ANĐEO LJUBAVI

Ljubav je toliko istrošen pojam da me je upravo stid staviti je na čelo ovih pedeset
anđela. O njoj pjevaju šlageri. Sve se vrti oko ljubavi. Riječ ljubav mnogi odmah vezuju uz
predodžbu ispunjene spolnosti. No, koliko god riječ ljubav bila osramoćena, svatko u dnu
svojega srca ipak za njom čezne. Čezne za tim da ga drugi čovjek bezuvjetno ljubi. Raduje se
kad se zaljubi u nekoga tko mu uzvraća ljubav. Tada u njemu nešto procvate. Lice mu
odjednom zablista od radosti. Osjeća se bezuvjetno prihvaćenim i voljenim od nekog svog
prijatelja ili prijateljice. Ljubav - govore nam bajke - može okamenjene ljude ponovno
probuditi u život. Ona može životinje ponovno učiniti ljudima. Može ljude koje je zaposjela
neka sila - misli se na životinje iz bajki - ili začarala neka vještica ili neprijateljske projekcije,
nanovo preobraziti u divne prinčeve ili princeze, koji su vrijedni ljubavi, sretni, i kadri
usrećivati druge.
Kada sebi ili tebi zaželim anđela ljubavi, ne želim ti samo da te drugi vole ili da se
zaljubiš u nekog muškarca ili ženu. Jer ljubav je više od zaljubljenosti. Ljubav je za mene viša
kvaliteta. U svojoj sobi imam ikonu svetoga Nikole. Kada je gledam, osjećam, da je taj svetac
sav u sebi ljubav. Jednostavno zrači ljubavlju. Nije zaljubljen u neku ženu. Vjerojatno nije
zaljubljen ni u Isusa Krista, ali je toliko prožet ljubavlju da ona prosijava iz čitavog njegovoga
bića.
Čovjekova je iskonska čežnja da voli ne samo prijatelja ili prijateljicu, nego da i sam
postane ljubav. Tko je postao ljubav, ljubi sve oko sebe. Svakog čovjeka susreće pun ljubavi i
mami iz njega život. Bliska mu je ona slika iz Talmuda prema kojoj je Bog svakoj vlati trave
dao po jednoga anđela da bi mogla rasti. Ispunjen ljubavlju promatra zalazak sunca. Osjeća se
od Boga voljen tako da kroza nj struji Božja ljubav. Sve što čini obilježeno je tom ljubavlju.
Njegov se rad odvija u ljubavi. Kada pjeva, pjeva jer ljubi, jer njegova ljubav traži izraz.
Oduvijek se o anđelima govori upravo u vezi s ljubavlju. Onomu koji me ljubi kažem: anđele
moj. Kada iskusim ljubav, imam osjećaj daje anđeo ušao u moj život. Phil Bosmans drži da je
anđeo netko »koga Bog pošalje u tvoj život, neočekivano i nezasluženo da ti, kada je potpuni
mrak, upali nekoliko zvijezda«.
Rosa Aushinder poznaje tog anđela u tebi koji se raduje zbog tvojeg svjetla i plače nad
tvojom tamom: »Iz njegovih krila šume ljubavne riječi, pjesme koje miluju ...« Potrebni su
nam anđeli ljubavi da nas uvedu u tajnu ljubavi i dovedu nas u dodir s izvorom ljubavi koji vri
u nama, ali često biva zatrpan ili zamućen našim bolesnim emocijama.
No morat ćeš se brižljivo odnositi prema tom anđelu ljubavi. Ne smiješ od njega očekivati
nemoguće. On može preobraziti samo onaj materijal koji mu ti ponudiš. Potiskuješ li ili
zatomljuješ svoje agresivne osjećaje, anđeo ih neće moći prožeti svojom ljubavlju. Oni će se u
tebi taložiti poput gorkog taloga kave. Stavi pred svog anđela ljubavi sve što je u tebi, i srdžbu
i ljutnju, i ljubomoru i strah, i nevoljkost i razočaranje. Jer ljubav teži preobraziti sve u tebi.
Dopusti anđelu ljubavi da te posvuda prati. Uvedi ga u svoje sukobe na radnome mjestu, u
nesuglasice u svojoj obitelji, u braku ili s prijateljima. Anđeo ljubavi nije neki pobožni šećerni
preljev kojim bi se sve prelilo, on želi preobraziti tvoj život. On ti ništa ne zabranjuje. Ne
brani ti ljutiti se. Ne zahtijeva da se ne osjećaš ranjenim. On samo želi da kroz sve što
doživljavaš prosijava njegovo svjetlo. Tada ćeš i svoje sukobe vidjeti u novom svjetlu. Oni
neće samo tako nestati. Neće uvijek biti brzih i jednostavnih rješenja. Tvoj anđeo ljubavi ljubi
i istinu. Želi da dobro promisliš o onome što se zbilo, da uzmeš ozbiljno svoje osjećaje koji te
vode u sukob s drugima. No želi i to da se ne držiš grčevito svojih ranjenih osjećaja, nego da
dopustiš da ih ljubav stavi u pitanje.
Ljubiti ne znači napose gajiti ljubavne osjećaje. Njemačka riječ lieben, ljubiti, dolazi

1
od liob, dobar. Treba ponajprije vjerovati, dobro gledati na stvari, da bi se moglo i ljubiti,
dobro postupati. Za ljubav je potreban najprije nov način gledanja. Zamoli svoga anđela
ljubavi da ti podari mogućnost da u novom svjetlu gledaš i sebe i ljude oko sebe, da možeš
otkriti ono dobro u sebi i u drugima. Tada ćeš se moći i bolje odnositi prema svemu. Želim da
te tvoj anđeo ljubavi uvodi sve dublje u tajnu božanske ljubavi koja u tebi vri poput izvora
koji nikada ne presušuje. Ljubav u sebi ne moraš stvarati. Trebaš samo piti sa izvora božanske
ljubavi koja u tebi struji i koje za tebe ima uvijek dovoljno.
ANĐEO POMIRENJA

Anđeo pomirenja neka te osposobi za to da se uzmogneš pomiriti ponajprije sa samim

sobom. Mnogi ljudi danas žive nepomireni. Ne mogu se pomiriti s time da im je život tekao
drugačije nego što su planirali. Očajavaju nad vlastitom sudbinom, zbog razočaranja koja im
je donio život. U svađi su sa samima sobom. Ne mogu prihvatiti sebe. Rado bi bili drugačiji,
inteligentniji, uspješniji, vredniji ljubavi. Htjeli bi ljepše izgledati. Imaju točno određenu sliku
kakvi bi htjeli biti.
Njemačka riječ Versohnung, pomirenje, dolazi od riječi silne, što znači: pomirba, mir,
poljubac. I još: utišati, umiriti. Pomiriti se sa sobom dakle znači biti u miru sa samim sobom,
pomiriti se s time da sam takav kakav sam postao. Izgladiti sukobe različitih potreba i želja
koje me razdiru. Dokinuti raskorak koji je u meni nastao između moje idealne slike i moje
realnosti. Umiriti uznemirenu dušu koja se stalno buni protiv moje stvarnosti. A to znači
poljubiti ono što mi toliko teško pada, poljubiti svoje pogreške i slabosti, blago se odnositi
prema samome sebi, prema onom što proturječi mojoj idealnoj slici. Tu će mi već zatrebati
pomoć nekog anđela da bi mi pomirenje sa samim sobom uspjelo, da bi uistinu mogao reći da
svojoj životnoj povijesti, reći da svojemu karakteru i svemu onom što me zapalo kao teret i
opterećenje.
Samo ako se pomirim sa samim sobom mogu razmišljati o tomu da pomirim ljude oko
sebe, koji su u svađi sa mnom ili s drugima. Ljudi koji su iznutra podvojeni i nepomireni
izazivat će razdor i oko sebe. Danas je mnogo pobožnih ljudi čija se nutarnja podvojenost
očituje i naizvan. Budući da o sebi imaju idealnu sliku, ne prihvaćaju ništa tamno u sebi. Zato
to moraju projicirati na druge. U drugima neprestano vide vraga ili kakve demone.
Demoniziraju one koji žive prema normama Crkve, a ne odgovaraju njihovim vlastitim
predodžbama kršćanskog morala. Jer ne žele vidjeti đavla u vlastitom srcu, vide ga posvuda u
svojoj okolini. Oko takvih ljudi nastaju podjele. Jedni su oduševljeni time što se konačno
pojavio netko tko se usuđuje reći istinu. Drugi osjećaju da iz takvih ljudi zrači nešto bolesno i
podvojeno, pa se od njih odvraćaju.
Apostol Pavao služenje kršćana shvaća kao službu pomirenja. Nju nam je povjerio
sam Bog (usp. 2 Kor 5, 18). Anđeo pomirenja želi te učiniti glasnikom pomirenja, ali ne
takvim da pozivaš na pomirenje, i na njega opominješ, nego da ga sam stvaraš. Pomiriti ne
znači prekriti sve sukobe koji nas okružuju nekim pokrivalom pobožnosti, niti uskladiti sva
različita mišljenja i razilaženja. To mnogi miješaju s pomirenjem. No u stvarnosti ne mogu
izdržati sukobe. Plaše se ako sve oko njih nije u skladu. Prisjećaju se situacija iz djetinjstva
koje su ih učinile nesigurnima, primjerice bračnih svađa njihovih roditelja koje su im bile
strašne jer su im otele osjećaj sigurnosti doma. Pomiriti znači izgladiti. A izgladiti znači
poravnati, izravnati put između različitih stranaka, graditi mostove između međusobno
zavađenih grupa. Ali to ne znači sve poravnati, sve harmonizirati. Različita gledišta smiju se
zadržati. Ali protiv njih se više neće boriti. Postoji most na kojem obje stranke .ponovno
komuniciraju, na kojemu se mogu iznova susresti.
Prije nego poželiš međusobno pomiriti druge ljude, prije nego što budeš u mogućnosti
izgladiti svađu između zavađenih grupa oko sebe, moraš se pomiriti sa samim sobom. I moraš

2
živjeti pomiren s ljudima oko sebe. Ni ovo pak ne znači da za volju sloge potiskuješ sve svoje
osjećaje i potrebe. Naprotiv, potisneš li za volju mira svoju srdžbu, nikada nećeš biti istinski
pomiren s onim. na kojega si se naljutio. Moraš svoje osjećaje uzimati ozbiljno. I ne smiješ ih
vrednovati. Svi oni imaju svoj smisao. Ako se ljutiš na svoju kolegicu na poslu, to ima neki
smisao. Ljutnja je poticaj da nešto promijeniš ili da na nešto počneš gledati drugim očima.
Ako se ljutim na onoga s kime razgovaram i tu ljutnju pobožno potiskujem, to trnje
atmosferu. Očitujem li na primjeren način svoju ljutnju, ako ne ignoriram njezinu važnost,
ona može nešto i razbistriti. Ljutnja često pokazuje da onaj drugi zapravo ne govori ono što
misli i osjeća, nego kruži oko vruće kaše. Iskažem li svoju ljutnju, drugomu dajem mogućnost
da sebe sama još jednom kritički promotri. Nudim mu most na kojemu možemo komunicirati
iskrenije i bolje. No odlučujuće je da ne želim bezuvjetno biti u pravu nego da poštujem
drugoga i želim se s njim pomiriti. Pomiriti se znači uzimati ozbiljno drugoga, ali i sebe sama
i svoje osjećaje.
Pomirenje ima i političku dimenziju. Nepomireni ljudi ne izazivaju podjele samo
među ljudima oko sebe. Te podjele idu i dalje. Oni utječu na raspoloženje u zemlji. Potiču
predrasude prema onima koji misle drugačije i prema onima koji drugačije žive. Stvaraju
ozračje u kojem se vrši nasilje nad strancima i nad onim tko je drukčiji. Zato te anđeo
pomirenja želi učiniti kvascem pomirenja za naš svijet. Ako govoriš kao pomiren čovjek, iz
tebe će zračiti pomirenje. Uz tebe će se stranci i oni na rubu osjećati prihvaćenima. Nećeš
sijati klice razdora, već sjeme nade i pomirenja.

ANĐEO NEOBUZDANOSTl

Riječ neobuzdanost meni je osobno pomalo strana. Možda zato što držim da nisam
neobuzdan, već prije čovjek koji vlada sobom. No možda i tebi, kao i meni, zatreba malo
neobuzdanosti. Biti neobuzdan znači osloboditi se uloge koju inače igram, skinuti masku,
živjeti i naizvan svoju nutarnju životnost. Neobuzdana čovjeka ponekad nazivamo i
nestašnim. On prelazi granice uobičajene odvažnosti. Njemačka riječ Mut, odvažnost, znači
još i nastojanje, težnja, navika, ponašanje. Odvažan čovjek dakle ne živi isključivo u skladu s
uvriježenim ponašanjem i općeprihvaćenim normama, već onako kako on želi, slijedeći svoje
vlastite težnje. Srce mu je puno radosti i života.
Anđeo neobuzdanosti želi ti dati odvažnost da se pouzdaš u vlastitu životnost. Ne
moraš se stalno opterećivati onim što drugi o tebi misle, je li to što činiš u skladu s
uvriježenim ponašanjem, opravdavaš li tuđa očekivanja. Smiješ zanemariti sva ta očekivanja
drugih. Smiješ vjerovati sebi i svojem srcu, vlastitoj odvažnosti. Život se želi očitovati. A
život nije uvijek ujednačen. On je i uzavreo, neobuzdan, djetinjast i spontan. Ne možeš
jednostavno odlučiti da budeš samo spontano Bilo bi to paradoksalno rješenje. Ili si spontan
ili nisi. Samim time što hoćeš biti spontan, ti to više nisi. Možda si samo discipliniran. U tom
bi slučaju mogao zamoliti anđela neobuzdanosti da te povede u slobodu. Dopustimo li jednom
sebi živjeti ono što je u nama, potreban nam je izvjestan odmak i od samih sebe. Prečesto
razbijamo glavu onim što bi drugi o nama mogli misliti i kakav bismo dojam ostavili kad
bismo se ponašali na određeni način. Nestašnost je sloboda od svakog razmišljanja o
očekivanjima drugih. Ostavljamo po strani tuđa očekivanja i vjerujemo životu koji je u nama,
Napuštamo ulogu koju inače igramo. Skidamo masku koja vrlo često skriva našu nutarnju
životnost.
Biti neobuzdan znači biti prepun života. Takvu neobuzdanost nije moguće samo tako postići.
Koji put osjećamo da pucamo od života. Tada sve u nama buja. Riječi iz nas naviru same od
sebe. Možemo ponijeti čitavo društvo. Puni smo ludih dosjetki. Kod takva nestašluka iskra
najčešće prelazi i na druge. I tu se rađa sloboda. I drugi se odjednom osjete dovoljno
slobodnima pouzdati se u vlastitu intuiciju, vjerovati djetetu u sebi koje bi se željelo igrati ne

3
pitajući ni za svrhu ni za korist. Dijete je neposredno. Ono živi kako želi, a ne u skladu s
očekivanjima svoje okoline. Mi kao odrasli ponovno čeznemo za tim da jednostavno živimo,
ne komplicirajući si život neprestanim razmišljanjem i odvagivanjem što smijemo i trebamo i
što drugi od nas žele. Želim da te anđeo neobuzdanosti uvede u ovu slobodu djeteta, te da
svim svojim osjetilima uživaš život i slobodu.
ANĐEO OČUVANJA

Njemačka riječ bewahren, očuvati, dolazi od staronjemačke riječi wara, a znači

pažnja, poštovanje, zaštita, nadzor. To znači da moramo biti pažljivi i brižni prema svemu
onome što doživljavamo, slušamo, gledamo ili spoznajemo. Upravo u našem vremenu
obilježenom površnošću i prolaznošću potreban nam je anđeo očuvanja, ne da nas veže uz
prošlost nego da u žurbi života ne izgubimo blago doživljenoga. U našem vremenu življenom
u žurbi lako gubimo iz vida ono što smo vidjeli. Prelazimo s jednog utiska na drugi. Ali tako u
nama ništa ne može rasti. I osjećamo se rastrganima. Ne možemo osjetiti ono što smo
doživjeli. Mnogi današnji ljudi nesposobni su intenzivno živjeti u sadašnjosti, osjetiti ono što
proživljavaju. Trebaju uvijek sve veće poticaje izvana da bi uopće osjetili sebe. Prvi monasi
razvili su metodu koja im je omogućavala da budu sasvim Bogu prisutni. Bila je to metoda
meditacije ili, kako su je oni nazivali, ruminatio. Ruminari znači žvakati. Izabirali bi dakle
riječ Pisma i stalno je iznova »prežvakivali«. Ponavljali je u svojem srcu, razmatrali, stavljali
je uvijek iznova preda se. Na taj su se način danima mogli baviti jednom jedinom riječju
Pisma. Tako se riječ Božja u njima utjelovila. Preobražavala ih. Pružala im oslonac u nemiru
njihova duha i u buci svijeta. I osposobljavala ih za to da u svakom trenutku budu sebi
prisutni. Za njih nije bilo ničeg važnijeg nego biti prisutan prisutnom Bogu.
Jedna lijepa otačka slika naše ophođenje s Riječi uspoređuje s ponašanjem konja i
deve. Deva se zadovoljava s malo hrane koju zatim preživa, iznova žvače. Konj treba mnogo
krme. Nikada nije sit. I otac Antun nas opominje da se prema Božjoj riječi ne odnosimo poput
konja već poput deve. Da ne trpamo u sebe nezasitno uvijek novo, već da ono malo što smo
čuli ili pročitali pohranimo u svoje srce. To nas onda može preobraziti. Moći ćemo od toga
živjeti. Dietrich Bonhoeffer u zatvoru u Tegelu piše kako je budio sjećanja i kako su mu ta
sjećanja u samoći zatočeništva pružala svjetlo i utjehu. On je u svojem srcu mogao sačuvati
sjećanja na susrete, na neko bogoslužje, na koncert, i od njih živjeti usred hladnoće vremena.
Njegova sposobnost da u sjećanje pohrani spasonosne riječi i iskustva daje odgovor na ono
mučno Holderlinovo pitanje: »Jao meni, gdje u zimi naći cvijeće, gdje pronaći sunčev sjaj?«
On je pohranio cvijeće svojeg iskustva Boga te je ono moglo cvasti i u jalovoj pustinji
brutalnih nacističkih stražara. I sačuvao je sunčev sjaj u svojem srcu i nije ga mogla ugroziti
ni hladnoća zatvorenih ljudi.
Anđeo očuvanja ne želi te dovesti do nekog konzervativnog stava niti te potaknuti na
bijeg od sadašnjosti. Naprotiv, želi te poučiti kako ćeš zaštititi i sačuvati dragocjene stvari
koje si doživio i paziti ih kao dragocjeno blago kojem ćeš se uvijek iznova moći diviti. To
daje dubinu i bogatstvo tvojemu životu. Izdržat ćeš i situacije koje ne izgledaju ružičasto.
Proći ćeš čak i pustinjom ne skapavši od žeđi. Tko ne zna čuvati, trebat će uvijek novu utjehu,
novu hranu, nove doživljaje da bi uopće živio. Sposobnost očuvanja drži me živim i tamo
gdje sam odsječen od života, u situacijama neuspjeha, u situacijama okamenjenosti.
Želim da te anđeo očuvanja osposobi za to da živiš intenzivno u svakom trenutku. Želim ti
sposobnost Frederika iz priče koja kaže da je ljeti u svom srcu skupljao sunčane zrake i
šarenilo cvijeća da bi zimi mogao od njih živjeti.

4
ANĐEO POLASKA

U čovjeku postoji neka iskonska čežnja da se jednom negdje udobno naseli i zauvijek
smjesti, da jednom bude siguran i kod kuće. Tamo gdje mu se sviđa, tamo gdje bi želio podići
svoje šatore i zauvijek ondje ostati. Ali on isto tako zna da se ovdje, na ovom svijetu, ne može
zauvijek smjestiti. Morat će neprestano polaziti na put. Motat će porušiti tabore koje je
podigao i u kojima se udobno smjestio te nastaviti put. Polazak pretpostavlja rušenje. Staro se
mora srušiti. Ne može zauvijek ostati ovako. Ne mogu zauvijek ostati tu gdje sam sada. Dokle
god smo na putu moramo uvijek iznova rušiti svoje šatore i kročiti prema novoj zemlji. Svaki
polazak najprije izaziva strah. Jer staro, poznato, treba rušiti. I dok rušim staro, još uvijek ne
znam što me čeka. Pred nepoznatim se u meni rađa osjećaj straha. No polazak istom krije i
obećanje, obećanje nečeg novog, dosad nepostojećeg, nečega još neviđenoga. Tko uvijek
iznova ne kreće dalje, njegov se život okamenjuje. Ono što se ne mijenja, zastarijeva i guši. U
nama se žele ostvarivati nove životne mogućnosti. A one to mogu jedino ako je srušen stari
model.
Želimo se naseliti ondje gdje nam se nešto svidjelo i gdje nas je nešto dirnulo u srce.
Na gori preobraženja učenici bi najradije bili sagradili tri sjenice i zauvijek se nastanili u tom
sretnom iskustvu preobraženja. Ali Isus se u to ne upušta. Svjetlo Tabora već je u slijedećem
trenutku zamijenio taman oblak. Oni ne mogu nastaviti to iskustvo, ponovno moraju poći,
zaputiti se u dolinu. Ondje će im nedostajati jasnoća brda. Svako duboko religiozno iskustvo
može nas navoditi na to da se zauvijek smjestimo, da se čvrsto vezujemo uz nešto što ne
možemo zadržati. Boga ne možemo zadržati. Bog je bitno Bog Izlaska, Bog polaska, Bog koji
nas uvijek iznova opominje da krenemo. Mojsiju govori: »Zašto zapomažete prema meni?
Reci Izraelcima da krenu«(Izl 14, 15). Izraelci se plaše otići. U Egiptu se, istina, osjećaju
ugnjetavanima i neslobodnima. No navikli su se na tuđinsku vlast. Barem su imali pune lonce
mesa. Krenuli bi, no plaše se polaska. Uvijek se iznova nalazimo u ovakvoj dvojbi. Nismo
zadovoljni onim kako sada živimo. No ujedno se i plašimo poći dalje, raskinuti s poznatim i
odvažiti se na jednu nutarnju i izvanjsku promjenu. A život ćemo uistinu živjeti jedino ako
smo uvijek iznova spremni poći na put. Poput Izraelaca trebamo anđela koji će nas ohrabriti
za taj polazak, koji će nad Crvenim morem našega straha držati svoj štap da bismo sigurno i s
pouzdanjem kročili kroz bujice našega života.
Anđelu polaska danas je osobito teško. Osnovno raspoloženje našeg vremena nije
raspoloženje poput onoga, recimo, šezdesetih godina kad je zbog Koncila, najprije u Crkvi, a
zatim zbog revolta studenata, i u društvu, zav1adalo raspoloženje i spremnost na iskorak.
Temeljno raspoloženje koje danas prevladava jest rezignacija, samosažaljenje, depresivnost,
preosjetljivost. Najradije se žalimo kako je sve teško i kako se ništa ne da učiniti.
Zato nam je baš danas potreban anđeo polaska koji će nam podariti nadu za naše
vrijeme i pomoći nam da krenemo ka novim obalama, koji će nam dati odvažnosti da pođemo
na put da bi procvale nove mogućnosti zajedništva, novi odnos prema svemu stvorenom i
nova domišljatost u politici i gospodarstvu. Uz to je važno da i sam raskrstiš sa fiksiranim
predodžbama i slikama koje se opiru promjenama. Rušenje nutarnjih blokada, otvaranje od
zatvorenosti, napuštanje starih navika i stanja: sve nam to otvara mogućnost da krenemo
prema novom načinu življenja i u nova životna razdoblja. Često ćeš se kolebati jer ne znaš
kamo će te put odvesti. Neka uza te bude anđeo polaska i ohrabri te za tvoj vlastiti put: »Jer
anđeli su tu pored tebe, kamo god pošao« (Emily Dickinson)24

5
ANĐEO ZAJEDNIŠTVA

Svi živimo u nekoj zajednici; u zajednici obitelji, u crkvenoj zajednici, u seoskoj ili
građanskoj zajednici. Ta što će nam anđeo zajedništva? Zajednica u kojoj živimo uvijek je i
ugrožena zajednica. Može se osuti ako jedni s drugima dobro ne komuniciramo, ako svatko
gleda samo na sebe, zakopaju li se svi u vlastite predrasude. Anđeo zajedništva želi ti pomoći
da iskusiš dar istinskog zajedništva.
Poučno je baciti pogled u vlastitu povijest: iskustvo da je moguće zajedništvo između
Židova i pogana, između muškaraca i žena, između siromašnih i bogatih, za prve je kršćane
bio dokaz daje došlo Božje kraljevstvo. Isus je Krist svojom osobom i Duhom kojega nam je
darovao povezao u međusobno zajedništvo ljude koji su se razlikovali poput svojih apostola.
Zajednica je za prve kršćane bila mjesto iskustva Boga. Ona to može biti opet i za nas danas.
Zajedništvo ljudi koji mole u bogoslužju ili u nekoj molitvenoj skupini može postati
intenzivno iskustvo Boga. Tu odjednom osjećamo da nismo sami, da je među nama Bog. Sam
nam je Isus obećao: »jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među
njima.« Ili pak u razgovoru s prijateljem ili prijateljicom najednom osjetimo bliskost i
intenzitet, kao da se nad nama otvara nebo, a srce nam se širi. Kada nastane takva tišina,
običava se reći: »Prolazi anđeo«. To anđeo zajedništva daje postojećem zajedništvu novu
kvalitetu.
No poznato nam je i drugačije iskustvo, naime da zajednica može postati i teretom.
Trudimo se izaći na kraj jedni s drugima, ali to nije dovoljno. Spotičemo se jedni o druge.
Čim jedan sukob mine, nastaje drugi. Osjećamo da nismo u stanju živjeti ideal zajedništva
koji smo si postavili. Razočarani smo i smatramo se nesposobnima zajedno istinski urastati u
živo zajedništvo. No i takvo bolno iskustvo može postati mjestom susreta s Bogom. Ovo te
iskustvo može uputiti na zajedništvo s anđelima u kojem si uistinu kod kuće. Jer možeš biti ti,
onakav kakav jesi. Tu te nitko ne gnjavi. Nitko ne projicira na tebe svoje probleme. Potreban
ti je anđeo zajedništva koji će ti i u ne znam kako zahvalnoj situaciji pokazati da postoji još
dublje zajedništvo, da si uronjen u zajednicu anđela. Tada ćeš osjetiti da ideal koji imaš o
kršćanskoj zajednici nije moguće ostvariti vlastitim snagama. Da bi uopće mogao živjeti u
ovoj zajednici u kojoj ima toliko sukoba i spletkarenja, toliko ljudske slabosti i pakosti, moraš
u sebi imati jedan dublji temelj, jedan razlog izvan samog sebe. Zajednica nikad neće ispuniti
tvoju čežnju za zavičajem i sigurnošću. Ona te tvojom čežnjom upućuje na Boga.
Jedna hasidska priča kazuje nam da svoj vlastiti život možemo živjeti samo onda ako
smo ga spremni podijeliti s drugima. Neki je rabin kazao: »Svaki je čovjek pozvan nečime
pridonijeti savršenosti svijeta. Svatko potrebuje svijet. Ali ima ljudi koji samo sjede zatvoreni
u svojim sobicama i uče, a ne izlaze iz kuće da bi razgovarali s drugima. Stoga se nazivaju
lošima. Kada bi razgovarali s drugima, ispunili bi nešto od onoga što je njima namijenjeno. A
to znači: Ne budi loš prema samome sebi, što će reći: da samuješ, a ne izlaziš k ljudima. Ne
budi loš po usamljenosti.« Postoji dobra samoća koja nas osposobljava za zajedništvo. Ali
postoji i ona loša samoća koja nas izolira. U njoj se zatvaramo i tako ne dajemo svoga
doprinosa što ga ljudska zajednica od nas očekuje, da na posve osoban način oplodimo život
zajedništva i na nama svojstven način unesemo u ovaj svijet nešto od punine Božje.
Ako zajednicu ljudi gledaš kao znak zajedništva koje ti Bog želi podariti, onda ga
možeš uživati. Uvijek ćeš iznova biti zahvalan za iskustvo prihvaćenosti. Znaš kamo pripadaš.
I tamo možeš biti onakav kakav jesi. Ne moraš se dokazivati. Ne moraš uvijek ispunjavati
očekivanja. Smiješ si dopustiti da padneš. Smiješ biti i slab. Upravo je to obilježje kršćanske
zajednice, da smijemo pokazati i svoje slabosti, svoje rane. Remi Nouwen misli da sve što

6
uskratimo o zajednici, nedostajat će njezinoj životnosti. Uskratimo li joj svoje slabosti, koje
bismo joj najradije zatajili, na nekom važnom mjestu neće moći procvasti zajedništvo.
Zajedništvo znači da sve međusobno dijelimo, i svoju snagu i svoje slabosti. No uza
sve to mora ostati mjesta i za našu vlastitu tajnu. Zajedništvo opstaje samo ako svatko može i
smije biti i sam za sebe. Neke kršćanske zajednice preopterećuju svoje članove jer zahtijevaju
sve njihovo, ne samo novac, nego i sve misli i sve osjećaje. Tada se prelazi granica prema
totalitarnomu. Zajednici treba prostor za disanje i širina slobode. Samoća i zajedništvo moraju
biti u zdravoj napetosti. Ako se zajedništvo apsolutizira, od tolike ćemo napetosti jedva još
moći disati. Samo ako u zajednici svatko može ići i svojim vlastitim nutarnjim putem, ona će
biti plodna. Bit će za nas izazov da i dalje idemo svojim putem.
Otkrit će nam naše slijepe pjege i povesti nas putem istine. A na tom putu istine dolazimo do
novih spoznaja o samima sebi i svojim bližnjima. Anđeo zajedništva neka ti uvijek iznova
daruje iskustvo takvog usrećujućeg i izazovnog zajedništva.

