UNIVERZITET „DŽEMAL BIJEDIĆ“ U MOSTARU

NASTAVNIČKI FAKULTET
ODSJEK: PSIHOLOGIJA I SOVIOLOGIJA

INTELIGENCIJA KROZ HISTORIJU

SEMINARSKI RAD

Predmet: Psihologija mišljenja i inteligencije Student: Hadžić Elma

Profesor: Elvis Vardo Broj indeksa: NB190020

Mostar, maj, 2020

Sadržaj
UVOD......................................................................................................................................................3
SAŽETAK.............................................................................................................................................5
1. INTELIGENCIJA I ANTIKA........................................................................................................6
2. INTELIGENCIJA U SREDNJEM I NOVOM VIJEKU.................................................................8
3. TEORIJE INTELIGENCIJE........................................................................................................10
3.1. Geografska metafora............................................................................................................10
3.2. Računarska metafora............................................................................................................12
3.3. Biološka metafora.................................................................................................................13
3.4. Epistemiološka metafora......................................................................................................14
3.5. Sociološka metafora.............................................................................................................15
3.6. Antropološka metafora.........................................................................................................15
4. MJERENJE INTELIGENCIJE.....................................................................................................16
4.1. Rana testiranja......................................................................................................................16
4.2. Testiranje inteligencije i metafore uma.................................................................................17
ZAKLJUČAK......................................................................................................................................19
LITERATURA.....................................................................................................................................20

2
 UVOD
Kao što sam naslov rada kaže, ovdje ću predstaviti kako se inteligencija shvatala i istraživala kroz
historiju. Inteligencija zauzima jedno od vodećih mjesta kada je u pitanju interes istraživača, kako u
oblasti psihologije, tako i drugih nauka. Taj interes je na snazi već više od jednog stoljeća. Pa, šta je to
što inteligenciju čini toliko interesantnom, intrigantnom i nedokučivom? Možda odgovore na to i na
mnoga druga pitanja pronađemo u istraživanju pristupa inteligenciji kroz njenu historiju. Historija
inteligencije nije linearna, što uveliko otežava njeno istraživanje, međutim jedino ako pristupimo
istraživanju i shvatanju inteligencije kroz učenje na prethodnim uspjesima i greškama svih aspekata,
uzimajući u obzir vrijeme i okolnosti pod kojima su određena shvatanja nastala i prilagođavajući to
sve današnjem vremenu i načinu života, uspjet ćemo dokučiti odgovore koji su nam potrebni. Svjedoci
smo da se, kako u školskom sistemu, tako i kod zapošljavanja ljudi kategorišu po svojim fizičkim i
mentalnim sposobnostima. Dakle, ona nije samo tema interesa istraživača, ona je i tema interesa
društva. Da bismo razumjeli zašto je ona toliko važna i aktuelna, moramo vidjeti kako se ona razvijala
i uzdigla na taj nivo da i danas ima toliki uticaj na ljude. Moći ćemo uvidjeti napredak koji smo
postigli tokom svih ovih godina proučavanja i istraživanja, upoređujući prva shvatanja i definicije
inteligencije sa onima koja imamo sada. Ne postoji mnogo dostupne literature o histoiji inteligencije,
ali ona literatura do koje se može doći donekle uvspijeva zadovoljiti znatiželju i odgovoriti na dobar
dio pitanja. Šta uopšte predstavlja inteligencija? Sama riječ inteligencija proizilazi iz latinske riječi,
tačnije imenice intellēctus. Kada to pretvorimo u glagol, dobijamo intelligere što bi u prijevodu
značilo shvatati,razumjeti. U nekim izvorima pronalazimo da je ona složena od intel-među i lagere-
uviđati, pa bi se onda prevodila kao uviđanje veza između stvari i pojava. Različiti autori su različito
definisali inteligenciju, pa tako ju je Alfred Binet definisao kao procjenu, odnosno sposobnost
prilagođavanja okolnostima. David Wechsler je za inteligenciju rekao da je ona agregat ili globalni
kapacitet individue da se ponaša svrsishodno, misli racionalno i djeluje efikasno u skladu sa svojim
okolišem. Prema Sternbergu, inteligencija predstavlja adaptivno ponašanje usmjereno ka cilju. Postoji
još mnogo definicija inteligencije gdje se ona opisuje kao kapacitet razumijevanja, samosvjesnosti,
planiranja, kritičkog razmišljanja, logike i kreativnosti. Shvatanja inteligencije su se također
razlikovala od kulture do kulture jer ljudi iz različitih kultura razvijaju različite intelektualne
sposobnosti, i vrjednuju ih drugačije. Drugim riječima, što se u jednoj kulturi smatra bitnim odrazom
inteligencije, u drugoj može biti sasvim zanemareno. Međutim, niti jedna od tih definicija ne opisuje
inteligenciju u potpunosti, niti u potpunosti griješi. Nastojanje da se odredi priroda inteligencije
postavilo je pitanje da li je ona jedna sveobuhvatna sposobnost individue ili se ona sastoji iz više
različitih sposobnosti. Nakon što su postavljene definicije inteligencije, uslijedilo je određivanje
njenog mjerenja. Pokušaji mjerenja inteligencije su tekli u različitim smjerovima, u zavisnosti od toga
šta je za pojedinog istaživača inteligencija predstavljala. Rezultati prvih testova za mjerenje mentalnih

3
sposobnosti podstaknuli su razmišljanje o tome kako ih poboljšati, tačnije da li je moguće i ako jeste,
kako poboljšati mentalne sposobnosti ljudi. Kako je vrijeme proticalo sve više istraživača se
ineteresovalo za ovu temu. Veći broj istraživanja povukao je za sobom nova pitanja koja je trebalo
razjasniti. Danas, inteligenciju najčešće definišemo kao sposobnost snalaženja u novonastalim
situacijama. Povezujemo je sa dobrim uspjehom u školi, napredovanju na poslu te raznim uspjesima u
životu.

4
 SAŽETAK
Ovaj seminarski rad sadrži četiri naslova u kojima se po etapama historije prikazuje shvatanje i razvoj
inteligencije. U prvom dijelu opisane su antičke hipoteze o ljudskom intelektu i njegovoj važnosti.
Navedene su tvrdnje najznačajnijih filozofa.Ove tvrdnje postavile su temelj za daljna razmišljanja i
pokušaje objašnjavanja termina inteligencije. Drugi dio se odnosi na srednjovjekovni pristup i
angažman filozofa u ovoj oblasti. S obzirom na to da je rani srednji vijek bio doba tzv. mirovanja,
nema mnogo podataka o tadašnjem bavljenju ovom i drugim temama. Od desetog stoljeća filozofi su
se aktivirali u svom radu i postavljanju teroija, stavova i pisanju knjiga. Navedeni su najuticajniji
filozofi i njihove teorije koje se nadovezuju na antičke i prilagođavaju ih tom vremenu. Zatim su
predstavljene teorije inteligencije i njihova shvatanja prirode inteligencije. Prikazano je šest metafora
po kojima su se vršila istraživanja. Te teorije daju uvid u to kako su naučnici iz različitih oblasti
drugačije, ali donekle i slično shvatali jedan pojam. S obzirom na brojnost naučnika koji su se bavili
ovom temom, nabrojani su samo najbitniji i njihove pretpostavke i stavovi. U zadnjem dijelu rada
opisana su testiranja inteligencije prema teorijama navedenim u trećem naslovu. Spomenuti su
najčešće korišteni testovi, a neki od navedenih se i danas koriste. Također su opisane bitne revizije
testova, te preobražaj individualnih testova u grupne.

