Professional Documents
Culture Documents
Ajahn Brahm - Krava Koja Je Plakala
Ajahn Brahm - Krava Koja Je Plakala
Ajahn Brahm
OPENING THE DOOR TO YOUR HEART
Sken:
Obrada:
Želim da zahvalim Ronu Storiju, koji je strpljivo prekucavao
prvi rukopis; mojoj braći monasima za savete i pomoć;
i najzad Magnoliji Flori, mom uredniku u Lodijan buksu,
za savete i ohrabrenja za ovu knjigu, moju prvu.
Osmeh od dva prsta........................................... 63
Neprocenjivo učenje.......................................... 64
Predgovor ........................................................... 7 I to će proći........................................................ 65
Uvod ................................................................... 9 Herojska žrtva ................................................... 66
Kamion pun stajskog đubriva ............................ 67
Suviše je nadati se ............................................. 69
SAVRŠENSTVO I KRIVICA ......................... 12 Biti kanta za smeće ............................................ 71
Dve loše cigle .................................................... 13 Možda je tako pošteno!..................................... 72
Bašta u hramu .................................................. 15
Što je urađeno, urađeno je ............................... 16
Vodič za mir u duši, za početnike ...................... 17 KRITIČKI PROBLEMI I NJIHOVA SAOSEĆAJNA
Krivica i razrešenje ............................................ 18 REŠENJA ................................................ 73
Krivična krivica.................................................. 20 Zakon karme...................................................... 74
Deca iz Grupe B................................................. 20 Popiti čaj kada nema izlaza ................................ 75
Dete u samoposluzi........................................... 21 Prepustiti se struji ............................................. 76
Svi smo mi kriminalci ........................................ 22 Uhvaćen između tigra i zmije ............................. 77
Oslobađanje od krivice, zauvek......................... 23 Savet o životu .................................................... 78
Imate li problem? .............................................. 79
Donošenje odluke.............................................. 80
LJUBAV I POSVEĆENOST ......................... 24 Kriviti druge....................................................... 81
Bezdušna ljubav ................................................ 25 Careva tri pitanja ............................................... 82
Otvorite vrata svoga srca .................................. 26 Krava koja je plakala.......................................... 84
Brak .................................................................. 28 Devojčica i njen prijatelj .................................... 86
Posvećenost...................................................... 28 Zmija, gradonačelnik i monah............................ 87
Kokoška i patka................................................. 29 Zla zmija ............................................................ 89
Zahvalnost ........................................................ 30
Romantika ........................................................ 31
Prava ljubav ...................................................... 32 MUDROST I UNUTRAŠNJA TIŠINA............ 92
Krila saosećajnosti ............................................. 93
Briga za sina. ..................................................... 94
STRAH I BOL ........................................... 33 Šta je mudrost? ................................................. 94
Oslobađanje od straha...................................... 34 Jesti mudro ........................................................ 95
Predviđanje budućnosti .................................... 35 Rešavanje problema .......................................... 96
Kocka ................................................................ 36 Nemudro slušanje ............................................. 97
Šta je strah? ...................................................... 37 Šta nije mudrost ................................................ 98
Strah od javnog nastupa ................................... 38 Opasnost otvorenih usta ................................... 99
Strah od bola .................................................... 41 Pričljiva kornjača ............................................. 100
Oslobađanje od bola ......................................... 42 Besplatan govor............................................... 102
TM ili transcendentalna meditacija................... 43
Bez brige ........................................................... 44
UM I STVARNOST ................................. 104
Isterivač duhova .............................................. 105
BES I PRAŠTANJE .................................... 47 Najveće na svetu ............................................. 106
Bes .................................................................... 48 Potraga za umom ............................................ 107
Suđenje ............................................................ 49 Nauka .............................................................. 108
Povlačenje ........................................................ 49 Nauka o ćutanju .............................................. 108
Demon koji se hrani besom .............................. 52 Slepa vera ........................................................ 109
Dobro! Sad je dosta! Odlazim! .......................... 53
Kako sprečiti pobunu ........................................ 55
Smirivanje opraštanjem .................................... 57 VREDNOSTI I DUHOVNI ŽIVOT .............. 111
Pozitivno opraštanje ......................................... 58 Najlepši zvuk ................................................... 112
Šta znači ime?.................................................. 113
Moć piramide .................................................. 114
STVARANJE SREĆE .................................. 60 Skupoceno kamenje ........................................ 115
Laskanjem se postiže sve .................................. 61 Tada ću biti srećan ........................................... 116
Kako da budete VIP........................................... 61 Meksički ribar .................................................. 117
Kad mi se sve želje ispune ................................119 PATNJA I OSLOBAĐANJE OD PATNJE ..... 135
Razmišljanje o pranju rublja ............................ 136
Dirljivo iskustvo ............................................... 137
SLOBODA I SKROMNOST ...................... 120 Jadanja; blago njima ........................................ 138
Dve vrste slobode ............................................121 Savet u slučaju bolesti ..................................... 139
Kakvu vrstu slobode želite? .............................121 Zašto ne valja biti bolestan? ............................ 140
Slobodni svet ...................................................123 Poseta bolesniku ............................................. 142
Večera s Amnesti internešenelom ...................124 Vedrija strana smrti ......................................... 143
Monaška pravila oblačenja ..............................125 Tuga, gubitak i slavljenje života ....................... 145
Smejati se na svoj račun ..................................126 Opadanje lišća ................................................. 147
Pas koji se poslednji smejao.............................127 Dobre i loše strane smrti ................................. 148
Vređanje i prosvetljenje...................................127 Čovek koji je imao četiri žene .......................... 149
Kad sam postao prosvetljen .............................129 Glavom o metal ............................................... 151
Nasilni vozači ...................................................131 Crv i njegova divna gomila balege.................... 151
Hare Krišna ......................................................132
Čekić ................................................................132
Šala ni na čiji račun ..........................................133 Rečnik.............................................................. 154
Idiot .................................................................134 Napomene....................................................... 156
O autoru .......................................................... 157
Život je niz prepletenih priča, a ne skup pojmova. Ideje su uopštavanje, uvek
su udaljene od istine. Priča, sa svojim rasponom značenja i bogatstvom
detalja, primetno je bliža stvarnom životu. Zato se lakše poistovećujemo s
pričama nego s apstraktnim teorijama. Volimo dobro tkanje.
Pošto sam godinama koristio ove priče kao ispomoć u podučavanju,
jedna mlada žena zamolila me je da ih zapišem u knjizi. Ona je upravo
preživljavala neprijatan razvod, a ove priče su je, kako mi je rekla, sprečile
da se ubije. „Molim vas, zapišite ih u knjizi pa da pomognu i drugima kao što
su pomogle meni“, nagovarala me je.
Monasi vole jednostavan život, pa sam zato otezao. „Ne radite danas ono
što možete da odložite za sutra, jer biste noćas mogli umreti!“, to je moj
monaški moto. Zato je ona sama zapisala nekoliko priča i poslala mi ih. Bile
su tako loše napisane (mislim da je pametnica to namerno uradila) da nisam
imao drugog izbora do da ih opet napišem. Začudo, bile su dovoljne samo
četiri nedelje da ih napišem, rukom, radeći dva sata svakog dana. Prosto su
tekle, bez ikakvog napora. Od tada su štampane u više hiljada primeraka, na
mnogo jezika. Prošle nedelje saznao sam da je tajlandsko izdanje imalo preko
100.000 primeraka. Pošto sam budistički monah, zanimljivo mi je da vidim
ovo novo izdanje, s drugačijim koricama, jer ga smatram reinkarnacijom
prethodnog.
Pre godinu ili dve, jedan baptistički pastor iz Adelejda pozvao me je da
upita može li da koristi neke od ovih priča za knjigu o svom misionarskom
radu! Rado sam se saglasio i zahvalio mu na komplimentu. Ove mudre priče
i treba da ruše granice koje razdvajaju dobre ljude iz različitih religija, ili one
koji religiju i nemaju.
Godine 2007. mnoge priče prenete su u nastavcima u najvećim
tajlandskim dnevnim novinama. Nedavno mi je jedan poznanik rekao da je
čuo svog prijatelja ateistu kako prepričava jednu moju priču na
tradicionalnom australijskom roštiljanju. Pre dve nedelje jedna sredovečna
žena doletela je čak iz Švajcarske da bi me posetila u Pertu i izrazila mi
zahvalnost što sam napisao ovu knjigu. Došla je do mog manastira držeći u
rukama očito mnogo puta čitani primerak prevoda na nemački jezik i rekla
mi da je patila od depresije, anksioznosti i još koječega. Išla je na skupe
terapije kod nekoliko psihologa i uzimala različite lekove. Onda je našla moju
knjigu, promenila način na koji posmatra sopstveni život i sada je mnogo
srećnija i uopšte ne uzima lekove. Zato je morala da otputuje preko pola
sveta da bi mi zahvalila. Dok sam veselo potpisivao njen raskupusani
nemački primerak, rasplakala se.
To je za mene autorski honorar. Neka jednostavne životne priče iz ove
knjige nastave da pomažu u ublažavanju bolove savremenog života,
pomažući vam da ih sagledate iz drugog ugla. Ako uspeju, to je najveći
honorar koji budistički monah može da poželi.
Ađan Bram
2008.
Priče iz ove knjige prikupljane su tokom trideset godina, koliko živim kao
monah u šumskoj tradiciji teravadinskog budizma. Teravada je vekovima
bila glavni nosilac duhovnosti naroda Tajlanda, Šri Lanke, Burme, Kambodže
i Laosa. Sada ovaj oblik budizma napreduje i na Zapadu - a i na jugu, jer ja
živim u Australiji!
Često me pitaju u čemu je razlika između glavnih grana budizma -
teravade, mahajane, vađrajane i zena. Odgovor glasi da su svi nalik na istu
vrstu kolača, ali s različitim filovima: spolja mogu izgledati različito i mogu
imati različite ukuse, ali kada zagrebete duboko u tradiciju, naći ćete isti ukus
- ukus slobode. U početku je postojao samo jedan budizam.
Buda je podučavao na severoistoku Indije pre otprilike 2.600 godina -
čitav vek pre Sokrata. Nije učio samo monahe i monahinje, nego i hiljade i
hiljade običnih ljudi: od seljaka koji gaje pirinač do čistača ulica, pa čak i
prostitutke. Budina mudrost nije potekla kao otkrovenje od nekog
natprirodnog bića. Nastala je iz najdubljih saznanja o istinskoj prirodi života.
Budina učenja potiču iz njegovog srca, otvorenog dubokom meditacijom.
Čuvena je njegova izreka: „U ovom običnom telu obdarenom umom nastaju
i početak i kraj ovog sveta.“ 1
Centralno Budino učenje su Četiri plemenite istine. Evo kako glase,
mada ne uobičajenim redosledom:
1. Sreća
2. Uzrok sreće
3. Odsustvo sreće
4. Uzrok odsustva sreće
Ađan Bram
Mom učitelju ađanu Čau, koji je živeo u miru,
Mojoj braći monasima, koji me podsećaju na lepotu ćutanja,
I mom ocu, koji me je naučio dobroti.
Mnogo sam puta pričao ovu anegdotu. Jednom takvom prilikom prišao mi je
zidar i poverio mi profesionalnu tajnu. „Mi zidari često grešimo“, rekao je,
„ali onda kažemo klijentima da je to originalni detalj kakav nema nijedna
druga kuća u kraju. I onda im naplatimo nekoliko hiljada dolara više!“
Prema tome, originalni detalji u vašoj kući verovatno su nastali kao
greška. Isto tako, ono što smatrate greškom kod sebe, kod svog partnera ili
u životu uopšte, može postati originalni detalj koji će obogatiti vaš život čim
prestanete da mislite samo na to.
Prethodnu priču ispričao sam jednog petka pred brojnom publikom u Pertu.
Već u nedelju pojavio se jedan ljutiti roditelj da me kritikuje Došao je na to
predavanje sa sinom tinejdžerom. U subotu uveče sin je želeo da izađe s
prijateljima. Otac ga je upitao: „Da li si uradio sve domaće zadatke, sine?“ Sin
je na to odgovorio: „Kao što je Ađan Bram rekao sinoć u hramu, tata, što je
urađeno, urađeno je! Ajd zdravo!“
Naredne nedelje ispričao sam novu priču.
Većina ljudi u Australiji ima baštu kraj kuće, ali samo retki znaju kako
da nađu mir u njoj. Za mnoge, bašta je samo još jedno mesto gde se radi. Zato
sam preporučio onima koji imaju baštu da neguju njenu lepotu tako što će
raditi neko vreme, a potom neka neguju svoje srce tako što će mirno sedeti
u njoj i uživati u darovima prirode.
Prvi početnik misli da je to sjajna ideja. Zato odlučuje da prvo obavi sve
sitne poslove, a potom da dozvoli sebi nekoliko trenutaka mira u bašti.
Uostalom, travnjak treba pokositi, cveće vapi za zalivanjem, valja izgrabuljati
lišće, potkresati žbunje, počistiti staze... Naravno, sve slobodno vreme ode
mu na obavljanje tih sitnih poslova. Jer poslu nikad kraja pa on nikad ne stiže
do tih nekoliko minuta mira. Da li ste ikada primetili da u našoj kulturi ljudi
počivaju u miru samo na groblju?
Drugi početnik misli da je mnogo pametniji od prvog. On sklanja
grabulje i kante za zalivanje pa sedi u bašti i čita časopis, možda sa sjajnim
fotografijama prirode. Ali to je uživanje u časopisu, a ne nalaženje mira u
bašti.
Treći početnik sklanja sav baštenski alat, sve časopise, novine i radio, i
samo sedi u miru i tišini u svojoj bašti... oko tri sekunde! Onda počne da misli:
„Taj travnjak stvarno treba pokositi. Ako ne zalijem cveće, sve će uvenuti za
neki dan. A možda bi u onom uglu lepo stajala gardemja. Da? Uz finu ukrasnu
pojilicu za ptice. Mogao bih da svratim u rasadnik...“ To je uživanje u
razmišljanju i planiranju. Tu nema smirenog uma.
Pametni i iskusni baštovan razmišlja ovako: „Dovoljno sam radio, sada
je vreme da uživam u plodovima svoga rada, da osluškujem mir i tišinu. Zato,
iako travnjak treba pokositi i izgrabuljati lišće i bla-bla-bla! - NE SAD!“ Na taj
način nalazimo mudrost da uživamo u bašti, iako ona nije savršena.
Možda se iza nekog grma krije stari japanski monah, spreman da iskoči
i kaže nam da je naša neuredna stara bašta zapravo savršena. I zaista, ako
pogledamo posao koji smo već obavili, umesto da mislimo na posao koji nam
je još ostao, možda ćemo razumeti da je ono što je urađeno - urađeno. Ali ako
mislimo samo na mane, na ono što treba srediti, kao u slučaju mog zida od
cigala u manastiru, nikad nećemo naći mir.
Iskusni baštovan uživa u svojih petnaest minuta mira u savršenom
nesavršenstvu prirode, ne razmišlja, ne planira i ne oseća krivicu. Svi
zaslužujemo da se malo osamimo u miru i tišini; i drugi ljudi zaslužuju mir i
tišinu kad im se mi sklonimo s puta! Potom, pošto smo dobili svojih
neophodnih i životno važnih petnaest minuta mira, možemo nastaviti
baštenske poslove.
Kada razumemo kako da nađemo taj mir u svojoj bašti, znaćemo da
nađemo mir u svako doba i na svakom mestu. A naročito ćemo znati kako da
nađemo mir u bašti svoga srca, iako povremeno pomišljamo da je tamo veliki
nered i da mnogo šta treba obaviti.
U prethodnoj priči govorio sam o ljudima s kojima sam radio u zatvoru, ali
poruka se odnosi na svakog ko služi kaznu u zatvoru sopstvene krivice. Osim
„zločina“ zbog kojeg se osećamo krivim, šta smo još radili tog dana, te godine,
u ovom životu? Možemo li da vidimo druge cigle u zidu? Možemo li da vidimo
dalje od glupog postupka koji je izazvao osećanje krivice? Ako suviše dugo
mislimo samo na Grupu B, možemo postati osoba za Grupu B: zato ćemo
ponavljati greške i skupljaćemo sve više krivice. Ali kada pogledamo druge
delove svog života, druge cigle u svom zidu, kada dobijemo realniju
perspektivu, u nama se otvara čudesno saznanje, poput cveta u srcu:
zaslužujemo da nam se oprosti.
Najteža faza u izlasku iz krivice jeste da ubedimo sebe da zaslužujemo
oproštaj. Priče koje sam do sada ispričao tu su da nam pomognu, ali svako
mora sam da načini odlučujući korak da izađe iz zatvora.
Dok sam još bio dečak, jedan moj drug igrao se s najboljim drugom na
dokovima. U šali je gurnuo druga u vodu. Drug se udavio. Taj mladić je
godinama živeo opterećen strašnom krivicom. Roditelji udavljenog dečaka
živeli su odmah krai njih. Odrastao je svestan da ih je lišio sina. A onda,
jednog jutra, rekao mi, shvatio je da ne mora više da oseća krivicu. Izašao je
iz sopstvenog zatvora na topli vaz.duh slobode.
LJUBAV I POSVEĆENOST
Kada sam imao oko trinaest godina otac me je doveo da razgovaramo
nasamo i rekao mi nešto što mi je promenilo život. Bili smo sami u njegovom
ofucanom starom autu, u bočnoj ulici siromašnog londonskog predgrađa.
Okrenuo se prema meni i rekao: ‚‚Sine šta god radio u životu, zapamti ovo:
vrata moje kuće biće ti uvek oborena “
Bio sam u to vreme veoma mlad tinejdžer. Nisam tačno shvatio šta je
time mislio, ah znao sam da je nešto važno pa sam zapamtio. Moj otac umro
je tri godine kasnije.
Kada sam postao monah u severoistočnom Tajlandu, razmišljao sam o
tim očevim rečima. Naš dom je u to vreme bio mali opštinski stan u
siromašnom delu Londona, nije baš kuća čija bi vrata mogla stajati otvorena.
Tek tada shvatio sam da moj otac nije to mislio bukvalno. Ono što se krilo u
očevim rečima, nalik na dragulj umotan u krpu, bio je najpotpuniji izraz
ljubavi koji sam ikada čuo: „Sine, šta god radio u životu, zapamti ovo: vrata
moga srca biće ti uvek otvorena.“
Otac mi je ponudio bezuslovnu ljubav. Bez ikakvih obaveza. Ja sam mu
bio sin i to je bilo dovoljno. To je bilo divno. Bilo je stvarno. On je to ozbiljno
mislio.
Potrebni su hrabrost i mudrost da bismo nekome to rekli, da bismo
otvorili nekome vrata svog srca bez ijednog osim ako. Možda mislimo da bi
nas mogli iskoristiti, ali to nije tako, bar ne prema mom iskustvu. Kada vam
neko pruži takvu vrstu ljubavi, to je kao da ste dobili najdragoceniji dar.
Čuvajte ga, držite ga kraj srca, pazite da se ne izgubi. Iako sam u to vreme
samo delimično razumeo očevu nameru, opet se ne bih usudio da povredim
tog čoveka. Ako podarite te reči, nekome ko vam je blizak, ako to ozbiljno
mislite, ako potiču iz vašeg srca – onda će ta osoba posegnuti najviše, a ne
najniže, da dosegne vašu ljubav.
Pre nekoliko vekova, sedam monaha živelo je u pećini u džungli negde u Aziji,
meditirajući o bezuslovnoj ljubavi koju sam opisao u prethodnoj priči. Imali
su glavnog monaha, njegovog brata i njegovog najboljeg prijatelja. Četvrti je
bio neprijatelj glavnog monaha; njih dvojica nikako nisu mogli da se slože.
Peti monah u grupi bio je veoma star, toliko poznih godina da se očekivalo
da će svakog časa umreti. Šesti je bio bolestan - toliko bolestan da je i on
mogao umreti svakog časa. A poslednji, sedmi monah, bio je potpuno
beskoristan. Uvek je hrkao kad bi trebalo da meditira, nije mogao da zapamti
svoje molitve, a kad bi ih i zapamtio, pevao je falš. Nije uspevao ni svoju
odeću da drži u redu. Ali ostali su ga tolerisali i zahvaljivali mu što ih uči
strpljenju.
jednog dana je do pećine stigla banda razbojnika. Pećina je bila toliko
daleko od svega, toliko skrivena, da su oni hteli da je iskoriste kao svoje
skrovište pa su rešili da ubiju sve monahe. Glavni monah je, srećom, bio
veoma ubedljiv govornik. Uspeo je - ne pitajte me kako - a ubedi razbojničku
bandu da pusti sve monahe, osim jednog, koji će biti ubijen kao upozorenje
ostalima da nikome ne odaju gde se nalazi pećina. To je bilo najbolje što je
glavni monah uspeo da postigne,
Glavni monah ostao je sam nekoliko minuta, kako bi doneo užasnu
odluku -koće biti žrtvovan da bi ostali mogli da odu živi i zdravi.
Kada pričam ovu priču pred publikom, ovde zastanem i upitam: ‚‚Šta
mislite, koga je glavni monah odabrao?“ To sprečava dio slušalaca da
zadremaju tokom mog razgovora, i probudi one koji su već zadremali. Ja ih
podsetim da imamo glavnog monaha, njegovog brata, najboljeg prijatlja,
protivnika, starog monaha i bolesnog monaha (obojicu na korak od smrti) i
beskorisnog monaha. Šta mislite, koga je odabrao?
