencije osiguravaju afirmiranje i demonstriranje utjecaja velikih
sila na pitanja koja su predmetom pregovaranja.
Uopće gledajući, državama je lakše pokazati opredjeljenost miru, kontroli
naoružanja, problemima okoliša i sl. na meĎunarodnim konferencijama, nego pak

raspravljanja i cilja koji se želio postići. Prema ovom shvatanju, za kongrese bi bilo karakteristično
učešće monarha, šefova država i/li vlada, koji imaju neposrednu moć obvezivanja zemlje. Njihov su
predmet pitanja od životnog interesa za državu i meĎunarodnu zajednicu i po svom su stilu svečaniji.
Konferencije karakterizira niži renome participanata i rješavanje manje značajnih pitanja. Preksa,
meĎutim, ove razlike nije potvrdila dok ih je demokratizacija meĎunarodnog života praktički skoro
ukinula (Navedeno prema Smilja Avramov – Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, Naučna
knjiga, Beograd 1990. fus-nota br. 157). G.R. Berridge smatra da se meĎunarodne konferencije zovu
kongresima kada su od posebne važnosti (G.R. Berridge, cit. publikacija, str. 57).
32
Svojevrstan začetak multilaterlane diplomacije predstavljao je i rad raznih komisija formiranih
krajem XIX stoljeća, u cilju, npr. reguliranja režima plovidbe rijekama (tzv. riječne komisije) i sl.
33
Definicija data prema Smilja Avramov – Milenko Kreća, cit. publikacija.
34
Ovo posebice važi za države koje uspiju izdejstvovati da se konferencije održavaju na njenoj
teritoriji i pod njihovim predsjedavanjem.
6
putem diskutiranja o tome putem uobičajenih diplomatskih kanala. Nadalje,
meĎunarodne konferencije osiguravaju mogućnost predstavnicima država da o
mnogim aktualnim pitanjima razgovaraju izvan utvrĎenog dnevnog reda, posredstvom
neformalnih kontakata. TakoĎer, kontakti na meĎunarodnim konferencijama često
bivaju inicijatori čitavih serija (budućih) bilateralnih kontakata meĎu državama
učesnicama konferencija.35
Daljnje prednosti multilateralne diplomacije leže u tome što su neke konferencije
vremenom postale stalne diplomatske konferencije ili tzv. “meĎunarodne
konferencije”.36 Stalne meĎunarodne konferencije imaju detaljno razraĎena pravila
postupka37 i karakterizirira ih postojanje tajništva, akreditiranih stalnih izaslanstava, te
izvršnog organa (vijeća) koje je, slikovito rečeno, u stalnom zasijedanju i čijim radom
dominiraju velike sile.38
Multilateralne konferencije osiguravaju konstantno praćenje situacije, akumuliraju
specijalizirano znanje učesnika, označavaju ozbiljnu posvećenost rješavanju problema
i za to stvaraju lobby-je, osiguravaju tehničku pomoć zemljama koje ju traže. S druge
strane, ove konferencije ne karakteriziraju velika očekivanja od ishoda konferencije,
koja ad hoc konferencije često pothranjuju.39
Kada se razmišlja o ustanovljavanju jedne stalne konferencije pitanje mjesta
njenog održavanja (sjedišta) biva jedno od najvažnijih pitanja. Pitanje mjesta je
znakovito i kod održavanja ad hoc konferencija.40 Značaj mjesta održavanja
konferencije je i u tome što je pravilo da je predsjedatelj konferencije ministar
vanjskih poslova ili glavni predstavnik zemlje u kojoj se konferencija održava. 41
Sponzori su ovakovih konferencija tradicionalno (regionalne) velike sile koje imaju
veliki interes da se neko goruće pitanje riješi na stanoviti način. One su, takoĎer,
poradi ovoga interesa, spremene osigurati administrativno-financijsku potporu ovim
konferencijama, te spremene poduzeti politički rizik održavanja konferencije.
Tko će biti pozvan na konferenciju (tko od prijateljskih zemalja ili saveznika)
učesnika konferencije? Koji je kriterij koji osigurava prisustvo državama na
meĎunarodnim konferencijama? Ovo pitanje je sofisticiranije u oblasti multilateralne
diplomacije, budući je poziv manje-više javan. U XIX stoljeću, lista zemalja učesnica
bila je svedena na one koje imaju diretan interes u pitanjima koja su predmetom
diskusija na konferenciji, dok su one koje su imale indirektan interes dobivale status
promatrača (observer). Kriterij interesa čini se, meĎutim, nedostatnim za utvrĎivanje
liste država participanata, jer je prilično neodreĎen i može prouzročiti neslaganje

