ANTUN BONIFAČIĆ

VJEČNA HRVATSKA

1953-2020
 ANTUN BONIFAČIĆ

VJEČNA HRVATSKA

1953-2020
Uredili
Zlatko Barišić
Slobodan Prosperov Novak

Slika na naslovnici
Željko Kovačić - Slobodan Prosperov Novak - Ivica Šiško:
Hrvatska ptica Feniks. 1991, Kombinirana tehnika. Foto Luka Mjeda.

Slika na stražnjoj korici

Pavao Ritter Vitezović, Stemmatographiae, Zagreb, 1702. Hrvatski grb.

Nakladnik: Lilliput Planet, Zagreb

Grafički dizajn: Alkemija, dizajn studio Zagreb. Tisak: Grafomark d.o.o., Zagreb
ISBN 978-953-8309-05-2. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001060059. Tiskano u
ebu, kolovoz 2020. godine
 Božjem borcu
ALOJZIJU KARD. STEPINCU
Mučeniku svete vjere i domovine Hrvatske
 MJESTO UVODA

Nama, rođenima na Krku, blagostanje, sreća, bogatstvo i časti,

gospodarima polja i drmuna, koja već nešto mnogo dublje, što nas veže
su pripadala Frankopanima i braći podzemnim žilama s čovječanstvom i
opata Držihe, povijest ima oduvijek s Božanstvom.
značenje prezenta. Kamenje Gdje god se nalazili u svijetu,
živi i govori kao i "sveta ploča” u vidimo kako svi narodi svijeta vole
Jurandvoru, a mnoštvo prastarih svoju domovinu, "makar kakva bila”,
crkvica u starom hrvatskom stilu jer samo kroz nju mogu da procvatu u
nalaze se uz naše smokve i masline kulturnom pogledu i približe se Bogu
kao privatni posjed. na najjednostavniji i najprirodniji
Hiljadu godina hrvatske način. Čovjek može da se ogoli od
povijesti je samo trenutak svega, zaboravi na sve, ali u času
hrvatskoga narodnog života. Silom smrti zaziva majku na materinskom
prilika svima nama raspršenima po jeziku. Narodnost je tajanstveno dno,
svijetu Hrvatska je postala pojam, tajanstveni bitak, onaj gorući grm,
duhovni sadržaj, koga možemo kroz koji je Mojsije nazirao Boga. Tek
osvjetljavati i bojadisati maštom, ali otrgnuti od doma znamo što je Dom.
koga nam nitko ne može oteti osim Nama su tuđinci s Balkana oduzeli
nas samih. Slatkoća i milina naših imetak, vlast, djecu i Dom. Titov
domjenaka i dragih lica blijedi, ali životni cilj u razgovoru sa stranim
aksiomi postaju sve očevidniji kao novinarima jest da nam oduzme
i kosturi: nas ne veže s domovinom ime i povijest i da nas pretvori u
 Antun Bonifačić

crvenu, komunističku kašu, u šumski povijest hrvatskih borbi kroz

"jugoslavenski" narod. stoljeća da se načela Dekaloga
Samo luđaci mogu stvarati ostvare na hrvatskom tlu. To
umjetne narode. Do sada je narode je naša povezanost s Evropom
stvarao samo Bog. Tako će biti vjernika, boraca i stvaralaca na
i ubuduće, ali nema sumnje da svim područjima ljudske djelatnosti
prolazimo kroz užasno razdoblje kroz 13. stoljeća hrvatske povijesti
svoje narodne povijesti. Najveći na obalama Mediterana i antičke
svjedok naše borbe pred Bogom Dalmacije, kojoj su granice Dunav,
i pred ljudima je kardinal Drava i Drina, Sutla i Mirna. Mi
Rimokatoličke crkve ALOJZIJE nismo kroz stoljeća izgubili ni pedalj
STEPINAC. On je stavljen za uzor hrvatske zemlje, jer je svaki grumen
očevima i majkama svih naroda, prožet znojem i krvlju Hrvata. Cilj
kako treba služiti domovini i naše borbe je da ogradimo pravno
čovječanstvu. Kroz njega hrvatska i državotvorno svaki komadić
narodna borba dobiva univerzalni hrvatske zemlje i da u zajednici s
i metafizički značaj i jamstvo da će ostalim narodima Evrope i svijeta
u svijetu i u Hrvatskoj pobijediti gradimo veliku ljudsku zajednicu
ono što mi nazivamo "VJEČNOM u kojoj će svi biti djeca Božja, a ne
HRVATSKOM". Ta "Vječna Hrvatska" zvijeri koje reže jedna na drugu.
je naša vjera u Stvoritelja, koji San Paolo, Brazilija,
svemu daje smisao i cilj. To je početkom studenoga 1953.
PISAC

8
Vječna Hrvatska

VJEČNA HRVATSKA

9
Antun Bonifačić

io
 Vječna Hrvatska

NE SMIJEMO POGNUTI SVOJE ŠIJE NI PRED KOJIM

DIKTATORSKIM REŽIMOM

U ZNAKU VAGE I PRAVDE

Godine 1945. našao se je hrvatski narod u strašnom položaju:

hrvatska vojska zaklana suradnjom Zapada i Istoka, hrvatsko vodstvo sretno,
ako je dobilo kakvu propusnicu za kretanje, hrvatska
inteligencija proglašena ratnim zločincima, podijeljena u
crne, sive i bijele, u one u žici i izvan žice... Svi hrvatski
neprijatelji napeli su sve svoje sile, da pomoću špijuna,
crnih maska, četnika, starih veza iz doba monarhije
Karađorđevića i novih socijalista, marksista i komunista
hvataju i zatvaraju Hrvate poput divljači. Kod kuće su
najprije tiho likvidirani bez suda svi Hrvati na crnim
"spiskovima” komunista i Srba, zatim su pohvatani i
bačeni u logore svi bivši vojnici i svi oni, koji su nešto
imali u glavi, u srcu i u džepu. Još nemamo točnih popisa
svih pobijenih, ali po službenim priznanjima crvenoga režima znamo, da
je kroz sudove i logore prošlo preko osamdeset postotaka svega odrasloga
muškog pučanstva Hrvatske. Uostalom statistike govore: Srbi su u porastu.
Komunistička Jugoslavija je opet srpski raj a hrvatski pakao: svi generali,
ambasadori, poslanici, šefovi, delegati po kongresima, šefovi policije su Srbi.
Federacija komunističkih republika uz jedinstvenu Udbu, vojsku i partiju je
najcentralističkiji režim, koji je Hrvatska imala u povijesti.
Otimanje "sredstava proizvodnje” od tvornica do prčvarnica dovela je
hrvatski narod na prosjački štap na račun novoga srpskog elementa, koji je

11
 Antun Bonifačić

prodro kao bujica s Balkana. Nešto su dali Rusima, nešto su uništili u ratu,
nešto su preuzeli njihovi rukovodioci. Vladajući narod srpskih komunista sa
svojim slovenskim i crnogorskim posilnima nadmašio je ruske komuniste u
svojoj bjesomučnoj hajki na sve ideje prosvjeljenoga čovječanstva počevši od
vjere do škole... Ruski se je učilo šest sati na tjedan, djeca najvjernijih poslana
su u Moskvu kao janjičari, ruski stručnjaci su bili mjerodavni za sve: slika
Staljina i Ždanova zamijenila je Aleksandra i Petra.
Onda je došao "preokret”. Sve je ostalo po starom: partija je narasla na
779.832 člana, višu partijsku školu i kurseve svršilo je 21.038 slušalaca, narodni
front sa svojim komunističkim vodstvom i sedam milijuna članova treba da
zamijeni jedinoga srpskog socijalistu gazdu Živka Topalovića u slobodnome
svijetu. Pet stotina hiljada omladinaca radilo je na raznim državnim objektima
uz članove Narodnog Fronta, koji su od 1948. izvršili radova u vrijednosti od
sedam milijardi dinara. Savez boraca ima 1,328.000 članova, Savez Invalida
320.000. Škole su porasle od 1939. pučke za 142%, srednje za 301%, visoke za
272%. Stare učitelje i profesore već gotovo potpuno zamjenjuju nove sile ili će
doskora, tako da mladež ne će čuti više nikoga nego komuniste. Preko 140.000
časnika i podčasnika završilo je komunističke tečajeve, pa sama "Armija” broji
140.193 člana KPJ, koji treba da budu svi komesari i goniči stoke u slučaju rata.
Od 1948. stvoreno je 21.171 novih oficira... Za vojsku je utrošeno od 1946.
do danas 2 milijarde i 173.5 milijuna dolara. Bez UNRRE dobili su od Zapada
553.6 milijuna dolara (a sa 450 milijuna dolara UNRRE preko jednu milijardu
dolara). Dok je broj komunista pao u Francuskoj od 1947. do 1951. za 450.000
članova, u Belgiji za 80.000, u Zapadnoj Njemačkoj za 200.000, u Engleskoj za
80.000, dotle komunizam raste jedino u Jugoslaviji. Sve ove brojeve navodi sam
Tito u svome izvještaju na kongresu KPJ u Zagrebu, tražeći nove doprinose od
Sjedinjenih Država Amerike za proizvodnju novih komunista, koji su od prekida
s Kominformom narasli od (1948.) 448.175 članova na 779.382 člana 30. lipnja
1952. U svome govoru na Kapitolu novi predsjednik Dwight Eisenhower je
izjavio "nikada ne ćemo zamijeniti čast za sigurnost" u drugoj točki svoga
programa akcije, a u trećoj veli:
"Poštivajući individualnost i tradiciju svake zemlje svijeta, nikada ne ćemo

12
 Vječna Hrvatska

iskoristiti našu snagu da nametnemo drugome narodu naše političke i ekonomske

ustanove, koje su nama tako drage”. Mi se pitamo, da li je u skladu s ovim načelima
podupirati Tita i komunizam u Hrvatskoj s novim milijardama dolara?
"U ovome trenutku povijesti, mi, koji smo slobodni moramo ponovno
naglasiti našu vjeru. Ta vjera je nepokolebivi Vjeruju naših pređa. To je naša
vjera u vječno dostojanstvo čovjeka, upravljana vječnim Božanskim moralom
i prirodnim zakonima. Ta vjera određuje čitavu našu filozofiju života.
Ustanovljuje bez raspravljanja darove, koje je Stvoritelj dao kao neotuđiva
prava Čovjeku, i koja čine sve ljude jednakim pred njegovim očima. U svijetlu
ove jednakosti, znamo da vrline najdraže jednom slobodnom narodu - ljubav
za slobodu, ponos rada i odanost domovini - su blago podjednako dragocjeno
najponiznijim i najmoćnijim. Neprijatelji ove vjere ne poznaju drugoga
Boga osim snage, nijedne vjere osim tvari. Odgajaju ljude u izdaji, hrane
se gladom ostalih. Muče one, koji im se odupiru, pogotovo istini”.
"Ne radi se dakle ni o kakvom razilaženju među filozofskim sustavima,
koji pokazuju sitna razilaženja međusobno. Taj sukob dira izravno vjeru naših
pređa i život naših sinova. Nijedno načelo ili blago naše, počevši od duhovne
spoznaje poučavane po našim školama i slobodnim crkvama, do stvaralačke
magije rada i glavnice nijesu sigurni ili izvan područja borbe.”
Nijedna zemlja i nijedan saveznik USA ne pruža većeg dokaza o strahotama
komunizma od Hrvatske. 0 tome svjedoče čak bivši komunisti poput Cilige pa
svi drugi do kardinala Stepinca. Na hiljadama stranica revija i listova Hrvati
su u emigraciji, poštivajući načelo slobode, izrazili svoje misli i želje potpuno i
bez cenzure, branili su prava hrvatskog naroda, ideju slobode i prava čovjeka.
Mi smo se svi od početka stavili u službu vjere, koju ispovijeda predsjednik
USA bez ikakvih potpora "Free Europe” ili bilo koje ustanove ili stranke, radili
smo i pisali bez ikakvih honorara, da spasimo tradiciju, čast i dostojanstvo
hrvatskoga naroda u slobodnome svijetu.
Gladni i bosi, žedni i polugoli hrvatski intelektualci širom svijeta otkidali
su od usta da omoguće izlaženje hrvatskoj štampi uvjereni, da će se i hrvatska
budućnost osnivati samo na vjeri u Boga i na vjeri u slobodu čovjeka. Mi smo
svi često ponavljali u sebi riječi Dwighta Eisenhowera kazane u Galveston

13
 Antun Bonifačić

luncheon clubu još 1951.: "Ako je sigurnost sve, što Amerikanci traže,
oni mogu da pođu u zatvor... Ali, ako Amerikanac želi da sačuva svoje
dostojanstvo i svoju jednakost kao ljudsko biće, on ne smije pognuti svoje
šije ni pred kojim diktatorskim režimom...”
Hrvati ni danas ne prigiblju svoje šije zajedno sa svom svojom braćom
u domovini i širom svijeta i uvjereni, da Dwight Eisenhower ne će biti
onaj, koji će nas tjerati na to. Vjerujemo, da će u znaku Vage i znaku Pravde
proučiti hiljadugodišnji dossier hrvatskoga naroda i da "možemo računati" s
novim silama u borbi protiv zlosretnoga komunističkog vođe Tita i njegovih
komunista, koji su uništili sva Božanska i ljudska prava u našoj domovini
Hrvatskoj. Ni trenutka ne sumnjamo, da će time samo doprinijeti slobodi USA
i čitavoga čovječanstva, jer 779 hiljada komunista Jugoslavije ne mogu biti
saveznici Dwighta Eisenhowera.

14
 Vječna Hrvatska

VJEČNA HRVATSKA

Irski pisac Sean O’Faolain veli o svojoj domovini: "Najveće prokletstvo

Irske nisu bile engleske invazije ili engleska loša uprava; to je bila pretjeran ost
irskih vrlina - naša tvrdoglavost, konzervativizam, golema preuzetnost, naša
snaga otpora, naša sposobnost, da se pustimo kažnjavati, naš smijeh, izdržljivost,
predanost sudbini, odanost prošlosti i sve u tolikoj mjeri, da svaka ljudska
sposobnost može postati mana mjesto vrline. Tako na primjer, humor postaje
cinizam, izdržljivost iznurenost, preuzetnost sljepoća, a domoljub postaje tiranin.
Drugim riječima Irska uči, kako ono Amerikanci vele, na svojoj koži”.
Svatko je odmah shvatio, da se tu ne radi samo o Ircima, već i o Hrvatima. U
izvrsnom članku, koji je već bio objavljen u "Hrvatskoj”, kako su Irsku oslobodili
sveci svoje vrste, naslutili smo također svi gotovo identičnost irskih i hrvatskih
težnja i vrlina, samo što je kod Iraca plod sazrio, a mi tek sazrijevamo.
Irska je otok, a mi smo samo produljenje panonske ravnice, Balkana i
Apenina. To smo osjetili na svojoj koži kroz stoljeća: jedamput su nas oslobađali
Turci i Balkanci, drugi put smo se složili s madžarskim Hunima, treći put su
nas civilizirali jodlersko husarski štajerski i austrijski generali i nadvojvode, a
četvrti put su nas pokrštavali ne samo papinski legati i normanski vojvode, nego
razni mletački kramari od Morosinia do Volpia, od Loredana do Bastianini-a.
Kad se je Petar Svačić pobunio na sporazum na Dravi i zato, navodno,
poginuo na Gvozdu, kada su se Zrinski i Frankopan pobunili na shvaćanje
jedinstva i kršćanstva austrijske soldateske, i zato umrli na stratištu kao
veleizdajnici, kada se je Radić odupro balkanizaciji i zato dobio kuglu u
srpskom parlamentu, uvijek se je našlo na drugoj strani razloga i proturazloga:
Hrvatska je imala jednu ili više politika, šenoina "Kletva” i ostali naši povijesni
romani sliče na Zagorku: sve je zapleteno i puno "karaktera”.
Na našem terenu su bili najotporniji elementi već u Augustovo doba. Razni

15
 Antun Bonifačić

Iliri i Kelti ne zaostaju po opisima za Zrinskima i Sokolovićima. Mi smo svagdje

bili tvrdi među tvrdima, otporni među otpornima. Tvrdoglavost je naša i irska
osebina. Zato smo do dana današnjega sačuvali sve svoje granice neokrnjene.
Mi imamo na sebi mnogo brđanskih osebina, kao i čerkeska plemena na
Kavkazu: svaka uvala i svako brdo mogli bi postati kakva vojvodina: vođa
ne manjka. Na mome otoku ima sedam savršeno različitih narječja, i ja bih
gotovo svakoga svog otočana prepoznao golog na kupanju, iz kojeg je sela.
Konzervativizam i osebujnost našeg svijeta je najvidljivija u nošnjama, plesu
i glazbi. Svaka nošnja i svaka melodija je odraz jednoga posebnog državno
pravnog i filozofskog shvaćanja: od oholog i ponosnog Bosanca iz Kreševa do
savitljivog Bračanina, upornog i tvrdoglavog Stubičana nižu se čitave ljestvice
rasa i temperamenata, koji svi zajedno sačinjavaju Hrvatsku.
Nije nikakvo čudo, da je bilo vrlo malo događaja i pokreta, koji su bili kadri
prodrijeti u sve Hrvate i dovesti ih do zajedničke svijesti i zajedničkog otpora.
Nije nikakvo čudo, da su razni vođe i podvode (paše i subaše) vodili politiku na
svoj račun i da smo dali razmjerno najveći broj austrijskih generala i turskih
velikih vezira.
Mi smo kuglični ležaj, na kojem se i danas djelomično vrti globus, a naši
veliki ljudi su zato često samo sudbinske kuglice, koje se vrte za tuđi račun.
Kada se radi samo o lokalnim burama u našim političkim igrama,
sudjelovalo je uvijek razmjerno vrlo malo ljudi. Prije je odlučivalo plemstvo,
od 19. stoljeća tanki sloj inteligencije, od početka ovoga stoljeća proširen je
taj krug na čitav narod, a danas je opet vraćen na tucet komunističkih prvaka.
Pitanje elite odnosno velikih pojedinaca i "mase" riješila su braća Radić
Micheletovskim ulaženjem u narod i podvrgavanjem pojedinca cjelini. Narod
je uvijek mudriji od najmudrijeg svog sina! Time je pitanje "vođa" riješeno
na anarhističko demokratskoj bazi, gdje je vođa samo govornik "narodne"
volje. Michelet je izrazio mistička romantička shvaćanja svog doba, kada se je
govorilo o "narodnoj duši". Današnji marksisti su stvorili "umjetnu narodnu
dušu”, dobivajući na slobodnim izborima stopostotne većine (čak u Senju!].
Po kineskom mišljenju izrađenom kao katekizam, i u raznim priručnicima
dialektike, uvijek treba tražiti suprotnost svakoj misli i svakom događaju.

16
 Vječna Hrvatska

"Narodna volja” je danas postala volja tuceta spretnih komesara. Ta mudrost

nije samo monopol marksista. Spretni lupeži često se služe uvjerenjem,
zanosom, trikovima. U Apokalipsi najavljeni su razni đavli, koji će praviti
Čudesa, da zbune pravednike. Nedavno sam čitao, kako jedan uvjereni
demokrata uvjerava narodne zastupnike, da ih uopće nije birao narod, već da
su odabrani samo zato, jer je to vodstvo htjelo. Time je dotični samo parodirao
Mošu Pijade, koji je dobacio Dragoljubu Jovanoviću, da ga nije birao narod, nego
Centralni Komitet, koji ga je stavio na listu.
Kako vidimo, tok misli u svakom vremenu je vrlo bliz i na suprotnim
polovima. Narod međutim kao cjelina živi na stoljetnim zasadama i vrlo se
sporo udaljuje od svojih aksioma. Za Hrvate bi mogli kazati, kao i za Perzijance,
da mijenjaju svoju politiku jeđamput u tisuću godina. Do Zvonimira bili smo
pogani, do Tita kršćani. Sada smo na raskršću, na koju ćemo stranu?
Narodi zriju i postaju svjesni kao i ljudske duše. Hegel je mogao uzeti
nas Hrvate, da prikaže, kako jedna misao dozorijeva. Kao drhtave voštanice,
"svijest o sebi” treperi u našoj povijesti. Veliki pojedinci su ginuli, upozoravali
i vapili. Gomile su često životinjski mutno prelazile preko tih žrtava u svojim
nagonima za hranom, množenjem i golim životom. I danas je devet desetina
Hrvata uklopljeno poput kocke u jedan apsurdan geopolitički sustav, u nakazni
marksističko vlaški nazor na svijet. Hoćemo Ii izdržati, ili ćemo se pretopiti?
Za mene nema sumnje, da svaka kombinacija na našem terenu ne traje
dulje od jednog naraštaja, što otprilike znači 30 godina. Radić je od 1918. do
1928. upozorio na važnost seljačkih potreba; nacionalisti su od 1929. do 1941.
doveli do vrhunca ideju narodne države; marksisti su od 1941. do 1949. zaveli
izvjestan broj bezazlenih svojim pričama o socialnim idejama i "raju” na zemlji
bez Boga i protiv Boga.
Narod na to reagira iza potresa i žrtava prastarom narodnom mudrošću iz
dubina svoje jezgre i kod toga sazrijeva sve više i na više strana. Svaki potres,
koji uzbiba njegove površinske slojeve, dovodi na površinu stare istine: Radić
nas je uvjerio, da Hrvati mogu svi sudjelovati u politici i da to više ne može
biti monopol spretnih komiteta i vožđova; postojanje Države nas je uvjerilo,
da nije dovoljan samo okvir, i da se taj okvir mora stvoriti borbom, poštenjem

17
 Antun Bonifačić

i radom. Marksistička zaraza lišila je posljednjeg pastira od iluzije, da je

mudrost njegovih djedova samo župničko naklapanje. Moralne zasade postale
su politički aksiom, s kojima moraju računati naši budući političari.
Naš irski značaj tjera nas uvijek da budemo pretopli i da se suviše i
apsolutno ubacujemo, a narodna mudrost nas upozorava, da je nad Hrvatskom
već prešlo tisuće bura i stotinjak pokreta, koji su nestali, a narod je ostao.
"Hrvatska" K.P. Zbornik 1950.

18
 Vječna Hrvatska

HRVATSKA DUHOVNA STVARNOST

Osim hrvatskih brda i rijeka, gora i mora, koja su sada zaposjednuta od

balkanskih i međunarodnih pustolova pomoću Balkana i Azije (i najmračnijih
sila sviju vremena], postoji i hrvatska duhovna stvarnost. Nad tom duhovnom
realnošću nema sile, jer ovisi o hrvatskoj slobodnoj volji i Božanskim zakonima.
Odnos Hrvata prema Bogu dolazi tu na prvo mjesto. Sav hrvatski narod
nalazi se u mističkoj predanosti Božjoj Volji u očekivanju pomoći Božje. Svi
osjećamo, da smo poput Joba igračka i oruđe u rukama tajanstvenih sila, koje
su jače od naše volje. Usprkos našem junaštvu, usprkos našoj pameti i našoj
organizaciji: mi smo predani i stavljeni na kušnju. U vatri se zlato kuša pa i
čitav naš narod. Nismo sami: s nama su Madžari i Slovenci, Srbi i Bugari, Poljaci
i Slovaci, Česi i Nijemci, Ukrajinci i Letonci, Estonci, Rusi i Rumunji. Naše snage
kao da su ispijene u borbama i kao da je nekoliko stotina tisuća junaka ispilo
svu našu snagu. Nema aktivista, da dignu u zrak Titove razbojnike i komesare:
pakao osjeća, da je njegovo vrijeme, ali ne zna do kada.
Dirljivo je u ovom očaju Hrvata i Slovenaca, da čitave skupine hrvatskih
i slovenskih redovnika u isto doba našeg narodnog očaja rade kao misionari
među Indijancima u Boliviji, među Indijcima u Indiji, među Kinezima u Kini.
Sveto jezero Inka i sveta rijeka Ganges dočekale su, da hrvatski misionari
dođu i propovijedaju riječ Božju na Kecana i hindustanskom jeziku, dok u isto
doba župnik Josip Vedrina umire u Loboru pod gomilom kamenja kao Stjepan
Prvomučenik, a tokom samo jedne godine stotinjak hrvatskih svećenika s
biskupima, opatima i redovnicama leži po zatvorima i logorima. Udruženi
Narodi, doduše, ne čuju i ne vide te hrvatske žrtve, ali ih čuje Bog. Sjajni koluti
sunčanih zraka u Bošnjacima nisu samo utvara očajnih, već sigurna obećanja
vidovitih. Svakoga podneva mole Boga za Hrvatsku otac Rafo uz razvaline
Tiahunacui uz crkvu Naše Gospe od Copacabane, otac Jeronim moli u Tagbi,

19
 Antun Bonifačić

gdje je Krist s pet hljebova nahranio pet tisuća gladnih, fra Marijan se križa
vodom iz Jordana i gradi Hram u Jerihonu, koji je nekoć srušen zvucima trublja,
Otac Ivan stoji na gori Tabor i moli Krista za svoju Hrvatsku, dok sjajna skupina
teologa slaže dogmu o Marijinom uznesenju.
Alojzije Stepinac spada među najslavnije robijaše sviju vremena i ramena
mu pokriva krvavi grimiz mučenika zajedno s biskupom čulom i stotinama
drugova, koji svjedoče Božje ime u doba, kada izgleda, da je Bog prepustio
svijet silama tmine.
Otac Juraj jaši na vilenom konju od Hrvatske do Slovačke, od Belgije do
Michigana, od Karpata do pustinje Gobi. Iz ruskog do kineskog podzemlja
svakog jutra, kada prikazuje žrtvu, on moli za Hrvatsku. Najveći borac
kršćanskog podzemlja je Hrvat.
Ivan Meštrović ne prikazuje samo Muku Sina Božjega, već i svoga
vlastitoga naroda. Umjetničke igre mladosti izražene u svetosavskom hramu,
koji je sagnjio u podzemlju, pretvorene su patnjama i bolju u najviše, što
suvremeni svijet daje na području umjetničkog izražavanja. To nisu obmame
i promičbene fraze, nego jasno i bistro izraženi sud jedne svjetske umjetničke
porote u najvećem gradu svijeta.
Kardinal Spellman u White Plainsu s 21 konzulom američkih država
izjavljuje u ime svijeta, koji izgleda, da se je oglušio na patnje Hrvatske: "Mi smo
svi dužnici Nadbiskupa Stepinca”. Stepinac je samo jedno od imena Hrvatske,
ime jedne njezine hridine, koju ni vrata pakla ne mogu nadvladati.
U uroti šutnje, koju provodi Titova štampa i njezini saveznici, Hrvatska
ostaje i dalje jedan od glavnih neriješenih svjetskih pitanja, kako su nam
razotkrili najtajniji dnevnici osovine i saveznika. Harry Hopkins je citirao
Rooseveltove riječi o luđacima, koji tjeraju dva sasvim oprečna naroda u istu
državu, a Ciano nam je ostavio pismene dokaze, kako je jabuka razdora među
Mussolinijem i Hitlerom bila baš ta jadna, mala, gola i bosa Hrvatska. Ja sam
je nazvao kugličnim ležajem svijeta, a Luka Fertilio ju je proglasio žlijezdom
štitnjačom, kao da je samo izvrnuo riječi Leona X. Mi smo mistički i geopolitički
čvor, i očaj, koji vlada u Hrvatskoj, samo je odraz općega očaja u svijetu. Nitko
se ne može odreći Križa, koji mu je određen da nosi, a naši pređi su ga primili

20
 Vječna Hrvatska

pred trinaest stoljeća i predali su ga nama u baštinu.

Kao Križanić pred tri stoljeća, Antun Ciliga se je vratio iz Sibirije, da svjedoči
u ime svoga naroda pred čitavim svijetom o paklu na zemlji. Nitko na svijetu
nije opisao bolje od njega taj pakao. Ni to nije naša fraza, nego napisani prikazi
u Parizu. Ta knjiga je samo na početku svoga djelovanja: ona će još obići globus,
jer u njoj su otkrivene sve laži i sve prevare po jednom Hrvatu, koji je u žarkoj
ljubavi za čovječanstvo po starom hrvatskom običaju pojurio i u sam pakao.
Od Šegotića u Istri, od čakavskog tararajkanja Jelkinog bosiljka kroz logore
Austrije, Jugoslavije, Rusije i Hrvatske sazreo je Antun Ciliga u pisca, koji treba
da čitavome svijetu otkrije najbolje čuvanu i najstrašniju tajnu o tamnici, gdje
godišnje umire tri milijuna ljudi. Stranice te knjige dostojne su najboljega, što
je Dostojevski napisao, jer su patnje najvećega pisca sviju vremena bile mnogo
manje od patnja ovoga Hrvata u potrazi za starom hrvatskom utopijom o raju
na zemlji, gdje su ljudi jedan drugome braca, a ne vuci.
Kod kuće imamo na vlasti najveće komunističke heretike, koji misle, da
su veći i bolji komunisti od Staljina. Vlaškim lažima i podvalama misle ovi
jadnici prodrijeti, kamo ruski sistematičan ne mogu da prodru. Slovenski
crveni teolozi Kardelj, žiherl, Bebler izmišljaju korekture Marksa i Lenjina,
popovski potomci u osam generacija poput ministra Melentije Popovića i
Save Kosanovića iživljavaju svoje stoljetne pravoslavne nagone pod krinkom
titizma zajedno s hiljadu crnomantijaša u svome crvenom sindikatu. Hrvatska
sa svojim Klekom je možda najveće ročište demona čitavoga svijeta. Tu su
projurili demoni u smeđim i crnim košuljama, tu su pili krv crveni Belzebubi,
tu su đavoli podvale, laži i prevare danas postigli svjetsku slavu, kao najveći
rušitelji idejne strukture crvenoga carstva. Hrvatska bura fijuče globusom, i
ako se ime Hrvatske nigdje ne spominje: Gesta Dei per Croatos...
U isto doba Božja zvijezda pali šibicom šuše hambare i sažiže ukradene
usjeve: apokaliptički jahači jaše na iznurenom hrvatskom kljusetu, kao da se
moraju obredati mističke grožnje Onoga, koji jest. Prvo hrvatsko sveučilište
postalo je najveće hrvatsko mučilište, gdje hrvatski doktori gule šibe, koje
padaju po leđima i tabanima hrvatskog naroda. Iz hrvatskih staja otimlju
zadnje tele, posljednju ovcu, zadnju grudu sira i masti, jedinu vreću kukuruza

21
 Antun Bonifačić

i pšenice. Da vide braća Radici, kamo su Subašići, Bićanići i Grande doveli

hrvatsko seljaštvo, zaplakati bi od bola i jada, dok u isto doba njihovi nasljednici
moraju tući pragove Downing Streeta i Foreign Office-a i čekati poput Joba,
da se obredaju nevolje nad Hrvatskom i da se otvore oči i uši svijeta pred
hrvatskim patnjama.
Katkada se čini, da nemamo prijatelja na svijetu osim Boga i Pape, a često
mnogi i u njih sumnjaju, zavijajući kao vuci na mjesečini i Job ovi na smetištu.
Tajnu ljudskog bitisanja traže slijepi i sakati hrvatski invalidi po logorima
Njemačke i Austrije, traže je gladna hrvatska djeca, kada im majke ne mogu
dati komadić kruha, a kamo li hrvatske pogače i kolača; traže je hrvatski
hodočasnici, koji zazivlju Gospu od škrpjela do Marije Saal, od Gospe od Snijega
do Gospe u Lujanu i Fatimi. Mi smo svi otkrili ponovno baštinu djedova i nikada
nam Nebo nije bilo tako blizu, kada se čini, da nas je Bog ostavio zajedno s
carevima zemaljskim.
Hrvatska raspojasanost, pjesma i ples ne nalaze se više u Hrvatskoj, gdje
hrvatski seljaci plešu kao medvjedi na lancu pred laburističkim narodnim
zastupnicima i engleskim lordovima u promičbene i mirotvorne svrhe. U
zemlji, koja drži pod oružjem više ljudi od britanskog carstva propovijeda se
mir, koji bi osigurao razbojnicima ukradeno i ukočio život za volju smrti, ali tko
je mačem došao, taj će i s mačem otići, ili pod mačem poginuti.
Ta naša raspojasanost izbije katkada po pittsburškim krčmama koje Sofike,
na vedroj svadbi kojeg kalifornijskog ili Welandskog hrvatskog bećara. Ljudi
zaborave katkada na svoje brige po hrvatskim teferičima, koji se sada zovu
piknici, po dobrotvornim zabavama za one, koji još nisu bili kadri da preplivaju
Ocean. Već nekoliko godina nismo kadri nas milijun zajedno sakupiti sredstava
da štampamo jednu hrvatsku povijest na jeziku gospodara svijeta.
Naša štampa nalazi se više manje na razini naše štampe pred jedno stoljeće.
Razne pjesme, koje se štampaju po nekim hrvatskim novinama, ne bi bio nikada
štampao ni Stanko Vraz ni Mirko Bogović. U isto doba Hrvati su glavni tumači
mističke dogme, koja je stoljećima sazrijevala u središtu kršćanstva, a drugi
grade veličanstvenu katedralu usred Rima s hrvatskim motivima u temeljima
i svodovima poput tajne sredovječnih majstora.