Neko iz publike obično predloži neprijatelja. ‚‚Ne“, kažem ja.
‚‚Brata?“
‚‚Ni to.“
Uvek neko pomene i beskorisnog monaha – kako je to nemilosrdno!
Pošto se tako malo zabavimo, otkrivam im odgovor: glavni monah nije bio u
stanju da odabere.
Njegova ljubav prema bratu bila je jednako velika, ni veća ni manja, nego
prema najboljem prijatelju - a ta ljubav bila je jednako velika kao ljubav
prema neprijatelju, prema starom monahu, bolesnom monahu, pa čak i
prema sirotom beskorisnom monahu. On je doveo do savršenstva smisao
onih reči: vrata moga srca biće ti uvek otvorena, šta god radio, šta god postao.
Vrata srca glavnog monaha bila su širom otvorena svima, s be-
zuslovnom ljubavlju koja ne pravi razlike i koja slobodno teče. A najvažnije
od svega, njegova ljubav prema drugima bila je jednaka njegovoj ljubavi
prema sebi. Vrata njegovog srca bila su otvorena i njemu samom. Zato nije
mogao da izabere između sebe i ostalih.
Tu obično podsećam judeo-hrišćane u publici da njihove svete knjige
kažu „voli svoga bližnjeg kao samoga sebe.“ Ni više ni manje, nego baš koliko
i samoga sebe. To znači poštovati druge onoliko koliko poštujemo sebe, i
sebe onoliko koliko poštujemo druge.
Zbog čega većina moje publike smatra da je glavni monah odabrao sebe
za smrt? Zašto u našoj kulturi uvek žrtvujemo sebe radi drugih i to se smatra
dobrim? Zašto smo zahtevniji, kritičniji i stroži prema sebi nego prema bilo
kome drugom? Sve to ima isti razlog: još nismo naučili da volimo sebe. Ako
vam je teško da kažete drugoj osobi: „Vrata moga srca uvek su ti otvorena,
ma šta činio“, ta teškoća je sitnica u odnosu na onu s kojom ćete se suočiti
kada kažete sebi: „Ja. Jedino sa sobom bio sam blizak otkako znam za sebe.
Sa sobom. Vrata moga srca otvorena su i meni samom. Celom meni, ma šta
da sam uradio. Otvorena su.“
Eto na šta mislim kada kažem vole ti sebe. To znači oslobađati se iz
zatvora krivice; to znaći biti u miru sa sobom. A ako nađete hrabrosti da
kažete sebi te reči, iskreno, u privatnosti svog unutrašnjeg sveta, onda ćete
se izdići. Nećete potonuti, i naći ćete uzvišenu ljubav. Jednog dana svi
moramo reći sebi te reći, ili neke slične, iskreno, ne u igri. Kada to učinimo,
biće kao da je deo nas samih, koji je bio odbačen i dugo živeo napolju na
hladnoći, sada stigao kući. Osećamo se jedinstveno, potpuno i slobodni smo
da budemo srećni. Tek kada na taj način volimo sebe, možemo znati šta znači
zaista voleti nekog drugog, ni manje ni više.
I molim vas, imajte na umu da ne morate biti savršeni, bez mane, da
biste pružili sebi takvu ljubav. Ako čekate savršenstvo, ono nikada neće stići.
Moramo otvoriti vrata svoga srca sebi samima, ma šta da smo uradili. Kad se
nađemo unutra, onda postajemo savršeni.
Ljudi me često pitaju šta je bilo s onih sedam monaha kada je glavni monah
rekao razbojnicima kako ne može da odabere.
Priča, onako kako sam je ja čuo, to ne govori: prekida se tu gde sam je i
ja završio.2 Ali sada znam šta je bilo dalje, shvatio sam šta je moralo uslediti.
2Ova priča nastala je iz kombinacije drugih izvora, najviše prema priči iz Dhammapada, stih 110, i stihove
prosvetljenog monaha Adimute Tere u Theragathi.
Kada je glavni monah objasnio razbojnicima zašto ne može da izabere
između sebe i drugih, i kada je opisao značenje ljubavi i opraštanja ovako
kako sam ga ja objasnio vama, to je na razbojnike ostavilo takav utisak da ne
samo što su ostavili monahe u životu nego su i sami postali monasi!
Otkako sam postao monah i živim u celibatu, sklopio sam mnogo brakova.
Deo mog posla kao budističkog sveštenika jeste da izvodim verski deo
budističke ceremonije venčanja. Prema mojoj tradiciji budizma, brak
zvanično sklapa svetovni budista činovnik, ali mnogi parovi mene smatraju
za onog ko ih je venčao. Dakle, venčao sam mnoge parove.
Kažu da u braku postoje tri prstena: verenički, venčani i večiti krug
patnje.
Dakle logično je očekivati da će biti problema. Kada se oni pojave, ljudi
koje sam venčao često dolaze da razgovaraju sa mnom. Pošto sam monah
koji voli miran život, ja u službi prilikom venčanja uvrstim i sledeće tri priče,
s namerom da mladenci a i ja budu pošteđeni problema što je duže moguće.
Ovo je bila omiljena priča mog učitelja ađana Čaa sa severoistoka Tajlanda.
Tek venčani par pošao je u šetnju kroz šumu jedne lepe letnje večeri
posle večere. Bilo im je divno što su zajedno, sve dok nisu u daljini začuli glas:
„Kva! Kva!“
‚‚Slušaj“, rekla je žena, „to mora da je kokoška.“
‚‚Ne, ne. To je patka“, rekao je muž.
„Ne, sigurna sam da je kokoška“, rekla je ona.
„Nemoguće. Kokoške kokodaču ko-ko-da, a patke kvaču kva- kva. Ovo je
patka, dušo“, rekao je on uz prvi prizvuk ljutnje.
„Kva! Kva!“, začulo se ponovo.
„Eto vidiš! Patka je!“, rekao je on.
„Ne, dušo. Kokoška je. Potpuno sam sigurna“, izjavila je ona tvrdoglavo.
„Slušaj, ženo! To je... patka. Pat-ka. Razumeš?“, rekao je on ljutito.
„Nije nego kokoška“, pobunila se ona.
„To je prokleta patka, ti... ti...“
Začulo se još jedno kva-kva pre nego što je rekao nešto što ne bi trebalo.
Žena je bila na ivici suza. „Ali to je kokoška!“
Muž je ugledao suze u ženinim očima i konačno se setio zašto se oženio
njome. Smirio se, nasmešio i nežno rekao: „Izvini, dušo. Mislim da si u pravu.
To jeste kokoška.“
„Hvala ti, dušo“, rekla je ona i stegla ga za ruku.
„Kva! Kva!“, čulo se kroz šumu dok su njih dvoje nastavili šetnju puni
ljubavi.
Suština ove priče jeste u tome da je muž shvatio: koga je briga da li je to
kokoška ili patka? Mnogo je važniji njihov zajednički sklad, uživanje u šetnji
po lepoj letnjoj večeri. Koliko brakova propadne zbog beznačajnih sitnica?
Koliko se ljudi razvede zbog pitanja kao što je kokoška ili patka?
Kada razumemo ovu priču, setićemo se šta nam je prioritet. Brak je
važniji nego biti u pravu zbog kokoške i patke. Uostalom, koliko smo puta bili
apsolutno, neporecivo i čvrsto ubeđeni da smo u pravu, a kasnije se
ispostavilo da smo pogrešili? Ko zna? Taj zvuk možda je poticao od genetski
modifikovane kokoške koja samo zvuči kao patka!
(U ime ravnopravnosti polova i mirnog monaškog života, god pričam
priču, ja menjam uloge – neki put muž kaže da je to kokoška, a neki put žena.)
Posle venčanja u Singapuru pre nekoliko godina, mladin otac odveo je zeta u
stranu da mu da nekoliko saveta o dugom i srećnom braku „Ti svakako
mnogo voliš moju ćerku?“, pitao je mladića.
„O, da!“ uzdahnuo je mladić.
,,I verovatno misliš da je ona najbolja osoba na svetu?“, nastavio je
starac.
„Ona je savršena u svakom pogledu!“, smešio se mladić.
„Tako je to kad se tek oženiš“, rekao je starac. „Ali posle nekoliko godina
počećeš da primećuješ mane moje ćerke. Kada počneš da ih uviđaš, želim da
se setiš ovoga. Da nije imala te iste mane i na samom početku, zete moj, ona
bi se udala za nekog mnogo boljeg od tebe!“
Dakle, treba uvek da budemo zahvalni za mane svog partnera, jer da ih
nije imao od samog početka, uspeo bi da stupi u brak s nekim mnogo boljim
nego što smo mi.
Kada smo zaljubljeni, vidimo samo dobre cigle u zidu svoga partnera. To je
sve što želimo da vidimo, i zato samo to i vidimo. To je stanje poricanja.
Kasnije, kada odemo advokatu da pokrenemo razvod, vidimo samo loše cigle
u partnerovom zidu. Slepi smo za sve njegove dobre osobine. Ne želimo da
ih vidimo, pa ih i ne vidimo. To je ponovo stanje poricanja.
Zašto se romantika povezuje sa slabo osvetljenim noćnim klubom, ili
intimnom večerom uz svetlost sveća, ili za noć pod mesečinom? Zato što, u
takvim situacijama, ne možete da vidite njene bubuljice ili njegove veštačke
zube. Pod svetlošću sveća naša mašta može mirno da izmišlja da je devojka
preko puta nas supermodel, ili da ie muškarac lep kao filmska zvezda. Mi
volimo da maštamo, izmaštamo i ljubav. Bar bi trebalo da budemo svesni šta
se dešava.
Monasi nisu skloni romantici i svetlosti sveća. Mi smo pre za paljenje
reflektora stvarnosti. Ako želite da maštate, nemojte ići u manastir. Tokom
prve godine koju sam proveo kao monah na severoistoku Tajlanda, putovao
sam na zadnjem sedištu auta s još dva monaha sa Zapada, dok je ađan Ča,
moj učitelj, sedeo napred na suvozačevom mestu. Ađan Ča se iznenada
okrenuo i pogledao mladog Amerikanca, tek zaređenog monaha, koji je
sedeo kraj mene, a onda rekao nešto na tajlandskom. Treći monah sa Zapada
na zadnjem sedištu dobro je govorio tajlandski pa nam je preveo: „Ađan Ča
kaže da razmišljaš o svojoj devojci u Los Anđelesu.“
Novi monah je zinuo od čuda. Ađan Ča čitao mu je misli - potpuno je
pogodio. Ađan Ča se nasmešio pa je rekao još nešto, a odmah smo dobili i
prevod: „Ne brini. To se može srediti. Kad joj sledeći put budeš pisao, zamoli
je da ti pošalje nešto lično, nešto intimno, što možeš uzeti u ruke kad god je
se uželiš, da te podseti na nju.“
„Da li je to dozvoljeno monasima?“, upitao je iznenađeno novajlija.
„Naravno“, rekao je ađan Ča.
Možda monasi ipak razumeju romantiku.
Ono što je ađan Ča potom rekao dugo je čekalo prevod. Naš prevodilac
prvo je morao da prestane da se smeje i da se sabere.
‚‚Ađan Ča, kaže“, Mučio se da izgovori reči, brišući suze od smejanja.
‚‚Ađan Ča kaže da joj tražiš da ti pošalje teglicu sa svojim izmetom. Onda kad
god ti nedostaje, možeš da izvadiš teglicu i da je otvoriš!“
Pa, to jeste nešto krajnje intimno. A kada izražavamo ljubav prema
partneru, zar ne kažemo da ga volimo celog? Isti savet mogao bi se dati i
monahinji kojoj nedostaje njen momak.
Kao što rekoh, ako želite maštu i romantiku, držite se podalje od našeg
manastira.
3 Ova priča potiče iz Samyutta Nikaya, Kosala Samyutta Sutta br. 8, a i iz Udana, vagga 5, Sutta br. 1.
STRAH I BOL
Ako krivica znači gledat, zid svoje prošlosti i videti samo dve cigle koje su
loše namestene, onda strah znači gledati zid naše budućnosti i videti samo
ono sto može poći naopako. Kada smo zaslepljeni strahom, prosto ne
možemo da vidimo ostatak zida, koji je načinjen od svega onoga što bi moglo
da prođe savršeno dobro Strah se, prema tome, prevazilazi tako što vidimo
čitav zid, kao u sledećoi priči iz moje nedavne posete i predavanja u
Singapuru.
Serija od četiri predavanja bila je ugovorena više meseci unapred,
rezervisana je velika i skupa sala sa 2.500 mesta u singapurskom Santek
Sitiju, a plakati su postavljeni na autobuskim stanicama. Onda se pojavila
kriza sa SARS-om (teški akutni respiratorni sindrom). Kada sam stigao u
Singapur, sve škole bile su zatvorene, stambene zgrade stavljene u karantin,
a vlasti su savetovale ljudima da ne odlaze na javne skupove. Strah je u tom
trenutku bio ogroman. „Da li da otkažemo?“, pitali su me.
Upravo tog jutra, prva strana u dnevnim novinama upozoravala je,
krupnim crnim brojkama, da je SARS do tog trenutka potvrđen kod
devedeset devet Singapuraca. Upitao sam koliko je ukupno stanovnika u
Singapuru. Oko četiri miliona, rekli su mi. „Prema tome“, rekao sam,
„3.999.901 Singapurac nema SARS! Nastavljamo!“
‚‚Ali šta ako neko dobije SARS?“, upitao je strah.
‚‚A šta ako ne dobiju?“, upitala je mudrost. A mudrost je imala na svojoj
strani i verovatnoću.
I tako su predavanja ipak održana. Prve večeri došlo je 1.500 ljudi, a broj
je potom rastao, sve dok poslednje večeri nismo imali punu salu. Došlo je
ukupno 8.000 ljudi. Naučili su da se odupru iracionalnom strahu, a to će
ojačati njihovu buduću hrabrost. Uživali su u predavanju i otišli srećni, što je
značio da je ojačao i njihov imunosistem za borbu protiv virusa Osim toga,
kao sto sam, naglasio na kraju svakog predavanja, pošto su se smejali mojim
smešnim pričama, raširili su pluća i time ojačali svoj resptratorni sistem!
Naravno, niko iz publike nije dobio SARS.
Mogućnosti u budućnosti su beskrajne. Kada se usmerimo samo na
neprijatne mogućnosti, to se zove strah. Kada se setimo svih ostalih
mogućnosti, koje su obično mnogo verovatnije, to se zove oslobađanje od
straha.
Strah je nalaženje mana budućnosti. Kad bismo uvek mogli da imamo na umu
koliko je budućnost nesigurna, nikad ne bismo ni pokušavah da predvidimo
šta sve može da pođe naopako. A strah nas vodi upravo tamo.
Jednom, kad sam bio mali, strašno sam se plašio zubara. Imao sam
zakazano i nisam želeo da idem. Samo sam na to mislio. Kad sam stigao,
rečeno mi je da je moj pregled otkazan. Tada sam naučio koliko dragocenog
vremena izgubimo uludo strahujući.
Strah se rastače u nesigurnoj budućnosti Međutim, ako ne koristimo
svoju mudrost, strah će rastočiti nas. Umalo da rastoči Malog Skakavca,
mladog novajliju u budističkom manastiru u staroj televizijskoj seriji Kung-
fu. Opsesivno sam pratio tu seriju posledjne godine dok sam radio kao
nastavnik, pre nego što sam postao monah.
Jednog dana, slepi učitelj Malog Skakavca poveo je mladog monaha u
zadnju odaju hrama, koja je obično bila zaključana. U toj odaji bio je bazen,
dugačak oko šest metara, sa daskom postavljenom kao most s jednog kraja
na drug. Učitel je upozorio Malog Skakavca da se ne približava ivici bazena,
jer se u njemu ne nalazi voda, već vrlo jaka kiselina.
„Za sedam dana“, rekao je Skakavcu, „bićeš podvrgnut probi. Moraćeš
da pređeš preko bazena punog kiseline koračajući po drvenoj dasci. Ali
pripazi! Da li na dnu bazena s kiselinom tu i tamo vidiš kosti?“
Skakavac je oprezno pogledao preko ivice i ugledao mnogo kostiju.
„Nekada su pripadale novajlijama kao što si ti.“
Učitelj je izveo Skakavca iz te strašne sobe na sunce, u dvorište hrama.
Tu su stariji monasi postavili dasku tačno iste veličine kao što je ona iznad
bazena s kiselinom, ali podignutu na dve cigle. Narednih sedam dana
Skakavac nije imao drugu dužnost osim da vežba koračanje po toj dasci.
Bilo je lako. Za nekoliko dana bio je u stanju da korača potpuno mirno,
u savršenoj ravnoteži, čak i vezanih očiju, preko daske u dvorištu. Onda je
došla proba.
Učitelj je odveo Malog Skakavca u sobu s bazenom. Kosti novajlija koji
su upali u kiselinu svetlucale su na dnu bazena. Skakavac je stao na kraj
daske i osvrnuo se ka učitelju. „Hodaj!“, rekao je ovaj.
Daska preko kiseline mnogo je uža nego daska iste širine u dvo rištu
hrama. Skakavac je počeo da hoda, ali korak mu je bio nesiguran; počeo je da
se klati. Nije stigao ni do sredine. Klatio se sve više. Izgledalo je da će svakog
trenutka pasti u kiselinu. Onda se serija prekinula zbog reklama.
Morao sam da trpim glupe reklame, obuzet brigom kako će siroti Mali
Skakavac spasti svoje kosti.
Reklame su se završile i vratili smo se u sobu s bazenom punim kiseline,
gde je Skakavac počeo da gubi samopouzdanje. Video sam ga kako nesigurno
korača. Onda se zaljuljao. A onda je i pao!
Stari slepi učitelj nasmejao se kad je čuo da je Mali Skakavac pljusnuo u
bazen. Unutra nije bila kiselina: samo obična voda. Stare kosti ubačene su
kao specijalni efekti. Prevarili su Malog Skakavca, a prevarili su i mene.
„Zašto si upao?“, upitao je učitelj ozbiljno. „Strah te je gurnuo unutra,
Mali Skakavče, samo strah.“
Jedan član naše zajednice imao je veoma loše zube, bilo je potrebno da izvadi
više komada, a on nije želeo anesteziju. Na kraju je u Pertu našao zubara koji
je pristao da mu izvadi zube bez anestezije. Išao je k njemu više puta. Njemu
to nije nikakav problem.
Odluka da mu zubar izvadi zub bez anestezije deluje zaista impresivno, ali
ovaj čovek otišao je korak dalje, Izvadio je samom sebi zub bez anestezije.
Videli smo ga ispred manastirke radionice kako drži tek izvađen zub, još
okrvavljen, u najobičnijim kleštima. To mu nije bilo nikakav problem: očistio
je klešta od krvi pre nego što ih je vratio u radionicu.
Pitao sam ga kako je uspeo to da uradi. Ono što je rekao pokazuje zašto
je strah najvažniji sastojak bola.
„Kada sam odlučio da izvadim sebi zub - silna je gnjavaža putovati do
zubara - to me nije zabolelo. Kada sam ušao u radionicu, ni to nije zabolelo.
Kada sam izabrao klešta, ni to nije zabolelo. Kada sam kleštima uhvatio zub,
i dalje me nije zabolelo. Kada sam prodrmao kleštima i povukao, tada je
zabolelo, ali samo nekoliko sekundi. Čim se zub našao napolju, više nije
bolelo. Bol je trajao samo pet sekundi, i to je bilo sve.“
Vi, dragi čitaoci, verovatno ste iskrivili lice kada ste pročitali ovu istinitu
priču. Zbog straha ste verovatno osetili više bola nego on! Kad biste pokušali
takav poduhvat, verovatno bi vas strašno bolelo, čak i pre nego što uđete u
radionicu po klešta. Iščekivanje - strah - to je glavni sastojak bola.
Vaš partner može ponekad hiti demon koji se hrani besom. Naljutite se na
njega, on postane još gori - još ružniji, još smrdljiviji, s još gorim rečnikom.
Problem postaje po pedali veći svaki put kada se naljutite na njega, čak i u
sebi. Možda ćete sad moći sa uvidite u čemu grešite i znaćete šta vam je činiti.
Bol je takođe demon koji se hrani besom. Kada ljutito pomislimo: ‚‚Bole!
Odlazi odavde! Nisi mi potreban!”, on postaje za pedalj veći i po svemu gori.
Teško je biti ljubazan prema nečemu ružnom i prijatnom kao sto je bol, ali u
životu postoje prilike kada nemamo drugog izbora. Kao u priči o mojoj
zubobolji, kada iskreno dočekamo bol dobrodošlicom, on postaje manji i
slabiji, a ponekad i potpuno nestane.
Neke vrste raka su demon koji se hrani besom, ružna i odbojna
čudovišta koja čuče u našem telu, na našem prestolu. Prirodno je reci: „Gubi
se odavde! Nisi mi potreban!“ Kada ništa drugo ne uspe, a možda i pre toga,
možda možemo reći: „Dobro došao!“ Neke vrste raka hrane se stresom - zato
i jesu demoni koji se hrane besom. Ti tipovi raka dobro reaguju kada kralj
palate odvažno kaže: „Tumore, vrata mog srca širom su ti otvorena, ma šta
činio! Hodi unutra!“
4 Ova priča razvila se iz Samyutta Nikaya, Sakka Samyutta Sutta br. 22.
naljutimo da zauvek okončamo vezu? Svi divni trenuci, koje smo delili (onih
998 dobrih cigala) prestaju da se računaju. Vidimo samo tu jednu strašnu
grešku (dve loše c gle) i uništavamo čitavu građevinu, to ne izgleda
pravedno. Ako baš želite da budete usamljeni, slobodno negujte bes.