ANĐEO SMIRENOSTI

»Ne imati ništa, a posjedovati sve«, tako bi se mogao opisati stav mudrih u svim
religijama svih vremena. Samo onaj koji svoje srce ne vezuje ni uza što stvoreno, onaj koji se
može ostaviti onog uza što se drugi vezuju, samo je on istinski slobodan čovjek. Smirenost je
za mistike srednjega vijeka bila važna riječ. Meister Eckhart uvijek iznova govori o
smirenosti. Smiren je onaj čovjek koji se oslobodio svojega ega i sebe predao Bogu, koji je
postao miran u svojemu srcu jer je dopustio da padne na božansko tlo. Smirenost u mistici
znači čovjekovo oslobođenje od vlastitoga ja, ispražnjenost od svih briga i strahova za sebe da
bi se u našem srcu mogao roditi Bog, a mi u svojoj nutrini spoznali svoju pravu bit,
neiskvarenu jezgru osobe. Smirenost kao stav nutarnje slobode, nutarnjeg mira, kao zdrava
distanca u odnosu na ono što dolazi izvana i prijeti da me »zaposjedne« i sasvim posjeduje,
nije naprosto stvar karaktera. Ona se može i uvježbati. Da bi se postigla ta smirenost, mnogo
toga treba ostaviti.
Najprije treba ostaviti svijet. Tako kažu mistici. Antun Opat je najprije ostavio sav
svoj imetak da bi bio slobodan za život. Čovjek se treba osloboditi ovisnosti o vladanju, o
uspjehu, o priznanju. Jer tko se ne može odvojiti od nečeg zemaljskog, postaje ovisan. A
ovisnost proturječi čovjekovu dostojanstvu. Često smo jako ovisni o blagostanju, o navikama,
o ljudima. U jednoj slici iz davnine pripovijeda nam neki otac da uživati možemo samo kroz
odricanje: Dijete ugleda pregršt oraha u staklenci. Posegne rukom i poželi izvući što je
moguće više. Ali stisnuta šaka više ne može proći kroz uski otvor staklenke. Najprije moraš
ostaviti orahe. Tada ćeš ih moći vaditi jednog po jednog i uživati.
Odricanje od nečega nije neko asketsko djelo za koje bismo se morali s mukom boriti.
Rađa se iz čežnje za nutarnjom slobodom i iz slutnje da će naš život biti istinski plodan tek
onda kad smo neovisni i slobodni. Ako više ne ovisimo o onome što o nama drugi misle i što
od nas očekuju, ako više ne ovisimo o priznanju i naklonosti ljudi, postajemo onakvima kakvi
smo uistinu. Smirenost traži i slobodu od samoga sebe. Ne smijem se držati ni sebe ni svojih
briga, ni svojih strahova, ni svojih depresivnih osjećaja. Mnogi se ljudi čvrsto drže svojih
rana. Ne mogu ih se osloboditi. Koriste ih kao optužbu protiv ljudi koji su ih povrijedili. A
time si u konačnici uskraćuju život. Treba se ostaviti i svojih rana i uvreda. Potreban ti je
anđeo smirenosti koji će te uvesti u umijeće da se ostaviš i sama sebe i svoje prošlosti i naučiš
se distancirati od sebe sama, povući se i gledati svoj život s drugog motrišta, s motrišta izvan
sebe. Tko je u tome uspio može smireno reagirati na uzbudljiva izvješća medija. Može
smireno odgovarati na kritiku i odbijanje. Neće ga uhvatiti panika pred svakom kritikom.

7
Neće se osjećati ugroženim. Nema straha da će mu izmaći tlo pod nogama. Jer osigurao si je
odmak od sveg unutarnjeg i izvanjskog meteža. Osjeća se nošenim od anđela smirenosti koji
mu govori:
»Ima nešto više od mišljenja koje drugi imaju o tebi. Postoji nešto više od uspjeha i imidža.
Prepusti se Bogu. Tu ćeš naći čvrsto tlo. S njega ćeš moći mimo promatrati sve što do tebe
dolazi. «Tko je slobodan od sama sebe može smireno reagirati na loše vijesti. Reagirati
smireno nije isto što i sabrano primiti vijest o smrti nekog čovjeka. Sabranost je izraz nutarnje
discipline. Iako je i on iznutra potresen, sabran čovjek ne očituje svoju pogođenost. Kontrolira
se, vlada sobom. Smirenost nije samosvladavanje. Smiren čovjek ne mora se samosvladavati
jer ima posve drugo stajalište: duboko u svojoj nutrini on uopće nije pogođen lošim vijestima.
Jer slobodan je i od sebe i od vlastitog shvaćanja kako bi se trebao odvijati njegov život, i
ništa ga ne može tako lako izbaciti iz ravnoteže. Anđeo smirenosti pomaže mu da sve što čuje
promatra s distance anđela. To mu daje nutarnju slobodu i širinu.
Netko se upusti u žustru diskusiju. Misli, po savjesti je dužan zastupati istinu. Anđeo
smirenosti u takvim ti raspravama pokazuje da istina nije u ispravnosti riječi i argumentima,
nego na jednoj drugoj razini. Istina znači slaganje, podudaranje sa stvarnošću. Ono što mi
smatramo apsolutno istinitim često je samo izraz naših vlastitih projekcija. Stvaramo si slike o
istini, stvaramo si slike o Bogu. Sama je istina neshvatljiva. Ne da se definirati. Tko zna za
najdublju istinu raspravljat će smireno, a ne ogorčeno, budući da istinu ne možemo spoznati
već znademo da je naša spoznaja relativna, i svjesni smo da postoje različita gledišta, a da je
istina uvijek negdje između. Proračunatom i pravice željnom mišljenju filozof Martin
Heidegger suprotstavio je smirenost u odnosu na stvari i otvorenost za tajnu: »Oboje uspijeva
jedino misli li se stalno srcem.« Želim da ti anđeo smirenosti pomogne da ne misliš samo
glavom nego da osluhneš i svoje srce.

ANĐEO STRASTVENOSTI

Anđeo strastvenosti naizgled proturječi anđelu smirenosti. No potrebni su nam mnogi anđeli
da bi život u nama sasma procvao. Anđeo strastvenosti želi nas izazvati da živimo iz sveg
srca, a ne da životarimo. Kada neki čovjek više nije sposoban ni za kakvu veliku strast, njegov
život postaje dosadan i nezanimljiv. Gubi okus. To se zasigurno ne bi moglo reći za Isusa koji
nas je pozvao da budemo sol zemlje, da svojom životnošću obogatimo ovaj svijet. Strasti su
prirodne pokretačke snage u čovjeku koje ga potiču na život, i koje ga u konačnici tjeraju ka
Bogu. Anđeo strastvenosti treba nas naučiti umijeću ophođenja s ovim pokretačkim snagama
da bi nas one poticale na život, da ne bi nama ovladale već da ih upotrijebimo za to da bismo
došli stvarnom cilju svojega života. Da ne postanemo ljudi nagona, gonjeni ljudi koji
dopuštaju da budu tjerani, nego ljudi koje strastvenost potiče služiti životu i oblikovati život u
njegovoj raznolikosti.
Tko se može strastveno u nešto upustiti može se strastveno i boriti za život, i njegova
će duhovnost biti strastvena. O tome govori jedna hasidska priča: »Neki je hasid pred rabijem
Wolfom optužio neke ljude da danonoćno kartaju. 'To je dobro', reče sedeq. 'Poput svih ljudi i
oni žele služiti Bogu, a ne znaju kako. Sada uče biti budni i ustrajati u nekom djelu.
A kada u tome dostignu savršenstvo, trebaju se još samo obratiti - a kako li će tek onda služiti
Bogu!'« Prvi su monasi mnogo razmišljali o strastima. Evagrije Pontski (t 399.) nabraja devet
strasti s kojima se redovnik ima nositi. Za njega su strasti pozitivne snage. Ne treba ih mrtviti,
nego integrirati u svoj život. Strasti trebaju služiti nama, a ne mi njima. Apatheia, koja je cilj
borbe sa strastima, ne označuje stanje bez strasti, nego slobodu od bolesne zarobljenosti
strastima, integraciju strasti u sve što činim i mislim, stanje u kojem strasti više neće mnome
gospodariti nego će mi biti na raspolaganju kao snaga, kao virtus, kao krepost koja me

8
oživljava.
Strasti nisu moralno određene. Da li će biti dobre ili loše, ovisit će o tome kako se
prema njima odnosimo Srdžba je pozitivna snaga koja me može osposobiti da se ogradim, da
se oslobodim od vlasti drugih. No ako dopustim da mnome upravlja, može me i proždrti.
Spolnost me može učiniti životnim, no mogu biti i opsjednut njome. Niti potiskivanje niti
ugađanje strastima ne vodi do životnosti, već samo svjestan odnos prema njima. Onomu koji
živi bez strasti nedostaje prodornost, nedostaje mu snaga, nedostaje mu punina života. Mnogi
su kršćani iz puke želje za ispravnošću mrtvili svoje strasti. Tako su postali beživotni. Nisu
više sol zemlje, nisu više začin našemu svijetu, nego bljutav okus koji nikog više ne zanima.
Isus se strastveno zalagao za siromašne i obespravljene. Strastveno je govorio o milosrdnom
Ocu i strastveno se borio protiv otvrdnutosti srca farizeja koji su potamnili sliku Boga svojim
sitničavim obdržavanjem Zakona.
Njemačka riječ za strast, Leidenschaft, dolazi od trpjeti (leiden). Ta je riječ nekoć
značila ići, voziti se, putovati. Tko se vozi, stječe iskustvo, prolazi nešto, trpi (podnosi) nešto.
I tako je riječ trpjeti sve više značila podnositi, osjećati bol. Strast je dakle povezana s
iskustvom. Tko mrtvi strasti, gubi na iskustvu. Tko si dopusti strastveno st, iskusit će, doživjet
će nešto novo i neslućeno. No kao što svako putovanje može postati tegobno, tako i nošenje
sa strastima. Uvijek je to hod po rubu. Vrlo lako neka strast može postati prejakom da bi nam
činila dobro. U tom slučaju ona nama upravlja umjesto da idemo strastveno kroz život. Anđeo
strastvenosti neka te prati u tvojemu hodu po rubu, da postaneš istinski strastven čovjek,
čovjek koji se strastveno odnosi prema drugim ljudima, ,koji se strastveno bori za to da se
ovdje na zemlji živi zajedničkim životom dostojnim čovjeka.
ANĐEO ISTINITOSTI

Razbija si glavu time što će reći samo da bi ga drugi dobro prihvatili, da ne bi

razmišljali o njegovu psihičkom ustrojstvu, o njegovim potisnutim nagonima, o njegovim
kompleksima. Svaku riječ mora bojažljivo preispitivati ne bi li slučajno ukazivala na neki
neurotski kompleks ili na potisnute sjene.
Grčka riječ za istinu jest aletheia, a znači neskrivenost bića. Skida se veo i mi vidimo
ono istinsko, ono stvarno, biće kakvo uistinu jest. Tko živi istinito, ništa ne skriva, očituje se
njegova prava bit. Anđeo istinitosti želi ti uvijek iznova otvarati oči da uvidiš svoju pravu
zbilju. Anđeo miče veo koji sve prikriva. I skida ti naoča1e kroz koje sve gledaš. Možda si
stavio tamne naočale koje sve iskrivljuju. Vidiš samo ono negativno. Ili nosiš ružičaste
naočale. Ne želiš vidjeti ljude i njihove probleme. Umišljaš da bi mogao živjeti lagodnije.
Anđeo istinitosti skida ti sve naočale koje ti zaklanjaju stvarnost. Pokazuje ti ono istinsko.
»Kada Bog pošalje duši svojega anđela, ona tad istinski spoznaje«, piše Meister Eckhart.
Istinit čovjek tjera nas da se suočimo sa zbiljom vlastita srca. Pred istinitim čovjekom ne
možemo se skrivati. A više se niti ne moramo skrivati, jer se imamo hrabrosti očitovati
onakvima kakvi jesmo. Kada je Isus govorio, nečisti se dusi, te tmurne misli koje čovjekov
duh čine sumornim, onečišćuju ga zatrovanim osjećajima, nisu više mogli skrivati. Isusova
riječ ih izvlači na svjetlo. Tako nam govori evanđelist Marko. Kada je Isus po prvi puta
naučavao u sinagogi, nečisti duh nekog čovjeka glasno je povikao. Osjetio je da se više ne
može skrivati iza kritičkih i ironičnih očitovanja, nego se mora suočiti.
Istinitim nazivamo čovjeka koji je neprijetvoran i skladan u sebi. Isus kaže za
Natanaela: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare« (Iv 1,47). Istinit čovjek ne živi
proračunato, nego prema svojoj nutarnjoj istini. Slobodan od intriga, diplomacije, razmišljanja
kako bi se pred drugima što bolje prodao. On živi u skladu sa samim sobom. Nepatvoren je,
neprijetvoran. Govori ono što misli. Djeluje onako kako osjeća u svom srcu. S takvim

9
čovjekom uvijek znaš na čemu si. Ne skriva svoje misli i osjećaje. Ne plaši se da bismo ga
mogli upoznati. Predstavlja se onakvim kakav jest, stoji iza svega što je u njemu. Ništa ne
skriva jer nema što skrivati, u miru je sa svime u sebi.
Istinit čovjek uvijek je i slobodan. Jer samo će nas istina osloboditi. Mnogi ljudi danas
bježe od istine o sebi. Boje se suočiti sa stvarnošću svojega srca. Hvata ih panika ako se
trebaju primiriti. Jer tada bi u sebi mogli naići na nešto što im je nemilo. Zato moraju
neprestano biti nečim zaokupljeni, samo da bi izbjegli susret sa istinom o sebi. Neprestano su
gonjeni i u strci. Ono najgore što im se može dogoditi jest trenutak u kojem se ništa ne
događa, u kojem bi istina o njima samima mogla izaći na svjetlo dana. Onomu koji bježi od
istine o sebi treba mnogo energije da bi je prikrio pred drugima. Neprestano razmišlja o tome
što bi drugi mogli o njemu misliti. Mora se suočiti sa istinom. A to za njega znači: mora izići
iz tog čovjeka, mora ga osloboditi (usp. Mk 1,23 i dalje). Isusova istinitost oslobađa ljude od
nečistih duhova koji skrivaju istinu i iskrivljuju je. Oni ozdravljaju, postaju istinski i istiniti
ljudi.
Želim ti anđela istinitosti da budeš onakav kakav jesi u dnu svojega bića, da možeš
ljude oko sebe oslobađati za istinu. Istina također znači: podudarnost predmeta i spoznaje,
stvari i uma. Želim da budeš potpuno i sasvim u skladu sa sobom i sa stvarnošću svojega
života.

ANĐEO ZAHVALNOSTI

Zahvalnost je danas postala rijetkost. Ljudi postavljaju neizmjerne zahtjeve. Imaju

dojam da su prikraćeni. Zato trebaju uvijek sve više. Postali su nezasitni te ni u čemu više ne
mogu uživati. Pascal Bruckner, francuski filozof, opisuje današnjeg čovjeka kao veliku bebu s
neizmjernim zahtjevima na društvo. Nikada mu nije dosta. I uvijek su drugi krivi ako njemu
nije dobro, jer mu ne daju ono što mu bezuvjetno treba za život.
Anđeo zahvalnosti želi u tvoj život unijeti jedan novi okus. Želi te naučiti da na sve
gledaš drugim očima, očima zahvalnosti. Tada možeš zahvalna pogleda gledati na novo jutro i
ustati zdrav i gledati kako izlazi sunce. Zahvalan si za dah koji te prožima. Zahvalan si za
dobre darove prirode koje možeš uživati za doručak. Živiš svjesnije. Zahvalnost širi tvoje srce
i čini ga radosnim. Ne tražiš stvari koje bi te mogle naljutiti. Ne započinješ jutro srdit zato što
je vrijeme loše. Nisi odmah frustriran jer ti je iskipjelo mlijeko. Ima ljudi koji i sami sebi
otežavaju život jer vide samo ono negativno. A što više gledaju samo ono negativno, tim se
više utvrđuju u tom svojem iskustvu. Navlače oblake nesreće svojim pesimističnim načinom
gledanja.
Njemačka riječ danken, zahvaliti, dolazi od denken, misliti. Anđeo zahvalnosti želi te naučiti
ispravno i svjesno razmišljati. Počneš li tako razmišljati, možeš sa zahvalnošću shvatiti što ti
je sve u životu dano. Postaješ zahvalan za svoje roditelje koji su ti darovali život. Postaješ
zahvalan ne samo za pozitivne korijene koje imaš u njima, već i za rane i povrede koje su ti
nanijeli. Jer i one su te učinile onakvim kakav si sada. Bez rana ti bi možda postao zasićen i
neosjetljiv. Previđao bi ljude oko sebe i njihove potrebe. Anđeo zahvalnosti želi ti otvoriti oči
za to da te čitavog života prati Božji anđeo, da će tvoj anđeo čuvar i tvoje rane preobraziti u
dragocjeno blago.
Anđeo zahvalnosti omogućit će ti da drugim očima i svjesno gledaš ljepotu stvorenja i
zahvalno uživaš u ljepoti livada i šuma, gora i dolina, rijeka i jezera. Divit ćeš se ljupkosti
gazele i dražesti srne. Nećeš više nesvjesno prolaziti stvorenim svijetom nego razmišljajući i
zahvaljujući. Razabrat ćeš da u stvorenju susrećeš ljubećeg Boga koji ti pokazuje kako se
preobilno za tebe brine. Tko zahvalno gleda na svoj život, miri se s onim što mu se događa.
Prestaje se buniti protiv sebe i svoje sudbine. Shvaća da anđeo svaki dan iznova ulazi u

10
njegov život da bi ga zaštitio od nesreće i darovao mu svoju dragu i spasonosnu blizinu.
Pokušaj kroz tjedan koji dolazi ići s anđelom zahvalnosti. Vidjet ćeš kako sve spoznaješ u
jednom drugom svjetlu i kako tvoj život dobiva nov okus.
Možeš također zamoliti svog anđela zahvalnosti da te nauči zahvaljivati za ljude s
kojima živiš. Često molimo za ljude koji su nam važni samo kad ih želimo promijeniti ili kad
želimo da im Bog pomogne, da ih ozdravi i da ih utješi. Neki je put naša molitva za druge
više molitva protiv njih. Željeli bismo da postanu onakvima kakve ih mi želimo. Kad
zahvaljujemo za drugog čovjeka, bezuvjetno ga prihvaćamo. Ne mora se mijenjati. Dragocjen
je baš onakav kakav jest. Ljudi često primijete kad za njih zahvaljujemo. Jer naše
zahvaljivanje zrači pozitivnom afirmacijom uslijed koje se oni osjećaju bezuvjetno
prihvaćenima. Jedan američki duhovnik pripovijedao je o nekom bračnom paru koji je
godinama molio za ženina oca alkoholičara da se konačno ostavi alkohola. Ali sve je bilo
uzalud. Tek kad su smogli snage zahvaliti za oca što je tu, što je takav kakav jest, omogućili
su mu da se promijeni. Tek kada više nije osjećao nesvjesni zahtjev da se mora mijenjati, on
se mogao promijeniti. Osjetio se bezuvjetno prihvaćenim, i više mu nije bio potreban alkohol.
Zato zamoli svoga anđela zahvalnosti za čudo da se ljudi po tvojoj zahvalnosti osjete
bezuvjetno voljenima i u toj ljubavi ozdrave.

ANĐEO ODRICANJA

Anđelu odricanja danas nije nimalo lako. S riječju odricanje mnogi povezuju neku
mračnu askezu. A Bog želi da imamo život u punini. Čemu se onda odricati? Danas pak
težimo konzumirati što je moguće više, što više si priuštiti. Imamo dakako dovoljno primjera
ljudi koji su od pukih odricanja postali nesnosni. Ali zar odricanje mora pod svaku cijenu
voditi u neprijateljski stav prema životu? Odricati se zapravo znači odreći se prava na neku
stvar koja mi pripada. Cilj odricanja jest nutarnja sloboda. Tko mora imati sve što vidi,
potpuno je ovisan. Nije slobodan. Daje se određivati izvana. Odricanje je izraz nutarnje
slobode. Ako se mogu odreći nečega što me inače veseli, iznutra sam slobodan. Ali odricanje
može biti i put uvježbavanja u toj nutarnjoj slobodi. Odreknem li se, primjerice, u korizmi
alkohola i mesa, mogu se vježbati u slobodi. Iskušavam hoću li se uspjeti odreći televizora,
alkohola, pušenja, mesa, možda i kave na šest tjedana. Uspije li mi, osjećam se dobro. Imam
osjećaj da nisam rob svojih navika, da ne trebam nužno alkohol da bi me stimulirao. To mi
daje osjećaj nutarnje slobode. A ona spada u naše dostojanstvo. Ako mislim da mi je svaki put
kad sam umoran potrebna kava, postat ću o njoj ovisan. A to me na.koncu i ljuti. Oduzima mi
moje dostojanstvo čovjeka koji može sam o sebi odlučivati. Osjećam da više ne mogu
odlučivati o sebi, da mnome gospodare vlastite potrebe.
U tv-emisiji »Odricati se, uživati ili oboje« uz stručnjake koji se bave proučavanjem
užitaka i spolnosti pitali su i mene kao redovnika o mojemu stavu prema uživanju i odricanju.
Sve troje smo se složili da nema užitka bez odricanja. Tko bi htio samo uživati, neće u tome
uspjeti. Mogu savršeno uživati u jednom ili u dva komada torte. Ali najkasnije kod četvrtog
komada više se ne može govoriti o užitku već samo o trpanju u sebe. Mnogi su ljudi danas
postali nesposobnima uživati jer se više ničega ne mogu odreći. Nekoć je bilo obrnuto.
Pretjerano asketski način života branio je kršćanima uživati. Za njih je uživanje uvijek bilo
nešto sumnjivo. To je gledište isto tako jednostrano kao i ovo današnje prema kojemu se mora
imati sve. Pohlepan čovjek postaje nesposoban za uživanje.
Želim da te anđeo odricanja povede u nutarnju slobodu, da te osposobi za to da istinski
uživaš u onomu što proživljavaš, da se sasvim predaš onom što upravo činiš, da svim

11
osjetilima oćutiš to što upravo jedeš, što upravo piješ. Osjetit ćeš daje anđeo odricanja ustvari
anđeo radosti i uživanja i da ti čini dobro. Odrekneš li se nečega što ti ustvari pripada, poput
jela, pića, gledanja televizije itd., stekao si sebe. Ti si gospodar svojega života. Anđeo
odricanja želi te uvesti u umijeće da sam živiš svoj život, da slobodno raspolažeš sobom i tako
uživaš u životu.

ANĐEO RIZIKA

Mnogi danas misle daje najvažnije ne upadati u oči, ne načiniti nikakvu pogrešku.
Onda ti karijera u zvanju neće biti ugrožena. Grupa te neće kritizirati. Nećeš biti smijenjen s
položaja. Uspjet ćeš u životu. No ovaj, riziku neprijateljski, stav ustvari priječi u životu. Tko
ne želi napraviti baš ni jednu pogrešku čini u potpunosti krivo. Jer ni na što se ne odvažuje, ne
preuzima nikakav rizik. A na taj se način ne može ostvariti ništa novo. Ni u gospodarstvu, ni u
politici, ni u Crkvi ni u društvu, s takvim se stavom više nitko ne odvažuje na rizik. Da ga ne
bi napadali. Moglo bi mu i poći po zlu. A to bi bila katastrofa. To bi značilo da mora napustiti
sigurnost svoje tople postelje i javno priznati svoje pogreške. Mnogi misle da to ne bi
preživjeli. Toliko su fiksirani na priznanje i naklonost ljudi da više ne mogu vjerovati
vlastitim osjećajima niti što riskirati.
Psihologija nam govori daje nedostatak odvažnosti da se prihvati rizik povezan sa
takozvanim »stanjem bez oca« koje karakterizira naše društvo. Otac je obično onaj koji pruža
podršku, hrabri da bi se na nešto odvažilo, da se preuzme rizik. Izostane li ovo pozitivno
iskustvo oca, izostane li očeva potpora, čovjeku je potreban neki nadomjestak. Zakopava se u
ideologiju, u krute norme. Ide na sigurno. Ne želi eksperimentirati. Sve treba ostati po starom.
Ne dopuštamo si niti pomišljati na nešto novo, a kamoli nešto novo učiniti. Nema, naime,
nikakva jamstva da će to novo i uspjeti. Ostavimo se, dakle, novoga. Naše je vrijeme
obilježeno nedostatkom mašte i odvažnosti da riskiramo. Riječ rizik dolazi iz talijanskoga, a
znači opasnost i smion pothvat. Mnogi inzistiraju na tome da se život treba odvijati bez
opasnosti. Valja se osigurati protiv svih opasnosti da nam se ne bi štogod dogodilo. A što se
više osiguravamo, to smo nesigurniji. I malo-pomalo više ni u što ne vjerujemo. Sve mora biti
sigurno. Bez dovoljne sigurnosti ni na što se ne odvažujemo. To vodi u sve veću sklonost
očuvanju postojećeg stanja, što današnja politička i gospodarska situacija pokazuje dovoljno
jasno. Iz ove ćemo slijepe ulice izići jedino ako se odvažimo, ako riskiramo pogrešku.
Želim da te anđeo rizika ohrabri, da se odvažiš živjeti i da riskiraš tražeći nove putove
za sebe i ljude oko sebe. Anđeo rizika neka ti bude potpora i oslobodi te da budeš odvažan i
pouzdaš se u svoje nutarnje poticaje, da se ne moraš osiguravati sa sviju strana. Svijet će ti biti
zahvalan odvažiš li se na nešto novo i ne pitaš cijeli svijet za dopuštenje smiješ li svoje ideje
pretvoriti u djelo. Jer da staro više ne pomaže, tomu svjedočimo iz dana u dan. U pitanju
nezaposlenosti nitko se ne usuđuje krenuti novim putem. Radije se skrivamo iza otrcanih
fraza ili svaljujemo krivicu na druge. Svatko čeka da onaj drugi učini krivi korak. Tako ga
možemo kritizirati. A nitko se ne usuđuje načiniti prvi korak. I tako kružimo u mjestu.
Vrebamo u zasjedi, tražimo tuđe pogreške umjesto da sami riskiramo pogrešku. Želim da te
anđeo rizika osnaži za slobodu, da se odvažiš i na pogreške, kako bi sebi i drugima otvorio
nove putove. Samo ako povjeruješ anđelu rizika, po tebi će u ovome svijetu rasti nove stvari,
ljudi će po tebi otkriti nove mogućnosti.