22
 Vječna Hrvatska

Hrvatske stranke još nisu svi jesne, da Hrvatsku ne će spasiti kvantitet,

nego kvalitet i da se doba masa nalazi pri kraju. Političari oduvijek znaju,
da su predrasude, praznovjerja i vjerovanja tkivo i grada budućnosti. Mi ne
možemo kopirati ni demokraciju stvorenu za Anglosase, ni fašizme stvorene za
Talijane: to su stavovi i alat stvoren za te narode i za njihove potrebe. Milijun
hrvatskih iseljenika treba da danas bira na parolama devetnaestoga stoljeća, a
naše vrijeme traži odgovor na vlastita pitanja. To ne znači, da hrvatske stranke
ništa ne znače: i seljačka unija i veze s potučenom Evropom i s pobjedničkom
Amerikom su nam krvavo potrebne, ali izvan i iznad toga stoje tisuće hrvatskih
pitanja, koja se ne smiju ugušivati, nego ih treba rješavati.
Najvažnije pitanje Države Hrvatske je teoretski riješeno tako, da nitko
nema snage, da predloži ma koje drugo idealno rješenje, koje bi negiralo
nezavisnu i slobodnu Državu Hrvatsku. Sve naše stranke i svi naši odbori s
jednom ili drugom taktikom ili političkom igrom zastupaju isti aksiom. Sve
podvale četnika i jugoslavenske fraze zavite u kamu i šifru "zaklati” ne mogu
više naći jednoga jedinog hrvatskog naivčinu. Dragocjeno gradivo iz vremena
rata, izneseno u radićevaekoj štampi, izvršit će svoju misiju među starim
iseljenicima, koji nisu prošli hrvatsku Kalvariju kod kuće. Na isti način ne
možemo više zamisliti nijednoga hrvatskog političkog čovjeka, koji bi se u ime
bilo čega odrekao Istre ili Dalmacije.
Najvažniji politički događaj iza rata jest sjajan nastup hrvatskih muslimana
i njihov odrješiti i borbeni stav za hrvatsku državnu samostalnost. Džafer
Kulenović je izraz hrvatske Bosne od Kulina bana do Fazlagića Kule. Tu je
Ustaški Pokret izazvao preporod duša pa, usprkos užasnih žrtava, moramo
biti uvjereni, da te žrtve nisu pale uzalud. Od Pakistana do Meke, Kaira,
Damaska, Ankare i Carigrada hrvatski muslimani su uzbudili svoju vjersku
braću i možemo se nadati, da će hrvatski Istok odigrati još vrlo važnu ulogu za
zelenim stolovima Zapada. Tragičnim pomanjkanjem političke naše strukture
ostali smo bez svojih predstavnika u demokratskim katoličkim strankama
Zapada, ali hrvatski kler u Rimu i poznavanje našeg problema sa strane same
rimske kurije, otvorit će nam sva vrata. Komunizam je stvorio spoj najdubljega
u hrvatskoj duši: Hrvati muslimani i Hrvati katolici otkrili su, da su jedno i da

23
 Antun Bonifačić

slave Boga samo pod drugim oblicima. U isto doba Vatikan sprema konferencije
s predstavnicima Islama, pa će se, možda, Hrvati naći za istim stolom s obadvje
strane kao delegati potrage za Bogom sa dviju polovica globusa.
Pojava organizirane hrvatske emigracije u USA konačno će ostvariti
jednu od najvećih potreba hrvatskoga naroda u svijetu: hrvatske štampe na
engleskom jeziku. Sama činjenica, da Hrvat, profesor i dekan jednog američkog
sveučilišta, preuzimlje uredništvo, bit će za Anglosase dokaz, kako je duboka
želja svih Hrvata za samostalnom državom i kako se svako drugo rješenje
može samo nametnuti silom i novcem, kako se sada silom i novcem podržava
Tita. Već je skrajnje vrijeme, da Hrvati, koji su se vratili Hrvatstvu iza suradnje
s četnicima Draže Mihajlovića, ili iza suradnje s komunistima, ne proglašuju
svakoga "fašistom”, tko ne spada u njihov tor. U doba, kada general Guderian i
maršal Graziani uživaju slobodu rada, samo korteši s pilećim mozgom i prikriti
Titovi agenti mogu onemogućivati chicašku hrvatsku skupinu s više hiljada
organiziranih starih useljenika.
Doba "vođa” je prošlo: svaki Hrvat, koji želi pošteno raditi za hrvatsku
stvar, zaslužuje potporu hrvatske štampe i hrvatskih organizacija; to nije
monopol nijednog čovjeka niti nijedne stranke.
Čudnim sticajem prilika, Hrvati, koji spadaju među najkatoličkije narode
svijeta, nemaju katoličke stranke, koja bi nas predstavljala kod katoličkih
vlada Evrope, dok su ove zastupane na vlasti kao u Srednjem Vijeku. Milijun
naših iseljenika, rasasutih po svim stranama svijeta, koji su u devet desetina
pravi radnici od pluga i motike i krampa, nemaju hrvatskoga predstavnika
kod svjetskih sindikata, koji će, po svoj prilici, biti jedna od najvećih političkih
sila budućnosti. Hrvatska Seljačka Stranka slavi svoju pedesetgodišnjicu, a
Ustaški Pokret dvadesetgodišnjicu svoga postanka. Oba pokreta su odgovorila
na hrvatske potrebe prve polovice dvadesetoga vijeka. Sada je potrebno da
hrvatski narodni ljudi gledaju iz svjetske i historičke perspektive na slijedeće
pola stoljeća i da stvore hrvatske organe za razvoj našega kulturnog i
političkog života u svijetu. Globus je 1950. dvadeset puta manji nego 1900., jer
sada je brzina zrakoplova, automobila, radiotelegrafije, radara i drugih izuma
smanjila daljine i približila ljude.

24
 Vječna Hrvatska

Prvo je pitanje sada, na koji način će hrvatski radnici doći do svojih

predstavnika u svjetskim radničkim sindikatima? Na koji način možemo
otvoriti oči našim starim iseljenim radnicima i osloboditi ih od robovanja javnim
i tajnim boljševičkim agentima? Jedan Živko Topalović usuđuje se još i danas
govoriti u svijetu u ime hrvatskih radnika pod najnovijom srpskom krabuljom
"jugoslavenskoga socijalizma", kao što razni Kajmakovići ližu prste pošećerene
srpskim kajmakom, misleći, da će time oteti Hrvatima Bosnu i Hercegovinu...
Na isti način naši izrodi, poput kapetana Valčića, prelaze Ocean u talijanske
reklamne svrhe, svojatajući Pulj, Istru, Zadar i Split, kao da se ništa nije
promijenilo u svijetu i kao da jedan kuter, kojim upravlja preko Oceana jedan,
hrvatski izrod, može uvjeriti narode Južne i Sjeverne Amerike, da postoji neka
neoslobođena "talijanska” manjina na hrvatskoj obali.
Dok jedan hladni amerikanski novčar [F. Eberstadt] otvoreno traži, da se
uspostavi izgubljena ravnoteža svjetskih sila time, da se Njemačka i Japan vrate
kao punopravni članovi Udruženih naroda, jer će se ti narodi samo u tom slučaju
boriti za njih, Hrvatima se pruža prilika, da se tuku za najnedemokratskiji i
najživotinjskiji režim na svijetu pod komunističkim parolama, a za nagradu u
najgorem slučaju moći će Tita zamijeniti Petricom Karađorđevićem.
Svi ovi absurdi hrvatskog međunarodnog života traže snažne hrvatske
nastupe od svih hrvatskih skupina i svih pojedinaca. Toliko godina iza naše
najveće narodne katastrofe mi još nemamo opće narodnih organa ni na kojem
području narodnoga života.

25
 Antun Bonifačić

KOLIKO OSOBA, TOLIKO SUNČANIH SUSTAVA

Sedam plemena Hrvata, koja su se spustila sa Karpata, još uvijek žive. I ne

samo tih sedam plemena nego i svi narodi, koje smo našli u našoj domovini od
latinskih Vlaha do keltskih Ilira i germanskih Gota. Tko prati hrvatsku štampu
posljednjih "sedam gladnih godina” dobiva dojam, da smo poput rakove djece,
premda svi želimo samo slobodnu i nezavisnu Državu Hrvatsku.
Naša hiljadugodišnja povijest nam donekle objašnjava, odakle tolika
razlika mišljenja i htijenja među Hrvatima. Mi se nalazimo na ključnom položaju
Evrope, gdje su pucala carstva, gdje se sastaju Romani, Germani i Slaveni, gdje
počinje istok i prestaje zapad. Ideolozi jugoslavenstva se smiju znanstvenim
činjenicama, koje jedan Toynbee, vjerojatno najveći živući povjesničar svijeta,
dokumentarno ističe u svojim najvećim djelima. Nije nikakvo čudo, da neki
politički ljudi zaboravljaju na Hrvatsku i da rade za interese drugih naroda
iznad naroda, bez naroda i protiv naroda.
Ali, ako promatramo izjave, misli i volju svih pravih Hrvata, moramo s
veseljem istaknuti, da bi Hrvatska Država nastala u dvadeset i četiri sata, da
to ovisi o Hrvatima. Razni agenti, mešetari, mutikaše, plaćenici, kojima se ne
da živjeti o poštenom radu, pa nastoje živjeti od tuđe muke, osjećaju, da su
posljednji Mohikanci prošlih vremena. Još 1918. godine po priznanju podbana
dr. Kriškovića bio je pokrajinski osjećaj među Hrvatima tako jak, da su se
pojedinci izjavljivali protiv ujedinjenja hrvatskih pokrajina pod vodstvom
Zagreba. Još između dva rata bilo je hrvatske gospode, koja nije riskirala da ide
u zatvor za domovinu, a iza 1941. pada u slobodnoj borbi preko dvije stotine
hiljada najljepših hrvatskih mladića u borbi za Državu Hrvatsku. Koliko je Tito
molio i kumio, slao poslanice i pozive tim mladićima, da se predaju. Oni se nisu
predali, kao što se nisu predali ni oni, koji su pošli radije u tuđinu nego da budu
roblje u domovini. Izjava Đilasa, da su morali pobiti pola milijuna Hrvata, jer

26
 Vječna Hrvatska

bez toga ne bi bilo "Jugoslavije”, dokazuje nam, kako su hladni marksistički

glavešine dobro izračunali pravo stanje u Hrvatskoj.
Danas je svima jasno, da se marksizam u Hrvatskoj rastvara u svoje prvotne
dijelove: avanturiste, fanatike, propale egzistencije iz redova deklasirane
balkanske inteligencije. Ako pobijedi Moskva, većina će omastiti konopac ili
dobiti kuglu u zatiljak. Ako pobijedi Washington, nestat će u mraku podzemlja
i tamnica kao i vodstvo amerikanske komunističke stranke. Prije toga ovi
međunarodni pustolovi, koji žive po kraljevskim dvorcima, mijenjaju imena
gradova i sela po svojim "herojima", pišu biografije sa stanovišta štakora,
pletu mreže i šalju razne agente, da hrvatsku misao i hrvatsku volju rastvore
i unište. Churchill, koji je "Jugoslaviju” prozvao "Titolandijom” i pitao svoga
agenta, zašto se brine za tu zemlju, u kojoj ne će živjeti, gleda na Hrvatsku i
na čitav globus sa stanovišta Engleza. Nitko ne osporava Hrvatima pravo, da
gledaju na razne ideje i na čitav globus sa stanovišta hrvatskoga naroda...
Propala je Venecija, propali su Habzburgovci, propao je Hitler i Mussolini,
nestali su Karađorđevići. Hrvati iz Istre, iz Bosne, iz Dalmacije, Slavonije, Bačke
i Srijema govore i pišu kao i Hrvati iz banske Hrvatske: hoćemo da živimo u
slobodi kao Talijani i Nijemci, kao Francuzi i Englezi, kao Kanađani i Amerikanci.
Ne želimo ni svojih ni tuđih tirana, hoćemo da se poštuje volja većine i manjine
u Hrvatskoj, da živimo i radimo kao svi slobodni narodi svijeta. Hoćemo čvrste
i čiste hrvatske granice, u koje će ulaziti i Talijani, i Nijemci, i Madžari i Srbi
samo s dozvolom hrvatskih državnih vlasti. Ako imaju pravo Libijci, Sudanci
i Malajci, da izdaju ju putnice i vizume, koji narod na svijetu ima pravo da to
osporava Hrvatima?
Pitanje hrvatske narodne države je za Hrvate idejno riješeno. Protiv toga
rade samo tuđi agenti i stranci, kojima to ne odgovara iz računa. Hrvati se u
svojoj vanjskoj politici oslanjaju na ideje amerikanskoga ustava i vjeruju, da će
Hrvatska država isplivati pobjedom tih načela u svijetu. Katolicizam, islam i
pravoslavlje, koji se ukrštavaju na hrvatskom etničkom području, moraju naći
u Hrvatskoj Državi dodirne točke i Hrvati moraju svim silama raditi, da se te
dodirne točke stvore. Hrvati Križanić, Strosmajer i otac Leopold su najglasniji
katolički poziv pravoslavcima, da se vežu u Kristu s katoličkim zapadom. Hrvati

27
 Antun Bonifačić

muslimani su s hrvatskim franjevcima iz Bosne najglasniji poziv muslimanima

i katolicima Čitava svijeta, da usklade božanska načela kršćanstva i islama u
borbi protiv životinjstva i trogloditstva.
Sve se to odigrava spontano, bez honorara i bez narudžbe. Pojedinci tu
rade i žrtvuju sve za najuzvišenije ideale Čovječanstva. Da postoji Hrvatska
Država i hrvatski agenti, oni bi tu aktivnost postostručili. Danas nemamo
jedinstvene hrvatske vlade ni jedinstvene hrvatske volje pa ipak usprkos svih
protivnika i svih neprijatelja Hrvati govore samo jedno po čitavom svijetu, po
svim zemljama hrvatske diaspore.
Nije nikakvo čudo, da su falsifikatori i varalice na djelu, i da nastoje kao
balavi puževi sakriti i krivotvoriti volju hrvatskoga naroda. Međutim, danas
je svijet vrlo malen i hrvatsko pitanje je smatrano od Harry Hopkinsa jednim
od jedina dva sporna pitanja između Engleske Imperije i Sjedinjenih Država
Amerike. Hrvatska je malena, ali je žlijezda evropskoga organizma, spojnica
svjetova i minijatura budućega pravednijeg svijeta. Od hrvatskih protivnika
moramo uzeti samo dragocijena priznanja u korist hrvatskih teza: nepravde i
nasilja vršena nad nama u ime Talijana, Nijemaca, Madžara i Srba opravdavaju
sve hrvatske težnje za potpunom narodnom slobodom u vlastitoj državi.
U izrazima hrvatske misli nema više konfuzije ni kolebanja: mi svi hoćemo
Hrvatsku Državu, koju nam osporavaju Srbi i razni tuđi agenti ubačeni kao
kukavičja jaja među razasutim Hrvatima. Nad Hrvatima se može i dalje vladati
knutom, Oznom, Udbom, Glavnjačom i nasiljem svih vrsta, koje smo upoznali
kroz stoljeća i u naše dane, ali slobodnim izborima hrvatskoga naroda može se
ostvariti samo Hrvatska Demokratska Republika.
Hrvatski političari moraju ostvariti jasan vanjsko politički program i
pristupiti zajednici slobodnih naroda s programom Hrvatske Republike.
Osobni interesi pojedinaca kod toga su peto kolo. Netko se mora povući, netko
mora naprijed prema tome, kako to traže interesi hrvatskoga naroda.
"Danica", 30. srpnja 1952.

28
Vječna Hrvatska

DA LI JE BOG UMRO?

29
Antun Bonifačić

30
 Vječna Hrvatska

DA LI JE BOG UMRO?

Agencija Tass proširila je 23. srpnja proglas šefova ruske, rumunjske,

bugarske i georgijske crkve narodima čitavoga svijeta povodom sastanka
pravoslavnih patrijarha raznih zemalja. U tome proglasu patrijarhe
pravoslavnih crkava mole vjernike čitavoga svijeta, da povećaju svoje napore
za obranu mira.
Nakon što su upozorili, kako je rat na Koreji uništio više od milijun života
i pretvorio zemlju u pustoš, pravoslavni patrijarhe poručuju narodima svijeta:
"Iste opasnosti prijete svim miroljubivim narodima, otkada se napadači,
predvođeni od Sjeveroamerikanaca, spremaju da krenu putem potpunoga
uništavanja u budućnosti i vode politiku opće bijede u sadašnjosti. Ljudi dobre
volje žele mir smjesta, a ne u neodređenoj budućnosti. Dužnost svakog kršćanina
je neprekidna borba protiv zla, a nema goreg zla od rata”. Iza toga poslanica
predlaže, da se sklopi novi sporazum između pet velikih sila, koji bi osigurao mir.
Kako vidimo službena pravoslavna crkva se je potpuno stavila u službu
staljinizma-lenjinizma pa "patrijarhe” samo opetuju riječi Gromikova, Malika
i Molotova u borbi za mir raznih Joliot Curie i Picassovih golubica. Crkva,
nauka i umjetnost služe kao krinke crvenih osvajača, koji već govore u ime
Sovjetske Rusije i Kine, pa im fali samo jedan glas, da prevagnu u vijeću
velike petorice, koji treba da mirnim putem zavladuju svijetom. Francuska sa
4,533.000 komunističkih glasača i Bevanova Engleska već su načete od crvenog
rastvaranja, pa nema sumnje, da bi mir pravoslavnih patrijarha u dogledno
vrijeme završio s pet delegata marksizma-lenjinizma u vijeću petorice.
Najveći crveni učenjaci, umjetnici spremaju put Crvenoj Zvijeri, putuju od
jednoga kongresa do drugoga, navlače sve moguće kabanice, kite se slavom
ovoga svijeta preko organiziranih središta, jer čim je neki umjetnik crven,
on je odmah "najveći”, "naslavniji", najnapredniji”, a svi ostali su natražnjaci,

31
 Antun Bonifačić

mračnjaci, reakcioneri, fašističke zvijeri, fašistički psi i t. d. Danas je najbolje

pratiti, kako "miroljubiva” Kina čisti Konfucijevu Kinu sa četiri hiljade godina
kulture od ovih ostataka "srednjega" vijeka koljući, vješajući, ubijajući milijune
ljudi na najstrašniji način.
Sve ovo dogodilo se je najprije u carskoj Rusiji, gdje je poginulo u borbi s
crvenima oko trideset milijuna ljudi nešto s oružjem u ruci, ali više u čišćenjima,
od gladi i po logorima. Od petnaest milijuna robova, na kojima počiva izgradnja
crvenoga carstva, jer njih ne treba plaćati, svake godine pogine oko tri milijuna,
i ta tri milijuna moraju se pronaći na bilo koji način. Sada dobivamo prve vijesti
od naših ljudi, koje je zahvalni Tito darovao svojim gospodarima, kada su ga
"nezakonito” (kako je nedavno rekao Molotov u Varšavi) doveli na vlast.
Boljševizam sada u svakoj zemlji ponavlja na isti način sve ono, što se je
odigralo u Rusiji. Povijest boljševizma u maloj Estoniji (izdana za vrijeme rata
u gotovo hiljadu stranica) jednaka je povijesti boljševizacije u Bugarskoj ili
Kini. Na isti način "napredni" elementi spremaju teren, na isti način "veliki"
umjetnici kroz salone i novine veličaju tekovine revolucije, na isti način se
onemogućavaju "reakcioneri" i "fašisti", obećava raj na zemlji. Onda na isti
način započinje oduzimanje svega, što pojedincu pripada, na isti način sve
postaje "narodno", otvaraju se magazini "NAMA", stvaraju se "zadruge", gdje
seljaci više nisu gospodari ni svoga života ni svoga rada, pune se zatvori, logori,
ubija hitcem u zatiljak ili šalje u rudnike, iz kojih nema povratka.
Bjegunci iz pola svijeta, koji su vodili borbu s tom crvenom zvijeri, to znaju u
tančine, zato su crveni od 1945. god. sve moguće poduzeli, da onemoguće njihov
ulazak u slobodne zemlje svijeta, koje se nalaze u razdoblju "umjetničkoga i
znanstvenoga obrađivanja". Kvarili su im posao, pa se nisu žacali ničega, da
njihovo djelovanje spriječe. "Antifašistički" elementi su preko svojih "liberalnih"
novina i organizacija gušili svaki pokušaj, da se knjige, članci i istina prošire.
Među njima ima takozvanih "korisnih budala", pa si je tako prošle godine jedan
američki sveučilišni profesor oduzeo život, kada je uvidio, što je radio. Međutim
većina liberala svršava u sve većem crvenilu, jer samo tako otvorena su im
vrata posvuda, širi im se slava svijetom, postaju "međunarodne" veličine.
Katolička Crkva je prva shvatila perfidnu igru ovih vukova u ovčjoj koži, a

32
 Vječna Hrvatska

razni slobodni narodi su onda jedan za drugim počeli otkrivati "zemlju velike
laži”, koju je Hrvat Antun Ciliga prikazao bolje od ijednoga čovjeka do sada. Sada
su i američke novine pune napadaja na Staljina, pa naši stari useljenici uviđaju,
kako su nasjeli crvenim lažima i njihovoj propagandi pod svim mogućim
oblicima. Titovi agenti su u vrijeme rata govorili, da će nas osloboditi i sada su
nas "oslobodili” svega, što smo kroz 1400 godina stekli više nego Turci i Mongoli
i Nijemci i Talijani. Postali smo prosjačka zemlja, zemlja bijede i rugla za bogate
narode, koji nam se već svima rugaju radi slanja naših paketa i traženja zajmova.
Po čitavom svijetu stari emigranti uviđaju, da je sve istina, što "Danica” kroz
godine piše i u toku je golemi preokret, gdje ćemo doskora dobiti hiljade i hiljade
naše zavedene i dobre braće kao borce za slobodnu Hrvatsku Republiku.
Međutim nama je svima jasno, kakva nam borba predstoji protiv bujica laži
i zločina, koji su na nas nabačeni iz balkanskih šuma i gudura, iz ruskih stepa i
tundra. Gdjegod se naši ljudi maknu od logora do predsoblja mogućnika ovoga
svijeta, od Austrije do Bolivije, svagdje sreću četničke podvale i komunističke
laži. Trebalo bi čim prije na engleskom jeziku opisati, što su sve naši ljudi doživjeli
po svijetu od tih ljudi i "Danica" bi tu knjigu mogla objaviti s velikim uspjehom.
Nije nikakvo čudo, da se naši ljudi još nisu našli svi zajedno u jednom
velikom narodnom odboru, kada znamo, koliko je bijednika vučeno na sve
strane, kako je našim ljudima nuđeno sve, počevši od novaca do putnica u U.
S. A. pod uvjetom, da služe "Kralju” ili Titu. Hvala Bogu, da smo tako tvrdi i da
tako mnogo polažemo na osobnu i narodnu čast, pa je među nama broj tuđih
agenata sigurno manji nego među drugim, velikim narodima.
Danas je došlo vrijeme da nastupimo kao narodna cjelina pred slobodnim
narodima svijeta, naročito pred predstavnicima U. S. A., i da im kao slobodan
narod, a ne kao sluge ili plaćeni agenti izjavimo odanost i ljubav zajedničkim
idealima, ali uz obrazloženje našega narodnoga zahtjeva za Državu
Hrvatsku bez ikakve zajednice sa Srbima.
Danas je svima jasno, da su države izraz najdubljih potreba svakoga
naroda, bedem, koji čuva duh i tijelo svake narodne zajednice i oružje, pomoću
kojega se svaki narod brani i ostvaruje svoj udio u napretku čovječanstva.
Bez vlastite države mi Hrvati ne možemo ni hrvatski ni ljudski živjeti,

33
 Antun Bonifačić

pretvoreni smo u roblje balkanskih i crvenih pustolova, pokradeni, pobijeni,

raspršeni, bez zaštite i bez narodnoga vodstva.
Najnoviji slučaj sloge pravoslavnih episkopa u U. S. A. i agenata UDBE
za izručivanje odnosno ubijanje Hrvata, dirljivo nam objašnjuje takozvano
hrvatsko pitanje.
Čitava Evropa već dvije hiljade godina živi na istim pravnim načelima
rimskoga prava i prema zapovijedima Dekaloga. Taj ljudski i Božji zakon
čitavoga prosvjetljenoga čovječanstva vršili su i vrše i danas Hrvati bilo
katoličke bilo muslimanske vjere. Oni te zakone primaju kao odraz svoje duše i
svoga pravnoga shvaćanja. Mi nismo nikli u šumama u nezakonitim brakovima,
nego smo kroz četrnaest stoljeća živjeli od vlastitoga rada na vlastitoj zemlji
po tim zakonima. Titov "jugoslavenski" narod je niknuo u Jajcu kao odraz
šumskih bandita s Marksovim evanđeljem, a velikosrpsko "jugoslavenstvo”
je zadnji trik četničkih vojvoda, da pokriju lice, kada im brade više nisu bile
dovoljne. Prvi uvode krivične zakonike, nakon što su bez zakona pobili hiljade
i hiljade ljudi, a drugi kao pravi Bizantinci smatraju zakon samo krinkom za
uspješno izigravanje pravde i zakonitosti. Poznati račun prema kraljevskim
žandarima za puščani metak, nesretnome hrvatskom seljaku, kome su ubili
sina, samo je jedan od jugoslavenskih "viceva" ovih šumskih vojvoda. Dražin
plan o "čišćenju” hrvatskih krajeva i postdražinski plan o potrebi Jugoslavije,
da budu Hrvati "na dohvatu motke”, isto su takovi vicevi odnosno "podvale”.
Međutim između Hrvata i Srba su popucale sve niti, koje su ih spajale.
Pripovijest o hrvatsko-srpskom jeziku, koju su smušeni profesori u 19. stoljeću
stavljali kao našu najjaču vezu, danas je smiješna državnicima svijeta. Države
se ne stvaraju radi jezika, jer onda ne bi bilo ni U. S. A. ni švicarske ni Belgije.
A jezik, kojim Hrvati već pet stoljeća pišu i stvaraju, nije jezik Vuka Karadžića
star jedno stoljeće, niti jezik šumskih, titovskih komisija. Nema niti jednoga
srpskog vokala, koji ne vrijeđa hrvatsko uho, kada ga čuje na američkom
radiu, a preko osamdeset posto riječi upotrebljavaju hrvatski pisci različito
od srpskih pisaca. Menckenov američki jezik prema engleskom ne izrazuje
suprotnost hrvatskog jezika prema srpskom, jer u našem slučaju se filološko
pitanje povećava s kulturnim i vjerskim sukobima.

34
 Vječna Hrvatska

Samo onaj, koji je živio na Istoku znade, što je zapadna kultura, rekao je
neki dan Andre Malraux, najbistriji branič Atlantske kulture, koja je na vidiku.
Samo Hrvat, koji je živio sa Srbima, znade, kakve ih duboke razlike dijele, pa
nije čudo, da su naši najveći zastupnici jedinstva poput Šupila, Trumbića i
Radića završili kao njegovi i najveći protivnici. Samo oni Hrvati, koji nisu bili
nikada u doticaju s Vlasima poput naših iseljenika mogli su sačuvati iluzije i ne
shvatiti slatke podvale ovih najspretnijih podvaladžija globusa.
F. D. Roosevelt je genijalnom intuicijom shvatio po samim diplomatskim
izvještajima apsurd, da se dva tako različita naroda trpa u neku zajedničku
državnu zajednicu, a Churchill je engleskom bistrinom prozreo nomadsko
okupljanje drugih naroda "orući drumove", odnosno kao "ratni plijen" crnih
ili bijelih ili crvenih ruku. Wilson je navodno "ponudio” Pašiću, da traži, dokle
hoće po karti,1 a uz svoga savjetnika Hrvata, dr. Bianchinija, borio se je kao lav
za hrvatsku Rijeku, pa je očevidno, da je davao samo ono Srbima, što je njihovo,
a za Hrvate je htio spasiti, što njima spada, uvjeren, kao mnogi Hrvati, da
Zakonitost, Sloboda i Pravda znače za Srbe Bizantince isto što i za Zapadnjake!
Hrvatska kultura je u svojoj biti zapadna kultura, a srpska kultura je
bizantska kultura. To su dva posebna svijeta, a Drina je granica.
Akcija službenih patrijarha pod vodstvom boljševizma dokazuje nam kamo
je došlo pravoslavlje starca Zosime i episkopa Antonija, apsurd kršćanstva, koga
vodi Antikrist i najborbeniji ateisti povijesti, ali je na bizantinski način spašena
forma. Lažni popovi nose brade kao pravi i kao četnici; vrše obrede kao za vrijeme
careva ili Karađorđevića, ali služe komunizmu. Aleksandar, Staljin ili Tito ili ma
tko drugi je za takve formalne popove isto, ako mogu spasiti svoje povlastice,
vršiti svoje obrede i služiti kroz crvene sindikate. Na isti način su takvi za vrijeme
sultana služili Turcima u Peći i služe do potrebe protestantima i Amerikancima
kao Dionizije, ako mogu koga Hrvata na taj način poslati, da ga peku na ražnju
ili barem objesiti za "Kralja i Otadžbinu” pomoću komunističkoga "narodnoga”
suda. Pravi "Hristovi sveštenici” idu međutim na robiju poput episkopa Nastića i
ostalih bugarskih, rumunjskih i ruskih pravoslavnih svećenika, kojima nitko ne
pravi reklame ni u slobodnome svijetu.
Sve to nije bilo lako shvatiti niti Hrvatima i proces našeg narodnog

35
 Antun Bonifačić

osvješćivanja odnosno zaglupljivanja i zaluđivanja traje već čitavo stoljeće,

pa se ne smijemo čuditi, ako to Amerikanci ne shvate u pet godina. Hrvatska
aristokracija je to dobro znala nastavljajući u hrvatskom saboru politiku
hrvatskih kraljeva, ali zeleni, građanski školovani ljudi bez arhiva i veza pali
su kao muhe na med na medene riječi "bratskih" slavenskih, političkih agenata.
Kada je E. Kvaternik, najveći prijatelj i pouzdanik Ante Starčevića, dobio u
Rusiji knjižicu s tajnim uputama, kako mora u ime slavenskoga bratstva raditi
za pravoslavlje protiv katolicizma, on je smjesta pojurio u Rim, da to javi. Ali
rimska propaganda je već posjedovala te upute, jer Zapad i Istok bore se kod
nas već od Ćirila i Metoda, odnosno od Focija. Rim je preko nas htio prodrijeti
na Istok, a Istok na Zapad. Fraze o "trulom zapadu” i "budućnosti slavenstva"
smo učili na pamet po pučkim školama, ne sluteći, da nam to znači smrt.
Davno prije Goebbelsa izmišljena je vrlo uspješna pravoslavna propaganda.
Ostvarenjem samostalne Srbije došla su "Načertanija", "Koalicije”, "Liberalni i
napredni elementi", Sokolstvo, Partija i Tito. Konac djelo krasi!
Danas rimska Propaganda znade, da je naša politika parenja s
pravoslavnim rođacima svršila gubitkom od dvije stotine hiljada katolika za
vrijeme kraljevske Jugoslavije, a sve islamske muftije znadu, da je dvije stotine
hiljada muslimana najureno iz svojih hiljadagodišnjih hrvatskih domova
od doseljenih uljeza u njihove domove. Zato sada predstavnici katolicizma i
predstavnici islama znadu, da treba ostvariti Hrvatsku Državu kao jedini
jamac za vjersku slobodu katolika i muslimana na našemu prostoru. Državnici
Zapada su shvatili, tko brani vrednote Zapada: "tko je vjera, a tko je nevjera".
Amerikanci su u svojoj globalnoj, svjetskoj politici prvi pozvani, da u Hrvatskoj
stvore zid jači nego u Južnoj Koreji pred lavinama Istoka, i moraju biti svijesni,
da taj zid ne će braniti marksisti-lenjinisti nego hrvatski borci. Oni su taj zid
već ostvarili u Grčkoj, a mora će ga ostvariti još u Hrvatskoj i u Albaniji, jer
makar se crvena Rusija povuče u svoje granice, ovaj mediteranski pojas je prvo
i sigurno predziđe prodiranju s Istoka i mostobran Zapada.
Dok je najveće djelo srpske literature, napisano od jednog pravoslavnog
kaluđera [Njegoša] opis prvog genocidija na našem tlu odnosno epsko veličanje
pokolja Hrvata muslimana u Crvenoj Hrvatskoj; najbolja je pripovijest, koju