Ključne riječi: inteligencija, historija, antika, srednji vijek, teorije, testovi

5
1. INTELIGENCIJA I ANTIKA
Korijene shvatanja i definisianja ljudskog uma nalazimo još u antičkom dobu. Tadašnji filozofi bavili
su se raznim pitanjima i problemima, od kojih je jedan bila psiha čovjeka. Njihovi zaključci možda
nisu bili najtačniji i najprecizniji, no ipak su postavili temelje za sva daljnja zaključivanja i
istraživanja. U ovom dobu psihologija je bila dio medicine i filozofije, pa su filozofi i liječnici donosili
zaključke i teorije o psihičkim procesima. Tako je Hipokrat u raspravi „Umjetnost liječenja“ dao
opise melankolije, manije, postporođajne depresije, fobija, paranoje i histerije. Smatrao je da je mozak
sjedište misli. Zatim je Galen u svojoj raspravi „O strastima i pogreškama duše“ opisao „metodu za
prepoznavanje i liječenje svih bolesti duše“. Za Demokrita je sadržaj ljudskog duha bio rezultat
iskustva. Heraklit je prvi upotrijebio riječ razum. Smatrao je da je čovjek za spoznavanje istine
opskrbljen percepcijom i razumom, te da je razum duše toliko dubok da se nikada neće istražiti do
kraja.

Tri najpoznatija filozofa, Sokrat, Aristotel i Platon bavili su se izmeđuostalog i izučavanjem

psiholoških pojmova. Platon, Sokratov učenik je smatrao da ukoliko se želi povećati tačnost
poznavanja svijeta potrebno je deduktivno mišljenje. Uvidio je da se ljudi razlikuju po vještinama,
sposobnostima, talentima, dosezima, te ih je kategorizirao kao pojedince od zlata, srebra, mjedi i
željeza. Može se reći da je on bio frenolog antičkog doba jer je mjerio individualne razlike ljudi
mjerenjem pojedinih dijelova tijela, a potom je pojedincima davao zadatke u skladu s njihovom
psihološkom snagom. Platon je preteča moderne psihometrije (Hotthersall,1995).

Pretpostavio je da je osnova ovih svojstava nasljedna. Također je vjerovao da se ljudski razum nalazi u
glavi. Platon je povezivao ljudsku inteligenciju sa blokvima voska, ralikujući ih u veličini, tvrdoći,
vlažmost i čistoći. Osoba čiji je blok voska pretvrd ili premekan i mutan ili nečist patila bi od
intelektualnog deficita (Sternberg & Cianciolo, 2004).

Aristotel je smatrao da ljudi pri rođenju imaju potencijal za razmišljanje, ali da bi se on ostvario
porebno je djelovati u skladu sa svijetom. Zauzimao je stav da su sve ideje koje imamo rezultat
iskustva. Mentalne sposobnosti je definisao kao stvari po kojima smo osjećajni. „Sposobnostima
nazivam one stvari po kojima bivamo čustveni, kao kad uzmažemo srditi se,ćutjeti bol ili se smilovati“
(NE, II, 5, 1105b, 22-28- Aristotel 1988, Nikohmanova etika, Globus, Zagreb).

Prema Andrewsu, inteligencija je još od najranijih vremena često uključivala informacije namijenjene
uticaju na tok događaja. C. Andrews je u svojoj knjizi o historiji inteligencije na jedan neočekivan i
pomalo neobičan način opisao inteligenciju i njen razvoj vremenom. Uprkos mnogim kritikama i
neslaganjima sa njegovim stavovima, ponudio je mnoge značajne informacije koje se ne nalaze u
drugim izvorima vezanim za istu tematiku. Jedna od jedna od tih informacija se veže za ovo poglavlje

6
moga rada. Prve knjige koje su raspravljla o tome kako inteligencija treba imati centralnu ulogu nisu
bile napisane u Grčkoj ili Rimu, nego u antičkoj Kini i Indijskom poluotoku. Jedna se zove Sunzi
Bingfa i pripisuje se kineskom genralu Sun Tzu (c. 544 – c. 496 pr.Kr.), a druga je Arthashastra,
priručnik o vođenju države pripisan savjetniku osnivača dinastije Maurija koja je dominirala Indijom
između 322. i 187. godine pr.Kr. Danas Arthashastra u Indiji ima status sličan Aristotelovoj Politici
(Andrews, 2018.)

To bi ukratko bilo antičko pojmanje uma i inteligencije koje je postavilo temelje za daljnja
razmišljanja i zalkjučke na ovu temu. U slijedećem poglavlju obradit ću shvatanje inteligencije u
starom i srednjem vijeku.

7
2. INTELIGENCIJA U SREDNJEM I NOVOM VIJEKU
Srednji vijek se smatra mračnim dobom i povezuje se sa primitivizmom, praznovjejem, nazadovanjem
i slično. Međutim ukoliko malo više vremena posvetimo istrašivanju srednjeg vijeka pronaći ćemo
temelje moderne nauke. Rani srednji vijek je bio doba mirovanja , međutim u kasnom srednjem vijeku
pronalazimo filozofe koji su uvidjeli greške antičkih filozofa i postavljali nove teorije.

U devetom stoljeću, Ivan Skot Eriugena (810. – 877.), irski teolog i filozof je kombinovao platonski
idealizam sa kršćanskom vjerom. U svome je djelu De Divisione Naturae (866) opisao da su naše
mentalne sposobnosti ograničene i da jedino kada pasivni osjeti i aktivni razum polože svoje sadržaje
u duhovno carstvo intelekta, fundamentalna istina prirode može biti spoznana. Prema njemu sama
ljudska priroda u svojoj istinskoj suštini je intelekt omnium. Ovo djelo je 1210. godine osuđeno na
Pariškom saboru, a 1225. predano je na javno spaljivanje.

Do trinaestog stoljeća, shvatanje ljudske prirode bilo je augustinijansko, takoreći platonističko u

najistaknutijim karakteristikama (Robinson,1995). Ljudski intelekt se smatrao dijelom „svetog
trojstva“ kojeg su još činili osjećaj i razum, te da svako od ovih sposobnosti pruža određeno znanje,
ali da jedino inelekt može raspoznati samu istinu.