12
ANĐEO POUZDANJA

U ovo vrijeme pesimista i vidovnjaka koji predviđaju apokaliptičnu budućnost

izuzetno nam je potreban anđeo pouzdanja. Proročanstva koja naviještaju svršetak svijeta
trenutno su na visokoj cijeni. Nitko, dakako, ne može jamčiti da će naš svijet još dugo
sačuvati ravnotežu i preživjeti sve ljudske ludosti. No nalaženje užitka u predviđanju propasti
govori više o psihi tih samozvanih proroka nego o stvarnosti našega svijeta. Budući da vlastiti
život doživljavaju kao katastrofu i nesvjesno gaje želju da ovaj pokvareni život svrši što je
prije moguće, projiciraju na svijet svoju vlastitu situaciju očekujući da on propadne što je
moguće prije. Njihova nutarnja destruktivnost očituje se u tome da propast svijeta oslikavaju
najružnijim bojama. Budući da je strah od budućnosti danas jako raširen, takvi lažni proroci
pogađaju osjetljivo mjesto u ljudskoj duši i tako ovladavaju mnogim zaplašenim ljudima.
Anđeo pouzdanja daruje nam nadu i pouzdanje u budućnost. Njemačka riječ
Zuversicht, pouzdanje, dolazi od sechen, gledati, očima pratiti što se događa. Pouzdavati se
znači vidjeti kako Bog svime ravna i upravlja, kako šalje svoje anđele na svijet da ne bude
prepušten nesreći, već da se sve okreće na dobro. Ne dopuštam da pesimistične prognoze
poljuljaju moje pouzdanje. No ne stavljam si ni ružičaste naočale da bih pobjegao od
stvarnosti. Ne stvaram si iluzije o prilikama koje vladaju u svijetu. Vidim sve kako jest. Ali se
unatoč tomu pouzdajem. Jer znam da je ovaj svijet u Božjoj ruci i u rukama anđela, da ljudi
nemaju nad njime konačnu vlast. Čovjek koji se pouzdaje vidi više od onoga što se događa.
Vidi više od problema, koji određuju krilatice tiska. Uza sve izvanjsko on vidi i onu
najunutarnjiju stvarnost sviju stvari, uz svijet vidi i Božje anđele koji idu s nama ovim
svijetom i drže svoju ruku zaštitnicu nad našim krajem i našom zemljom.
Anđeo pouzdanja oduvijek je pratio molitelje psalama. U Ps 34, 8 psalmist moli: »Anđeo
Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi«. A u psalmu 91, 11-12: »Jer
anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se
ne spotakneš o kamen.«
Maria Luise Kaschnitz, koja je napisala knjigu »Anđeoski most« (Engelsbriicke),
pripovijeda priču koja zorno prikazuje ovo pouzdanje: pripovijest je to o vlasniku broda
Giovanniju di Mati. On je sav svoj novac dao gusarima da otkupi sužnje. Kad se s
iskupljenima otisnuo na more, gusari od njega zatraže još novaca. Budući da nije mogao
ispuniti njihov zahtjev, razbiju mu jarbol i kormilo, a jedra rastrgaju u krpice. Unatoč tomu
dao je Giovanni di Mata znak za polazak. Na zaprepašten je gusara brod polako krene, te bez
jarbola, bez jedara i kormila isplovi na otvoreno more.
Onome koji se pouzdaje daje se sigurnost da nas štiti anđeo, da nas čak i nosi na
rukama, da bismo mogli sigurno koračati preko lavova i ljutica. On vjeruje da anđeo namjesto
njega gleda da mu se ne dogodi kakvo zlo. On ne ide slijepo kroz svijet. Dobro vidi koje
opasnosti prijete. Ali zna da ga prati njegov anđeo, zna da je zaštićen i nošen. On zna da nije
tek broj, izložen samovolji sudbine, nego da s njim ide anđeo i brine se za nj, da ga anđeo
oslobađa svih njegovih strahova.
ANĐEO OSAME

Mnogi se ljudi danas plaše osame. Ne osjećaju sebe ako su sami. Stalno moraju biti
okruženi drugim ljudima da bi se uopće osjećali živima. Ali osama može biti i blagoslov. Bez
osame nema istinskog odnosa prema Bogu kao ni prave spoznaje samoga sebe. Mnogi
miješaju osamu s napuštenošću, s usamljenošću i izolacijom. No osama je bitni element
svakog duhovnog puta. Svi veliki osnivači religija povlačili su se u osamu. I Isus se povukao
u osamu propostivši u pustinji četrdeset dana. Tamo se suočio sa samim sobom, i na jedan
nov način pronašao Boga, svojega Oca.

13
 Zato ti želim anđela osame da te uvede u plodnu samoću, u samoću u kojoj ćeš
spoznati samoga sebe kakav uistinu jesi, u kojoj si ne možeš sama sebe učiniti zanimljivim
nego se suočavaš sa vlastitom golotinjom. Smogneš li hrabrosti biti sam, moći ćeš također
otkriti kako je lijepo jednom biti nasamo sa sobom, da ne moraš ništa pokazivati, ništa
dokazivati, ne moraš se iskazivati. Možda stekneš iskustvo da si potpuno i sasvim jedno sa
samim sobom. Upravo se to krije u riječi osama (njem. Alleinsein) svejedno biti (njem. all
eins sein) i to u trostrukom značenju. Prvo, biti u potpunosti jedno sa samim sobom. Čežnja
za jedinstvom bila je karakteristična već za Grke. Oni su se osjećali rastrganima između
različitih želja i potreba. I mi danas nanovo shvaćamo ovu čežnju za jedinstvom. Jer i mi se,
suočeni s pluralnošću postojanja, osjećamo rastrganima između različitih ponuda i
najrazličitijih vlastitih stremljenja. Kako u svemu tomu, što u sebi otkrivam, pronaći svoje
jedinstvo, onu sponu koja sve međusobno povezuje?
Drugo značenje riječi smjera na sve ljude. Ona znači biti jedno sa svime i svima,
osjetiti se u dubini svojega bića solidaran i jedno sa svim ljudima. Što se u većoj mjeri izložim
vlastitoj samoći, tim se dublje osjećam povezan s ljudima oko sebe. To je bilo i iskustvo prvih
monaha koji su se svjesno povlačili u samoću. Povlačili su se od ljudi da bi s njima bili jedno
na jednoj dubljoj razini. Tako govori Evagrije Pontski, zacijelo najvažniji monaški pisac:
»Monah je čovjek koji se odijelio od svega, a ipak se osjeća sa svime povezan. Monah
doživljava sebe u jedinstvu sa svim ljudima jer stalno nalazi sebe u svakom čovjeku.« U
samoći otkrivam svoj vlastiti temelj. I u tom sam temelju duboko povezan sa svim ljudima.
Tu osjećam da mi ništa ljudsko nije strano, da sam u krajnjoj dubini povezan sa svim ljudima.
Kao treće, iskustvo osame govori mi da sam jedno sa svime. Riječi su Friedricha
Nietzschea: »Tko poznaje krajnju samoću, poznaje i posljednje stvari.«U osami naslućujem
da postajem jedno sa svime, pa i s onim Posljednjim, s Pratemeljem svega bića. I ovo iskustvo
osame bitno pripada čovjeku. Ne govori stoga zaludu Dostojevski: »Povremena je samoća
normalnom čovjeku potrebnija od jela i pića.« U samoći osjećam što ustvari čini moje
čovještvo, osjećam da imam dijela u svemu, u sveukupnosti stvorenja, te konačno i s Onim
koji je sve u svemu. Kada te anđeo osame uvede u ovo osnovno iskustvo tvoje ljudskosti
nestat će u tebi svakoga straha od usamljenosti i napuštenosti. Jer osjećaš da si upravo ondje
gdje si sam jedno sa svime. Svoju samoću tada ne doživljavaš kao usamljenost, nego kao
dom, kao biti kod kuće. Biti kod kuće može se jedino tamo gdje prebiva Tajna. Tamo gdje te
anđeo osame uvede u posljednju Tajnu koja vlada našim svijetom, tu nikada nisi usamljen, tu
si uistinu kod kuće. Ova sveobuhvatna tajna daruje ti dom kojeg ti niti jedan čovjek ne može
oduzeti.
ANĐEO SESTRINSTVA

Biblija uvijek iznova govori o philiji, o bratskoj odnosno sestrinskoj ljubavi. Radosno
je iskustvo prvih kršćana da su braćom i sestrama mogli smatrati ne samo rođenu braću i
sestre, već je čitava zajednica postala zajednicom braće i sestara. Anđeo sestrinstva i bratstva
neka ti pokaže koliku braću i sestre dobivaš priđeš li i sam drugome kao brat ili sestra.
Temeljno je iskustvo prvih kršćana bilo da su svi pripadnici kršćanske zajednice
postali braćom i sestrama, i to stoga što su svi imali istoga Oca. Budući da se svi smijemo
zajedno moliti svojem nebeskom Ocu, svi smo pred ovim Ocem braća i sestre. Isus svakoga
koji vrši volju Božju naziva »bratom i sestrom« (Mk 3, 35). Ako se želimo približiti tom
prauzoru, okupimo se oko Isusa Krista, i kada smo poput njega spremni vršiti Očevu volju,
tada smo Kristovi braća i sestre, rađa se jedna nova obitelj u kojoj su svi ravnopravni. Isus
brani učenicima da se nazivaju rabbi: »(...) jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća« (Mt 23,
8). Anđeo bratstva i sestrinstva neka nam pokaže da smo svi ravnopravni, da se nitko ne treba

14
izdizati iznad drugoga. Koliko se puta izdižemo iznad drugih, ne samo svojim društvenim
položajem već napose svojim predrasudama. Osjećamo se boljima od drugih, izdižemo se
iznad njih. Fiksirani smo na njihove negativne strane, a uopće ne opažamo koliko na njih
projiciramo vlastite slabosti. Ovaj mehanizam, po kojemu vlastite pogreške projiciramo na
druge ljude i na taj se način izdižemo iznad njih, uvelike je rašireno Tako drugima ne
dopuštamo da nam se približe, a sebe štitimo da se ne bismo suočili sa sobom kakvi uistinu
jesmo. Tko spozna kakav je uistinu, prestaje svoje pogreške tražiti u drugih. On zaista postaje
brat i sestra svakom čovjeku. Jer u svakome prepoznaje sebe.
Imati sestru opet je drugačije nego imati brata. Ja imam tu sreću da imam tri sestre i tri
brata. Starija sestra često u djetinjstvu preuzima ulogu majke. Postoji anđeo sestrinstva koji se
majčinski brine za nas. To nije »velika mama« koja nas guši, nego sestrinska skrb koja nam
čini dobro. Ona se ne izdiže iznad nas, nego je uz nas. Nježna je i puna razumijevanja.
Otkriva potrebe kojima majka ne može na taj način izići ususret.
Tu su i sestre koje su nam bliske po godinama, naše suputnice. S braćom prolaziš kroz
vodu i vatru. Sa sestrama pak vodiš intenzivne razgovore. Tada u tebi zabruje strune do kojih
braća nikada ne sežu. A postoje i mlađe sestre koje ne nazivamo bez razloga anđelima. Anđeo
sestrinstva dovodi me u dodir s mojom anima, s mojom emocionalnošću i s mojom
duhovnošću. Anđeli su oduvijek u sestrinskom odnosu prema našoj duši. Helmut Hark,
evangelički svećenik i terapeut, govori o erotskom ljubavnom odnosu između naše duše i
anđela kao našeg duhovnog pratioca. Promotrimo li anđele u nekoj knjizi iz umjetnosti, često
otkrivamo njihovo erotsko zračenje. Oni u našu dušu unose neki polet, nešto što oživljuje
samo po dragom čovjeku. Erotska snaga anđela djeluje na nas ozdravljujuće. Iskustvo sestre
može nas dovesti u dodir s nutarnjim anđelom.
Sama sestra može postati anđelom koji čini da u nama zabruje strune duše, koji u
nama oživljava duhovne energije i djeluje ozdravljujuće na naše rastrgano srce. Zato ti želim
susret s mnogim anđelima sestrinstva. I želim da i sam postaneš za druge poticajnim i
životvornim anđelom sestrinstva.
ANĐEO PREPUŠTANJA

Anđeo prepuštanja želi te dovesti do povjerenja, da se možeš prepustiti nekom

čovjeku. Mnoga prijateljstva i brakovi danas ne uspijevaju jer se svatko čvrsto drži sebe, boji
se prepustiti. To je strah od gubitka vlastite slobode, strah da bi drugi mogao sa mnom činiti
što gaje volja, da sam prepušten njegovoj samovolji i u krajnjem slučaju njegovoj zloći. Ali
bez prepuštanja ne može uspjeti ni jedan odnos. Svatko bi pun straha gledao samo na to da
kontrolira sebe i svoje emocije, svoje riječi i postupke, i da se ne da u ruke drugome. Ali tada
ne može ni rasti povjerenje, tada drugi uopće ne može pokazati da prema meni namjerava
postupati dobro, da neće zloupotrijebiti moje povjerenje. Prepustiti se ne znači i sebe izgubiti.
Prepustiti se mogu samo ako sam u doticaju sa samim sobom, ako znam tko sam. Prepustiti se
nekom uvijek podrazumijeva i određeni rizik. Napuštam sigurnost koju mi pruža suzdržanost
i prepuštam se drugome. To može uspjeti jedino ako znam da drugi nije vrag, nego anđeo koji
će me prihvatiti svojim rukama i nositi, koji mi želi dobro.
Prepustiti se, to napose ima prizvuk pasivnosti i rezignacije. Tko ne uspije aktivno
oblikovati svoj život i dobro se snaći, jednostavno se prepušta sudbini. Predaje se. No anđeo
prepuštanja sigurno nam ne bi poželio takvu odliku. On smjera nešto drugo. Prepustiti se
prvotno je povezano sa upustiti se. Tko se prepusti životu, upušta se u život i njegovu
dinamiku. Ne suzdržava se. Ne grči se u sebi nego se prepušta rijeci života. U njemu zato
može nešto procvasti i zaživjeti.
Suprotno od prepustiti se jest grčevito se držati sebe. Mnogi se hvataju za svoj imidž,
drugi se čvrsto drže svojih navika ili svojega imetka, svojega zvanja, svojeg uspjeha. Anđeo
15
prepuštanja želi te uvesti u umijeće da pustiš sebe, da se prepustiš životu, da se konačno
prepustiš i Bogu. Prepustiti se mogu samo ako se pouzdajem u to da se ne prepuštam nečijoj
samovolji, nego anđelu koji mi želi dobro. Tko se prepusti svojem anđelu postaje slobodan od
nepotrebnih briga kojima se danas toliki muče. Slobodan je i ne kruži više stalno oko sebe i
svojega zdravlja, oko priznanja i vlastitog uspjeha. U ovom stavu prepuštanja ne krije se samo
povjerenje, nego i velika nutarnja sloboda. Ako ne moram baš sve sam, ako se jednostavno
prepustim Bogu vjerujući da će se on za mene pobrinuti, ne moram više živjeti zatvoren i
zgrčen u sebi.
Poznajem mnoge ljude koji misle da sve moraju sami. Oni bi morali mukotrpno na
sebi raditi da bi uspjeli ostvariti svoje ideale. Trude se činiti dobro. Ali kad-tad dolaze do
točke kada osjete da ne mogu ostvariti sve što žele. Mogu donositi još mnoge dobre odluke.
No nikada ih neće sve provesti u djelo. Uvijek će se iznova suočavati sa vlastitim granicama.
Tada treba raširiti ruke i, da bih uspio u životu, prepustiti se anđelu kojega mi je poslao Bog.
To nije stav rezignacije, nego slobode. Osjećam da ne moram ostvariti sve što bih htio, da je
to samo izraz mojeg vlastitog častoljublja, a ne i Božja volja. Ka da se u meditaciji stavim
pred Boga i pružim mu svoje prazne ruke, osjetit ću ovu slobodu koja izvire iz prepuštanja.
Dopuštam da padnem u Boga. Znam da me on drži, da u njegovim dobrim rukama smijem
jednostavno biti ono što jesam. A upravo to čini jezgru vjere kršćana: iskustvo slobode za
koju nas Krist oslobodi (usp. Gal 5, 1).

ANĐEO TOPLINE

Za neke se ljude govori da iz njih zrači toplina. U njihovoj se blizini čovjek osjeća
ugodno. Uz njih je čovjeku toplo oko srca. Iz drugih pak zrači hladnoća. U njihovoj se blizini
smrzavaš i usred ljeta. Anđeo topline neka te osposobi za to da iz tebe zrači toplina, da se
ljudi u tvojoj blizini osjećaju zaštićenima i voljenima. I neka ti uvijek iznova dade pronaći
ljude koji će za tebe postati anđelima topline, u čijoj će se blizini odlediti tvoji zamrznuti
osjećaji, u čijoj se blizini možeš zagrijati kad ozebeš u ovome hladnom svijetu. Mnogi ljudi
današnji svijet doživljavaju hladnim. Rijetko pred drugim možeš skinuti svoju masku. Plašiš
se izložiti hladnom pogledu drugoga. Svatko se ukopava iza svojega zida hladnoće. Stoga bi
nam anđeli topline jako dobro došli. Oni stvaraju ozračje u kojemu se osjećamo ugodno, u
kojemu možemo biti kao kod kuće.
Pitanje je što ti možeš učiniti da bi te anđeo topline osposobio da u svoju okolinu
zračiš toplinu. Meni je važno da se sam stalno grijem na toplini božanske ljubavi, da bih imao
toplo srce i za druge. Remi Nouwen duhovni život shvaća kao čuvanje nutarnjeg ognja koji
gori u svakom čovjeku. Drži da mnogi ljudi sagorijevaju jer suviše otvaraju vrata svoje peći.
Stoga se žar u njima ne može održati. Ubrzo postaju sagorjelim pepelom. Duhovni život za
mene znači čuvati taj nutarnji oganj. Pomaže mi ako u meditaciji prekrižim ruke na grudima i
zamislim da zatvaram vrata svoje peći da bi sada oganj božanske ljubavi prožeo i preobrazio
sve u meni. Tada u sebi osjećam ugodnu toplinu. I znam da će oganj božanske ljubavi
dostajati za sve ljude. I ne moram svima pokazivati tu toplinu. Čuvam li u molitvi taj nutarnji
oganj u meni će postati toplo i ta će toplina dostajati za sve s kojima ću se danas susresti.
Toplo zračenje ne možeš sam izazvati. To nije u moći volje. Kada promatram gotičke
anđele, recimo one fra Angelica, bude mi toplo oko srca. To su anđeli koji zrače toplom
ljubavlju. U njima nema ničega mračnog, ničega hladnog, ničeg neprijateljskog. Za njih
vrijedi ono što je Paracelsus jednom o njima rekao: »Trebate znati: anđeo je čovjek bez onog
smrtnog.« Upravo zato što anđelima nedostaje ono smrtno, destruktivno, ono što čini
bolesnim, iz njih može zračiti toplina na kojoj se možemo ogrijati a da ne izgorimo. Kad
promatram ove anđele, osjećam kako mi ta toplina čini dobro. I doživjet ću da toplina zrači i
iz mene. Za to onda mogu biti zahvalan. Toplina koja iz mene zrači, na kojoj se drugi mogu

16
ogrijati, ne otima mi vlastite topline. Ima je dovoljno za sve jer se hrani na izvoru božanske
topline, jer se uvijek iznova užeže na ognju božanske ljubavi.
Anđeo topline osposobit će te za to da brzo postaješ topao s drugima i da drugi brzo
postaju topli s tobom. Toplina će zračiti posvuda. Ti time nećeš izgubiti vlastitu toplinu.
Naprotiv, toplina koja struji pojačava se. Ona stvara ozračje koje postaje iskustveno i za
druge. Kad sam u nekoj grupi odmah osjetim vlada li u njoj hladno ozračje, moraš li tu paziti
na svaku riječ, ili pak vlada toplo ozračje, ozračje blagonaklonosti, srdačnosti, gdje se svaka
riječ sitničavo ne odvaguje. U takvom okružju smijem biti kakav jesam. Tu sam potpuno i
sasvim prihvaćen. Želim da oko sebe uvijek osjećaš anđela topline i da sam možeš drugima
postati anđelom koji zrači toplinom i daje da im se zagrije srce.
ANĐEO ODVAŽNOSTI

Njemačka riječ za odvažnost jest Mut. Staronjemačka riječ mout izvorno znači »težiti
za nečim, jako čeznuti, žuditi«. Ona odgovara grčkoj riječi thymos koja označava ćud (narav),
emocionalnu dimenziju duše. Od šesnaestog stoljeća riječ Mut sve više i više dobiva značenje
jakosti (hrabrosti). Jakost je jedna od četiri stožerne kreposti. Označava neustrašivost u
postojanosti pred opasnošću. Prema etičaru Demmeru, ona proizlazi iz uzvišenog
raspoloženja duha i zahtijeva pripravnost na žrtvu, snagu u provođenju, kao i želju za
samodokazivanjem. Odvažnost i jakost ne traže se samo od vojnika, već od svakog čovjeka.
Svima nam je potrebna odvažnost da bismo živjeli svoj vlastiti život koji nam je namijenjen
od početka. Suviše se lako prilagođujemo drugima, prihvaćamo njihove predodžbe da ne
bismo plivali protiv struje. Danas doduše, s jedne strane, vlada jaki liberalizam koji sve
dopušta. No ujedno se opaža i velika uniformiranost. Mediji posreduju normu kakav danas
treba biti, kako treba misliti, kako se odijevati, što činiti. Potrebna je velika odvažnost da bi se
bilo drugačiji, da budem onakav kako mi to odgovara i kako je za mene ispravno.
Anđeo odvažnosti potreban ti je kada tvoji kolege na poslu ogovaraju neku kolegicu.
Potrebna ti je odvažnost da se ne pridružiš pogrdama, nego upozoriš ostale da bi sve to
najbolje bilo reći njoj, ili da prekineš govorkanje O drugima s napomenom da se sve to može
gledati i u drugačijem svjetlu. Najprije ćeš žeti nerazumijevanje. Možda ti drugi čak i
predbace da si farizej. Ta kolegica je upravo nemoguća. Ljudi se ne daju lako pokolebati.
Smogneš li odvažnosti da prekineš ogovaranje drugih, oni koji tračaju bivaju zatečeni i žele se
opravdati nazivajući te bijelom vranom. Potrebna je izuzetna odvažnost da bi ostao pri
svojemu čak i kada te drugi hoće isključiti i predbacuju ti da i ti govoriš o drugima.
Anđeo neustrašivosti neka bude stalno uza te kada moraš donositi odluke, odluke o
svojem putu u zvanju ili životne odluke. Vjenčati se, životno se vezati uz drugog čovjeka,
samo je jedna od takvih odluka. Ljudima se danas predbacuje da se teško odlučuju, da
odgađaju odluke i najradije se ne bi vezali. Svaka me odluka veže, barem na neko vrijeme. A
mnogi se plaše takvog vezanja. Uoči donošenja važnih odluka možeš moliti anđela odvažnosti
da ti pomogne. Nikad nećeš imati jamstva da su tvoje odluke apsolutno ispravne. Za nas ne
postoji apsolutno ispravan put. Unatoč tomu na raskrižjima putova moramo se odlučivati.
Možemo poći samo jednim putem želimo li ići dalje. A svaki će nas put kad-tad dovesti u
tjesnac kroz koji moramo proći da bi nam se otvorio život. Isus nas poziva ući na uska vrata i
ići tijesnim putem (usp. Mt 7, 13s). Prostran put je onaj put kojim idu svi. Ti moraš pronaći
svoj posve osobni put. Nije dovoljno ravnati se prema drugima. Moraš dobro osluhnuti koji je
tvoj put. A zatim se moraš odvažno odlučiti krenuti tim putem, makar se na njemu osjećao
jako usamljenim. Samo će ti tvoj posve osobni put omogućiti rast i dovesti te do istinskog
života.
Život te uvijek iznova stavlja pred zadatke s kojima se isti čas moraš uhvatiti u koštac,

17
inače će biti prekasno. Tko kasni, život ga kažnjava, rekao je Gorbačov, a ove su riječi postale
krilaticom.
Anđeo odvažnosti može ti pomoći da se prihvatiš onoga što se u ovom trenutku od
tebe traži. Možda je to razgovor koji te čeka u obitelji ili tvrtki. Možda neki problem čije
rješavanje odlažu svi u tvojoj tvrtki. Možda posjet koji već jako dugo odlažeš, a ne možeš ga
izbjeći. Možda pismo koje bi konačno morao napisati da pojasniš neki odnos i rasvijetliš
nesporazume. Toliko je situacija u tvojoj svakodnevici u kojima bi uza se trebao imati anđela
odvažnosti da učiniš upravo ono što je sada potrebno.