35
Diplomatske aktivnosti koje se odvijaju na i u povodu meĎunarodnih konferencija ne treba
poistovjećivati sa tzv. otvorenom (javnom) diplomacijom, ali se može reći da je ovaj vid diplomacije
potreban ako ne i dovoljan uvjet da bi se moglo govoriti o “otvorenoj diplomaciji”.
36
Npr. Ujedinjeni Narodi, putem kojih se ostatku svijeta konstantno skreće pozornost na status i ulogu
“velikih sila”. G. R. Beridge (cit. publikacija, str. 61.) primjećuje da, u slučaju kada bi Ujedinjeni
narodi bili zamijenjeni serijom velikih ad hoc konferencija, Velika Britanija i Francuska bi izgubile
visoka mjesta koja zauzimaju u okviru UN-a.
37
Često su ta proceduralna pravila dijelom Povelje odnosne konferencije.
38
Npr. Vijeće sigurnosti UN-a.
39
Kao nedostatak ovih konferencija može se navesti njihovo nastojanje da konzerviraju odnos snaga
kakav je postojao u momentu njihovog stvaranja.
40
Danas samo veliki svjetski gradovi imaju adekvatnu komunikacijsku infrastrukturu (hoteli,
kvalificirani prevoditelji) koja je neophodna za uspješan rad konferencija. Održavanje konferencija u
velikim gradovima svijeta garantira adekvatnu medijsku pokrivenost (publicitet) ovih zbivanja.
41
Pitanje predsjedavanja je važno zbog različitih dužnosti koje predsjedatelj vrši: objavljuje svrhu
održavanja konferencije, orkestrira prateće administrativne aranžmane, predsjedava plenarnim
sesijama, itd.
7
meĎu državama o tome tko i zašto ima legitiman interes (legitimate interest) za učešće
u jednoj konferenciji.42 Dilema se može pojaviti i u svezi s tzv. političkim rivalitetom:
naime, pozivanje političkih rivala otežava ili onemogućava postizanje dogovora dok, s
druge strane, nepozivanje otvara mogućnosti sabotiranja postignutog dogovora u
budućnosti od strane države koja nije pozvana. Dalja poteškoća je u tome što neke
zemlje, iako pozvane i sa legitimnim interesom, možda ne žele da budu viĎene kao
učesnik konkretne konferencije. Univerzalni pozivi (open to all) otvaraju mogućnosti
diskretnih kontakata zemalja koje nemaju diplomatske odnose.
Pitanje djelokruga rada meĎunarodnih konferencija (agenda) takoĎer je vrlo važno.
Djelokrug rada (predmet rada, tema, dnevni red) konferencije može privući ili odbiti
buduće participante. Kod stalnih meĎunarodnih konferencija, pitanje predmeta rada je
manje aktualno, jer je ono unaprijed regulirano njihovim poveljama. Neke (manje)
zemlje, često ne žele diskutirati o nekim pitanjima o kojima velike sile žele, pa sam
djelokrug rada konferencije može biti kontraproduktivan i doprinjeti političkim
tenzijama više nego zauzimanju zajedničkog stava o nekom pitanju. Usprkos tome,
ove zemlje ipak učestvuju u radu konferencija i o takvim pitanjim ne diskutiraju, jer
imaju neke druge razloge za članstvo (rad) konferencije.
Javna (opća) debata, kao široko prihvaćen način rada meĎunarodnih konferencija,
pretrpio je stanovite korekcije, prije svega zbog svojih mana. Korekcije su se sastojale
u formiranju pod-komiteta, voĎenju privatnih razgovora i vršenju neformalnih
konsultacija koji su doprinosili učinkovitijem radu same konferencije i lakšem
donošenju odluka, pogotovu kada se radi o tzv. paketima (package deals).43
Donošenje odluka putem jednoglasnosti44 je jedini metod u bilateralnoj
diplomaciji. Kod multilateralne, postoji mogućnost glasovanja, odnosno donošenja
odluka temeljem glasova većine participanata. Vrsta većine koja se traži za
punovažnost odluke ovisi o tome da li se radi o proceduralnim ili suštinskim pitanjima
(procedural and substantive matter).45