Toma Akvinski (1225-1274), talijanski teolog, pišući u trinaestom stoljeću, vjerovao je da su razumne
sposobnosti inteligentnih ljudi kompletnije i univerzalnije od sposobnosti neinteligentnih ljudi. Prema
Akvinskom, čak i najinteligentnija osoba se ne bi mogla približiti svemoći boga (Sternberg i
Cianciolo, 2004). Antički filozof na kog se Akvinski oslanjao bio je Aistotel.

William iz Ockhama (1287-1347) smatra se jednim od najznačajnijih logičara srednjeg vijeka. Za

njega logika je bila ključna za napredovanje znanja. U svome djelu Suma logike opisuje je na slijedeći
način: „Jer, logika je najkorisnije sredstvo svih umjetnosti. Bez nje nijedna nauka ne može biti u
potpunosti poznata. Ne iscrpljuje se opetovanim korištenjem, po načinu materijalnih alata, već
priznaje stalni rast marljivim vježbanjem bilo koje druge nauke“ (preuzeto:
https://plato.stanford.edu/entries/ockham/#LogiSema , 15.04.2020).

Zatim dolazi doba renesanse, koje je prema mnogim historičarima bila velika prekretnica u historiji
inteligencije. Renesansa je trajala u periodu od četrnaestog do šesnaestog stoljeća. U tom periodu
centar pažnje nije više bio bog, nego čovjek. Tako su se umjetnici sve više zanimali za ljudsko tijelo,
njegovu strukturu i pokrete, a filozofi su više pažnje posvetili psihičom dijelu čovjeka.

8
Španski doktor, Juan Huarte y Navarro (1530-1592) zalagao se za testiranje sposobnosti kako bi se
osiguralo uklapanje osobe i njenog zanimanja. Kao razloge razlikovanja u ljudskoj inteligenciji
navodio je humor, klimu, mozak, tjelesne karakteristike i druge uvjete. Smatrao je kako inteligencija
može prosperirati jedino u umjerenim klimama. Tu ideju će kasije podržati Herder (preuzeto:
https://www.intelltheory.com/huarte.shtml 17.05.2020).

David Hartley (1705-1757), svećenik Škotske prezbitrejanske crkve, bavio se lokalizacijom mentalnih
sposobnpsti mozga. Najvažnije Hartleyevo djelo za psihologiju je „Promatranja čovjeka“ (1749)
(Hothersall, 1995). Savšenstvo naših mentalnih sposobnosti ovisi o savršenstvu te tvari (bijele
moždane tvari), te svaka njezina ozljeda zahvaća proporcionalno nizove ideja, pa se ne može obnoviti
njihov prirodni tok dok se ozljeda ne izliječi (Hartley, 1749/1912.).

Filozof osamnaestog stoljeća, Immanuel Kant (1724-1804) vjerovao je da postoje različite vrste
inteligencije ili možda različiti aspekti inteligencije, i da se ljudi očito razlikuju u stepenu njihovog
posjedovanja(Sternberg & Cianciolo,2004).Prema Itardu (1753-1838), ako razmotrimo ljudsku
inteligenciju u razdoblju od najranijeg djetinjstva, ne čini se da se čovjek uzdiže iznad životinja i sve
njegove intelektualne sposobnosti su strogo ograničene fiziološkim potrebama. O njemu samom ovisi
razvijanje njegovog uma (Itard, 1801/1962).

Jean-Martin Charcot (1825-1893) je imao višestruki doprinos historiji testiranja inteligencije.

Uspostavio je neurologiju kao nauku, a njegov rad sa histerijom zamaglio je granicu između
fiziološkog i psihološkog istraživanja i otvorio put istraživačima inteligencije zainteresovanim za
neurofiziološke i genetske korelate inteligencije. Zadržao je umjeren stav prema prema problemu
naljeđivanja i okruženja. Sedam godina je bio mentor Alfredu Binetu koji će kasnije oformiti prvi test
inteligencije. Mnogi vjeruju da se Charcotova sklonost ka dealjnoj analizi odrazila na Bineta
(Fanacher, 1985).

Iako su ideje o prirodi inteligencije postojale hiljadama godina, većina onoga što znamo o inteligenciji
otkrivano je od kasnog devetnaestog stoljeća (Sternberg i Cianciolo, 2004) . Sve što je do sada
shvatano i smatrano istinitim promijenit će se početkom prvih istraživanja i testiranja inteligencije.

9
3. TEORIJE INTELIGENCIJE
Krenut ćemo sa implicitnim metaforama koje su vodile naučna istraživanja u prirodu inteligencije,
kako u historiji, tako i u modernim vremenima (Sternberg, 1990). S obzirom na to da značenje
inteligencije nije moguće dovoljno precizno i jasno odrediti, psiholozi se ne slažu oko njene prirode i
porijekla. Oko čega se većina slaže je to da se inteligencija sastoji od jedne ili više mentalnih
sposobnosti. Uzimajući u obzir navedeno, šta predstavlja inteligenciju zavisi od toga kome je pitanje
upućeno, kojim se metodama istražuje te koje su vrijednosti i uvjerenja istraživača.

3.1. Geografska metafora

Teorije inteligencije predstavljene geografskom metaforom predstavljaju pokušaj razvoja mape
ljudskog uma (Sternberg i Cianciolo, 2004). Mape uma su razvijane još sa vrijeme Franz Joseph
Galla. Gall je jedan od osnivača pseudonauke frenologije koja je bila detaljan opis moždanih funkcija i
devetnaestom stoljeću. Frenolozi su smatrali da su sheme kvrga i uvala na lubanji direktno povezane
sa sposobnostima te osobe. Tačnije, dobro razvijene sposobnosti urokuju pojavu kvržica na dijelu
lubanje predviđenom za tu sposobnost, a slabije razvijene sposobnosti dovode čak do udubljenja na
tom određenom dijelu. Gall je razvio „doktrinu lubanje“ prema kojoj se ličnost i inteligencija mogu
svesti na 42 funkcije, od kojih je 6 unutarnjih, 10 sebičnih, 5 moralnih, 5 samousavršavanja, 8
intelektualnih, 4 refleksivnih i 4 sposobnosti pisanja (Hothersall, 1995).

Modernije geografske teorije inteligencije više se zanimaju za identifikaciju faktora, tj. osnovnih
intelektualnih sposobnosti. Oni bi trebali odrediti nivo ljudske inteligencije. Temelj ovog pristupa bila
je observacija skorova na testovima različitih mentalnih sposobnosti koji su pozitivno korelirali jedni
sa drugima, što bi značilo da ukoliko neko dobro uradi jedan test vjerovatno je da će dobro uraditi i
drugi, i obrnuto. Postoji više geografskih teorija inteligencije, a glavne razlike između njih su broj
faktora koji se kreće od jedan do 180 i o kojim faktorima je riječ (Sternberg i Cianciolo, 2004).