ANĐEO STRPLJIVOSTI

Strpljivo čekati danas više nije u modi. »Blaženi koji čekaju, pored njih hita zemaljska
kugla. Ni najbritkiji komad svijeta ne odvraća njihov pogled od obećanog pravca.« Tako piše
liričarka Uha Rahn. Nešto od ovog blaženstva prema kojemu strpljivima pripada kraljevstvo
nebesko zornim čini anđeo strpljivosti.
Njemačka riječ za strpljivost, Geduld, dolazi od staronjemačke riječi dulten, nositi,
podnositi, a povezana je s latinskom riječi tolerare, tolerirati. Novi zavjet za strpljivost rabi
grčku riječ hypomone, koja doslovno znači »ostati ispod«, ustrajati, izdržati. Neki se puta
strpljivost shvaća suviše pasivno, kao da bi se sve što jest moralo jednostavno prihvatiti. U
Pracrkvi strpljivost više ima značenje ustrajnosti i postojanosti u nevoljama koje su kršćane
pritiskale izvana. U svojoj Poslanici Rimljanima 5, 3 Pavao govori: »(Mi se dičimo i u
nevoljama jer znamo): nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost
nadom«. A u Poslanici Kološanima moli: »dao vam da živite ... osnaženi svakom snagom, po
sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost« (Kol 1, Il). Hypomone ovdje znači
»postojanu ustrajnost kakvu treba dokazati u borbi, u kojoj treba čuvati položaj na kojem se
nalazi, protiv svih navala neprijatelja.« Ovo svakako govori nešto i o našem životu danas, jer
označuje postojanost i sposobnost ustrajanja pred svim navalama izvana. Strpljivost ovdje nije
pasivno podnošenje, nego aktivna izdržljivost i ustrajanje. Pokazuje se (strpljivost) »kao
ustrajna snaga otpora«. Pavao joj pridodaje i velikodušnost (grč. makrothymia). Ona je za
njega plod Duha (usp. Gal 5, 22). Grčka riječ znači da netko ima izuzetnu odvažnost, dobru
narav, veliko srce da može čekati. Stara (njemačka) riječ za strpljivost prihvatila je tijekom
povijesti oba značenja: postojanost, izdržljivost, ali i moći čekati, velikodušnost, strpljivo
motriti dok se ne nađe rješenje.
Anđeo strpljivosti neka te dakle nauči da možeš čekati. To danas nije samo po sebi
razumljivo. Želimo odmah uvidjeti rješenje. Ali često je potrebno mnogo vremena da se
rascvate jedan cvijet. Za vlastiti razvoj trebamo strpljenja. Ne možemo se smjesta izmijeniti.
Do preobrazbe dolazi polako, koji put neprimjetno. Slikoviti govor Biblije govori i nama
danas: i sam nam je Isus o tomu pripovijedao u prispodobi o sjemenu koje samo raste (usp.
Mk 4, 26-29). I Jakov opominjući na strpljivost uzima za Uzor ratara: »Evo: ratar iščekuje
dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi ...«
(Jak 5, 7-8). Mnogi priželjkuju uspjeh čim su se nečega latili. U terapiji žele sami kontrolirati
napredak, a u duhovnom praćenju žele odmah vidjeti što će iz njega proizaći. Od silne želje za
uspjehom previđaju ono što u njima polagano dozrijeva. Takvim bi ljudima bio jako potreban
anđeo strpljivosti da bi našli vremena za nutarnje procese. Za rast treba vremena. Sve što tjera
samo lišće, brzo vene.
Imati strpljenja ne znači ne osvrtati se na sve ono što je moguće izmijeniti i što bi se
trebalo izmijeniti. Ali strpljivosti se smije imati i sa samim sobom i sa situacijom koja se ne
može izmijeniti i koja više traži vedru smirenost. Anđeo strpljivosti neka bude i uz nas kada

18
nešto moramo trpjeti, kada treba izdržati mučnu situaciju. Razmirice u braku, problemi na
radnome mjestu ne daju se uvijek, ili barem ne uvijek brzo, riješiti. I tu je potrebna strpljiva
ustrajnost u bolnoj situaciji koju nije moguće brzo promijeniti, kada se čovjek može samo
nadati da će se pronaći rješenje. Ali strpljivost ne znači zauvijek se pomiriti sa sukobom ili
praviti loše kompromise. U strpljivosti se također krije snaga za rad na promjeni i preobrazbi.
Ali u strpljivosti i vrijeme ima svoje važno mjesto. Ostavimo i sebi i drugima vremena da se
nešto promijeni.
Strpljivost je potrebna u bolesti. Njome nije moguće odmah ovladati. Sposobnost
nešto izdržati danas se sve više gubi. Strpljivo izdržati, ustrajati, kreposti su o kojima se danas
gotovo i ne govori. No jako su nam potrebne da bismo ovladali svojim životom i s nadom
savladali probleme našega svijeta. Zato ti želim anđela strpljivosti da se ne predaš čim se
nađeš u teškim situacijama, kada ti se nešto učini nerješivim. Anđeo strpljivosti neka ti podari
snage da u nečem ustraješ, i pouzdanja da će doći do promjene.

ANĐEO LEŽERNOSTI

Anđeo ležernosti neka nas pouči jednom drukčijem pristupu. Ne smijemo se, naravno,
jednostavno pomiriti sa svojim nedostacima. No borimo se protiv njih s dozom humora.
Zatajimo li iznova, ne shvaćajmo to tako tragično. Uzmimo to svoje 'biti čovjek' s dozom
ležernosti jer ne moramo sve nositi sami, jer znamo da smo nošeni Božjom rukom. Onomu
tko misli da sve mora sam njegova odgovornost postat će teška i teškom će mu zadaćom biti
njegovo 'biti čovjek'. Ležernost ne znači i lakomislenost ili lakoumnost (nemarnost). Ona se,
naprotiv, temelji na dubokom pouzdanju da smo u dobrim Božjim rukama i da se on brine za
nas. I poznato joj je da se pred Bogom ne moramo iskazivati. Zato nije tako strašno ako
jednom zatajimo. Jer Boga ne možemo time rastužiti. Ljutimo se jedino sami na sebe, jer
nismo udovoljili vlastitim predodžbama.
Anđeo ležernosti neka nas povede i u novu slobodu u međusobnom ophođenju. Tko poput
mene živi u samostanskoj zajednici, zna da se ne smije sve uzimati tako ozbiljno. Time si
nepotrebno otežavamo život. I u samostanu jesmo i ostajemo ljudi. Ovo, naravno, ne vrijedi
samo za samostansku zajednicu. Svaka majka koja odgaja djecu zna da nema koristi od
neprestane ljutnje zbog pogrešaka njezine djece. I tu je potrebna ležernost koja izvire iz
pouzdanja da će djeca jednom preboljeti sve te dječje bolesti i odrasti. Ta to su djeca. Ona
smiju i griješiti. Moraju učiti na vlastitim greškama. Djeca koja rastu uz ležernije roditelje,
imat će više pouzdanja u život od onih čiji roditelji sve uzimaju jako ozbiljno, čiji roditelji
odgoj djece shvaćaju kao doktorski rad, koji žele sve učiniti savršeno ako je to ikako moguće.
Tko želi odgajati savršeno u pravilu postiže suprotno. Ležernost i u ovom slučaju izvire iz
pouzdanja da moja djeca nisu samo moja, da njihov razvoj ne ovisi samo o »savršenom«
odgoju koji im pružam, nego da su u Božjim rukama, da Bog svakom djetetu šalje anđela koji
se za njega brine.
Kada promatramo anđele koji kliču nad božićnim jaslicama, ili likove puttija koji se
od vremena baroka nalaze posvuda po crkvama, osjećamo nešto od lakoće koja iz njih zrači.
Oni život ne uzimaju tako ozbiljno kao mi. Oni lebde i prelijeću preko onoga zbog čega se mi
strašno grizemo, prelaze preko onoga što bismo mi neizostavno htjeli riješiti.
Umjetnici su shvatili nešto od lakoće tih anđela pa su ih slikali mladolike ili pak u djetinjemu
liku, zaigrane, iznutra slobodne i radosne. U ovome je mnoštvu anđela i anđeo ležernosti, koji
nam je dodijeljen da bi ponio teret našega života i posredovao nam lakoću bivstvovanja.

19
 Papa Ivan XXIII. napisao je jednom u svoj dnevnik: »Giovanni, ne uzimaj sve tako
ozbiljno!« On je imao nešto od one ležernosti kojoj te anđeo ležernosti želi poučiti. Možda je
Talijanima s ovim anđelom lakše no sjetnim Nijemcima koji sve uzimaju tako ozbiljno, koji
svemu prilaze temeljito i dosljedno. Sve u svoje vrijeme. Zasigurno je dobro prihvatimo li se
uistinu rješavanja većih problema. Za to nam je potreban anđeo odvažnosti. No kada su u
pitanju osobni problemi, ovakva dosljedna borba nije uvijek najbolje rješenje. Jer što se više
frontalno borimo protiv svojih nedostataka i pogrešaka, tim veći otpor oni pružaju. I moramo
se neprestano s njima nositi. U tom bi nam slučaju dobro došla ležernost pape Ivana XXIII.
koji je svoju službu prihvatio lakše od nekih svojih predšasnika koji su se lomili pod njezinim
teretom, koji je imao hrabrosti sazvati Koncil i tako dati smjernice za budućnost.
Ležernost nam je potrebna upravo u ophođenju sa samima sobom. Mnogi ne
dospijevaju daleko jer se preozbiljno odnose prema sebi. Ne mogu si oprostiti ako još uvijek
imaju mana koje više nisu primjerene njihovoj dobi. Zato se vrlo dosljedno laćaju njihova
iskorjenjivanja. No što se žešće protiv njih bore, to se one više očituju. Takvi ozbiljni borci
vrlo brzo gube strpljenje sa sobom. Počinju se prema sebi odnositi još strože, ili pak odustaju
od borbe.

ANĐEO OTVORENOSTI

S mnogim se ljudima ne možeš susresti jer su zatvoreni u sebe. Na sebe su navukli

oklop i nikome ne daju da im priđe. Sakrili su se iza maske iz straha da tkogod ne bi vidio
njihovo pravo lice. Ne žele se pokazati jer se plaše istinskog susreta. Plaše se istine o sebi.
Anđeo otvorenosti neka te otvori za tajnu susreta. S drugim ćeš se susresti jedino ako si za
njega otvoren, ako otvoriš svoje srce i dopustiš mu ući k tebi. Slika takvog otvorenog susreta
za mene je susret Marije i Elizabete o kojemu nam govori Luka u prvom poglavlju svojega
evanđelja. Marija kreće na put. Izlazi iz svoje kuće, iz zaštićenog područja, i ide preko gorja.
Uspinje se preko brda predrasuda koje nas često priječe u istinskom susretu, i preko brda
zapreka, koje nam ne dopuštaju da izađemo iz sebe. Ulazi u Elizabetinu kuću i pozdravlja je.
Ona se sa svojom rođakinjom susreće ne samo naizvan nego ulazi u njezinu kuću, u njezino
srce. Obje su otvorene jedna za drugu. I tako se može dogoditi tajna susreta koji obje
preobražava, u kojemu obje dolaze u dodir sa svojom izvornom slikom na koju ih je stvorio
Bog. U Elizabeti zaigra dijete, koje ju podsjeća na neiskvarenu sliku Božju u njoj. A u Mariji
prepoznaje majku svoga Gospodina. Marija pak u hvalospjevu Veliča prepoznaje otajstvo
svojega života. Spoznaje da On gleda na poniznost svoje službenice i da je na njoj učinio
velika djela. Susretnemo li se jedni s drugima tako otvoreno, kako to vidimo u slici susreta
Marije i Elizabete, taj susret će i nas preobraziti i otvoriti nam oči za otajstvo našega života.
Anđeo otvorenosti neka te otvori za budućnost, za ono što Bog namjerava s tobom.
Neki su se u životu postavili tako da više nisu otvoreni za novost koju im On povjerava. Za
njih sve mora ostati po starom. Takvi ljudi počesto postaju kruti. Budi otvoren za nove
mogućnosti koje ti On želi podariti. Novo se može u tebi razviti samo ako si otvoren, ako nisi
čvrsto usidren u staro, ako način na koji živiš ne smatraš nepromjenjivim. Ova se otvorenost
očituje u pripravnosti da se prihvate nove ideje, nauče novi načini ponašanja, upusti u uvijek
nove izazove na poslu, u obitelji, u društvu. Pogledom na svoje zvanje, otvoreni su ljudi
pripravni učiti uvijek nove stvari, upuštati se u nove tehnike, dopustiti nove razvoje. Otvoreni
ljudi ostaju životni i budni.
Otvorenost u ophođenju s drugim ljudima znači i iskrenost i srdačno st. S ljudima koji
drugome otvoreno govore svoje mišljenje uvijek znaš na čemu si. Takvi otvoreni ljudi za nas
su blagoslov. Oni nam neće govoriti iza leđa. U njihovoj se blizini možemo i mi otvoriti. Jer
20
njihova je iskrenost blagotvorna. I kad nam govore stvari koje nam nije milo čuti, znademo da
nam misle dobro. Oni svoju suzdržanost i predrasude ne kriju iza krinke prijateljstva.
Pokazuju se takvima kakvi jesu. Usuđuju se reći nam istinu jer se osjećaju slobodnima. Ne
ovise o našemu odobravanju. Budući da su u sebi staloženi, mogu se za dobro svoje iskrenosti
pomiriti i s time da se netko od njih odvrati jer ne može podnijeti njihovu kritiku. Anđeo
otvorenosti neka ti podari takvu iskrenost i otvorenost da u nutarnjoj slobodi možeš reći
drugome ono što osjećaš u svojem srcu. Dakako, uz takvu su iskrenost potrebne i razboritost i
senzibilitet. Moraš osjećati što drugome možeš reći, a čime bi ga nepotrebno povrijedio. A
budući da ne ovisiš o tome da te svi bezuvjetno vole, slobodan si kazati istinu. Pogledaj
anđela Gabrijela kako Mariji naviješta rođenje njezina sina. U ovom su anđelu umjetnici
oslikali otvorenost. Anđeo je otvoren za ženu kojoj dolazi. Naviješta joj nešto novo i
nečuveno. Svojom otvorenošću otvara i Mariju za ono što se čini nemogućim.
Anđeo otvorenosti neka otvori i tebe za tajnu ljudskoga susreta i za novost koja
ti se povjerava.

ANĐEO TRIJEZNOSTI

Riječ trijezan ponekad upotrebljavamo u smislu 'nemaštovit' ili 'suhoparan'. No u ovu

te odliku anđeo trijeznosti sigurno ne treba uvoditi. Njemačka riječ za trijeznost,
Niichternheit, potječe iz samostanskog života. Dolazi od nocturnus, noćni. Noćno bogoslužje
redovnika, bdijenje (vigilija), imalo je tri nocturnusa, tri noćnice. Vršilo se prije doručka. U
tom slučaju biti trijezan isto tako znači i »još ništa ne jesti i ne piti (biti natašte )«. Tko još
nije jeo sasvim je budan, opaža stvari onakvima kakve jesu. Pijemo li mnogo mogli bismo se
opiti, te opažati samo obrise stvarnosti. Ako smo pak previše pojeli, siti smo i sneni te smo
malo sposobni primiti. Trijeznost dakle također znači vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a ne
kroz naočale snenosti ili projekcija.
Takva je trijeznost poželjna ako se u nekoj raspravi svi po vode samo emocijama. Ako
suviše osobnih interesa, suviše borbe za vlast i suviše sukoba u donošenju neke odluke
onemogućuje jasno gledanje na stvari, takva je trijeznost blagoslov. Jedan mi je obrtnik pričao
o donošenju odluka kojemu je prisustvovao u jednom ženskom samostanu. Neka je sestra
htjela žute zavjese, ali ne zato što joj se sviđaju, nego zato što ih želi poglavarica, i zato što
druga sestra, koja ju ne može podnijeti, inzistira na zelenima. Naše su odluke vrlo često
uvjetovane međusobnim sukobima. U takvim nam je slučajevima potreban anđeo trijeznosti
koji bi nam dao jasno vidjeti ato je ispravno. Trijeznost znači i stvarnost, opravdanost stvari.
Ako smo pravedni u nekoj stvari, bit ćemo pravedni i prema temelju te stvarnosti. No često se
u neku stvar umiješaju naše emocije. Tada je više ne možemo ispravno sagledati. U tom
slučaju više nismo u stanju riješiti sukob, jer svi tapkamo po emocionalnoj baruštini kao po
kaši iz koje se više ne možemo izvući vlastitim snagama.
Anđeo trijeznosti mogao bi ti postati blagoslovom kada razgovaraš s ljudima koji traže
tvoj savjet, koji ti govore svoje probleme, koji ti pričaju o svojim ranjenostima, o svojoj
srdžbi, o svojim odlukama. Odupreš li se utapanju u baruštini emocija, i uzmogneš trijezno
objasniti u čemu je zapravo problem, tada možeš stvarno biti od pomoći, tada možeš onoga
koji traži savjet izvući iz kovitlaca njegovih emocija. Trijeznost zahtijeva zdrav odstup u
odnosu na drugoga. Ako se gušiš od sažaljenja, ne možeš drugome pokazati nikakav put.
Tvoje mu sažaljenje isprva možda čini dobro. Ali nije dovoljno da se jedan drugome žalite
kako je život težak. Moraš, naravno, suosjećati s drugim. No potreban ti je i trijezan pogled sa
zdrave distance da bi pronašao put iz šume problema.
Anđeo trijeznosti može ti pomoći da ispravno ocijeniš i vlastitu situaciju, da prestaneš
dramatizirati i pretjerivati te otkriješ način da se prema sebi odnosiš bolje. Često radiš

21
naslijepo i na sve gledaš polazeći samo od svoje srdžbe, razočaranja ili ranjenosti. To ti
onemogućuje uvidjeti moguća rješenja.
Želim ti stoga anđela trijeznosti, da bi si razjasnio svoju vlastitu situaciju i unio
jasnoću u vrtlog sukoba do kojih dolazi u međuljudskim odnosima i odlučivanju.

ANĐEO PRAŠTANJA

Opraštati i oprostiti riječi su s prizvukom popustljivosti. Netko me udari, a meni kao

kršćaninu ne preostaje ništa drugo nego da mu oprostim. Ne smijem se opirati. Moram
oprostiti i svojem najljućem neprijatelju. Anđeo praštanja ne želi te poniziti i učiniti slabim,
nego te osloboditi moći ljudi koji su te povrijedili i ranili. Njemačka riječ Verzeihen, oprostiti,
dolazi od okriviti, optužiti nekoga, pokazati na nekoga. Oprostiti zato znači: ne uračunati
krivicu, odreći se prava koje imam zbog nečije krivice.
Kada praštaš ne smiješ potiskivati vlastite osjećaje. Oprostiti možeš tek nakon što u
tebi umine srdžba. Da bi mogao oprostiti najprije moraš dati oduška boli koju ti je netko
nanio. No to ne znači da trebaš kopati po rani,jer ćeš tako samome sebi nanijeti bol. Osim što
moraš postati svjestan nanesene boli, trebaš se i rasrditi. Pusti neka se u tebi jave srdžba i bijes
na onoga koji te povrijedio. Srdžba je snaga koja ti omogućuje da se od njega distanciraš.
Srdžba ti omogućuje da iz sebe izbaciš onoga koji te ljuti i ranjava. Tek kada si ga izbacio
možeš misliti: »Ta i on je samo čovjek. I on je samo ranjeno dijete.« Ili možeš poput Isusa na
križu moliti: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine« (Lk 23,34). Možda misliš da drugi jako
dobro zna što radi kada te ranjava, kada u tebi izaziva osjećaj krivnje, kada svojom kritikom
nemilosrdno pogađa tvoje slabe točke. Da, on zna što čini. Ali ne zna kakvo ti zlo uistinu
nanosi. On je u tolikoj mjeri rob vlastitog ustrojstva, svojega straha, svojega očaja, da ne
može drukčije. Mora te poniziti, jer to je jedini način da vjeruje u vlastitu veličinu. Budući da
ima osjećaj manje vrijednosti, on mora druge učiniti manjima nego što se sam osjeća. Kada to
shvatiš drugi nad tobom nema više nikakve vlasti. I tek kad se kroz srdžbu oslobodiš moći
drugoga, tek onda možeš istinski oprostiti. Osjećaš da praštanje na tebe djeluje blagotvorno,
da te konačno oslobađa moći onih koji su te povrijedili.
Često dakako mora proći mnogo vremena da možeš uistinu oprostiti. Ni u tom slučaju
ne smiješ potiskivati pojedine osjećaje. Ako te tvoj otac neprestano ranjava, najprije se moraš
rasrditi da bi se mogao od njega distancirati. Možda se ta srdžba mora i pojačati, da te on više
ne bi mogao vrijeđati svojim omalovažavanjem, svojim autoritarnim gunđanjem. Dok je god
nož koji te ranio još uvijek zabijen u tebe, nećeš moći oprostiti. Time bi se samo još dublje
ranio. Kopkao bi po rani. Bio bi to mazohizam. Prvo moraš drugoga izbaciti iz sebe. Tek onda
možeš uistinu oprostiti. Inače bi tvoje praštanje bilo izdaja samoga sebe, mirenje s teškom
sudbinom. No kad-tad treba doći do praštanja. Mnogi se ljudi nikad ne oslobađaju onih koji
su ih ranili zbog toga što im nikada nisu oprostili. Praštanje te oslobađa od uvreda koje su ti
ljudi nanijeli i ozdravlja tvoje rane.
Kad sam na jednom tečaju pozvao sudionike da si predoče tri čovjeka koji su ih
povrijedili te da im, nakon što u njima uminu bol i srdžba, oproste, osjetio sam koliko ljudi
živi sa starim ranama koje ih još uvijek peku. Treba im anđeo praštanja, da bi im rane mogle
zacijeliti i da bi se oslobodili ljudi koji ih još uvijek određuju. Neoproštene me uvrede
sapinju. One odbijaju energiju koja mi je potrebna za život. Mnogi ne ozdravljaju jer nikada
nisu smogli snage oprostiti. No anđeo praštanja daje ti vremena. On ne zahtijeva nemoguće.
Zajednički život bez praštanja nije moguć. Jer, htjeli mi to ili ne, uvijek ćemo se međusobno
ranjavati. Vraćamo li jedni drugima milo za drago, stvaramo začarani krug uvreda. Ako
nanesene uvrede pak ignoriramo, one će u nama uroditi gorčinom i agresijom koje će se

22
prvom prilikom očitovati kao predbacivanje, kritika, srdžba. I kad-tad ćemo se drugome
osvetiti. I tako jedna krivica izaziva drugu.
Anđeo praštanja prekida taj začarani krug osvete. On pročišćuje atmosferu te nama,
koji smo ranjeni i uvijek iznova ranjavamo, omogućuje jedno ljudsko zajedništvo.
ANĐEO SLOBODE
Njemačka riječ Freiheit, sloboda, dolazi od indogermanskog korijena prai, što znači
štititi, poštedjeti, rado imati, voljeti. I danas se još koristi riječ »ftajer«. Čovjeka kojega su
voljeli, i stoga štitili, germani su nazivali slobodnjakom. On je bio slobodan i punopravan
pripadnik društva. Bio je nevezan, neovisan, neograničavan. Osjećam se slobodnim ako znam
da sam voljen. Ako sam voljen ne moram se. ravnati prema tuđim očekivanjima. Smijem biti
onakav kakav jesam. Znam li da me neki čovjek voli, pred njim mogu biti onakav kakvim se
osjećam. Ne moram se neprestano bojati što će drugi o meni misliti. Znam da sam prihvaćen.
Ako u dubini svojega bića znam da sam voljen, više ne moram ispunjavati tuđa očekivanja.
Slobodan sam od prisile da uvijek moram biti uspješan, da uvijek moram nešto dokazivati, da
moram biti u skladu s mjerilima društva.
Grci poznaju tri riječi za slobodu: eleutheria je sloboda poći kamo želim. Slobodan
sam u svojem djelovanju (ponašanju). Mogu činiti ono što osjećam kao ispravno. Nisam
ograničen propisima i očekivanjima drugih. Parrhesia pak znači slobodu govora. Možda
misliš da to nije ništa osobito, ta u demokratskom društvu smiješ reći što misliš. A koliko se
često ipak ravnaš prema drugima! Poznajem jednog vrlo darovitog čovjeka koji ima dobre
svjedodžbe. Unatoč tome nikako ne može naći posao, jer prije svakog oglednog razgovora
tisuću puta promišlja što bi voditelj personalne službe mogao misliti o onomu što će reći, hoće
li pomisliti da je neurotičan ako se u razgovoru posluži određenom riječju i slično. On ne
govori slobodno. Slobodni smo tek ako se možemo pokazati onakvima kakvi jesmo, ako
istinu o sebi smijemo izreći i pred drugima. Treći pojam, autarkia, označava raspolaganje
samim sobom i samoodređenje. Sam odlučujem o tome što želim, što ću i koliko jesti, a kada
se odricati i postiti. Ovaj nutarnji osjećaj slobode, osjećaj da sam još uvijek sam svoj
gospodar, bitno spada u čovjekovo dostojanstvo. Mnogi su danas pod pritiskom svojih
neumjerenih težnji. Dobro bi im došao anđeo slobode da ih oslobodi i omogući im da
slobodno raspolažu sobom.

Svi čeznemo za slobodom. Osjećaj ovisnosti nas boli. Ljutimo se kada nas određuju
drugi ljudi, kada u njihovoj blizini ne možemo drugačije nego ispunjavati njihova očekivanja.
To se protivi našemu dostojanstvu. Ne osjećamo se ugodno niti kad nama vladaju emocije i
navike. Danas doduše imamo izvanjsku, političku slobodu. Ali u međusobnom zajedništvu
mnogi se ne osjećaju slobodnima. Osjećaju se uvučenima u situacije, uvjetovanima
očekivanjima društva. Ne usuđuju se iskoraknuti i zaplivati protiv struje. Imaju dojam da
njima upravljaju drugi. U takvoj se situaciji čovjek ne usuđuje slobodno reći što misli.
Opterećuje se onim što drugi od njega očekuju, što bi o njemu mogli misliti. On više nije on
sam, nego pokušava biti onakav kakvim ga drugi žele. A tako nikada neću postati čovjekom,
nikada neću otkriti tko sam ja.
Neka žena zaljubi1a se u nekog muškarca. No ona njega uopće ne zanima. Iako tada
za ostvarenje veze nema nikakve nade, da maštanjem o tome samo sebe ranjava, ona ga se ne
ostavlja. I ta bi žena trebala anđela slobode koji bi joj vratio njezino dostojanstvo, osjećaj da
je u sebi vrijedna, da ne treba trčati za tim muškarcem. Neki se ljudi pak osjećaju skučenima i
neslobodnima u braku, u obitelji, u društvu. Nemaju mjesta za disanje. I oni trebaju anđela
slobode koji će im darovati nutarnju slobodu, da se unatoč ograničenjima i stiješnjenosti još
uvijek osjećaju slobodnima. Nutarnja mi sloboda govori da nitko ne može raspolagati mojim
istinskim bićem. Ona mi daruje neovisnost i u prijateljstvu. Ja sebe ne definiram polazeći od
23
drugoga. Ja sam još uvijek ja. Takva je sloboda potrebna da bi uspjelo prijateljstvo, da bi
uspio brak. Ako se dvoje ljudi hvata jedno za drugo, ako uvijek moraju znati što onaj drugi
sada misli, tada se, u takvoj stiješnjenosti, ne može razvijati zreo odnos. U svakoj mi je vezi
potrebna sloboda. Vežem se u slobodi. I u vezanosti sam slobodan, u meni postoji prostor
kojim nitko ne može raspolagati. Želim da ti anđeo slobode daruje takvu nutarnju slobodu da
se uistinu možeš osjećati slobodnim čovjekom i uspravno ići kroz život.
ANĐEO RASTANKA