Poznavao sam jedan mladi kanadski bračni par koji je upravo završavao rad
po ugovoru u Pertu. Kad su planirali povratak kući u Toronto, došli su na
sjajnu ideju da jedre do Kanade. Smislili su da kupe malu jahtu i da s još
jednim mladim bračnim parom odjedre preko Tihog okeana u Vankuver.
Tamo će prodati jahtu, povratiti uloženi novac i imaće dovoljno za depozit
da kupe kuću. Sve zajedno ne samo što je bilo ekonomski isplativo nego je
predstavljalo i avanturu kakva se doživi jednom u životu.
Kada su bezbedno stigli u Kanadu, poslali su u moj manastir pismo u
kome su opisivali čudesno putovanje. Naročito su se zadržali na jednom
incidentu koji je pokazao koliko glupi postajemo kada se naljutimo, i razlog
zbog kog bes mora da se razreši.
Negde na sredini putovanja, nasred Tihog okeana, mnogo, mnogo
kilometara daleko od najbližeg kopna, na jahti se pokvario motor. Oba
muškarca obukla su radnu odeću, sišli u malu mašinsku sobu i pokušali da
poprave kvar. Dve žene ostale su na palubi, da se sunčaju i čitaju časopise.
U mašinskoj sobi bilo je vrelo i tesno. Muškarcima se činilo da je motor
prosto svojeglav i da ne želi da bude popravljen. Velike čelične matice nisu
se okretale pod ključem, mali ali bitni šrafovi iskliznuli bi i pali u
najnepristupačniji i najprljaviji prostor, a mesta gde je kapalo prosto nisu
prestajala da kaplju. Nervoza se brzo pretvorila u napetost, najpre prema
motoru, a potom međusobnu. Napetost je potom prerasla u bes. Bes je
eksplodirao u strašnu svađu. Jednom je prekipelo. Bacio je francuski ključ na
pod i povikao: „Dobro! Sad mi je dosta! Odlazim!“
Ludilo besa bilo je toliko da je otišao u svoju kabinu, oprao se, presvukao
i spakovao kofere. Onda se pojavio na palubi, i dalje se pušeći od besa, u
najboljoj jakni, s koferima u obema rukama. Obe žene rekle su da su umalo
pale s palube od smeha. Jadničak se osvrnuo oko sebe i ugledao samo okean,
na sve strane, sve do horizonta. Nije imao kuda da ode.
Muž se osetio kao budala: pocrveneo je od stida. Okrenuo se i vratio se
u kabinu. Tu se raspakovao, ponovo se presvukao i vratio u mašinsku sobu
da pomogne u popravci. Morao je. Nije imao kusa da ode.
Kada shvatimo da nemamo kuda da odemo suočavamo se sa problemom,
umesto da bežimo od njega. Većina problema ima rešenje koje ne možemo
da vidimo dok bežimo na suprotnu stranu. U prethodnoj priči, motor na jahti
je popravljen, dvoiica muškaraca ostali su najbolji prijatelji i sjajno su se
proveli do kraja putovanja – zajedno-
Pošto ljudi na našem svetu neizbežno žive sve bliže jedni drugima,
moramo nalaziti rešenja za svoje probleme. Jer nemamo kada da odemo.
Prosto, ne možemo sebi da priuštimo velike sukobe.
Sredinom i krajem sedamdesetih godina XX veka lično sam iskusio kako
je državna vlast našla rešenje za veliku krizu, koja je pretila da ugrozi čak i
postojanje demokratije.
Južni Vijetnam, Laos i Kambodža došli su pod vlast komunista u roku od
nekoliko dana 1975. godine. Teorija domino-efekta, koja je u to vreme važila
među velikim zapadnim silama, predviđala je da će Tajland uskoro postati
sledeći. Ja sam u to vreme bio mlad monah na severoistoku Tajlanda.
Manastir u kome sam uglavnom živeo bio je dvostruko bliži Hanoju nego
Bangkoku. Rečeno nam je da se javimo svojim ambasadama i pripremljeni su
planovi za evakuaciju. Većina zapadnih država bila je uverena da će i Tajland
pasti u ruke komunistima.
Ađan Ča je tada već bio prilično poznat i mnogi veliki tajlandski generali
i članovi vlade putovali su u njegov manastir po savet i inspiraciju. Ja sam već
dobro govorio tajlandski, i pomalo laoskog, pa sam iznutra mogao da
shvatim ozbiljnost situacije. Vojska i država nisu se toliko brinule zbog
armije crvenih van svojih granica koliko domaćih komunističkih aktivista i
simpatizera.
Mnogi pametni tajlandski studenti pobegli su u dungle na severoistoku
zemlje kako bi podržali tajlandsku komunističku gelilu.
Oružje su dobijali preko granice, a tamo se išlo i na obuku; ali sela u
ružičastim delovima regiona rado su im obezbeđivala hranu i druge potrebe.
Dakle, imali su lokalnu podršku. Zato su i predstavljali vljali veliku opasnost.
Tajlandska vojska i vlada našle su rešenje u strategiji od tri koraka.
1. Uzdržanost
Vojska nije napadala komunističke baze, iako su svi znali gde se nalaze.
Dok sam živeo životom lutajućeg monaha 1979/80. godine, tražeći
planine i džungle u kojima ću meditirati u usamljenosti, nailazio bih na
vojne patrole i one bi mi davale savete. Pokazale bi mi neku planinu i
rekli da ne idem tamo - jer tamo ima komunista. Onda bi pokazali neku
drugu planinu i rekli mi da je to dobro mesto za meditaciju, jer tamo
nema komunista. Morao sam da slušam njihove savete. Te godine
komunisti su uhvatili neke lutajuće monahe koji su meditirali u džungli
i ubili ih - posle mučenja, kako sam čuo.
2. Oproštaj
Tokom ovog opasnog perioda vladala je bezuslovna amnestija. Kad god
bi neki komunistički ustanik poželeo da odustane od svog cilja, mogao
je prosto da preda oružje i vrati se u svoje selo ili na univerzitet.
Verovatno su ga posle toga nadzirali, ali nije bilo nikakve konkretne
kazne. Stigao sam u jedno selo u Okrugu Kau Vong nekoliko meseci
pošto su komunisti iz zasede napali džip pun tajlandskih vojnika, tik
izvan sela, i sve ih ubili. Mladići iz sela uglavnom su simpatisali
komunističke vojnike, ali nisu se borili s njima. Rekli su mi da su vojnici
bili grubi prema njima i pretili im, ali da su ih pustili da odu.
Kada nas neko povredi, ne moramo mi biti ti koji će ih kazniti. Ako smo
hrišćani, muslimani ili Jevreji, svakako ćemo verovati da će ih Bog dovoljno
kazniti. Ako smo budisti, hinduisti ili siki, znaćemo da će karma udeliti našem
napadaču ono što zaslužuje. A ako smo sledbenici nove religije psihoterapije,
znaćemo da će naš napadač morati da odlazi više godina na skupe terapije
zbog osećaja krivice! Pa zašto bismo mi morali biti ti koji će ga naučiti
pameti? Ako dobro razmislimo, otkrićemo da ne moramo mi da budemo
dželat. Mi ćemo i dalje obavljati svoju dužnost tako što ćemo se osloboditi
besa i smiriti se opraštanjem.
Dvoje moje braće, monaha sa Zapada, jednom su se posvađali. Jedan od
njih bio je nekadašnji američki marinac koji se borio u prvim redovima
tokom Vijetnamskog rata i tu je bio teško ranjen. Drugi je bio vrlo uspešan
biznismen koji je zaradio toliko novca da se mirno penzionisao već s nešto
više od dvadeset godina. Obojica su bili pametni, snažni i vrlo čvrsti ljudi.
Monasi ne bi trebalo da se svađaju, ali ovi su se posvađali. Monasi ne bi
trebalo da se biju, ali ova dvojica samo što se nisu pobila. Stajali su licem u
lice, oči u oči, i šištali od besa. Usred žestoke razmene uvreda, nekadašnji
marinac spustio se na kolena i poklonio pred zaprepašćenim bivšim
biznismenom. Onda je podigao pogled i rekao: „Žao mi je. Oprosti mi.“
To je bio jedan od onih retldh gestova koji dolaze pravo iz srca koji su
uvek spontani i inspirativni, a ne planirani. To se može prepoznati po
neposrednosti, i po tome što su potpuno neodoljivi.
Bivši biznismen se rasplakao.
Nekoliko minuta kasnije udaljili su se zajedno, kao prijatelji. Monasi
tako treba da rade.
Tokom prve godine postojanja našeg manastira morao sam da naučim kako
se zida. Prva velika građevina bio je higijenski blok sa šest toaleta i šest
tuševa, pa sam morao da naučim i vodoinstalaterski posao. Da bih naučio,
poneo sam planove u prodavnicu vodoinstalaterske opreme, spustio ih na
pult i rekao: ,,Upomoć!“
To je bila prilično velika narudžbina, pa je Fred, radnik za pultom, vrlo
rado potrošio malo više vremena objašnjavajući mi koji su mi delovi
potrebni, zašto su mi potrebni i kako da sve to sastavim Na kraju, s mnogo
strpljenja, zdravog razuma i saveta od Freda, kanalizacija je bila završena.
Došao je sanitarni inspektor iz opštine strogo je sve istestirao, i odobrio
upotrebu. Bio sam oduševljen.
Nekoliko dana kasnije stigao je račun za del ve. Zamolio sam blagajnika
da mi napiše ček pa sam ga poslao poštom, uz pismo zahvalnosti, pogotovo
Fredu, koji nam je pomogao da osnujemo manastir.
U tom trenutku nisam bio svestan da je to bila vrlo velika firma, s mnogo
prodavnica širom Perta, i da svaka ima posebno računovodstvo. Moje pismo
otvorio je i pročitao računovođa tog odeljka, i toliko se iznenadio što je stiglo
pismo s pohvalama da ga je odmah odneo šefu računovodstva. Ako im
nekada i stigne pismo uz ček, uglavnom je reč o nekoj žalbi. Šef
računovodstva takođe se iznenadio pa je odneo moje pismo pravo
generalnom direktoru. Direktor je pročitao pismo i bio toliko zadovoljan da
je uzeo telefon, pozvao tog Freda iz jedne od mnogih prodavnica u lancu i
ispričao mu za moje pismo, koje je sad stajalo na stolu od mahagonija.
‚‚Upravo ovo želimo da postignemo u našem preduzeću, Frede. Odnosi s
mušterijama! To je pravi način da se širi posao.“
‚‚Da, gospodine. “
‚‚Odlično si to uradio, Frede.“
‚‚Da, gospodine direktore.“
‚‚Voleo bih da imamo više radnika poput tebe.“
‚‚Da, gospodine direktore.“
„Koliku platu dobijaš? Možda bismo mogli da je povećamo.“
„DA, GOSPODINE DIREKTORE!“
„Odlično urađeno, Frede!“
„Hvala, gospodine direktore.“
Sasvim slučajno desilo se da sam ušao kod Fred sat-dva sata kasnije, da
zamenim neki deo za sasvim drugi građevinski poduhvat. U radnji su bila dva
krupna australijska vodoinsalatera, s ramenima širine septičke jame, i stajali
su u redu ispred mene. Ali Fred me je primetio.
„BRAME!“ rekao je široko se smešeći. „Dolazi ovamo.“
Dobio sam VIP tretman. Odveo me je nekuda pozadi gde mu šterije i ne
smeju da zalaze, kako bih odabrao deo koji mi je potreban. Fredov kolega za
pultom rekao mi je za telefonski poziv od generalnog direktora.
Našao sam potreban deo. Bio je veći i mnogo skuplji od onog koji sam
vraćao.
„Koliko vam dugujem?“, upitao sam. „Kolika je razlika u ceni?“
Fred se nasmešio od uha do uha. „Brame, za tebe nema nikakve razlike!“
Dakle, pohvale mogu biti i finansijski isplative.
Pohvale nam štede novac, obogaćuju naše veze s ljudima i stvaraju sreću.
Moramo ih češće koristiti.
Osoba koju je najteže pohvaliti smo mi sami. Vaspitali su me u uverenju
da je osoba koja samu sebe hvali uobražena. Nije tako. Ta osoba postaje
dobrodušna. Kada sami sebe hvalimo zbog dobrih osobina, svakako ih
pozitivno jačamo.
Kad sam bio student, moj prvi učitelj meditacije dao mi je neke
praktične savete. Počeo je od pitanja šta prvo uradim kad ujutro ustanem.
‚‚Idem u kupatilo“, rekao sam.
„Imaš li u kupatilu ogledalo?“ pitao je on. „Naravno.“
‚‚Dobro“, rekao je on. „Odsad, svakog jutra, pre nego što opereš zube,
hoću da se pogledaš u tom ogledali i nasmešiš sebi.“
‚‚Gospodine!“, pobunio sam se. ‚‚Ja sam student. Ponekad idem na
spavanje veoma kasno, a kada se ujutro ustanem, nisam baš u najboljem
izdanju. Ima dana kada se plašim i da vidim sebe u ogledalu, a kamoli da se
smešim!“
On se nasmejao i pogledao me u oči. „Ako ne možeš da se prirodno
nasmešiš, pruži kažiprste, postavi po jedan na uglove usana i povuci“, rekao
je. „Ovako.“ I pokazao mi je.
Izgledao je smešno. Nasmejao sam se. Naredio mi je da pokušam. Pa sam
i pokušao.
Već sledećeg jutra izvukao sam se iz kreveta i oteturao u kupatilo.
Pogledao sam se u ogledalu. „Bljak!“ Prizor stvarno nije bio lep. Prirodan
osmeh nije dolazio u obzir. Zato sam pružio kažiprste, stavio ih na uglove
usana i povukao. Istog časa video sam u ogledalu glupog mladog studenta
koji pravi smešne grimase, pa sam prosto morao da se nasmejem. Čim se
pojavio prirodan osmeh, video sam da mi se i student u ogledalu smeši. Zato
sam se nasmešio još šire. Student u ogledalu takođe se još šire nasmešio. Za
nekoliko sekundi već smo se obojica glasno smejali.
Nastavio sam taj postupak svakog jutra tokom dve godine. Svakog jutra,
ma kako da sam se osećao ustajući iz kreveta, za nekoliko minuta sam se
glasno smejao, najčešće pomoću dva prsta. Ljudi kažu da se ovih dana često
smešim. Možda su mi se mišići oko usana zaglavili u tom položaju.
Možemo pokušati štos s dva prsta u bilo koje doba dana. Naročito je
koristan kad se osećamo loše, kad nam je svega dosta ili smo prosto utučeni.
Smeh dokazano oslobađa endorfine u krv, što jača nas imunosistem i čini nas
srećnim.
To nam pomaže da vidimo 998 dobrih cigala u našem zidu, a ne samo
dve loše. A smeh nam pomaže da budemo lepi. Zato poneka naš budistički
hram u Pertu nazivam Salonom lepote ađana Brama.
Kada sam radio kao nastavnik, moju pažnju privukao je učenik koji je u
razredu od trideset đaka bio poslednji po uspehu na završnom ispitu. Video
sam ga da je zbog toga utučen, pa sam ga pozvao na razgovor.
„Neko mora da bude trideseti u razredu od trideset đaka“, rekao sam
mu. Ove godne desilo se da si ti podneo tu herojsku žrtvu, tako da niko od
5Prvu verziju ove priče čuo sam kao mladi budista u Velikoj Britaniji. Od tada je prepričana i objavljena u
knjizi Indrisa Šaha, The way of the Sufi, Penguin Books, Harmondsworth, 1975, str. 80-81.
tvojih drugova nije morao da pati zbog stida što je na samom dnu. To je
veoma ljubazno i saosećajno od tebe. Zaslužuješ medalju.“
Obojica smo znali da je to što pričam glupost, ali on se nasmešio. Više
mu se nije činilo da je njegov slučaj ravan smaku sveta.
Sledeće godine išlo mu je mnogo bolje, pa je bio red na nekog drugog da
podnese tu herojsku žrtvu.
Postoje dva načina na koja možemo reagovati kad nam se desi kamion
pun stajskog đubriva. Prvi je da nosimo to đubre sa sobom. Stavimo malo u
džepove, malo u torbe, a malo pod košulju. Stavimo malo čak i u pantalone. I
tako, dok idemo naokolo, uvidimo da gubimo prijatelje! Čak i najbolji
prijatelji više nisu tu tako često.
„Nošenje đubreta sa sobom“ je metafora za padanje u depresiju,
negativnost ili gnev. To je prirodna i razumljiva reakcija na nevolju. Ipak,
pritom gubimo mnoge prijatelje, jer je isto tako prirodno i razumljivo što oni
ne žele da se druže s nama kada smo tako depresivni. Štaviše, stajsko đubrivo
neće se smanjivati, ali će miris biti sve gori kako vreme odmiče.
Srećom, postoji i drugi način. Kad nas zadesi pun kamion stajskog
đubriva, duboko uzdahnemo i damo se na posao. Uzimamo kolica, vile i
lopatu. Vilama tovarimo đubre u kolica, guramo oko kuće i zakopavamo u
bašti. To je težak i naporan posao, ali znamo da nema drugog načina.
Ponekad možemo da odnesemo samo pola kolica dnevno. Preduzeli smo
nešto u vezi s problemom, a nismo samo pričali o njemu i tonuli u depresiju.
Dan za danom, kopamo đubre. Dan za danom hrpa je sve manja. Ponekad su
potrebne godine, ali dolazi jutro kada vidimo da pred kućom više nema
đubreta. Šta više, desilo se čudo i na drugoj strani kuće. Cveće u našoj bašti
buja i blista od boja. Njegov miris širi se ulicom tako da susedi, pa čak i
prolaznici, prosto moraju da se smeše. Onda voćka u uglu samo što se ne
preturi, toliko je puna plodova. A voće je slatko i divno: tako nešto ne može
da se kupi. Ima ga toliko da možemo da ga podelimo sa susedima. Čak i
prolaznici dobiju da okuse naše čudesno voće.
Kopanje đubreta je metafora za prepoznavanje tragedije kao korisne za
život. To je rad koji moramo da obavimo sami: niko ne može da nam pomaže.
Ali ako krenemo da kopamo u bašti svoga srca, dan za danom, hrpa bola
polako se smanjuje. Ponekad su potrebne godine, ali doći ce jutro kada više
ne vidimo bol u svom životu, a u našem srcu desilo se čudo. Cveće dobrote
buja na sve strane, a miris ljubavi širi se celom ulicom, ka našim susedima,
rođacima, pa čak i slučajnim prolaznicima. Onda drvo mudrosti u uglu naše
duše počne da povija grane pod teretom divnih saznanja o prirodi života.
Deličemo te plodove velikodušno, čak i s prolaznicima, bez ikakvog
premišljanja.
Kada spoznamo tragični bol, učimo nešto od njega i uzgajamo svoju
baštu, onda možemo da prigrlimo drugog čoveka u dubokoj tragediji i
kažemo mu tiho: ,,Znam.“ Oni će videti da ih razumemo. Počinje saosećanje.
Pokazaćemo im kolica, vile i lopatu i beskrajno ohrabrenje. Ako nismo pre
toga odgajili svoju baštu, to se ne može učiniti.
Poznavao sam mnoge monahe vične meditaciji, smirene, staložene i
spokojne u nevolji. Ipak, samo su neki od njih postali veliki učitelji. Često sam
se pitao zašto.
Sada mi se čini da upravo monasi čiji je život bio relativno lak, koji su
imali samo malo stajskog đubriva za kopanje, nisu mogli da postanu učitelji.
U tome su uspeli samo oni koji su se sretali s ogromnim teškoćama, tiho
kopali po njima i stekli bogatu baštu. I jedni i drugi imali su mudrost, spokoj
i saosećanje, ali oni s mnogo đubreta, imali su ga mnogo više, dovoljno da ga
dele sa svetom. Moj učitelj ađan Ča, koji je, po mom mišljenju, vrhunac svih
učitelja, sigurno je na početku života imao čitavu kolonu kamiona koji su
čekali na red da mu istovare stajsko đubrivo pred kućom.
Možda je pouka ove priče, ako želite da budete od koristi svetu, ako
želite da pođete putem saosećanja, da sledeći put kad vam se desi tragedija,
kažete: „Ura! Još đubriva za moju baštu!“
A ipak,
Postoji bol koji ničemu ne služi
To je hronični bol,
To je onaj pojas bola koji ne služi zaštiti.
To je napadačka sila.
Napadač iznutra
Uništava ličnu sreću
Agresivni napadač na lične sposobnosti
Neprekidno ugrožava lični mir
I,
Uporno muči život!
I,
Iz te bitke izaći će nešto dobro,
Zadovoljstvo zbog savladanog bola.
Postizanje sreće i mira, u životu uprkos bolu.
To je stvarno uspeh,
Veoma naročit, veoma ličan.
Osečanje snage,
Unutrašnje snage,
Koju morate osetiti da biste shvatili.