36
 Vječna Hrvatska

danas komunisti šire svijetom u obliku filma, izrugivanje jednome katoličkome

franjevcu u Dalmatinskoj Hrvatskoj (BakonjafraBrne]; najveći je narodni junak
jedan poturica, koji ore drumove i kolje Arapku djevojku, koja mu je spasila
život; najbolji romanopis, kako stari tast siluje svoju mladu nevjestu ("Nečista
krv”]. Nije čudo, da se je Goethe zgrozio, kada je proučio tu narodnu epiku i
okrenuo se Zapadu kao i Hrvati nakon kratkoga ludovanja i ašikovanja. Zato
je teško pomisliti, da su ta dva brata prava "braća" istoga jezika i da moraju
živjeti silom u istome kavezu.
Pokolji za kraljevske i crvene Jugoslavije dokazali su muslimanima i
katolicima nemogućnost ove zemljopisne izmišljotine, odnosno balkanske
klaonice, gdje je poklano više ljudi nego u čitavoj Evropi. Prvi Hrvati muslimani,
koji su bili najureni kao "Turci" iza prvoga svjetskog rata, bili su samo preteče
današnjih svijesnih, hrvatskih, muslimanskih bjegunaca i spremili su im tlo,
da uvjere sve muslimanske narode svijeta, da najzapadnijoj muslimanskoj
skupini nema života u vlastitoj prastaroj domovini, dok se ne ostvari Hrvatska
Država. Nije nikakvo čudo, da je dr. Džafer Kulenović bio nasljednik Kultna
bana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i da nastavlja s borbom za Hrvatsku
Državu u izgnanstvu. Da to ne radi, ne bi imao ni obraza ni Dina! Na isti način
svi ostali Hrvati bili katolici ili muslimani, bili pristaše seljačke stranke ili
nacionalisti znaju, da nam se radi o životu i smrti, i da nam je biološki jedini
spas u Hrvatskoj Republici, a duhovni razvoj moguć samo na načelima vjere u
Boga ili Alaha. Dijeli nas samo taktika.
Nisu Srbi obmanuli samo engleske i amerikanske oficire, odnosno novinare,
po logorima i agencijama (od Alberta Mousseta u agence "Havas” do Drew
Pearsona], Oni su s uspjehom zavaravali i obmanjivali gotovo čitavo stoljeće
najbolje Hrvate, koji su im u svojoj "iranskogotsko-slavenskoj” bezazlenosti
povjerovali kao Anglosasi danas.
Već u prvoj hrvatskoj narodnoj pjesmi Marko Kraljević ubija brata
Andrijaša, a Andrija hrvatski prašta i ne šalje "memoranduma" majci kao
prva "hrvatska budala”! U prvoj hrvatskoj drami mladi sin hrvatskoga bana
Derenčina prašta Martolozu, koji mu je ukrao zaručnicu i prodao je u roblje,
da ne sramoti pokoljima sklad Dubrovnika! U najljepšem hrvatskom epu

37
 Antun Bonifačić

zalaže se Ivan Mažuranić, ban hrvatski, za pravoslavnu, vlašku raju u Bosni,

koja se je oslobodila s planom, da Hrvate baci iz njihove vlastite kuće u Bosni i
Hercegovini! Najveći hrvatski umjetnik Ivan Meštrović besplatno gradi Srbima
"Kosovski hram”, koga međutim memla davi po beogradskim podrumima
kao ostale Hrvate po Glavnjačama i logorima, a za nagradu ubijaju mu brata
Andrijaša i ruše obiteljsku grobnicu!
Zbog čega su se preokrenuli prije smrti Šupilo, Trumbić, Laginja, Radić,
Meštrović, Lukas tražeći raskid sa Srbima i slobodnu Hrvatsku Državu? To
su najveći hrvatski politički umovi u ovome stoljeću, koji su shvatili, da su
Hrvati i Srbi "dva svijeta” i da granice moraju ponovno odijeliti te svjetove
kao kroz dvije hiljade godina, otkada je Dalmatinac Dukljanin raskomadao
rimsko carstvo, a Dalmatinac Jeronim dao čitavome svijetu svoju Vulgatu! Nisu
uzalud naši najveći politički geniji u Dubrovniku zabranjivali pravoslavcima
da spavaju unutar gradskih zidina, a oni ih u svojoj megalomaniji proglasiše
Srbima kao i Rimljane "slavenostvujušče”.
Mi smo "dva svijeta" i granice moraju ta dva svijeta odijeliti, da se
jedni i drugi možemo u ljubavi i miru razvijati prema svojoj prirodi.
Mi danas živimo u doba atoma, u doba rastvaranja materije i u doba
sekundarnih refleksa i psihoanalize, odnosno rastvaranja duše. Matematičari su
naslikali svemir kao zatvoreni logor, izračunali broj njegovih atoma i tvrde, da
ljudi mogu napraviti red bez Boga i protiv Boga. Na taj način se spretni zločinci
i vješti "tehničari" nadaju, da će konačno nadmudriti Boga i zavladati svijetom.
Bog spada među sile prošlosti i služi većinom za ukras kao slike nad
krevetom, jer su svi "progresisti" uvjereni da "vanjske" sile ne mogu intervenirati
u njihovim računima. Zalog toga je argumentacija hrvatske politike na temelju
Pravde, Kulture i Dekaloga često smiješna hladnim razbojnicima i prepredenim
trgovcima i mešetarima. I oni pitaju vjernike katolicizma i islama, koliko imaju
regimenata kao i Staljin rugajući se papi na konferenciji u Jalti. Mi smo sami kao i
svi ostali narodi svijeta u ovo doba razrovani tuđim lažima i vlastitim slabostima.
Nijedan pojedinac, ni narod ne može izbjeći iz svoga vremena i njegovih kriza.
Ali Hrvati se moraju boriti sa svojim prastarim hrvatskim mačevima. Mi
moramo uporno ponavljati moćnicima ovoga doba, da samo Hrvatska može

38
 Vječna Hrvatska

produljiti Evropu na Balkanu i spriječiti daljne balkaniziranje Evrope. Naši

prirodni saveznici su sve seljačke mase Istočne Evrope i Balkana, koje stenju,
kako nisu nikada stenjale u povijesti. Naši saveznici su svi vjernici svijeta, svi
vjernici protestantizma, pravoslavlja, katolicizma i islama, koji zaista vjeruju
u Boga i u Dekalog kao vrhovni zakon pojedinaca i država. Naši saveznici
su svi oni, koji znadu, da je zapadna kultura kao plod Antike i Kršćanstva
jedna od najvećih tekovina čovječanstva, jer je u toj zapadnoj kulturi svaki
pojedinac smatran djetetom Božjim, zbog kojega je Sin Božji sišao s neba, da
ga otkupi i spasi. U toj zapadnoj kulturi su svakome pojedincu iza krvavih
revolucija zajamčena ljudska i građanska prava, osigurano pravo posjedovanja
i nepovredivost njegova doma.
Sve je to izbrisano ukazima poludivljaka iz prašuma i stepa. Zato su naši
prirodni saveznici svi oni, koji su protivni ukaznom pretvaranju čovjeka u
životinju i postupak s ljudima kao s krdom ovaca i štakora. S nama su konačno
svi oni, koji se nisu odrekli Aristotelove logike i koji znaju, da je crno crno, a
bijelo bijelo; svi oni, koji još imaju mozga, da razlikuju istinu od laži, a činjenice
od propagande i podvala.
Pitamo se, prema onoj "crkni magarče, dok naraste trava”: ima li nade, da
bi te klasične sile prošlosti prevladale "progresivne" sile sadašnjosti? Nije li i
Hrvatima suđeno, da se rastope u balkanskoj prašini i blatu, da se izjednače s
bujicama bezimenih, skitskih gomila pretvorenih u krvavu, zemljopisnu kašu,
da postanemo Južna, Sjeverna, Istočna ili Zapadna Gomilija skakavaca, štakora,
bakterija i mikroba? Da li je uopće ikome danas na svijetu stalo do onoga, što
ljude čini ljudima?
Odgovor je jasan svakome, tko prati dnevne događaje. U takozvanoj
"Južnoštakoriji" nema više niti jednoga uvjerenoga komuniste osim par njih na
robiji, i da nema UDBE, visjelo bi dično vodstvo i svi glavni rukovodioci po svim
kandelabrima i granama našega prostora. Sjedinjene Države Amerike, Velika
Britanija i sve ostale slobodne države Atlantske Unije troše milijarde dolara da
skrhaju komunizam i zube crvenoj nemani. Svi slobodni ljudi svijeta bore se s
parolama kulture i vjere u Boga. Takozvanim "naprednim” i "progresivnim"
elementima po svim državama Zapada prijete tamnice i logori, Da su Tito,

39
 Antun Bonifačić

Ranković, Pijada i Kardelj građani U. S. A., već bi sjedili u tamnicama kao i

službeno vodstvo komunističke partije.
Zato oslobodimo "Hrvatsku Bratsku Zajednicu” kao prvi dokaz, da su već
svi mačići progledali, složimo se u velikim narodnim ciljevima i vjerujmo u
uspjeh. Bog nije umro, a nije ni četnik, premda ga slikaju s bradom.
"Danica", 19. rujna 1951.

40
 Vječna Hrvatska

AHRIMAN I ORMUZD

Po prastarom iranskom vjerovanju bore se neprestano bogovi svjetlosti

i tame Ahriman i Ormuzd, Bog i Đavao. Bojno polje je srce čovjekovo. Danas je to
bojno polje također naša hrvatska domovina, a mi svi sudjelujemo u toj borbi.
Đavao Tito pustio je nadbiskupa Stepinca u Krašić, da kao sipa crnilom
plaćenih agencija još malo više zamuti svoje zločine nad Hrvatskom. Hrvatska
je slobodna, Stepinac je slobodan, radnici su gospodari tvornica, seljaci u svojim
zadrugama plivaju u blagostanju zarađujući "trudodane" od hiljadu dinara, plesači
plešu od škotske do Opatije, kultura se širi. Od Svetoga Vlaha do Meštrovićevih
kipova sve služi za reklamu crvenih đavola, koji vladaju Hrvatskom.
Reakciju su pobili, a da nijedna svjetska novina nije nad time zaplakala,
banditi po šumama su se prorijedili, turisti se već sunčaju po terasama
ukradenih hotela, a Amerikanci dobivaju za svoje predstavništvo na dar
ukradene vile i palače. U Zagrebu se održava kongres mira, gdje "napredni”
elementi svih klubova i kavana svijeta pokazuju figu Staljinu i Vorošilovu.
Staljin je započeo kao karikatura Boga na zemlji, a Tito je karikatura
Staljinova. Dosada je bio mali Staljin ("kepec iz Beograda"), a sada je postao
mali Papa, skidajući nadbiskupe kao da je zagrebački nadbiskup narednik
njegove narodno-oslobodilačke vojske, činovnik UDBE, ili srpski kraljić.
Počevši od krivičnoga zakonika do radničkih sindikata, seljačkih zadruga i
sloboda svih vrsta, Titov režim je gomila laži, kup vlaškoga luka, da se zamažu
oči slobodnoga svijeta.
Mjesecima puštaju razni Dedijeri i Đilasi svoje crnilo kroz razne agencije,
koje plaćaju američkim dolarima, a onda odjednom kakav Henri J. Taylor
na četiri stranice "Reader’s Digesta” ili na programu "Your Land and Mine”
odjednom pokaže njihovo pravo prednje ili stražnje lice. To je lice balkanskih
bandita, lažaca i varalica, koji izmišljaju trikove, da izvuku što više dolara i

41
 Antun Bonifačić

oružja od Sjedinjenih Država Amerike pjevajući:

“Onaj, ko nam pomoć šalje,
Ne vidi od nosa dalje”.
["Čas humora", Radio Beograd, 30. 12. 50.; Hrv. Dom, br. 44, 22).
U hladnome ratu između Zapada i Istoka Tito ima svoj dossier u Pentagonu
i svoju šifru kod CPUBINFO i njegovih osamdeset agencija, pa nije čudo, da se
na to dade uloviti kakav siti purgar slobodnoga svijeta, misleći, da je bolje, da
se tuče sa Staljinom taj "son of a bitch” nego američki momci. Ali oni, koji pletu
mrežu oko globusa, ne daju se prevariti. Tako je sada pet milijuna čitalaca
"Reader's Digesta" saznalo neugodnu istinu o našim faraonima i Tamerlanima
s Dedinja i Bijeloga Dvora.
Slučaj Stepinac je tvrd orah i za Nasradin Hodžu, jer naši vlaški
promidžbenjaci misle, da je Pijo ХН. patrijarha autokefalne srpske crkve
Prodanov, a rimski prelati Bakonje Fra Brne, kakvima ih prikazuju naprednim
elementima engleske prijestolnice u filmu, koji protestantski uživaju, što
se to negdje može izvesti. "Sveta Godina" Ivana Mihovilovića i esej velikoga
Kulturhistorikera Frica daju ton uz zurle i čočeke, kako se treba rugati
katolicizmu, koga ne mogu kupiti dolarima niti svladati pekući na ražnju fratre
i župnike, mučeći svećenike po Gradiškama i Mitrovicama.
"Najnovije" oružje je klasično oružje balkanskih Lucifera: Laž. Odnosi
Hrvata prema Bogu su stariji od pakta sa sv. Agatonom i rimskom stolicom. Na
našem sektoru ukinuta su načela ljudskoga života i ljudskoga morala starija
vjerojatno od Krapinskoga kumeka u Gornjogradskom prirodopisnom muzeju,
četrnaest stoljeća sinovske odanosti Hrvata prema Svetome Ocu ne mogu se
ukinuti kakvim diplomatskim trikom, jer nema toga blaga ni zlata, za koje bi
se moglo kupiti Vatikan. Kada sve potone, ostat će jedna pećina, odakle će se
širiti svijetom Istina.
Vatikan je iznio širom svijeta pravni zločin nad jednim Pravednikom i
čitava kugla zemaljska se je uzbudila kao u doba Dreyfusove afere zbog sudbine
jednoga jedinoga čovjeka. A sada, kada jedan "hrvatski ministar” [Krajačić]
pušta na uvjetnu slobodu "ratnoga zločinca i ustaškoga kolaboracionistu
Alojzija Stepinca” (nakon što su pustili pravoslavnoga episkopa Josifa, da ga

42
 Vječna Hrvatska

uporede, snize i zadovolje pravoslavni narod kod kuće i razne liberalne ministre
(a la Miljuš) u slobodnomu svijetu... ), Vatikan odjednom potsjeća Titušku, da
ima još neki biskup čule i više od dvije stotine svećenika i redovnika, koji čame
po zatvorima. Padre Gomero iznio je neke potankosti, ali Vatikan ih ima još
mnogo više. A uz te stotine svećenika ima još hiljade i milijuni Hrvata, koji
nisu Vatikanu ništa manje važni od nadbiskupa Stepinca i biskupa čule, koji
trpe zbog Boga i domovine. Teolozi tvrde, da je Bog tako ljubio ljude, da bi bio
poslao svoga Sina, da podnese Muku za jednoga jedinoga čovjeka, da spasi
jednu, jedinu ljudsku dušu...
U vatikanskim arhivima ima točni opis pokolja kod Bleiburga i na stotine
raznih mjesta, pa Hrvati znaju, da imaju nekoga, tko će za njih govoriti, kada
sve agencije svijeta budu kupljene. Ali i tu vrijedi ona naša narodna: "Božji
žrvnji polako melju”.
Tito misli zavarati slobodni svijet puštajući na uvjetnu slobodu jednu
poznatu svjetsku ličnost misleći, da sve ostalo može ostati i da sada može na miru
uživati ukradene palače i tuđe gaće. Milijuni robova neka plaćaju po petnaest
dinara jednu tramvajsku kartu u Zagrebu i strepe pred svojim osloboditeljima
dan i noć, glavno je, da "oni gore” sa Džingiskanom na čelu uživaju vlast i slasti
života na zemlji. Ali Tito se vara: kamenje se valja kao lavina i ne će prestati da
se valja, dok ne poklopi i crvenog vođu i njegove rukovodioce.
Čitava politika Tita i njegove grupe osniva se na laži i strahu. Oni znaju,
da ih narod mrzi i da nemaju niti deset postotaka glasova. Uz najmanji potres
visjeli bi rukovodioci Titova režima po svim šljivama i orasima. Sada su izbrojeni,
klasificirani, izvagani od milijuna ljudi. Stotine hiljada povrijeđenih i ražaljenih
nose osvetu u srcu i grče nemoćne pesnice. Pustolovi iz balkanskih gudura, koji
su za vrijeme srpske monarhije dolazili kao četnici do Kerestinca, sada se nalaze
po svim hrvatskim ključnim položajima od zatvora do Strosmajerove Akademije.
Zbog katoličkih senatora u USA, koji su pomalo mjerodavni za igru
slijepoga miša, koju igra demokracija i kapitalizam s komunistom Titom,
pušten je Primas Hrvatske, odnosno premješten iz Lepoglava i Trakošćana u
svoj zavičaj.
Petar šejković u Teheranu međutim već iskazuje ljubav g. Bagher Kazemiju

43
 Antun Bonifačić

spreman da kupuje iranski petrolej i zastupa islamske interese, dok u isto doba
truhnu po tamnicama hrvatski književnik Alija Nametak, profesori Pandža,
Muičić i Kasim Dobrača. Oni su isto tako "ratni zločinci" kao i nadbiskup
Stepinac, a zatvoreni su samo zato, jer su Hrvati muslimanske vjere, koji se nisu
prodali četnicima. Pravom ističe "Svijest”, kako se premalo spominju njihova
imena i govori o njihovim patnjama među emigracijom, ali zbog toga je još veća
dužnost Hrvata muslimana iz Bosne i Hercegovine, da govore o tome kod svih
islamskih zemalja. Sutradan će možda balkanski krvnici biti prisiljeni, da ih
puste zbog petroleja ili pamuka na intervenciju ministara vanjskih poslova
islamskih zemalja. I tako će obadvije velike vjere hrvatskoga naroda dokazati,
da je Bog na nebu i Alah velik. Samo do nas Hrvata u progonstvu stoji, u kojoj će
mjeri sav kršćanski i islamski svijet saznati istinu. Mi smo tu oruđe u rukama
Božjim i ne trebamo čekati engleske, američke ili ruske agente, da dignu svoj
glas za nas u ime Božje.
Bazni "novinarski predstavnici” poput Grge Zlatopera ili jedini "čisti
demokrati", koji su potpisali Filadelfijsku Deklaraciju, moraju naročito pokazati
svoju aktivnost i izvršiti svoje "deržanstvo”. Svi ostali kritičari hrvatske emigracije
i njezinih vođa sudjeluju u strašnoj "uroti šutnje” protiv zločina nad hrvatskim
narodom, ukoliko aktivno ne doprinesu u ovome raskrinkivanju lažaca.
Na taj način ni jedan Hrvat u slobodnome svijetu ne zaslužuje, da se zove
Hrvatom, ukoliko na bilo koji način ne djeluje i ne pomaže Pravdi u izvršenju
tajanstvenih promisli Božjih u našoj domovini. Danas diplomati raspravljaju,
ima li zemlja Ljudevita XIV. ili domovina Bismarcka pravo, da ima vlastitu
vojsku i zamjera se Churchillu, što ne će da dozvoli stapanje britanske imperije
u vojsku vrhovnoga savezničkog zapovjednika Evrope Dwighta Eisenhowera.
Zemlje Karla Velikoga i Rikarda Lavljega Srca stavljene su pred pitanje: hoćete
li slušati amerikanske ili ruske komisije? Ostale male državice raznih Beneluxa
igraju još manju i neznatniju ulogu.
Što da kažemo mi na to, koji smo ponovno gotovo izbrisani s karte? Oto
Bihalji, Dušan Maletić i Svetozar Radaković kadri su naći Hrvata komunistu,
koji je asistent hrvatskog sveučilišta, a piše o Dalmaciji i njezinoj kulturi na
osam ogromnih stranica, a da ni jednom riječju ne spomene, da je hrvatska

44
 Vječna Hrvatska

i da je sve to hrvatsko. Jedino što kaže jest, da su "Les Croates riverains de

l’Adriatique”, a osam puta govori o raznim našim Slavenima, kao što prof.
Ivaniček otkriva "slavenska” naselja, a drugi "slavenske” tvrđave kraj Broda
i u Istri. Intendant hrvatskoga kazališta govori o Marinu Držiću "kao jednom
od najznačajnijih pisaca jugoslavenske renesanse"! Na isti način, kako traže
izručenje Andrije Artukovića na temelju srbijanskih ugovora iz 1901., tako pro
glasuju hrvatsku renesansu "jugoslavenskom” kao i Frica Krležu, Ljubu Babica,
Meštrovića i ostale. Milan Begović se spominje samo kao učenik velikoga
Miroslava, kome neki šinko pjeva psalme, a širom svijeta se prikazuje koncem
19. stoljeća drame Josipa Kozarca (mjesto Kosora). (Jugoslavija, Ljeto, 1951.).
Razni Ribnikari i drugi delegati iz Beograda putuju širom svijeta kao
zastupnici i predstavnici hrvatskoga naroda šireći srpske podvale, a najveći
"jugoslavenski književnik" postaje članom Srpske Akademije i piše na
programu izložbe u Parizu, da su stećci iz Bosne srpski, a Srbima nije bilo ni
traga ni glasa, kada su isklesani.
Sistem laži, koje Beograd širi, mogu pobijati samo Hrvati, kada se radi o
Hrvatima. Vjerske stvari brane svećenici svih vjera, interese demokracije brane
demokrati čitavoga svijeta, ali interese hrvatskoga naroda i hrvatske kulture
možemo pobijati samo mi upornim iznošenjem svih laži, koje komunisti šire,
da nas prekriju još jednom nadgrobnom pločom. Hrvatski narod kaže: "Gdje
laž ruča, ne večera". U tome je naša snaga, što znamo, da je na našoj strani
istina, i da je sve ovo besramna laž i podvala, koja traje samo kratko vrijeme.
Stepinca nisu mogli ugušiti, a još će manje ugušiti hrvatski narod, koji je prošao
kroz svoju burnu povijest mnogo toga, pa će proći i kroz ovo razdoblje balavih
puževa, koji izlažu naše grobnice i svece za reklamu i turističke svrhe.
Stotine hrvatskih intelektualaca i političkih ljudi po svim zemljama svijeta
dužni su svagdje poduzeti sve, da ove lašce raskrinkaju. Skrajnje je vrijeme, da
stvorimo kao i svi ostali narodi svoj "Narodni Odbor” u progonstvu, koji se ne
će svađati oko toga, tko će biti narodni zastupnik u Klanjcu, Gospiću ili Varcar
Vakufu, već će se boriti za interese hrvatskoga naroda kod svih slobodnih
naroda svijeta.
"Danica", 23. siječnja 1952.

45
 Antun Bonifačić

MOLITVA KRISTU ZA PRIMASE UGARSKE I HRVATSKE

U ovim mutnim danima, kada smo poput Tebe u pustinji svi stavljeni na
kušnju, nasljednici galilejskih ribara otkrivaju slijepcima zemaljskim tajnu: grimiz
na ramenima kardinala je samo krvava kabanica, koju si Ti nosio pred Pilatom.
Bijednici su, zabliješteni grimizom, zaboravili, da se Tvoja muka obnavlja
svakoga dana, da svi mi stvaramo purpurne palije po Tvojim leđima i da su
Tvoji nasljednici samo nasljednici apostola, koji su umrli izvrnuti na Križu,
kamenovani i paljeni kao Tvoje žrtve. Krvnici i lomače su kroz sva stoljeća
spremni za svece, koji se ne daju zaslijepiti prividnostima lažnoga sjaja,
bljeskom zlata, grimizom rubina i sjajem purpura, čak sve te varke trebaju, da
Te uoče oni, koji sve mjere karatima i uncama, yardima i metrima, a ne znaju
vrijednost druge krvi, osim one u limenim bocama, spremne kao serum za
buduće pokolje. Oni zadovoljavaju u ratovima svoje nagone zvijeri, ali još nisu
shvatili tajnu Misterija, da smo svi Djeca Božja. Generali i vođe bacaju ljude
u klaonicu, zazivajući Tvoje ime, izračunali su kubike njihova mesa i konjske
snage njihova rada, a sada su ih proglasili djecom Zvijeri, da zaborave na Tebe.
I zato Tvoji sluge moraju svima otkriti tajne: vrhovni vitezovi najviteškijih
naroda svijeta, njihovi blistavi i teški naslovi, njihove palače pune brokata i
damaska, triptihona i zlatnih kaleža, riznice prepune paramenata, u zlato i
srebro okovanih inkunabula: sve to je samo varka za slijepce, kojima treba sjaj
sunca i bljesak dragulja, da shvate, što bezazleni vide u mraku. Knez primas
ostrogonski i nadbiskup zagrebački, nasljednici protonotara, kancelara,
banova i potkraljeva Udruženih Kraljevina, samo su dva Tvoja ribara duša i dva
težaka srdaca, zaogrnuti krvavom kabanicom, popljuvanom od svih nasilnika
i ubojica, od svih lažaca i varalica, od svih zanesenjaka i luđaka. Njihovi dugi
latinski naslovi su kao fijuk ledene bure i reful juga, vjetar, koji odlazi i dolazi
s oblacima, odrazi kamenih kripta i granitnih ploča, po kojima gaze djeca i

46
 Vječna Hrvatska

prosjaci. Ispod naslova i grimiza sakrito je samo jadno čovječje tijelo, kakvo je
Tvoja Majka primila krvavo i okrvavljeno s drva Križa. Milijarde ćelija, misterij
mišića, žila i vena samo je krvava kaša, kome samo Ti daješ funkciju i smisao,
čovjek je prodro u daljine milijarde godina svjetlosti, izračunao kvante i stvorio
mezon, ali do Tebe nije stigao ni sa raketama ni s motorima. Tvoji mučenici su
glasnici onoga, što još ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čovjekovo čulo. Savgrimiz,
sve zlato Fort Кпоха i Kremlja, sva moć svijeta samo su bijedna parodija onoga,
za čime teži ljudsko srce.
Madžari i Hrvati su zaronili za Tobom u mističnim krstionicama pred
tisućljeće i ginuli su odonda stoljećima s rastvorenim barjacima zazivajući
onoga, koji im je dao žarko i strastveno srce, oduševljeno za sve, što je veliko
i lijepo. Griješili smo kao ljudi, opijali smo se tokajcem i dingačem, gutali smo
gulaše i pečenke, ljubili Mare i Jelene, Zvonimiri i Kolomani su jašili na konjima,
lovili medvjede i lisice, plovili i brodili za srećom, koju još uvijek nismo našli,
usprkos svih zaključaka sabora, deklaracija, deputacija i memoranduma.
Došli smo na konjima i bedevijama iz Edena Istoka, s vrhunca Irana i
Ararata, s Kavkaza i stepa Turana; našli smo zelene travnjake panonske, plaže i
bonace jadranske, ali konji ržu za novim daljinama, a galebi lete prema zapadu
i prema tajanstvenim, neviđenim obalama juga. I danas, bacani u crne štive
brodova kao tovari ugljena i stoke, prebrojavani kao zločinci po logorima, iako
svaki od nas ima rodoslovlje staro stoljećima, s otiscima sviju deset prstiju,
po svim kontinentima, znamo, da do Tebe još nismo stigli. Naši drugovi su bili
razapeti na Križ, potkovani kao konji, vješani, strijeljani, preslušavani i nevino
suđeni, ali oni su svi znali, da si Ti prvi svijesno i nevino primio Križ za sve nas.
Josef Pehm Midszenty i Alojzije Stepinac su sinovi madžarskih i hrvatskih
seljaka, koji već tisućljeće blagosilju Tvoje ime svakog jutra, dok se talasaju
usjevi pšenice i ječma, prosa i zobi, kukuruza i heljde, koji Te zazivi ju
svake večeri, dok grozdovi, jabuke, šljive i breskve zore po voćnjacima od
Csehmidszentyja do Krašića. Njihove majke mučenice primile su ćuške fašista i
bubotke boljševika, zavile su se u crninu korote za sinovima, iako im lice sijeva
od ljepote onih, koji nikada nikome nisu učinili zla!
Njihova braća i nećaci plešu po prastarom ritmu čardaša i drmeša pred

47
 Antun Bonif'ačić

bijelim kapelama na vrhuncima, kao David i leviti pred korabljom. Njihove

sestre i nećakinje pjevaju starinske popijevke pentatona i četvrt tonova, dok
se njihovi sinovi oduševljavaju simfonijama Bartoka i Gotovca. Mi još uvijek
tražimo Tvoj glas, koga naslućujemo u prvotnoj čistoći naše riječi i naše glazbe.
Kod nas su ga tražili i Hajdin i Beethoven, i približili su se glasu anđela, ali mi
čujemo još Ijupkije, još dirljivije, još zanesenije glasove onih, koje Ti zoveš.
Naši koraci još uvijek plešu i traže novi sklad i nove tance, koje ćemo
zaplesati pred novim hramovima, kada ostvarimo novi tajanstveni poredak
u skladu sa zakonima, koje si nam urezao u moždinu i kosti, dublje od svih
karakteristika naših krvnika i žigova ratnih zločinaca kroz crne knjige
samozvanih sudaca Globusa.
Naši primasi govore kao naši staleži i redovi: "REGNA SINE IUSTITIA
SUNT MAGNA LATROCINIA!” (Kraljevine bez pravice su samo velike hajdučke
družine!) Oni se bune po starom pravu naše zlatne bule (član 31), na koju
su prisizali svi naši kraljevi od Andrije H. do Leopolda: "AKO MI ILI NAŠI
NASLJEDNICI BUDU HTJELI PREKRŠITI ZAKLJUČKE OVOGA USTAVA, BISKUPI
I PLEMIĆI OVE ZEMLJE, SVI I POJEDINAČNO, IMAT ĆE UVIJEK PRAVO, DA SE
OPIRU NAMA I NAŠIM NASLJEDNICIMA, A DA NE MOGU BITI OPTUŽENI ZBOG
VELEIZDAJE”.
Kriste, mi smo u svoje ustave stavili u usta svojih kraljeva pravo bune
protiv pravih vladara. Midszenty i Stepinac se bune kao Zapolje i Bocskay,
kao Bethlen, Gabor, Zrinski, Frankopani, Jelena Zrinska u Munkaczu i Franjo
Rakoczy, kao Tekoly, Deak, Koszuth, Gubec kao domobrani i ustaše, kao Hiri
i seljaci, kao svi mi, jer mi se borimo za pravo, koje si nam Ti dao i koje smo
kroz stoljeća stvorili i koje nijedne pravne smicalice ne mogu poništiti. Čak
je Voltaire kazao, da smo plemenit narod, potpora vladara i zator tirana. Za
Magyarorszag i za Hrvatsku važi: "NON EST REX, NISI CORONATUS” (Nema
kralja, dok nije okrunjen). A zar bi ikada narod Hrvata i Madžara mogao
okruniti i izabrati za kralja Matiju Rakosija ili nekog dvonošca nazvanog Tito?
Zar bi oni mogli slušati biskupa kaločkoga, dok predstavlja zakonitog vladara
primasu s riječima: "POSTULAT SANCTA MATER ECCLESIA CATHOLICA UT
PRAESENTEM SERENISSIMUM AD DIGNITATEM REGIS SUBLEVETIS! (Crkva

48
 Vječna Hrvatska

traži, da prisutnog preuzvišenog uzdignete na dostojanstvo kralja)”. A primas

odgovara: "SCITIS ILLUM DIGNUM ET UTILEM ESSE AD HANC DIGNITATEM?"
("Znate li, da li je toga dostojan, i da li će korisno vršiti to dostojanstvo?"). A
nadbiskup kaločki je odgovarao: "ET NOVIMUS ET CREDIMUS!” ("Znamo i
vjerujemo!”). Naši primasi nisu mogli znati ni vjerovati, da su Matija Rakosi i
Tito, nazvan Josip Broz, dostojni i da zaslužuju, da budu vladari naroda, koji su
nazvani "Predziđem Kršćanstva”. Ti si nam Pravdu usadio u srce, kao granitna
postolja, na kojima zidamo domovinu. Nas su htjeli kupiti carevi i sultani,
dužđevi, Fuehreri, Duce-i, ali nas nije kupio nitko nikada, koji nije govorio
glasom časti i ponosa, koji si nam Ti usadio u srca.
Naše plemstvo nije u smiješnim naslovima naših zdravica i izrođenim
počastima protokola. Ono je prvotno plemstvo zemlje, plemstvo onih, koji znaju
za Oca i rod svoj i za Zapovijedi Očeve i red plemena. To je plemstvo zakonitih
sinova, koji su svi jesni prvotnih prava, "starih pravic", koje si nam Ti dao, kada
si rekao, da smo Tvoja djeca. I nitko nikada nas ne može pretvoriti u sinove
majmuna i kopilad bludnica, začetu po gudurama i šikarju. Naši domovi imaju
Križ s Tvojim Imenom, urezan pred stoljeća, i prkose vjekovima mrazu i buri, a
kamo li ne će ljudskome zlu. Mi smo proglašeni "Predziđem Kršćanstva", koje
nije niti carstvo Kapetovića, ni monarhija Habsburgovaca. To nisu ni imperiji
ni republike, velesile ni Udruženi narodi, KRŠĆANSTVO JE TVOJA VLAST NAD
LJUDSKIM DUŠAMA BEZ GRANICA I MEĐAŠA. Mi smo Lepantsko zvono, koje
zvoni na uzbunu i pozdravlja Gospu; mi smo svjetionici, koji daju signale; radari
i televizije događaja, koji dolaze.
Došao je Antikrist s petokrakom crvenom zvijezdom i znakom zvijeri.
On dijeli tuđe posjede i lomi tuđi hljebac; daruje tuđe domove, hrani djecu
ukradenim i obećaje raj ovdje na zemlji. Obećava slobodu skota i bratstvo
čopora. Kolje nožem, zabija toljagom i čekićem, ispija sušicom, puca u zatiljak
i vješa u skupinama, strijelja plotunima stotinu tisuća mladića, kojima je bio
jedini grijeh, da su vjerovali u Tebe i prepoznali Zvijer.
Kriste, Ti si nas kušao, kada smo ginuli kod Sigeta i Kiseka, na Krbavi i
kod Mohača. Kod Mohača su poginula dva nadbiskupa, pet biskupa, pet stotina
magnata i trideset tisuća vjernika. Ali mi smo uvijek vapili: EXTRA HUNGAR1 AM

49
 Antun Bonifačić

ET CROATIAM NON EST VITA! (Nema nam života bez Ugarske i Hrvatske!) Srljali
smo u oklopima s buzdovanima, hrvatskim mačevima i kockastim grbom, s
mitraljezima i kuburama, hodali po sajmovima i vašarima, urlali po skupštinama
i biralištima, po tamnicama i logorima, prijetili, svađali se i klevetali.
Mi se ne stidimo svojih suza, kada se sjetimo svih stranputica, po kojima
smo išli. Mi se ne stidimo svojih suza, kada se sjetimo braće, koji čuvaju tuđa
stada, oru tuđe usjeve, udaraju glave o balvane, zidajući tuđe kuće i sjekući
drugima meso, dok naši očevi i naše majke nemaju nikoga, da im ispeče hljeb
i stavi jastuk ispod nogu. Naši magnati i vladari, naši vođe i pjesnici su nas
učili i ostavili napisano na pergamenama i u kamenu, da se ne prignemo ni
pred čijim nasiljem, da je svaka sila za vremena. "MALUMUS PERICULOSAM
LIBERTATEM QUAM TRANQUILAM SERVITUTEM!" ("Volimo opasnu slobodu
od mirnoga robovanja"). Zato su poginuli Zrinski i Frankopani, Radici i Budaci.
Mi smo prkosili stoljećima, po starom madžarskom receptu: "Ako je zemlja
šešir Božji, Ugarska je nebeska perjanica". Mi smo nagli i bijesni, kao Čapljina
pera i orlovska krila.
Naši primasi govore svijetu u ime sviju nas. Preko njih se čuje vapaj
milijuna zaklanih i umorenih, koji su bili prešućeni od plaćenih agencija. Preko
njih se vide samostani u plamenu, franjevci nabiti na kolac, svećenici ispečeni
na žeravici kao župnik Jure Gospođičić ili raspeti kao župnik Ivan Manzoni, ili
strijeljani kao otac Perica i otac Blažić. Preko njih se zna za hiljade oguljenih,
rastrganih i zaklanih bez suda i protesta diplomatskih kancelarija.
Hvala Ti, Kriste, za njihove strašne muke, koje dijele sa svojim stadom.
Hvala Ti, što si ih izvukao iz drevnih dvorova i uzidao u ćelije kao žive mrtvace,
jer su te ćelije zasjale mističnim sjajem dvorova prepunih Tvojom svjetlosti. U
mraku ćelija Ti ih obilaziš svake noći s trnovom rascvalom krunom, na kojoj su
svi dijamanti zemlje i rubini riznica pretvoreni u skrutnute suze i krv.
Mi znamo, da smo s Domovinom primili obavezu, da ćemo svoje ime predati
časno potomstvu. Naše ploče ne ispire vjetar ni dažd kroz tisućljeća, naši
obredi i običaji se predaju potomstvu kao ime i djela otaca. Mi smo svi dijelovi
živoga tijela, stvorenog krvlju i naporima, radom i odricanjem i borbom. NAŠI
MRTVI SU NAŠA SAVJEST!