Rastanci su bolni. Rastanak od čovjeka kojeg si zavolio može ti slomiti srce. Unatoč
tome, do rastanka mora doći. Drugoga ne možemo zadržati. On želi krenuti svojim putem i
njime mora ići da bi uspio u životu. Naš život pun je tisuće rastanaka. Moramo se rastati od
prijateljske nam okoline jer želimo studirati u drugome mjestu, jer smo drugdje našli posao.
Svaka promjena traži rastanak. I samo ako do rastanka stvarno dođe možemo se uistinu
upustiti u nešto novo, nešto novo može u nama rasti. Mnogi bi najradije zadržali sve ljude s
kojima su se sprijateljili. Žele da prijateljstvo traje zauvijek. No pojedina prijateljstva
funkcioniraju samo na neko vrijeme. Nakon toga samo se još odugovlače, podržava ih se iz
osjećaja dužnosti ili da se ne povrijedi drugoga. Ali ona više ne funkcioniraju. To znači da je
došlo vrijeme za rastanak. Jedino tako mogu biti fair prema drugome. Puštam ga i slobodan
sam započeti nešto novo.
Jedan je rastanak naročito bolan. To je rastanak od bračnoga partnera ili od
prijatelja/prijateljice s kojim/kojom smo zamišljali da ćemo provesti čitav život. Mnogi danas
moraju proživjeti ovaj bolan rastanak. Pucaju prijateljstva. Neki se brak više ne može održati
jer bračni partneri samo još ranjavaju jedno drugo, i život im se pretvara u pakao. Umjesto da
se uistinu rastanu, neki ljudi nastavljaju svoje bitke preko odvjetnika. Ljubav se pretvara u
mržnju. Bračni savjetnici su za takve slučajeve razvili obrede rastajanja da bi moglo doći do
istinskog fair rastanka. U jedan takav ritual ulazi i to da riječima izrazim sva dobra iskustva
koja sam stekao s onim drugim, da zahvalim drugome za sve što mi je dao. Tek tada mogu
izreći zašto se unatoč tomu moramo rastati. Kada su se tako rastali, dotadašnji partneri mogu
krenuti svaki svojim putem a da posljednju godinu svojega života ne moraju skrivati ni pred
sobom ni pred drugima. Mogu je prihvatiti sa zahvalnošću i slobodno nastaviti dalje svaki
svojim putem, bez gorčine, bez predbacivanja, bez samorazdiranja.
No valja nam se rastajati ne samo od ljudi. Rastajati se moramo i od navika, od
pojedinih životnih razdoblja, od određenog načina života. Tko se nikada nije rastao od
svojega djetinjstva, uvijek će imati infantilne zahtjeve na svoju okolinu. Tko se nikad nije
rastao od puberteta, bit će zauvijek rob svojih iluzija o životu. Moramo se rastati od mladosti
želimo li odrasti, od momaštva-djevojaštva ako se ženimo-udajemo, od svojeg zanimanja
kada ostarimo. No najprije se moramo rastati od rana naše životne povijesti. Mnogi ljudi ne
mogu sretno živjeti jer se nisu u stanju osloboditi rana iz svojega djetinjstva. Još uvijek
predbacuju svojim roditeljima što su ih prestrogo odgojili, da nisu na odgovarajući način
izašli ususret njihovim potrebama. Da bih ovdje i danas mogao živjeti svjesno, moram se
rastati od rana svojega djetinjstva. Ja sam odgovoran za svoj život, ovdje i sada. I bez obzira
na to kakvo sam djetinjstvo imao, ja sada mogu učiniti nešto iz onoga što sam dobio. Nitko
nije stjecao samo dobra niti samo loša iskustva. Mi smo od svojih roditelja, uza sve rane,
dobili i zdrave korijene. A njih možemo otkriti samo ako smo se svjesno rastali od roditelja.
Anđeo rastanka neka ti pomogne rastati se od starih modela života koji ti otežavaju
život, kao što je primjerice model perfekcionizma koji te tjera da sve kontroliraš ili model
samoranjavanja koji te tjera da krivicu uvijek tražiš u sebi ili da se omalovažavaš. Moraš
napustiti model prema kojemu još uvijek majci svojim postignućima dokazuješ vlastitu

24
vrijednost. U međuvremenu je možda na majčino mjesto došla škola ili Crkva, te za njih daješ
sve od sebe. No ti još uvijek slijediš stari model. Ne rastanemo li se od starih modela života
prisiljeni smo ranjavati druge ili pak nesvjesno tražimo situacije u kojima se nastavlja naše
ranjavanje iz djetinjstva. U potonjem si slučaju tražimo šefa koji nas podcjenjuje kao i naš
otac. Ili si tražimo prijateljicu koja nas opsjeda kao i naša majka. Anđeo rastanka neka ti
pomogne da se rastaneš od svoje prošlosti i od starih modela života, da bi mogao živjeti u
sadašnjosti i ostvarivati mogućnosti koje su u tebi, da bi u tebi raslo nešto novo i neslućeno.
ANĐEO ŽALOSTI

Spomene li se žalost, često najprije pomislimo na žalost za nekim pokojnikom. To je

slučaj duboke žalosti. Potiskuje li netko žalost za dragim pokojnikom, recimo za pokojnim
ocem ili pokojnom majkom, blokira svoj životni tijek. Ne zna zašto se ne može pravo
radovati, što mu to leži na duši i priječi ga u životu. Često je to upravo neproživljena žalost. U
žalosti se svjesno suočavamo s gubitkom koji u našem životu predstavlja smrt nekog čovjeka.
Ponovno sagledavamo svoj odnos prema njemu. Prisjećamo se svega što smo s njime
proživjeli, što nam je značio, što nam je dao. No ne zatvarajmo oči ni pred poteškoćama koje
smo u odnosu s njime imali, pred bolima koje nam je nanio, pred onim što je ostalo
neobjašnjeno i neizrečeno. Neki se čude što se u njihovu žalost miješaju osjećaji srdžbe i
bijesa. I oni se smiju pojaviti. Žalost razjašnjava naš odnos i stavlja ga na jednu novu razinu.
Ako smo odžalovali za nekim pokojnikom, prema njemu možemo izgraditi jedan novi odnos,
i on će postati naš nutarnji pratilac. On nije jednostavno nestao. Ponekad se susrećemo s
njime u snu. Tada nam može uputiti riječi koje će nam i nadalje biti od pomoći. Ili nas pak
podsjeća na to da trebamo nešto od onoga što je on predstavljao. Kroz svoju žalost otkrivamo
tko je taj drugi uistinu bio. Za vrijeme njegova života poznavali smo samo jednu njegovu
stranu. Ostalo se krilo iza njegove maske. A sada znamo što je ustvari želio reći svojim
životom, što je bila najdublja čežnja njegova srca, koju je poruku želio posredovati svojim
životom.
No anđeo žalosti neće te naučiti samo pravom žalovanju za pokojnikom. Ima mnogo
prilika u kojima te on može uputiti u umijeće ponovnog promišljanja onoga što je prošlo i što
je ostalo nerazjašnjeno, te u umijeće da to ostaviš iza sebe. Tu pripada i žalost zbog
neproživljena života. Susreo sam mnoge ljude koje je najednom obuzeo osjećaj da ih je život
prevario i da nikada nisu mogli živjeti onako kako su htjeli. Njihovi su ih roditelji i učitelji
usmjeravali u pravcu koji im nije odgovarao. Ili su pak shvatili kakvo je uistinu bilo njihovo
djetinjstvo, da nikada nisu bili stvarno zaštićeni i sigurni. Takve su spoznaje jako bolne. Treba
ih odžalovati. Inače će nas i nadalje određivati i potajno se uvlačiti u sve naše misli i
djelovanje. Ponekad nam nije jasno zašto u određenim situacijama reagiramo tako osjetljivo
ili tako kruto. To je neproživljena žalost zbog razočaranja koja nam je priredio život.
Ali ne postoje samo razočaranja našega djetinjstva. Uvijek iznova doživljavamo
prekid nekog odnosa, uvijek se iznova zatečemo pred gomilom krhotina vlastitog života.
Nismo uspjeli. Svi ideali koje smo htjeli ostvariti pokazali su se iluzijama. I evo nas sada,
razočaranih, bez iluzija, bez poleta. Neki je čovjek jednom rekao da se nakon propale veze
osjećao kao da su mu odrezali krila. Anđeo žalosti neka te očuva toga da bez elana ideš kroz
život. Neka ti daruje nova krila da se vineš u visine i otuda pogledaš dolje na neuspjeh. Neka
ti daruje novi polet da se uhvatiš u koštac sa zadaćama koje su pred tobom. No anđeo žalosti
ne može te očuvati od boli koju nosi svaka žalost. Bol moraš izdržati. Ali možeš biti siguran
da u svojoj boli nisi sam, jer će te anđeo žalosti u njoj pratiti i preobraziti je u novu životnost.
Možda ti anđeo žalosti pošalje i ljude koji će u tvojoj žalosti biti uz tebe, razumjeti te,
suosjećati s tobom i otvoriti ti oči za ono što ti se sada nudi kao nova mogućnost.

25
ANĐEO PREOBRAZBE

Anđeli dolaze k nama u raznolikom ruhu. Oni vladaju umijećem preobrazbe.

Preobražava ju se u čovjeka koji nas prati na putu. Preobražavaju se u liječnika koji ozdravlja
naše rane, u terapeuta koji nas izvodi iz perpleksnosti naših neurotskih modela, u svećenika
koji nas oslobađa osjećaja krivnje. »Anđeli dolaze neočekivano«, pjeva jedna moderna
pjesma. Neki put to je tvoj prijatelj ili prijateljica koji ti kažu nešto zbog čega sve vidiš u
novom svjetlu. Neki put to je dijete koje te gleda i pokazuje ti koliko su nevažni problemi koji
te muče.
Anđeli su majstori preobrazbe. Neka te anđeo preobrazbe uvede u tajnu tvoje vlastite
preobrazbe. Želiš li ostati životan, moraš se uvijek iznova mijenjati. Što se ne mijenja,
okamenjuje se. Carl Gustav Jung misli da je uspješan život najveći neprijatelj promjene. On
nas uvjerava da je sve baš onako kako treba. Da se nije potrebno mijenjati. Ljudi koji tako
razmišljaju ostaju isti iznutra i izvana, ne mijenjaju se. Zadržavaju način govora koji su imali i
prije dvadeset godina. Pouzdaju se u ista rješenja, koja su uvijek funkcionirala. Postaju
suhoparni. Drugi baš nemaju volje razgovarati s njima. Njihov govor i razmišljanje ustajali su
poput stare kave koja više ne prija.
Anđeo preobrazbe neka te očuva tog da budeš krut prema samome sebi. Mnogi misle
da se moraju promijeniti. No iza promjene često se krije mnogo neumoljivosti i neprihvaćanja
samoga sebe. Moram se promijeniti, jer takav kakav jesam nisam dobar. Moram se konačno
osloboditi svojih pogrešaka i slabosti, svoje osjetljivosti, svojega straha, svoje srdžbe. U
pozadini takve promjene je shvaćanje da su sve moje pogreške i slabosti loše. Anđeo
preobrazbe neka ti posreduje da je sve u tebi dobro, da sve u tebi smije biti. Sve što je u tebi
ima svoj smisao. No potrebne su i promjene. Tvoj je strah dobar. On ti često pokazuje da je
tvoja osnovna životna pretpostavka pogrešna. Možda misliš da sve moraš raditi savršeno, da
ne smiješ činiti pogreške. Tvoj ti strah u tom slučaju pokazuje da s takvim stavom u životu
štetiš samome sebi. Poziva te da pođeš čovječnijim putem na kojemu možeš živjeti. Tvoja je
srdžba dobra. Ne opireš li joj se već je promotriš, potražiš li njezin uzrok, svoju srdžbu možeš
pretvoriti u životnost. Tvoja će ti srdžba možda pokazati da si se do sada ravnao samo prema
drugima. Sada konačno možeš sam ravnati svojim životom. Na taj se način tvoja srdžba
preobražava u novu životnu energiju.
Bajke poznaju tajnu preobrazbe. U bajkama se ljudi pretvaraju u životinje, a životinje
postaju ljudima. U bajci se sve može preobraziti. To ti govori da se ne trebaš plašiti ničega što
je u tebi. Jer i u tebi se sve može preobraziti. Postoji jedna lijepa bajka koja govori o tajni
promjene. To je bajka o tri govora. Neki mladić nije htio učiti ono što je htio njegov otac već
je naučio kako psi laju, kako krekeću žabe i kako se glasaju ptice. Kad je na svojem putovanju
stigao do nekog dvorca, vlasnik mu kao prenoćište ponudi tek toranj u kojemu su bili divlji
psi koji bijesno laju i već su mnoge bili rastrgali. No mladić se nije uplašio, ta razumio je
njihov govor. I psi mu otkriju da su divlji i gnjevni samo zato što čuvaju blago. Pokažu mu
kako da do njega dođe i pomognu mu da ga iskopa. Zatim nestanu i zemljom zavlada mir. Za
mene je to lijepa slika: tamo gdje je tvoj glavni problem, u čemu najviše trpiš zbog sebe sama,
tamo gdje si bolestan, tamo je i tvoje blago. Tamo možeš doći u dodir sa svojim istinskim
bićem. Basna ti želi kazati da sve u tebi ima nekog smisla. Ako si neprestano nezadovoljan i
srdit, to nije razlog da ne prihvaćaš samoga sebe. Radije se upitaj na kakvo ti blago žele
ukazati ti tvoji osjećaji. Kada to svoje blago izneseš na svjetlo dana, kada pronađeš svoje
istinsko biće, ti se osjećaji mijenjaju. Odjednom si u miru sa sobom. I zahvalan si da te je pas
svojim lavežom upozorio na skriveno blago. Anđeo preobrazbe neka te ohrabri da na sve što
je u tebi gledaš s blagošću, jer sve je to materijal koji se može preobraziti da bi to jače kroza
nj prosijavala tvoja neiskvarena slika.

26
ANĐEO ODUŠEVLJENJA

Ljudi koji se oduševljavaju uvijek djeluju osvježavajuće. Pada im na pamet

oduševljavajuća ideja kako da reorganiziraju svoj posao. I u potpunosti su oduševljeni što im
je ova ideja pala na pamet. Ili su pak na odmoru i oduševljeno promatraju divan krajolik.
Oduševljeni su nekom večeri koju su proveli u ugodnom razgovoru s prijateljima. Daju se
oduševiti novim putovima. A svojim oduševljenjem mogu povući za sobom i druge ljude.
Tada i oni sve doživljavaju intenzivno. Jedni druge upozoravaju kako sunce divno sja kroz
oblake, kako se upečatljivo uzdiže brdo nad dolinom.

No mnogi se ljudi nisu u stanju više ni za što oduševiti. Na godišnji odmor odlaze sve
dalje i dalje. Upita li ih se kako im je bilo, najprije im padne na pamet da hrana nije bila
ukusna i da hotel nije bio baš najbolji. Potrebno im je sve više dojmova izvana da bi uopće
osjetili sebe. A što dalje odlaze, što više novaca za godišnji odmor izdvajaju, to manje
doživljavaju, to slabije osjećaju život. Traže život izvan sebe samih, jer ga nemaju u sebi. Ali
u sebe ne puštaju ni ono što doživljavaju izvana. Zato i ne mogu živjeti intenzivno.
Njemačka riječ za oduševljenje, Begeisterung, dolazi od riječi Geist, duh. U staronjemačkom
riječ Geist je značila i uzbuđenje, potresenost (dirnutost, ganuće). Tek u sedamnaestom
stoljeću riječ oduševiti se javlja u značenju oživjeti, ispuniti duhom. Ljudi koji se mogu
oduševiti daju se dirnuti riječju, pogledom, susretom, šumom kojom šeću, brdom na koje se
uspinju. Iznutra ih uzbuđuje pogled na prekrasan krajolik. Dopuštaju da budu istrgnuti iz
uobičajene distance. Oni su izvan sebe i sasvim u onome što doživljavaju. Grci govore o
ekstazi: biti izvan sebe, i o entuzijazmu: biti u Bogu. Moći se oduševiti, dakle, u konačnici
znači dopustiti da uđem u Njega s kojim se susrećem u svemu, u stvorenju, u čovjeku, u
svakoj riječi, u glazbi, u umjetnosti. Tek u Bogu doživljavam svu tajnu čovjeka, prirode i
umjetnosti. U njemu postajem svjestan sve te dubine. I u svemu konačno dodirujem Njega.
Ljudi koji se mogu oduševiti mogu za sobom povući i druge. Oni zrače životom. Uz
njih se ni jednu večer ne provodi očajavajući zbog nečega. Oni pucaju od oduševljenja. Imaju
ideja i žele nas njima oduševiti. Oni mogu oduševljeno pripovijedati o onome što su doživjeli.
I već su tu životnost i svježina. Razgovor jednostavno teče. Uz njih je uvijek napeto: Tu se
stalno rađaju nove ideje, novi planovi. I u nama se budi životna radost. Odjednom dobivamo
volju da pođemo na koncert, da pogledamo izložbu, da prošećemo. Takvi nas ljudi oživljavaju
i ispunjavaju duhom.
Želim da te anđeo oduševljenja osposobi da se oduševiš, da dopustiš da te ponese ono s čime
se susrećeš, što doživljavaš, što jesi. I želim ti da možeš oduševljavati druge, da ih možeš
»zaraziti« oduševljenjem za ideje, za projekt, da ih možeš oživjeti, da možeš ispuniti duhom.
Tada će ti anđeo oduševljenja podariti žudnju za životom, a i tebe će preobraziti u anđela
oduševljenja za ljude s kojima se susrećeš.

ANĐEO OZDRAVLJENJA

Kad čujemo riječ ozdravljenje (njem. Heilung), odmah pomislimo na ozdravljenje od

bolesti, na svoje zdravlje. Izvorno značenje pridjeva heil, zdrav, jest čitav, neozlijeđen,
spašen, cjelovit, potpun, svjež, neoslabljen. Imenica Heil znači pak sreća, liječenje, spasenje,
pomoć, potpora. Anđeo ozdravljenja želi ti dati nadu da ćeš uspjeti u životu, da će tvoj život
biti cjelovit, da možeš prihvatiti sve što je u tebi, da svemu što jesi možeš reći da: dobro je
ovako kako jest.
Da bi to mogao reći, najprije moraju ozdraviti i zacijeliti tvoje rane. Svatko od nas
nosi rane. Ranjavali su nas roditelji, koliko god su nam željeli dobro. Povrijeđeni smo ako
27
nismo bili shvaćani ozbiljno u svojoj jedinstvenosti, ako se jednostavno prelazilo preko naših
potreba i osjećaja, ako nisu bile ispunjene naše osnovne potrebe za ljubavlju i zaštićenošću, za
sigurnošću i povjerenjem. Ranjavali su nas i učitelji koji su nas ismijavali pred razredom,
svećenici koji su nam usadili strah od pakla. Ranjavaju nas prijatelji i prijateljice kada nas ne
shvaćaju, kad nas dirnu u slabu točku, kad kopkaju po našim starim ranama. Anđeo
ozdravljenja želi ti reći: tvoje rane mogu ozdraviti, i one će ozdraviti. Ozdravljenje dakako ne
znači da ih uopće više nećeš osjećati. No one se više neće neprestano gnojiti. Zacijelit će. A
tada će pripadati tebi i neće te više priječiti u životu. Neće ti više oduzimati svu energiju. Da,
čak će te i održavati životnim, postat će za tebe izvorom života. Tvoje će rane, po anđelu
ozdravljenja, postati tvojom dragocjenom svojinom, dragocjenim biserjem, po riječima
Hildegarde iz Bingena. Jer upravo tamo gdje si bio ranjen, tamo ćeš biti i otvoren za ljude oko
sebe i reagirati osjećajno kad budu govorili o tvojim ranama. Tamo ćeš i sam biti životan.
Tamo ćeš doći u dodir sa samim sobom, sa svojim istinskim bićem. Želim da ti anđeo
ozdravljenja podari ovu nadu da sve tvoje rane mogu ozdraviti, da nisi definiran poviješću
svojih povreda nego da možeš živjeti sasvim u sadašnjosti, jer te tvoje rane više neće priječiti
u životu. One će te, naprotiv, osposobiti za život. Anđeo ozdravljenja neka pretvori tvoje rane
u izvore životnosti i blagoslova za tebe i za druge.
Kada anđeo ozdravljenja izliječi tvoje rane, tada ćeš i sam postati anđelom
ozdravljenja za druge ljude. Tada će se drugi u tvojoj blizini osjećati ugodno. Osjetit će da ti
smiju pokazati svoje rane, da ih razumiješ, da njihove rane ne vrednuješ nego jednostavno
prihvaćaš. I osjetit će da iz tebe struji jedno ozdravljujuće ozračje. Ti nećeš na njih projicirati
svoje rane. Nećeš druge opterećivati svojim problemima, nego ćeš biti otvoren za njih. Oni će
ti moći povjeriti svoju ranjenost bez straha da ćeš ih smatrati bolesnima ili plačljivima. Uopće
ti neće biti jasno zašto ti ljudi tako rado prilaze i tako ti otvoreno pripovijedaju o sebi. Očito je
anđeo ozdravljenja preobrazio tvoje rane i želi, u tebi i po tebi, posredovati i drugima: dobar
si takav kakav jesi. Ti si cjelovit, zdrav. i tvoje rane mogu ozdraviti.

ANĐEO VJERNOSTI

O vjernosti se danas više gotovo i ne govori. Previše je ljudi doživjelo da su se

zaručnici zakleli na doživotnu vjernost, a već su se nakon kratkog vremena iznevjerili. Mnogi
se plaše vjernošću vezati uz nekoga jer i previše dobro znaju da ne mogu jamčiti za sebe i
svoje osjećaje. A ipak čeznemo za ljudima koji su vjerni, koji će biti uz nas, pružiti nam
zaštitu i sigurnost. Čežnja za vjernošću drugih odgovara sumnji u vlastitu sposobnost da se
bude vjeran.
Njemačka riječ treu, vjeran, izvorno znači jak, čvrst poput stabla. Budući da se ne
osjećamo postojanima poput stabla koje je duboko ukorijenjeno i koje ništa ne može lako
srušiti, bojimo se da jedan drugome nećemo ostati vjerni i da nećemo moći jamčiti za sebe.
Vjernost ne znači biti vjeran svojim životnim principima ili zadaćama. To bi prije bilo
izvršavanje dužnosti. Vjernost je u konačnici uvijek vjernost nekom ti, vjernost nekoj osobi.
A vjernost pretpostavlja ljubav. Vjeran mogu biti samo onome kojega ljubim. U vjernosti se
krije čežnja za potpunim pouzdanjem u onoga koga ljubim, ona znači spremnost uvijek
iznova čuti poziv onoga uz koga sam se vezao. Vjernost nije nešto statično nego spremnost da
krenem na put s nekim čovjekom i obećanje da ću ostati vjeran i pouzdan kroza sve svoje
osobne promjene. Tek ću si vjernošću u kojoj se određujem za budućnost izboriti svoje ja
kroz sve nepredvidive okolnosti života. Čovjek, kaže njemački filozof Otto F. Bolnow, tek
kroz vjernost nalazi samoga sebe i u usponima i padovima života otkriva istinsku, postojanu
jezgru vlastite osobe.

28
 Kad obećavamo vjernost nekom čovjeku, nikada ne možemo jamčiti za sebe. No to i
nije potrebno. Ja sam svojim redovničkim zavjetima obećao vjernost svojoj samostanskoj
zajednici. Nemam naravno nikakva jamstva da se jednoga dana neću tako zaljubiti da više
neću moći živjeti u ovoj zajednici. Ipak, pomaže mi Božje obećanje da on ostaje vjeran. U
Drugoj poslanici Timoteju nalazim riječi koje me tješe: »Ako ne budemo vjerni, on vjeran
ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« (2 Tim 2, 13). To što mi Bog ostaje vjeran i kada sam ja
nevjeran daje mi sigurnost da ću uspjeti u životu bez obzira na izvanjske ili nutarnje lomove. I
oslobađa me straha da se vjernošću vezujem uza svoju zajednicu.
Kada za nekog čovjeka kažemo daje vjeran, ne mislimo samo na bračne drugove koji
su jedno drugome vjerni i nisu počinili preljub. Mislimo prvenstveno na ljude u koje se
možemo pouzdati. Ne moramo ih neprestano pridobivati za sebe. Oni su nam vjerni. I to nam
čini dobro. Mi znamo da na njih možemo računati i onda kad za njih dugo nismo čuli. Za
nekoga drugog pak znamo da će nam pisati barem jednom godišnje, i to desetljećima. Njemu
to nije teško. Očito smo mu toliko važni da on u svojoj vjernosti uvijek iznova traži susret ili
kontakt s nama. Kada je moja sestra u svojim mladim danima bila u Italiji, upoznala se s
jednim oženjenim profesorom sociologije. Svatko je slijedio svoj put prolazeći kroz mnoge
nutarnje i vanjske promjene. No preko trideset godina ostali su u prijateljskom kontaktu. Kad
god je u Italiji, moja sestra može doći i k njemu. Ako je on izvan zemlje, ona dobiva ključeve
od njegova stana. I to je primjer vjernosti koja drugome čini dobro, na koju se može računati.
Želim ti anđela vjernosti uza te, ljude koji će ti biti vjerni, u koje se možeš pouzdati. I
želim da anđeo vjernosti i tebe osposobi za vjernost. Tada ćeš iskusiti da drugima činiš dobro
i da usred hirovitosti svoga srca nalaziš svoje istinsko biće. Vjernost nije potrebno izražavati
spektakularnim zaklinjanjem na vjernost. Ona se očituje u tvojoj pouzdanosti, u tvojoj
spremnosti stati uz drugoga, ostati s njime čitavog života, proživjeti s njime sve njegove
promjene ne napustivši ga. Na takvoj vjernosti počiva blagoslov. U takvoj vjernosti osjećamo
anđela koji nas za to osposobljava. Jer po sebi nismo kadri ostati vjerni. Usred nepostojanosti
ovoga svijeta ljudi osjećaju da ih takva vjernost drži i nosi. Po nečijoj vjernosti znaju da su
mu važni. I to im pomaže uvidjeti svoju vlastitu vrijednost, prihvatiti samoga sebe unatoč svih
razočaranja.
ANĐEO NJEŽNOSTI
U njemačkome riječ nježan (zart) sadrži konotacije: drag, voljen, pouzdan, ugodan,
fin, lijep, mekan. Nježno ćeš se odnositi prema nekom čovjeku zavoliš li ga. Tada nećeš na
njega navaljivati, nećeš ga brutalno kritizirati i grubo se prema njemu odnositi. Nećeš ga
prisiljavati da otkrije sve tvoje tajne. Pristupat ćeš mu nježno i obzirno. Tvoj govor, tvoje
ophođenje s drugim može biti nježno. Pri jednom tako nježnom ozračju, u kojemu se drugi
osjeća paženim i dragocjenim, u kojemu otkriva vlastitu ljepotu, nježnost se izražava i
nježnostima, nježnim dodirom, nježnim milovanjem ili nježnim poljupcem. U takvoj
nježnosti ljubav struji između ljudi, ljubav koja ne guši, ne postavlja zahtjev za
posjedovanjem, ljubav koja ostavlja slobodu, koja je pažljiva, koja poštuje tajnu drugoga.
Nježno se odnositi prema stvarima znači da pažljivo uzimam u ruke knjigu, da mi je
ona dragocjena. Često me uplaši brutalno postupanje nekih ljudi s knjigama. Kada su ih
jednom pročitali, jedva ih više mogu uzeti u ruke. Brutalnost je, govore nam psiholozi, često
izraz potisnute spolnosti. Nježnost je pak znak integrirane spolnosti. U potonjem se slučaju
spolnost izlijeva u sva moja životna ostvarenja, u svaki dodir, u svaki posao, u svaki odnos s
ljudima i stvarima. Nježno se odnosim prema šalici i tanjuru koje stavljam na stol. Pažljivo
uzimam u ruke svoj alat. Sveti Benedikt tražio je od ekonoma samostana da sa svim priborom
postupa kao sa svetim oltarskim priborom. U svemu konačno dodirujemo Stvoritelja.

29
Želim ti da doživiš anđele nježnosti, koji će biti nježni prema tebi, koji će ti podariti ozračje
nježnosti u kojemu možeš procvjetati, u kojemu u potpunosti možeš biti ti, u koje možeš
uroniti i jednostavno se osjećati ugodno. I želim da i sam uzmogneš drugima biti jedan takav
anđeo nježnosti. Da bi to mogao najprije moraš poći u školu anđela nježnosti, da bi sa svime s
čime se susrećeš i dolaziš u dodir mogao postupati nježno i tako oko sebe stvoriti prostor
nježnosti u kojem se drugi osjećaju zaštićenima.
Ljudi koji se vole ponekad kažu jedno drugome: »Ti si moj nježni anđeo.« Time
izriču kako im dobro čini da je drugi prema njima tako nježan, da ne postupa s njima kao sa
svojinom nego kao s dragocjenim blagom, kojemu treba pažljivo pristupiti. Ali nježnost nije
samo način na koji se odnose zaljubljeni već je danas postala moderna krepost. U svijetu u
kojem vlada nasilje mladi ljudi čeznu za jednim drugim modelom odnosa, za ozračjem
nježnosti. Rađa se svojevrsna kultura nježnosti, stil života koji obilježava nježnost. Nježnost
je umijeće nježnog postupanja s ljudima, s prirodom i sa stvarima. Iako je nježnost navlastito
moderan pojam, s fenomenom nježnosti susrećemo se u svakom vremenu. Biblija je puna
nježnih susreta. Poslanica Titu govori da nam se u Isusu Kristu pojavila Božja nježnost
(charis, milost, nježnost, usp. Tit 3,4). Pjesnik Heinrich Boh pred svoju je smrt inzistirao na
teologiji nježnosti. I sam je u Novom zavjetu pronašao teologiju nježnosti »koja uvijek
ozdravlja«.
Anđeo nježnosti neka te uvede u umijeće da tankoćutno i nježno postupaš s ljudima,
ali i sa svime što uzimaš u ruke.