Britanski psiholog Charles Spearman je prvi rigoroznim empirijskim i statističkim tehnikama

istraživao ovu temu. 1904. godine predložio je dvije vrste faktora. Prvi je bio faktor opće inteligencije
ili g faktor, zajednička osnova za sva inteligentna ponašanja. G faktor je smatrao sposobnošću
rasuđivanja i rješavanja problema, mjerljivu svim testovima inteligencije koja predstavlja neku vrstu
mentalne energije. Osim g faktora predložio je i s faktor ili fakor specifičnih sposobnosti. Specifične
sposobnosti mjerio je zasebnim mentalnim testovima. Radi ovih mjerenja konstruisao je faktorsku
analizu. Ona predstavlja statističku metodu pomoću koje se utvrđuju povezanosti između zadataka.
Zadaci koji su međusobno više povezani nazivani su faktorima. Jedan od Spearmanovih rivala,
Godfrey Thompson (1939), smatrao je da se g umjesto od mentalne energije, sastoji od više različitih
intelektualnih sposobnosti, umijeća i motivacije koje kada se radi mentalni test operiraju
zajedno(Sternberg & Cianciolo, 2004).

10
Najuticajniji psiholog koji se protivio Spearmanu bio je Louis L. Thurstone (1938). Osporavao je da
inteligenciju čini sedam izraženih ali nepovezanih faktora (Sternberg i Cianciolo, 2004). Primjenjujući
faktorsku analizu uvrdio je da dobiveni podaci samo donekle idu u prilog postojanju g faktora.
Ustanovio je postojanje devet specifičnih faktora te ih nazvao primarne mentalne sposobnosti (Rathus,
1985). Neki od faktora koje je ustanovio su:verbalno razumijevanje (razumijevanje ideja i značenja
izraženih riječima), govorna sposobnost (lakoća pisanja i govorenja), numerički faktor (sposobnost
brzog rješavanja problema), prostorni faktor (sposobnost vizualizacije objekata, prostornih odnosa i
promjena položaja), memorija (pamćenje i prepoznavanje prethodno predstavljenih informacija),
perceptivna brzina.

J. P. Guilford se također suprotstavljo ideji generalne inteligencije. Njegova teorija strukture intelekta
(Guilford,1956) uključivala je preko 120 različitih sposobnosti. Svaka sposobnost u njegovoj teoriji je
ponaosob uključivala različite aspekte sadržaja, kognitivnih produkata i mentalnih operacija. Tokom
vremena on je povećao broj faktora na 150. Nastavio je sa istraživanjem i povećavanjem broja tako da
se u zadnjoj reviziji njegove teorije nalazilo 180 zasebnih faktora.

Kao kompromis napravljene su hijerarhijske teorije inteligencije. U njima je g na vrhu hijerarhije, a

specifične sposobnosti su niže. Hornova i Cattelova teorija (1966) ima devet sposobnosti na vrhu
hijerarhije od kojih su najpoznatije kristalizirana i fluidna sposobnost. Fluidna se definira kao
sposobnost fleksibilnosti rasuđivanja i apstraktnog mišljenja, dok kristalizirana predstavlja sposobnost
akumulacije znanja i vještina. Noviji prikazi hijerarhija sposobnosti koje uključuju fluidnu i
kristaliziranu sposobnost, prikazuju fluidnu sposobnost na vrhu hijerarhije, ekvivalentnu
Spearmanovom g, a druge sposobnosti ispod (e.g. Gustafson, 1084, prema Sternberg i Cianciolo,
2004).

Carollova (1993) hijerarhiska teorija, teorija triju slojeva, bazirana je na opsežnoj reanalizi skoro
svakog velikog skupa podataka koji se nalaze u testovima sposobnosti. Na vrhu hijerarhije (Sloj III) je
generalna inteligencija. Ona utiče na sve vještine uključene u drugi sloj, a neizravno i na vještine
trećeg sloja. U drugom sloju se nalazi skup opširnih kognitivnih vještina. Izvorno je predložio 10
faktora u drugom sloju, a kasnijim istaživanjima je taj broj smanjio na 8. Tu spadaju fluidna
inteligencija, kristalizirana inteligencija, učenje i memorija, brzina opažanja, opsežna sposobnost
oporavka, vizuelna obrada, auditorna obrada i široka kognitivna brzina. Prvi sloj sadrži uže
sposobnosti kao što su matematičko rasuđivanje (aspekt fluidne sposobnosti), perceptivno zatvaranje
(aspekt brzine opažanja), kvantitativno rezoniranje, pravopis, vizualizacija,tečnost ideja i druge.

11
Drugi prikazi vezani za hijerarhijski model uključuju inovativni radex model, koji je prvi iznio Louis
Guttman (1954), a kasnije su ga proširili Marshalek, Lohman i Snow (1983). U radex modelu testovi
sposobnosti su poredani duž kruga. Generalna inteligencija se nalazi u centru kruga. Testovi koji su
locarani bliže g mjere kompleksnije sposobnosti, kao što su analogno verbalno rasuđivanje, i kao takvi
zahtijevaju više mentalne energije. Testovi koji se nalaze bliže periferiji kruga mjere jednostavnije
sposobnosti te zahtijevaju manje mentalne energije, kao što je kratkoročno pamćenje. Također, testovi
koji su sličniji jedni drugima locirani su bliže jedni drugima u krugu nego nego testovi koji imaju
manje sličnosti. Philip L. Ackerman (1988) proširio je radex model da bi odrazio relativnu brzinu
koju zahtjevaju različiti testovi. Njegov prikax radexa je cilindričan, sa testovima koji zahtjevaju veću
brzinu u izvođenju lociranim prema dnu cilindra(Sternberg i Cianciolo, 2004). Radex model je
moguće prikazai i pomoću dijagrama puta, što ima prednost u preciznosti, ali on ne uspijeva prikazati
da svi aspekti ne rade na isti način.

Geografske teorije inteligencije su pokazale različite vrste sposobnosti koje se mogu mjeriti mentalnim
testovima, međutim one ne objašnjavaju šta je faktor sposobnosti.

3.2. Računarska metafora

Ove teorije inteligencije koriste računar kao metaforu da objasne šta je inteligencija. Koriste termine
koa što su procesiranje informacija kako bi karakterizirali šta se dešava u umu kada ljudi uključe
intelektualne aktivnosti. Ako se uspije razumjeti kako inteligencija funkcioniše, mogu se početi
razvijati ideje kako dijagnostificirati mentalne poremećaje i poboljšati mentalne funkcije kroz
instrukcije u učionici ili kognitivnom terapijom. Iako je najpoznatiji po svojoj dvofaktorskoj teoriji
inteligencije, Spearman (1923) bio je jedan od prvih koji su konceptualizirali inteligenciju kao set
kognitivnih procesa. Njegova teroija naglašavala je važnost inteligentnog ponašanja percipirajući
podražaje i određivanja kako su podražaji slični i kako se razlikuju (Sternberg i Cianciolo, 2004).