- Džonatan Vilson-Fuler
Razlog što sam naveo ovu pesmu, uz ljubaznu dozvolu autora jeste to
što je napisana kada je Džonatanu bilo samo devet godina! 6
Deo mog posla jeste da slušam tuđe probleme. Monasi su uvek isplativi jer
nikad ništa ne naplaćuju. Često, kada saslušam složenu i groznu zbrku u koju
su neki ljudi zapali, zbog saosećanja s njima i ja postanem utučen. Da bih
pomogao nekome da se izvuče, ponekad prvo moram da uđem u jamu s njim
i uhvatim ga za ruku - ali uvek pazim da ponesem merdevine. Posle
razgovora sam vedar kao i uvek. Moj rad prilikom savetovanja ne ostavlja
odjeke, jer sam tako obučavan.
Ađan Ča, moj tajlandski učitelj, rekao je da monasi moraju biti kante za
smeće. Monasi, a naročito stariji, moraju da sede u manastiru, slušaju tuđe
probleme i prihvataju sve njihove otpatke. Bračni problemi, teškoće s decom
tinejdžerima, svađe s rođacima, finansijske nevolje - i mi sve to slušamo. A
ne znam zašto. Šta monah u celibatu može znati o bračnim problemima? Mi
smo napustili svet baš da bismo se sklonili od svega toga. Ali iz saosećanja
sedimo i slušamo, delimo svoj mir i gomilamo sve to smeće.
Ađan Ča je ponekad davao dodatni i veoma važan savet. Rekao nam je
da budemo kao kanta za smeće s rupom na dnu! Primaćemo sve to smeće, ali
ga nećemo zadržati u sebi.
Zato efikasan prijatelj, ili savetnik, liči na kantu za smeće bez dna,
nikada neće biti suviše pun i uvek će moći da sasluša još jedan problem.
6Pesma je objavljena pod naslovom Suviše je nadati se, ovde je prenosim po odobrenju autora, Džonatana
Vilson-Fulera.
Često, kad smo utučeni pomislimo: ,,To nije pošteno! Zašto baš ja?“ Bilo bi
nam lakše da je život pravedniji.
Jedan sredovečni zatvorenik u mojoj grupi za meditaciju u zatvoru
zamolio je da razgovaramo posle časa. On je dolazio nekoliko meseci i
prilično sam ga dobro upoznao.
‚‚Brame“, rekao je, „hteo sam da ti kažem da nisam počinio zločin zbog
kog sam zatvoren ovde. Ja sam nedužan. Ne znam koliko robijaša to govori,
ali svi oni lažu, a ja govorim istinu. Ne bih te lagao, Brame, ne tebe.“ Verovao
sam mu. Okolnosti i njegovo držanje ubedili su me da govori istinu. Počeo
sam da razmišljam koliko je to nepravedno, i da se pitam kako bih to mogao
da ispravim. Ali on me je trgao iz misli.
Nastavio je s mangupskim osmehom: „Ali, Brame, ima mnogo drugih
zločina koje sam počinio, a nisu me uhvatili, valjda je tako najpoštenije!“
Presamitio sam se od smeha. Stari lupež shvatio je zakon karme bolje
nego mnogi monasi koje znam.
Koliko često izvršimo zločin, nešto okrutno i pakosno, i ne platimo zbog
toga? Da li ikada kažemo: „Nije pošteno! Zašto me nisu uhvatili?“
A kada moramo da patimo bez primetnog razloga, odmah kukamo: „Nije
pošteno! Zašto baš ja?“ Možda je upravo tako pošteno. Kao zatvorenik iz
moje priče, možda smo počinili mnoge druge zločine za koje nismo kažnjeni,
pa je život, zapravo, sasvim pravedan.
KRITIČKI PROBLEMI I NJIHOVA
SAOSEĆAJNA REŠENJA
Većina ljudi na Zapadu pogrešno shvataju zakon karme. Mešaju ga s
fatalizmom, u kome je svako osuđen da pati zbog nekog nepoznatog zločina
iz zaboravljenog prošlog života. To nije sasvim tačno, kao sto ce vam ova
priča pokazati.
Dve žene pekle su svaka svoj kolač.
Prva žena imala je bedne sastojke. Brašno je bilo toliko staro da je prvo
morala da ga očisti od buđi. Puter s viškom holesterola samo što se nije
pokvaiio. Morala je da vadi smeđe grudvice iz belog šećera (jer ga je neko
zagrabio kašičicom vlažnom od kafe), a jedino voće koje je imala bilo je
prastaro suvo grožđe, tvrdo kao osiromašeni uranijum. Kuhinja joj je bila u
predratnom stilu - ali pre kojeg rata, to se nije tačno znalo.
Druga žena imala je najbolje moguće sastojke. Organski gajeno
integralno pšenično brašno, garantovano ne GMO. Margarin bez holesterola,
sveži šećer i sočno voće koje je uzgajila u sopstvenoj bašti. A kuhinja joj je
bila vrh vrhova, sa svim mogućim modernim spravicama.
Koja je žena ispekla bolji kolač?
Često najbolji kolač ne napravi osoba koja ima najbolje sastojke - za
kolač nisu dovoljni sastojci. Ponekad osoba s lošim sastojcima uloži toliko
truda, pažnje i ljubavi u postupak pripreme da njen kolač bude najukusniji.
Važno je kako postupamo s raspoloživim sastojcima.
Imam prijatelje koji su imali bedne sastojke u ovom životu, rođeni su u
siromašnoj porodici, možda su i zlostavljani kao deca, nisu bili naročito
uspešni u školi, neki su i invalidi i nesposobni da se bave sportom. Ali neke
njihove osobine dobro su se uklopile u sve ostalo i ispekli su stvarno
veličanstven kolač. Zaista im se divim. Da li poznajete takve ljude?
Imam i druge prijatelje, koji su imali najbolje moguće sastojke za život.
Porodice su im bile bogate i pune ljubavi, u školi su se sjajno snašli, sportovi
su im išli od ruke, lepo su izgledali i bili popularni a ipak su protraćili mladost
i život na drogu i alkohol. Da li poznajete nekog takvog?
Polovina karme je u sastojcima koje smo dobili. Druga polovina ona
mnogo važnija, jeste u tome šta ćemo uraditi s tim sastojcima.
Uvek postoji nešto što možemo učiniti sa sastojcima za taj dan, čak i kad je
to nešto samo da sednemo i uživamo uz poslednju šolju čaja. Sledeću priču
ispričao mi je kolega nastavnik u školi, koji je služio u britanskoj vojsci za
vreme Drugog svetskog rata.
Bio je raspoređen u patrolu u burmanskoj džungli; bio je mlad, daleko
od kuće i veoma uplašen. Izviđač iz njegove patrole vratio se i saopštio
kapetanu strašne vesti. Njihova mala grupa naišla je na daleko brojnije
japanske trupe. Patrola je bila višestruko nadjačana i potpuno opkoljena.
Mladi britanski vojnik spremio se da umre.
Očekivao je da će kapetan narediti vojnicima da krenu u oružani proboj:
to je pravi muški postupak. Možda će se neko i izvući. Ako ne - pa, bar će
povesti i neke neprijatelje sa sobom u smrt; vojnici tako rade.
Ali ne i čovek kog su imali za kapetana. On je naredio ljudima da ne
mrdaju, da sednu i spreme čaj. Ipak su oni britanska vojska!
Mladi vojnik mislio je da je njegov zapovednik sišao s uma. Kako može
da misli na čaj kad su okruženi neprijateljima, kad nema izlaza i samo što
nisu poginuli? U vojsci, pogotovo za vreme rata, naređenja se moraju slušati.
Pripremili su čaj za koji su svi bili uvereni da im je poslednji. Pre nego što su
popili do kraja, vratio se izviđač i šapnuo kapetanu. Kapetan se obratio
vojnicima: ‚‚Neprijatelj se premestio.“, objavio je. ‚‚Spakujte se, brzo i tiho –
polazimo!“
Svi su se izvukli na sigurnom i zato je mogao da mi ispriča ovu priču
mnogo godina kasnije.Rekao mi je da duguje život mudrosti tog kapetana, ne
samo tada u Burmi, nego i mnogo puta kasnije. Nekoliko puta u životu bilo
mu je kao da je opkoljen neprijateljima, višestruko nadjačan, bez izlaza,
spreman da umre. Taj neprijatelj bile su teške bolesti, strašne teškoće i
tragedije, i činilo mu se da nema izlaza. Da nije bilo iskustva iz Burme,
verovatno bi pokušao da se silom bori s problemom, i svakako bi ga time
pogoršao. Ali umesto toga, kada su ga smrt ili smrtonosni problemi
okruživali sa svih strana, on bi lepo seo i skuvao čaj.
Svet se stalno menja; život je kretanje. Popio bi čaj, sačuvao snagu i
čekao trenutak, koji je uvek dolazio, kada može da učini nešto efikasno, na
primer, da pobegne.
Oni koji ne vole čaj neka se sete izreke: kada ne možeš ništa da učiniš,
nemoj ništa ni činiti.
Možda deluje suviše očigledno, ali moglo bi da vam spase život.
Jedan mudri monah, kog sam poznavao mnogo godina, pešačio je sa starim
prijateljem kroz tropsku divljinu. Jednog kasnog popodneva stigli su do
divlje usamljene plaže. Iako je protivno monaškim pravilima da se pliva iz
zabave, plava voda je bila vrlo privlačna, a on je morao da se osveži posle
dugog pešačenja, pa se svukao i pošao da pliva.
Dok je bio mladi civil, važio je za dobrog plivača. Ali sada posle dugog
monaškog života, nije plovao godinama. Posle samo nekoliko minuta
brćkanja u talasima, ponela ga je snažna struja i povukla ka pučini. Kasnije
su mu rekli da he ta plaža veoma opasna, baš zbog snažnih morskih struja.
Monah je u prvi mah pokušao da pliva nasuprot struji. Ubrzo je shvatio
da je struja suviše jaka za njega. Tu mu je u pomoć pritekla monaška obuka.
Opustio se, smirio i prepustio struji.
To je čin velike hrabrosti – opustiti se u takvoj situaciji, dok je gledao
obalu kako se sve više i više udaljava. Bio je stotinama metara daleko od
kopna kada je struja konačno oslabila. Tada je zaplivao i izvukao se iz struje
i krenuo prema obali.
Rekao mi je daje plivanje do kopna zahtevalo svaku trunku energije koju
je imao. Stigao je na plažu potpuno iznuren. Bio je siguran da bi, da je
pokušao da se i dalje opire struji, svakako stradao. Opet bi ga odnela jednako
daleko od obale, ali on bi tad već bio iznuren i ne bi imao snage da se vrati.
Da se nije prepustio struji, svakako bi se udavio.
Takve priče pokazuju da izreka „kada nema šta da se učini, nemoj ništa
ni činiti“ nije samo puka teorija. Pre će biti da je to mudrost koja spasava
život. Kakva god struja jača od vas da vas je povukla, to je trenutak da joj se
prepustite. Kada ste u stanju da učinite nešto efikasno, tad je vreme da
počnete da ulažete napor.
Postoji stara budistička priča koja opisuje otprilike isto što i prethodna
situacija - kako da reagujemo na krize kada se odlučuje o životu i smrti.
Jednog čoveka jurio je tigar kroz džunglu. Tigrovi trče mnogo brže od
ljudi, a bogme, i jedu ih. Tigar je bio gladan, a čovek je bio u nevolji.
Kad ga je tigar gotovo stigao, čovek je kraj staze ugledao bunar. Obuzet
očajanjem, uskočio je u njega. Maltene istog časa kad je skočio, uvideo je
koliko je strašnu grešku napravio. Bunar je bio suv, a na njegovom dnu ležala
je sklupčana velika crna zmija.
Nagonski je pružio ruku ka zidu bunara i tu napipao koren drveta. Koren
mu je zaustavio pad. Kada se malo pribrao, pogledao je naniže i video da crna
zmija polako podiže glavu i pokušava da ga ugrize za noge; ali noge su mu
bile tik van njenog domašaja. Pogledao je naviše i video tigra kako se naginje
u bunar i zamahuje šapama, pokušavajući da ga dohvati; ali ruka kojom se
čovek držao za koren bila je tik van njegovog domašaja. Dok je razmišljao o
svojoj mračnoj sudbini, ugledao je dva miša, crnog i belog, kako izlaze iz male
rupe u zidu i počinju da grickaju koren.
Dok je tigar pokušavao da šapom dohvati čoveka, zadnjicom je gurao
omanje drvo, koje je počelo da se trese. Na grani tog drveta, koja se pružala
baš preko bunara, nalazila se košnica. Med iz nje počeo je da kaplje u bunar.
Čovek je ispružio jezik i uhvatio malo meda.
„Mmm! Baš je lepo!“, rekao je i nasmešio se.
U priči koju sam vam upravo ispričao, kad su i tigar i zmija stradali, bilo je
vreme da čovek nešto preduzme. Prestao je da liže med, pa se pomučio,
ispuzao iz bunara i izašao iz džungle na sigurno. Ne možete baš stalno u
životu da ne radite ništa i ližete med.
Jedan mladić iz Sidneja ispričao mi je da je jednom u Tajlandu sreo mog
učitelja ađana Čaa i da je od njega dobio najbolji savet o životu.
Mnogi mladi ljudi sa Zapada koje zanima budizam čuli su početkom
osamdesetih godina za ađana Čaa. Ovaj mladić odlučio se za dugo putovanje
do Tajlanda samo da bi upoznao velikog monaha i postavio mu nekoliko
pitanja.
Putovanje je bilo dugo. Kad je posle osam sati leta stigao iz Sidneja u
Bangkok, seo je u noćni voz i vozio se deset sati do Ubona. Tamo se pogodio
s taksistom da ga odveze do Vata Nong Pa Pong, manastira gde je živeo ađan
Ča. Umoran ali uzbuđen, konačno je stigao do kolibe ađana Čaa.
Učitelj je bio čuven. Sedeo je pred kolibom, kao i obično, okružen
velikom brojem monaha i generala, siromašnih seljaka i bogatih trgovaca,
seljanki u ritama i otmenih dama iz Bangkoka; svi su sedeli jedni kraj drugih.
U kolibi ađana Čaa nije bilo diskriminacije.
Australijanac je seo na ivicu te gužve. Ispred njega je bilo suvise sveta.
Sav potišten, ustao je i udaljio se.
Dok je išao kroz manastir prema glavnoj kapiji, ugledao je neke monahe
kako čiste lišće oko zvonika. S taksistom se dogovorio da dođe po njega za
sat, pa je sad uzeo metlu, rešen da stekne malo dobre karme.
Oko pola sata kasnije, dok je vredno čistio lišće, osetio je da mu je neko
spustio ruku na rame. Okrenuo se i ugledao, zaprepašćen i oduševljen, da je
to ruka ađana Čaa, koji je stajao pred njim i smešio se. Ađan Ča video je
mladića, ali nije stigao da mu se obrati. Veliki monah je tad krenuo iz
manastira na drugi sastanak, pa je zastao pred mladićem iz Sidneja da bi mu
dao poklon. Ađan Ča brzo je rekao nešto na tajlandskom i otišao svojim
poslom.
Monah prevodilac objasnio je mladiću: „Ađan Ča kaže da ako čistiš, radi
to iz sve snage.“ Potom je i prevodilac pohitao za ađanom Čaom.
Mladić je razmišljao o toj kratkoj pouci tokom dugog putovanja nazad u
Australiju. Shvatio je, naravno, da je ađan Ča mislio na nešto mnogo veće
nego što je čišćenje lišća. Shvatio je smisao pouke.
‚‚Šta god da radiš, radi to iz sve snage.“
Nekoliko godina kasnije, u Australiji, rekao je da je taj savet o životu bio
vredan stotinu takvih putovanja u daleke krajeve. Sada mu je to bio glavni
moto, koji mu je doneo sreću i uspeh. Kad je radio, radio je iz sve snage. Kada
se odmarao, odmarao se iz sve snage. Kada se družio s ljudima, družio se iz
sve snage. To je bila formula za uspeli. I da, kada nije radio ništa, i to je radio
iz sve snage.
Tako je ađan Čaa opisao okrivljavanje drugih: kao kad vas svrbi tur, a vi
se češete po glavi.
Dobio sam poziv da održim uvodno predavanje na pedagoškom seminaru u
Pertu. Pitao sam se otkud to. Kada sam stigao u kongresni centar, jedna žena,
na čijem je bedžu pisalo da je organizator seminara, prišla je da me pozdravi.
„Da li me se sećate?“, upitala
To je jedno od najopasnijih pitanja na svetu. Odlučio sam da budem
neučtiv i rekao sam: ,,Ne.“
Ona se nasmešila i ispričala mi da sam pre sedam godina držao
predavanja u školi gde je ona bila direktor. Priča koju sam ispričao u njenoj
školi promenila joj je karijeru. Dala je otkaz na mesto direktora i neumorno
radila kako bi osnovala program za decu koja su bila van sistema - decu
beskućnike, maloletne prostitutke, narkomane - kako bi im pružila drugu
priliku, skrojenu prema njihovoj situaciji. Moja priča, rekla mi je, postala je
osnovna filozofija njenog programa. A tu priču preuzeo sam iz zbirke kratkih
priča Lava Tolstoja, koju sam čitao kao student. 7
Nekad davno, jedan car želeo je da sazna filozofiju života. Bila mu je
potrebna mudrost kako bi mogao da vlada. Religije i filozofije tog vremena
nisu mu davale zadovoljavajući odgovor. Zato je tražio svoju filozofiju u
životnim iskustvima.
Konačno je shvatio da su mu potrebni odgovori na samo tri osnovna
pitanja. Kad bi znao te odgovore, imao bi svu potrebnu mudrost. Ta tri
pitanja bila su:
Posle duge potrage, koja je ispunila veći deo te priče, našao je tri
odgovora prilikom posete pustinjaku. Šta mislite, kakvi su odgovori?
Pogledajte ponovo pitanja. Molim vas, sačekajte malo pre nego što nastavite
da čitate.
Svi znamo odgovor na prvo pitanje, ali ga suviše često zaboravljamo.
7Prema mojim istraživanjima, priča o tri pitanja objavljena je prvi put na jidišu 1902, u knjizi Kratkih
priča više uglednih autora, kao što je Čehov, s ciljem da pomogne Jevrejima progonjenim u Rusiji. Verzija
koju sam pročitao kao student na Kembridžu 1970. godine objavljena je u nekoj antologiji, ali nisam
uspeo da otkrijem u kojoj.
Najvažnije vreme je sada, naravno. To je jedino vreme koje uopšte imamo.
Dakle, ako hoćete da kažete ocu ili majci koliko ih volite, koliko ste im
zahvalni što su baš oni vaši roditelji, učinite to sada. Ne sutra. Ne ni za pet
minuta. Sada. I za pet minuta je suviše kasno. Ako treba da se izvinite svom
partneru, nemojte početi da smišljate razloge zašto ne treba. Prosto učinite
to odmah. Možda više neće biti prilike. Iskoristite svaki trenutak.
Odgovor na drugo pitanje je dubok i moćan. Malo ljudi može da ga
nasluti. Kada sam kao student pročitao odgovor, danima sam bio kao u
izmaglici. Odgovor je bio mnogo dublji nego što sam mogao i da zamislim.
Glasi da je najvažnija osoba ona s kojom ste.
Setio sam se kako sam postavljao pitanja profesorima na fakultetu i
nikad me nisu sasvim čuli. Spolja su slušali, ali iznutra su želei da ih ne
gnjavim. Imali su važnija posla. Tako sam se osećao. Bio je to grozan osećaj.
Takođe, sećao sam se kako sam prikupljao hrabrost da se obratim čuvenom
predavaču i postavim mu lično pitanje, i koliko sam se iznenadio i koliko mi
je prijalo kada mi je posvetio punu pažnju. I drugi profesori čekali su da
razgovaraju s njim,a ja sam bio samo običan dugokosi student, međutim, on
je postigao da se osećam značajno. To je ogromna razlika.
Komunikacija i ljubav mogu da se dele samo kada vam je onaj ko je s
vama, ma ko da je to, u tom trenutku najvažnija osoba na svetu. On će to
osetiti. Znaće. I reagovaće na to.
Bračni parovi se često žale da njihov partner ne sluša šta govore. Time
hoće da kažu kako se s partnerom više ne osećaju značajno. Advokati za
razvode morali bi da potraže neku drugu specijalnost, kad bi se svako ko je
u vezi setio odgovora na carevo drugo pitanje i primenio ga; prema tome, ma
koliko da smo umorni ili zauzeti, kada smo sa svojim partnerom, on se s
nama oseća kao najvažnija osoba na svetu.
U poslovnom svetu, kada je osoba s nama potencijalna mušterija, ako se
ponašamo prema njoj kao da nam je u tom trenutku najznačajnija osoba na
svetu, prodaja će porasti, a sa njom i naša plata.
Car je u orginalnoj priči izbegao antentat zato što je pažljivo saslušao
savet dečačića kad je pošao da poseti pustinjaka. Kada je moćan car bio u
društvu deteta, to dete je za njega bilo najvažnija osoba na svetu, i to je caru
spasilo život. Kada mi posle napornog dana dođu prijatelji da mi pričaju o
svojim problemima, ja se setim odgovora na carevo drugo pitanje i oni mi tad
budu najvažniji na svetu. To je nesebičnost. Saosećanje daje energiju, i to
uspeva.