50
 Vječna Hrvatska

Sa Radovanom i Božidarevićem, sa Lauranom i Schiavonima, s Klovićem

i Medulićem, s Medovićem i Meštrovićem mi tražimo već stoljećima, kako da
Te vidimo već ovdje na zemlji. Ali nikako Te nismo tako jasno čuli i vidjeli kao
danas, kada je Tito ukazom poništio proslavu Božića, koga slavimo već trinaest
stoljeća, kao svoj najveći blagdan i najsretniji dan u godini.
Kriste, Ti si s nama dobio izgon iz Ugarske i Hrvatske, proglašen si
veleizdajnikom i ratnim zločincem. Izgubio si državljanstvo u carstvu Zvijeri.
Osuđen si na robiju, a drugovi viču: "Raspni ga!”
Ali mi znamo, da se Tebe ne može ubiti. Ti si uskrsnuo iz groba i digao
nadgrobnu ploču. Otvorit ćeš vrata ćelija, staviti hermelin i grimiz povrh rana
na ramenima kardinala. Ti ćeš izvesti sve one, koji jauču u mraku ćelija, gutaju
žuhke korice kruha, umivajući ih potocima suza. Ti ćeš dovesti ženama muževe,
materama sinove i kćeri, sestrama braću. Ti ćeš obnoviti naša kraljevstva i naši
vladari će prisizati s prstima desnice na Bibliju po prastarim Zlatnim Bulama,
po kojima će odgovarati svi nasilnici Tebi i narodu.
Mi ćemo svi shvatiti, da nema druge slobode osim one, koju Ti daješ, a ta je
otkriti Tvoju Istinu i Tvoje Zapovijedi i služiti im do kraja, bez obzira na zakone
ljudske i na vladare dana.
Zvijeri vrše prastare recepte tirana: "FACIAM HUNGARIAM ET CROATIAM
GAPTIVAM, POSTEA MENDICAM, DEINDE COMMUNISTAM”. ("Najprije ću
Ugarsku i Hrvatsku zarobiti, onda osiromašiti, a zatim učiniti komunističkom’*}.
Mi jaučemo: "NOS DURA SORTE CROATAE!" ("Teškog li našeg hrvatskog
udesa”}. Ali, parodirajući rimskog mudraca i poljskog kroničara, mi znamo, da
je to samo vrijeme kušnje i klikćemo, kao po varmegjijskim skupštinama kao
juratoši i Turopoljci kao staleži i redovi: SOLA ENIM FIDES EST QUAE FIRMAT
ET CONSERVAT IMPERIA! (Samo vjera jača i čuva carstva}. Oni nemaju ni vjere
i njihova carstva su na glinenim nogama, koje se rastvaraju u krvi. AMEN.
"Hrvatska”, 1. ožujka 1949.

51
 Antun Bonifačić

POD PERSONALNOM UNIJOM KRISTA

Uza suđenje kardinalu Mindszenty-u

Ugarska i Hrvatska danas su udružene u borbi za Krista. Njegovi drevni
locumtenensi kardinal Hungariae Mindszenty i primas Croatiae Stepinac
nalaze se na robiji.
Navikli slušati i govoriti o prošlim stoljećima kao o nečemu, što je odavno
proteklo Dunavom i Dravom, teško nam je shvatiti, da za Boga i Božje stvari
nema vremena: za vjerski zanos, priznavanje istine, čast, poštivanje i ljubav
bližnjega godine Gospodnje 1949. Nalazimo se u godini 1102. i dajemo si ruke
preko Drave. "Pacta conventa” temeljila su se na časti i vjeri u Boga i održala su
se 816 godina. "Sporazum" sa Srbima održao se je jedva godinu dana.
Kad smo prviput stigli u Peštu, čudili smo se, koliko ljudi tamo znade
hrvatski. U Zagrebu nije više nikoga bilo među našom inteligencijom, koji bi
mogao pročitati u originalu najbolju hrvatsku povijest napisanu od profesora
Bajze. Iza Sufflayeve smrti, koji je dobio motkom po glavi od kraljevskih srpskih
ubojica baš zbog toga, jer je upro u idejnu i političku hrvatsku stvarnost, nastao
je idejni tajac, usprkos kulturnoga sporazuma i pitanja Međumurja. Taj tajac
prekida naša historička veza muka, borbe i krvi kao stražara Zapada i dva
utamničenika, zbog kojih se uznemirio čitav globus.
što se je dogodilo sa Madžarskom i sa Hrvatskom od reformacije i iza
francuske revolucije, trebalo bi objašnjavati debelom knjigom. Prastaro
društvo rastvorilo se je idejama kao tkivo konoplje. Milijun stranaca zadrli su u
sve ganglije i živčane ćelije Madžarske i Hrvatske. Protestantizam, pravoslavlje
i židovstvo rastočili su krunu Svetoga Stjepana, a pravoslavlje i liberalizam
krunu kralja Zvonimira. Dok kod nas likuju pravoslavni episkopi i patrijarhe,
u Madžarskoj likuju kalviniste, metodiste, baptisti, adventisti i liga nezavisnih
crkava, što se predstavnici katolicizma nalaze u tamnici.

52
 Vječna Hrvatska

Dok pola milijuna najboljih Madžara i Hrvata bježe preko svojih granica
iz vlastite domovine, doklačeni i izrođeni "neotečestveni sinovi" preuzimaju
vlast u ime crvenoga Antikrista. I čitav svijet nas vidi udružene na robiji i u
"headlines" svjetske štampe. Promatrali smo beskrajnu povorku madžarskih
konjanika 1945. godine po cestama Koruške, štajerske i Tirola, vidjeli smo
njihove Dufuyovske "gradove iz kartona" kod Spitala. Tu su se madžarske
plemkinje sa djecom smrzavale ispod borova na temperaturi od 20 stupnjeva
ispod nule, a honvedi čuvali stražu poštivajući jedini od svih razjurenih naroda
svoje jučerašnje starješine. I osjetili smo da smo prastari drugovi iz Kisega i
Szigeta na zajedničkom Mohaču. Znali smo, da su izumrli Arpadi i Trpimirovići,
da su nestali svijetli Cesari, kraljevi i banovi i da se nalazimo prognani na tuđim
cestama zbog istih ideala.
Smiješno i donkihotski izgleda poza bijeloga Rusa, dok priča "ja byl
guvemjer” a njegov pekinezer ževka "ja byl bernardjiner". Smiješno i operetski
možda izgleda Zajčev Zrinjski, dok našminkani zbor glumaca i balerina,
baritonski klikće: "Za domovinu mrijet kolika je slast".
Ali ništa nema smiješnoga i operetskoga nad gomilom Iješina najboljih
madžarskih i hrvatskih ljudi, koji su poginuli za ono, što nas čini onim, što
jesmo. Nema poze, ni donkihotstva u tome, što vjerujemo u Boga, što vjerujemo,
da smo djeca Božja, a ne majmuni, što znamo, da imamo domovinu i heroje, što
vjerujemo u slobodu i čast, u ljudski napor i društveni poredak temeljen na
pravdi. Nema sramote, što se oduševljavamo svim idealima slobode i ljepote
europskoga zapada i čitavoga ostaloga svijeta. Nema sramote, što nismo vlast
nad “onima dolje" i "onih gore", kako veli Tito, već hoćemo da narod svojom
slobodnom voljom, na slobodnim i tajnim izborima izabere svoje predstavnike.
A to sigurno nisu 1600 preživjelih predratnih članova Komunističke partije
u Hrvatskoj od 2900 predratnih. "Smiješni i reakcionarni feudalizam"
madžarskih i hrvatskih plemića nije nikada izbacio na površinu ovakove
tipove, kakove izbacuje centralni komitet Komunističke Partije Madžarske i
Jugoslavije. Nakazni feudalizam nije nikada stvorio takvu vlast čovjeka nad
čovjekom, takovo tjelesno i duševno ropstvo, kakovo stvaraju dijalektičko
materijalistički proroci tipa Mojsija Pijade i Matija Rakossy. Dekalozi tih

53
 Antun Bonifačić

naših Mojsija izraženi su decimalama zaplijenjenih posjeda, zapaljenih domova,

crkava i škola, porušenih mostova i pruga i sliče više na vizije apokalipse nego
na Kanaan. Došli su kao kuga, glad i rat. Došli su kao skakavci i suša, kao pošasti
smrt. Obeščašćuju djecu po gradnjama pruga i cesta "slobode i ujedinjenja”, kolju
najbolje i zatvaraju najplemenitije, da dođu na vlast ovakovi Mojsije. Seljaci koji
čuvaju stoljećima svoj komadić zemlje proglasuju se "kulacima”, da se udovolji
generalnim linijama Kremi ja. Seljački momci zaglupljuju se frazama lenjinizma i
marksizma, da zaborave, da su potomci drevnih, historičkih naroda a ne "mase",
"kolektivi" i decimale pustolova i orijentalnih šamana. Božić je proglašen radnim
danom, kao da se ikada više može u ljudskim dušama izbrisati vjera, da je nad
tiranima i krvolocima zvjezdano nebo, gdje planeti idu po svojim putanjama
točnije od švicarskih satova predskazujući pobjedu Boga nad Đavlom.
Kruna svetoga Stjepana ima po rubovima tajna glagolska slova, jer je
jedna stara hrvatska kruna vjerojatno bila slivena u nju. Sinovi madžarskih
i hrvatskih seljaka kardinal Mindszenty i nadbiskup Stepinac ustali su da
obrane Stjepanovu i Zvonimirovu krunu, jer u njima vide vezu madžarskoga i
hrvatskoga naroda s Bogom. Kovane u doba "mračnoga" srednjega vijeka, kada
su kraljevi i seljaci bili na dnu duše uvjereni, da su samo djeca istoga nebeskoga
Oca, te krune su simbol povezanosti naroda s Bogom, sa deset Zapovijedi Božjih,
sa zajednicom svetih i katolicizmom živih, sa svima onima, koji su nam namrli
domovinu i stvorili je onim, što jest. Plitki liberali i "progresivni demokrate”
nalaze se u Madžarskoj i Hrvatskoj kao razlivena azijska bujica i pošast, kao
umjetno nametnuta i podržavana vlast dotepenaca idejnih i stvarnih.
Vrijeme ne znači za narode poput madžarskoga i hrvatskoga, a još manje za
nasljednike apostola. Oni znaju da nijesu sami po svojim ćelijama kao ministarski
pomoćnici, koji su klali čak u Buchewaldu po nalogu Komunističke Partije.
Oni su simboli katolicizma, temelji na kojima su izgrađene sve nacije Zapada, i
predstavnici Boga na zemlji sa parolom: "I vrata pakla ih ne će nadvladati”.
"Danica", 9. veljače 1949.

54
 Vječna Hrvatska

HRVATSKI KUMOVI

Stavivši civilizaciju kao pokretača povijesti, engleski povjesničar

Toynbee je dao mogućnost, da napišemo jedinu ispravnu hrvatsku povijest. Mi
smo od Srba dalje nego od Argentinaca, Baska ili Flamanaca zbog naših različitih
kultura. Tu je temelj njihovom ruganju i našem isticanju hiljadugodišnje
hrvatske kulture.
Jasno, da to nije Srbima ugodno, budući da je jezik i način života vrlo
blizu, živimo jedni uz druge i postoji mogućnost, da se Hrvati pretvore u
"Jugoslavene", a "Jugoslaveni” u Srbe. Imali smo čak stotinjak Hrvata četnika uz
hiljade Titovaca, koje njihovi vođe moraju smatrati kao svoj najveći uspjeh. Ali
dovoljna je jedna živčana kriza ili jedan nervni shock, pa da odjednom osjete te
bijele vrane svoju tragediju. Najdublji i nepremostivi jaz stvaraju katolicizam
i pravoslavlje. Upoznao sam četničke prvake Hrvate, koji dnevno idu na misu
i znam da je njihovo četništvo još samo fatalno klupko slučajnosti veza i
spletaka. Ovi četnički "vojvode", hrvatski plemići u službi tuđih vladara lome
se, drže čast i vjernost zadanoj riječi i prijateljima, ali nisu Srbi. Nisu ni slični
pravoslavcima, usprkos brade, peku ih krivice i znaju, da im je pravo mjesto
uz Hrvate. Nijedan Hrvat ne sazrije tako duboko u smislu svoje vlastite biti i
čistoga hrvatstva kao onaj, koji se saživi s pravoslavcima. U njemu se probudi
sve, što je mislio, da uopće ne postoji. Hiljade Hrvata, koji su živjeli u Beogradu
ili su se poženili s pravoslavkinjama, živi su svjedoci svega toga. Da su to često
slabići i nesretnici, koji potonu u tom oceanu, ništa ne mijenja na stvari.
Katolicizam i pravoslavlje su danas glavni nosioci oprečnih svjetskih
koncepcija, iako je to maskirano sa stotinama krinka. Hrvati su najrazrađeniji
graničari Zapada, a srpski pravoslavni ateisti su najdinamičniji graničari
Istoka. Hrvatske žrtve, Iješine i strahote simbolički prikazuju borbe dvaju
svjetova, iako Zapad za to i ne zna. Jedna brošura s Dučićevom izrekom, da se

55
 Antun Bonifačić

Hrvati ničega ne stide, najbolje izrazu je mutne balkanske komplekse ideologa

suvremenog srpstva.
Šupilo je s brojevima dokazao, da u hrvatskim kotarima u Lici, gdje žive
pravoslavci, ima dva puta više kriminala nego u hrvatskima uz njih. Stotine
hiljada "bijelih” Vlaha, koji su poput Preradovića prelazili na katolicizam
ili poput Borojevića počinili samoubijstvo, da izbjegnu svome unutarnjem
sukobu, dokazuju, da zapadna kultura djeluje na Srbe kao tuberkuloza na
Crnogorce. Kada je slave, mrze je, a za njom čeznu, iako im sjedi kao čelični
oklop i guši ih. Psihoanaliza Srpstva od Izidore Sekulića do Rastka Petrovića
i Miloša Crnjanskoga na jednoj strani, a na drugoj do Jovana Popovića, Nikole
Zogovića i Ace Rankovića dokazuje, da imaju pravo posljednji.
Izidora sa svojim zanosima za Švedima i Wildeom iz dobe "De profundis",
Rastko Petrović s apolinairovskim vizijama jedne domaće Afrike i Crnjanski
sa kraljevskim vezama i tugom Crnojevića, samo su "strine", "tetke” i "plave
čarape* 'uz muške herojske pojave crnogorskih komesara, koji bilježe u svojim
dnevnicima, kako ih "obuzima divlja radost, dok izgaraju jablani i vrhovi
minareta". Užasna balkanska mučenja tih mračnih duša mogao je izmisliti
samo pakao i Hrvati se uzalud naprežu već pet stoljeća, da im se osvete na isti
način. Mlađi Derenčin, Hanibala Lučića, govori već o krvi, koje bi se htio napiti,
ali mu to ne dopušta kršćanski, katolički odgoj.
Đavao uvijek izazivlje najbolje, da postanu takovi kao što je sam. Ta
hrvatska napast traje već od provale Turaka, kada su pravoslavne balkanske
mase postale predstraže Azije pod imenom Morlaka, Kucovlaka, Bašibozuka i
Martoloza. Devetnaesto stoljeće samo je zamračilo oči romantičnim blesanjima
Ilirizma, koji su poput hrvatskih četnika danas nehotice prešli u službu Balkana
iz mutnih historičkih pojmova rase ili kasnije kao plaćeni agenti i ministri.
Peta kolona Balkana u Hrvatskoj rastakala je mozak, nauku, moral i političke
ustanove, dok nije završila s dva "oslobođenja". Prvo nas je ujedinilo s načinom
života bivših turskih pašaluka i balkanskom civilizacijom, kulminirajući u
sijamskom ustavu Aleksandra, zabrani hrvatskog imena i hrvatske zastave.
Drugo nas je pretvorilo u satrapiju Zlatne Horde, granicu svijeta i simbol klanja,
nasilja i podlosti. Znameniti strip "Upper Slobbovia" samo je blijeda slika naših

56
 Vječna Hrvatska

jada. Svjetska štampa ne piše više uopće o Jugoslaviji osim nabrajajući kriminal.
Mi smo jedina zemlja na svijetu, gdje je jedna kriminalna družina došla na
vlast, dobila diplomatske predstavnike uz blagoslov pravoslavnoga patrijarhe.
Katolički primas Hrvatske nalazi se logično na robiji, dok su borbeni svećenici
pobiti, spaljeni živi i zaklani.
Patrijarhe su naravno napravili opet kompromis kao nekoć sa sultanima i
našli - toplu Peć.
Uz katolicizam, zbog kojega se svaki Hrvat osjeća kao u svojoj crkvi u crkvi
Svetog Petra u Rimu, Chartresu ili u katedrali u Buenos Airesu, dok razni Micići
i Nikolajevići pišu i sanjaju, kao i crnogorski komesari, kako bi bilo divno paliti
Giottov zvonik, rušiti Louvre i Westminstersku opatiju, postoje druge duboke
opreke između katolicizma i pravoslavnoga svijeta. Mi nismo nikada dovoljno
pratili analize francuskih i engleskih bizantologa ili zgražanje jednoga Pierre
Lotia zbog zločina Balkanaca za vrijeme balkanskih ratova.
Mi smo učili na pamet čengić Agu i Gorski Vijenac, pa smo ih doživjeli na
vlastitoj koži povećano hiljadu puta. Dokučivši se kao predstavnici vlasti do
stranih državnika, Srbi su nam začepili sve otvore i zatvorili sva vrata, pa tek
sada stidljivo izlazi kroz razne Fotiće, da i Hrvati imaju neka međunarodna prava.
Kada bi netko osnovao državu i povezao "kao braću" Norvežane pod
Laponce, Bušmane nad Bure, Crnce nad Sjeveroamerikance, imao bi točan pojam
o kulturnom nasilju, koje je ostvareno nad Hrvatima. Simbol je podvrgavanje
Dubrovnika Cetinju, odnosno Pariza Algiru po riječima francuskog putopisca
T’Serstevensa. Moć srpske propagande kroz čitavo stoljeće zavrtila je mnogo
mozgova. Tek podjela osnovana na civilizaciji povlači između nas i Srba crvenu
crtu, koja mora postati naša državna granica, kao što je granica dvaju svjetova.
Srbi su to davno shvatili i htjeli su nas pojesti kao mravi glistu prekrivajući
nas pred svijetom gdjegod su stigli. Uzeli su nam Kloviće, Boškoviće i Gunduliće,
Meštroviće pa čak i Krleže. Sve je to postalo "naše". Naše prodane duše služile
su im kao peruške po njihovim ministarstvima i antologijama, a hrvatsko
jugoslavenstvo pretvoreno u novicijat za srpstvo, kao što ličinke postaju
leptiri, tako su razni mladi sokoli, skautići i luftoni pretvoreni između dva rata
u današnje članove Narodnog fronta i Komunističke Partije Jugoslavije.

57
 Antun Bonifačić

Spas Hrvatske ne može doći iz promjene režima nego iz svijesnog jačanja

i razvijanja onoga, što se zove hrvatska kultura. Uzalud svi sporazumi Hrvata
s Eskimima, Bušmanima ili Zulukafrima: između ta dva svijeta nema mosta,
nema sporazuma. Morali bi se vratiti hiljadu godina unatrag, a to je nemoguće.
Mi se moramo razvijati paralelno sa Zapadom bili katolici ili muslimani, kao
što smo i sada ponijeli svoj Križ kao njegova predstraža. Svaki Hrvat, koji se
odreče vlastite kulture i svoje vjere u Boga ili Alaha, prestaje biti Hrvat. To
možemo dokazati sa stotinama primjera. Srbi moraju naći svoj put. Da li će to
biti program Nikole Pašića, Velimira Nikolajevića ili Ace Rankovića, nas se to
tiče samo kao susjeda. Fakat je, da u Jerusalemu i Londonu Englezi i Amerikanci
nijesu znali, s kime govore u ime srpstva. Sve njihove stranke i ljudi drobili su
se i predavali pojedinačno za vlast i pare. Naši ljudi, koji su imali prilike, da
s njima rade u Kairu i Londonu znaju za njihove svađe i podvale, međusobne
klevete, sukobe i krađe.
Svetosavlje Draže Mihajlovića, koji nije imao dovoljno odvažnosti da prizna
svoju suradnju s Nijemcima i Talijanima, misleći da će tako podvaliti i Osovini
i Saveznicima, svršilo je procesom, gdje je Draža ostao duhovno i tjelesno
sam. Izdala ga je i žena i kćerka i sin kao što ga je izdao patrijarha. Narodi
ne mogu osnivati svoje ideologije na nasilju, a čitavo svetosavlje je doktrina
o posrbljavanju narodne prašine potonulih balkanskih rasnih ostataka pod
krinkom nacionalne, vjerske ili političke zajednice, gdje civili (uz ministra
policije i žandara] igraju glavnu ulogu. Oni su se sukobili sa stvarnosti, kada su
otkrili Hrvate, koje su u svojoj megalomaniji smatrali "Srbima katoličke vjere”.
Njima je naravno teško na Zapadu, gdje su kao vješti turisti i blagodejanci,
izrađivali temelje svoje buduće srpske države. Kao potomci ovčara i nomada,
oni su samo tanki sloj nad vlastitim narodom, kako im je to lijepo dokazao
Dragoljub Jovanović u svojoj "Socijalnoj strukturi Srbije". Nigdje u Evropi nije
moguće postati narodni zastupnik u srezu, koga nisi nikada vidio, a to je bila
većinom praksa u Srbiji. Stvarno bi se buduća srpska država morala vratiti u
granice Miloševa pašaluka i nadovezati na stare pravoslavne ruske veze prema
vani, i na plave mačvanske seljake kod kuće (kao radiše).
Međutim Hrvata se to ne tiče, jer kada udarimo granice, nemamo nikakvih

58
 Vječna Hrvatska

političkih ambicija, kao što nismo imali ni u prošlim stoljećima za prodor u

Srbiju, iako su nas njihovi najbolji ljudi zvali (Radić). Put u Evropu otvoren
je međutim Srbima samo preko katolicizma, a još uvijek ne izgleda da su to
Srbi shvatili. Osim grupe konvertita u Rimu oni su još uvijek zadrti šizmatici,
boljševici i bjesomučni protivnici katolicizma. Međutim ako jedna Kasenkina
i drugi Rusi uviđaju, gdje im je spas, kao Solovljev pred čitavo stoljeće, onda
možemo očekivati prve stvarne srpske zapadnjake kao katoličke konvertite, a
blaženu Ozanu i oca Leopolda Mandića kao kumove nove Ravanice.
Američka revija ''Time” u svom broju od 17. siječnja 1949. kao nosioce
vjerskog života i vjerske umjetnosti svijeta donosi dvojicu Hrvata. "Father
George” u svojoj knjizi "Božje podzemlje”, izdanje Appleton Century Crofts,
govoreći o kršćanima u katakombama zemalja "progresivne" slobode, napisao
je u jednoj od najzanimljivijih knjiga, što može spasiti Rusiju: vjera u Boga. I on
najavljuje kao i pater Szekalla buduće obraćenje Rusije, ("mislim, da će revolucija
u Rusiji, koja je započela na društvenom području, završiti na metafizičkom
području”), čak u Lenjingradu se sakupljaju i visoki sovjetski činovnici na mise
u katakombama, drugi dobivaju posvećenu zemlju za grobove, posvećenu vodu
za krštenje i prstenje za vjenčanje - poštom.
Isto se odnosi i na Srbe i to će konačno riješiti naše međusobne odnose.
Na izložbi suvremene vjerske umjetnosti u Manhattan gallery u New Yorku
najbolja je stvar Hrvata Ivana Meštrovića. On je izložio jednu Madonu sa djetešcem,
u obliku i ruhu hrvatskih seljakinja. A mi svi znamo, da možemo bez straha moliti
Majku Božju s likom svoje majke. Jedan američki reporter je nedavno objavio
slike hrvatskih seljakinja pred likom Majke Božje Bistričke, da dokaže, kako ti
ljudi ne spadaju Titu ni Bakariću. Dovoljno je pogledati njihova lica.
Problem Hrvatske je problem vjere i kulture, a tek onda problem socijalni
i politički. Svaki politički sporazum rješava samo politička pitanja, koja su se
u Srbiji obično rješavala podjelom činovničkih mjesta i kredita. Pitanja vjere
i kulture ne mogu se međutim rješavati ovakovim nagodbama. Kao između
pšenice i drača potrebna je ograda, a taj plot stvara samo država i borbeno
unutarnje uvjerenje, da je život bez vlastitoga stila, bez vlastite kulture, samo
životarenje, ropstvo i konačno smrt. To vrijedi za kraljevsku, seljačku ili

59
 Antun Bonifačić

radničku Jugoslaviju podjednako. Plesati po sporazumu, pisati po sporazumu,

slikati po sporazumu znači uništiti svaku čistoću životnog stila, napraviti
kompromis između Istoka i Zapada, između bizantizma i renesanse, pretvoriti
se u kozaračko kolo i crnogorski oro. Konačno to uvijek znači, da se prestaje
živjeti i stvarati iz srca i duše, da se prestaje biti u našem slučaju Hrvat, a ne
postaje Srbin nego polutan, poluinteligent, samunjer i Titovac (historijsko-
materijalistička nakaza, koja vjeruje da potječe od gorile i tako živi!]. Hrvatski
seljaci, koji su napustili svoje običaje, nošnju i vjeru, više ne bi bili Hrvati nego
seljaci iz Hrvatske.
Hrvatski umjetnici i intelektualci, koji ne vjeruju u Boga i ne osjećaju
hrvatsku kulturu kao dio samoga sebe, mogu biti umjetnici i intelektualci iz
Hrvatske, ali više nisu Hrvati.
Komunisti to znaju i nastoje porušiti ovu jezgru hrvatstva svim sredstvima,
koja im stoje na raspolaganje. Od 1945. su već štampali oko 20 milijuna primjera
raznih knjiga, od toga 2 milijuna primjeraka djela Marksizma-Lenjinizma.
"Danica", 2. veljače 1949.

60
Vječna Hrvatska

GESTA DEI PER CROATOS

6i
Antun Bonifačić

62
 Vječna Hrvatska

DVA HRVATSKA AKORDA

Svemir se po modernim računima steže i grči kao naše srce, kao plima
i osjeka po jambskom ili trohejskom ritmu, kojemu ne mogu izbjeći ni narodi
kao hiljadugođišnja bića s velikim srcem i velikim pamćenjem.
Taj ritam, koji svaki glazbenik dobra sluha može da čuje, kao i rast trave,
može da bude proizvoljan i službeno netočan sa stanovišta partijske statistike,
ali tko ima pravo da govori o točnosti ili netočnosti glazbe? Glavno je, da je
ugodna uhu i da naše srce osjeća takt.
Povijest naroda je stvarno katkada opium i može da opija kao šampanjac,
ali svako ljudsko biće hvata se za svoju bijednu povijest i ornata svoje uspomene
vijencima od ruža: sve neugodno vrijeme pretvara u lijepo, sve neskladno
postaje dio glazbene simfonije našega života.
Hrvatski narod ima, kao i svemir i poput našega srca, svoja razdoblja širenja
i sužavanja. Ja ću pokušati da uhvatim dva akorda, nazvana Antuni i Jurji.
Tri Jurja su: Juraj Križanić, Juraj Strossmayer i Father Georges.
Tri Antuna su: Antun Starčević, Antun Radić i Antun Pavelić. Uz ove akorde
mogli bi otkriti još mnogo drugih, ali pojedinci kanda su "označeni” od sudbine,
da zapjevaju svoju melodiju i probude tisuće srodnih duša.
Jurji su akord širenja: kao radio postaje i uranova rudača, narodi i pojedinci
šalju kratke i duge valove s tajanstvenim porukama. Poruka hrvatskog širenja
u posljednja tri stoljeća bila je težnja, da stotinjak milijuna duša u tminama
ravnica, stepa i tundra, iz kojih smo stigli, obavijeste kao Ksenofontovi teklići:
"Thalasa! Mi smo došli na more i vidjeli otisak Lica na Veronikinom rupcu.
Bunili smo se i prkosili. Ubili smo Zvonimira, kada nas je htio odvući preko
mora, da osvajamo grobove. Nama je lijepo ovdje. Mi pjevamo "Lijepa naša
Domovina”, i ne želimo putovati. Mi četrnaest stoljeća čuvamo isto kamenje i
tim kamenjem, iskopanim iz naših njiva, sagradili smo zidove više od kineskoga.

63
 Antun Bonifačić

Ali smo vidjeli i čuli”.