Postoje računarski pristupi koji se bave pitanjem zašto se ljudi razlikuju u svojim intelektualnim
sposobnostima i prisupi dizajnirani kako bi se razumjelo kako inteligencija funkcioniše kod svih ljudi.
Pristupi koji su pokušali odgovoriti na pitanje zašto se ljudi razlikuju u inteligenciji su se fokusirali na
identifikaciju razlika u kognitivnim procesima koji bi mogli objasniti razlike u skorovima na testovima
sposobnosti. U pristupu kognitivnog treninga (Campione, Brown & Ferrara, 1982), psiholozi su
predložili terning kognitivnih procesa za koje su oni smatrali da su najbitniji za performansu. Ukoliko
se skorovi poboljšaju, to bi značilo da razlike u efikasnosti kognitivnih procesa objašnjavaju razlike u
skorovima na testu. U Sternbergovom pristupu kognitivnih komponenti (1977), problemi testova
inteligencije su razloženi na komponente i važnost svakog dijela kompletnog problema je analiziran.
Problemi sa najjačom i najkonzistentnijom relacijom sa performansom ukupnog zadatka smatrao se
najkritičnijim kognitivnim procesom.

12
Pristup kognitivnih korelacija predstavili su Erl Hunt i njegovi saradnici (Hunt, Frost i Lunnenborg,
1973). Istraživanja Randall Englea i njegovih kolega (Engle, Tuholski, Laughlin i Conway, 1999) i
Patrick Kyllonena i Raymond Christal (1990) predstavljaju noviju upotrebu pristupa kognitivne
korelacije. Istražili su vezu između radne memorije i generalne inteligencije. Zaključili su da je važan
aspekt svih zadataka da zahtjevaju radnu memoriju ili inteligenciju (Sternberg i Cianciolo, 2004).
Druga istraživanja prirode inteligeencije uključuju također mjerenje procesiranja informacija kao što
su brzo reagovanje na stimulus (Jensen, 1982) i inspekcije sličnosti/razlika dva stimulusa (Deary,
1999). Inspekcija vremena pokazala je značajnu korelaciju IQ-a i pojedinih neuroloških funkcija
(Deary i Caryl, 1997).

Jedan od računarskih modela razvijen da istražuje procese učenja i rasuđivanja baziran je na John
Andersonovoj (1983) teoriji kognicije i njenim skorijim ekstenzijama (ACT-R, npr Anderson i
Schunn, 2000). Anderson je postavio da se sticanje vještina postiže preko serije faza tokom kojih ljudi
prvo uče pravila za rješavanje nekog zadatka, a zatim kreiraju procedure za izvršavanje pravila, koji
eventualno postaju automatizirani praksom (Sternberg i Cianciolo, 2004).

Israživanja inteligencije bazirana na računarskoj metafori dugo su bila obećavajuća po pitanju

objašnjavcanja šta je inteligencija i zašto se ljudi u njoj razlikuju, međutim čovjek nije poput računara,
a poveznice između kognitivnih mehanizama i neuroloških funkcija su nejasne.

3.3. Biološka metafora

Biološki pristupi se primarno bave pitanjima zašto se ljudi razlikuju u intelektualnim sposobnostima i
kako funkcioniše ljudska inteligencija. Oni traže odgovore u biologiji mozga. Npr. da bi rzumjeli zašto
se ljudi razlikuju u intelektualnim sposobnostima, biološki pristup uključuje istraživanje kako razlike u
neurološkim karakteristikama , koa što su veličina mozga ili volumen, ili razlike u neurološkom
funkcionisanju, povezane sa razlikama na skorovima testova. Da bi razumjeli kako inteligencija
funkcioniše kod svih ljudi, biološki pristup uključuje određivanje kako su različita inteligentna
ponašanja reprezentovanja u ljudskom umu (Sternberg i Cianciolo, 2004). Pristalice ovog pristupa
smatraju da je inteligencija biološki određena, te da je određena fiziologijom, biohemijom, genetikom
i strukturom mozga. Ukratko, biološki pristup pokušava odrediti šta to pametne ljude čini pametnim.

Najkontraverzniji i možda najdugovječniji pristup koji pokušava objasniti moždanu bazu inteligencije,
datira još iz 1800 godina. Veličina glave je pokazala pozitivne (iako slabe) veze sa skorovima na
različitim standardizovabim testovima inteligencije (Vernon, Wickett, Bazana i Stelmack, 2000)

To je ukazivalo na to da je veća glava, to jeste veći mozak povezan sa većim skorovima na testovima
inteligencije. Volumen mozga je također pokazao skromnu pozitivnu korelaciju sa skorovima na
testovima inteligencije (MacLullich, Ferguson, Deary, Seckl, Starr i Wardlaw, 2002). Nejasno je da li
se volumen mozga treba smatrati razlogom više inteligencije ili su faktori koji su povisili nivo

13
inteligencije uticali na povećanje volumena mozga (Garlick, 2002). U svakom slučaju, povezanost
volumena mozga i inteligencije bila je dovoljno slaba da se moždana baza inteligencije nastavi tražiti
na drugim mjestima.

Od devetnaestog stoljeća do danas tehnologija je progresivno napredovala. Izumljeni su EEG, PET,

MMR. Ove mašine su omogućile neinvanzivno istraživanje neurološkiih funkcija povezanih sa
izvršavanjem mentalnih zadataka. Prema Duncanu (2000) istraživanja pomoću ovih strojeva su
pokazala da se neurološke aktivnosti u toku zadataka koji zahtjevaju intelekt, nalaze u frontalnom
lobusu. Regija frontalnog lobusa, direktno iza frontpolarnog korteksa, zvana dorsolateralni korteks je
uključena u jednostavnije zadatke kao što su razvrstavanje bazirano na obliku i bojama (Christoff i
Gabrieli, 2000).

3.4. Epistemiološka metafora

Za epistemiološke teorije inteligencije sticanje znanja je u centru pažnje i objašnjava kako se
inteligencija razvija kroz proces mišljenja i strukturisanje znanja. Osnivač ovog pristupa bio je
psiholog Jean Piaget. Njegove su teorije imale značajan uticaj na psihologiju, pedagogiju i filozofiju.
U svojoj teoriji kognitivnog razvoja djece postavio je četiri stepena kognitivnog razvoja. Ti stepeni
počinju za doba dojenja i završavaju oko šesnaeste godine. Prvi stepen se naziva senzomotorni i traje
od rođenja pa do dvije godine života gdje dojenče elaborira motoručke reflekse i počinje istraživati
svijet. Na kaju ovog razdoblja djeca razumiju da predmeti koji nisu u vidnom polju i dalje postoje i
mogu se pronaći. Drugi stepen se naziva preoperacionalni i traje od druge do sedme godine. U ovom
periodu razvja se sposobnost govora , a išljenje o prirodnim fenomenima još uvijek nije razvijeno što
za posljedicu ima animistično razmišljanje i davanje osobina živih bića neživim. Stepen konkretnih
operacija traje od sedme do jedanaeste godine. Djeca u ovom periodu mogu razumjeti konkretne
probleme i razviti vještine zaključivanja, razlikovati objekte na osnovu oblika, boje, veličine i drugih
karakteristika te ih po nredati po nekom od kriterija, međutim još uvijek ne mogu analizirati apstraktne
probleme i njihove posljedice. U jedanaestoj godini djeca ulaze u zadnji stadij, stadij formalih
operacija i to traje do šesnaeste godine. Sposobnpsti apstraktnog mišljenja postaju sve sličnije
sposobnostima odraslih, djeca su sposobna za analitička, deduktivna i hipotetska zaklučivanja.