U prvim razgovorima s decom kojoj je želela da pomogne, organizatorka
pedagoškog seminara koristila je upravo princip „najvažnija osoba na svetu
je ona s kojom si“. Za mnogu od te dece to je bilo prvi put da su se osećala
značajno, naročito pred važnom odraslom osobom. Štaviše, osim što im je
dala značaj, ona ih je pažljivo slušala, ne osuđujući ih. Decu je neko čuo.
Program je bio skrojen u skladu s tim. Deca su se osećala poštovano, i
program je uspeo. Moj govor ipak nije bio pravi uvod u seminar. Jedno od
dece ustalo je da govori posle mene. Ispričalo je svoju priču o porodičnim
problemima, drogi i zločinu, i kako mu je program vratio nadu u život, i kako
će uskoro krenuti na studije. Navrle su mi suze dok sam ga slušao. To je bilo
pravo predavanje.
Većinu vremena u životu obično ste sami. Najvažnija osoba, ona s kojom
ste, tada ste vi lično. Imate mnogo vremena da sebe učinite značajnim. Ko je
prva osoba koje ste svesni kada se ujutro probudite? Vi! Da li ikada kažete:
‚‚Dobro jutro, ja. Želim mi lep dan“? Ja kažem. Ko je poslednja osoba koje ste
svesni pre nego što zaspite? Opet vi! Ja poželim sebi laku noć. Dajem sebi na
značaju u mnogim trenucima svakog dana. I to uspeva.
Odgovor na carevo treće pitanje - šta je najvažnije raditi? – jeste: mariti.
Kada marimo za ljude, postajemo pažljivi i brižni. Taj odgovor pokazuje da je
najvažnije kako se postavimo. Pre nego što opišein šta znači mariti, a učinicu
to kroz nekoliko priča, ponoviću tri careva pitanja s odgovorima.
1. Kada je najvažnije vreme? Sada.
2. Koje najvažnija osoba? Ona s kojom ste.
3. Šta je najvažnije raditi? Mariti.
Stigao sam rano na čas meditacije u zatvoru. Zatvorenik kog dotad nikad
nisam video čekao je da razgovara sa mnom. Bio je pravi div od čoveka,
čupave kose i brade, tetoviranih ruku; ožiljci na njegovom licu govorili su mi
da je učestvovao u mnogim strašnim tučama. Izgledao je tako zastrašujuće
da sam se zapitao zašto on želi da uči meditaciju. Nije on taj tip. Naravno,
pogrešio sam.
Rekao mi je da mu se pre nekoliko dana desilo nešto što ga je strašno
prepalo. Kad je počeo da govori, primetio sam jak irski naglasak. Da bih ga
malo upoznao, rekao mi je da je odrastao u Bedastu, usred uličnog nasilja.
Prvi obračun noževima imao je kad mu je bilo sedam godina. Školski siledžija
zahtevao je od njega novac za užinu. On je odbio da mu ga da. Stariji dečko
izvadio je dugi nož i po drugi put zatražio novac. On je mislio da dečko blefira.
Ponovo je odbio. Siledžija nije pitao treći put, nego je zabio nož
sedmogodišnjaku u mišicu, izvukao ga i udaljio se.
Rekao mi je da je, užasnut, istrčao iz školskog dvorišta, dok mu je krv
tekla niz ruku, i otrčao očevoj kući nedaleko odatle. Njegov nezaposleni otac
pogledao je ranu i poveo sina u kuhinju, ali ne da bi ga previo. Otac je otvorio
fioku, izvadio veliki kuhinjski nož, dao sinu i naredio mu da se vrati u školu i
vrati napadaču.
Tako su ga vaspitavali. Da nije porastao veliki i jak, odavno bi bio mrtav.
Zatvor je bio farma zatvorenog tipa za osuđenike s kratkim kaznama,
kao i za one s dužim, ali koji će uskoro izaći, kako bi mogli da se pripreme za
život na slobodi, jer su tu učili zanate korisne u poljoprivredi. Osim toga,
proizvodi sa zatvorske farme snabdevali su sve zatvore oko Perta jeftinom
hranom, što je smanjivalo troškove. Na australijskim farmama gaje se krave,
ovce i svinje, a ne samo žitarice i povrće; tako je bilo i na zatvorskoj farmi.
Međutim, za razliku od ostalih farmi, ova je imala i klanicu.
Svaki zatvorenik morao je da radi na zatvorskoj farmi. Mnogi među
njima rekli su mi da je najpoželjniji posao u klanici, naročito kod osuđenih za
nasilne zločine, a najtraženiji od svih poslova, za koji se trebalo boriti, bio je
posao samog koljača. E, ovaj veliki i strašni Irac bio je koljač.
Opisao mi je klanicu. Ograde od vrlo jakog čelika, na jednom kraju
široke, sužavaju se unutar zgrade u hodnik, širok taman toliko da njime
prolazi samo po jedna životinja. Kraj tog kanala stoji on, na platformi, s
električnim pištoljem. Krave, svinje ili ovce uteruiu u taj metalni levak uz
pomoć pasa i električnim štapovima. Rekao je da životinje stalno vrište,
svaka na svoj način, i pokušavaju da pobegnu. Nanjuše smrt, čuju smrt,
osećaju smrt. Kada životinja stigne do njegove platforme, muče ili skiči iz
sveg glasa i otima se. Iako električni pištolj može da ubije i najvećeg bika
jednim strujnim udarom, životinja nikad ne stoji dovoljno mirno da bi on
mogao dobro da nacilja. Zato je jednim hicem prvo ošamuti, a tek drugim
ubije. Prvim ošamuti, a drugim ubije. Životinju po životinju. Dan za, danom.
Irac se uznemirio kada je stigao do događaja od pre nekoliko dana, koji
je hteo da mi ispriča. Počeo je da psuje. Potom je nastavio da ponavlja: „Boga
mi, to je j... istina!“ Plašio se da mu neću poverovati.
Tog dana bila je potrebna govedina za zatvore oko Perta, pa su klali
krave. Prvim ošamuti, drugim ubije. Dan je odmicao kao i obično, kad se
iznenada pojavila krava kakvu nikad pre nije video. Ova krava je ćutala. Nije
ni glasa pustila. Držala je glavu pognutu dok je mirno i bez guranja polako
išla ka mestu kraj platforme. Nije se otimala, nije mukala, nije pokušavala da
pobegne.
Kad je stigla na pravo mesto, krava je podigla glavu i pogledala u svvog
dželata potpuno nepomično.
Irac nikad pre toga nije video ništa slično. Mozak mu se blokirao od
zbunjenosti. Nije mogao da podigne pištolj; nije mogao da skrene pogled s
kravljih očiju. Krava ga je gledala pravo u dušu.
Izgubio je pojam o vremenu. Nije znao koliko je to trajalo, ali dok ga je
krava gledala u oči, primetio je nešto što ga je još više potreslo. Krave imaju
veoma krupne oči. U levom oku krave, tik iznad donjeg kapka, primetio je da
se sakuplja voda. Vode je bilo sve više i više, a onda kapak više nije mogao da
je drži. Počela je polako da curi niz obraz, tako da se napravila svetlucava
linija suza. Dugo zatvorena vrata u njegovom srcu počela su da se otvaraju.
Dok je gledao u neverici, video je u kravinom desnom oku, tik iznad donjeg
kapka, kako se sakuplja voda, sve više i više, sve dok ni tu kapak nije mogao
da je drži. Niz kravino lice potekao je i drugi potočić suza. I tada se slomio.
Krava je plakala.
Rekao mi je da je ispustio pištolj, opsovao što je sočnije mogao sve
zatvorske čuvare i rekao im da mu rade šta god hoće - „ALI OVA KRAVA NEĆE
UMRETI!“
Na kraju mi je rekao da je smesta postao vegetarijanac.
Ovo je istinita priča. Drugi zatvorenici s farme su mi sve potvrdili. Krava
koja je plakala naučila je jednog od najvećih nasilnika šta to znači mariti za
nekoga.
Proveo sam u Tajlandu više od osam godina kao monah. Veći deo tog
vremena, živeo sam u šumskim manastirima, medu zmijama. Kada sam
stigao tamo 1974. godine, rečeno mi je da u Tajlandu postoji sto vrsta zmija:
dvadeset devet vrsta je otrovno – od ujeda se umire, a ona jedna ubija
davljenjem!
I naravno, sve to vreme viđao sam sam zmije gotovo svaki dan. Jednom
sam u svojoj kolibi nagazio zmiju od dva metra. Oboje smo poskočili, srećom,
u različitim smerovima. Jednog jutra sam se čak popiškio na zmiju, misleći
da je štap. Izvinuo sam joj se naravno (Možda je zmija pomislila da je
blagoslovena svetom vodicom.) A jednom, dok sam se molio tokom
ceremonije, jednom monahu zmija se popela uz leđa. Tek kada mu je stigla
do ramena, monah se okrenuo da pogleda; i zmija se okrenula da pogleda
njega. Prestao sam da pevam, a monah i zmija gledali su se za trenutak u oči.
Monah ju je pazljivo odgurnuo s odežde, zmija je otišla dalje, a mi smo
nastavili da pevamo.
Kao šumski monasi, naučeni smo da volimo i pazimo sva živa bića, pa i
zmije. Stalo nam je i do njihove dobrobiti, I zato, za sve te godine, nikada
nijednog monaha nisu ugrizle.
Dok sam bio u Tajlandu, video sam i dve baš ogromne zmije. Prva je bila
piton dugačak najmanje sedam metara, tela debelog kao moja butina. Kada
vidite nešto tako veliko, zastanete u nevena; ali stvarno je bio toliki. Video
sam ga ponovo nekoliko godina kasnije, a videli su ga i mnogi monasi iz mog
manastira. Rekli su mi da je posle uginuo. Druga velika zmija bila je
kraljevska kobra. To je bila jedna od tri situacije u tajlandskim šumama kada
sam osetio da atmosfera postaje naelektrisana, kosa mi se podigla na vratu i
sva čula odjednom su mi postala neobjašnjivo oštra. Išao sam stazom kroz
džunglu, skrenuo na krivini i ugledao debelu crnu zmiju kako blokira stazu
široku metar i po. Nisam joj video ni glavu ni rep: bili su u žbunju. Ali kretala
se. Prateći njene pokrete, izmerio sam dužinu zmije prema širini staze. Tek
posle sedam širina staze ugledao sam joj rep. Zmija je bila duga preko deset
metara! Ispričao sam seljanima da sam je video. Oni su rekli da je to
kraljevska kobra - i to baš velika.
Jedan tajlandski monah, učenik ađana Čaa, sada i sam veliki učitelj,
meditirao je u tajlandskoj džungli s grupom monaha. Začuli su zvuke
približavanja neke životinje i svi su otvorili oči. Ugledali su kraljevsku kobru
kako ide prema njima. U nekim delovima Tajlanda kraljevsku kobru zovu i
zmijom od jednog koraka, jer ako vas ugrize, imate vremena da napravite tek
jedan jedini korak - i mrtvi ste! Kraljevska kobra prišla je najstarijem
monahu, podigla glavu u visini njegove, podigla klobuk i počela da sikće.
Šta biste vi uradili? Ne vredi bezati. Te zmije su mnogo brže od ljudi.
Tajlandski monah se nasmešio, polako podigao desnu ruku i blago
pogladio kraljevsku kobi u po glavi. „Hvala što si došla da me posetis“, rekao
je na tajlandskom. Svi su monasi to videli.
To je bio poseban monah izuzetne dobrote. Kraljevska kobra prestala je
da sikće, spustila klobuk, vratila se na zemlju i otišla pred drugog monaha.
Taj momak kasnije je rekao da nije dolazilo u obzir da gladi kobru po
glavi! Ukočio se. Bio je prestrašen. U sebi je želeo da kraljevska kobra što pre
ode do nekog drugog monaha.
Monah koji je pogladio kobru došao je jednom na nekoliko meseci u naš
manastir u Australiji. Baš smo gradili glavnu salu, a imali smo još nekoliko
projekata koji su čekali odobrenje lokalne građevinske komisije.
Gradonačelnik je lično došao da vidi šta mi to radimo.
Gradonačelnik je svakako bio najuticajniji čovek u okrugu. Odrastao je
u tom kraju i bio uspešan farmer. Takođe, bio nam je i komšija. Došao je u
lepom odelu, kako i priliči gradonačelniku. Sako mu je bio otkopčan i
otkrivao je vrlo veliki stomak, pravi australijski, koji se prelivao preko pojasa
elegantnih pantalona i napinjao dugmad na košulji. Tajlandski monah, koji
nije govorio engleski, primetio je gradonačelnikov stomak. Pre nego što sam
stigao da ga sprečim, prišao je gradonačelniku i počeo da ga gladi po njemu.
„O, ne!“, pomislio sam. „Ne smeš da gladiš gradonačelnike po stomaku. Sad
nam neće dozvoliti izgradnju. Gotovi smo! Naš manastir je propao.“
Što je duže tajlandski monah, uz nežan osmeh, gladio i milovao
gradonačelnikov stomak, to se više gradonačelnik smešio i kikotao. Za
nekoliko sekundi, dostojanstveni gradonačelnik gugutao je kao beba. Očito
je uživao u milovanju stomaka i u dodiru tog neobičnog tajlandskog monaha.
Svi naši planovi za izgradnju dobili su dozvolu, a gradonačelnik je
postao jedan od naših i najboljih prijatelja i pomagača.
Najvažniji deo kada marimo za nekoga jeste odakle marimo Taj
tajlandski monah imao je tako čisto srce da je mogao da mazi tajlandsku
kobru po glavi i gradonačelnika po stomaku, a oni su to voleli. Ne
preporučujem da to pokušate kod kuće. Bar dok ne postanete zreli za sveca.
Dok sam još studirao, provodio sam veći deo letnjeg raspusta pešačeći i
kampujući na škotskim visoravnima. Uživao sam u samoći, lepoti i miru
škotskih planina.
Jednog nezaboravnog popodneva išao sam uzanom stazom pored
okeana, krivudajući duž rtova i zaliva na dalekom severu. Toplo jarko sunce
obasjavalo je izuzetnu lepotu oko mene poput reflektora. Vresište je
izgledalo kao beskrajni prostor baršunaste trave, sveže zelene kao da je
proleće; litice su imale oblik katedrala koje se propinju visoko nad
uskovitlanim morem; okean je bio plav kao kasno veće, i kao prošaran
vilinskim svetlima koja su svetlucala i žmirkala pod suncem; a mala smeđa i
zelena kamena ostrvca kao da su lebdela na talasima sve do maglovite linije
horizonta. Čak i galebovi i morske čigre jurcali su nebom i prevrtali se u
vazduhu - od oduševljenja, bio sam siguran. Bila je to priroda u najlepšem
izdanju, u jednom od najlepših predela na našem svetu, po divnom
sunčanom danu.
Skakutao sam uprkos teškom rancu. Bio sam pun radosti, bezbrižan,
pun nadahnuća od posmatranja prirode. U daljini sam ugledao mali auto
parkiran kraj puta, tik ispod litice. Smesta sam zamislio da je i vozač obuzet
divljenjem lepoti prirode pa se zaustavio da se nauživa. Kad sam se približio
dovoljno da vidim kroz zadnji prozor, razočarao sam se i nekako
obeshrabrio, jedini u tom autu bio je sredovečni muškarac i čitao je novine.
Novine su bile tako velike da su mu potpuno zaklanjale pogled na svet
oko njega. Umesto da vidi okean, liticu, ostrvo i travu, on je video samo rat,
politiku, skandale i sport. Novine su bile široke, ali veoma tanke. Samo
nekoliko milimetara dalje od crnih turobnih slova ležala je predivna priroda
u svim duginim bojama. Pomislio sam da uzmem makaze iz ranca i prošećem
rupu u novinama, kako bi čovek video šta je s druge strane članka o privredi,
koji je trenutno čitao. Ali bio je to veliki i čupavi Škot, a ja sam bio mršavi
neuhranjeni student. Ostavio sam ga da čita o svetu, dok sam ja igrao kroz
njega.
Naši umovi uglavnom su zauzeti upravo onim o čemu pišu novine:
ratovi u našim odnosima s ljudima, politika u porodici i na poslu, lični
skandali koji nas potresaju, sportovi naših prizemnih zadovoljstava. Ako ne
umemo da spustimo te novine našeg uma, bar povremeno, ako samo na njih
mislimo, ako je to sve što znamo - onda nikada nećemo iskusiti bezgraničnu
radost i mir prirode u najboljem izdanju. Nikad nećemo spoznati mudrost.
Neki moji prijatelji vole da jedu van kuće. Ponekad odlaze u veoma skupe
restorane i tamo su spremni da potroše brdo novca na izvarednu hranu. Ipak,
pritom propuste čitavo iskustvo, jet ne uživaju u okusu hrane, nego misle
samo na razgovor koji vode sa svojini partnerom.
Da li bi neko razgovarao tokom koncerta nekog čuvenog orkestra?
Ćaskanje bi vam pokvarilo uživanje u prekrasnoj muzici, a verovatno bi vas i
izbacili iz sale. Čak i kada gledamo dobar film ne volimo da nam smetaju. Pa
zašto onda ljudi pričaju dok jedu u restoranu?
Ako je restoran osrednji, onda je možda dobra ideja da se započne
razgovor, kako bi vam skrenuo pažnju s bljutavog obroka Ali kada je hrana
zaista sjajna, i veoma skupa, kad biste rekli svom partneru da ućuti kako
biste mogli da uživate za sve pare - to bi značilo jesti mudro.
Čak i kada jedemo u tišini, često ne uspemo da uživamo u trenutku.
Umesto toga, dok žvaćemo zalogaj, pažnju nam ometa pogled na tanjir dok
biramo šta ćemo sledeće nabosti viljuškom. Neki ljudi idu čak i dva-tri
zalogaja unapred - jedan zalogaj je u ustima, drugi čeka na viljušci, treći čeka
spreman na tanjiru, dok um razmišlja o tome koja je đakonija sledeća.
Da bismo uživali u ukusu hrane, i da bismo spoznali životu svoj njegovoj
punoći, trebalo bi da uživamo u jednom po jednom trenutku, i u tišini. Onda
možemo reći da smo dobili onoliko koliko smo platili u restoranu s pet
zvezdica po imenu život.
Naši političari važe za otvorene ljude, naročito kad je reč o prostoru između
nosa i brade. Takva je tradicija već vekovima, kao što pokazuje sledeća
pripovest iz budističkih priča Jataka.
Nekad davno jedan kralj bio je ljut na jednog svog ministra. Kad god bi
se na dvoru pojavio problem o kome je trebalo razgovarati, ministar bi
prekinuo sve ostale i započeo monolog, koji je uvek trajao bez kraja. Niko,
čak ni kralj nije usnevao da doda ni reč. Osim toga, ono što je ministar govorio
često je bilo potpuno nezanimljivo, dosadnije čak i od unutrašnjosti loptice
za pingpong.
Posle još jednog takvog neuspešnog sastanka, kralj je potražio mir u
svojoj bašti, daleko od frustracije dvoiske politike. U jednom delu baste
ugledao je grupicu dece kako se uzbuđeno smeju dok se okupljaju oko
sredovečnog čoveka, očito invalida, koji je sedeo na zemlji. Deca su dala
čoveku nekoliko novčića, pokazala mu malo lisnato drvo i zatražila od njega
pile. Čovek je uzeo kesu s kamičicima i duvaljku i počeo da gađa drvo
kamenjem.
Skidao je s drveta list po list brzom paljbom iz duvaljke. Za neverovatno
kratko vreme, besprekorno precizno, drvo je dobilo oblik pileta. Deca su dala
čoveku još malo novca, pokazala veliki žbun i zatražila slona. Strelac je
uskoro pomoću duvaljke dao žbunu oblik slona. Deca su pljeskala, a kralju je
pala na pamet ideja.
Krali ie prišao čoveku i ponudio mu basnoslovno bogatstvo ako mu
bude pomogao s jednim dosadnim malim problemom. Šapnuo mu je nešto
na uho. Čovek je klimnuo glavom da se slaže, a kralj se nasmešio prvi put
posle više nedelja.
Sutradan ujutro, sednica je počela kao i obično. Niko nije obraćao pažnju
na novu zavesu na zidu. Vlada je trebalo da raspravlja o novom povećanju
poreza. Čim je kralj objavio dnevni red, nezaustavljivi ministar krenuo je u
monolog. Kako je otvorio usta, osetio je da mu je nešto malo i meko upalo u
grlo i odatle u želudac. Nastavio je da govori. Trenutak kasnije, osetio je da
mu je nešto malo i meko ponovo uletelo u usta. Progutao ga je usred rečenice
i nastavio govor. I tako je stalno morao da guta tokom govora, ali to ga nije
sprečilo da kaže sve što ima. Posle pola sata odlučnog predavanja - i gutanja
tajanstvenih predmeta svakih nekoliko sekundi - uhvatila ga je mučnina. Ali
bio je toliko tvrdoglav da nije hteo da prekine govoranciju. Posle još nekoliko
minuta lice mu je pozelenelo, želudac mu se prevrnuo i konačno je morao da
prekine govor. Držeći se jednom rukom za želudac, a drugom čvrsto
poklopivši usta, da mu ne bi izletelo nešto ružno, pohitao je u najbliže
kupatilo.
Oduševljeni kralj prišao je zavesi i sklonio je, otkrivši invalida koji se
krio iza nje, s duvaljkom i kesicom municije. Kralj je počeo da se trese od
smeha kad je video veliku i sada skoro praznu kesu municije - kuglice od
kokošjeg izmeta, koje su s neumoljivom prednošću uletale u usta sirotog
ministra!