Po kobnom zakonu izmjene i protivnosti odmah iza arze dolazi i teza:
"Hrvati, ne budite ludi. Nemojte se brinuti za ostale, dok vas kod kuće polovica
spava na zemlji, ždere domaća i strana gamad. Bog i Hrvati"!
Juraj Križanić je prvi otišao kao teklić, koji se vraća u korablju iza potopa.
Taj brđanin, žigosan Križem u svom imenu, nosi taj svoj križ preko svoje Kupe,
Drave i Save. Nosi preko svih ravnica, kuda se njegovi djedovi jašili, preko svih
brda i dolina, močvara i prašuma. Što su naša putovanja preko oceana prema
tim putovanjima, koja traju godinama? On sreće ohole plemiće po dvorcima,
site i pretile kanonike po kurijama, gorde kneževe i vojvode. Jedu i piju, žderu
i loču po polumraku. Gaze svih deset zapovijedi po noći i biju se o svitanju po
junačkim grudima. Urlaju i plaču u mraku, a hrvatski plemić Juraj Križanić nosi
u srcu sakriti žižak, napravljen iz hrvatskoga voska, a u putničkim bisagama
ulje iscijeđeno iz hrvatskih maslina. On čuje jednu jedinu melodiju, akord svoga
života, koju još danas srećemo u njegovu selu s drugim riječima. Boljari ga
slušaju kao dvorske luđake i ciganske pjevače. A kada dođe noć, blude, pjevaju
"oči carnaje" i plešu kazačok, kao što ga i danas plešu.
Ali njegova djela nisu izdana, ostao je neshvaćen po svojem narodu.
Mi nismo dospjeli da izdamo djela Jurja Križanića, da izgulimo rusku
naslagu nad njegovim čakavskim umovanjem, ali koji od nas nije u svome
životu čuo nešto slična? Sve hrvatske matere govore nam stoljećima isto:
"Postoji Bog i njegova Pravda. On je progovorio i dao svoje zakone. Njegov
zamjenik je u Rimu. Moramo zaboraviti i preći preko svih sitnih stvari i okupiti
se u svjetlost, kao djeca Božja u Pravdi i Istini".
Te sitnice u doba Jurja Križanića su popaljeni dvorci, tisuće žena i djece,
koje martolozi prodaju Turcima za hareme i roblje, njemačka soldateska,
koja otimlje dvorove hrvatskih velikaša i plemića i dijeli ih iz Graza raznim
štajerskim, kranjskim i vlaškim dotepencima. Starosjedilac plemić vrijeđan je
u svom ponosu od drskih austrijskih generala. Turci su, doduše, zaustavljeni
kod Siska, ali za Hrvate je kao nagrada ustanovljena vojna Krajina i ustanovljen
Karlstadt. Razni Ferdinand! izdaju diplome, režu hrvatsku zemlju i hrvatsko
meso, dok Zrinski i Frankopani škripe zubima kao vuci i pjevaju: "viruj Nimcu

64
 Vječna Hrvatska

kakti'suncu zimsku". Dok se stvaraju prve, druge i treće zone od hrvatskoga

mesa, dok krvnik reže glave hrvatskih magnata, Juraj Križanić piše rasprave
za ruske filozofe, bori se s bizantskim zakučicama bradatih popova i pijanih
boljara. Smiješan je taj tovaruš, što moli riječima Katarine Frankopanske
i dokazuje u svijetlu bakalja, da postoji Zakon, Red, Pravda, da su pojedinci
akeidenti i figure neumoljivih vječnih zakona. Uspjeh je isto tako neumoljiv:
u gomili ljudi sa skitskim i tatarskim pređima, koji žive po svojim nagonima,
smiješan je ovaj zapadnjački fratar, koji miješa svoje pitome "ča” s ruskim "čto",
govori o rimskome papi i carevima zapada kao uzorima, za kojima moraju težiti
ruski carevi. Isprva je zanimljiv "čelovjek” kao ludice i djeca s fiksnim idejama,
ali, kada dan u dan nastavlja sa svojim skolastičkim silogizmima i ponavlja
fraze rimske Propagande, kada se povlači od pijanka i neprestano škripi svojim
guščjim perom, onda, naravno, svršava u Sibiru i razni Cilige mu nailaze trag
po zamrzlim izbama, gdje škripi isto guščje pero o "zemljama velike laži”.
Juraj Križanić je vidio Bramantovu kupolu i Michelangelovog Mojsiju. On je
vidio sklad klasičnih kipova i naslutio sklad, koji će jednom narodi stvoriti na
zemlji, kada svladaju svoje tamne nagone i usklade po zakonima zlatnoga reza
ljudske duše. Jedan Hrvat na papinskoj stolici prevrnuo je cijeli Rim, da očisti
izmokrene zakutke Vječnoga Grada i podigne mistične misirske obeliske prema
nebu. Zašto naš "zeleni Juri” ne bi iskrčio korov među slavenskim gomilama,
ubio "Kaču” neznanja, mraka, nečistoće, podlosti? Jurjeva vjera je visoka kao
Klek, on je zanesen kao Dalmatinac Jerolim i piše Vulgatu Istoku, kao što ju
je Stridonac dao Zapadu. Promatra, upućuje kao stariji brat, koji je došao iz
Amerike i vidi neizmjerne mogućnosti budućnosti. On je i danas smiješan
boljarima, koji preziru sve one, koji se obmanjuju lijepim riječima i ne će da
priznaju laž i silu, kao jedine pokretače ljudske životinje. Zmaj Jurja Križanića
riga plamen i sumpor do obala Jadrana, a Juraj Križanić izbačen iz bratskoga
vulkana umire pod Bečom s poljskom šlahtom, spasavajuće Ferdinande i Marije
Terezije, koji će za nagradu s ruskim zmajem raskomadati i Poljsku i Hrvatsku
u nove zone i nove Vojne Krajine.
Titraji Križanićeva akorda spajaju se s apendinijevskim maštanjem
dubrovačkoga benediktinca o slavenskom kraljevstvu i osmercima Dživa

65
 Antun Bonifačić

Gundulića poljskome kraljeviću, dok zajedno piju prošeko u Jakinu i mole

Gospu od Loreta, da zadavi turskoga zmaja. To je šarena renesansna opera
s vitezovima, Sunčanicama i haremskim ugođajima kao stvorena da svrši
na Bukovčevu platnu zagrebačkog kazališta, ili kao siže velikoga budućega
hrvatskoga filma.
Drugi Juraj podigao se je za oktavu više i riše drugu hrvatsku Toskanu
između Zrinjevca i Petrinjske ulice, između Moskve i Rima, između Beča i
Londona. Taj aristokrata, kome je po tvrdnji Ise Velikanovića otac znao biti i
konjokradica, taj velmoža, koji pred bjelovarskim garnizonom prkosi ukočenom
Habzburgovcu ("Mein Gewissen ist rein!*'), taj biskup, koji citira Sveto Pismo
pred preplašenim zapadnjačkim dušicama, tražeći prvotnu čistoću i vjeru prvih
kršćana, održao je najbuntovniji govor katoličkoga biskupa posljednjih hiljadu
godina i sačuvao prijateljstvo rimskoga pape. Gladstone i ostali liberali gledaju
zaprepašteno toga diva, kome Flammarion u svome romanu budućnosti daje
apokaliptički lik. Ovdje više nije samo fratar s bisagom preko ramena, tikvicom o
boku i putničkim štapom u ruci. Tu je velmoža, koji je, doduše, posjekao hrvatske
hrastove šume kao nitko prije njega, ali magnat, koji sipa šakom i kapom,
kupuje Tiziane i Van Dycke, gradi katedrale, osniva sveučilišta i Akademije.
Nikada prije nije hrvatska sistola bila tako snažna, kucaj hrvatskog srca tako
univerzalan i glasan. Od Botića do Bačkog, od Solovjeva do Vazeva, svi kojima
duše zanosi ljepota, veličina i plemenitost, kupe se oko drugoga hrvatskoga
Jurja, koji pretvara hrvatsku hrastovinu u univerzalne ideje. Kao zov prašume
i pravremena drugome Jurju lebdi pred očima duga kršćanskoga i slavenskoga
jedinstva. Uz daruvarski rizlig ljeti 1886. Josip Juraj i Vladimir Sergejević slažu
u sjeni đakovačke katedrale još jedan "Memorandum”, koji treba da uredi svijet
po zamisli Svemogućega, da se ostvari još jedna oktava harmonije iz Skitija i
Sarmatija. Što je za Rim dvadeset stoljeća? Što je za Krista vrijeme? Što su geniji i
narodi pred obećanjima zadanim od Božanstva? Te bijedne koalicije, skupštine,
reskripti, velike kneževine, monarhije i autokratije pred Bogom?
Jedinstvo kršćanskoga svijeta treba da se ostvari na međašu svjetova i
pukotina, zadana svijetu pesnicom Dukljanina Splićanina, treba da se začepi
prvotnim kalom slavonske "zemlje plemenite”. Srijemska vina su zanosila

66
 Vječna Hrvatska

careve, dalmatinac Jerolim je čitavom svijetu otkrio Evanđelje, zašto ne bi

Juraj Drugi ostvario zamisao Jurja prvoga? Njemu pišu Leoni i Rampolle, njega
prate Franc Jozefi i njegovi žbiri, oko njega se kupe teklići iz male Srbije, koja se
bavi prodajom krmaka i užičkih proizvoda, dok Juraj Drugi osniva sveučilišta
i akademije, slika freske i naručuje povijesti. I još ima ljudi, koji misle, da jedan
Juraj drugi radi kao agent trgovaca svinjama, dok on sipa dukate za Tiziane!
"Povijest i budućnost teokracije" Vladimira S. Solovljeva treba da bude utuk
na Voltairov "Ecrasez l'infâme”, na stranputice francuske revolucije, koje
su polupale svece skoro na svim portalima francuskih katedrala. (J svojoj
divovskoj samoći "Joco Štroco” ima trenutke metafizičkoga očaja pred korovom
rodne šikare, dok luda djeca i bijesne guje psiču i mokre po zidovima njegove
katedrale i petrinjske Toskane.
Po vječnim zakonima izmjene na metafizičke i donkihotske ideje hrvatskih
konjanika i vitezova Jurja Prvoga i Drugoga, javljaju se Antun Prvi i Antun
Drugi. Antun Starčević gubi oči u starim poveljama i mrzi sve one, koji su
"zavoljeli Kineza, da ne vide bližnjega svoga". Starčević je "Stari", čovjek, koji
je kao brižan domaćin htio da ogradi plotom svoju baštinu, da izbaci stoljetni
korov s rodne njive i da hrvatskome državnome pravu dade težinu kamenog
plota. Nitko nije tako snažno i nesebično mrzio, kao ovaj asketa, prazne, ali
šuplje rečenice, namaljane kabanice i nemoćne pravice. Uz šareno klupko
otmjenih praznoglavaca, koji za toalete svojih žena prodaju narodnu slobodu,
uz zvučne romantiche pjesmice Iliraca, Starčević je prvi hrvatski satirik.
Dok se Iliri i Strossmajerovci gube u veličanstvenim planovima budućnosti,
a u međuvremenu se otimlju za službice i komfort, on se Katonski povlači
u potkrovnice, kupi mladiće opite absolutnim i nepopustljivim, reže svoje
rečenice u "Bašćanske ploče” i glagolske inkunabule. On zna napamet svaki
grčki i latinski tekst, koji govori o hrvatskoj slavi, on je objasnio sve kođicile
i zakučice sporazuma i pregovora s krunom i završio u klasičnom geslu: "Bog
i Hrvati”. Dok drugi očekuju metafizičke i univerzalne obrate, on zna, da je
Hrvatska samo dio Evrope, vulkanskog tla, gdje se vrijednost ocjenjuje po
snazi prava, duha i sile. U metežu brbljavaca on cijedi svaki argument svojom
klasičnom logikom mrzovoljnog Patrijarke, koga se ne može uloviti na šiparice,

67
 Antun Bonifačić

opiti rizlingom ili platiti cekinima. U njegovu životu nema šarenih anegdota,
metresa i prekritih skandala, čitajući dnevno "L’Independance beige”, on prati
političke borbe Zapada kao bitni dio vlastitoga duhovnoga prostora: kako da
očekuje spas od slavosrpske pasmine, hermafrodita i primitivaca? On čita i
prevodi grčke i rimske klasike, njemu su jasni zakoni društvenoga razvitka od
Herodota do Montesquieu-a, pa kako da se nalijepi na prazne uvodnike kakvog
blesavog novinara ili advokata plaćenih po retku? Tko je taj bečki cesar, koji
se ne drži riječi zadane hrvatskim staležima i redovima? Kakva su to gospoda
grofovi, koji izvrću i gaze obećanja? On je izmaknuo izravnom otvorenom djelu
svoga prijatelja Kvaternika, ali ta akcija bila je njegovo kopile, jer zakonite djece
nije imao. U etatističkoj i katonskoj samoći ograđen sa četiri zida svoje sobice
kao s bunkerima hrvatske države, Antun Starčević je sakupio gradivo za čitavo
stoljeće Kvaternika i Rakovica.
Starčevićevo doba je završilo sporazumom "Nagodbe” mjesto suverenog
kraljevstva, i lako je zamisliti ogorčenje i očaj ovog čistog logičara, opitog
absolutnim, pred "krpicama" i fiškalskim smicalicama. Svi studenti bez službe
i korenjaci na slobodnoj zemlji, koji ne očekuju kruh od režima, oduševljavali su
se idejama Starčevićevim, kao i glasom vlastite savjesti. Kolik je broj takvih bio
u Starčevićevo vrijeme uspoređen s današnjim titijanskim glasanjima! Kada bi
danas mase mogle čuti samo jedan dan prkosne riječi Starčeve, zinule bi pred
samom mogućnošću slobode, koja je nekada postojala na našem tlu. Sve mutno
i pomiješano, sav korov i izrodi nakotili su se tokom jednoga stoljeća kod nas
geometrijskom progresijom. Starčevi argumenti važe danas kao i onda, i mi ih
moramo ponovno staviti na sve zelene stolove buduće konferencije mira.
Antun Radić je učenik Micheletov, đak genijalnog samouka, koji je oživio
maštom i srcem francusku povijest. Zapad, oličen likom Francuske, lebdio je
pred očima Starčevića i Radića kao sredovječne katedrale. Plemeniti otpor u
borbi za uzvišeno i Pravdu, plamena gesla žarke francuske duše od Jean DArc
do Velike Revolucije i obaju Napoleona spajaju Antuna Prvog i Drugog. Antun
Radić se ne odriče Starčevićevih državotvornih zahtjeva, ali ih produbljuje
i proširuje u narod. Uz povelje i dokumente u arhivima i muzejima, Antun
Radić otkriva tisuće povelja i dokumenata mnogo starijeg datuma, koje nije

68
 Vječna Hrvatska

nitko nikada uočio ni zabilježio. On radi u trenutku, kada građanstvo počinje

da izmiče iz prvotne mezgre narodnog kolektiva. Prije nije trebalo nikome ni
da pomisli, kako nam tuđe odijelo i glazba otimlju vlastitu dušu. Pod konac
devetnaestoga vijeka uz političku borbu započinje i socijalno buđenje, jer
francuska revolucija pobjeđuje kod nas tek početkom dvadesetoga vijeka,
kada smo svi dobili pravo glasa. Nakazni likovi prodanih duša Antuna Prvoga
dobivaju klasični lik "kaputaša” braće Radića.
Advokati, koji brane narodna prava, a prodaju zadnju kravicu svojih
seljačkih klijenata, veliki župani, kojima su puna usta latinskih pravica, a
služe kao inoši Beču i Pešti, ugojeni župnici, koji vole lukno od povjerenih
duša, postaju objekti uporne i strašne borbe Antuna Radića. U toj borbi on tri
puta gubi službu, lažna narodna gospoda ga napadaju i pljuju, dok ne umire,
neshvaćen i osamljen usred svojih seljaka, a žena mu se, da ne umre od gladi,
truje na grobu, jer joj jedan Odjelni pretstojnik uskraćuje mirovinu. Mlađi brat
Stjepan, kao genijalni korteš, ubacuje bratovo sjeme u narod i dobiva kuglu u
trbuh, po klasičnim zakonima hrvatske povijesti - u srpskom parlamentu.
Ulaženje u narod i objašnjavanje narodnih potreba prema hiljadama točaka,
koje određuju narodnu volju, približavaju Antuna Prvog i Antuna Drugoga.
Dok je prvi nizao isprave i poslovice, drugi je kao prvi hrvatski sociolog
sakupio sve oznake hrvatske bitnosti: tu je nošnja i moral, pravo i etika. Radić
je stariji po svojim dokumentima od Starčevića. Starčević ide do antike i služi
se rimskim i starohrvatskim državnim pravom. Antun Radić ide u mitologiju.
Kroz praslavenske elemente, pobrane putem od HoruatiŠa do Istre, etnologija
otkriva Sakačevske iranske natruhe Hrvatstva. Od prvotnoga plemstva sedam
plemena, preko feudalnoga plemstva, izginulog u borbama s Istokom, uskrsava
novo plemstvo, gospodari hrvatske zemlje, hrvatskoga znoja i hrvatske krvi. Te
stare seljačke porodice imaju nenapisane očenaše svoje plemenšćine i napisane
svoje poljičke, veprinačke i vrbanske statute. Kad se sretnu srodnici, nabrajaju
pretke, dok ne naiđu na zajedničkog pradjeda, i to se zove očenaš. Borba protiv
superstrukture, lažnoga firnisa tuđih civilizacija i tuđih nošnja, izaziva otpor
jači i dublji od samoga Starčevića. Tanki sloj Iliraca, staleža i redova, virilista i
forinte cenzusa, zamjenjuju milijunski brojevi tvrdih i krutih seljačkih tikava,

69
 Antun Bonifačić

koje će prsnuti u borbi s Balkanom i boljševizmom, ali ne će pokleknuti. Dok su

školovani ljudi pod uplivom ideologija, knjiga, propagande (tako da moderni
velegrađanin od jutra do mraka misli glavom svoga radio aparata, svoje novine
i televizijskoga aparata), ovi mudri analfabeti misle i osjećaju organski i ne
daju se tako lako zavesti, činjenica, da je na stotine hiljada takvih seljaka platilo
glavom svoj otpor protiv boljševizacije i balkanizacije Hrvatske, dokazuje
opravdanost Stepinčeve izjave, da bi bio nitkov, kad ne bi osjetio narodno bilo i
shvatio radost, kojom su svi Hrvati pozdravili ostvarenje Države Hrvatske. Taj
prefrigani muž, koji "je lopov, dok je bor zelen”, taj buntovnik i puntar osjetio
je, da brani prava mnogo važnija i teža od individualnoga života u borbi za
narodne pravice sve do dana današnjega.
Tu je smisao ustaštva kao pobune na boljševizaciju i balkanizaciju Hrvatske,
"na ljutu ranu, ljutu travu”, samo produljenje sredovječnoga četovanja i
puntarstva. Neprijatelji Hrvatske, od londonske vlade do Tite Šapajeva, osjetili
su nagonski opasnost takvog elementa u hrvatskom duhovnom spektru. Svaki
otrov stvara protuotrov u organizmu, i jao si ga onome, kome taj otpor zataji!
Narod ne voli riječi, iza kojih se ne skrivaju djela. Svaki hrvatski povjesničar
mora računati s ovom logikom činjenica u povijesti hrvatskoga naroda.
Smiješna pustolovina hrvatskoga naroda s dinastijom Karafforđevića, sa
zubarskim deputacijama i amputacijama, prazne promičbene prezbiroovske
floskule, ustavi oktroirani kao Sijamu i Abesiniji, razni balkanski čiče kao
Pašići, Uzunovići, Jevtići i Stojadinovići, prošli su kao pošast preko Hrvatske,
kao što će proći i titijanske udarničke povorke i pjatiljetke.
Father Georges već nastavlja ekspanzivni bogotražilački put Jurja Prvog i
Jurja Drugog u doba, kada su svim pravim Hrvatima vezane ruke i noge, kada
su sputani i prodani gore nego crnačko roblje i robovi, za koje se je vodio rat
u Sjedinjenim Državarpa Amerike. Mi smo svjesni, da nema ni tuce pravih
Amerikanaca i Engleza, koji znaju, što se zaista s nama dešava. Ali i takovi
postoje. Po konstantama hrvatske povijesti očekujemo iz Rima svoga prvoga
imperialističkoga sveca, koji je četrdeset godina, mucajući, molio starješine,
da ga puste kao misionara medu pravoslavce. Taj isti vječni Rim možda
će, uz krvavi plast mučenika, staviti na hrvatska seljačka ramena jednoga

70
 Vječna Hrvatska

dana i Petrovu tijaru. Zašto bi se stidjeli nečega, što hiljadu godina čekamo
od Božje Providnosti? Uz svijet atomske energije i atomskih bomba postoje
Ideje, koje drže ljude uspravljenim prema nebu, dok razni antropoidi gazaju
četveronoške. Jedina naša vojska, koja spaja kockaste grbove, seljačku slogu i
hrvatsku državnost, nosi znak Križa. Preko Križa patnje i neizrecivih poniženja
i boli mi se oslobađamo, polako ali sigurno, uskih, vašarskih svađa, tučnjava i
provincijalizma. Vjera u Boga spojila je Hrvate muslimane i Hrvate katolike
u "monolitno” jedinstvo: nitko više ne će kupiti bosanske begove niti dobiti
većine na drugom programu, osim na programu hrvatskih "svirača". Ovo su
samo dva akorda hrvatske simfonije, a milijuni hrvatskih "tamburica” imaju
snagu Teslinih oscilatora, od kojih je samo jedan skoro porušio new-yorški
neboder. Svaki od nas ima dva uha i razabire obadva naša narodna akorda,
usprkos svih podjela i svađa. Čak i hrvatski antikonformisti u borbi protiv
Kominforme nesvijesno nastavljaju ovu našu veliku narodnu igru pod drugim
imenima i drugim ciljevima.
Sve je mistički pleter, koji nas obavija od prvih povoja, u koje su nas
hrvatske majke omotale i kojemu početak i kraj idu u beskraj.

71
 Antun Bonifačić

ISTOK

Za nas Hrvate ima "Orient" svoje prvotno značenje "rodilišta”.

Kao golema plodnica Istok izbacuje stoljećima na hrvatske zemlje svoje
proizvode, poput vječnoga vulkana. To je tako kobno kao senjska bura i po
sljepodnevni maestral uz našu obalu. Kao što kroz sibirske stepe jure
milijarde voluharica preko rijeka i ponora, a kroz pampe oblaci "gafanhotosa”,
tako na hrvatsko tlo već tisućljećima nasrću gomile raznih rasa i naroda, da
se onda kroz kratko vrijeme smire, poput valova za osjeke, povuku u stepe
i tundre. Samo naša ljudska slabost može nas uvjeriti, da je "mir” normalan.
Kod nas je normalan rat. Grčevi tajanstvene istočne plodnice poplavljuju nas
valovima krvi i strahotama, kidaju nam "rasječena uda”, pretvaraju nas u
"predziđa" i "zone” i odnose desetak postotaka svih Hrvata u svojim talasima.
Sinovi i unuci zaboravljaju već, kako je bilo, i sanjaju o Arkadijama, dok ih novi
krvavi val ne pouči, da živimo na vulkanskom tlu, kao i seljaci na Vezuvu.
Već pred pola tisućljeća, kada Amerika još nije bila ni otkrita, u prvoj
hrvatskoj drami, najnježniji hrvatski trubadur, pobožni i otmjeni otočki vlastelin,
Hanibal Lučić, pita se, kako se može suzdržati, a da se ne napije krvi crnoga
Martoloza. Iz tamne plodnice Istoka izviru stoljećima ti Martolozi, Bašibozuci,
Vlasi, Pasoglavci, Obri, Avari, Tatari, Arapi, Arnauti, Turci i Rusi, sve jedan za
drugim. Naizmjence se redaju: ruše, pale, kolju i skvrne. Naša najveća katedrala
u prijestolnici je zapravo tvrđava, naši gospodari su Hrvatsku razdijelili na vojne
krajine; mi smo stoljećima vodili jednu jedinu vanjsku politiku: koji susjed nam
može pomoći, da nam Hrvatsku netko ne pojede, kao što skakavci izjedu usjeve.
Na tome se osnivaju i "Pacta conventa" (da obranimo obalu), unija
sa Habsburgovcima (da obranimo granice prema Balkanu), nađe naših
"jugoslavenostvujuščih” (da obranimo Dalmaciju) i nade ustaša (da se obranimo
od Balkana i Istoka).

72
 Vječna Hrvatska

Matična jezgra Hrvatske ugrožena je sa svih strana: nema gotovo ni krpice

našega tla, koja nije ugrožena. Svi nas žele pojesti, a mi želimo samo i tražimo
živjeti na miru, kao i svi ostali narodi svijeta. Hrvatska je tako grozno mjesto,
da su nam je navodno čak i Bizantinci darovali i pozvali nas, da je čuvamo.
I mi smo je čuvali kao vučjaci kroz trinaest dugih, krvavih stoljeća i očuvali
u istim granicama do danas, dok su je Avari, Goti i Rimljani posjedovali
samo par stoljeća. Svi su preko nje prelazili, a mi smo se jedini tako duboko i
strastveno zakopali, da smo je svu pretvorili u vlastito groblje i stvorili svoju
naj originalni ju umjetnost na nadgrobnim spomenicima. Kada bi izašle slike
sa naših stećaka, saznali bi mnogi obrazovani Hrvati, da je naša najizvornija
umjetrfost na tih sto i pedeset tisuća nadgrobnih kamena, katkada teških i po
više tisuća kilograma, da smire samo jedno, jedino nemirno, hrvatsko srce.
Nije nikakvo čudo, da je naš mirotvorac Stipica izazvao najdublji i najveći
pokret hrvatskih seljaka, kada je nenapisana kronika svih hrvatskih porodica
povijest selidba, bježanja, paleža, pokolja, rasutih grobova, popaljenih dvorova,
stare slave i sadašnje crne bijede i nevolje.
Nije samo guslarska mašta i priča naših baka puna slave, Zlatnih toka,
svijetla oružja, zakopana blaga, dostojanstva i časti. Mi smo svi koljenovići,
svi plemići, svi u rodu slavnih banova, svi iz kraljevskih i vojvodskih plemena,
potomci velike gospode, kojima su dveri popaljene, stoka zaklana, ljuba,
prodana na tržištu robija, a oni lutaju svijetom kao prognani vitezovi, gudeći
na prosjačke gusle, odjeveni u dronjcima, dok se pod njima skriva kraljevski
plašt. U nekoj pećini se uvijek skrivaju zakopane žare i tajanstvene povelje.
Nije uzalud voljen starac Milovan, najpopularniji hrvatski povjesničar:
svaka hrvatska porodica našla je u njemu svoju povijest mnogo točnije nego u
raspravama naših akademika.
Mi smo upili u svoju iransku krv Gote i Slavene, Ilire i Vlahe. Obožavanje
vatre, sunca, svjetlosti, "Bijeloga Boga”, ostala je vječna donkihotska jezgra
hrvatske jezgre: vječna težnja za pravicom. Neprestano sanjamo o miru, pravdi
i skladu, dok nam crni bogovi iz crne utrobe Istoka pale domove, stvaraju nered
i nesklad.
Sklad smo ostvarili samo na jednoj morskoj pećini, okruženoj debelim

73
 Antun Bonifačić

bedemima. A na toj litici i među tim tvrdim gradskim zidinama nije smio
prespavati niti jedan pravoslavac, simbol crnoga i neizmjernoga Istoka sa
razvaljenim čeljustima. A himna te naše skladne Dubrave je najljepša himna
svijeta Slobodi.
Kao što najbolja vina uvijek uspjevaju na graničnom području, tako smo mi
kao graničari Zapada najviše razvili značajke Zapadnjaka: individualizam, pojam
časti i junaštva i divlju čežnju za slobodom. Mi smo neukrotiviji i nemirniji od
čerkeza, ponosniji od Rolandovih pairova, smioniji od Robin Hooda, puni mašte
kao Cervantesovi hidalgi, vjerni kao carski grenadiri, panduri, graničari i janjičari.
A Istok rađa gomile, poput milijarda kukaca i bakterija sa snagom broja.
Jedanaest tisuća hrvatskih plemića i vitezova s biskupom banom
Berislavićem nalaze uvijek jednu Krbavu ili jedan Bleiburg. Mi normalno
proizvodimo Zrinske i Jurišiće i Stepince.
Na jednoj strani zaneseni vitezovi s razvitim barjacima i lozinkama za
Boga, za Slobodu, za Zapadnu kulturu. Na drugoj strani milijunske vojske
Zapada i Istoka, s hladnim računima diplomata, bankara i krvnika, s ravnom i
geometrijskom crtom: Stetin-Trst. Karlovački ili požarevački mir, Versailles ili
Potsdam, uvijek se ponavlja stara hrvatska jadikovka: De nobis sine nobis! (O
nama se radi, a nas se ne pita). Nas se baca na prljave vage gospodara svijeta,
kao krvavi bubreg za privagu.
Braneći goli život, razvili smo u najvećoj mjeri vrline psa čuvara i kao
takvi zadobili smo međunarodno ime. čuvali smo kalife u Kordobi, sultane u
Stambulu, francuske kraljeve u Versaillesu, njemačke careve, kraljeve, vojvode
i nadvojvode od Hannovera do Schoenbruna. čuvali smo mletačke kramare,
turske hareme, austrijske kasarne i tamnice, kao što nas danas ima od Sinaja
do Bagnolija. Vlastitim kostima pomagali smo stvarati sve karte Evrope,
obilježili smo hrvatskim grobovima sva bojišta Evrope i kao jedinu stoljetnu
narodnu industriju proizvodili smo ljude, koji su iznajmljivali tuđincima goli
život, da se održe na životu.
Kao uže, koje smo uvijek nosili oko vrata, dali smo čovječanstvu šarenu i
vedru hrvatsku kravatu.
Kada nismo odilazili bježeći od kuće kao janjičari, graničari i panduri, išli

74
 Vječna Hrvatska

smo kao fratri i svećenici, kao redovnici ili pustolovi, kao putujući kalfe, Petrice
Kerempuhi i conte Zanovići. Išli smo kao najamnici uma ili kao najamnici
mišica, prodavajući jedino, što smo mogli iznijeti iz Domovine. Raspravljali
smo o Aristotelu i Platonu, naslućivali atome i integrale, izmišljali padobrane,
slavenska jedinstva i ujedinjavanja crkava, Zapada i Istoka. To je naša stalna i
prva diplomatska misija na Zapadu, kako da smirimo i zatvorimo vrata strašne
i krvave plodnice Istoka.
Bili smo najvjerniji službenici Rimske Propagande, koja je preko nas
prodirala na Balkan i prema Euraziji. Bili smo Križanići, Strossmayeri,
Boškovići i Petrisi. Bili smo Poglajeni i Stepinci. Velike osamljene ličnosti,
hrastovi, koji podmeću svoje krošnje burama i olujama, divovi, kojima mravi
glođu tabane. Hrvatska je vječno razbojište, gdje se najjači lome. Ili padaju kao
hrastovi u oluji, ili pak prestaju biti Hrvati "i drugi narod hoće postati”. Slabići
robuju, služe, čekaju bolje dane. Ni mi nismo stopostotni heroji, ali postotak
mučenika i junaka je sigurno među najvišima sviju naroda svijeta. Mi smo,
naime, jedini narod na svijetu, gdje se već stoljećima ljubav prema vlastitome
narodu proglasu je - veleizdajom. Počelo je sa Zrinskim i Frankopanima,
nastavilo se s Gajem, Starčevićem, Kvaternikom, Rađićima i Budacima. Uvijek
nam stranci režu glave, dižu vješala tanka, peku na ražnju ili nabijaju na kolac,
jer više volimo biti Hrvati nego Nijemci, Srbi ili boljševici. Biti Hrvat znači biti
"veleizdajnik" ili izdajica vlastitoga naroda. Ili moramo služiti tuđincu, ili nam
nema opstanka u Domovini.
"Sors bona Krobota: emigrare domo” (Sudbina je dobrog Hrvata da seli iz
Domovine]. To nije napisao nitko drugi, nego Miroslav Krleža u svome Petrici
Kerempuhu. Na povlačenju iz domovine od zemlje Horuatiša, do Dnjepra,
Karpata, Drave i Jadrana stigli smo već svaki peti do međaša svijeta, napučili
čak najjužniji grad svijeta, Punta Arenas. Kao djeca smo čitali pripovijesti
o Hrvatima na Sjevernom Ledenom Moru, o Kolumbovim Dubrovčanima i
Hadžibovu kob.
Izgleda, da se približuje vrijeme, kada će započeti put natrag; čak i jadnici,
koji se vraćaju na "Partizanki", po starom hrvatskom običaju lunjaju za
zvijezdom, iako je krvava, iako će ih proždrijeti. Mi ne možemo više naprijed

75
 Antun Bonifačić

na svome putu prema Zapadu, ni geografski ni idejno. Mora doći vrijeme, kada
ćemo svoje junaštvo, svoju ljubav za pravdom i slobodom moći staviti u službu
vlastitoga naroda. Nije nikakvo čudo, da su kancelari Ivanissevichi i Stefanichi
potomci Hrvata; mi svuda tražimo pravdu i sklad, da bi svakome narodu
svijeta mogli dati po jednog kancelara. Gdjegod ljudi čeznu i bore se za pravdu i
slobodu, Hrvati su spremni kao plameniti vojnički konji, da srnu u bojne redove
na zvuk ratne trublje.
Vjerujemo, da dolazi vrijeme, kada će biti potrebno, da se na miru pogledamo
u ogledalo i spremimo, da svoje snage opet stavimo u službu vlastitoga naroda
kao stotine tisuća hrvatskih mladića, koji su pali u borbi za buduću slobodnu
Hrvatsku. 1 oni su mnogi znali, da njihova snaga i primjer žrtve ne mogu biti
nikada zaboravljeni i pobijeđeni, dok postoji Hrvata.
"Ludost” Kvaternikove bune objašnjena je postankom Hrvatske Države.
Njegov primjer urodio je milijunima boraca i vjernika, koji su bili spremni da
ga slijede. On se je bacio goloruk na staru monarhiju, kad ga je Zapad izdao sa
svojim legijama Garibaldinaca i Jakobinaca, a u slijedećem stoljeću našla se je
najljepša hrvatska vojska svih vremena, ljepša od Krešimirove i Zvonimirove,
goloruka između Zapada i Istoka. I oni su čekali pomoć sa Zapada, kao Zrinski
od Kralja Sunca, Kvaternik od evropskih liberala, Šupilo od engleskih lordova,
Radić od Društva Naroda... Uzalud sve poslanice Marka Marulića, Krste
Frankopana, Antuna Augusta Matoša i stotine drugih, koji su kroz stoljeća
objašnjavali, molili i zaklinjali, crtali Wilsonove ili Sonninove linije po našoj
jadnoj koži. Mi smo donkihotski vjerovali u Pravdu i Slobodu, i kao djeca za
dugom stigli smo do Punta Arenas.
Mi smo opet progutani od ralja Džingiskana Džugašvilija, ali najveća naša
žrtva svih vremena je najveći milijunski stećak, krvava piramida kostiju,
dokaz Zapadu i Istoku, da smo dali sve, što narod može dati, da mu se prizna
pravo na život.
Mistička žrtva ima neizmjernu snagu na život.
Pitanje je, da li su sve ove povijesne žrtve imale dovoljno snage, da nas
sve usklade i povežu u radu za Hrvatsku. Da li smo dovoljno proučili povijest i
zemljopis vlastitoga naroda, njegove centrifugalne i centripetalne sile, njegove

76
 Vječna Hrvatska

prijatelje i neprijatelje. Da li smo dovoljno sazreli, da iskoristimo strane sile za

vlastitu korist, ili ćemo i dalje uvijek ući u tuđu službu pojedinačno, u četama
kao panduri. Pitanje je, da li dovoljno poznajemo snagu Ideja, da se tim idejama
služimo u svoju korist, ili ćemo na tim idejama izgarati i rastapati se kao u
povijesti.
Naša djeca i braća uzgajaju se danas kod kuće kao janjičari u najvećoj
boljševičkoj satrapiji. Mi smo pozvani, da kao prvi kršćani nekada proglasimo
svijetu, što znači dati sve za slobodu i pravdu. Moramo postati vjesnici
budućega poretka Pravde prema svima. Ne smijemo ni trenutka zaboraviti,
da smo star, velik i mudar narod, koji je mnogo toga prošao kroz gotovo dvije
tisuće godina povijesti, punih žrtava za slobodu i pravdu. Ne obmanjujmo se s
pameću naroda velikih po broju i prostoru. Oni su često kao djeca prema nama.
Žrtve i borba znače više nego sirovine i kolonije u svijetu budućnosti, za
koji moramo raditi, i koji se rađa u strašnome metežu atomskoga razdoblja.
U našim danima počinje čudno i mistično doba, za koji još nitko ne zna, kako
će izgledati. Vrači govore o "dobi Vodenjaka”, koja nakon dvije tisuće godina
zamjenjuje položaj zemlje u svemiru. Učenjaci upiru teleskope prema svemiru
za milijardu godina svjetlosti, računaju do konačnih decimala broj atoma i
objavljuju pretvaranje tvari ostvarivši "kamen mudraca”, san sredovječnih
alkimista. Nijedna priča povijesti nije bila više "luda" i manje ostvariva od
čudesa naših dana.
Kako možemo i trenutak zamisliti, da će se svijet u Hrvatskoj ukočiti?
Današnje stanje je samo strašni crveni val između dva rata. Nema bake u
Hrvatskoj, koja ne čeka, kada če i posljednji Joce Udmanići biti izvedeni pred
pravi narodni sud. Tisuće Titovih boraca, koji se grče u strašnim napadajima
"Kozaritisa", grče se baš zbog toga, je znaju, da griješe prema Bogu i narodu
i njihova potsvijest se buni u metafizičkome strahu pred kaznom. Oni u svojim
trenucima ludovanja zovu "vezu”, traže pomoć tajanstvenih sila i drugova pred
samim sobom. Zašto samo Titovi i ruski borci dobivaju te napadaje? Zašto tih
napadaja nije bilo nikada među hrvatskim borcima? Psihoanalitičari to dobro
znaju: oni, koji su najviše klali, nisu bili kadri ubiti svoju’"potsvijest”. Njihova je
duša budna, i ona se buni na zločine i krv. Svaki, koji doživljuje te napadaje, izdajica

77
 Antun Bonifačić

je partije i učenja komesara, svaki je potajni reakcionar, kao i njihove žrtve.