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Uloga rezidentnog veleposlanika u diplomaciji još je uvijek vrlo važna. Kao

institucija, preživjela je iz tri slijedeća razloga: diplomacija je suštinski ostala
transparentna (otvorena); drugo, uživajući privilegije proširene Bečkom konvencijom
o diplomatskim odnosima, rezidentni veleposlanik ostao je važna podrška ako ne i
glavno sredstvo za vršenje ključnih diplomatskih funkcija; treće, zbog izuzetno
velikog stupnja fleksibilnosti funkcije rezidentnog veleposlanika.
Korijeni višestrane diplomacije javljaju se s početka XX–og stoljeća, pod
utjecajem Prvog svjetskog rata i demokratskih ideja. Svoj procvat doživljava poslije
Drugog svjetskog rata, pod utjecajem vjerovanja da je nova diplomacija, putem
meĎunarodnih konferencija u okviru UN-a, bila najbolji način da države osiguraju
svoj utjecaj na dešavanja u svijetu.
42
Ovo je osobito komplicirano pitanje kada se na konferenciji raspravlja o prestanku neprijateljstava,
razoružanju, pitanju granica, isl.
43
Konferencije pod okriljem UN-a takoĎer pribjegavaju ovakovom “mješovitom radu” (private,
plenary, small group sessions).
44
Teorijsko je pitanje da li je sistem konsensusa u stvari drugo ime za jednoglasno odlučivanje. Kako
to slikovito kaže G.R. Berridge (cit. publikacija), sistem konsenzusa je “sistem jednoglasnog
odlučivanja prilagoĎen dvadesetom stoljeću”).
45
Npr. Opća skupština UN-a izglasava rezolucije prostom većinom od prisutnih koji su glasali, sem u
slučaju važnih pitanja, kada se odluke donose dvotrećinskom većinom.
8
 Krajem dvadesetog vijeka, u vrijeme kada funkcioniranje Organizacije Ujedinjenih
Naroda ovisi, u najvećoj mjeri, o financijskim doprinosima Sjedinjenih Američkih
Država i kada su male zemlje razočarane rezultatima UN-a, javlja se tzv. “kriza
multilateralizma”. Velike sile, s druge strane, mogućnost učinkovitijeg rješavanja
regionalnih kriza vide u re-afirmiranju uloge UN-a.
Evidentno je da je, kraj ovakovog stanja stvari, aktualnost osnivanja novih
meĎunarodnih konferencija sve manja, dok se funkcioniranje postojećih konstantno
suočava sa ozbiljnim poteškoćama.

Literatura:
1. Andrassy, Juraj , Međunarodno javno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1958
2. Avramov, Smilja, Međunarodno javno pravo, Savremena administracija,
Beograd, 1963
3. Avramov, Smilja – Kreća, Milenko, Međunarodno javno pravo, Naučna
knjiga, Beograd 1990
4. Babić, Anto, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, MeĎunarodni
centar za mir, Sarajevo, 1995
5. Barston, R.P., Modern Diplomacy, White Plains, N.Y. Longman, 1998
6. Beridge, G.R. – Jennings, A, Diplomacy at the UN, Leicester University, 1985
7. Berridge, G.R., Diplomacy – Theory and Practice, Prentice Hall, Harvester
Wheatsheaf, Leicester, 1995
8. Dimitrijević, Vojin – Stojanović, Radoslav, Međunarodni odnosi – Osnovi
opšte teorije, Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Beogradu, Beograd,
1988
9. Eban, Abba, Diplomacy for the Next Century, Yale University Press, New
Haven & London, 1998
10. Geršić, Gligorije, Diplomatsko i konzularno pravo – Teorija o povratnoj sili
zakona, Novinsko-izdavačka ustanova Službeni list SRJ, Beograd, 1995
11. Janković, Branimir M., Međunarodni odnosi i međunarodno pravo, Svjetlost
Sarajevo, 1964
12. Janković, Branimir, Međunarodno javno pravo, Naučna knjiga, Beograd,
1981
13. Kisindžer, Henri, Diplomatija, Verzal Press, Beograd, 1999
14. Krulj, Vrleta, Istorija Diplomatije, Stenografske bilješke sa predavanja na
novinarskoj i diplomatskoj visokoj školi u Beogradu (Sveska I i II), Beograd,
1995
15. Nicholson, Sir Harold, Diplomacy, third edition, New York, Oxford
Univerity Press, 1968
16. Račić, Obrad – Dimitrijević, Vojin, Međunarodne organizacije, Savremena
Administracija, Beograd, 1988
17. Roskin, Michael G. – Berry, Nicholas O, The New world of International
Relations, Third edition, Prentice Hall Inc, Upper Saddle River, New Jersey,
1997
____________
* Objavljeno u časopisu “Pravna misao”, br. 5-6 maj-juni/svibanj lipanj 2000.