Ministar se nedeljama nije vraćao na dvor. Neverovatno je koliko su
poslova uspeli da obave za to vreme. Kada se vratio, jedva da je progovarao
pokoju reč, a i kad bi govorio, uvek bi podigao desnu ruku ispred usta. 8
Možda bi u našim parlamentima i skupštinama bilo dobro da imamo
takvog strelca, da se poslovi brže obave!
Kći mog druga sa studija išla je u prvi razred osnovne škole. Učiteljica je
upitala veliku grupu šestogodišnjaka: „Šta je najveće na svetu?“
„Moj tata“, rekla je jedna devojčica.
„Slon“, rekao je dečak koji je nedavno bio u zoološkom vrtu.
„Planina“, javio se neko.
Kćerka mog druga rekla je: „Moje oko je najveće na svetu.“ Svi su
zaćutali, pokušavajući da razumeju njen odgovor.
„Kako to misliš?“, upitala je učiteljica, takođe zbunjena.
„Evo, rekla je mala mudrica. „Moje oko može da vidi njenog tatu, i može
da vidi slona. Može da vidi i planinu i mnoge druge stvari. Pošto sve to stane
u moje oko, znači daje moje oko najveće na svetu!“
Mudrost nije učenost nego sposobnost da jasno vidimo ono čemu nas
niko ne može naučiti.
Uz dužno poštovanje prema kćerki mog druga ja bih malo proširio njenu
misao. Nije to naše oko, već je naš um najveći na svetu.
Naš um može da vidi sve ono što vidi naše oko, a može i da vidi sve ono
što zamisli naša mašta. Takođe, može da prepozna zvuke koje oko ne vidi, i
dodir, i može da vidi i sve stvarno i sve zamišljeno. Naš um može da spozna i
ono što leži van pet čula. Pošto sve što se može spoznati može da stane u naš
um, znači da je naš um najveći na svetu. Um sadrži sve.
Mnogi naučnici i njihovi poštovaoci kažu da je um samo nusproizvod mozga,
i zato, kada dođe vreme za postavljanje pitanja, često me pitaju ovo: „Dali um
postoji? Ako postoji, gde je? Da li je u telu? Ili negde napolju? Ili je svuda
istovremeno? Gde je um?“
Da bih odgovorio na to pitanje, ja izvedem malu demonstraciju.
Pitam publiku: „Ako ste u ovom trenutku srećni, molim vas, podignite
desnu ruku. Ako ste nesrećni, makar i samo malo, molim vas, podignite levu
ruku.“ Većina ljudi podigne desnu ruku, neki iskreno, a neki iz ponosa.
„A sad“, nastavim ja, „vi koji ste srećni, molim vas, pokažite tu sreću
desnim kažiprstom. Oni koji su nesrećni neka pokažu tu nesreću levim
kažiprstom. Pokažite mi gde je.
Na to publika počne besciljno da maše prstima na sve strane. Onda
pogledaju oko sebe i vide da su i ostali zbunjeni. Kada s moju poruku, počnu
da se smeju.
Sreća je stvarna. I nesreća je stvarna. Nema nikakve sumnje da i jedna i
druga postoje. Ali ne možete odrediti njihov položaj u svom telu, a ni van
njega, niti bilo gde.
Razlog je to što su i sreća i nesreća deo nečega što postoji samo u umu.
One su deo uma, baš kao što cveće i korov spadaju u baštu Činjenica da i
cveće i korov postoje zapravo dokazuje da i bašta postoji. Takođe, činjenica
da postoje i sreća i nesreća dokazuje da postoji i um.
Otkriće da ne možete pokazati prstom sreću ili nesreću dokazuje da ne
možete locirati um u trodimenzionalnom prostoru. Zapravo, kad se setimo
da je um nešto najveće na svetu, ispostavlja se da um ne može postojati u
trodimenzionalnom prostoru, već trodimenzionalni prostor postoji u našem
umu. Um je najveća stvar na svetu, u njemu se nalazi cela vasiona.
Pre nego što sam postao monah, bio sam naučnik. Istraživao sam svet
teorijske fizike na Kembridžu u Engleskoj. Taj svet je pomalo zen. Nauka i
religija, kako sam utvrdio, imaju mnogo toga zajedničkog, između ostalog, i
dogmu. Sećam se jedne divne definicije iz studentskih dana: „Veličina nekog
naučnika meri se time koliko je dugo u stanju da spreči dalji napredak u
svojoj oblasti!“
U Australiji je nedavno vođena debata između nauke i religije, a ja sam
bio jedan od učesnika. Sećam se šta je rekao neko iz publike: „Kada pogledam
kroz teleskop i vidim lepotu zvezda“, rekla je jedna žena, stroga katolikinja,
„uvek osećam da je moja vera ugrožena.“
„Gospođo, kada naučnik pogleda s drugog kraja teleskopa, sa šireg ka
užem kraju“, odgovorio sam, „da pogleda onoga ko u njega gleda, onda je
nauka ugrožena!“
Kada neko postane budistički monah, po našoj tradiciji, dobija novo ime.
Moje monaško ime je Bramavamso, a ja ga, pošto je prilično dugačko, obično
skraćujem u Bram. Svi me sada zovu tako, osim moje mame. Ona me i dalje
zove Piter, i ima puno pravo da tako čini.
Jednom, tokom telefonskog razgovora kojim su me zvali na međuversku
ceremoniju, pitali su me kako se tačno piše moje ime. Odgovorio sam ovako:
B - za budiste
R - za rimokatolike
A – za anglikance
H - za hinduiste
M-za muslimane
Možda najskupocenije kamenje koje treba što ranije da ubacite u svoju teglu
jeste unutrašnja sreća. Kada nemamo u sebi sreći, ne možemo da je pružamo
drugima. Pa zašto onda mnogi od nas stavljaju sreću negde na kraj liste,
odlažući je sve do samog kraja? (ili čak i posle kraja, kao što će se videti u
ovoj priči.)
Kada mi je bilo četrnaest godina, spremao sam se za malu maturu u
mojoj školi u Londonu. Moji roditelji i nastavnici savetovali su mi da
prestanem da igram fudbal uveče i vikendom - bolje da ostanem kod kuće i
posvetim se učenju. Objasnili su mi koliko je važna mala matura i koliko ću
biti srećan ako položim s visokim ocenama.
Poslušao sam savete i stvarno sam dobro prošao. Ali nisam bio baš
srećan, jer je taj uspeh značio da sad moram da učim još više jer me uskoro
čeka i velika matura. Roditelji i nastavnici savetovali su mi da više ne izlazim
u grad uveče i vikendom, da ne jurim više devojke, kao što sam prestao da
jurim i za fudbalom, i da ostanem kod kuće i učim. Objasnili su mi koliko je
važna velika matura i koliko ću biti srećan ako položim s visokim ocenama.
Ponovo sam poslušao savete i stvarno sam dobro prošao. I opet nisam
bio baš srećan. Jer sad je trebalo opet da učim, četiri duge godine, kako bih
diplomirao na fakultetu. Moja majka i profesori (otac mi je umro) savetovali
su mi da ne idem u kafiće i da izbegavam fakultetske žurke, već da se
posvetim studijama. Objasnili su mi koliko je važna fakultetska diploma, i
koliko ću biti srećan kad diplomiram s visokim ocenama.
U tom trenutku već sam postao sumnjičav.
Video sam neke svoje starije prijatelje koji su vredno i naporno učili i
diplomirali. Sada su opet naporno radili na svom radnom mestu. Veoma
naporno su radili kako bi uštedeli dovoljno novca da kupe nešto važno, na
primer auto. „Kada budem imao novca da kupim auto“, govorili su, „onda ću
biti srećan.“
Kada su skupili dovoljno novca i kupili svoj prvi auto, i dalje nisu bili
srećni. Sada su radili i štedeli da kupe nešto drugo, pa da onda budu srećni.
Ili su se mučili u nekoj ljubavnoj vezi, tražeći životnog partnera. „Kad se
oženim i smirim“, govorili su, „onda ću biti srećan.“
A kad su se oženili, i dalje nisu bili srećni Morali više, čak i po dva posla
kako bi uštedeli dovoljno za kredit za stan ili malu kuću. „Kad budem imao
svoju kuću“, rekli su. ‚‚onda ću biti srecan.“
Nažalost. otplaćivanje stambenog kredita značilo je da i dalje nisu
srećni. Štaviše sada su se spremali da prošire porodicu Imat decu koja će ih
buditi preko noći, na koju će potrošiti sve što zarade i zbog koje će brinuti
mnogo više nego ikad. Dakle, proći će bar dvadeset godina pre nego što budu
mogli da rade ono što žele. Kada deca odrastu, kad se odsele, onda ću biti
srećari“, govorili su.
A kada su deca počela da odlaze od kuće, većina roditelja već razmišlja
o penziji. Zato su nastavili da odlažu svoju sreću, i naporno su radili kako bi
uštedeli za starost. „Kad odem u penziju, onda ću biti srećan“, govorili su.
Čak i pre nego što su otišli u penziju, a još više posle, postali su religiozni
i krenuli su u crkvu. Da li ste ikada primetili koliko je starog sveta u crkvenim
klupama? Pitao sam ih zašto sada idu u crkvu. „Da bih, kada umrem, mogao
da budem srećan!“, rekli su mi.
Za one koji veruju u frazu „kad budem ovo stekao, onda ću biti srećan“,
ta sreća uvek će biti samo san o budućnosti. Kao duga na nebu, uvek korak-
dva ispred njih, ali uvek van domašaja. Oni nikada u životu, pa ni posle toga,
neće spoznati sreću.
Tako je rekao taj stariji monah. Postoje mnoge prednosti kada si riba u
akvarijumu, kazao je. Jeste, one nisu slobodne da slede svoje želje i da plivaju
tamo-amo, ali su oslobođene mnogih opasnosti i neprijatnosti.
Stariji monah potom je počeo da objašnjava kako je isto tako i s ljudima
koji žive u vrlini. Jeste, nisu slobodni da slede svoje želje i ugađaju sebi ovako
ili onako, ali su oslobođeni mnogih opasnosti i neprijatnosti.
Koju od te dve slobode biste vi želeli da imate?
Monasi u mojoj tradiciji nose smeđe haljetke, i to je sve što imamo. Pre
nekoliko godina morao sam da na nekoliko dana odem u australijsku bolnicu.
Pri prijemu su me pitali da li sam doneo svoju pidžamu. Rekao sam im da
monasi ne nose pidžame: ili smo u monaškoni haljetku, ili bez njega! Pustili
su me da ostanem u haljetku.
Ponekad je problem u tome što monaški haljetak liči na haljinu.
Jednog nedeljnog popodneva, u predgrađu Perta, pakovao sam u
manastirski kombi materijal za naš građevinski poduhvat. Iz obližnje kuće
izašla je devojčica od oko trinaest godina da razgovara sa mnom. Ona nikad
nije videla budističkog monaha. Stala je ispred mene, podbočila se i odmerila
me od glave do pete s dubokim prezirom. Onda je počela da me grdi glasom
punim gađenja: „Obukao si se kao devojčica! To je odvratno! Bljak!“
Bila je toliko iznervirana da sam prosto morao da se nasmejem. Setio
sam se šta je moj učitelj ađan Ča savetovao učenicima da kažu kada ih neko
vređa: „Ako vas neko nazove psom, nemojte se ljutiti. Samo pogledajte svoju
zadnjicu. Ako na njoj nema repa, to znači da niste pas. Kraj problema.“
Ponekad mi daju komplimente što nosim haljetak na javnim mestima.
Ali jednom sam se dobro isprepadao.
Imao sam posla u gradu. Moj vozač (monasi ne smeju ni da voze)
parkirao je manastirski kombi u spratnoj garaži. Izjavio je da hitno mora u
toalet, ali pošto je smatrao da su toaleti u garaži prljavi, želeo je da svrati u
obližnji bioskop. I tako, vozač je ušao u bioskop da obavi što mora, a ja sam
ostao ispred bioskopa, na prometnoj ulici, u monaškom haljetku.
Prišao mi je mladić, ljupko se smešeći, i upitao me koliko je sati. Monasi
poput mene su vrlo nedužni. Najveći deo života proveo sam u manastiru. A
pošto monasi ne nose časovnike, morao sam da se učtivo izvinim što ne znam
koliko je sati. On se namrštio i krenuo da se udaljava.
Prešao je samo nekoliko koraka, a ja sam tek tada shvatio šta je zapravo,
hteo. „Znate li koliko je sati?“, verovatno je najstarija moguća rečenica za
nabacivanje. Tek kasnije saznao sam da sam stajao u jednom od
najpopularnijih sastajališta homoseksualaca u Pertu!
Gei mladić se okrenuo da me još jednom pogleda i progovorio glasom
stvarno nalik na Merilin Monro: „Ooo! Ali ta haljina ti stvarno lepo stoji!“
Priznajem da sam se preznojio. Srećom, tog trenutka vozač je izašao iz
bioskopa i spasao me. Od tada pa nadalje uvek smo koristili toalete u garaži.
Jedan od najboljih saveta koji sam dobio kao mladi nastavnik u školi bio je
da, kada pogrešim, i ceo razred počne da se smeje, treba da se smejem i ja.
Tako se đaci ne smeju meni, nego sa mnom.
Mnogo godina kasnije, kad sam već bio monah u Pertu, pozivali su me u
srednje škole da pričam o budizmu. Srednjoškolci su me često iskušavali,
pokušavajući da me dovedu u nepriliku. Jednom, kad sam na kraju izlaganja
o budističkoj kulturi upitao ima li pitanja, četrnaestogodišnjakinja je podigla
ruku i upitala: „Da li se vi palite na devojke?“
Srećom, ostale devojčice iz razreda pritekle su mi u pomoć i izgrdile
drugaricu što ih je sve obrukala. Što se mene tiče, nasmejao sam se i zapamtio
to pitanje, da ga iskoristim u sledećem predavanju.
Drugom prilikom, dok sam išao glavnom gradskom ulicom, presrela me
je grupa devojaka. „Zdravo!“, rekle su veoma prijatno. „Da li nas se sećate?
Pre nekog vremena držali ste nam predavanje u školi."
„Polaskan sam što ste me zapamtile“, rekao sam.
„Nikad vas nećemo zaboraviti“, rekla je jedna od devojaka., Kako da
zaboravimo monaha koji se zove Bra?“
Moja prva monaška godina na severoistoku Tajlanda poklopila se s
poslednjom godinom Vijetnamskog rata. Nedaleko od manastira ađana Čaa,
kraj grada Ubona, nalazila se američka vazduhoplovna baza. Ađan ča pričao
nam je sa uživanjem istinitu priču o tome kako izaći na kraj s uvredom.
Jedan američki vojnik išao je iz baze u gradu na rikši, Na ivici grada prošli su
kraj krčme u kojoj su sedeli prijatelji vozača rikše, prilično pijani.
„Hej!“, povikali su na tajlandskom. „Kuda voziš tog prljavog psa?“ A onda
su se nasmejali, pokazujući prstom američkog vojnika.
Vozač se za trenutak uznemirio. Bio je veoma krupan, a kad nekog
nazovete prljavim psom, to je neizbežno uvod u tuču. Za to vreme, vojnik je
mirno gledao oko sebe, diveći se lepim predelima, jer nije znao tajlandski.
Vozač je odlučio da se malo našali na vojnikov račun. „Vodim ovog
prljavog psa da ga bacim u Mesečevu reku, da se malo okupa!“, odgovorio je
prijateljima.
Vozač i njegovi pijani prijatelji su se smejali, a vojnik nije reagovao -
očigledno, jer nije znao tajlandski.
Kada su stigli do odredišta, vozač je pružio ruku da mu se plati, a
američki vojnik mu je bez reči okrenuo leđa i počeo da se udaljava.
Vozač rikše ljutito je povikao za njim na ne baš pravilnom, ali
razumljivom engleskom: „Hej! Gospodine! Plati dolare!“
Na to se krupni američki vojnik mirno osvrnuo i odgovorio na tečnom
tajlandskom: „Psi nemaju novac.“
Tokom četvrte godine koju sam proveo kao monah u Tajlandu, vežbao sam
dugo i naporno u dalekom šumskom manastiru na severoistoku zemlje.
Kasno jedne noći, tokom duge meditacije u hodu, um mi se iznenada potpuno
izbistrio. Duboke spoznaje obrušile su se na mene poput planinskog
vodopada. S lakoćom sam razumeo duboke misterije koje ranije nisam
poimao. A onda je došlo Ono Veliko. Prosto me je oduvalo. To je bilo to.
Prosvetljenje.
Nikada ranije nisam spoznao takvo blaženstvo. Bilo je puno radosti, a
istovremeno i veoma smireno. Meditirao sam do kasno u noć, vrlo malo sam
odspavao i probudio se na vreme da počnem novu meditaciju u manastirskoj
sali, mnogo pre redovnog zvona u tri ujutro. Obično bih se u tri ujutro, u
vreloj i vlažnoj tajlandskoj šumi, mučio s utrnulošću i sanjivošću. Ne i ovog
jutra. Moje telo bilo je bez napora potpuno uspravno, um mi je bio oštar
poput skalpela, koncentracija mi je bila puna. Baš je bilo divno biti
prosvetljen. Ali bilo je i veliko razočaranje što nije dugo potrajalo.
U to vreme, na severoistoku Tajlanda, hrana je bila grozna. Na primer,
jednom smo za jedini obrok u danu dobili kuglu lepljivog pirinča sa osrednje
skuvanom žabom odozgo. Nije bilo povrća i voća, samo žaba na pirinču, i to
je bilo sve za čitav dan. Počeo sam da grickam meso sa žabljih bataka, a
potom sam prešao na iznutrice. Monah koji je sedeo pored mene takođe je
načeo žablju utrobu. Nažalost, pritom je pritisnuo žabinu bešiku. Unutra je
još bilo mokraće. I tako mu se žaba ispiškila po pirinču. Tada je prestao da
jede.
Obično smo svakog dana za glavno jelo imali kari od trule ribe, a stvarno
je bila trula. Sitna riba, ulovljena tokom kišne sezone, držana je u zemljanim
ćupovima i korišćena tokom cele godine. Jednom sam naišao na takav ćup
dok sam čistio manastirsku kuhinju. Bio je pun crva pa sam krenuo da ga
bacim. Poglavar sela, najobrazovaniji i najprofinjeniji od svih seljana, video
me je i rekao mi da ga ne bacam.
„Ali pun je crva!“, pobunio sam se.
„Još bolje!“, odgovorio je on i uzeo ćup od mene.
Sutradan smo za jedini obrok imali kari od trule ribe.
Dan posle mog prosvetljenja, iznenadio sam se kad sam video dve šerpe
s karijem kojim ćemo začiniti lepljivi pirinač. U jednoj je bio uobičajeni
smrdljivi kari od trule ribe, a u drugoj sasvim jestivi kari od svinjetine. Dakle,
imaću za promenu pristojan obrok, taman da proslavim svoj uspeh.
Starešina je bio ispred mene u redu za hranu. Uzeo je tri pune kutlače
finog svinjskog karija - proždrljivac. Svejedno, ostalo je dovoljno i za mene.
Ali pre nego što mi je dodao šerpu, počeo je da sipa moj divni svinjski kari u
šerpu s karijem od trule ribe. Onda je sve promešao. „Ionako je to sve isto“,
rekao je.
Ostao sam bez reči. Zapravo, pušio sam se od besa. Bio sam razjaren.
Ako je stvarno mislio daje „sve to isto“, zašto je uzeo sebi tri pune kutlače
svinjskog karija pre nego što je sve pomešao? Kakav dvoličnjak! Štaviše, on
je bio meštanin, odrastao je jedući kari od smrdljive ribe - on bi trebalo da ga
voli. Kakav prevarant! Kakva svinja! Kakva varalica!
A onda sam shvatio. Prosvetljeni ljudi ne probiraju hranu niti se ikada
ljute, i ne nazivaju svog učitelja svinjom, čak ni u sebi! A ja jesam bio besan,
a to je značilo - o, ne! - da ipak nisam prosvetljen.
Plamen mog besa smesta je zgasnuo pod vlažnim ćebetom utučenosti.
Gusti tamni oblaci razočaranja navukli su mi se na srce i potpuno zaklonili
sunce koje je doskora bilo moje prosvetljenje. Utučen i sumoran, zagrabio
sam dve kutlače smrdljivog ribljeg karija sa svinjskim karijem i sipao to
preko pirinča. Sad mi više nije bilo važno šta jedem: toliko sam potišten bio.
Saznanje da ipak nisam prosvetljen pokvarilo mi je ceo dan.
Kad smo već kod svinja, jedan imućni lekar specijalista upravo je kupio
veoma skup i brz sportski auto. Naravno, kad potrošite toliko novca na
moćno vozilo, nećete ga voziti samo u sporom gradskom saobraćaju. I tako
je, jednog sunčanog dana, izašao autom iz grada u spokojne seoske predele.
Kad je stigao do zone gde je znao da nema saobraćajnih kamera, nagazio je
na gas i osetio kako se sportski auto propeo. Motor je glasno urltknuo, auto
je jurnuo seoskimn putem, a doktor se smesio od oduševljenja.