Dušu se ne može ubiti, jer je besmrtna kao i njezin Tvorac, čim se napije i
najede tijelo, čim se zagasi elektrika, ona urla jače od svih sirena. Narodi su isto
takve velike Duše, svaki sa svojom povijesnom zadaćom. Nama je Providnost
dala jednu od najljepših zemalja svijeta, da je zavolimo, kako se domovina može
zavoljeti, da ginemo za nju kroz tisućljeća i svojim žrtvama upozoravamo svijet
kao tragično zvono na uzbunu.
čovječanstvo ubacuje kroz sva stoljeća parole, s kojima trgovci u Božjem
hramu često trguju. Oni su često uvjereni, da ništa ne postoji, osim te đavolske
spretnosti, i da konačno samo Sila odlučuje. Katkada izgleda, da imaju pravo,
kada ih promatramo s naše kratke, mravlje perspektive. Ali Ideje, kada sazriju,
pokopaju kao lavina najveće nasilnike i najveća carstva. Boljševici se, kao
i đavao, vole da služe dijalektikom, tražeći od svojih ljudi, da spretno izvmu
istinu i pretvore do potrebe bijelo u crno i crno u bijelo. Ali, postoji netko jači,
čija je dijalektika neoboriva kao planeti.
Svijet grčkoga humanizma i rimski Red (Ordo romanus) osnivali su se na
milijunima robova. Sam Platon nije mogao zamisliti ni svoje idealne države
bez robova. Kršćanstvo je ljude proglasilo braćom i djecom Božjom i dovelo
je do raspada antičkoga svijeta. Pojedini narodi su se razvili kao goleme
gotske katedrale, ali stupovi tih katedrala su bili bespravni kmetovi. Feudalni
poredak je zbog toga bio srušen, i svakom pojedincu su tokom 19. stoljeća
zajamčena prava čovjeka i građanina. Ali, čovjek i građanin dobio je slobodu
da umre od glada na ulici, dok se pali žito i kava, i nagrađuju oni, koji ne obrade
svoga zemljišta (Roosevelt). Narodi su se podijelili na bogatune i prosjake, kao
i pojedinci. Kroz dva grozna rata i očekivajući treći, čovječanstvo je spoznalo,
da svaki narod i svaki pojedinac imaju pravo na život u slobodi.
Goleme nemani, koje danas reže jedna na drugu, moraju po svim zakonima
dijalektike dovesti do pobjede svojih suprotnosti u skladnoj sintezi jednoga i
drugoga sustava.
Kapitalizam pruža čovjeku slobodu, ali mu ne jamči za sigurnu koricu kruha.
Tek rat je zaposlio trideset milijuna nezaposlenih, bačenih zbog savršenstva
strojeva na ulicu, poput smeća i otpadaka. Komunizam je teoretski zajamčio

78
 Vječna Hrvatska

svima koricu kruha, koji mu se pokore. Nepokorni i nepouzdani pretvoreni

su u roblje, koje umire po tri milijuna godišnje po sibirskim tundrama. Ostali
su svi morali za žuhki i crni komadić kruha prodati svoje tijelo i dušu đavlu,
priznati, da su životinje po svome postanku i da se, prema tome, može s njima
postupati kao i sa živinom.
Pobjeda napretka značit će uništenje kapitalizma i boljševizma i novi
društveni poredak, gdje će planski biti svakome osiguran životni minimum,
osiguranje za vrijeme bolesti i starosti. Ali, istodobno osigurat će se i neotuđiva
prava čovjeka i građanina, međunarodnim, općim jamstvom, a ne samo na papiru.
Fašizmi su pokušali ovo riješiti, ali svaki narod samo za sebe i na štetu
drugih naroda, osnivajući svoja izmišljena prava na mutnom i životinjskom
načelu krvi i rase. Potajno su režali jedni na druge i priželjkivali jedan drugome
poraze. Bili su pobijeđeni, jer nijesu mogli niti teoretski dati rješenje za čitavo
čovječanstvo. A, kako veli Dostojevski, čovjek nema mira, dok svi ostali ne
priznaju njegovoga Boga kao jedinoga i pravoga Boga.
Hrvatski narod nema ni kolonija ni kapitalista u pravom smislu
riječi. On je svojom društvenom strukturom zreo i za postkapitalistička
i za postmarksistička rješenja. Mi smo svi prožeti duhom zapadnjačkoga
individualizma i svjesnosti. Mi "znamo, što hoćemo i hoćemo to odmah". Nijesmo
jato mravi, ni čopor istočnjačkih voluharica, koje glasaju za svaku vladu. Mi
nijesmo živine ni tvar, koje se po vlastitome pristanku važe, kupuje i prodaje,
izračunava kao atomi i bakterije. Svaki naš čovjek je zreo, da slobodno i pri
punoj ljudskoj svijesti kaže, što hoće. Mi smo predani u ropstvo boljševizmu,
ali mi smo u borbi izgubili više žrtava, nego Englezi i Amerikanci zajedno u
drugome svjetskome ratu. Njih ta svijesna borba s Komunom tek čeka.
Milijuni ljudi na Istoku (i Zapadu] nemaju te svijesti, pa tako trećina svih
Talijana i Francuza glasa za komunizam. Milijuni ljudi raznih rasa daju se
kuhati u loncima (melting pot] raznih boja, kako njihovi gospodari žele. Ako
pobjeda napretka po ideji Zapada znači stvaranje svjesnog pojedinca i pobjedu
čovjeka, stvorenog na sliku i priliku Božju, onda se moraju milijunske gomile
Zapada i Istoka pročistiti, procijediti i dovesti na visinu ideala Zapada.
Marksisti to znaju i iskorišćuju, po svome običaju, svete ideje za vražje

79
 Antun Bonifačić

ciljeve. Rušeći kolonijalni sistem, oni se nadaju, da će baštiniti milijune Kineza,

Indijaca i Japanaca. Ali oni se varaju. Oni moraju i svoja krda čuvati čeličnim
zastorima tajne, da ne bi saznali istine. Međutim istina se može samo privremeno
sakriti, čim atomske bombe poruše ograde, sve njihove "mase" tražit će, kao i
Zapadnjaci, da im se osigura kruh i sloboda i prizna dostojanstvo djece Božje.
Kada se izjavljujemo za Zapad protiv Istoka, onda to za nas znači, da
vjerujemo, da smo s Kristom svladali prvotni Kaos, fatalizam i metež slijepe
prirode, ISTOČNI GRIJEH slijepih i životinjskih nagona, i da pristajemo uz
osnovno učenje Evanđelja, da je svaki bližnji naš brat i da smo svi djeca Božja.
Mi znamo, da još čovječanstvo nije sazrelo, da to provede u djelo, iako to
već službeno stavlja kao svoj program, vrlo često samo da privuče i zavara
slijepce. Ali do toga mora nužno doći po tajanstvenim zakonima napretka.
Metež atoma, kome ne možemo predvidjeti smjera kao u staroj fizici, jer
učenjaci rade i sa trideset dimenzija, mora konačno dovesti do drugog velikog
"Rimskog reda”, gdje će ujedinjeno kršćanstvo u zajednici sa svim ljudima
dobre volje konačno svjesno shvatiti, da je najveća i jedina sloboda čovjekova,
da se svjesno pokori Bogu i njegovim Zapovijedima, i da je zakon ljubavi prema
Bogu i prema bližnjemu prva i najveća od tih Zapovijedi.
"Hrvatska”, 1. kolovoza 1948.

80
 Vječna Hrvatska

HRVATSKA POLITIKA GLEDANA KROZ POEZIJU

Ivo Andrić
Ivo Andrić, pjesnik "Ex ponto” u izdanju Društva Hrvatskih Književnika,
pretvorio se polako u tip "velikoga vezira” iz svojih novela i romana.
On je svladao* svoj prvotni, prirođeni sentimentalizam i strah pred
životom i ljudima, postavši najuspjeliji hrvatski "suncokret”.
Beograd i Moskva leže na crti, odakle "sunce ishodi”. Andrić je uvjerio
harambašu Acu, da nema boljeg i odanijeg janjičara od njega. Kao stari hrvatski
paše, i on je spreman, da za dušmane osvaja Siget i Kiseg. Njegova identifikacija
ide tako duboko, da i sam misli, da je prestao biti Hrvatom i da je postao pravim
dušanovskim Srbinom, s legendom Kosova, Kajmakčalana, bijelih konja kralja
Petra i imperatorskih snova Ace Posljednjega. Njegovo oslobođenje gledano
kroz poeziju je zapravo bolno uživanje, da ubija ideale vlastite mladosti, bilo kao
poslanik Acin u Berlinu, ili kao predsjednik književnika jadranske gubernije pod
vodstvom ruskog plkovnika ili lažnog maršala Jožice. Sve njegove priče se vrte
oko toga janjičarskoga kompleksa. Kesica dukata, koju je po pričanju Krkleea
uvijek nosio uza se u smederevačkoj banji, je prastara balkanska stvarnost.
Dok se mijenjaju mutni balkanski kraljevi i regendi, generali, i maršali, jedini
dukat se uvijek žari istim, autentičnim paklenim sjajem crvene žeravice. Na
njemu se ne vide ni mrlje krvi, ni smrad znoja, ni vonj Iješina. Kakve li su teme o
ljudskoj sudbini svi ti Osmani Jugoslavije, Ace i Pavli, Živkovići, Budisavljevići,
Šubašići, Petri i Brozi. Tko još zna za organizatore puča Simoviće i Kneževiće,
Bogoljube i Stojadine i svu tu balkansku žgadiju, što je iz gedžačkog opanka
došla pljačkom i prevarama do dukata i deviza, boreći se za “demokratiju”
francuskog, njemačkog ili progresivnog tipa s jedinom oznakom: dukata. Ivo
Andrić ne vidi, da na toj krvavoj žeravici cvrči njegov vlastiti narod, da je ta
hrvatska raja dio njegove hrvatske i katoličke duše.

81
 Antun Bonifačić

On se odriče vlastite duše po svim faustovskim princip ama i piše novele o

prolaznosti sreće, jadu ljudske duše i mutnom očaju paša i velikih vezira. Mali
Ivo, što je u mirisu ljiljana išao na prvu svetu Pričest, postao je za poturčenog
pašu samo književni motiv.

Vladimir Nazor
Vladimir Nazor, "slamni čovjek” iz Mažuranićeva epa, u eri boljševizacije
Hrvatske razvio je u najvećoj mjeri slatkorječivost i puzavost historičkih
dalmatinskih pustolova. Njegov dvojnik D’Annunzio služio je kao tip južnjačke
hipertrofije Nietzscheovskog nadčovjeka uvijek samo vlastitom narodu, i ako
je novce primao i od stranaca. On je sebe sama izlagao potpuno u toj službi,
izgubivši vlastito oko u borbi za talijansku otimačinu Hrvatske, čak je odredio,
da ga u vrtu ukradene vile na Lago da Garda sahrane stojećki, dok Dalmacija
ne postane talijanska (—Ako su ga polegli, sada mora opet stajati). Nazor
je, naprotiv, svijestan, da je pao u ruke Sotoni i da služi najvećim krvnicima
Hrvatske. On se kukaveljski skriva pred prijateljima i dostavlja njihova pisma
Ozni, u koliko do njega dođu, jer je Ozna po starom običaju smjestila svoju
agenticu, neku drugaricu Židovku, koja odlučuje, koga će gospodin "predsednik
hrvatskog sabora” primiti u svome stanu. Taj stan više nije vlastita kuća
Vladimira Nazora, zarađena čitankama iz beogradske ere, nego bivši stan
predsjednika Društva Hrvatskih Književnika, Mile Budaka, i njegove kćeri
Grozde, s pokućstvom, koji je Mile Budak platio honorarima svoga književnoga
rada, nakon što se je uselio u bivši stan fašističkoga poslanika Casertana.
Budak je trebao stan, ali nije htio tuđe pokućstvo. Nazora ne smetaju mrtvaci
i on sigurno više ne vjeruje u Arkanđele. Ali, oni ipak postoje, o tom će se prije
ili kasnije morati uvjeriti, jer nitko ih u hrvatskoj književnosti nije tako jasno
vidio kao Vladimir Nazor.
Ispod ljuske i aveti, koju čuva židovska oznašica, postoji bivši "pokojni”
pjesnik hrvatski, Vladimir Nazor, koji je ostao u školskim čitankama i kada je
drugi Nazor lutao po šumama s Titovim herojima. Taj pjesnik je najbolja "pleh
muzika” Hrvatske zvučnošću svojih wagnerijanskih trubalja (u slavenskim

82
 Vječna Hrvatska

legendama), melodijoznošću svojih schubertovskih "Lieder", u kojima se

dubrovačko trubadurstvo spaja s najboljim Heineovskim barkarolama.
"Mondscheinsonata” četiri Arkanđela postigla je najmilozvučnije i najmističnije
efekte hrvatskih pjesničkih cella. Tu je klasični duh dalmatinskih začinjavaca
došao do svoga vrhunca, usprkos svih utjecaja, D’Annunzia, Swifta, Heine-a,
Stechetti-a, i t. d. Posljednji utjecaj je drug Lucifer, spoj "vuka i arslana”.

Miroslav Krleža
Miroslav Krleža je druga slavna hrvatska pukovnijska glazba, izvježbana
po solidnom a. u. vojničkom reglementu, s tradicijom svih slavnih kadetskih
škola, svih parada i posada od Lavova do Beča, Pešte, Bjelovara, Otočca i Gospića.
U njemu je tradicija četiri stoljeća hrvatskih proizvoda njemačke dresure i
hrvatskoga junaštva. Kroza nj su progovorili svi naši grenceri, kadeti, generali,
feldmaršali; svi nosioci barunata i Maria Theresija ordena, dok su kroz stoljeća
pokorno šutili po riječima najrječitijeg od njih ("Miruj, miruj, srce moje").
Pobuna primitivca na stegovne propise, zbog slanja u klaonicu, očaj slobodnog
gorštaka u ukočenoj monduri, jal plebejca na sve blagorodne i preuzvišene,
nihilizam svih penzioniranih i degradiranih, svih batinanih i zatvaranih, -
kojima život ipak nema smisla, ako pred njima ne plaze drugi u podređenom,
hijeratskom stavu salutiranja. Da ispuni taj svoj vlastiti egzistencijalistički
nihilizam, Fric Krleža je postao regimentskim trubačem marksizma i svih
hrvatskih i ljudskih anti-stavova.
Ali, usprkos svega, negacije ne mogu dati sadržaj ni smisao životu. Đavao
je ota,c negacija, a ljudsko srce se smiruje samo u Bogu. Krleža je demon
hrvatskih negacija, pjesnik svih sočnih i prokletih hrvatskih kletva i psovki,
svih naših hula i buna. On je buntovnik, out-sider, gdjegod se nalazio, tragični
tip Petrice Kerempuha. Sve šarene рујате i sav ge neral-maj or ski komfort ne
mogu nikoga obmanuti, da će i Fric Krleža naći svoju dušu samo onoga dana,
kada pođe na Ispovijed.

Tin Ujević
Sasvim na protivnoj strani stoji osamljeni tragični hrvatski div, guslač’

83
 Antun Bonifačić

najsavršenije pjesničke tehnike, iako "bez sluha” - Tin Ujević. On njeguje sve
ilirskobodulske četvrt tonove i atonalitete, po propisima neke tajne i prastare
ilirske ili hipermoderne ljestvice. U njemu seje Schoenberg, Prokofiev i Stravinski
spojio sa sopilama, kolom i tancima neke predhomerske smotre "Seljačke sloge”.
Kroza nj čujemo intelektualni izraz tapkanja ličkog i vrgoračkog kola s
težinom slonovskoga topota i ritmom zavrelih srdaca. Tu nema limene glazbe
ni orkestra; tu nema zavijanja trubalja ni trombona, ćurlika flauta i klarineta.
Ritam je životinjski topao i sakriven, unutarnji, mutan i nevidljiv za tehničare
stare škole. Kao što Leonardo nije bio kadar otkriti optok krvi, tako su stručnjaci
nesposobni, da osjete dubine i ponore ovog pijanog i izopćenog shizofroidnog
barda. Tin je sam sebe izopćio iz svih privremenih režima i pomodnih grupa i
društava; on je vlada za sebe, velevlast ljudske duše, koja se osjeća osamljena
pred Božanstvom.
Njegovo struganje je često mučno i besmisleno kao i sve torture yogizma,
ali nužni preduvjet, da postanemo dostojni čuti tajne glasove najdubljeg i
najsakrivenijeg Bića. Nikada nije hrvatsko pjesništvo bilo bliže mucanju
svetaca u zanosu, ni ushitu mučenika na mukama.

Potomci hrvatskih seljaka

Najčudnije od svega ovoga je činjenica, da su sva ova četiri pjesnika
potomci hrvatskih seljaka, da im je svima bila baka hrvatska seljakinja sa
svim blagom naše narodne duše i narodne predaje. Svi su polazili hrvatsku
klasičnu gimnaziju i djelomično i sveučilište. Međutim, politički su se našli
izvan vlastitoga naroda, ili iznad njegovih privremenih ciljeva [Tin]. Svi ti
pjesnici su najdublji izraz naše političke zbunjenosti 19. vijeka, koja je nastala,
kada smo izgubili narodno vodstvo, jer su ideje francuske revolucije likvidirale
degenerirano i izrođeno plemstvo, a dovele na vlast naivne školovane sinove
šljivara, purgara i seljaka, kao izolirane pojedince. Plemstvo je, kao najjači
hrvatski ceh, braneći vlastite privilegije, branilo i hrvatska državna prava.
Naivni ili pokvareni pojedinci su svaki pojedinačno stvarali karijeru na račun
naroda. Mi smo kao narod ostali bez pamćenja, razvodnjeni bez središta, koje
bi ujedinjavalo sve naše narodne energije. Pojam državnosti postao je spojen

84
 Vječna Hrvatska

za mlađe s pojmom plemstva, staleža i redova, s pojmom nečega naivnog,

zastarjelog i reakcije. Srpska, madžarska, njemačka, talijanska, ruska i turska
službena propaganda radile su na našem području, a da mi kao narod nismo
imali niti jedne ustanove, koja bi im mogla parirati. Državno oslobođenje 1941.
dočekali smo s jednim jedinim potpunim primjerkom izdanja Starčevićevih
djela i jednim jedinim nepotpunim primjerkom Supilove knjige "Srbi u
Hrvatskoj”. Neprijatelji su se pobrinuli, da ne bismo saznali istinu o vlastitoj
povijesti i o svojim najvećim dušmanima. Na isti način nestala je Stidland
(Pilarova) knjiga, a on se je objesio...

Privlačnost tuđih središta...

Sila teže iz tuđih rasvijetljenih središta privlačila je više od vlastitog
središta i davala je više mogućnosti, da se kroz politiku dođe do imetka i
ugleda.
Nije nikakvo čudo, da su svi ovi pjesnici rođeni na hrvatskim periferijama,
međutim, kako su nam pokazale ratne "zone”, nema ni komadićka Hrvatske,
koga ne svojataju stranci, i koji ne leži na periferiji (-Najdivniji i znanstveno
najobrazloženiji je bio talijanski zahtjev, da bude Bosna njihova zbog
muslimanske i pravoslavene lijenosti i zbog bogatstva šuma i ruda, koje
trebaju "talijanskoj” Dalmaciji... ). Naša središta nisu određena geografski,
nego vremenski: naselja, u kojima naše matere najbolje pamte i čuvaju svijest
o vlastitoj hrvatskoj biti od tkanice i peče do pojma časti i poštenja. To su
često najzabaČenija sela puna Hercegovih i Turieevih nepismen jaka. Osim
ovog "mutnog” sjećanja mudrih analfabeta, i mi imamo "knjige starostavne”,
u kojima su narodni mudraci zapisali i sačuvali narodnu povijest i narodnu
dušu. Rački, Klaići, Pavlinovići, Smičiklasi, Strossmayeri, Martići, Šupili,
Radici i Pilari, Guberine i Budaci sakupili su ideološki dinamit, koji je zapalio
duše hrvatskih mladića; učinio, da ginu za fikciju vlastite Države Hrvatske,
makar kako izgledala bijedna i crna uspoređena s rimskom ili britanskom
imperijom i konačnim idealom hrvatskoga naroda. Hrvati su bili oduvijek
premalo bizantinci i premalo diplomati, a da bi se mogli odrvati dubokoj,
unutarnoj potrebi, da konačno stvore vlastiti dom i oslobode tamnice, koju je

85
 Antun Bonifačić

sam Winston Churchill vrlo dobro opisao u jednome članku, prilikom atentata
u Marseille-u. Oni su jednom htjeli, da imaju svoj vlastiti dom bez "braće" i
"prijatelja", da nam "pomažu" i "savjetuju”. Hrvati su naravno bili preslabi i
na prevelikom raskršću, da premoste i povezu sve pukotine i protivničke sile,
ali nijedan narod u Evropi nije dao razmjerno više od Hrvata žrtava za ideal
vlastite državne slobode. Irci su isto tako "ludo" ginuli za svoju vlastitu državu,
premda im nijesu bili susjedi tamni likovi Balkana, nego najciviliziraniji narod
Evrope. Odricati se toga kapitala "svijesne žrtve" i trampuliña poraza, značilo
bi bacati biserje i drago kamenje u ocean.

“Znam, da sam Hrvat..."

U općoj hrvatskoj zbunjenosti početkom 20. vijeka hrvatski pojedinci
su kao i u prošlosti tražili izlaz kod susjeda ili su se povlačili u metafizičke,
filološke i pseudoznanstvene kraljevine.

Nije ni čudo, da u doba, kada pola milijuna hrvatskih seljaka bježi iz

feudalne monarhije preko oceana, i hrvatski pjesnici nastavljaju tradiciju
hrvatskih velikih vezira, averroista i avanturista.

Kada Faust Vrančić (Veranzio) piše posvetu našega prvoga rječnika

"počtovanim opaticam", on znade, kao i Marko Marulo i Nikola Zrinski: "Me
Croatam esse, scio”, premda njegov padobran ne može biti popularan među
duvnama, on u njima vidi svoje sestre i dio samoga sebe. Kanonik Klović urezuje
primorskom upornošću na svojoj rimskoj nadgrobnoj ploči, da je "Croata de
Croatia”, dok mu Michelangelov Mojsije prstom pokazuje put u obećanu zemlju.

Ta svijest o sebi bila je crvena nit svih naših staleža i redova i svih narodnih
vođa, koji su proučili hrvatsku državnu, pravnu i narodnu povijest sve do konca
prvoga svjetskog rata.

Dvadeset godina balkanskoga raštvaranja uništilo je, međutim, kod

mnogih jasni vidik o samome sebi, dok nam se je srpska državna ideja kao

86
 Vječna Hrvatska

kukavičje jaje uselila u duše i u sve školske knjige, a naivni, glupi ili prodani
profesori zaboraviše najprije na svoj vlastiti jezik, da ga zamijene govedarskom
fonetikom i "službenim belić-boranićevskim pravopisom".

Zbunjenost, maglovitost i pomanjkanje osjećaja za realnost, dovelo nas je

do toga, da smo smatrali ideju vlastite države kao nešto, što je nemoguće i ludo.

Stranci, a naročito Srbi, su nas obilato o tome uvjeravali, uz pomoć raznih

lažnih gospodarskih stručnjaka, koji misle i pišu po narudžbi stranaca.

"Inžinjeri duša"
Pjesnici su vrlo rijetko dobri političari: oni žive većinom u svijetu mašte,
a umjetničko stvaranje im je gotovo uvijek preče od politike. Za njih je često
politička stvarnost samo privremeni oblik, sličan romanu ili epu. Ali, oni
otkrivaju u svojem stvaranju narodne komplekse, oni su umjetnički odraz
tih kompleksa i pokazuju nam "polja sila”, koja djeluju na narod i nastoje ga
oblikovati. Višinski, koga su Englezi u jednom eseju u "Observeru" usporedili
s đavlom Ivana Karamazova, nazvao je književnike "inžinjerima duša”. Po toj
definiciji, književnici grade duše kao vile ili nebodere naravno po narudžbi
Centralnog Komiteta Stranke. Umjetnost je materija, kao i ljudska duša,
"funkcionalnost", korist, ono, što sa naručuje od umjetnika. Po istom principu,
po kojem Antun Augustinčić gradi tuce spomenika Aleksandru Karađorđeviću
jedan dan, Titu i Staljinu drugi, a Poglavniku treći, umjetnost je masa, u kojoj
leže sve mogućnosti, a "inžinjeri duša” mijese.
Zbog toga se burza vrijednosti u zemljama historičkoga materijalizma
različito odnosi prema veličinama. Veličine duha postoje samo kao funkcija
stranačke koristi. Puškin ili Picasso mogu dobiti negativne kritike i doći na
indeks, a milijuni majmuna moraju to ustrajno ponavljati preko radija, škola i
štampe, dok se jednoga dana smjernice ne okrenu u protivnom pravcu. Nikada
nije ljudski duh bio više prostituiran, a čovjek više prezren. Neprestano
odzvanja Trockijeva rečenica, kada radnici nijesu htjeli na barikade: "što će
nam ti majmuni bez repa, ako ne će da se bore?”

87
 Antun Bonifačić

Sav napredak zapadne kulture osniva se na moralnim, intelektualnim

i estetskim zakonima, koji važe od Aristotela i Krista. Boljševizam to sada
ruši i zove to dijalektikom. Tko na vrijeme ne urla u zboru sa čoporom, ide na
klaonicu isto tako kao nepokorno blašće.
Naši "inžiniri duša" pokazuju nam sile rastvaranja hrvatskoga narodnoga
tijela i narodne duše, koje su djelovale na sve nas, ali najjače se očituju u djelima
pisaca i umjetnika.
"Pastir Loda”
Vladimir Nazor je pod periferijskim utjecajem talijanske civilizacije, silno
razvite mašte, bez središnje točke, lutao od hrvatskih kraljeva i Veloga Jože
do Bogoljuba Jeftića i lažnoga Jožice, šefa kominforme, maršala Tita. Jedan
put mu je bio uzor Swift sa svojom Guliverom, drugi put D’Annunzio. Jedan
put je služio Beogradu, drugi put Moskvi, jer je vjetar duvao s te strane po
svim trijeznim, otočkim računima. Danas služi kao hrvatski rizalit (cimer)
"progresivnoj demokraciji".
Njegova pjesanca slavi Mariole na Josipovcu (metnuta kao hula u usta
hrvatskog djeteta), ili pjesanca slavi Tita od Bišća do Tuškanca je prastara
moda pjesničkih kurtizana od žonglera i slijepca do D’Annunzia u ukradenoj
vili Karine Michaelis. Biografi mogu upotpuniti i ovu mističku poredbu
kalabreškog i bračkog pastira Lode u sjenici golemih pjesničkih glavica salate
u kakvom dječjem domu ili u tuškanačkoj vili. Conte Zanović i dalmatinski
suprug posljednje havajske kraljice imaju još jednoga druga u nizu naših
pustolova i gospara s mora. Vilović je kazao "triba ništo stvorit".

Prekasno rođeni...
Miroslav Krleža je hrvatski zbunjen kroz četiri stoljeća panonske,
srednjoevropske, njemačke i madžarske magle. On je križanićevski zanesen htio
za balkanskih ratova oslobađati raju na Balkanu i postati "četnik” kralja Petra.
Ali dobio je isto tako križanićevski vritnjak od pravoslavnih gedža. Njegovo
kadetstvo i Miroslavstvo više su potsjećali na kakvu švapsku špijunažu, nego
na Mirosavljevo evanđelje. Razočarani Fric piše eseje u "Obzoru” o idealu svih
bivših kadetnica, Konradu Hoetzendorfu.

88
 Vječna Hrvatska

Tu je možda najdublje izražena njegova osnovna grencerska nota: on se

je rodio prekasno, da postane ono, što mu je bio najljepši san, postati general,
feldmaršal, vitez "zlatnog runa" i Marije Terezije ordena, kao što su postali
stotine Kneževića i Filipovića i drugih naših ličkih generala i feldmaršala,
koji su branili kroz stoljeća cara i domovinu, kao najbolji "psi čuvari” austro­
ugarske monarhije.
Izgubivši mogućnost, da to postane, budući, da se je rodio prekasno, Krleža,
"penzioniran” sa dvadeset godina, razvija crvene barjake, vijori "Plamenom",
najavljuje apokalipse, proučava povijest i srodne kadetske duše (Rilke), pljuje
na mladenačke vizije, na nedostižne grofice i barunice. On ulazi samo na
stražnja vrata kao "piskaralo” u gornjogradske salone, postaje Leone Glembaj
i Filip Latinovicz, preživajući, kao svi penzionirani ritmajstori, prošle dane i
žudeći, da ponovno zakuha, da bude reaktiviran, ili da sve zavre u krvi, da
vizijama općega meteža utaži svoj neurastenički nemir.
Za Nezavisne Države Hrvatske je bez sumnje bio ostvaren jedan dio
njegova programa, a Mile Budak, koji je u njemu osjećao promašenog ličkog
generala, kao i Poglavnik, nude mu, što mu srce zaželi. Ali Fric je odviše sputan
nitima kominterne. Njegovo hrvatsko srce se uzalud kida pred savršenom
organizacijom komune. On je crveni general, uzalud se kidao kao Kukuljević,
Preradović ili Domitrović u Lombardiji; i on mora po nalogu pucati na patriote,
iako se sva duša u njemu buni. Njega su vezali Singeri, Mayer-Minerve, Iročke
Kunjine i stotine drugih nevidljivih agenata, koji poput spiroheta prelaze kroz
hrvatske zemlje. On je ipak dočekao živ i zdrav ostvarenje svojih snova. Ali kao
i Mojsije doživljuje razočaranja.
Crnogorski serdarčići, razni Jove i Koče postali su šefovi Ozna, a književne
uvrede se nikada ne opraštaju. Fric čak nije bio u šumi, a u njegovim spisima
ima Rilke-a i Ady-a. Fric je samo jedna kobna nota svoga naroda, a ne običan
agent. Zato mora na drugo mjesto, iza raznih Jevtićanera, Popovića i štampara,
čak derištad odlučuje, hoće li ili ne izaći njegovi članci. On ne smije da vodi.
Kao crveni patrijarh Sergije, dobiva pritanej, prima javne milostinje crvenih
vlastodržaca u obliku "prvih nagrada”, i, kao dobro hranjeni obiteljski rundov,
mora za gazde od vremena do vremena zalajati.