Uz ova četiri stadija, naveo je dva načina kako djeca uče, a to su asimilacija i akomodacija. Tokom
asimilacije djeca apsorbuju nove informacije i uklapaju ih u prethodno stečeno znanje. U procesu
akomodacije ona apsorbuju ono što su već naučili iz novih struktura znanja.

Pristalice neo-piagetskog pravca modificirali su i produžili originalnu Piagetovu teoriju kognitivnog

razvoja. Oni su prepoznali da sama djeca igraju veliku ulogu u svom intelektualnom razvoju. Njihova
se teorija sukobljava sa Piagetovom u mišljenju o tome šta se u kojoj fazi razvija i na koji način
(Halford, 1999). Neki od predstavnika ovog pravca su Robbie Case, Krut Fischer i Juan P. Leone.

14
 3.5. Sociološka metafora
Fokus ove teorije je socijalni uticaj na razvijanje intelekta. Njome se ponajviše bavi sociologija
spoznaje. Sociologija spoznaje tvrdi da se nsučna misao ne odvij u vakumu nego u društveno
uvjetovanom ozračju, te da na nju u velikoj mjeri utiču nesvjesni ili podsvjesni elementi (Popper,
1973). Sociologija spoznaje se može smatrati hegelovskom verzijom Kantove spoznajne teorije jer se
nastavlja na Kantovu kritiku pasivističke spoznajne teorije. Prema ovoj teoriji ljudi potpomažu
intelektualni razvoj drugih, posebice djece i oblikuju njihovo inteligentno ponašanje prema svojim
stavovima i edukaciji. Sociološku teoriju inteligencije osnovao je psiholog Lev Vygotsky.

Njegove teorije naglašavaju ulogu društvene interakcije u razvoju kognicije (Vygotsky, 1978). Čvrsto
je vjerovao da zajednica igra glavnu ulogu u stvaranju smisla. Smatrao je da ljudi koriste tzv.
psihološke alate kako bi pospješili mišljenje drugih ljudi. Ti alati su jezik, stil razmišljanja, slikovito
izlaganje i drugi. Predstavio je koncept zone proksimalnog razvoja kako bi opisao situacije u kojima
psihološki alati utiču. Definisao je ovu zonu kao razliku između onoga šta je osoba sposobna uraditi
sama i onoga što možeuspjeti uz nečiju pomoć. Što je veća razlika između onoga što osoba može
uraditi sa i bez pomoći, to je veća zona proksimalnog razvoja (Sternberg i Cianciolo, 2004). Svoje je
torije počeo razvijati 1920-tih, otprilike kada je i Jean Piaget počeo razvijati svoje teorije. Njihove
teorije su se kosile u mnogim tačkama.

3.6. Antropološka metafora

Antropološke konceptualizacije inteligencije vide kulturu kao centar definisanja šta znači biti
inteligentan. Stav da kultura uveliko utiče na prirodu inteligencije dugo godina zauzimaju mnogi
(Sternberg i Cianciolo, 2004). Prema antropologinji S. B. Heath (1983), ljudi iz različitih kultura
razvijaju različite intelektualne sposobnosti, ovisno o tome šta se u toj kulturi vrjednuje kao
intelektualna kompetencija. Antropološki pristup razumjevanja inteligencije nasto je u devetnaestom
stoljeću. U toku tog perioda vjerovalo se da ako su se kulture kao ljudske vrste razvijale, tako su se
razvijali i umovi njihovih pripadnika. Tako se smatralo da su primitivnije kulture manje evoluirale i da
je intelekt njihovih članova manje razvijen.

Prvi koji se usprotivio ovom vjerovanju bio je antropolog Franz Boas. Smatrao je da su produkti
razlličitih kultura previše različiti da bi se mogli upoređivati. Nakon toga je uslijedila revizija
koncepcije mentalne evaluacije. Inteligencija se počela shvatati u kontekstu postignuća svake kulture
ponaosob. Jedan od najvažnijih koji su se zalagali za ovaj stav bio je John Berry. Smatrao je da su
intelektualne sposobnosti specifične u svakoj kulturi te da se zbog toga međukulturalne komparacije
ne mogu napraviti. 2004. godine obznanio je postojanje unoiverzalnih kognitivnih procesa, mada se i
dalje zalaže za važnost ekološke uloge u oblikovanju razvoja inteligencije. Također tvrdi da niti jedna
kultura nije više vrijedna od bilo koje druge (Sternberg i Cianciolo, 2004).

15
4. MJERENJE INTELIGENCIJE
Nakon predstavljenih pristupa istraživanja inteligencije, sada slijede metode mjerenja inteligencije.
Ovdje se postavlja pitanje zašto uopšte mjeriti inteligenciju. Kao što je već rečeno, inteligencija se
prožima kroz skoro svaki aspekt ljudskog života. Utiče na obrazovaje, zapošljavanje i mnoga druga
polja. Upravo u tu svrhu se inteligencija mjeri, da bismo mogli uvidjeti individualne razlike između
ljudi i one najkompetentnije odabrati za određeni zadatak.

Svi testovi mentalnih sposobnosti, bilo da su to testovi inteligencije ili testovi postignuća, mjere
intelektualnu sposobnost i rezultate učenja. Testovi mentalnih sposobnosti oslanjaju se na kontinuum
specifičnosti svakog testa za pojedino iskustvo učenja (Sternberg i Cianciolo, 2004).

4.1. Rana testiranja

Jedno od najranijih poznatih pokušaja mjerenja inteligencije datira još iz antičke Kine, i korišteni su za
zapošljavanje ljudi u državnu službu. Ovi su testovi testirali vještine kao što su baratanje oružjem,
jahanje, pisanje i druge za koje se vjerovalo da su odlike sposobnog čovjeka. Testiranje iteligencije
kakvo mi danas poznajemo počelo je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Testovi iz ovoga doba se
smatraju preteoretskim.

Ocem mentalnog testiranja smatra se Francis Galton. Galton je smatrao da temelji inteligencije
počivaju na kapacitetu pojedinca da uloži napor te na njegovoj osjetljivosti prema okruženju, što bi
značilo da pametni ljudi imaju izoštrenija čula, bolje opažaju i imaju više informacija na raspolaganju.
Njegovi testovi oslanjali su se na psihološku osjetljivost, pa je tako jedan od njih rađen tako što bi
osobi koju testira zavezao oči, a potom im dao tri identična objekta te od njih zahtjevao da ih poreda
prema težini.