Međutim, to oduševljenje nije delio farmer izboran od sunca koji se
naginjao na kapiju pašnjaka. Povikao je iz sveg glasa da bi nadjačao buku
automobila: „Svinja!“
Doktor je znao da se ponaša bahato, da nije u redu što remeti seoski mir
i spokoj, ali pomislio je: „Pa šta! Imam prava da malo uživam.“
Zato se okrenuo i dreknuo na farmera. „Kome ti kažeš da je svinja?“
Za tih nekoliko sekundi, koliko je skrenuo pogled, auto je naleteo na
svinju koja je stajala nasred puta!
Njegov divni novi sportski auto bio je sasvim slupan. A što se svinje tiče,
provela je nekoliko nedelja u bolnici, i to ju je dosta koštalo, a ostala je i bez
auta.
U prethodnoj priči doktor je, zbog uobraženosti, potpuno pogrešno shvatio
upozorenje dobrodušnog farmera. U sledećoj priči moja monaška
uobraženost navela me je na to da potpuno pogrešno shvatim drugu
dobrodušnu osobu, na moju veliku žalost.
Završavao sam posetu majci u Londonu. Ona je pošla sa mnom na
železničku stanicu Iling Brodvej, da mi kupi kartu. Na putu ka stanici, u
prometnoj Ilinškoj ulici, čuo sam nekoga kako dovikuje: „Hare Krišna! Hare
Krišna!“
Pošto sam ja ćelavi budistički monah u smeđem haljetku, često me
pobrkaju sa sledbenikom Društva za svesnost Krišne. U Australiji se često
dešavalo da klipani pokušavaju da mi se podsmevaju, obično s bezbedne
udaljenosti, vičući: „Hare Krišna! Hej, Hare Krišna!“, i ismevajući moj izgled.
Brzo sam našao pogledom čoveka koji je vikao „Hare Krišna!“, i odlučio da
budem smiren, ali odlučan, i da ga izgrdim što se javno podsmeva pravom
budističkom monahu.
S majkom koja me je pratila u stopu, obratio sam se mladiću obučenom
u farmerke, teksas jaknu i štirkanu kapu. „Slušaj, prijatelju! Ja sam budistički
monah, a ne sledbenik Krišne. Trebalo bi da znaš razliku. Nije u redu da vičeš
za mnom Hare Krišnal“
Mladić se nasmešio i skinuo kapu, otkrivši dugačak konjski rep na
temenu inače obrijane glave. „Da, znam!“, rekao je. „Vi ste budistički monah.
Ali ja sam Krišnin sledbenik. Hare Krišna! Hare Krišna!“
Zapravo, uopšte mi se nije rugao, samo je radio ono što harekrišne rade.
Bilo mi je veoma neprijatno. Zašto se takve neprijatnosti dešavaju samo onda
kad i mama može da nas vidi?
Neko vam kaže da ste idiot. Onda vi počnete da mislite: „Kako može da kaže
da sam idiot? Nema on nikakvog prava da me zove idiotom! Kako je to
prostački, reći mi da sam idiot! Zažaliće on što me je nazvao idiotom.“ A onda
shvatite da ste mu upravo omogućili da vas nazove idiotom još četiri puta.
Kad god se setite šta je taj neko rekao, vi mu omogućavate da to ponovi.
U tome i leži problem.
Ako vam neko kaže da ste idiot, a vi se toga odmah oslobodite, onda vam
to više ne smeta. U tome je rešenje.
Zašto dozvoliti drugima da kontrolišu vašu unutrašnju sreću?
PATNJA I OSLOBAĐANJE OD
PATNJE
Ljudi danas suviše razmišljaju. Kada bi samo malo utišali taj proces u glavi,
život bi im bio mnogo lakši.
U našem Tajlandskom manastiru jednu noć sedminčno monasi se odrču sna
i meditiraju čitave noći u glavnoj sali. Takva je tradicija kod šumskih monaha.
Nije suviše teško, jer sledećeg jutra možemo da odmaramo.
Jednog jutra, posle celonoćne meditacije, kad smo krenuli ka svojim
kolibama da malo nadoknadimo san, starešina je zaustavio mladog monaha,
poreklom iz Australije. Na monahovo zaprepašćenje, staresma mu je predao
veliku hrpu haljetaka za pranje uz naređenje da to odmah obavi. Prema našoj
tradiciji, svi pomažemo staresmi u pranju odece i obavljanju drugih sitnih
poslova.
Samo što je gomila za pranje bila ogromna. Štaviše, sve se pralo na vrlo
tradicionalan način šumskih monaha. Treba dovući vodu s bunara, založiti
veliku vatru i staviti vodu da se ugreje. Onda treba manastirskom mačetom
iseci cepanicu od nangkovog drveta na komadiće veličine prsta. Onda te
komadiće treba ubaciti u ključalu vodu da bi pustili sok, koji služi kao
deterdžent. Onda treba staviti haljetke u dugačko drveno korito, svaki za
sebe, sipati preko njih smeđu ključalu tečnost i zatim lupati haljetak rukom
dok ne bude čist. Onda ih treba raširiti da se osuše na suncu i povremeno ih
okretati da se prirodna boja kojom su ofarbani ne bi razlila. Pranje čak i
jednog haljetka je dug i naporan postupak. Pranje ovako velikog broja
haljetaka trajaće više sati. Mladi monah bio je umoran jer čitave noći nije
spavao. Bilo mi ga je žao.
Pošao sam za njim u šupu za pranje da mu pomognem. Kad sam stigao
tamo, on je gunđao i psovao više u tradiciji Brizbena, nego budizma. Žalio se
kako je to nepravedno i okrutno. ,,Pa zar nije mogao da sačeka do sutra? Zar
ne shvata da nisam spavao cele noći? Nisam postao monah da bih ovo radio!“
Nije baš tako reka , ali ova pojednostavljena verzija je jedina koja se može
napisati u knjizi.
U to vreme ja sam bio monah već nekoliko godina. Razumeo sam kako
je mladiću i znao sam kako da reši problem. ‚‚Mnogo je teže razmišljati o tome
nego uraditi to“, rekao sam mu.
On je zaćutao i zagledao se u mene. Posle nekoliko trenutaka tišine,
ćutke se dao na posao, a ja sam otišao da spavam. Kasnije tog dana potražio
me je da mi zahvali što sam mu pomogao u pranju. Imao sam potpuno pravo,
rekao je, kazavši da je razmišljanje o tome daleko teže. Kada je prestao da
kuka i prosto počeo da pere, više nije bilo nikakvog problema.
Najteži deo bilo čega u životu jeste razmišljanje o tome.
Tokom druge godine koju sam proveo kao monah na severoistoku Tajlanda,
dobio sam šumski tifus. Groznica je bila toliko jaka da su me primili na
Monaško odeljenje Regionalne bolnice u Ubonu. U to vreme, sredinom
sedamdesetih godina XX veka, Ubon je bio provincijski gradić u veoma
siromašnoj zemlji. Sav malaksao i bolan, s priključenom infuzijom, primetio
sam da bolničar napušta svoje mesto u šest po podne. Pola sata kasnije,
zamena još nije došla, pa sam pitao monaha u susednom krevetu da li bi
trebalo nekome da javimo da bolničar u noćnoj smeni nije došao na posao.
Sused mi je odgovorio da na Monaškom odeljenju nema noćnog dežurstva.
Ako vam tokom noći postane lošije, to je samo loša karma. Iovako sam bio
ozbiljno bolestan; tad sam se i prestravio!
Sledeće četiri nedelje, svakog jutra i popodneva, bolničar građen kao
vodeni bivo davao mi je injekcije u zadnjicu. To je bila siromašna državna
bolnica u nerazvijenom delu zemlje Trećeg sveta, pa su igle bile iskuvavane
i korišćene mnogo puta, više nego što bi čak i u Bangkoku bilo prihvatljivo.
Mišićavi bolničar morao je da uloži priličnu snagu da bi sad već otupela igla
probila kožu. Od monaha se očekuje da budu žilavi i otporni, ali moja
zadnjica nije bila: sve me je bolelo. Mrzeo sam tog bolničara.
Bio sam u bolovima, vrlo slab i nikad se nisam osećao toliko jadno. A
onda, jednog popodneva, na Monaškom odeljenju pojavio se ađan Ča. Došao
je da me poseti. Mene! Bio sam silno polaskan i impresioniran. Bio san...
uzdignut Osećao sam se sjajno – dok ađan Ča nije otvorio usta. Ono što je
rekao, kasnije sam to saznao, rekao je i mnogim drugim bolesnim monasima
koje bi posetio u bolnici.
Rekao mi je ovo: „Ili će ti biti bolje, ili ćeš umreti.“
A onda je otišao.
Moje oduševljenje je nestalo. Moja radost zbog posete je prestala.
Najgore od svega bilo je to što nisam mogao ništa da zamerim ađanu Čau. To
što je rekao bilo je potpuno tačno. Ili će mi biti bolje, ili ću umreti. U svakom
slučaju, neugodnosti zbog bolesti neće dugo trajati. Začudo, to me je umirilo.
I desilo se da mi je bilo bolje i nisam umro. Eto kako je sjajan učitelj bio ađan
Ča.
Kada držim predavanja, često tražim od publike da podignu ruku oni koji su
bar jednom bili bolesni. Skoro svi dignu ruke. (Oni koji ne dignu, ili su
zadremali, ili su se upustili u seksualne maštarije!) To dokazuje, kažem
potom, da je sasvim normalno biti bolestan. Zapravo, bilo bi veoma neobično
kad se ne biste razboleli s vremena na vreme. Pa kad je tako, pitam ih, zašto,
kad odete kod lekara na pregled, kažete: „Nešto nije u redu sa mnom,
doktore“? Nije u redu samo ako se baš nikad ne razbolite. Dakle, racionalna
osoba trebalo bi da kaže: „Sve je kako treba sa mnom, doktore! Ponovo sam
bolestan!“
Kad god bolest posmatrate kao nešto pogrešno, dodajete nepotreban
stres čak i krivicu, povrh neprijatnosti koje osećate. U devetnaestovekovnom
romanu Edgin, Samjuel Batler zamislio je društvo u kome se bolest smatra
zločinom, a bolesnike osuđuju na zatvor. U jednom upečatljivom odlomku,
optuženog čoveka koji šmrče i kija u sudnici, sudija kritikuje što je višestruki
povratnik. To nije prvi put da se pojavio pred sudom zbog prehlade. Štaviše,
sam je kriv za to, jer je jeo nezdravu hranu, nije propisno vežbao i vodio je
život pun stresa. Osuđen je na višegodišnji zatvor.
Koliko nas se oseća krivim kad se razbolimo?
Jedan brat monah godinama je bolovao od neke nepoznate bolesti.
Provodio je dan za danom, sedmicu za sedmicom, u krevetu po ceo dan,
suviše slab čak i da izađe iz sobe. Manastir nije štedeo ni novca ni truda,
organizovali su mu sve moguće načine lečenja, klasične i alternativne,
pokušavajući da mu pomognu, ali ništa nije uspevalo. On bi pomislio da mu
je malo bolje, izmileo bi napolje da malo prošeta, a onda bi mu se bolest
vratila i trajala bi nedeljama. Mnogo puta pomislili su da će umreti.
Jednog dana, mudrom starešini tog manastira sinulo je rešenje. Pošao je
pravo u sobu bolesnog monaha. Bolesnik je bez nade gledao starešinu.
„Došao sam ovamo“, rekao je starešina, ,,u ime svih monaha i monahinja
ovog manastira, a i svih vernika koji nas podržavaju. U ime svih tih ljudi koji
te vole i brinu za tebe, došao sam da ti dam dozvolu da umreš. Ne moraš više
da se trudiš da ozdraviš.“
Na te reći bolesni monah je zaplakao. On se silno trudio da ozdravi.
Njegovi prijatelji davali su sve od sebe da mu pomognu da zaleči bolesno telo,
a on nikako nije želeo da ih razočara. Osećao se kao nezahvalnik, osećao se
krivim što mu nikako nije bolje. Kad je čuo starešinine reci, znao je da sad
može mirno da boluje, čak i da umre. Ne mora više da se muči da bi udovoljio
prijateljima. Od tog olakšanja je i zaplakao.
A šta mislite, šta se potom desilo? Od tog dana počeo je polako ali
sigurno da se oporavlja.
Koliko nas govori: „Kako se danas osećaš?“, kada posetimo nekoga u bolnici?
Kao prvo, ala je to glupo pitanje! Naravno da se oseća grozno, inače ne
bi bio u bolnici, zar ne? Osim toga, to inače nedužno pitanje predstavlja veliki
psihički pritisak. Bolesniku se čini da bi bilo nepristojno da uvredi posetioca
iskrenim odgovorom da se oseća veoma loše. Kako da nekog ko se potrudio
da dođe i poseti ga u bolnici razočara opisom da se oseća bedno, kao isceđena
krpa? I zato oseća obavezu da odgovori: „Mislim da mi je danas malo bolje“,
i istovremeno oseća grizu savesti što se nije potrudio da se zaista oseća bolje.
Nažalost, mnogi posetioci u bolnici, zapravo, pogoršavaju stanje bolesnika!
Jedna monahinja iz ogranka tibetanskih budista, poreklom iz Australije,
umirala je od raka u hospicijumu u Pertu. Poznavao sam je nekoliko godina i
često sam odlazio da je posetim. Jednog dana telefonirala mi je u manastir i
zatražila da je posetim tog istog dana, jer je osećala da joj se primiče čas.
Ostavio sam sve što sam radio i smesta našao nekog ko će me odvesti
sedamdeset kilometara do bolnice u Pertu. Kada sam se javio na recepciju,
jedna stroga medicinska sestra rekla mije da je budistička monahinja izričito
rekla da niko ne može da je poseti.
„Ali došao sam izdaleka samo da bih je posetio", rekao sam blago.
„Žao mi je“, brecnula se medicinska sestra, „ona ne želi posetioce i mi to
moramo da poštujemo.“
„Ali to je nemoguće", pobunio sam se. „Telefonirala mi je pre sat i po i
zamolila da dođem.“
Medicinska sestra prostrelila me je pogledom i naredila da pođem za
njom. Zaustavili smo se pred vratima monahinjine sobe i tu mi je sestra
pokazala veliki papir zakačen na zatvorena vrata.
„APSOLUTNO NIKAKVE POSETE!“
„Eto, vidite!“, rekla je sestra.
Ja sam se zagledao u cedulju i primetio još reči, sitnijim slovima ispod
toga: „...osim za ađana Brama”.
I tako sam ušao.
Kada sam pitao monahinju zašto je stavila obaveštenje s navedenim
izuzetkom, objasnila mi je, kad njeni prijatelji i rođaci dođu u posetu, da se
oni veoma rastuže i pokunje što ona umire, pa joj od toga bude još gore.
„Dovoljno je loše što umirem od raka“, rekla je, „ne moram još da trpim i
njihove emocionalne probleme.“
Potom je rekla da sam ja jedini prijatelj koji se ponaša prema njoj kao
prema osobi, a ne kao prema samrtniku; ne potresam se kad je vidim bledu i
usukanu, več joj pričam viceve i uspevam da je nasmejem. I tako sam joj
pričao viceve dobrih sat vremena, a ona je mene za to vreme učila kako da
pomognem prijateljima kad umiru. Naučio sam od nje da, kada posetite
nekoga u bolnici, treba da pričate s tom osobom, a lekarima i bolničarkama
prepustite da pričaju s bolešću.
Umrla je dva dana posle moje posete.
Kao budistički monah često imam posla sa smrću. Deo mog posla jeste i da
vršim budističke pogrebne ceremonije. Zato lično poznajem mnoge
direktore pogrebnih preduzeća u Pertu. Verovatno kao protivteža potrebi da
u javnosti budu vrlo dostojanstveni, skoro svi privatno imaju sjajan smisao
za humor.
Na primer, jedan direktor pogrebnog preduzeća pričao mi je o groblju u
Južnoj Australiji, koje je smešteno u udolini s tlom bogatim glinom. Već
nekoliko puta desilo se, ispričao mi je, da neposredno pošto spuste kovčeg u
grob, naiđe pljusak i rupa se ispuni vodom. Dok sveštenik govori molitve,
kovčeg polako isplivava nazad na površinu!
Onda je bio jedan vikar u Pertu, koji je na samom početku sahrane
nehotice pritisnuo svu dugmad na govornici. Istog časa, usred molitve,
kovčeg je počeo da se kreće kroz zavesu, ton na mikrofonu se prekinuo i
začule su se trube Poslednjeg pozdrava za vojne veterane! A pritom je
pokojnik bio osvedočeni pacifista.
Jedan direktor pogrebnog preduzeća imao je naviku da mi priča viceve
dok obojica idemo ispred pogrebnih kola, dok za njima kolona ožalošćenih
ide polako kroz groblje do pripremljene rake. Kad bi stigao do poente vica, a
svi su bili urnebesno smešni, ćušnuo bi me laktom u rebra i pokušao da me
natera da se nasmejem. Silno sam se trudio da ne prasnem u smeh. Kada
bismo se približili mestu gde je iskopana raka, morao sam vrlo strogo da mu
kažem da prestane s takvim ponašanjem, kako bih mogao da namestim izraz
lica u skladu s prilikom. A on bi na to odgovorio novim vicem - svinja jedna!
Tokom godina naučio sam da malo razvedrim budističke pogrebe. Pre
nekoliko godina skupio sam hrabrost da prvi put na sahrani ispričam vic. Čim
sam počeo da ga pričam, direktor pogrebnog zavoda, koji je stajao iza
ožalošćenih, shvatio je šta nameravam i počeo da se beči na mene, očajnički
pokušavajući da me spreči u tome. Prosto je nezamislivo pričati viceve na
pogrebu. Ali ja sam čvrsto odlučio. Direktor je potpuno pobledeo u licu, pa je
ličio na neke od svojih štićenika. Na kraju vica, ožalošćeni u kapeli prasnuli
su u smeh, a do maločas zgrčeno lice direktora opustilo se od olakšanja.
Porodica i prijatelji posle su mi čestitali. Rekli su da bi pokojnik sigurno
uživao u tom vicu i da bi mu sigurno bilo drago što su ga njegovi najbliži
ispratili s osmehom. Od tada često pričam taj vic na sahranama. Zašto da ne?
Da li biste vi želeli da vaši prijatelji i porodica na vašoj sahrani čuju moj vic?
Kad god sam nekom postavio to pitanje, uvek su odgovarali: „Da!“
Pa, kakav je to vic?
Stari bračni par bio je toliko dugo zajedno da su i umrli u razmaku od
nekoliko dana. I tako su se zajedno našli u raju. Divan anđeo odveo ih je do
veličanstvene vile na vrhu brda, s pogledom na okean. Na ovom svetu samo
milijarderi mogu sebi da priušte tako divno imanje. Anđeo je objavio da će
vila biti njihova, kao rajska nagrada.
Muž je bio praktičan čovek pa je odmah odgovorio: „Sve je to divno i
krasno, ali ne verujem da možemo da plaćamo porez na tako veliko imanje."
Anđeo se ljubazno nasmešio i rekao im da u raju ne postoji porez na
imovinu. Onda ih je proveo kroz mnoštvo soba u vili. Svaka soba bila je
uređena s izvanrednim ukusom - u nekima je bio starinski nameštaj, a u
nekima vrlo moderan. Skupoceni lusteri krasili su mnoge prostorije. U
svakom kupatilu stajale su česme od čistog zlata. Videli su DVD sisteme i
sjajne, velike plazma televizore. Na kraju obilaska, anđeo je rekao da, ako im
se možda nešto ne dopada, samo neka ga pozovu i on će to odmah zameniti.
To je bila njihova rajska nagrada.
Muž je u sebi procenjivao vrednost svega što su videli pa je rekao: „To
je vrlo skup nameštaj. Ne verujem da možemo priuštiti da plaćamo
osiguranje.“
Anđeo je zakolutao očima i ljubazno im rekao da lopovi ne mogu da uđu
u raj, pa nema nikakve potrebe za osiguranjem imovine. Onda ih je poveo niz
stepenište, u prostranu garažu vile. Tu su ugledali veliki novi džip s pogonom
na sva četiri točka, kraj njega blistavu Rols-rojsovu limuzinu, a s druge strane
jarkocrveni ferari kabriolet. Muž je oduvek želeo moćan sportski auto, ali na
ovom svetu mogao je samo da sanja o tome. Anđeo je rekao da, ako žele da
zamene model za neki drugi, treba samo da ga pozovu i kažu. To im je bila
rajska nagrada.
Muž je mračno rekao: „Čak i kad bismo mogli da platimo registraciju, a
ne možemo, kakvog smisla ima posedovati sportski auto u današnje vreme?
Samo će me kažnjavati zbog brze vožnje.“
Anđeo je zavrteo glavom i strpljivo im objasnio da u raju nema potrebe
za registrovanjem automobila, a da nema ni ograničenja brzine. Neka
slobodno vozi ferari koliko god brzo želi. Onda je anđeo otvorio vrata garaže.
S druge strane puta prostirao se veličanstveni teren za golf sa osamnaest
rupa. Anđeo je rekao da su u raju saznali koliko muž voli golf, i dodao je da je
ovaj prekrasan teren projektovao Tajger Vuds lično.
Muž je i dalje delovao utučeno. „To je vrlo skup golf klub, ako je suditi
po klupskoj zgradi, ne verujem da ću moći da platim članarinu.“
Anđeo je glasno uzdahnuo, ali se brzo pribrao i uverio muža da u raju
nema nikakvih članarina. Štaviše, na rajskim goli terenima ne morate čekati
na red za početak, loptica uvek preleće preko peska, a trava je tako udešena
da, ma kako udarili lopticu, ona uvek sklizne u rupu. To je bila njegova rajska
nagrada.