89
 Antun Bonifačić

Pitanje je, kako pravi marksistički mozgovi mogu progutati dokaze Frica
Krleže, da su oni zapadnjaci, jer su Kepler, Bošković, Križanić, Jan Sobieski
ili Zrinski bili zapadnjaci: valjda i on zna, da bi bili od njegovih drugova ili
obješeni ili strijeljani svi kao reakcija, popovi, fratri, aristokracija, rimska
propaganda ili anglosaski agenti. Međutim, čini se, da Fric to ne zna kao da
mu nijesu strijeljali najboljega prijatelja. Ako zna, i on čeka, kao rješenje neku
novu opsa:du Beča, dok Hrvatski bog Mars kolje i mori, on je crveni general,
marksistički patrijarha i obiteljski rundov - neke vrste generala Zorića, koji
se odrekao svoje križanićevske misije za rimsku Propagandu. Njegova crvena
Katarina je ćudljiva žena i često mijenja ljubavnike, upute i rundove.
Fric je čitao partijsku povijest i zna za Zinovjeva, Buharina i Maksima
Gorkoga. Prema njima je i on barbun.

"Vlastitom narodu se ne može pobjeći"

Ivo Andrić je ušao zaneseno u borbu s Principom i Čubrinovićem za slobodu
"jugoslavenskih naroda” ne poznavajući "Načertanije", ni ciljeve "Bele” ili "Crne
ruke". Kao pravi bezazleni Hrvat, on strada za slobodu i čovječja prava. Kroz
svoju autobiografsku knjigu "Ex Ponto", izgleda milovidni i nježni hrvatski
Tasso ili Silvio Pellico. On hrvatski vidi samo sintezu, vidi Piemonte i heroje.
Rođen na hrvatskoj periferiji u vatrenoj i željeznoj hrvatskoj Bosni, spreman
je na smrt i na žrtve za slobodu. Ali vješala, tamnice i pakost habsburške aveti
zamjenjuje Glavnjača, kao simbol narodne dinastije, koju zastupa Ivo Andrić u
najvažnijem evropskom središtu prije njene konačne propasti. Karađorđevići
odlaze sa tridesetak milijuna dolara, tužakaju se braća s braćom, sinovi s
majkom, nećaci sa stričevima, kao kroz čitavu svoju povijest. Od žandarskog
narednika i trgovca krmcima do organizatora atentata na Aleksandra
Obrenovića i Stjepana Radića padaju glave.
Kao i njegovi veliki veziri, Ivo Andrić obrađuje stare hrvatske motive iz
"Osmana" i prolaznosti ljudske sreće i nestalnosti sudbine. Kroz muslimansku
simboliku, on zaboravlja na katoličku, hrvatsku stvarnost. Njegovi fratri nijesu
oni, koji umiru nabijeni na kolac za Boga i Hrvatsku. Ali to ne znači, da osjetljivi
i nježni hrvatski pjesnik Ivo Andrić ne prevrće brojanice mjesto krunice,

90
 Vječna Hrvatska

zatvoren sa sedam brava. Paša nije sigurno sasvim ugušio katolika: sve njegovo
pisanje je ipak optužba mutne i krvave balkanske zbilje, koja se je uvukla u
svijetli, jasni i otvoreni hrvatski dom. Kao što nije proplakao za onima, koji su
mu oskvrnuli mladenačke ideale, on ne će proplakati ni za Mošom ni za Kočom,
koji slikaju krvlju nove azijatske pejsaže po hrvatskoj koži i pišu nove krvave
epopeje krvlju hrvatskog naroda. Po riječima Ernesta Tollera, prije nego što
je počinio samoubistvo "vlastitom narodu se ne može pobjeći". Kao što Toller
nije mogao prestati, a da ne bude Židov, tako Andrić ne može prestati, a da ne
bude Hrvat. On samo nastavlja drugu kobnu liniju hrvatskih odmetnika: liniju
Sakaliba, velikih vezira, paša, subaša i begova. I on je samo dio opće hrvatske
političke tragike; konačni simbol janjičara i poturčenih kanonika. Azija nam je
tako blizu, da su nam Bizantinci u sedmom stoljeću darovali Hrvatsku, da je
branimo pred navalama barbara. Mi smo je obranili gotovo četrnaest stoljeća,
pa znamo, da je i ovaj crveni val privremen. Žuti mongolski val trajao je par
stoljeća, zeleni turski gotovo pet, pitanje je samo koliko će trajati ovaj crveni.
Jedan naš fratar je predlagao, da se svi preselimo u Patagoniju, ali mi se
iz Patagonije kanimo još svi vratiti, jer danas vrijeme vrlo brzo leti i stoljeća
su slična godinama. Nije nikakvo čudo, da su nebeski, metafizički, umjetnički
i znanstveni motivi bili kadri uvjeriti mnoge naše najbolje ljude, da nema
smisla boriti se kod kuće sa sudbinom, da je domovina čovjekova čitav svijet,
a konačna prava na nebu. Dok su Turci žarili i palili, desetak naših najbistrijih
glava pisali su po Italiji rasprave o Averroesovoj filozofiji, a Cresanin Patricius
Petrić raspravljao je vrlo dubokoumno u jednoj raspravi o spolu anđela.

Građanin Kozmosa
Poput njih, ni Tin Ujević se nije nikada bavio politikom niti pravio karijeru,
čak ni u doba svoga pariškoga dandyzma. čerinovske i kamovske balkanijade
samo su kojom zamršenom rimom dotakle površinu njegovog unutarnjeg
oceana. On prevrće stare knjige, uživa u velikim duhovima sviju naroda i sviju
vremena. On je prijatelj Erazma Roterdamskog i Michela Montaigne-a. On puni
stupce novina, da ima za vino i najnužnije. Svejedno je, da li te novine izlaze
u Splitu, Beogradu, Sarajevu ili Zagrebu. Svejedno je, da li živi u Parizu ili u

91
 Antun Bonifačić

Firenci. On bi se osjećao kod kuće i u Sevilli i u Buenos Airesu. On je građanin

Kozmosa, i dok pije po oštarijama, prčvarnicama, birtijama i gostionicama
on je uvijek - iza vrata, on stvarno živi u dalekim predjelima Tibeta i
Himalaja, u prošlim stoljećima, po sredovječnim bistroima Franje Villona i
dembelovskim opatijama Thelema: on se ne opija ni dingačem ni rizlingom,
on se opaja vječnošću i Apsolutnim. Nezavisna Država Hrvatska ga strogo
službeno zaposluje kao stručno lice, i on pošteno tegli, ali nema dovoljno ni za
vino, ni za jednu novu tivarovsku kabanicu. Ali i on je "grješnik". Balkanski i
azijatski književni OznaŠi znaju, da Tin nije njihov i ne mogu pojmiti, zašto se
za vrijeme Hrvatske govori o njegovoj veličini. Oni ga mrze kao što mrze sve,
što ne razumiju, kao što mrze katedrale i svece, klasike i Zapad. To ne mogu
pred narodnim sudom osuditi, objesiti, nabiti na kolac i proglasiti, da pripada
"NAMA”. To se ne da nacionalizirati. Manje ribice moraju za goli život služiti
režimu, jesti po menzama i pisati po narudžbi Zogovića i Popovića. Tinu je
dovoljno par litara vina, da ih sve pretvori u aveti i sablasti svojih "artificijelnih
rajeva”. Uza nj su anđeli i arkanđeli raznih korova, Franciski i Hijacinti. Oni
bježe u vis, dok ostali bježe horizontalno preko svih granica, kroz sve zemlje i
gradove. Oni nastoje, da zapiju dušu i izgube svijest o onom, što jest, kao naši
Harambašići i Kovačići i Šenoe. To je vertikalna linija hrvatske tragike kroz
stoljeća. Lica Madona, koje razni Schiavoni sliku ju s potezima nadzemaljske
ljepote, dok im sestre prodaju po tržištima robija, majke pale i najdraži umiru
kao žrtve azijatskih horda, koje provaljuju u našu kuću i ne daju nam, da kao
svi ostali narodi svijeta živimo vlastitim životom.
Mi nijesmo Skiti, koji žive u beskrajnim ravnicama bez granica. Mi imamo
Domovinu, omeđenu, izmjerenu, opisanu i opjevanu. Nema četvornog metra
na kojem po koji hrvatski stećak ne pritište jedno hrvatsko ugaslo srce. Nas
kidaju strašne tuđinske sile, ali mi kroz sva stoljeća nastojimo da već jednom
zatvorimo kračun i da naše bude samo naše.
Sile rastvaran ja su strašne, ali je silna i naša narodna snaga otpora.
Kako vidimo, na hrvatsku dušu duvaju svi vjetrovi. Nama sa svih strana
prijeti pogibelj, da se utopimo i nestanemo. Zapadna kultura shvaćena kao
oblik, bez vjere, koja je gradila katedrale, i bez dubine, koja je tvorila nauku i

92
 Vječna Hrvatska

umjetnost, stvara avanturiste i hohštaplere. Vojnička dresura za tuđe ciljeve

stvara od nas pandure i najamnike, generale ili velike vezire. Talent, koji
nije sposoban, da sebe ugradi u tijelo svoga naroda, postaje rak, koji rastače,
degenerirana hipertrofija stanice.
Istočnjačko rastvaran je i magla rastvarali su sve Hrvate, ne samo naše
pjesnike.
Manjkalo je središte, u koje se ne može sumnjati, kome se ne može
osporavati vrijednost, mističke granice, u kojima možemo jedino postati ono,
čime nas je Bog stvorio.
Dok se je naša politika kretala oko toga, da li je bolje glasati za jednoga
advokata ili drugoga, moglo je dolaziti do zabuna. Ali sada imamo novo, najviše
hrvatsko brdo gotovo s milijun mrtvih srca, koja su prestala kucati, da ih vječno
čujemo i da preko njihove žrtve naši sinovi i unuci ne budu više ni havajski
kraljevi, ni turski paše, ni crveni generali. Među tim mrtvacima je par sto
tisuća srdaca najljepših hrvatskih mladića, koji su do smrti vjerovali u ideale
zapadne kulture, u sve, što je veliko i lijepo. Uzalud vlastodršci izdaju ideale:
ljepotu Žrtve se ne može ničim premašiti. Ova trupla su stvorila svjetionik,
koji fosforescira i blješti za svu budućnost i onemogućuju zablude prošlih
vremena. Preko tih žrtava se ne može prijeći s frazom. Preko njih se ne može
ići za pljačkom, prevarom, ili karijerom. Ti grobovi su središte buduće Države
Hrvatske. Oni su naša mistična Domovina. Oni su Hrvatska.
"Hrvatska", 15. lipnja 1948.

93
 Antun Bonifačić

GESTA DEI PER CROATOS - HRVATI U BOŽJOJ PROMISLI

"Time” je nazvao 1948. događaje na Balkanu najvećim cirkusom svijeta,

koji čitav svijet gleda besplatno. Gledano iz New Yorka, stvar je očevidno
zabavna: crvena fronta puca na svojem najizazovnijem sektoru. Pojava "kao
stvar za sebe” može da ima duboke posljedice u ostalim zemljama crvenoga
pojasa. Treći svjetski rat može početi baš radi toga pucanja, da se zaraza ne
proširi na ostale komunističke stranke Evrope. Ali baš zbog toga može da
uopće ne dođe do rata još mnogo godina: elastični članovi ruskog CK mogu
uvidjeti vlastitu slabost (a svatko, pa i komesari, najbolje pozna vlastite
slabosti!) i povući se na rusku, nacionalnu i slavensku liniju, spasiti maticu
revolucije za buduće gospodarske krize i unutrašnje trzavice, koje će skrhati
kule svjetskoga kapitalizma.

Balkanska romantika i zakon tla

Svi, koji su imali prilike poznavati posljednjih dvadeset godina duhovni
i politički razvitak naših današnjih "gospodara" znadu, da je ovaj preokret
moguć. Svi ti crnogorski, srbijanski, slovenski i hrvatski boljševici nose na sebi
značajke balkanskih hajduka, gorskih tića, Joce Udmanića i Jean Sbogara. Na
Balkanu nije romantika nestala, samo je poprimila vanjski oblik marksizma,
kao što je prije imala vanjski oblik hrišćanstva, borbe za nebesko carstvo,
stvaranje Božjeg carstva i pravde na zemlji. Naše djetinjstvo je puno tih milih
priča, kako dukati legalno prelaze iz džepa zločestih u džepove siromašnih i
pravednih, a divni janjci se vrte na ražnju u ime vječne Pravde.
Marksistička hereza, koju smo imali prilike promatrati od prvoga početka
kod kuće, širila se je pomoću raznih katekizama, pomoću brošura i knjiga, ali
kod nas ideologije ne mogu rasti na kamenu, ući pod kožu i obuzeti čovjeka, kao

94
 Vječna Hrvatska

što su kadre na pr. obuzeti Rusa ili Nijemca. U znamenitom vicu o slonovima,
naši ljudi vežu slona samo uz vlastite dnevne sukobe u borbi za vlast. Stari
balkanski ovčarski tip cincara, vlaha ili komesara dobio je sada univerzalno
značenje i promatran "sub specie speciei” vrlo je vjerojatno, da će doskoro Tito
sa svojima preuzeti ulogu "Antemurale Christianitatis" i možda svršiti kao
mučenik. (Na što sada najmanje računa).
Uloga Petra Zrinskoga i Krste Frankopana, Aleksandra Karadorđevića,
Milana Nedića, Mladena Lorkovića, možda će postati i uloga Josipa Broza Tita.
Zakon tla je zakon povijesnih zbivanja.
Naš teren je poznat kao pješčani prudovi Normandije zbog svoga
pomjeranja, zemlja se rastvara pod čovjekom, i guta ga. Mi to zovemo epikom
Osmana ili čengić-age. Jednoga dana sve strepi pred tobom (naš pojam prave
vlasti), imaš što ti srce zaželi, od janjetine i dukata do palača, dvoraca, žena,
slijepaca guslara i umjetnika, koji te kuju u zvijezde i ovjekovječuju te u
mramoru i bronci, drugi dan si jadno slamom ispunjeno strašilo na strništu.
"Ko bi doli, gori ustaje!"
Mi smo u našem kratkom životu vidjeli propast turskoga i austrijskoga
carstva, jugoslavenske kraljevine, savske banovine i Nezavisne Države
Hrvatske, pa kako da vjerujemo u stalnost sudbine. Zato su i najveći naši pisci,
Gundulić i Mažuranić, pjesnici prolaznosti ljudske sreće i nestalnosti sudbine.
Klasična je naša zagorska filozofija znamenite poslovice (šaka pride...) puna
kršćanskoga ništavila, panonskog i balkanskog nihilizma i izjednačavanja u
prašini, nečisti i bijedi.
Uz ovaj klasični motiv nestalnosti sudbine spaja se naš posebni kompleks
herojske inferiornosti. Navikli, da dajemo sve od sebe, izlažući vlastiti život
(kao jedini likvidni kapital) nije nikakvo čudo, da trebamo metafizičku
pozadinu za svoju borbu. Evropski tat krade, da kupi oprave svojoj ljubavnici,
amerikanski gangster ubija i krade, da se domogne dolara, s kojima može imati
sve. Balkanski junaci trebaju misiju spasavatelja, čuvara i preteča svjetske
revolucije. Život se ne prodaje za novac. Na vrhuncu svoje moći svi ti balkanski
heroji dolaze do zakona relativnosti, vide, da su samo dijelovi tuđe moći,
privjesci, veliki veziri, paše, generali, banovi, maršali.

95
 Antun Bonifačić

Nehajevljev roman "Vuci” je klasična obrada ovoga motiva s lozinkom

burgundskih vojvoda: "Due ne daigne, roy ne puys!" (Ne mogu da budem kralj,
a ban ne ću da budem!) Pred tom relativnošću lomile su se naše najveće duše:
Zrinski i Frankopan su svršili zbog toga na stratištu, Jelačić u ludnici. Barun
Josip Jelačić, mjesto da se proglasi kraljem, kako je Gaj maštao, spašava još za
jedno stoljeće habsburšku avet i "dobiva za nagradu, što su Madžari dobili za
kaznu”. Nije nikakvo čudo, da u tom sukobu svršava u ludnici.
Mi smo među prvim apostolima antiboljševičke šizme, kao što smo bili
među prvoborcima reformacije i bogumilstva. Knjiga "0 zemlji velike laži"
napisana je od prvoga tajnika komunističke stranke Jugoslavije, naravno
Hrvata Antuna Cilige. Razni crnogorski šizmatici Sime Markovići & Co., svršili
su po Sibiru i Kavkazu, jer su se razočarali u zemlji svojih snova. Nije nikakvo
čudo, da su se sada razočarali en groš i najnoviji naši Titani.
Titanizam je suvremena "behaviouristička" filozofija u Jugoslaviji. Ušljivi
i poderani borci, koji su se ušuljali sedmoga svibnja 1945. u Zagreb kao aveti,
postali su gazde ljudi. Dobili su vile u Tuškancu, tuđe stanove i tuđi veš,
zaželjeli su se tuđih žena (drugarice su odviše proste i neotmene) tako da je
stranka morala, zaštititi drugarice od te posljeratne manije mijenjanja žena,
pa je rastava postala vrlo teška (kada se, naravno, radi o drugaricama iz
šume). Svi su se dali na učenje, učili su ih da ne psuju i ne kunu. Sedam raznih
karata i kotlova povećava ambicije u skladnoj piramidi: na vrhu je sunce, vožd,
harambaša: u bijelim lak cipelama s debelim dijamantom na prstu, medaljama
na junačkim grudima, oklopljenim automobilom, savršenom pratnjom sa
šmajsericama i jeepovima putujući od Bleda do Dedinja, od jednog kraljevskog
dvorca do drugoga. Ispod tog tintorettovskog raja dolazi 97 ministara s malo
manje sjaja, onda dolaze ambasadori, general-pukovnici, ministri na strani,
predsjednici sabora. Ozna, organizacija, društva do posljednjeg seoskog agenta.
U svakom preduzeću postoji nepouzdani tehnoruk, inžinir, knjigovođa,
poslovođa, koji radi za malu plaću, a iznad njega je pouzdani drug, koji
"nadzirava”. Nije čudo, da je ova životna filozofija našla mnogo pristaša po
crnogorskim brdima, gdje je prelaz od stoljetnog čuvara ovaca predestinirao
i osposobio sve junake za "nadziravatelje” i penzionere. Kakve su samo imali

96
 Vječna Hrvatska

muke, dok su sve svoje kapetane i majore demobilizirali i poslali kući. Morali
su ih potkupljivati nagradama u novcu, jer nijesu za sve imali dovoljno mjesta.
Klasični lik Mićuna Pavićevića za vrijeme sijamskog ustava Aleksandra,
kao "šefa glavne kontrole", bio je predznak ovog novog doba: on se je šetao po
Zagrebu s kuburom za pašom, a njegova "vjerna ljuba” išla je tri koraka iza
njega. Jugoslavenska Akademija mu je izdavala knjige, a činovnici su ih morali
kupovati, ili...

Revolucionarci po zanimanju
Uz ove zakone tla možemo u titanizmu pratiti međunarodnu pojavu
marksističkoga raspadanja. Amerikanci su nedavno objavili knjigu s
popisom profesionalnih revolucionara svijeta. Naši Titani su također unutra.
Revolucionarni su danas gotovo svi na visokim položajima po čitavom svijetu.
Zanimanje je opasno, ali vodi do svega, ako se iznese živu glavu. Kao što je
nekoć čovjek pravio karijeru pomoću crkvenih redova ili kao feudalac, tako
je danas pravi kao revolucionar po zanimanju. Julien Sorel, lik Stendhalovog
karijeriste je danas član partije.
Ti novi rasovi, bili ministri ili general-pukovnici, plaše se samo promjena.
A "stalna na tom svijetu samo mijena jest". To znamo svi još iz pučke škole.
U zapletenom talmudizmu komunističke ideologije nastoji se prekriti ova
velika tajna borbe za vlast i rascvjetavanja na vlasti mistikom raznih vrsta, gradi
se svijet budućnosti, sreću čovječanstva, novo društvo. Pomoću zapletenih
formula ruši se pojedinca, dok ne postane pokoran kao pseto i vjeran do smrti
svojim gospodarima. Balkan je nepodesan za ovakvo ideološko razgrađivan
je, jer je atavizam vrlo jak. Svaki seljak se smije, kada čita "Borbu” i "Vjesnik":
njemu je jasno o Čemu se radi i marljivo skriva svoje šunke, da ih hajduci ne
pojedu, kao što su ih oduvijek jeli, zvali se feudalci, velemožni ili komesari. Ali
najmudriji iz naših pasivnih krajeva otkrili su tajnu: zato toliko siromašnih
brđana i otočana vide u titanizmu karijeru. Danas je nekoliko stotina hiljada
boraca i karijerista udruženo uz Tita na život i smrt. Milijun mrtvih glava vapi
je za milijunom osvetnika, a mi smo svi vrlo blizu Albanije i krvna osveta je još

97
 Antun Bonifačić

uvijek moderna pojava u našim krajevima.

što je čudnije, stari kršćanski osjećaji u dušama brđana izazivlju čudne
napadaje, slične epilepsiji, koju su liječnici nazvali "kozaritis", jer se je pojavila
na Kozari. Osjećaj krivnje, krvi, koja vapije za osvetom baca najkrvavije borce
u strašne grčeve. Oni javno priznaju svoju grižnju savijesti, svijest o krivnji.
"Hamartia this" iz grčke tragedije pretvara se u bijesni ples, pun krvave
pjene i paklene muke. Ostali skrivaju svoj strah i užas pred promjenama
u novim dokazima nečovještva i okrutnosti, tako da neki smatraju "Oznu”
najsavršenijom policijom svijeta. Nigdje ljudski život nije manje cijenjen, nigdje
na svijetu nije više ljudi pobijeno "primera” i "straha” radi.
Tu se miješa balkanska, ilirska, vlaška, arnautska, bašibozučka okrutnost,
koju su razni naši panduri pronijeli svijetom s azijatskom školom Lavrentija
Berije. Andre Gide se je zgražao nad okrutnostima Glavnjače. Ali to je bila samo
škola za stotine Rankovića, koji su prastare balkanske nagone i krvološtvo,
bolno uživanje u tuđim mukama i jadu zbog vlastite ništavosti, spojili sa
hipermodernim metodama rusko-azijske škole usavršene iskustvom svih
mučenja Kineza, Mongola i Tatara. Maksim Gorki je napisao čitavu jednu malu
knjižicu, u kojoj je opisao fantastične muke, koje su Rusi izmišljali iz dosade.
Nabijanje na kolac, deranje kože, čupanje nokata, spolovila, grudi, "madžarske
pečenke” (gdje čovjeka peku na ražnju i polijevaju vinom] spadaju u autohtone,
stoljetne igre balkanskih krvoloka. Na toj tradiciji stvorena je Ozna i pretvorena
u najsavršeniju policiju svijeta.
Tip suvremenog čengić-age spaja u sebi Malrauxove mučitelje po kineskim
tamnicama, Jahodine i Berijeve specijaliste.
Nije nikakvo čudo, da su najperverzniji zapadnjaci, koji više ne nalaze ni
u čemu senzacije, otkrili u titanizmu književne motive pa razni Saint Georgi
s bradama i pogledom psihopata veličaju po Americi ove balkanske junake, a
mnogi drugi otkriše titovske draži, kao nekada pariškinje "le charme slave".
Evropa se tvrdoglavo odupire, da u nama vidi ista drugo, osim Balkana.
A Balkan je bure baruta, krv, ubijanje, mučenje, zločin. Talijanski fašizam je
posebno plaćao jednoga bivšega fratra, da piše po talijanskim novinama o
balkanskim kriminalnim slučajevima, a Curzio Malaparte je zaradio milijune,

98
 Vječna Hrvatska

tvrdeći, da je vidio na Griču kod Poglavnika košaru ljudskih očiju. Na isti način
bilo je za vrijeme fašizma zabranjeno talijanskoj štampi, da piše išta pozitivna
o nama, pa su sve izložbe i predstave morale proći gotovo nezapaženo. Sve naše
naprezanje, da uvjerimo druge u Evropi, kako smo isto tako kulturni, lijepi i dobri
izaziva podsmijeh. Balkan treba da ostane Balkan. Svakoga, tko pokušava, da
napravi na Balkanu red na evropskim principima, na principima demokracije,
katolicizma ili klasicizma, smatra se u najbolju ruku naivčinom. Balkan već
stoljećima poslužuje velikima za igru šaha; jednom ga iskoriste jedni, drugi put
drugi, huckaju jedne na druge, ubijaju jedni druge, kao na vječnoj burzi, gdje
mjesto dionica kotiraju glave s Ćele-kula babilonskih dimenzija.
Tito i njegovi titani morali bi po pravilima komunističke stranke biti ovisni
o godišnjim skupštinama i izborima članova stranke i o milosti i nemilosti
delegata centralnoga komiteta stranke. Međutim, Balkanci su suviše bistri,
a da ne bi otkrili tajnu nad tajnama: i Staljin drži skupštine stranke, samo u
razmacima od pet ili više godina, i on je svladao Trockoga, Buharina i Zinovjeva,
izigravajući jednog protiv drugog i stvarajući većine za sebe. Ni za nj nije "volja
naroda" metafizički nego tehnički pojam. Tito je stvorio svoj vlastiti aparat,
kome moraju služiti svi, počam od Moše Pijade do Andrije Hebranga. Tko se
pobuni, plaća ceh, ili će platiti sa svim ceremonijalom genijalnoga državnoga
branitelja Andrije Visinskoga. S njime će urlati svi vučine, vuci i vučići: svima
se radi o glavi, položaju, mjestu, plaći i lasti. Proklet, tko u to dirne i stavi sve
na kocku zbora i samovolju kojeg ljigavog plkovnika GPU.
Rusije su svi siti do gadljivosti. Drugovi na vrhu zbog vječnog straha, da ih
ne obore kakvi tamni likovi, koji se vrzu po njihovim predsobljima, ostali zbog
azijskog dodvoravanja, puzavosti, umekšavanja suglasnika, pijanstva, laži,
podlosti. Ta mržnja Balkanca protiv Skita pokazala se već za vrijeme Bijelih
Rusa, koji su postali posvuda omraženi, premda su ih teoretski nekada voljeli.
Na isti teoretski način voljeli su i šumski heroji Majčicu Rusiju, Staljina, Iliju
Ehrenburga, Ždanova i Toljbuhina. Ali, kada su im vidjeli obraščiće i nosine,
kada su im rastvarali prepune kovčege na granici (i vraćali, gdje su smjeli),
onda su osjetili, da spadaju u neki drugi svijet.
Oni, koji su morali na školovanje i tečajeve, proširili su vijesti o bijedi i

99
 Antun Bonifačič

azijatstvu. Balkanci teže za Parizom, Londonom i New Yorkom. Njih

privlače Montmartre i Montparnasse, Regent Street i Chelsea, Broadway
i Fifth Avenue: rasvijetljeni izlozi, polusvijet, zlato i dragulji po izlozima,
hipermoderni književni umjetnički pokreti. Najbliži Titovi suradnici su
izašli iz skupine beogradskih nadrealista, koji su izdavali raskošne revije s
pitanjima iz egipatskih sanjarica i s osobnim vezama s papama nadrealizma.
Kada se centrala u Parizu drobi na pitanjima umjetnosti ili crvene politike,
beogradska skupina naravno prelazi sa skupinom moskovskih crvendaća:
njima nije do umjetnosti, koja obavezuje, obuhvaća dušu i tijelo, kao neki
vjerski ili metafizički pokret, a ne daje na Balkanu ništa u zamjenu. Oni nose
crvene kravate, šimi cipele, i svijetle rukavice. Sve je, naravno, uvijek za
nijansu prekričavo, za nekoliko centimetara preusko u pasu, kose podšišane
na vratu, prsa vatirana kao na Meštrovićevim kipovima. Ako nose ispod
pazuha kakvo luksuzno izdanje revija ili knjiga, onda je to uvijek "dernier eri".
Picasso, Dali, Fauvisti, Garcia Lorca, Ulixes. Štampaju čak fenomenologije, gdje
se asovi razbacuju s Husserlom, Hegelom, "als ob”, da ne govorimo o Engelsu
i Marxu, koje Moša Pijade prevodi u Mitrovici, a kraljevski cenzori puštaju po
svim izlozima zemlje, tako da pred rat i zagrebački i beogradski izlozi i trafike
nemaju izložene nijedne druge knjige, osim marksističkih brošura. "Politika"
sa svojim Balugdžićima, Ribnikarima i Srzentićima diže u nebo sve crvene
gluposti i nadgriza gospodarsku strukturu zemlje, kao što to razni Bićanići i
Jančikovići rade na hrvatskoj strani u ime salonskog seljačkog pokreta i lažnog
sindikalizma.
U isto vrijeme razne Iročke Kunjine kupe umjetnike po salonima, hrane
ih keksima i reteima Tipografije i Jugoštampe. Danas su iz tih kokošinjaca
izleženi pilići na prvim mjestima stvarne vlasti: tu su razni Koče Popovići
(koji je štampao sitne nadrealističke zbirke u crvenim koricama), Ribnikari,
Bogdanovići, Ristići, Rankovići, Augustinčići i t. d. Oni i njihove drugarice
sanjaju o trezorima Wallstreeta, o kraljevskom zlatu (koje već plovi preko
mora), o nylon čarapama, engleskim štofovima, Stetson šeširima i svim drugim
blagodatima tehničke civilizacije od Picassovih slika do jeepova, Dodge-
Ford-Nash-Rolls-Royce-a s blistavim plehom, pozlaćenim ukrasima i sjajem

100
 Vječna Hrvatska

aerodinamičkih linija. Najmudriji i najpouzdaniji već putuju s diplomatskim

putnicama, dolarima i čekovima, šapuću s autohtonim drugovima po svim
kavanama i sumnjivim avantgardističkim salonima sviju zemalja, gdje još
crveni nisu na vlasti.
Oni dobro znaju, da moraju služiti onima, koji su gospodari zlata, sirovina,
benzina i tvornica oružja. Staljin ima svega, a to naši prevejanci nemaju, jer toga
u zemlji nema dovoljno: Sovjeti imaju gotovo isto toliko zlata kao i USA (preko
22 milijarde dolara, po engleskim računima) i po proizvodnji zlata su prva
zemlja na svijetu. Kada prestanu dolaziti cisterne benzina iz Rumunjske, svi
automobili postaju rđavi, bijedni pleh, a drugovi moraju opet kasati s taljigama
ili pješačiti. A oni su se po vlastitom mišljenju napješačili dovoljno za čitav život
u godinama borbe. Ako netko ne šalje municiju, njihovi topovi, strojne puške,
strojnice i revolveri postaju dječje igračke, a preostaje im samo hladno oružje.
0 Mustanzima i Lockheadima i ne govorim: bez posebnih dijelova i benzina,
balkanski heroji postaju ono, što jesu: šumski hajduci, koji su dobili u zakup
četvrt milijuna četvornih kilometara i petnaestak milijuna ljudskih bića.
Bez staljinističko-lenjinističke ideologije preostaje im samo sila i teror, da
drže roblje na miru. Oni su kroz posljednjih pet godina ispisali vagone letaka
s bljuvotinama marksizma, koje su analfabeti morali učiti na pamet, kao i
tehniku "dijalektike": udžbenika, kako se mora lagati i znati smotati protivnika
frazama, kada ponestane stvarnih dokaza. Ta dijalektika se je prilijepila na
duševnu golotinju balkanskih gorštaka, kao i nadrealizam i Lenjinizam na
duhove vođa: mudri gorštaci znaju ("među nama"), da je to sve švindl i laž, ali
pomoću toga curi med i mlijeko, ako se formula dobro stavi u promet.
Dinamikom i grlatošću Titani nadmašuju Ruse, zato im crkveni oci
Kominforme poručuju, da su zapali u grijeh angelizma, kao nekada Lucifer, koji
je htio biti kao sam Stvoritelj.
Oni, međutim, žive s nama u atomsko doba. To je doba, kada Amerikanci i Rusi
dijele globus, prije nego što se konačno ujedini i započne doba organiziranoga
čovječanstva. U Rusiji vlada lukavi Josif Visarionović Džuggašvili, u USA Harry
Samuel Truman, u Engleskoj J. Attlee. Sve su to ljudi iz naroda, iznikli iz mraka
Orteginih masa pomoću čarobnih formula, kao i naši Titani. Novac, vlast, moć,

101
 Antun Bonifačić

postizavaju se aladinovskim tajnim rečenicama, koje pokreću gomile, tjeraju u

zanos i stavljaju u pokret, kao što strojevi pokreću goleme aeroplane, brodove,
tankove i tajanstvene atomske bombe. Jedan zapis, kao što su ga ciganke
sa česnicom vješale oko vrata, može čovjeka s ulice pretvoriti u poluboga,
gospodara naroda i vladara svijeta: tko napipa formulu atomske bombe sličan
je Prometeju; tko dobije ukaz, da upravlja zlatom Fort Кпоха, dobiva moć veću
od ijednoga rimskoga imperatora.