Galtonova testiranja u Sjedinjene Američe Države prenio je američki psiholog James Cattell, nakon
čega je i sam predložio pedeset testova koji su mjerili psihičku snagu, brzinu poreta, osjetne
kapacitete, vrijeme reakcije i memoriju. Smatrao je da kada se sve ove sposobnosti spoje predstavljaju
bazu intelektuanog kapaciteta. Ovi testovi nisu urodili plodom jer se ispostavilo da njihovi rezultati
uopće nisu povezani.

Francuski psiholog Alfred Binet je ponajviše zaslužan za mjerenje inteligencije kakvo poznajemo
danas. Njegov zadatak je bio da formira mehanizam za identifikaciju djece koja su sposobna za
akademsko obrazovanje i one koja nisu. Sa svojim kolegom ,Theodore Simonom razvio je testove koji
bi indentificirali djecu sa smanjenim mentalnim kapacitetom. Binet i Simon su smatrali da temelj
inteligencije počiva na dobro razvijenoj sposobnosti rasuđivanja. Testirali su složenije psihičke
procese. Zadaci su bili postavljeni tako da predstavljaju nivoe pojedine hronološke dobi, a raspon je
bio od tri do trinaest godina. Zadatak najvišeg nivoa dobi koje dijete uspješno riješi predstavljalo je
njegovu mentalnu dob. Binet-Simonova skala je pretrpjela reviziju više puta. Prvu veliku reviziju

16
izvršio je Lewis Terman 1916. godine. Preimenovao je skalu i prvi upotrijebio pojam IQ. IQ je
predstavljen od strane Williama Sterna, i on ga je definisao kao količnik mentalne i hronološke dobi
pomnožen sa stotinu. Posljednja revizija Binet-Simonove skale izvršena 2003. godine, 98 godina
nakon originalne i naziva se Binet-Simonova skala inteligencije V izdanje. Dizajnirana je za raspon
godina od dvije do devedeset. Sačinjena je od deset testova koji mjere sposobnost razumijevanja,
generalno znanje, vizualno.spacijalne sposobnosti i radnu memoriju. Vrjednuje verbalne i neverbalne
sposobnosti podjednako za razliku od originalne skale.

Kada se testiranje inteligencije sa individualnog promijenilo na grupno, bile su potrebne promjene

dizajna testova. Te su promjene uključivale kratke i jasne pisane instrukcije za izvršavanje zadataka,
zamjenu ocjenjivanja ispitivača sa tehnikama bodovanja tačno/netačno, ograničenje vremena trajanja
testiranja, razvoj testova prikladnih za odrasle. Arthur Otis je prilagodio Stenford-Binet skalu grupnom
testiranju i uradio prvo grupno testiranje na vojnicima. Alfa testove je konstruisao za pismene ljude, a
Beta testovi su bili konstruisani tako da nije bilo potrebno poznavanje engleskog jezika. Alfa test
ssastojao od osam pojedinačnih testova: praćenje uputa, aritmetički problemi, praktično rasuđivanje,
sinonimi-antonimi, zbrkane rečenice, dopuna brojčanih nizova,analogije, opće informacije. Beta test je
imao sedam pojedinačnih testova: labirint, analiza kocke, popunjavanje x-o niza, zamjena simbola
brojem, provjera brojeva, dopunjavanje slika, geometrijske konstrukcije (Hothersall, 1995).

4.2. Testiranje inteligencije i metafore uma

Napredak u psihološkoj teoriji testova ranih 1930-tih godina omogućio je da se testovi intelektualnih
sposobnosti eksplicitno povežu sa pojediniačnim teorijama inteligencije. Primarni cilj teorije testova je
razviti testove pružajući motode za evaluaciju tačnosti, adekvatnosti i konzistencije testa. Korištenjem
tih metoda oni koji razvijaju testove mogu biti sigurniji da mjere intelektualne sposobnosti koje misle
da mjere i tako donijeti validnije zaključke na osnov dobijenih rezultata (Sternberg i Cianciolo, 2004).
Koncepti validnosti konstrukcije, eksterne validnosti i validnosti sadržaja su važni kriteriji koje osobe
koje kreiraju test koriste kako bi evaluirali preciznost njihovih mjerenja. Izbori pristupa mjerenju
inteligencije bazirani na teoriji testova direktno prate implicitne metafore uma.

Teorije inteligencije bazirane na geografskoj metafori uključuju identifikaciju osnovnih sposobnosti ili
grupe sposobnosti koji određuju nivo inteligentnih stavri koje osoba može učiniti. Testovi bazirani na
ovoj metafori su dizajnirani da procjene sposobnost/i koje se smatraju temeljem inteligencije. Tu
imamo jednofaktorske, višefaktorske i hijerarhijske testove.

17
Testovi inteligencije definisani prema računarskim teorijama su dizajnirani ili da mjere jedan
kognitivni proces za koji se vjeruj da je fundamentalan za inteligenciju ili da mjere multiple
kognitivne procese za koje se smatra da doprinose inteligentnom ponašanju. Izvođenje ovih testova je
u korelaciji sa jednofaktorskim i višefaktorskim testovima inteligencije. Tu imamo testove radne
memorije, CAS i CAM Bateriju.

Što se tiče biološke metafore, njene procjene su bazirane na testovima geografskih i računarskih
testova. Nakon izmjerene inteligencije onda se služi nalazima PET-a i MMR-a.

Testove bazirane na epistemiološkoj metafori prvi je osmislio Piaget. Razvio je niz zadataka baziranih
na njegove četiri faze kognitivnog razvoja kako bi testirao da li djeca posjeduju očekivane strukture za
njihovo doba.

Sociološka metafora se za svoja saznanja koristi testovima baziranim n a geografskoj metafori i na

testovima školskog uspjeha. Dva najčešće korištena testa su LPAD i S-CPT.

Antropološka metafora nije povezana sa partikularnim testovima inteligencije. Cilj ove metafore nije
odgovoriti na pitanje šta to test inteligencije trebada mjeri nego kako testovi inteligencije trebaju biti
osmišljeni i dizajnirani.

18
 ZAKLJUČAK
U ovom radu pokušala sam ukratko, ali detaljno opisati kako se inteligencija shvatala i istraživala od
antičkog doba pa do danas. Broj ljudi koji se zanimao za ovu temu i načini na koje su pokušavali
opisati i razjasniti sam pojam inteligencije, te kako ona funkcioniše govore nam koliko je ova tema
kompleksna. Uprkos svim navedenim shvatanjima, istraživanjima i pristupima, inteligencija još uvijek
nije shvaćena do kraja. Povezujući sve hipoteze i rezultate i sklapajući ih u jednu cjelinu, danas smo se
više nego ikad pribižili odgovorima za kojima se traga toliko dugo. Zahvaljujući razvoju tehnike i
napretku testova, iako možda nemamo precizne odgovore o prirodi i funkcionisanju inteligencije,
možemo precizno izmjeriti njen nivo kod pojedinca. Sve teorije inteligencije imale su različita
shvatanja kako ona funkcionira kod svih ljudi i zašto se razlikuje kod svakog pojedinca, međutim sve
teorije su složne u tome da je svrha intelgencije prilagođavanje novonastalim situacijama i okruženju.
Smatram da će buduća istraživanja inteligencije ujediniti sve teorije, tačnije uezti najbolje iz svake i
tako stvoriti nove preciznije zaključke. Također smatram da će se razvijati novi testovi inteligencije i
unaprjeđivati već postojeći koje sam navela u četvrtom naslovu rada.