ANĐEO VEDRINE

Za prve redovnike bila je hilaritas, vedrina i nutarnja jasnoća, radost i svetost, znak
zdrave duhovnosti. Tko je spoznao istinu o samome sebi, tko je doživio uspone i padove i
osjeća se u potpunosti prihvaćenim, zrači takvom hilaritas. Više ne prolazi svijetom
namrgođena lica. Ništa ljudsko nije mu strano. On zna da je sve spašeno, i njegova vlastita
slabost i sve ljudske stranputice. To zračenje izvire iz čovjekove nutrine, jer je sve u njemu
obasjano spasotvornim i toplim svjetlom božanske ljubavi. Njemačka riječ heiter, vedar, u
svojem korijenu znači i bistar, svijetao, bez oblaka, sjajan. Iz vedrog čovjeka sja sjajno svjetlo
na njegovu okolinu. On tjera oblake koji zasjenjuju čovjekove misli.
Vedrina nije samo karakterno svojstvo s kojim se rađa. Ona izvire i iz čvrstog
pouzdanja da si, takav kakav jesi, bezuvjetno prihvaćen, da je u konačnici sve dobro. i rađa se
s odvažnošću pogledati u oči istini o samome sebi. Kršćani vjeruju da samo onaj tko dopusti
da Božje svjetlo prodre u sve ponore njegove duše može zračiti vedrinom. U njemu nema više
ničega mračnog što bi morao skrivati, nikakvog bezdana pred kojim bi morao strahovati.
Bezbrižan ide svijetom. To nipošto nije naivni optimizam, nego odlika koja proizlazi iz
susreta s istinom. Onaj tko je pogledao u oči istini o samome sebi, više si ne . mora razbijati
glavu mogućim problemima i opasnostima. On nije fiksiran na tamu ovoga svijeta, nego sve
vidi okupano božanskim svjetlom. On vjeruje da će to svjetlo, koje je pobijedilo u njegovu
srcu, prožeti i svijet. Takva je vedrina zarazna. U blizini vedra čovjeka nije moguće
razgovarati o propasti svijeta. Uza nj nije moguće ići svijetom jadajući se zbog postojećeg
stanja. Vedar čovjek ne zatvara oči pred konkretnom situacijom ovoga svijeta. On ne
potiskuje tamu. Ali na sve gleda iz druge perspektive, u konačnici iz perspektive duha, koji
proniče i tamu sve dok ne dođe do sjajnog Božjeg temelja. On sve gleda iz perspektive
svojega anđela, koji stvarnost ovoga svijeta vidi onakvom kakva jest, ali kojem ipak uspijeva
svojim se krilima izdići iznad nje i, unatoč svoj težini, gledati je s nutarnjom vedrinom. Vedru
čovjeku ne možeš utjerati strah u kosti. On je u sebi smiren Zato ga ništa ne može tako lako
poljuljati.

30
 U razgovoru s jednim tako vedrim čovjekom i ti se možeš iznutra razvedriti, te ćeš i na
svoj život i na svoju okolinu gledati drugim očima. Dobro je biti uz vedra čovjeka. Znaš li
koliko potišteni mogu biti ljudi koji sve gledaju kroz svoje tamne naočale, koji su fiksirani na
ono negativno koje posvuda otkrivaju? Vedar čovjek i tebe razvedruje. Odjednom se osjećaš
lakše.
Želim ti zato susret s mnogim anđelima vedrine. I želim da te anđeo vedrine obasja
iznutra i dade ti da budeš vedar i jasan, sjajan i nenamrgođen, da bi, po tebi, svijet oko tebe
postao svjetliji i vedriji.
ANĐEO PREDANJA

Djeca se mogu posve predano posvetiti igri. Ne daju se pritom ničime smetati. Ona u
igri zaboravljaju na sebe. Potpuno su uživljena u igru. Umjetnici baroka prikazivali su često
anđele kao djecu koja se posve predano igraju. Božićni anđeo Matthiasa Griinewalda naslikan
na Isenheimskom oltaru sav se posvetio sviranju gambe. Za Griinewalda, misli povjesničar
umjetnosti Wilhelm Fraenger, anđeli su »posude nebeskog užitka i ushita ..., pojam
blaženstva koje se radosno izlijeva«. Tako su anđeli u umjetnosti učitelji predanosti. Oni su
potpuno prisutni u svakom trenutku, potpuno se predaju onome čime se upravo bave. Za
nekog rabina govorilo se nakon njegove smrti: njemu je najvažnije bilo ono čime se upravo
bavio. Očito ga je anđeo predanja posvetio u tajnu da se sasvim preda trenutku.
Predano se neki istraživač može posvetiti svojem radu. Neće posustati dok ne nađe
rješenje. I zanatlija može predano obavljati svoj posao. Ali predanje se, konačno, na vlastito
odnosi na dva područja: na predanje u ljubavi, u spolnosti, i na mistično predanje Bogu. Što
predanje znači inače u mojem životu, najjasnijim postaje u ljubavnom predanju. Spolni čin
vrhunac je svakog predanja. Tu partneri zaboravljaju na sebe i sasvim se predaju drugomu,
prepuštaju mu se, međusobno se stapaju. Tko se predaje, ništa ne zadržava za sebe. Ne drži se
čvrsto sebe iz straha da bi se mogao izgubiti. On. se može izgubiti jer zna da pada u drage
ruke. To što ima svoj vrhunac u spolnosti, događa se u svakoj ljubavi. Tko ljubi drugog
čovjeka, predaje mu se. Uopće ne želi ostati sasvim pri sebi. Želi biti kod drugoga. Želi se
predati, jer mu taj drugi znači sve. Takvo predanje omogućuje iskustvo jednog novog
bogatstva. Tko se preda voljenom čovjeku, biva toliko obdaren njegovom ljubavlju, da se
osjeća bogatijim, životnijim i slobodnijim nego prije. Mnogi se ljudi nisu u stanju predati.
Puni su nepovjerenja, strahuju da bi njihovo predanje moglo biti zloupotrijebljeno, da bi
mogli izgubiti sebe. Upravo oni ljudi koji bi htjeli sve imati u svojim rukama, koji
kontroliraju svoje osjećaje, svoje partnerstvo, paze na sve svoje riječi i postupke iz straha da
ne bi pogriješili i pokazali svoje slabe strane, upravo su oni nesposobni predati se. Nedostaje
im bitni vid uspješna života. Tko se ne može predati, ostaje na kraju krajeva uvijek sam sa
sobom. Ne može se susresti s drugim. Bez predanja nije moguće voljeti, bez predanja nije
moguće živjeti.
Za svece se govorilo da su se potpuno i sasvim predavali Bogu. Stavljali su mu se na
raspolaganje. Molili su da s njima čini ono što on želi. Mi imamo poteškoća s takvom
molitvom radikalno ga predanja. Ali sveci su po takvom predanju postajali slobodni. Oni su
mogli puni povjerenja ići u budućnost. Znali su da će sve što On s njima namjerava u
konačnici izaći na dobro. Poznata je molitva Karla iz Fliie: »Moj Bože i Gospodine, uzmi me
meni i daj me potpuno i sasma tebi.« Ova ga je molitva učinila mistikom, u potpunosti
propusnim za stvarnost s onu stranu naše stvarnosti. Zato je i mogao za svoje suvremenike
postati mirotvorcem, anđelom koji im je pokazivao nove putove, jer se mogao izdvojiti iz
sukoba i sve gledati polazeći od Boga. Ovo predanje ne znači odreći se sebe, nego na jedan
nov način pronaći sebe u Njemu. Takvo predanje, kaže Isus, preduvjet je da naš život može
donijeti ploda. Poneki pobožni ljudi sve svoje religiozne čine vrše misleći samo na sebe, za
31
svoju sigurnost, za svoje spasenje. Ali njihov život tada postaje neplodan. Oni nikada neće
iskusiti bogatstvo i životnost koji izviru iz predanja.
Želim ti da te anđeo predanja pouči umijeću da se predaš svojoj zadaći, dragim
ljudima i onome koji je ljubav sama. Predanje će te bogato obdariti. Povest će te u slobodu i u
duboko pouzdanje da će tvoj život biti dobar. Možeš dopustiti da padneš. Osjetit ćeš se
nošenim. Oklop mišića kojega si izgradio svojom suzdržanošću spast će. Osjetit ćeš se
životnim i širokim. Tvoj će život postati plodan. Predajući se, ti ćeš procvasti.

ANĐEO SUGLASJA

U psihologiji riječ 'harmonizirati' ima negativan predznak. Ljudi koji ne podnose

sukobe i ne trpe različitost mišljenja sve prijeporne točke žele prikriti i harmonizirati.
Uspostavljaju jedan umjetni sklad koji ne vodi daleko. Jer problemi se i dalje umnažaju i
iznova se javljaju. Tko tako harmonizira, plaši se istine. Ne može podnijeti svađu. Možda
svađu doživljava toliko negativno jer su se, dok je bio malen, njegovi roditelji često svađali.
Svađa roditelja kod njega je izazivala strah da će biti ostavljen sam, da će izgubiti sigurnost
koju predstavljaju roditelji. Stoga svaka svađa u njemu izaziva strah da bi mu tlo na kojemu
stoji moglo izmaći ispod nogu. Zato harmonizira, pokušava sve prikazati kao da svađe
zapravo i nema, da su svi u pravu. Na još gori način harmonizira onaj koji neprestano ističe
moralne apele da se valja pomiriti jer bismo se kao kršćani svi trebali voljeti.
Anđeo sklada ne želi podupirati tu pogrešnu harmonizaciju već te prvenstveno želi
poučiti umijeću da živiš u harmoniji sa samim sobom, da budeš u suglasju sa sobom i svojim
životom. Grčka riječ harmozein znači sastaviti (složiti, spojiti, prilagoditi se). Nutarnji sklad
ćeš postići ako pomiriš sve suprotnosti u sebi. Trebaš si posvijestiti suprotnosti koje su u tebi.
Pripusti ih, dopusti im da budu. Onda te one više neće razdirati. Pomirit ćeš ih, međusobno
uskladiti. Dat ćeš svakom području u sebi njegov vlastiti zvuk. Sve skupa će u tebi skladno
zazvučati. U tebi će nastati harmonija (suglasje). Ne moraš ništa u sebi potiskivati, niti što
isključivati iz harmonije. Sve u tebi smije odjekivati svojim zvukom. Kad god poželiš
potisnuti nešto u sebi, svoju srdžbu ili svoj strah, oni će nedostajati suglasju tvoje duše. Tada
ne može nastati niti istinska harmonija, istinski sklad.
Tko je u suglasju sa sobom, taj može stvarati suglasje i oko sebe. No to nije umjetna
harmonija koja nastaje harmoniziranjem, nego usuglašavanje svih mišljenja i spornih točaka i
svih ljudi koji zastupaju različita stajališta. U tom se slučaju ništa ne prikriva. Tu se različita
stajališta razmatraju i potom jasnije formuliraju. Tu se poštuje svako mišljenje, ali ga se
odmah ne vrednuje. Svatko smije iznijeti svoje stajalište. Tu se otvoreno međusobno
raspravlja. O problemima se raspravlja sve dok se svi ne slože, dok svi ne prihvate jedno
rješenje s kojim mogu živjeti, koje se ne protivi njihovoj vlastitoj dosljednosti. Tu se ne
usuglašuje umjetno nego se pronalazi put kojim se može ići dalje, unatoč prijepornim
stajalištima.
Harmonični ljudi stvarat će oko sebe i radno ozračje u kojem svi rado rade. U njemu
nakon svake disonance iznova dolazi do suglasnosti. Ljudi koji su u suglasju sa sobom ne
trebaju intrige, ne huškaju ljude jedne protiv drugih. Oko sebe stvaraju ozračje jasnoće i
sklada. Tu svatko zna daje poštovan. Svatko smije pridružiti svoj glas velikoj simfoniji neke
tvrtke ili društva. Takvi anđeli sklada blagoslov su za svako ljudsko društvo.
Zato ti želim da te sam anđeo suglasja učini anđelom suglasja i za druge, da i oni
smognu odvažnosti te dopuste da odjekne i njihov posve osobni glas.

32
ANĐEO JASNOĆE

Neki ljudi u diskusiji mogu posve jasno formulirati u čemu je zapravo problem. Oni
slušaju argumente. Osjećaju emocije koje u razgovoru imaju svoju ulogu. I sasvim jasno
utvrđuju u čemu je ustvari problem i koje bi moglo biti njegovo rješenje. Ili ti možda u nekom
osobnom razgovoru sasvim jasno kažu što si ranije bio previđao, koje su tvoje stvarne
blokade i što moraš promijeniti da bi ti bilo bolje. Oni to nisu naučili. Nisu nužno ni psiholozi.
No mogu jasno sagledati pravo stanje stvari. Ne govore mnogo. Ali kad nešto kažu, pogađaju
bit stvari. Razbistre nešto što je u tebi još bilo mutno i neprozirno. Oni su za tebe anđeli
jasnoće. Nalik anđelima Fi1ipina Lippija, na čijim se licima odražava sjajna i prozirna
jasnoća.
Neka anđeo jasnoće posjeti i tebe i izmami prirođeni dar koji već nosiš u sebi. Sigurno
si već i sam iskusio da ti je odjednom sinulo, da ti je odjednom sve postalo jasno. Za stare je
upravo to bila tajna prosvjetljenja-trenutačan, neposredan uvid. Ne spoznajem ništa određeno.
Ali mi je odjednom sve jano. Mogu reći da svojemu životu. Osjećam da je sve u redu. Ne
vidim nešto konkretno nego proničem sve do dna u kojemu se sve bistri. Takva su nam
iskustva uvijek dar. Tu se sve preobražava. Ono stvarno prosijava kroz sjenovito. Dolazimo u
dodir s pravom biti i s izvornom, neiskrivljenom slikom vlastite osobe.
Sigurno poznaješ i iskustvo da ti je odjednom postalo jasno što moraš činiti, što je tvoj
osobni poziv, kojim putem trebaš ići dalje. Jasno si spoznao kako s tobom stoje stvari.
Odjednom si shvatio sama sebe. Možda si prije toga dugo razmišljao o sebi, a nisi daleko
stigao. No odjednom ti je, kao iz vedra neba, došao svijetli trenutak koji ti je sve objasnio.
Posjetio te je anđeo jasnoće i otvorio ti oči za ono pravo. Možda si se nalazio pred odlukom.
Dugo nisi znao za što se odlučiti. Toliki su razlozi govorili i za i protiv. Bilo je toliko
mogućnosti između kojih si mogao birati, recimo u izboru zvanja. I tebi je najednom bilo
sasvim jasno u što se želiš upustiti. Sa svim si jasno osjetio anđela koji je u tvoje podvojeno
srce unio jasnoću. Ili si se našao u situaciji koja je bila sasvim nejasna. Nisi uviđao što se tu
događa. I odjednom ti se sve razbistrilo. To je za tebe bilo iskustvo anđela.
Anđeo jasnoće neka ti pomogne da jasno upoznaš sebe, da pronikneš do dna vlastitog
bića. Kad si se u tome izvještio, postat ćeš anđelom jasnoće i za druge. Tada ćeš u razgovoru
odjednom jasno uviđati što drugi ustvari treba, što je za njega dobro. Ti možeš unijeti jasnoću
u njegove zbrkane misli. On će ti biti za to zahvalan. Takvu jasnoću nije moguće tek tako
naučiti. Potreban ti je anđeo jasnoće koji će te u nju uvesti. Možeš moliti za to da ti anđeo
jasnoće pritekne u pomoć ako te prijatelj ili prijateljica u nekoj teškoj situaciji zamole za
razgovor. U tom slučaju nećeš ulaziti u razgovor opterećen time da sugovorniku nužno moraš
pomoći ili riješiti njegove probleme. Moći ćeš se smireno upustiti u razgovor jer se pouzdaješ
u to da će ti pomoći anđeo jasnoće i dati ti ono što bistri i pomaže. Možda dugo nećeš moći
ništa reći jer ti ništa neće biti jasno, jer nećeš razumjeti. U tebi će se, međutim, javiti jedan tihi
poticaj. Reći ćeš nešto što točno pogađa. I znat ćeš da ti je u pomoć došao anđeo jasnoće.
ANĐEO POLAGANOSTI

»Žurba je đavolji izum«, kaže jedna turska poslovica. Govori se i o »nebeskom miru«.
Anđeo polaganosti može nas podsjetiti na ovu rajsku kvalitetu. Roman »Otkriće polaganosti«
(Die Entdeckung der Langsamkeit) postao je kultnom knjigom. Očito je autor Sten Nadolny
pogodio u živac - i jednu duboku čežnju našega vremena. Očigledno nisu samo živci mnogih
naših suvremenika pod neprestanim stresom. I naše duše trpe zbog žurbe, zbog nemilosrdnog

33
pritiska ekonomiziranja vremena. Kad sve mora ići brže, kad se tijekom rada hoće uštedjeti
svaku minutu, kad više nema vremena za pauzu, kada sve treba još više ubrzati, potrebna je
protuteža: otkriće polaganosti. Još je puno toga moguće otkriti kroz polaganost i smirenost.
Umjesto ubrzavanja potrebno nam je usporavanje.
Promatrajući panteru u kavezu divimo se njezinim suverenim i polaganim pokretima.
Znademo da se već u slijedećem trenutku može nevjerojatnom brzinom sručiti na svoju žrtvu.
Ali ona ima vremena, daje si vremena. Za nas je vrijeme novac. Mi moramo uštedjeti što je
moguće više vremena da bismo ga imali za važnije stvari. No postavlja se pitanje: što nam je
uopće važnije? S vremenom koje nam je preostalo često ne možemo započeti gotovo ništa.
Uglavnom jurimo. Ali kamo? Postali smo žrtvom naše vlastite žurbe. Tako se žurba uvlači i u
naše slobodno vrijeme. I tada moramo u kratkom vremenu doživjeti što je moguće više. Ali u
tom neprestanom ubrzavanju mnogi ljudi zaboravljaju uopće još nešto osjetiti i doživjeti.
Osjećaju se živima jedino ako je oko njih mnogo vreve. Ali više ne osjećaju sam život. Više
nemaju osjećaja za sebe, za svoje disanje, za svoje tijelo, za poticaje svojega srca. »Dokonost
je početak svake ljubavi«, rekla je pjesnikinja Ingenborg Bachmann.
Dokon hod može se vježbati u sasvim svakodnevnom hodu. Ići polagano, osjetiti
svjesno svaki korak, ne dati se ničim tjerati, to nam daje da budemo sasvim svjesni u svakome
trenutku, to vodi do intenzivnog doživljaja i do nutarnjega mira. Polaganost ima svoju
posebnu ljepotu. Kad žena polako šeće ulicom, svi muškarci gledaju za njom. Ona si može
dopustiti polagani hod. Uživa u svojim koracima. Žena koja brzo korača kroz pješačku zonu
ne želi biti viđena. Ona želi što je moguće brže proći kroz mnoštvo ljudi da bi stigla na
odredište. Ona nije stvarno na putu, nije u svojemu tijelu. Usmjerena je samo k cilju i pritom
gubi sposobnost osjetiti sebe, slaviti sebe. Za stoičku filozofiju naš je život permanentno
slavlje. Slavimo što smo ljudi s božanskim dostojanstvom. U polaganosti naših pokreta može
se iskusiti nešto od ovog slavlja. Polagano dodirujemo stvari, polagano koračamo. Dajemo si
vremena za razgovor. Ostavljamo si vremena za jelo. Jedemo sasvim polagano i svjesno. I
odjednom opažamo koliko nam to prija. Možemo uživati. Slavimo i kada sasvim polagano
žvačemo krišku kruha.
Anđeo polaganosti neka te uvede u umijeće postojanja, u umijeće intenzivnog života.
Pokušaj jednom svjesno hodati polagano kada na poslu ideš od jednih ka drugim uredskim
vratima. Pokušaj šećući svjesno osjetiti svaki korak, opažati kako dodiruješ tlo i ponovno ga
ostavljaš. Pokušaj polagano i svjesno uzeti šalicu u ruku. Navečer se polagano svlači. Vidjet
ćeš kako sve postaje simbolom, kako odlaganje odjeće može postati odlaganje dana i napora
kojeg on nosi. Izjutra se pokušaj polagano prati, uživaj u hladnoj vodi koja te osvježava. I
polako se oblači. I liturgija predviđa ovo polagano oblačenje. Dok oblači misnicu svećenik
govori: »Oblačim haljinu spasenja.« Tako se možeš svjesno radovati odjeći koju oblačiš,
kojom se opremaš za dan, kojom se ukrašavaš. I možeš zahvaliti Bogu Psalmom 139: »Hvala
ti što sam stvoren tako čudesno« (ps 139, 14). Anđeo polaganosti želi te uvesti u svjestan i
pažljiv život i u umijeće da svoj život slaviš kao trajni blagdan.
ANĐEO POVLAČENJA

U četvrtom stoljeću započeo je u Crkvi veliki pokret povlačenja. Siti buke svijeta i
razočarani posvjetovnjačenjem Crkve monasi su se povlačili u pustinju i živjeli sami da bi,
odvojivši se od svijeta, pronašli istinu o sebi i slijedili svoju najdublju čežnju, čežnju da u
molitvi iskuse Boga i s njim budu jedno. Začuđuje da su upravo oni, koji su se povukli, imali
nevjerojatno jak utjecaj na svijet. Mnoštvo hodočasnika i ljudi koji su tražili pomoć odlazili
su iz Rima i Atene u pustinje Egipta da bi potražili savjet od monaških otaca. Očito su osjećali
da su ovi ljudi, koji su imali hrabrosti povući se da bi istinu o sebi našli pred Bogom, znali

34
više o čovjeku od .filozofa i liječnika u vrevi i pometnji ovoga svijeta. Zacijelo je svakome od
nas s vremena na vrijeme potrebno povlačenje iz buke i žurbe svakodnevice. Inače bismo se
izgubili u vrevi. Funkcionirali bismo doduše ali više ne bismo živjeli, ne bismo više bili mi.
Povučeš li se na neko mimo mjesto, može ti se dogoditi da sa sobom poneseš buku svojega
svijeta, i da ti ne bude nimalo ugodno suočiti se sa svim onime što se tu u tebi javlja. Treba ti
vremena da se oslobodiš svakodnevnih problema. Tek tada započinje nutarnje povlačenje. Ti
se povlačiš, ostavljaš ono čime se trenutačno baviš, čime si zaokupljen. Dolaziš u dodir sa
sobom. Otkrivaš što te pokreće u dubini srca. Spoznaješ dublju istinu o sebi. Ona je ponekad
bolna. No pogledaš li joj u oči i staviš li je pred Boga koji te prihvaća onakvog kakav jesi,
iskusit ćeš nutarnju slobodu i radost. Osjetit ćeš svoju jedinstvenost i neponovljivost. Osjetit
ćeš da si vrijedan i važan jer u ovome svijetu za tobom može ostati trag koji možeš ostaviti
samo ti. A možda otkriješ onaj nutarnji izvor koji vri u tebi i nikada ne presušuje, jer to je
božanski izvor, izvor Duha Svetoga.
Anđeo povlačenja neka i tebe ohrabri da se koji put povučeš od svog bračnog druga ili
od svojega prijatelja. Ako si neprestano s nekim, ubrzo ćeš se osjetiti stješnjenim. Međusobno
ćete se gušiti. A to ni jednom od vas ne čini dobro. Među vama je nužan prostor i sloboda da
bi svaki od vas mogao disati i unijeti svoju osobitost u zajednicu. Katkad ti tvoj muž odnosno
žena možda predbacuju što se povlačiš. Ali poznajem mnoge koji su to pokušali. Iskusili su
da je to bilo dobro i za njihov zajednički život. Nakon toga si ponovno sasvim ti. To je poput
kupke u kojoj iznova stupaš u dodir sa svojim vlastitim resursima. I zajednički život tada
ponovno oživljava. Ti ponovno imaš mašte i volje sa svojom ženom, sa svojim mužem, sa
svojim prijateljem, sa svojom prijateljicom pokušati nešto novo, prići njemu ili njoj na jedan
nov način. Ako se povučeš, osjetit ćeš da sebe ne možeš definirati polazeći od svojeg
partnera, već trebaš jedan dublji temelj, svoj vlastiti izvor, Boga, koji te je oblikovao u
jedinstvena i neponovljiva čovjeka. Zato želim da ti anđeo povlačenja pokaže kada je za tebe
opet došlo vrijeme da se povučeš. I želim da tada doživiš kako nisi sam, da je uza te anđeo
povlačenja koji tvojemu životu otvara jedan novi horizont.

ANĐEO PAŽNJE

Anđeo pažnje blizak je anđelu polaganosti. Pažnja je danas omiljena riječ duhovnih
autora. Napose budistički redovnik iz Vijetnama, Thioch Nhat Hanh, uvijek iznova govori o
pažnji, o umijeću da se živi pažljivo. Za njega je u tomu sva mudrost budizma. Dopustiti da u
svaki pojedini svakodnevni posao teče energija pažnje. Već je kao mlad monah naučio da sve
u svakodnevici čini pažljivo. Sva njegova askeza i njegov svakodnevni trening sastojao se u
tome da sve čini pažljivo, da pažljivo diše, pažljivo hoda, pažljivo pere ruke. Svaki puta
perući ruke govorio je: »Voda teče preko ovih ruku. Pažljivo ću je upotrijebiti da očuvam naš
dragocjeni planet.«
Njemačka riječ Achtsamkeit, pažljivost, dolazi od paziti, osvrtati se na nešto, visoko
cijeniti, paziti na nešto. I povezana je s budnošću. Tko pažljivo diše, tko pažljivo korača, tko
pažljivo drži žlicu u ruci, tko je sav u onome što upravo čini, taj se budi. Buda i znači
probuđeni. I Buda je mislio da mnogi od nas žive kao u snu. Uopće ne opažaju što čine.
Stvorili su si privid života. Ali nisu u dodiru sa stvarnim životom. Pažnja neka nas dovede u
dodir sa stvarima, s ljudima. Pitali su jednom nekog zen-redovnika kakva je njegova praksa
meditacije. Odgovorio je: »Kad jedem, jedem. Kad sjedim, sjedimo Kad stojim, stojim. Kad
hodam, hodam.« Čovjek koji ga je to upitao pomisli: »Pa to i nije nešto osobito. To svi
činimo.« Tada će redovnik: »Ne, ti kad sjediš, već ustaješ. A kad ustaneš, već si na putu.«

35
U tome se sastoji vježba meditacije - jednostavno biti pozoran na ono što upravo sada radim.
Tada opažam kako je pažnja duhovna snaga koja mojem životu daje novi ton. Tada imam
osjećaj da živim, a ne da život prolazi pokraj mene. Osjećam da je život duboka tajna, puna
životnosti, puna radosti.
Pažnja je povezana s uvažavanjem, s poštovanjem. Pažljivo dišem jer u svojemu
disanju osjećam dah Boga koji me ispunja životom, koji prožima moje tijelo svojom
spasonosnom toplinom. Pažljivo uzimam alat u ruke jer u njemu vidim trud čovjeka koji ga je
načinio. Pažljivo se odnosim prema cvijeću u svojoj sobi jer u njemu vidim tajnu stvorenja i
dodirujem samog Stvoritelja.
Pažnja nije obilježje duhovnoga čovjeka samo za zen-redovnike, nego i za one
zapadne. I sveti Benedikt traži od svojih monaha da se brižno i pažljivo odnose prema alatu
samostana. On je sav dragocjen, sav je sveto oltarsko posuđe. No i mi redovnici često
zaboravljamo pažnju. I mi se često nesvjesno služimo svojim knjigama, priborom za jelo,
alatom. Često nesvjesno lupamo vratima. Zato nam je svima u našoj svako dnevnoj nepažnji i
nesvjesnosti potreban anđeo pažnje, koji će nas uvijek iznova poticati da se probudimo iz sna
i učiniti nas pažljivima da bismo bili svjesni i prisutni u svakom trenutku, da bismo se
pažljivo odnosili prema onom što upravo radimo.
Pažnja u svakom činu mojem životu daje dašak nježnosti. Tu sam sasvim prisutan,
sasvim jedno sa sobom i sa stvarima. Ali ova nam pažnja nije tek tako darovana. Nju treba
svaki dan uvježbavati. A ona onda postaje mjerilom moje duhovnosti. Mogu govoriti ne znam
kako pobožne riječi ili držati ne znam kako lijepa duhovna predavanja, ako mi nedostaje
pažnja, sve se rasplinjuje kao dim. Želim da te anđeo pažnje uvodi sve dublje u umijeće
života, da bi otkrio želju za životom i sve činio pažljivo i s osobitim poštovanjem, jer sve je
vrijedno, jer sve je Bog divno stvorio i oduhovio svojim Duhom.