Kad ih je anđeo ostavio nasamo, muž je počeo da grdi ženu. Bio je toliko
ljut na nju da je vikao i besneo i svašta joj zamerao. Ona nikako nije mogla da
shvati zašto se muž toliko ljuti.
„Zašto si tako besan?“, upitala ga je. „Imamo ovu divnu kuću i prekrasan
nameštaj. Imaš svoj ferari, smeš da ga voziš koliko god brzo želiš, a teren za
golf ti je bukvalno preko puta. Zašto se sad ljutiš na mene?“
„Zato, ženo“, gorko je rekao muž, „da me nisi kljukala onom zdravom
hranom, mogao sam odavno stići ovamo!“
Verovatno nam je najteže da prihvatimo smrt deteta. Mnogo sam puta imao
čast da učestvujem u pogrebnoj službi za nekog dečaka ili devojčicu, decu
koja nisu uspela da sakupe mnogo životnog iskustva. Moj je posao da
pomognem potresenim roditeljima, kao i svima ostalima, da prevaziđu
osećaj krivice i opsesivno pitanje koje se uvek ponavlja: ,,Zašto?“
Često se koristim parabolom koju sam čuo pre mnogo godina u
Tajlandu.
Običan šumski monah meditirao je sam u džungli, u kolibi od slame.
Kasno jedne večeri naišla je vrlo jaka monsunska oluja. Vetar je urlao poput
mlaznog aviona, a žestok pljusak dobovao po kolibi. Kako je noć odmicala,
oluja je sve više jačala. Prvo se čulo kako se grane otkidaju od drveća. Onda
je čitavo drveće padalo, iščupano iz korena silinom orkanskog vetra, i uz
strašnu lomljavu padalo na zemlju.
Monah je uskoro shvatio sa mu slamna koliba neće biti nikakva zaštita.
Ako bi drvo palo na nju, pa čak i neka veća grana, probilo bi se kroz slamni
krov i zdrobilo monaha na mestu. Nije spavao čitave noći. Za to vreme mnogo
puta čuo je šumske divove kako padaju na tlo uz tresak, a srce bi mu ubrzano
tuklo.
Tek pred zoru, kao što često biva, oluja je prestala. S prvim jutarnjim
svetlom monah se uputio napolje da osmotri štetu. Mnoštvo velikih grana,
kao i dva povelika drveta, pali su tik pored kolibe. Međutim, monahovu
pažnju nisu privukla iščupana stabla i otkinute grane rasute po tlu, nego
mnoštvo lišća koje je ležalo u gustom sloju svuda naokolo.
Kao što je i očekivao, većina lišća koje je ležalo na tlu bilo je staro i smeđe
lišće, koje je odživelo svoje. Među smeđim lišćem bilo je mnogo i žutog. Bilo
je i nekoliko zelenih listova. A među tim zelenim listovima neki su bili tako
sveži, jedri i zeleni da je znao da su se sigurno tek probili iz pupoljaka, možda
tek nekoliko sati ranije. U tom trenutku monah je razumeo prirodu smrti.
Poželeo je da proveri istinu svog saznanja pa je podigao pogled ka
krošnjama drveća. I zaista, većina lišća koje je ostalo na drveću bili su mladi,
zdravi i zeleni listovi, na vrhuncu života. A ipak, iako je na zemlji ležalo i
dosta tek rođenog zelenog lišća, na granama su ostali i stari, smežurani i
smeđi listovi. Monah se nasmešio: od toga dana pa nadalje, smrt deteta više
ga neće potresti.
Kada oluja smrti dune kroz našu porodicu, obično odnosi najstarije,
smeđe listove, Takođe, odnese mnoge sredovečne, kao što su žuti listovi s
drveta. Mladi ljudi takođe umiru, na vrhuncu života, slični zelenim listovima.
A ponekad smrt otme iz života i poneko sasvim malo dete, baš kao što oluja
u prirodi otkine i mali broj mladih izdanaka. To je osnovna priroda smrti u
našoj zajednici, ista kao što je osnovna priroda oluje u šumi.
Nikoga ne možemo okriviti i niko ne može da snosi krivicu za smrt
deteta. Takva je priroda. Ko će da okrivi oluju? A nama pomaže da
odgovorimo na pitanje zašto neka deca umiru. Odgovor je isti kao i na pitanje
zašto poneki sasvim mladi zeleni list bude otkinut u oluji.
Možda najteži trenutak u pogrebnoj službi jeste kada se kovčeg spušta u raku
ili, u slučaju kremacije, kada se pritisne dugme koje pomera kovčeg. Kao da
poslednji fizički trag drage osobe biva konačno i zauvek otet od ožalošćenih.
Često upravo u tom trenutku ne mogu više da obuzdaju suze.
Takvi trenuci naročito su teški u nekim krematorijumima u Pertu.
Tamo, kada se pritisne dugme, kovčeg polako biva spušten u podrumske
prostorije gde se nalaze peći. Namera je bila da se dočara sahrana. Ipak, to
što pokojnik odlazi naniže može podsvesno da asocira i na odlazak u pakao!
Ljudima je već teško što su izgubili nekog dragog; dodajte tome i nagoveštaj
spuštanja u podzemni svet, i postane nepodnošljivo teško.
Zato sam jednom predložio da se kapele krematorijuma grade tako da,
kada sveštenik pritisne dugme za predaju pokojnika, kovčeg elegantno
odlebdi naviše. To bi lako moglo da se resi jednostavnim hidrauličnim liftom.
Kada se kovčeg približi tavanici, nestao bi u uskovitlanim oblacima suvog
leda, pa kroz vrata koja bi se otvorila na krovu, a sve to uz zvuke prijatne
rajske muzike. Kako bi to utešno delovalo na ožalošćene!
Međutim, oni koji su čuli za moj predlog smatrali su da bi to pokvarilo
integritet ceremonije, pogotovo u slučajevima kada svi znaju da je pokojnik
u kovčegu bio takav nitkov da nema šanse da ode ‚‚gore“. Zato sam izmenio
predlog i predložio da postoje tri dugmeta, zavisno od slučaja: dugme gore
za dobre ljude, dugme dole za nevaljalce i dugme bočno za nejasnu većinu.
Tako bih, u skladu s demokratskim principima zapadne civilizacije, a i da
malo začinim inače turobnu priliku, mogao tražiti od ožalošćenih da
dizanjem ruku odluče koje ću od tri dugmeta pritisnuti! Tako bi sahrane bile
mnogo upečatljivije i ljudi bi imali veoma dobar razlog da idu na njih.
Jedan čovek, koji je bio uspešan u životu, imao je četiri žene. Kada mu se život
primakao kraju, pozvao je k sebi svoju četvrtu ženu, najnoviju i najmlađu.
„Dušo“, rekao je gladeći njenu legendarnu figuru, „za dan-dva ću biti
mrtav. A onda ću biti usamljen bez tebe. Da li bi pošla sa mnom?“
„Nema šanse!“, izjavila je veličanstvena devojka. „Ja moram da ostanem
ovde. Rado ću održati govor na sahrani, ali ništa više od toga.“
Takvo hladno odbijanje ubolo ga je u srce kao nož. Toliko je pažnje
posvetio svojoj najmlađoj ženi. Koliko se ponosio njome da je uvek nju vodio
na zvanične prijeme. Ona je njegovoj starosti dala dostojanstvo. Iznenadio se
kad je uvideo da ga nije volela onako kako je on voleo nju.
Ipak, ostale su mu još tri žene, pa je pozvao k sebi treću ženu, kojom se
oženio kad je bio sredovečan. Silno se trudio da osvoji ruku te treće žene.
Mnogo ju je voleo jer mu je omogućila mnogo radosti. Bila je toliko privlačna
da su je mnogi muškarci želeli; a ipak, uvek mu je bila verna. Ona mu je
pružala osećaj sigurnosti.
„Draga“, rekao je čvrsto je grleći, „za dan-dva ću biti mrtav. A onda ću
biti usamljen bez tebe. Da li bi pošla sa mnom?“
„Nikako!“, smesta je rekla zavodljiva mlada poslovna žena. „To se nikad
ne radi. Prirediću ti raskošan pogreb, ali kad se to završi, odlazim s tvojim
sinovima.“
Neverstvo treće žene potreslo je čoveka. Rekao joj je da ide i pozvao
drugu ženu.
S tom drugom ženom je odrastao. Nije bila naročito privlačna, ali uvek
je bila uz njega, pomagala mu u svakom problemu i davala mu neprocenjive
savete. Ona mu je bila najbolji prijatelj.
„Voljena“, rekao je gledajući je pravo u oči, „za dan-dva ću biti mrtav. A
onda ću biti usamljen bez tebe. Da li bi pošla sa mnom?“
„Žao mi je“, iskreno je rekla ona, „ne mogu da pođem s tobom. Poći ću
do ivice groba, ali ni korak dalje.“
Starac je bio očajan. Pozvao je i prvu ženu, koju kao da je znao čitavog
života. Poslednjih godina ju je zanemario, pogotovo otkako je sreo zavodljivu
treću i upadljivu četvrtu ženu. Ali ta prva žena bila mu je zaista važna, ona je
tiho i postojano radila iza scene. Bilo ga je stid kada ju je video da ulazi, loše
obučena i vrlo mršava.
„Najdraža moja“, rekao je molećivo, „za dan-dva ću biti mrtav. A onda ću
biti usamljen bez tebe. Da li bi pošla sa mnom?“
„Naravno! Poći ću s tobom“, odgovorila je ona smireno. „Ja uvek idem s
tobom, iz života u život.“
Ta prva žena zvala se Karma. Ime druge je Porodica. Treća je Bogatstvo.
A četvrta Slava.
Molim vas da sad ponovo pročitate priču kad znate ko su četiri žene.
Kojoj ženi je najvažnije posvetiti pažnju? Koja će poći s vama i kada umrete?
Tokom moje prve godine u Tajlandu, vozili smo se od manastira do
manastira u zadnjem delu malog kamiona. Stariji sveštenici imali su najbolja
mesta, naravno, u kabini kamiona. Mi mlađi sedeli smo zbijeni na tvrdim
drvenim klupama u prikolici. Iznad klupa je bio nizak metalni okvir, preko
kojeg je stajala cirada, da nas štiti od kiše i prašine.
Putevi su svi bili zemljani i loši. Kad bi točak upao u rupu, kamion bi
propao, a mladi monasi odskočili. Krc! Mnogo puta udario sam glavom o onaj
tvrdi metalni okvir. Povrh toga, pošto monasi briju glavu, nisam imao
tapacirung da malo ublaži udarac.
Svaki put kad bih udario glavu, opsovao bih - na engleskom, naravno,
tako da tajlandski monasi ne razumeju. Ali kada bi tajlandski monasi udarili
glavu, samo bi se nasmejali! Nisam to mogao da shvatim. Kako mogu da se
smeju kada udare glavu, a znam koliko to boli? Možda su, nagađao sam, već
toliko puta udarali glavom da je došlo do trajnog oštećenja mozga.
Pošto sam nekada bio naučnik, odlučio sam da pokušam da
eksperimentišem. Rešio sam da se nasmejem sledeči put kad udarim glavu,
kao tajlandski monasi, tek da vidim kakav je osečaj. I znate li šta sam otkrio?
Ako se glasno nasmejete kad udarite glavu, boli mnogo manje!
Smeh oslobađa u krvotok endorfine, koji su prirodno sredstvo protiv
bola. Takođe, jača i imunosistem, koji se bori protiv infekcija, Zato stvarno
pomaže smejati se ako osećate bol. Ako mi i dalje ne verujete, pokušajte sami
kad sledeći put udarite glavu.
Iskustvo me je naučilo da, kada je život bolan, manje boli ako uspete da
uvidite smešnu stranu i nasmejete se.
Neki ljudi prosto ne žele da se oslobode nevolje. Kad nemaju dovoljno svojih
problema da o njima brinu, gledaju neku televizijsku seriju kako bi brinuli o
problemima izmišljenih likova. Mnogi smatraju da strepnja deluje
podsticajno: smatraju da je patnja, zapravo, . zabavna. Ne žele da budu srećni,
jer su suviše vezani za svoj teret.
Dva monaha su celog života bili bliski prijatelji. Pošto su umrli, jedan je
ponovo rođen kao deva (nebesko biće) u prekrasnom rajskom svetu, a
njegov prijatelj kao crv u gomili balege.
Deva se uskoro zaželeo svog starog prijatelja pa se upitao gde je ovaj
ponovo rođen. Nije uspevao da nađe prijatelja u svom nebeskom svetu pa ga
je tražio po drugim nebesima. Ni tamo ga nije bilo. Pomoću svojih nebeskih
moći, deva je pretraživao svet ljudskih bića, ali ni tamo nije uspeo da nađe
svog prijatelja. Bio je skoro siguran da ovaj nije ponovo rođen u carstvu
životinja, ali je ipak proverio i tamo. Ne, ni tamo nije bilo njegovog prijatelja
iz prethodnog života. Zato se deva uputio dalje, u svet beskičmenjaka, i gle,
na svoje veliko iznenađenje, pronašao je svog prijatelja, koji je ponovo rođen
kao crv u gadnoj gomili smrdljive balege!
Prijateljske veze umeju da budu toliko jake da traju čak i posle smrti.
Deva je smatrao da mora da spase starog prijatelja od tako neprijatnog
ponovnog rođenja, bez obzira na to kakva je karma dovela do toga.
I tako se deva pojavio pred hrpom smrdljive balege. „Hej, crve!“,
uzviknuo je. „Da li me se sećaš? U prethodnom životu bili smo monasi, a ti si
mi bio najbolji prijatelj. Ja sam ponovo rođen u prekrasnom nebeskom svetu,
a ti u ovoj gadnoj hrpi kravljeg izmeta. Ne brini, prijatelju, jer ja mogu da te
ponesem sa sobom na nebo. Hodi, prijatelju stari!“
„Čekaj malo!“, rekao je crv. „Šta je to tako lepo u tom nebeskom svetu
koji stalno pominješ? Ja sam sasvim srećan u mojoj mirišljavoj hrpi najfinije
balege, hvala lepo.“
„Ne, nismo se razumeli“, rekao je deva pa krenuo da naširoko opisuje
crvu divote i zadovoljstva nebesa.
„A ima li tamo balege?“, upitao je crv.
„Naravno da nema!“, frknuo je deva.
„Onda ne idem!“, odlučno je izjavio crv. „Beži sad!“ I zagnjurio se pravo
u sredinu hrpe balege.
Deva je pomislio kako bi crv, ako svojim očima vidi nebesa, konačno
shvatio. Zato je zapušio nos i gurnuo ruku u groznu balegu, tražeći crva.
Napipao ga je i počeo da ga izvlači.
„Hej! Ostavi me na miru!“, dreknuo je crv. „Upomoć! Upomoć! Kidnapuju
me!“ Crv se, onako ljigav, uvijao i otimao sve dok se nije oslobodio, a onda se
zavukao još dublje u balegu, da se sakrije.
Ljubazni deva ponovo je zavukao prste u izmet, napipao crva i ponovo
pokušao da ga izvuče. Umalo da mu pođe za rukom, ali pošto je crv bio
umazan smrdljivom sluzi i nije želeo da ide, uspeo je da pobegne i po drugi
put i da se zavuče još dublje u balegu. Stotinu i osam puta pokušavao je deva
da izvuče crva iz smrdljive gomile balege, ali crv ju je toliko voleo da se stalno
vraćao unutra!
I tako je na kraju deva morao da se vrati na nebesa i ostavi budalastog
crva u njegovoj divnoj gomili balege.
I tu se završava sto osam priča ispričanih u ovoj knjizi.
Ađan Ča bio je učitelj ađana Brama od januara 1975. do maja 1983. godine
kada je ađan Bram otišao u Australiju. Ubrzo potom, ađan Ča se ozbiljno
razboleo i ostao paralisan i nem. Preminuo je 16. januara 1992, a važio je za
jednog od velikih prosvetljenih učitelja našeg vremena.
Buda je ime dato Sidarti Gautami pošto je dostigao prosvetljenje pod bodi
drvetom 588. godine pre nove ere, i time je priznat za osnivača onoga što se
danas naziva budizam.
Budista je sledbenik religije koju je osnovao Buda, obično prepoznatljiv po
vrlinama u ponašanju, pažnji da ne naudi nijednom živom biću, saosećanju i
posvećenosti meditaciji.
Budistički hram je verska građevina u kojoj se obično nalazi lik Bude. Ne
mora obavezno imati monahe i monahinje.
Budistički manastir je centar u kome žive, uče i služe monasi.
Deva na sanskritu bukvalno znači blistavo stvorenje i odnosi se na nebesko
biće, anđela, onog ko je zbog dobre karme ponovno rođen u jednom od
nekoliko nebeskih svetova.
Jataka su priče koje su deo drevnih budističkih spisa, obično poučne
pripovesti. Neke priče navodno prepričavaju Budine ranije živote.
Karma ili zakon karme je zakon moralnog uzroka, posledice, koji kaže da
će postupci tela, govora i uma koji drugima donose sreću doneti sreću i toj
osobi, ali da ono što naudi drugima donosi nesreću i toj osobi.
Meditacija je postupak oslobađanja kroz koji se postiže stanje dubokog
unutrašnjeg mira, slobode i blaženstva.
Monah je zaređena osoba koja se pridržava celibata i jednostavnosti Kada
monah tek stupi u manastir, najpre će biti iskušenik, koji mora da se
pridržava manje pravila nego stariji monasi. Kada monah dostigne viši rang,
obavezan je da poštuje sva pravila. Mlađi monah je manje od pet godina
monah, a stariji monah ima više od deset godina za sobom.
Starešina je nešto između učitelja i upravnika u budističkom manastiru. Za
razliku od mnogih hrišćanskih monaških redova, monasi nemaju obavezu da
budu bespogovorno poslušni starešini, mada njegove želje uglavnom
prevladaju.
Prošnja je u našoj religiji tradicija. Rano ujutro monasi odlaze u sela po
hranu. Seljani očekuju monahe i rado im udeljuju dnevni obrok tako što ga
ćutke ubacuju u monahovu činiju za prošnju. Prilikom ovog dirljivog čina,
koji stvara dobru karmu, ne izgovara se nijedna reč.
Srednji put je put ka prosvetljenju kojim je putovao Buda, a potom je on tom
putu učio druge. Njime se izbegavaju dve krajnosti: samomučenje i ugađanje
čulima.
Suta je Budino izlaganje.
Svetovni budisti nisu monasi i monahinje, a čine ogromnu većinu Budinih
sledbenika.
Šumska tradicija je tradicija jednostavnosti i posvećenosti meditaciji. Jedan
od osnivača je časni ađan Mun sa severoistoka Tajlanda. Sledbenici ove
tradicije strogo se pridržavaju i izuzetno su vični meditaciji.
Teravada je jedna od glavnih škola budizma, navodno najbliža, mada ne i
istovetna, prvobitnom Budinom učenju. Ova škola preovlađuje na Šri Lanki,
u Tajlandu, u Burmi, Kambodži i Laosu. Teravadinski budizam sada se brzo
širi i Zapadom.
Vassa (kišni mir) je tromesečni period između punog meseca u julu i
oktobru, kada monasi i monahinje prekidaju sva putovanja i posvećuju se
intenzivnoj meditaciji i učenju.
Vat Nong Pa Pong je izuzetno važan tajlandski manastir, koji je osnovao
ađan Ča. Ime bukvalno znači: Manastir u šumskom šipragu kraj jezerceta.
Skoro sve priče u ovoj knjizi prenose se usmenim putem u našim
manastirima. Mnoge potiču iz drevnih budističkih spisa i mogu se slobodno
menjati pri svakom prepričavanju, pa se time prilagođavaju novim
vremenima. Ipak, neke priče su savremene anegdote koje obogaćuju naše
budističko pripovedanje.
Za priče koje potiču iz konkretnih budističkih tekstova, ovde ću navesti
izvor. Nekima se izvor ne može odrediti, verovatno sam ih čuo i zapamtio na
početku svog budističkog života. Neke su od tada prepričane u raznim
knjigama, a to je napomenuto gde god je moguće. Ipak, glavni izvor mojih
priča je moj život, pogotovo decenije koje sam proveo kao monah i tokom
kojih su mi se priče dešavale, ili sam ih čuo u okviru mudrih propovedi u
našim manastirskim salama.
Ađan Bram rođen je u Londonu 1951. godine. Sebe smatra budistom od
šesnaeste godine, kada je kao srednjoškolac počeo da čita budističke knjige.
Njegovo interesovanje za budizam i meditaciju raslo je dok je studirao
teorijsku fiziku na Kembridžu. Pošto je diplomirao i godinu dana predavao u
školi, otputovao je na Tajland da postane monah.
Kad mu je bilo dvadeset tri godine, u Bangkoku ga je zaredio starešina
Vat Saketa. Potom je proveo devet godina u učenju i obuci u tradiciji šumske
meditacije sa časnim ađanom Čaom.
Godine 1983. pozvan je da pomogne u osnivanju šumskog manastira
nedaleko od Perta u Zapadnoj Australiji. Ađan Bram sada je starešina
manastira Bodinjana i duhovni direktor Budističkog udruženja Zapadne
Australije.