19
 LITERATURA
Ackerman, P. L. (1988). Determinants of individual differences during skill acqusation: Cognitive
abilities and information processing. Journal of Experimental Psychology:General , 117(3):288-318.

Anderson, J. R. (1983). The architecture of cognition.. Cambridge, MA: Harward University Press.

Anderson, J. R. & Schunn, C. D. (2000). Implications of the ACT R theory: No magic bullets. In R.
Glaser,ed., Advances in instructional psychology: Educational design and cognitive science, 33(1).
New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.

Andrews, C. (2018). The secret world A history of intelligence. Yale Universitiy Press.

Aristotel (1998). Nikohmanova etika. Globus Zagreb. 1105b: 22-28.

Binet, A. (1975). Moderne ideje o djeci. Pariz. Na engleski preveo S.Heisler. Originalno djelo izdano
1909.

Campione, J. C., Brown, A. L., & Ferrara, R.A. (1982). Mentalna retardacija i inteligencija. U R. J.
Sternberg, Handbook of human intelligence, (str. 392-490) New York: Cambridge University press.

Carroll, J. B. (1982). Mjrenje inteligencije. U R. J. Sternberg, Priručnik za ljudsku inteligenciju. (str.

29-129) New York: Cambridge University Press.

Cattell, J. M. (1890). Mentalni testovi i mjerenje. Mind,15: 373 80.

Christoff, K. & Gabrieli, J. D. E. (2000). The frontpolar cortex and human cognition: Evidence for a
rostrocaudal hierarcical organization within the human prefrontal cortex. Psychology, 28(2): 168 86.

Deary, I. J. (1999). Inteligencija i procesiranje vizualnih i auditornih informacija. U P. L. Ackerman,

P.C. Kyllonnen i R. D. Roberts, Učenje i individualne razlike: Proces, svojstvo i sadržaj determinanti.
(str. 30-111) New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.

Deary, I. J. I Caryl, P. G. (1997). Neuroznanosti razlike u ljudskoj inteligenciji. Trends in

neurosciences, 20:365 71.

Duncan, J., Seitz, R. J., Kolodny, J., Bor, D., Herzog, H., Ahmed, A., Newell, F. N. & Emslie, H.
(2000). Nervna baza generalne inteligencije. Science, 289: 60-457.

Engle, R. W., Kane, M. J. & Tuholski, S. W. (1999). Individualne razlike u kapacitetu radne memorije
i šta nam one govore o kontoriranoj pažnji, generalnoj fluidnoj inteligenciji i funkcijama prefrontalnog
korteksa. U A. Miyake i P. Shah Modeli radne memorije: Mehanizmiaktivnog održavanja i izvršne
kontrole. (str. 34-102) Cambridge: Cambridge Unversity Press.

20
Fanacher, R. E. (1985). The intelligence men: Markers of the IQ controversy. New York: Norton.

Galton, F. (1896). Hereditary Genius: An Inquiry into its Laws and Consequences. London:
Macmillan.

Garlic, D. (2002). Razumijevanje prirode generalnog faktora inteligencije: Uloga individualih razlika
u neuralnoj plastičnosti kao mehanizmu objašnjenja. Psychological Reviw, 109: 36-116.

Guilford, J. P. (1956). Struktura intelekta. Psychological Bulletin, 53, 267, 93.

Guttman, L. (1954). Novi pristup faktorskoj analizi: Radex. U P. F. Lazarsfeld Matematičko

razmišljanj eu socijalnoj nauci. (str. 258-348). New York: Free Press.

Hlaford, G. S. (1999). The properities of representations udes in higher cognitive processes:

Developmental implications. U I. E. Sigel, development of mental representation: Theories and
applications, (str. 68-147). Hillsdale, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.

Hartley, D. (1912). Observacije čovjeka. U B. Rand klasični psiholog (str. 131-330). Boston:
Houghton Mifflin. Originalno djelo objavljeno 1749.

Heath, S. B. (1983). Ways with words. New York: Cambridge University Press.

Hothersall, D. (1995). Povjest psihologije. Prevela Jasna Mistrić, Naklada Slap, 2002.

Hume, D. (1748). An enquiry concerning the human understanding. London: Dent.

Hunt, E., Frost, N. & Lunnenborg, C. (1973). Individualne razlike u kogniciji: Novi pristup
inteligenciji. U G. Bower psihologija učenja i motivacije: napredak u istraćivanjima i teoriji (str. 87-
122) New York: Academic Press.

Itard, J. M. G. (1962). Divlji dječak Aveyron. New York: Appleton-Cnetury-Crofts. Originalno djelo
izdano 1894.

Jensen, A. R. (1980). Bias in mental testing. New York: Free Press.

Kyllonen, P. C. & Christal, R. E. (1990). Reasoning ability is (little more than) working memory
capacity?! Intelligence, 14: 389 433.

MacLullich, A. M. j., Ferguson, K. J., Drary, I. J., Seckl, J. R., Starr, J. M. & Wardlaw, J. M. (2002).
Intracranial capacity and brain volumes are associated with cognition in healthy elderly men.
Neurology, 59:74 169.

Marshalek, B., Lohman, D. F. & Snow, R. E. (1983). The complexity continuum in the radex and
hierarchical models of intelligence. Intellicence, 7: 27 107.

21
Spearman, C. (1923). Priroda inteligencije i principi kognicije. London: Macmillan.

Sternberg, R. J. (1990). Metafore uma: Koncepti prirode inteligencije. New York: Cambridge
University Press.

Terman, M. L. (1916). Mjerenje inteligencije. Boston, MA: Houghton Mifflin.

Vernon, P. A., Wickett, J. C., Bazana, P. G. & Stelmack, R. M. (2000). The neuropsychology and
psychopsychology of human intelligence. U R. J. Sternberg Handbook of intelligence. (str 64-245).
New York: Cambridge University Press.

Vygotsky, L. S. (1978). Mind in society: The development of higher psychological processes.

Cambridge, MA: Harvard University Press.

Linkovi

<https://plato.stanford.edu/entries/ockham/#LogiSema> , linku pristupljeno 15.04.2020

<https://www.intelltheory.com/huarte.shtml>, linku pristupljeno 17.05.2020

<https://www.researchgate.net/figure/
Standardizes_factor_loadings_for_the_three_stratum_theory_of_intelligence_from_Bickley_fig4_109
86366>, linku pristupljeno 16.05.2020

22