ANĐEO BLAGOSTI

Stara njemačka riječ za blagost, mide, dolazi od mahlen, mljeti. Blag bi onda značilo:
samljeven, fin, nježan, mek, krotak. Blag se dakle ne biva po naravi. Blagost pretpostavlja
proces mljevenja. Tvrdo zrno tek samljeveno postaje mekim i podatnim. Po nekima riječi
mek, ugodan (njem. mollig) dolaze od riječi molla, što znači m1inski kamen. Blagi starci
samljeveni su mlinom života. Proživjeli su krize, bili su očajni. Prošli su kroz tjeskobu i tamu.
Borili su se protiv svojih pogrešaka i slabosti i uvijek iznova gubili. No uvijek su ponovno
ustajali i nastavljali se boriti. Mlinski ih je kamen njihove sudbine mekšao. Nisu se protiv
njega bunili. Pristali su biti samljeveni. I tako su postali blagi. Možda su imali iskustvo anđela
koje je Werner Bergengruen izrazio u svojoj molitvi anđelu: »Anđele, brate, ja i ove noći
demona izmakoh moći, jer tvoja su, čuvaru, krila zoru jutra podjarila ... Kroz ognjeno carstvo
pakla nosio si bratski mene, stube za me urezao duž vrletne, skliske stijene, preda mnom ti
ravnao si pute, branio me od zlikovca, metka, u molitvi kada se pouzdah u te vjeran si mi bio
do svršetka, ne čekajuć ni zbogom ni hvala. Anđele, prati1ac mi budi nad cestama pustim zora
već rudi Anđele, vremenu me otmi. Anđele, još jednom tek ti me povedi. Potom put svoj
slijedi. S grudiju mojih makni teret dana. Anđele, ne ostavljaj me sama.«
Pjesnik je očito doživio da ga je anđeo blagosti pronio kroz ponor i pakao, da ga je samljeo i
tako učinio blagim.
Blago jesenje svjetlo za mene je slika čovjeka koji je blag prema sebi, prema svojim
pogreškama i slabostima, ali i prema drugim ljudima i njihovoj ljudskosti. On svojim
pogledom punim blagosti uranja svoju stvarnost i stvarnost ljudi oko sebe u jedno blago
svjetlo. Blago jesenje svjetlo sve čini lijepim. Njime okupano šareno lišče na drveću blista u

36
svoj svojoj ljepoti. I suho je drvo tada lijepo. Na blagom jesenjem svjetlu sve dobiva svoj
vlastiti sjaj. Poznajem stare ljude iz kojih zrači takva blagost. Rado boravim u njihovoj
blizini. Rado s njima razgovaram. Oni dopuštaju da budem onakav kakav jesam i odobravaju:
»Ipak je sve dobro.« Život nije štedio ove starce. Prolazili su uspone i padove. Ali sada, u
jesen svojega života, oni su prema svemu blagi. Ništa ljudsko nije im strano. Ali ništa ne
osuđuju. Puštaju da sve blista na blagom jesenjem svjetlu, baš takvo kakvo jest.
Blagost ide uz bok s krotkošću. Za monaškog pisca Evagrija Pontskog krotkost je
obilježje duhovnih ljudi. Askeza koja čovjeka čini samo strogim i preuzetnim bezvrijedna je.
Samo onaj tko je blag i krotak poput Davida i Isusa, samo je on shvatio nešto od duhovnoga
puta. Tko strogo sudi o drugima nije uistinu nadvladao vlastite pogreške i slabosti. Samo ih je
potisnuo. Protiv njih je išao silom. I zato istom tom silom ide i na drugoga. Svoje potisnute
strasti projicira na druge ljude. Nije ga samljeo mlin istine. I zato nikada nije postao mekši,
nježan i blag.
Želim da u svojem životu susretneš ponekog anđela blagosti. Osjetit ćeš kako ti takvi
ljudi čine dobro. Možda već i poznaješ takve blage ljude. Potraži njihovo društvo, razgovaraj
s njima, pitaj ih kako su postali takvi. Oni će te poučiti blagosti koja će tvoj život okupati
blagim jesenjim svjetlom, koje svemu u tebi, pa i neuspjehu, daje njegovo dostojanstvo i
ljepotu. Kada prođeš školu blagih ljudi, i sam ćeš možda postati anđelom blagosti za ljude
koji na tebe nemilosrdno bjesne, koji sami sebe osuđuju i očajavaju nad sobom i svojim
pogreškama. Ne trebaš im puno govoriti. Možda će u tvojem blagom pogledu osjetiti da i na
svoj život mogu gledati drugim očima, ne strogo i s osudom, nego s blagošću i nježnošću koja
sve uranja u blago svjetlo jeseni.

ANĐEO PONIZNOSTI

Njemačka riječ za poniznost, Demut, dolazi od staronjemačke riječi diomuoti, što

znači 'biti spreman služiti'. Služiti (njem. dienen) 1,1 germanskim jezicima znači biti sluga,
biti nečiji teklič, glasnik. Tom su riječju germani preveli latinsku riječ humilitas, no
interpretirali su je na svoj način: poniznost se sastoji u odvažnosti služiti, služiti životu,
založiti se za druge, trčati za druge. U ovom značenju sadržana je spremnost odreći se sebe i
svojih potreba, biti slobodan od sebe sama i založiti se za druge. No ova značenja ne
obuhvaćaju u potpunosti biblijski pojam humilitas nego izriču samo jedan njegov vid.
Humilitas dolazi od humus, zemlja, tlo. Humilitas znači odvažnost prihvatiti vlastitu zemnost,
odvažnost pomiriti se s istinom da smo uzeti od zemlje, da smo ljudi od krvi i mesa, s
nagonima i uistinu vitalnim potrebama. Čovjek koji nema hrabrosti pogledati u oči istini o
samome sebi, slijep je. To nam govori onaj poznati izvještaj o ozdravljenju slijepca od
rođenja iz devete glave Ivanova evanđelja. Govori se o čovjeku slijepu od rođenja. Očito je
imao tako teško djetinjstvo da mu nije preostalo ništa drugo do zatvoriti oči pred stvarnošću.
On je svoj svijet uredio tako da bi mogao preživjeti. Nasuprot negativnih slika kojima su ga
drugi prikazali, on je o sebi stvorio idealnu sliku. No ta idealna slika nije odgovarala njegovoj
vlastitoj zbilji. Zato je pred tom zbiljom morao zatvoriti oči. Isus ga ozdravlja pljujući na
zemlju, na tlo, na taj humus, čineći pljuvačkom zemljanu kašu. Ovom prljavom kašom
premazuje slijepcu oči kao da mu hoće reći: »I ti si uzet od zemlje. Pomiri se s tom
prljavštinom koja je u tebi. Tek ćeš tada moći vidjeti. Potrebna ti je odvažnost prihvatiti
istinu, svoju ljudskost, svoju zemnost. Tada ćeš moći ići svijetom otvorenih očiju.«
Poniznost kao odvažnost prihvatiti istinu o samome sebi za monahe je obilježje zdrave
duhovnosti. Koga duhovni put učini oholim, tko se izdiže ponad ljudi kojima upravljalju
njihova raspoloženja i strasti, taj se još nije suočio sa istinom o sebi. Hermanu Hesse na
fascinantan način govori o tome u svojoj knjizi »Siddhartha«. Siddhartha se isprva vježba u

37
strogoj askezi, ali u njoj ne uspijeva. Potom odlazi u svijet i ugađa svim svojim požudama.
Konačno biva sit takvoga života i iznova se povlači. Na rijeci doživljava trenutačno
prosvjetljenje. Vidi »djetinje ljude«, kako čamcem prelaze rijeku. Nekoć bi se bio uzdizao
ponad njih. A sada s njima suosjeća. Osjeća duboko jedinstvo s njima. On je poput njih.
Suosjeća s njima, ali se i nada. Nikoga ne osuđuje, već zna: nitko nije izuzet od veće ljubavi
koja sve može preobraziti. Anđeo poniznosti uzeo ga je u svoju školu i naučio ga da jedinstvo
s ljudima i sa samim sobom može iskusiti samo ako je pripravan spustiti se do njih i do istine
o samome sebi.
Ponizni ljudi nisu oni koji sami sebe prave malenima, koji izbjegavaju svaku zadaću
jer nemaju samopouzdanja. Nisu to ni ljudi koji sebe obezvrjeđuju grčeći se u lažnoj
poniznosti. Ponizni su ljudi koji imaju odvažnosti prihvatiti istinu o sebi pa zato nastupaju
skromno. Oni znaju da su sve propasti ovoga svijeta također i u njima. Stoga nikoga ne
osuđuju. Poklonili su se do zemlje svoje istine te mogu postati anđelima poniznosti, koji
podižu klonule ljude koji nisu uspjeli.
Humilitas je povezana i s humorom. Ponizan čovjek ima smisla za humor. On se
znade nasmijati samome sebi. On je na distanci od sebe. Može na sebe gledati opušteno jer si
je dopustio biti onakav kakav jest, čovjek zemlje i čovjek neba, čovjek s pogreškama i
slabostima, a istom i drag i vrijedan. Želim da ti anđeo poniznosti podari odvažnost da
prihvatiš i zavoliš sebe u svojoj zemnosti i čovječnosti. Tada će iz tebe zračiti nada i
pouzdanje koji će obasjavati sve ljude s kojima se susretneš. Anđeo poniznosti stvorit će oko
tebe prostor u kojemu ljudi nalaze odvažnost sići u svoju stvarnost, da bi se uspeli do pravog
života.

ANĐEO ISPUNJENJA

Riječ ispunjenje ima više značenja. Mi čeznemo za tim da nam se ispune želje i
čežnje. Pritom znademo da naše najdublje čežnje ne može ispuniti ni jedan čovjek. Kada
nekoga volimo osjećamo se doista sasvim ispunjeni njegovom ljubavlju. Ali u nama ujedno
raste i čežnja za apsolutnom ljubavlju, za apsolutnom sigurnosti, za apsolutnim osloncem. A
nijedan konačan (ograničen) čovjek ne može nam podariti apsolutno. Ljudi su oduvijek
zazivali u pomoć anđele kad su htjeli da im se ispune želje. Osjećali su da ih sami ne mogu
sve ostvariti. Možemo si doduše ispuniti želju za novom haljinom ili za novim automobilom
imamo li dovoljno novca na bankovnom računu. Ali za ostvarenje želje za uspjelim
prijateljstvom, za zdravljem, za nama odgovarajućim radnim mjestom, potreban nam je anđeo
ispunjenja. To ovisi o višim silama kojima mi ne možemo raspolagati. U tim se slučajevima
rado obraćamo svojemu anđelu, da nam pritekne upomoć -i ispuni nam ono za čim čeznemo
svim svojim srcem.
Ispuniti znači i izvesti, dovršiti. Anđeo ispunjenja želi te ojačati da ono što si naumio
također i izvedeš. Nije dobro stvari raditi polovično, ne dovršiti ono što započneš. To vrijedi i
za popravke u tvojoj kući. Nema ništa gore od napola obnovljene sobe koja nikada nije
dovršena. To vrijedi i za pismo prijatelju ili prijateljici koje si upravo započeo pisati.
Nedovršeno pismo samo te ljuti. Potreban ti je anđeo ispunjenja koji će ti dati snage i
ustrajnosti da započeto i dovršiš. Tek ćeš se tada moći novom snagom posvetiti sljedećem
projektu. Započete a nedovršene stvari, obeshrabruju te. Ne možeš živjeti uvijek samo od
ulomaka. Čezneš i za tim da nešto jednom postane cjelovito i dovršeno.
I to je jedno od značenja ispunjenja: dovršenje. Grčka riječ za dovršenje jest telos. Ona
označava cilj, cjelovitost, dovršenje, savršenost. U Ivanovu evanđelju uvijek se iznova ovom
riječju opisuje ljubav Isusa Krista: »Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je
ljubio« (Iv 13, 1). Umirući na križu, Isus govori: »Dovršeno je!« (Iv 19,30). Ove riječi

38
podsjećaju na izričaj kojim se u misterijskim kultovima zaključivao sveti događaj. Dovršenje
u tom slučaju znači posvećenje u tajnu Boga. Samo je Bog potpun i savršen. Kada za nekog
čovjeka kažemo da je imao ispunjen život, da je ispunjen i potpun čovjek, mislimo kako on
ima udjela na Božjoj punini, na savršenstvu koje može podariti jedino Bog. Anđeo ispunjenja
neka te uvede u tajnu dovršenja, a time i u otajstvo Boga. Iz svega što dovršiš prosijava nešto
od Božjega savršenstva. U tebi se rađa slutnja da tvoj život postaje cjelovit. Neki put možda
imaš dojam da ti se život sastoji samo od mnoštva nepovezanih ulomaka. Židovski su mistici
u svojoj pobožnosti i kroz tumačenje vlastitog trpljenja iskusili upravo to da je »samo
slomljeno srce cjelovito srce«. Anđeo ispunjenja želi ti pokazati da se mnogobrojni ulomci
tvojega života međusobno uklapaju, da daju dovršenu cjelinu, da tvoj život postaje cjelovit i
spašen, ispunjen i potpun. Ti više nisi rastrgan između protivnih želja i potreba u sebi. Ti si
cjelovit. Ti si ispunjen. Anđeo ispunjenja sastavlja ulomke u tebi. On ispunja tvoju najdublju
čežnju za jedinstvom, za dovršenjem.

ANĐEO USTRAJNOSTI

Na početku godine, na početku tjedna ili dana mnogi ljudi donesu neku odluku.
Oduševljeni su nekom knjigom koju su pročitali, te požele smjesta izmijeniti svoj život. Ili su
na nekom predavanju čuli kako mogu bolje iskoristiti svoje vrijeme, što mogu učiniti u
pogledu svojih pogrešaka i slabosti. Oduševljeni, odmah se daju na posao. Ali već nakon
kratkog vremena njihov elan opada. Ono što su odlučili učiniti prezahtjevno je i oni se
predaju. Najednom više nemaju volje raditi na sebi. Prije svega zato što ne uviđaju nikakva
uspjeha. Sve to nema nikakve svrhe. Znam da ionako neću daleko stići. Ali dižući ruke od
neke odluke oni se odriču i dijela sebe. Više se ne pouzdaju u sebe. Rezigniraju. I tako ih,
malo-pomalo, svladava osjećaj besmisla. Sve to nema nikakva smisla. Sve ostaje po starom.
Ne mogu se promijeniti. Ne mogu se popraviti. Otac Poimen rekao je jednom mladom
monahu kojim je ovladala rezignacija: »Koje koristi imaš posvetiš li se nekom zanatu, a ne
izučiš ga?« Izuči zanat vlastitog očovječenja i prestani kukati!
Anđeo ustrajnosti neka te uvede u to da ostaneš pri onome što si nakanio učiniti. Jedna
poslovica glasi: »Put do pakla popločen je dobrim namjerama«. Ako stalno nešto odlučuješ a
ne provodiš, samome sebi, već sada, od života činiš pakao. Tvoj život već sada postaje oganj
samopredbacivanja i samookrivljavanja koji te proždire. Bez ustrajnosti tvoj život nema ni
postojanosti. Njemačka riječ za ustrajnost, Dauer, dolazi od durare. Durare znači ustrajati,
ostati, pružiti se. Dadeš li se na posao bez ustrajnosti, nikada nećeš imati čvrstog uporišta.
Letjet ćeš posvuda, kušati svašta. Ali ništa neće moći rasti. Nešto može opstati jedino ako se
može ukorijeniti. Sam Isus ljude bez ustrajnosti uspoređuje s kamenitim tlom na koje pada
riječ Božja: »Nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo
zbog Riječi, odmah se sablazne« (Mk 4, 17). Čim postane teško, čim osjete otpor, odustaju.
To vodi do toga da se malo-pomalo ne pouzdaju više ni u koga drugog.
Razmisli za što bi ti u dogledno vrijeme bio potreban anđeo ustrajnosti. Možda ga
trebaš na svojem radnom mjestu, na kojem se ne odvija sve onako kako bi ti htio. Ako ostaneš
na njemu, ako odmah ne popustiš, ako se neprestano ne uvjeravaš da se tu ništa ne može,
vidjet ćeš da se situacija na tvojem radnom mjestu može promijeniti. Ili ti je potreban zbog
neke slabosti koju želiš iskorijeniti. Misliš, toliko si već puta nakanio bolje ovladati svojom
srdžbom ili uspješnije izlaziti na kraj sa svojim problemima u jelu. No sve je bilo uzalud.
Moraš si prije svega postaviti realne ciljeve, a ne juri ti za kojekakvim iluzijama. Moraš
vidjeti što zaista možeš izmijeniti, a što je jednostavno crta tvojeg karaktera s kojom se moraš
pomiriti. No odlučiš li na sebi nešto promijeniti, onda moraš pri tome i ostati. Ne uspiješ li,

39
moraš se zapitati jesi li pogrešno činio, ili si pak suviše toga nakanio. Najprije si postavi
skromnije ciljeve. Ali ostani pri njima. I vidjet ćeš da se upornost isplati. Anđeo ustrajnosti
dat će ti osjećaj: moguće je da se u meni nešto promijeni. Radujem se uspijem li ustrajati u
nečemu. Znadem da nisam jednostavno prepušten na nemilost činjenicama. Nešto se može
učiniti. I vjeruj u to da nisi sam. Poželiš li odustati, pogledaj oko sebe! Uza se ćeš vidjeti
anđela ustrajnosti. On te neće napustiti sve dok tvoj život ne dobije čvrst temelj, sve dok ne
zadobije postojanost i stalnost.
ANĐEO POVJERENJA

Stalno slušam ljude kako se tuže: »Nemam povjerenja u ljude. Kao dijete nisam
stekao prapovjerenje. Moje se povjerenje često razočaravalo. Ni uz najbolju volju više mi ne
uspijeva imati povjerenja u druge.« Takvi ljudi jesu i ostaju usamljeni. Ne usuđuju se prići
drugome iz straha da se ponovno ne razočaraju. Ne vjeruju ni u ljubav. Odmah se u njima
rađaju sumnje: »On me voli samo iz sažaljenja, ili zato jer nešto od mene hoće, preko mene
želi ostvariti vlastite ciljeve.« Takvim ljudima malo pomaže ako im kažem: »Jednostavno
moraš imati povjerenja!« Da, oni žele imati povjerenja, ali to nisu u stanju. Uzrok tomu
redovito je u djetinjstvu. A njega nisu mogli birati. Netko je li djetinjstvu iskusio pouzdanost
svojih roditelja. Zato može vjerovati ne samo njima, nego s povjerenjem prilazi i drugim
ljudima. To vodi k nepovjerenju koje ti je usađeno kao djetetu. Možeš se naučiti vjerovati
ljudima. Možeš ući u školu anđela povjerenja. Naravno, ne možeš jednostavno odlučiti da se
od danas pouzdaješ u ljude. Povjerenje mora rasti. Potrebna su ti pozitivna iskustva drugih
ljudi koji će se pokazati pouzdanima i vrijednima povjerenja. No potrebno je da i ti budeš
spreman vjerovati u povjerenje koje ti pružaju drugi ljudi. Ako s nepovjerenjem gledaš na
prijatelja ili prijateljicu, oni nemaju nikakve šanse da ti dokažu da su vrijedni tvog povjerenja.
Sve što oni kažu ili učine ti ćeš tumačiti negativno. Moraš barem pokušati imati povjerenja.
Pitaš se kako? Probaj se ponašati kao da s povjerenjem nemaš nikakvih problema. Napravi
jednom pokus da sve što ti neki prijatelj kaže uzmeš zdravo za gotovo, da mu potpuno
povjeruješ. Dakako da će se i tada u tvoje povjerenje uvlačiti sumnje. No te sumnje moraš
ostaviti za poslije. Pokušaj prvo bar kroz jedan tjedan vjerovati svojoj prijateljici. Vidjet ćeš
kako ti to dobro čini i kako se sve više pokazuje opravdanim vjerovati joj.
Naravno, povjerenje uvijek nosi i određeni rizik. Ne postoje nikakva jamstva da je ono
opravdano. Meni tu pomaže da se na još jedan dublji način osjetim nošenim. Osjećam se
nošenim od jedne više sile. Čak i ako neki čovjek izigra moje povjerenje, ja vjerujem Bogu
koji me drži u svojim dobrim rukama. Ovo pouzdanje u Boga čuva me od toga da padnem u
ponor depresije kada netko zloupotrijebi moje povjerenje. To mi daruje slobodu da uvijek
iznova s potpunim povjerenjem prilazim drugima. I omogućuje mi da se odvažim na svoj
život, da preuzmem rizik. »Tko ne riskira, ne profitira!«, kaže poslovica. Tko unaprijed želi
znati kakav će biti ishod, hoće li uspjeti, njemu život izmiče iz ruku. Anđeo povjerenja želi te
sve dublje uvoditi u pouzdanje u život i u povjerenje u ljude. Vidjet ćeš da nisi predodređen
krhkim povjerenjem koje si stekao kao dijete. Anđeo želi tvoje povjerenje staviti na čvrst
temelj na kojemu možeš graditi svoj život.
Ljudi su se oduvijek pouzdavali u to da ih prati anđeo čuvar. Tog anđela čuvara
zazivali su ne samo u opasnostima u prometu, nego uvijek kada su se bojali da bi njihovo
povjerenje moglo biti zloupotrijebljeno, kad su bili u dvojbi trebaju li nekomu vjerovati ili ne.
Želim da uvijek osjećaš kako te prati anđeo povjerenja. Tada ne moraš sto posto znati možeš
li ili ne možeš vjerovati nekom čovjeku. Tada nećeš prestati vjerovati ljudima, čak ni ako te
netko razočara. Anđeo povjerenja i dalje će te pratiti i uvijek te iznova hrabriti da vjeruješ

40
samome sebi i odvažiš se vjerovati ljudima. Pouzdavati se upravo znači biti u vezi s nečim što
nije u mojoj moći. Tko ima temeljno povjerenje u život, u bivstvovanje, u Boga može se
odvažiti na život. Ulazi u ovaj ili onaj rizik jer je nošen povjerenjem da će sve izaći na dobro.
Kad ti poželim anđela povjerenja, to znači da vjerujem u to da nisi jednostavno
prepušten nepovjerenju koje ti je usađeno kao djetetu. Možeš se naučiti vjerovati ljudima.
Možeš ući u školu anđela povjerenja. Naravno, ne možeš jednostavno odlučiti da se od danas
pouzdaješ u ljude. Povjerenje mora rasti. Potrebna su ti pozitivna iskustva drugih ljudi.
Budući da su smionost i povjerenje bitno povezani, dobro je znati da me prati anđeo
povjerenja. Anđeo je u dodiru s onim što izmiče mojoj moći. On mi na jednoj dubljoj razini
daje povjerenje koje trebam u odnosu na ljude. On me vodi do povjerenja koje ljudi ne mogu
nikada potpuno razoriti,jer ono izmiče i njihovoj moći.

ANĐEO MILOSRĐA

Milosrdan je onaj tko ima srca za siromahe, siročad i nesretnike, za usamljene i one
vrijedne sažaljenja. No da bi se moglo imati srca za siromahe, mora se najprije imati srca za
siromaha i nesretnika u sebi. Moramo se najprije naučiti milosrđu prema samima sebi.
Njemačka riječ za milosrđe, Barmherzigkeit, vjeran je prijevod latinske riječi misericordia,
imati srca za nevoljnike i nesretnike. Kada Židovi žele progovoriti O milosrđu, govore o
majčinskom krilu. Milosrdni Bog nosi nas pun ljubavi u svojem majčinskom krilu. Poput
majke on čeka dok mi sve više i više urastamo u sliku na koju nas je stvorio. Za situacije u
kojima se Isus sažalijevao nad ljudima (»Žao mi je naroda«!), Biblija je često rabila grčku
riječ splanchnizomai. Ona doslovno znači »biti potresen do u utrobu«. Utroba je za Grke bila
mjesto ranjivih osjećaja. Biti milosrdan u tom slučaju znači dopustiti drugomu da uđe onamo
gdje sam ranjiv. Još jednu drugu riječ poznaje Biblija za milosrđe: eleos, što znači nježnost,
suosjećanje, supatnja.
Biti milosrdan prema sebi dakle znači i biti nježan prema sebi, biti dobar prema sebi,
ne ljutiti se na sebe, ne preopteretiti se odlukama nego imati srca za sebe takvoga kakav sam
postao, imati srca za slabo i siroto u sebi. Često smo nemilosrdni prema sebi. Osuđujemo se
načinimo li kakvu pogrešku. Korimo se ako nam nešto ne ide od ruke. U sebi imamo
nemilosrdna suca, tvrdokorno nad-ja koje osuđuje sve naše misli i osjećaje koji nisu u skladu
s njegovim zahtjevima. Često ne možemo protiv ovog nemilosrdnog nad-ja. Tada su nam
potrebne riječi Isusa koji nam pred oči doziva milosrdnoga Oca, koji ne odbacuje
izgubljenoga sina, nego s njime slavi jer on, koji bijaše izgubljen, opet se nađe, jer on, koji
bijaše mrtav, ponovno oživje. Trebamo anđela milosrđa koji će razvlastiti tog suca u nama i
srce nam ispuniti milosrdnom ljubavlju. Nije dovoljno razumom se i voljom odlučiti za
milosrđe. U našem nesvjesnomu gnijezdi se nemilosrdnost krutog nad-ja. Da bismo ga
nadvladali trebamo anđela milosrđa u nama. A kada postanemo mi1osrdni prema sebi,
možemo se učiti i milosrđu prema drugima. Poznajem mnoge ljude koji se milosrdno
zauzimaju za bolesne i usamljene ljude, ali su užasno nemilosrdni prema sebi. Za svakog
drugog čovjeka imaju srca, samo za sebe u svome srcu nemaju mjesta. Silom potiskuju sve
svoje potrebe samo da bi bili tu za druge. No takva nemi1osrdnost prema samom sebi
iskrivljuje i moju pomoć drugima. U moju ljubav potajno se uvlači zahtjev za posjedovanjem.
Ljutit sam ako se moju preveliku ljubav ne honorira. Da bih drugoga ljubio od srca, da bih
stvarno imao srca za njega ili za nju, moram se najprije smilovati samome sebi, moram svoje
srce prikloniti najprije svemu siromašnom i nesretnom u sebi. Tada ću biti milosrdan. Neću
osuđivati druge nego ću ih sa svim tim nesretnim, razdrtim,jadnim i neuglednim prihvatiti. u
svoje srce. Tada im moja pomoć neće poticati grižnju savjesti. Oni će dapače naći mjesto i
dom u mojem srcu. Želim da te anđeo milosrđa nauči da otvoriš svoje srce za siromašno u

41
sebi i u ljudima. Tvoje će srce tada biti kao majčinsko krilo u kojem ćeš i ti sam, kao i drugi,
moći rasti. U tvojoj će se blizini tada i drugi smilovati sebi samima i prestat će se nemilosrdno
osuđivati. »Onaj tko ima srca može se spasiti«, kazao je jedan redovnički otac iz četvrtoga
stoljeća. Imaš li srca za siromašna i slabo, uspjet ćeš u životu. Anđeo u tebi radovat će se zbog
milosrđa koje nastanjuje tvoje srce.
ANĐEO UTJEHE

Utjeha nam je uvijek potrebna kada doživimo gubitak, kada pukne neko prijateljstvo,
kad nas neki čovjek duboko povrijedi, kada nam umre netko drag. Koliko iskustva utjehe
mogu biti različita pokazat će nam kratak pogled u jezik. U njemačkome riječ Trost, utjeha,
ima isti korijen kao i riječ Treue, vjernost. Povezana je dakle i sa čvrstinom. Tko je pretrpio
gubitak, gubi ravnotežu. Treba nekoga tko bi mu vratio čvrstinu i postojanost. Grčka Biblija
za tješenje rabi riječ parakalein. To znači: zazvati, pozvati, dozvati upomoć, ohrabriti, tješiti,
uputiti dobre riječi. Onomu tko je pretrpio mučno iskustvo, potreban je anđeo koji će biti uza
nj, primiti ga pod ruku kada mu je to potrebno i obodriti ga lijepim riječima. Utjeha se za
Grke događa prije svega kroz govor, kroz bodrenje riječima koje ponovno uspostavljaju
smisao u besmislu koji uzrokuje gubitak. Ali riječi ne smiju biti puko ulijevanje lažne nade.
Ulijevanjem lažne nade ne činimo čovjeku ništa dobra. Pukim tješenjem drugoga ne bodrim
već mu govorim prazne riječi. Govorim nešto u što ni sam ne vjerujem. Izgovaram riječi koje
ne daju ni oslonac ni smisao. A tješiti znači drugome govoriti riječi koje do njega dopiru, koje
se odnose na njega posve osobno, koje prodiru sve do njegova srca. Tješiti znači pronaći riječi
od srca srcu, riječi koje dolaze iz mojega srca i ne posežu za praznim frazama, riječi koje
diraju drugoga u srce, otvaraju mu novi horizont i daju mu oslonac.
Latinska riječ za tješenje jest consolari. U konačnici to znači biti s onim koji je sam,
koji je ostao sam u svojoj boli, u svojem gubitku, u svojoj nevolji. Tješiti u tom slučaju znači
doći do onoga koji je zatvoren u sebe, kojemu je nevolja zatvorila usta i srce. To ne može
svatko. Nema svatko hrabrosti pokucati na vrata onomu koji,se zakopao u svoju bol. Nema
svatko hrabrosti ući u kuću žalosti u kojoj ga čekaju neizmjerna bijeda i usamljenost drugoga.
Biti s drugim znači također podijeliti njegovu bol i ostati s njime u njegovoj boli. Nekoga ne
mogu tješiti izvana pobožnim riječima koje sam negdje pročitao. Moram doći do njega.
Moram izdržati u njegovoj kući tame, rastrganosti, trpljenja. Ako to možeš, ući u kuću žalosti,
žalujući će te tada doživjeti kao anđela utjehe. Doživjet će da ga je u tebi posjetio anđeo Božji
kao »Mlado sunce s visine« (Lk 1, 78).
Ljudi su oduvijek u svojoj boli prizivali anđela utjehe da dođe k njima i s njima
ostane. Dojmljivo je Johann Sebastian Bach u svojoj tenorskoj ariji iz kantate za spomendan
svetog Mihaela opjevao:. »Ostanite, anđeli, ostanite sa mnom! Poduprite me s obje strane da
mi noga ne posrne.« To je pjesma puna žara koja se pouzdaje u to da u svojem trpljenju
nećemo ostati sami nego će nas pratiti Božji anđeo i ostati s nama sve dok naša bol ne postane
pjesma zahvalnosti. Želim da i tebe u tvojoj žalosti utješi anđeo, da ti vrati postojanost kad se
pokolebaš, da ti kaže lijepe riječi i obodri te kad zanijemiš od bola, da te posjeti u tvojoj
usamljenosti i posreduje ti osjećaj da više nisi sam, da je uz tebe anđeo koji će te posvuda
pratiti. Znaš li za anđela utjehe moći ćeš proživjeti svoju žalost i nećeš ju morati potiskivati.
Žalost koja biva utješena neće te u životu sapinjati već će te uvesti u otajstvo tvojeg vlastitog
bića i u otajstvo Isusa Krista, koji je sišao u našu žalost kao »utjeha čitavoga svijeta«.

ANĐEO RAZBORITOSTI

Razboritost je prva od četiri stožerne kreposti. Ona je sposobnost iznalaženja onoga

što je ovdje i sada za mene primjereno i korisno. Latinska riječ za razboritost jest prudentia.

42
Ona dolazi od riječi providentia što znači predviđanje, oprez, obazrivost, budnost, pažnja.
Razborit čovjek predviđa. Djeluje obazrivo. Vidi dalje od onoga što se trenutačno događa.
Ima širok horizont. Vidi stvarnost onakvom kakva jest. Za grčkog filozofa Aristotela
razboritost je pretpostavka svih drugih kreposti. Najprije moram ispravno spoznati stvarnost.
Tek tada mogu djelovati u skladu s njom. Krepost, prema Josefu Pieperu, čini »čovjeka
prikladnim da bude i čini ono za što je ustvari tu«. Moj je život krepostan i vrijedan živim li
ga u skladu sa stvarnosti. Stari razlikuju razboritost od mudrosti. Mudrost spoznaje tajnu bića,
razboritost pak vidi kako će spoznaju stvarnosti u svakom trenutku primijeniti i praktično
sprovesti u život.
Anđeo razboritosti potreban ti je kada moraš donijeti neku odluku. Tvoj anđeo
razboritosti vidi dalje od tebe. Njegov horizont je širi. On vidi unaprijed, predviđa
(providentia) koje bi posljedice mogla imati tvoja odluka. Moraš zamoliti svojega anđela
razboritosti da uzmogneš razlučiti koje su najdublje motivacije tvojih odluka i koja je odluka
najprimjerenija stvarnosti. Anđeo razboritosti potreban ti je i kada trebaš ispravno prosuditi
neku situaciju. Pozvan si, na primjer, izgladiti neki spor. U prevelikoj revnosti mnogi misle da
je tada dovoljno samo ljubiti. I sve će se srediti. Razborit čovjek ispravno sagledava situaciju.
Traži uzroke sukoba. Ispituje različita mišljenjima. I tek kada je sve čuo i promislio donosi
sud, traži putove da izgladi sukob. Razborit čovjek sve uzima u obzir i pokušava sve shvatiti
da bi mogao ispravno suditi.
Isus naziva razboritim onog čovjeka koji svoju kuću gradi na stijeni. On ne djeluje
brzo i naglo. On svoju kuću ne gradi na pijesku svojih iluzija, niti na pijesku svojega
oduševljenja, nego na stijeni ispravnog života kako ga Isus prikazuje u besjedi na gori.
Razborit čovjek sve odvaguje. Djeluje promišljeno. I zna o čemu je riječ. Razborit čovjek nije
sveznadar, nego onaj tko prepoznaje i promišlja ono bitno. Isus hvali razboritost nepravedna
upravitelja koji u jednoj teškoj situaciji iznalazi ispravno rješenje. On u bezizlaznom položaju
shvaća kako može prihvatiti svoju krivicu, a da ne izgubi samopoštovanje. Razborit čovjek
nalazi rješenje koje je primjereno danom trenutku. Mudre su djevice budne. Gledaju dalje od
sadašnjeg trenutka i razmišljaju o budućnosti. Lude djevice žive samo za trenutak. Razboritost
je očito pretpostavka uspješnog života.
Nijemci razboritost često povezuju s lukavošću. No to nije opravdano. Njemačka riječ
klug, razborit, znači također fin, nježan, ljubak, prosvijećen, okretna duha, odvažan, srčan.
Razborit čovjek ne razmišlja samo glavom, nego i srcem. On odlučno koristi priliku koja mu
se pruža. Razlikuje fine nijanse koje nekom grubljem duhu ostaju skrivene. Razboritost je
praktičan um koji znanje pretvara u djelo primjereno stvarnosti. Malo je naime koristi od
velikog znanja ako ne uviđaš što je sada, u ovom trenutku, ispravno.
Zato ti želim anđela razboritosti da u svakom trenutku prepoznaješ put koji će te
povesti dalje, koji će te uvesti u veću slobodu, širinu i ljubav.

ANĐEO STRAHOPOŠTOVANJA

Riječ strahopoštovanje povezuje strah s poštovanjem. Strah ovdje ne označava strah

od ljudi ili od opasnih situacija, već bojazan koja nije nametljiva nego drži na dužnom
odstojanju. Osjećaj strahopoštovanja potječe iz religioznog područja. »To je osjećaj
nepristupačno-svetog koje je u prvim životnim iskustvima okruživalo sve uzvišeno, moćno,
divno« (Romano Guardini). Čovjek pun poštovanja ne prisvaja ono čemu se divi. On radije
plaho uzmiče. Iskazuje čovjeku, stvorenju, onomu čemu se divi, dužno poštovanje. Ne želi
nametljivo zadirati u tajnu nekog čovjeka. Ne dira u nju. Romano Guardini misli da svaka
prava kultura započinje time da se čovjek povlači, da priznaje osobi njezino dostojanstvo, a

43
djelu njegovu ljepotu. Pravoj kulturi treba strahopoštovanje. U svim religijama anđeli ljudima
posreduju osjećaj strahopoštovanja. Pokazuju im da u njihov život ulazi nešto onostrano,
nešto što ih se na svaki način tiče, nešto što ih nadilazi, pred čime samo s divljenjem mogu
ustuknuti.
Iz strahopoštovanja se odričem toga da od nekog čovjeka saznam sve novosti,
pogotovo toga da istražujem njegovu najdublju intimu. Za svetog Benedikta osjećati
strahopoštovanje prema čovjeku u konačnici znači vjerovati u dobru jezgru u drugome, u
drugome vidjeti božansku iskru, samoga Krista. Ja drugog ne poistovjećujem s njegovim
pogreškama i slabostima, nego gledam dublje. Iza njegove koji put nedobrostive fasade
prepoznajem njegovu stvarnu čežnju. U dubini svojega srca svaki čovjek čezne za tim da bude
dobar. Ja ne niječem zlo koje vidim da ljudi čine. Ali ne osuđujem čovjeka. Pokušavam
gledati iza kulisa zla. I tu spoznajem da nitko ne čini zlo iz užitka, nego uvijek iz očaja, kako
je jednom rekao Albert Gorres, minchenski psihijatar.
Strahopoštovanje je povezano s uvažavanjem. Ja cijenim, uvažavam nekog čovjeka ne
zbog njegovih ostvarenja, nego zato što je čovjek. Kad ljudi osjete da ih se cijeni, oni se
pridižu. Ponovno otkrivaju svoje božansko dostojanstvo. Još mi je i danas u sjećanju što je
jedan prijatelj Argentinac rekao za mojega oca: »Upravo osjećaš kako te on poštuje!« To što
nije bio opečaćen kao stranac nego se kao čovjek osjećao poštovanim za njega je u tuđini bilo
dragocjeno iskustvo. Strahopoštovanje poštuje granice koje postavlja drugi. Strahopoštovanje
poštuje čovjekovu intimu. Anđeli strahopoštovanja potrebni su nam upravo u današnje
vrijeme kad se u pomami za senzacijama želi iznijeti u javnost upravo ono čovjekovo
najosobnije. Strahopoštovanje stvara ozračje u kojemu se čovjek osjeća dobro, ozračje zaštite
života, nježnosti i poštovanja koje nam čini dobro. U njemu se osjećamo uistinu kao ljudi s
nedodirljivim dostojanstvom.
Strahopoštovanje je povezano i s veličinom. Danas se javlja težnja da se onoga kojeg
se smatra velikim pod svaku cijenu povuče u blato. Onaj lošiji ne može podnijeti da postoji
prava ljudska veličina. Mora dakle prokazivati slabosti da bi samome sebi dokazao kako ne
postoji ljudska veličina, da bi se opravdao u svojoj banalnosti. Kroz strahopoštovanje ja tu
veličinu uvažavam, radujem joj se. A radujući se, i sam imam udjela u veličini onoga čemu se
(kome se) divim. Ali osjećaj strahopoštovanja ne javlja se samo prema velikom nego i prema
malenom, prema nejakom, prema ranjenom. Strahopoštovanje prepoznaje božansko
dostojanstvo koje prosijava i s iznakaženog lica izmučenoga. Tko iskorištava čovjekovu
nejakost, bestidan je. Ponižava čovjeka. Strahopoštovanje čovjeka uzdiže. Ono mu daje
prostor u kojemu će u slobodi otkriti svoje dostojanstvo i uspraviti se.
Danas bismo u mnogim prilikama trebali anđele strahopoštovanja koji će ozračje
senzacionalizma i cinizma pretvoriti u poštivanje čovjekova dostojanstva. Kad bi anđeo
strahopoštovanja došao na neki domjenak, ogovaranje bi drugih prestalo, nastalo bi ozračje
poštovanja, u kojem svatko smije biti on sam, u kojem svatko zna da je poštovan. Kad bi
jedan takav anđeo strahopoštovanja iznenada banuo na raspravu neke gradske skupštine,
utihnula bi uvredljiva predbacivanja predstavnicima drugih stranaka. Smatrala bi se
nepristojnima. Kad bi anđeo strahopoštovanja pak došao u neku zajednicu, opala bi
radoznalost koja rađa željom da prodremo u tajnu svakog pojedinca. Tada ne bismo
neprestano pokušavali mijenjati drugoga. Najprije bismo ga uvažavali kao osobu i poštivali ga
onakvog kakav jest. Tek u ozračju strahopoštovanja i poštovanja on se može mijenjati, a da se
ne mora odreći svojega samopoštovanja. Svjestan svojega dostojanstva može se promijeniti,
može više urastati u onaj lik koji odgovara njegovu božanskom dostojanstvu.
Želim ti da možeš živjeti uz mnoge anđele strahopoštovanja. Tada će u tebi rasti
osjećaj za duboku tajnu koja je u tebi. Iskusit ćeš što znači biti čovjek. I radovat ćeš se što si
čovjek. A želim ti još da i sam postaneš anđelom strahopoštovanja za druge i da svoje bližnje

44
naučiš gledati očima anđela. Tada ćeš i drugima otvoriti prostor u kojemu će moći biti oni
sami.
ANĐEO RAZUMIJEVANJA
Njemačka riječ Verstehen, razumijevanje, dolazi od riječi stehen, stajati. Njemački
predmetak »ver« srodan je s latinskim »pro = za« i »prae = pred« i »per = po«. Tko me
razumije, staje uza me, štiti me od projekcija koje drugi na mene bacaju. Staje uza me da bih
uz njega naučio prihvatiti samoga sebe. I zauzima se za mene da bih se i sam mogao zauzeti
za sebe. Staje uza me da bih ja bolje stajao uza se, da bih dobio jedno čvršće uporište. Podnosi
moje probleme. Neće se u tome pokolebati kad uvidi moju nepostojanost. Podnoseći moju
situaciju, on me također osposobljava da ja podnesem vlastiti život, da pokažem da mogu
ustrajati. Kada me posjeti anđeo razumijevanja, naučiti ću biti čvršći, pronaći svoje stajalište,
svoje uporište, zauzeti se za sebe i prihvatiti sebe samoga. Postajat ću sve postojaniji. Neću se
više kolebati zato što mi nije jasno što se sa mnom događa. Mogu prihvatiti sebe jer me drugi
razumije i svojim mi razumijevanjem pruža oslonac da bih mogao ići kroz život.
Za dva prijatelja ponekad kažemo da se slijepo razumiju. Ja čeznem ne samo za nekim
tko me razumije, nego i za prijateljem s kojim se razumijem. Ljudi koji se slijepo razumiju,
među kojima se ne javljaju neprestani nesporazumi, prijatelji su. Dobro se slažu. Druže se.
Svaki uvažava stajalište onog drugog. Moj se prijatelj ne mora ravnati prema meni. Smije biti
onakav kakav jest. Smije pokazati kako se osjeća. Ne mora imati isto mišljenje kao i ja.
Razumjeti se znači da jedan drugoga ne iskorištava nego da su obojica fair jedan prema
drugome, da su u dobrim odnosima, da se dobro slažu. A to je moguće samo ako je svaki u
dobrom odnosu sa samim sobom. S prijateljem se mogu dobro razumjeti samo ako sam sebe
razumijem, ako sam dovoljno upoznao samoga sebe. Ako sam čvrst jedino kada je uza me
netko drugi, tada ću biti o njemu ovisan. A to se protivi mojem dostojanstvu. Da bih razumio
sebe, trebam anđela razumijevanja. On me razumije bolje nego ja sebe sama. On u meni vidi i
ono što meni ostaje skriveno ili ono što ja ne želim vidjeti. On vidi, ali me ne vrednuje. Vidi i
shvaća. To mi omogućuje da vidim samoga sebe onakvog kakav uistinu i jesam i da samoga
sebe razumijem i prihvatim sve što je u meni.
Psihologija nastoji izliječiti bolesna čovjeka tako da ga pokušava shvatiti, a da ga
pritom ne vrednuje, ne ocjenjuje, ne osuđuje, ma što on govorio. Kada se čovjek osjeti
shvaćenim, on može izreći sve što je u njemu. U njemu više nema straha koji ga tjera da nešto
taji. On osjeća: Čovjek koji me sluša pridaje važnost svemu što govorim. Razumije me i tako
mi omogućuje da i ja sebe bolje razumijem. Čovjek koji me razumije, ne ocjenjujući me niti
me osuđujući, djeluje na mene ozdravljujuće i oslobađajuće. Konačno mogu izreći ono što me
toliko dugo tišti, a što sam oduvijek držao u sebi jer sam se toga stidio, jer to nije u skladu s
mojim moralnim predodžbama. A govorim li o tome otvoreno pred drugim, to gubi svoje
otrovno djelovanje. Više ne moram ulagati svu svoju energiju da bih zatajio ono neugodno i
neizrecivo. Ono iz skrovišta izlazi na danje svjetlo i tako se može preobraziti.
Razumijevanje ozdravlja. U dušobrižničkom razgovoru uvijek se osjećam dobro ako se
drugi osjeća shvaćeno U tom slučaju među nama vlada bliskost i intenzitet. Tada se drugi
može pridići. Njegovo se srce širi. Osjeća se shvaćenim i dobiva jedno novo uporište, novi
oslonac. Ponovno može disati. Gubi svaki strah da nije dovoljno dobar, da ne smije biti
onakav kakav jest. On ponovno osjeća čvrsto tlo pod nogama. Zato ti želim da susretneš
mnoge anđele razumijevanja koji će ti podariti jednu novu čvrstinu. I želim da i ti budeš
anđeo razumijevanja za druge. Doživjet ćeš kako i tebi čini dobro kada ti netko kaže:
»Osjećam da me razumiješ. Rado sam u tvojoj blizini. Uz tebe mi je dobro. Jer ti si uza me i
predrasude drugih više me ne pogađaju. Ni moja samoosuda ne može mi ništa. U tvojoj
blizini sam u miru sa sobom.«

45
ANĐEO TAME

Kada ti želim anđela tame, to ne znači da želim da oko tebe i u tebi zavlada tama.
Želim ti da te posjeti anđeo i prati te u tvojoj tami. Ponekad nas, htjeli mi to ili ne, obuzme
tama. Neki puta tama nama ovlada. Odjednom postajemo tmurni. Često ne znamo otkuda ovi
crni osjećaji. Kada razmišljamo o budućnosti, sve vidimo crno. Ne znamo kako dalje. Kada
razmišljamo o prijateljstvu, o svojemu braku, kao da smo se našli pred tamnim oblakom. Sve
postaje prijetnjom. Plašimo se da nikad nećemo izići iz te tame. I ako je vjera prije bila svjetlo
na tvojemu putu, može se dogoditi da i vjera u tebi potamni, da se Bog sakrije u tami tvojega
srca.
Mnogi ljudi danas pate od depresije. U depresiji je sve crno. Sve čemu se čovjek prije
radovao izmiče mu iz ruku. Imamo osjećaj da sjedimo u nekoj mračnoj jami iz koje nema
izlaska. U toj jami ne osjećamo ni same sebe. Tu je sve bezosjećajno, besmisleno, mračno. Tu
više ne dopire svjetlo ljudske ljubavi. Do nas ne dopiru ni najdobronamjernije riječi. Riječi
ljubavi postaju prazne. Riječi koje me žele savjetovati nemaju nikakva učinka. Čujem ih, ali
ih ne razumijem. Ništa mi ne govore. Ne dopiru do mene. Mnogi koji žele izvući nekoga iz
njegove mračne jame, doživljavaju nemoć da bilo što postignu. Tu se mora pojaviti neki
anđeo koji će sići u tamu i čovjeku u njegovoj noći pružiti ruku. Takav anđeo ne smije se
bojati tame. On se mora uzdati u to da ne pada u mračni ponor, nego je pridržavan. Potrebna
nam je hrabrost da siđemo u mračnu jamu i budemo uz one koji u njoj čame.
Anđeo je tame i anđeo noći. To je anđeo koji nam progovara u snu. »Noću želim
razgovarati s anđelom priznaje li moje oči«, piše Rilke u jednoj pjesmi. Kad više ne znamo
kako dalje, kad do nas ne dopiru riječi drugoga, tada nam san može donijeti preobrazbu. Naš
duh odjednom ponovno ozdravlja. Pratio sam duhovno jednu mladu ženu koja je bila
silovana. Sve moje riječi malo su joj koristile. Nije mi preostalo ništa drugo nego saslušati
njezinu nevolju, njezinu bol i izdržati njezine suze. A onda je usnula dijete koje je plesalo na
nosu diva. Sve se u njoj najednom promijenilo. Po prvi se puta u njoj opet rodila nada. Po prvi
puta se ponovno osjetila živom, ponovno joj se vratila životna radost. Što nisu postigle sve
moje riječi, učinio je anđeo noći jednim jedinim snom. Bog u Bibliji često šalje svojega
anđela da ljude u snu uputi, da im pokaže nove putove i podari im sigurnost da je uz njih Bog,
da će uspjeti u životu. Josip koji je bio bačen u duboku jamu presahla studenca, bez izgleda za
izbavljenje, u snu je dobio sigurnost da će u svom životu uspjeti. Sanje unio svjetlost u tamu
jame u kojoj je bio. Stoga se nije predavao nego se čvrsto držao obećanja koja mu je u snu
dao anđeo. Želim da te posjeti anđeo noći i u snu ti pokaže sljedeće korake koji će ti pomoći
izići iz mraka i povesti te na put slobode i ljubavi.

ANĐEO TIŠINE

Anđeli su gracilna bića. Ne možeš ih uhvatiti. Anđeli dolaze neočekivano. Moraš biti
otvoren da bi ih mogao susresti. Anđeli dolaze nečujno. Potrebna je duboka tišina da bi ih
primijetio. Postoji jedan anđeo koji bi te želio uvesti u umijeće šutnje, u spasonosno ozračje
tišine. Upravo nam je u ovom našem bučnom svijetu potrebno puno tišine da iznutra
ozdravimo. Od Kierkegaarda potječe ona poznata riječ da bi on, kad bi bio liječnik,
savjetovao ljudima: »Stvarajte šutnju!« A Rabindranath Tagore poziva nas: »Kupaj svoju
dušu u šutnji!« Tišina je lijek za naše duše koje su često zagušene bukom svijeta i više ne
mogu disati jer u njih odasvud prodiru bučne misli i slike.
Ništa se velikoga u čovjeku ne može roditi bez tišine. »Do prave se spoznaje dolazi
samo u šutnji«, misli Romano Guardini. A Ivan Klimak, monah koji je živio na prijelazu iz

46
šestoga u sedmo stoljeće veli: »Šutnja je plod mudrosti i krije spoznaju svih stvari.« Šutnja
nas pripravlja na pravilno slušanje, da bismo, kada nam neki čovjek govori, mogli čuti
međutonove. Šutnja je i preduvjet za prepoznavanje Božjega glasa u našem srcu. Mnogi se
danas tuže da ne doživljavaju Boga, da im je on postao strancem. Ali oni su toliko puni buke
da prečuju sve tihe poticaje preko kojih Bog govori u njihovu srcu. Uvijek imamo nekog
posla. Čim se jedan tako nježni poticaj javi u našoj nutrini, mi ga odmah potiskujemo i
okrećemo se opipljivim stvarima. Na taj način nikada nećemo čuti Božjega glasa.
Tišina dolazi od stišati, umiriti, smiriti se. Majka stišava gladno dijete da prestane
vikati. Anđeo tišine želi utišati naše glasne misli, naše bučne želje i izazvati potrebu da u sebi
otkrijemo prostor tišine. Mistici su uvjereni da u svakome od nas postoji jedan prostor tišine u
koji misli i osjećaji, želje i potrebe nemaju nikakva pristupa. To je također prostor u koji ne
mogu prodrijeti ni drugi ljudi sa svojim očekivanjima i zahtjevima, sa svojim sudovima i
osudama. To je onaj prostor u meni u kojem ja mogu biti ja. A to je prostor šutnje u kojemu u
meni prebiva sam Bog. Tamo sam uistinu slobodan. Tamo nitko nada mnom nema vlasti.
Tamo me nitko ne može raniti. Tamo sam zdrav i cjelovit. Ja imam potrebu svakoga dana
sjesti i meditirati. U meditaciji zamišljam kako me moje disanje i riječ koju s njime
povezujem uvodi u taj nutarnji prostor tišine. Tamo oni koji danas dolaze u moj ured nemaju
pristupa. Tamo nitko ne može doprijeti do mene svojim željama i svojim sudovima i
osudama. Tamo mogu slobodno disati. Tamo sam sam sa svojim Bogom. To daje
dostojanstvo mojemu životu. Tišina me preobražava kao što je preobrazila i svadljivu ženu
rabina Sussje. O njoj stoji napisano: »Od toga trenutka ona utihnu. A kad utihnu, posta vesela.
A kad posta vesela, postade dobra.«
Upravo kad mnogo radiš s drugim ljudima, kad mnogi od tebe nešto žele, kada s njima
vodiš intenzivne razgovore, upravo ti je tada potreban anđeo tišine koji će sve te riječi što ih
svakodnevno stišavaš u tebi dovesti do šutnje. U šutnji možeš ponovno odahnuti. Tu možeš sa
sebe zbaciti sve što su ti drugi povjerili. Anđeo tišine želi te povesti u taj unutarnji prostor u
koji nemaju nikakva pristupa ni ljudi za koje si tu. Samo ako si u dodiru s ovim unutarnjim
prostorom tišine, možeš se bez straha upustiti u razgovore s ljudima. Tada se nećeš morati
bojati da će tobom ovladati problemi drugih i savladati te, da će te nečistoća koju kroz
razgovor primiš iznutra uprljati.
Postoji jedan prostor u kojem ćeš ostati netaknut svim tim kršem koji drugi žele kod
tebe istovariti. U ovom unutarnjem prostoru tišine ostat ćeš zdrav i cjelovit. Neka te prati
anđeo tišine i neka te uvijek iznova podsjeća da je taj prostor tišine već u tebi. Ti ga ne moraš
stvarati. Potrebno je samo doći u dodir s tišinom koja je u tebi i koja te može ozdraviti. Tu, u
tom prostoru tišine, ti možeš otpočinuti. Tu si zdrav i cjelovit. Tu prebiva ono čisto i pošteno
u tebi što buka svijeta ne može pomutiti.

47