Hrvati prema svijetu Titana

Protiv toga svijeta su hrvatski idealisti nastupili sa sredovječnim adutima
vjere u Boga, prava svakog naroda na slobodu, s granicom Evrope na Drini i
baštinom hiljadugodišnje kulture i stražarenja bijelom Zapadu. Mi smo ispisali
čitave plahte "Spremnosti” s našim misijama i geopolitičkim zadaćama, koje
izviru iz vjer*skih dogma našeg nepokolebivog katolicizma, hrvatskog poštenja
i viteškog junaštva. Sredovječni pojam viteza bez mane i straha od Rolanda
do Bayarda (i Orlanda Furioša) proglašen je aksiomom lijepog vladanja i
vrhuncem uspjeha. Hiljade su ginule s vjerom u te vječne i nepokolebive naše
narodne dogme, metali bombe poda se, da ne padnu u ruke Sotoni i da ostave
budućnosti primjer, kako se gine za Boga i Domovinu.
Ali taj svijet Pravde, Vjere i Istine spada u neka prošla ili buduća vremena.
Svijet atomskoga razdoblja ne priznaje i ne vjeruje, da je takav svijet uopće
moguć: taj svijet ne odgovara onome, što se sa Balkana očekuje. Možda će do
koju godinu buknuti po čitavom svijetu težnja za takvim svijetom, ali za sada ne
kotira ni na jednoj burzi svijeta, osim u Vatikanu, koji nema burze ni regimenata,
a čija vojska se šeće u rigolettovskim mondurama naslikanim od Rafaela.
Izgleda, da su naši pređi i u prošlosti osjećali, da ih Zapad ne razumije i
da se nitko nije tako divio Kristovu Liku, poput hrvatskih hodočasnika. Dante
je ovjekovječio sa svojim stihom naše čuđenje i zapanjenost. Mi se još uvijek
čudimo i zapanjujemo otkrivajući Zapad.
Lav X. nas je proglasio "Predziđem Kršćanstva"; Marko Marulić, Mavro
Vetranić, Krsto Frankopan i drugi pisali su također članke, poslanice i

102
 Vječna Hrvatska

memorandume Zapadu, dok su francuski kraljevi šurovali sa sultanima, Mlečići

trgovali sa špecerajem Levanta, a Španjolci, Portugizi, Englezi i Holandezi
otkrivali arhipelage i kontinente, krcate zlata i dragulja, mirodija i robova.
Nas je prošlo pola milijuna po tržištima robija u isto doba, kada su
Michelangelo, Rafael, Leonardo i tuce naših Schiavona stvarali renesansu i
udarili temelje modernoga svijeta. Na isti način danas prolazi pola milijuna
Hrvata kroz logore i zatvore Zapada i Istoka od Kamčatke do Ferma. Dok
osnivači fašizma i nacizma, maršali Mussolinija i Hitlera, koji su preokrenuli
Evropu naglavce, prolaze s desetak godina zatvora ili žive na slobodi u svojim
vilama, Hrvati su predavani kao divlje zvijeri nemanima boljševizma. Jedan
Budak, Alajbegović, Magdić, Uvanović, Mortiđija, Peroš predaju se u smrt samo
zato, jer su voljeli vlastiti narod, jer nisu bili izdajice, jer su to javno pokazivali
svijetu, da su Hrvati, a biti Hrvat je međunarodni zločin.
Milijuni pisama bili bi potrebni svim državnicima svijeta, da im se potrese
savjest i prikaže ovaj apsurd, da se hrvatskome narodu sudi zato, što su
ga silom bacili u jugoslavensku tamnicu i kažnjava, što je pokušao, da se te
tamnice oslobodi, na taj način, da šaka boljševika sudi petnaest milijuna ljudi i
ubija čitav milijun onih, koji su imali nešto u srcu, u glavi ili u džepu.

Providnost Božja i hrvatske patnje

U isto doba, kada se sudi jednom katoličkom biskupu, domoljubu i svecu,
predstavnici svjetske moći ponovno izručuju Titu narodno zlato, da im
pomognu u krizi, kroz koju prolaze. Možda je Providnost odredila tako, da
pomoću Sotone izvrši Božansku zamisao. Možda će ovi krvnici hrvatskoga
naroda dati svoj obol za njegove stoljetne ciljeve. Možda će Titani ipak platiti
za svu prolivenu krv nevinih, za sve sirote i udove.
Svijet se danas dijeli u one, koji vjeruju u Boga i one, koji u nj ne vjeruju.
Podjela nije istovjetna s čeličnim zastorom. I na jednoj i na drugoj strani
ima vjernika i bezvjeraca. Filozof atomskoga razdoblja Sartre ulovio se za
Dostojevskijevu rečenicu: "Ako Boga nema, onda je sve dozvoljeno", čitave
skupine političara ravnaju se po tom načelu i ispunjavaju prazninu vlastitoga
života djelovanjem, u kojem više ne igra nikakvu ulogu stari moral, pojmovi
 Antun Bonifačić

dobra i zla, lijepog i ružnog. Dovoljno je čitati novine, gledati izložbe i knjige.
Pojednac se je odrekao vlastite savjesti, kao suvišnog rudimenta preživjelih
stoljeća, kada se radi o državnim i javnim poslovima vođe misle, da mogu
ubijati, krasti, lagati i varati.
Nietzsche, fašizam i nacizam dali su samo jednu stranu medalje, a svako
doba ljudske povijesti je čudnovato slično po protivničkim taborima. Sartre je
proglasio besmislicom čitavu povijest i sav ljudski rad: vrijednost stvaramo,
veli on, tek djelovanjem. Kakav će biti uspjeh našeg rada, ne znamo i ne možemo
znati, jer nema Boga, koji daje svemu smisao. Zato za nj Comteov pozitivizam
i suvremeni humanizam nužno završava u fašizmu. Kroza nj govori atomsko
doba: doba, kada prestaje važiti Euklidova geometrija i stara fizika.
Mi, koji vjerujemo u Boga, znamo, da niti vlas ne padne s naše glave bez
Njegove privole, i moramo vidjeti kroz zatvorene svemire i zakriljene prostore
Nekoga, koji stvara red među zvijezdama, planetima, kontinentima, državama,
narodima i pojedincima. Oči i uši svijeta su opet uprte svojim reflektorima i
svojim antenama u naše kraške visove i krvave poljane. Dok pucaju šavovi
svijeta od Aljaske i Kamčatke do Promonture i Planke, mi osjećamo, da smo
ponovno tanka iglica u Božjoj ruci i da pomažemo okretati divovske stranice
svjetske povijesti, premda smo tado bijedni i neznatni, mi smo ponovno oruđe
u Božjoj ruci: Gesta Dei per Croates.
"Hrvatska", 15. rujna 1948.

104
 Vječna Hrvatska

BIJELI MIŠEVI

Nikada u hrvatskoj povijesti nije hrvatski narod igrao ulogu bijelih

miševa, kao što je igra godine Gospodnje 1949. Bijeli miševi služe učenjacima,
da se na njima iskuša otrove i lijekove, a Hrvati su osuđeni od "bijelog Zapada",
da budu pokusni narod u rastvaranju boljševičke zaraze.
Prateći stranu štampu o nama, naišao sam ovih dana u reviji "La Nef"
na vrlo dobru reportažu o prostoru, u kojem živi hrvatski narod. Ono, što
se piše o nama, većinom je lažno prešućivanje stvarnosti. U članku novinara
Servana Schreibera našao sam na stvarnu analizu na višem planu o svjetskom
problemu: Tito. Analizu zato, jer točku po točku razglaba o svemu, što je s
Titom i Titovinom u vezi; stvarnu, jer se je čovjek potrudio, da vidi činjenice,
koliko god mu je bilo moguće. Na višem planu zbog toga, jer ne ponavlja naše
stare hrvatske političke rečenice, već kao dopisnik jedne avantgardističke
revije u Parizu govori kao čovjek koji živi na visim katovima misli, barata s
rječnikom i frazeologijom marksizma i post-marksizma, kako se to danas u
svjetskim središtima običava.
Svaka nauka ima svoj posebni rječnik i upućeni smjesta vide, s kim imadu
posla po rječniku, s kojim se netko služi. Naše hrvatske novine nastavljaju
uporno s hrvatskom političkom frazeologijom: hoćemo državu, hoćemo
demokraciju, hoćemo slobodu. Riječi, s kojima se služimo, idu od Starčevića i
Radića, slične riječima svih evropskih naroda do konca drugoga svjetskog rata.
Već u ratu Nijemci su počeli pomalo zurkati o geopolitici, o politici prostora
i sirovina bez obzira na narode i rase, koji u nekom prostoru prebivaju. Uz
stare metafizičke pojmove o narodima kao organizmima "sa zajedničkom
prošlošću i zajedničkim ciljevima za budućnost", pojavila se u političkom
životu evropskih naroda "kvantna teorija" naroda kao energija i masa, nešto

105
 Antun Bonifačić

slično izračunavanju kalorijama plina, koji suklja u Bujevici ili u Texasu.

Vezani uz svoje tornjeve i starohrvatske crkvice, uz svoje narodne običaje,
plesove i popijevke, mi smo sretni ostaci prošlih vremena i jedini predstavnici
prave kulture po riječima najvećega engleskoga pjesnika Eliota i američkoga
Ezre Pounda. Engleze, Madžare, Slovake i Hrvate moglo bi se zato nazvati
"historičkim" ili "pjesničkim” narodima, a naše suvremeno doba žrvnjem, koji
te narode treba da samelje u kvantne narode, u prašinu ili gnojivo za nešto, što
spremaju sile, koje oblikuju suvremeni svijet.
Razgovori F. D. Roosevelta sa šinom su vrlo poučni za suvremeno političko
gledanje Bijele Kuće i Kremi ja na našu jadnu Hrvatsku.
Churchill je čitavog života bio branitelj engleskog imperija i u svim svojim
molbama za pomoć grčevito je čuvao gospodarsku cjelinu britanskog imperija.
F. D. Roosevelt zato objašnjuje sinu iza jednog susreta s prijateljem, kako se
starac gorko vara, ako misli, da će spasiti zaštitne carine svoga carstva.
Svjestan svoje snage i svih kilovata energije iza sebe, oslobođen svih okova
vjere, ideologija, rasizma, F. D. Roosevelt svjesno sprema Jaltu, Teheran,
Potsdam, Udružene narode, crvenu Kinu, crtu Stettin-Trst. Njegova je baština
Berlin, čelični zastor i crvena prevlast u Kini.
Danas je čuveni "bolesnik na Bosporu” promijenio ime i zove se "bolesnik
na Temzi". Harry Hopkins i Roosevelt su spriječili s G. Marshallom frontu na
Balkanu, i time su svi "pjesnički” narodi izručeni crvenom žrvnju, da ih samelje
u jednolično marksističko brašno. Isti proces čeka četiri tisuće godina staru
kinesku kulturu.
Hrvati se kuhaju u istome sosu, kao i tuceti drugih naroda, predanih
marksizmu, ali su Titovom pobunom predani po drugi put nepoznatom
komunističkom glavešini Titu, da služi svijetu za primjer, kako se može biti
komunista i ne služiti Kremi ju. Diplomati Bijele Kuće neprestano ističu, kako
ništa ne traže od Tita: oni ne traže od njega ni oslobođenje Stepinca, ni puštanje
svećenika iz zatvora, niti sporazuma s Ilijom Jukićem ili Augustom Košutićem.
Amerikancima je dovoljno, da se po čitavom svijetu piše, kako ima neki hrabri
"jugoslavenski" narod, koji se je prvi pobunio protiv Hitlera, a sada se buni
protiv Staljina u ime slobode i nezavisnosti.

106
 Vječna Hrvatska

Jean Jacques Servan Schreiber u svojoj reportaži iz Istočne Evrope niti

jednom riječju ne spominje druge narode, osim “jugoslavenskog”. Za nj jest taj
narod činjenica, kao i crvena granična crta oko zemlje nazvane "Jugoslavija". Za
"bel’ esprite" XX. vijeka, koji trebaju da rješavaju političke zadatke, narodi su
kao i matematički simboli sporazumne fraze, o kojima se ne debatira. Ne može
se zidati kuća, ako nemamo cigala ili betona, niti govoriti "na višem planu”, ako
se gubimo u sitnicama. U ovom slučaju za postmarksističke mislioce "hrvatsko
pitanje” je sitnica, preboljena i riješena stvar, kao fašizam ili nacizam. Marks je
pobio hrvatsku vojsku i Križare, ergo hrvatsko pitanje više ne postoji.
Desetak tisuća hrvatskih emigranata se na to buni, ali jer nemaju nikakve
svjetske agencije iza sebe, oni ne mogu spriječiti, da 99% svjetske štampe preskače
hrvatsko ime, da vele Stepinac of Yugoslavia, Meštrović of Yugoslavia, Maček of
Yugoslavia. Stepinac ne može da protestira, Meštrović nema kada da piše ispravke,
a Dr. Maček, i kad bi i htio, kao i svi mi, ne može da izravna ovu krivu Drinu!
Po kvantnom gledanju na narode, narodi su samo energija, koju razvijaju.
Tito i njegova "vladajuća klasa” su prema reportaži spomenutog novinara i
citatu vrlo ugledne američke ličnosti (po svemu izgleda od samoga poslanika):
najpametnija, najuspješnija i najkompetentnija vladajuća skupina u Evropi.
Da to nisu samo riječi, vidimo po trgovačkim ugovorima i dolarima, koji
treba da spase te svjetske mudrace u Beogradu od propasti. Zamislite hrvatsku
vladu, koja bi dobila (po izjavi drugog amerikanskog diplomate) čitavo tuce
predratnih budžeta na dar od Ujedinjenih Naroda (450 milijuna dolara), a nakon
toga sav narod gladan i bos, kilogram krumpira po 9.000 predratnih dinara, jaje
po 2.250 dinara! I onda dolazi predstavnik zemlje, koja je na glasu zbog svoje
praktičnosti i uspješnosti i proglasuje tu i takvu vladu najpametnijom vladom
u Evropi! U Sjed. Državama Amerike je dolar za 1914. više manje isti kao i danas
(recimo za polovicu manje vrijedan), a kod nas je kroz to doba tisuću dolara ili
pet tisuća austro-ugarskih kruna pretvoreno u 1.250 srpskih dinara ili u osam
Titovih dinara, koji vrijede po službenom tečaju od 50 dinara Titovih za dolar
17 dolarskih centi. Jer je međutim stvarni tečaj dolara u Hrvatskoj 450 dinara
za dolar, naših predratnih tisuću dolara pretvoreno je nakon dva oslobođenja u
dvije američke pare, a Amerikanci su uvjereni, kako nisu nikome učinili toliko

107
 Antun Bonifačić

dobra kao nama, a mi smo još nezahvalni!

Tu se ne radi naravno o američkom narodu i plemenitim dušama, koje se
često odriču potrebnog, da pomognu bijednicima. Radi se o strašnim silama,
koje oblikuju suvremeni svijet i ne daju narodima, da misle svojom glavom i vide
istinu. To je raspravljanje na višem planu, gdje normalan Amerikanac zavrti
glavom i prestaje misliti o tim evropskim ludnicama, pa radije žvače svoju gumu
ili jede churrasco, nego da gubi vrijeme s jadikovkama o narodima, koji se zovu
"predziđe kršćanstva” ili su nosioci tisućgodišnjih kultura. Tko od nas nije
klonuo, kadgod je započeo, da nekome prečko mora objašnjuje hrvatsko pitanje?
U svako doba postoji sličan ljudski tip na vodstvu različitih naroda. Tko od
nas nije čuo za viteške megdane i pobratimstvo hrvatskih plemića i begova?
Za identitet viteških pustolova i trubadura, prosvjetitelja bohema? Naš Matoš
se je vrzao uz Barrčsa, Tin uz Papini-a; slične ideologije vežu narode, kao i
gripe. Londonski i washingtonski diplomatski i politički asovi i kada nisu
marksistoidi ili čak agenti ( poput Algera Hissa, koji je pratio Roosevelta
u Yaltu i donio mu povelju o postanku Udruženih Naroda iz San Franciska)
imaju svoje sentimentalno dno i intelektualnu pozadinu vrlo često identičnu s
protivnicima iza željeznog ili čeličnog zastora. Marks, Freud, Adler, surrealizam,
kubizam, eksistencializam s Picassovim slikama i značajnim cocktailima vežu
često, poput atmosfere ili obljubljenih obiteljskih gibanica, lordovske sinove i
balkanske avanturiste. Ako uzmemo u obzir spleen i cafard, dosadu obiteljskih
gnijezda i puritanskih okvira, tako značajne za Anglosase i njihove romanske
oponašatelje, onda možemo shvatiti stvarno divljenje spomenutog istaknutog
Amerikanca i tuceta Engleza s pukovničkim i generalskim činovima, koji su se
spuštali iz nebesa na bosanske visoravni i kupali u duševnoj klimi balkanskih
gorskih tića, među pustolovima i drugovima oslobođenih svega, u vječnoj
opasnosti ("živjeti opasno"), opojenih crvenom mistikom, poput nosilaca
Hitlerovog ordena krvi ili zlatne stranačke značke.
Mi tvrdoglavo vjerujemo u naše patrijarhalne dogme i tražimo i
zahtijevamo naš klasični svijet kršćanskog morala i Aristotelove logike, a
naša crvena "vladajuća klasa”, kao i vladajući krugovi Zapada, oslobođena
je u svojim strateškim i političkim računicama od svakog moralnog pritiska

108
 Vječna Hrvatska

i suzdržavanja. Machiavelli je zastarjela knjiga za suvremene gimnazijalce.

Santajana i. Russel, dva glavna filozofa Engleske i Amerike ne vjeruju u Boga.
Naši ljudi su sigurno počinili i nepodopština, na koje je morao reagirati
jedan Stepinac, ali oni kod toga nisu bili svijesni, da ruše temelje, na kojima se
je gradila Hrvatska. Titovi naprotiv ljudi su hladno i bez grižnje pekli župnike
na ražnju, nabijali ljude na kolac i derali im kožu, praveći od toga viceve. 1 danas
samo trgovački razlozi sprečavaju Tita, da ne prodaje Englezima konserve od
ljudskog mesa.
Ovo izgleda šala, ali o tome bi se dala napisati debela knjiga. Tip
konkvistadora, o kojemu spomenuti Amerikanac veli: "Ovi ljudi su odvažniji,
dalekovidniji, kompetentniji od bilo koje druge skupine političkih vođa u
Evropi", danas nosi odijela od engleskoga štofa, burberyje, Stetson šešire i
nylon čarape, kao i lordovski i milijunaški sinovi Downing Streeta ili Bijele
Kuće. Demokratizacija zapada i siromaštvo vladajućih klasa (veliki tek, a
oskudne plaće] dovode do toga, da se u novinama prikazuju engleski generali,
koji primaju dijamante na dar od navodnog mehaničara Broza.
Ovaj osobni (iznimni) momenat sličnosti vladajućih skupina dolazi
izrazitije u obzir kod pogađanja. Rusi su na glasu kod Anglosasa, što se vole
nagađati i što nastoje svaku stvar prodati dva puta. "Naši” narodni prvaci su
ruski đaci, ali su naučili engleski i francuski. Luj Adamič, koji je bio povjerenik
Bijele Kuće i tajne američke službe, može da sastavlja savršene elabo
rate za svoje beogradske krugove s čarom domaćeg slanga za činovnike
Foreign Office-a i Pentagona. Narodi su kao "finished products" na vašaru:
"jugoslavenski narod” S. Schreibera i Savice Kosanovića licitira se na burzi,
a gospodin Black treba, kao laburistički apostoli ili protestantski pastori ili
Fiorello La Guardia, da potvrdi propagandističke elaborate o uspjesima prve
pjatiljetke sa svim decimalama Ludolfova broja.
"Vidio sam prije svega jedan izdan narod, pretvoren u roblje”, veli pošteni J.
J. Schreiber, iako "ne tražim, da se smatra objektivnim. Ja sam vrlo pod dojmom
iskrenog i dubokog divljenja za jugoslavenski narod i za njegove vođe”. On je
prvi iza devet mjeseci dobio iz Francuske vizu kao novinar i sigurno je izazvao
bijes službenih krugova zbog par rečenica poštene kritike. Novi Faraoni preziru

109
 Antun Bonifačić

čovjeka dublje i iskrenije od antičkih tirana, jer su sami u vječnoj pogibli a

teoretski su školovani, da su kup mesa i majmunskoga podrijetla. Iskrivljena
ogledala i poluodgoj tih novih zvijezda Evrope, prekriti su hvalisavošću i
frazama, koje mogu blefirati gosta: "jedva čekamo madžarsku, rumunjsku,
bugarsku i albansku vojsku, da ih pometemo preko noći”.
Pukovnik Babić opisao je na sličan način srbijanske generale s njihovim
glomaznim zadnjicama, site janjetine i ćevapčića, kao i ove bivše trgovačke
pomoćnike ili krojačke kalfe s general majorskim epoletuškama, koji su se
othranili iz nabavljačkih zadruga. Isti balkanski tipovi vrele mašte, barbarskog
prezirazavlastitiituđiživot,vjerojatnoćezatajitiubudućojborbikaoikraljevski
generali, i Anglosasi će još imati s njima posla u slijedećoj emigraciji, kao i sa
Srbima u Jerusalemu i Londonu. Ali danas, oni su dragocjeno propagandističke
sredstvo kao ljudi, koji su se kadri oduprijeti najvećoj sili svijeta, dok sva Evropa
strepi ili čezne za Kozacima ("Gospon kozjak, a kaj je sa siluvanjem?”). Evropa
je danas slična staroj drolji, koja se prodaje amerikanskom bankiru za dolare
ili Čeka sladostrasno, da je siluju skitski divljaci. Iza svih ludovanja, iza mistika
i romantika, iza psihoanalize i perverznosti, iza mitinga i glasanja, ta Evropa
traži "turske kupke", Rimbaudov preporod u svježem, barbarskom, krvavom
i balkanskom. Naši Nasradini i Smerdjakovi nastavljaju zenitizam i hipnizam:
beogradske strine poput Marka Ristića igraju se ambasadora, Savica Plaški
Ijubezno se udvara milijarderima, Mladen Marofski pregovara s grofom Sforza.
Robovi vade bakar i oni "prodaju bakar, a ne svoju savjest”. Egipćani
dobivaju kukuruz, švicari jajca i slaninu, Amerikanci bakar, manganez, olovo,
Englezi pečenke, purane, hrastovinu, rude i t. d. Zemlja je bogata, robova ima u
obilju, kandžija i knut ukrotile su i najprkosnije. Zaštićeni atomskom bombom,
naoružani surplusom, bez takmaca kod kuće, tko im što može?
Silvan Schreiber ističe baš ovaj psihološki momenat kao najveći adut
Titizma: Staljin je izgubio čar za evropske plave čarape i filozofske strine: našao
se mlađi brat, Dimitrije ili Vaska, koji je zamamniji za "inteligenciju" svijeta,
koga Ciganke i Nataše više vole i koji bolje ljubi od staroga. To je "conquête
des intelligences” evropskih i amerikanskih trockistoida, gdje je Ciliga bio
samo preteča. Dražesni heretici i bogumili s Balkana imaju zamamnije fraze

no
 Vječna Hrvatska

za salonske buntovnike nego ortodoksni ruski crvendaći. "Oni prkose Staljinu”,

ubačeno je u svijet i služi kao zamka za potencijalne istočno-evropske heretike,
koji ginu kao Kostovi i Rajki prije nego što se zaštite.
Nitko se ne zanosi mogućnošću, dabi Titov primjer mogao pomoći stotinama
potencijalnih titoida, da se pobune na Staljina u ime žarkog patriotizma. Svi
ti Kostovi, Gomulke i Rajki su osuđeni od GPU prije nego se pravo i pokrenu.
Značajno za strah crvenih pandura je pričanje Viktora Sergea o čuvenom
crvenom poglavici špijunaže Krivitskom. Kada je odlučio da bježi, on je već bio
uvjeren, da će biti ubijen. Trotcki je bježao od zemlje do zemlje, đok nije završio
od toljage jednog neznanca, koji je stigao u Meksiko s putnicom Antuna Babica
iz Lovinca. Svi ti Bastici, Ilici, Sirnici & Comp., opisani u posebnoj amerikanskoj
"Who is who" knjizi, ti novi članovi crvenih Gotha Almanaha, svi ti Sedevi ili
Reissi nestaju u mraku kao šišmiši. Balkan je dao dobar dio tih pustolova za
sve i sada su rasijani po svim kontinentima: oni, koji su na vlasti, drže se za
crvenu dolamu djeda Staljina kao čičak.
Kako se je onda moglo dogoditi, da su naši heroji ovako junački uspjeli da
se pobune na Starog i ostanu na vlasti, premda su svi beogradski diplomati
javili, da je Tito za nekoliko sedmica gotov?
Kako je moguće, da prorok Mojsija Pijade, da ne govorim o Mladenu
Ivekoviću, izda svetu vjeru Marksovu i propovijeda bogumilstvo? Jesu li to
zbilja žarki domoljubi, kojima srce puca, što mili jugoslavenski narod strada,
jede gnjecavi kukuružnjak u Subotici, uzdiše za ćevapčićima na čuburi, za
kahvom u Bosni, za škembićima u Skoplju?
Ja bih lagao, kada bih se složio, da vjerujem Đilasu, koji ističe gospodarske
razloge i potejenjivanje jugoslavenskih naroda sa strane Velikorusa iz Kremlja.:
Amerikancima se može pričati o skupim traktorima, dvostruko skupljim od
svjetskih cijena (400 tona krumpira za jednoga), o dvostrukim ministarskim
plaćama za sovjetske tehnoruke, o vagonima ruda, hrane i robova, koji su
otplavljeni Dunavom u prostore Skitije i ralje kana Džugašvilija. Naši Herkuli
odveli bi sve djevice na Kretu i sve momke Minotauru, a da im od toga ne bi
pukao prsluk. “Ako ne bude Hrvata, naselit ćemo Kineze", služilo im je oduvijek
za bojni poklik. Oni su tako školovani, tako hladni (kada se tuđih bolova tiče),

111
 Antun Bonifačić

da ih sigurno nijesu doveli do pobune gospodarski razlozi.

Razumljiviji su osobni kompleksi heroja, koji mogu da budu srozani
pomoću potajnih agenata u partiji, izmijenjeni kao vunene čarape i obojci, kada
se to trinaestorici članova "Veloga vijeća" svidi.
Sada se svuda raznosi taj prljavi ves crvenih drugara: Rusi su tražili svoje
posebne agente uz Markove, pipkali su i tražili podatke, njuškajući izvan
službenih podataka svojih najmilijih. Nema sumnje, da to može vrijeđati, jer
svi marksisti svijeta znadu, kako su nestali Kamenjevi i Buharini, što je značio
Radek ili Tuhačevski.
Kapitalisti čitava svijeta uživaju u ovim crvenim podlostima i
propagandistički znače naši heroji vrlo mnogo: dokazuju, da i među crvenima
nema savršene sloge, da i tamo ima podvala i prevara, čim dulje traje ovo
dobacivanje preko štampe i radija, kroz Informbiroovske Heralde i Timese, tim
se više cerekaju trgovci Zapada.
Međutim upućeni sigurno skrivaju kakvu dvorsku spletku o nasljedstvu
Velikoga Kana. Ždanov je tako mladenački pokorno nestao od arterioskleroze,
Gomulka je tako nenadno nestao s pozornice, Dimitrov je tako uspješno
podlegao diabetisu. Ali Titu je uspjelo, da ga tata Staljin ne balsamira i ne pošalje
u staklenom lijesu u Beograd, da mu se vjerni dive usred novoga Kremlja, koji
robovi grade u Novom Beogradu.
Stručnjaci svih špijunaža svijeta uživaju u klasičnim potezima, kada se
matira takmace. Otrov, bolest, bodež, nesreće uče se u tečajevima u Odesi
i u Londonu. Pretpostavimo, da je naš Tituška već bio u engleskoj službi od
1943., kada je žrtvovan Draža i da je preko njega urota stigla do Kremlja, gdje
je prijestolonasljednik Ždanov određen, da smijeni Staroga i ostvari svjetski
socijalizam. Ono isto, što je Staljin napravio Zinovjevu i Trockomu, mogao je
Ždanov udesiti Molotovu, Malenkovu i Beriji, ili svima njima zajedno. Kada su
to otkrili, starci su udesili one, koji su im bili na dohvatu, i Kostler ima još jedan
roman na raspolaganje. Tito i Mojsija su se spasili i okružili gardom, znamo,
kako s njima putuje simentalka i kako se prazne ulice oko njih? Qui sait? Možda
ćemo i o tome čitati jednom potankosti.
Moramo znati, da su to novi ljudi, izvježbani špijuni i revolucionarci, koji

112
 Vječna Hrvatska

ne zaziru ni pred čime, kada im to ide u prilog. Naši balkanski heroji oduvijek
sanjaju o velikim misijama, pa se je i Aca Karađorđević bavio mišlju, da ga
Bijeli Rusi proglase carjem sviju Rusa. Još i sada ovi Relje od Pazara dobacuju
Rusima, đa su bolji boljševici od njih.
Međutim sve to je samo krinka kao i gospodarski aduti: da su se nadali
oproštenju, naši junaci bi klekli pred sultanom i kanom u Kremlju. Jer im se
radi o glavi, morali su ispružiti dlan i zatražiti zajam od Wallstreeta. Stvar je
još zamršenija: oni znaju, da nemaju ni deset posto naroda za sobom i da su
priče o 800.000 boraca slične šaljivim anegdotama. Oni znaju, da su došli na
vlast smicalicama, kojima su Englezi likvidirali šubašića i Petricu. Oni znaju, da
naš svijet čezne za Amerikom i njezinim dobrima i da prezire Skite.
Tu dolazi genijalnost naših Vlaha, kojoj se divi istaknuti Amerikanac:
oni spašavaju glavu, dobivaju dolare, pridobivaju narod. Rusi mogu upasti s
vojskom, ali u tome slučaju dolazi u pogon atomska bomba, i oni to dobro znaju.
Rusi mogu poslati vazale, da započnu sa rastvaranjem jugoslavenske krvarniee,
ali do sada još to nije stavljeno u pogon, odmamiti kakvog crnogorskog ili
dalmatinskog generala, ali ti generali, kako je rekao Clemenceau za francuske
"ližu ruke” članovima CK i milome maršalu.
Washington i London su imali odavna vrlo dobre podatke o genijalnoj
beogradskoj eliti, čovjek bi mogao pomisliti, da su žrtvovali dva aviona i
momčad jedne krstarice, da uvjere Ruse, kako je Tito odan Kremlju, dok je u
isto doba bio njihov saveznik. Ne može se objasniti samo tako izručivanje svih
borbenih antititovskih elementa od ustaša do Nedića i Rupnika. Nekome je bilo
jako stalo, da se ukloni sve borce, koji bi mogli smetati Titu.
Bilo tako ili ne, danas su narodi u granicama zemlje nazvane "Jugoslavija"
izručeni jednoj dobro organiziranoj družini, otpadnicima od međunarodnoga
radničkoga revolucionarnoga pokreta, koji poput agenata pozivlju susjedne
narode, da se pobune protiv matice revolucije, a kod kuće provode strogi
komunizam. Već je 250.000 sovhoza i kolhoza, pet puta više nego onda, kada
su se rastavili od zemalja Informbiroa. "Time" veli, da prodaju svoju savjest na
obročnu otplatu.
U isto doba, kada zatvaraju granice prema Grčkoj i zadaju udarac u leđa

113
 Antun Bonifačić

grčkim drugovima, oni prodaju naveliko i malo "jugoslavenskom” narodu Engelsa

i Marksa, štampaju Hegela i Lenjina za crnogorske kozare i pastire, raspredaju
u kružocima iza deset sati posla sa svojim radnim robljem, da ga marksističkim
besmislicama utuku u pojam, da im ne bi palo na pamet, da posumnjaju u svoje
vodstvo. Preko granice plivaju niz Dunav boce s porukama Informbiroa, gdje
se u ime Svete Revolucije pozivlje vjerne u sveti boj protiv najpodlijih izdajica u
povijesti radničkog pokreta. Nazor i Župančić su otišli Bogu na istinu, a Krleže
guše savjest u salu zadružnih doznaka, dok dječica ginu od tuberkuloze. Stari
reakcioner Dostojevski je pisao, da se sva sreća i blagostanje svijeta ne smije
iskupiti jednom djetinjom suzicom, ali marksisti "ničije zemlje” ne prezaju pred
Kupama i Unama djetinjih suza, da očuvaju svoju vlast.
Ako dođe do loma između Zapada i Istoka, oni znaju, da je već na zapadu
spremna rezerva zapadnjačkih ljudi, da ih zamijeni, i da ih kapitalisti ne će
primiti, dok se potpuno ne stope s njihovim zahtjevima.
Ako Rusi prodru kroz partiju, izmijenit će se samo figure, ali okviri marksističke
države su udareni. Treba samo otstraniti tuce prvaka i pročistiti redove.
Međutim zasada nema izgleda, da će započeti akcija. Kao predstavnici
novoga trockizma, oni krče nove staze, i uživaju potporu liberalnih elemenata
Evrope. Glavno je ugušiti svaki mogući otpor u partiji i u vojsci. Sve, što je
imalo volje s desne strane, pobito je u početku ; sve što ima volje s lijeve strane,
trijebi se danas, čim pomoli glavu. Listići u Bukareštu, Pragu i Moskvi vrlo
diskretno otkrivaju prljavo rublje do sada, ali možemo očekivati još mnogo
zanimivosti u toku slijedećih godina. Onda ćemo možda saznati pravo ime
velikoga vožda, da li je iz Sigmaringen Gotha, iz Kumrovca ili iz ukrajinskog
gheta. Spada li s Rakosijem i Anom Pauker u talmudske proroke, poslane od
Boga kao nemani Apokalipse, da nas kažnjava, dok im prođe vrijeme, kroz koje
im je sve dopušteno.
Logički i racionalno je teško vjerovati, da je sve hladna stvarnost, što se
kod nas dešava. Da je uništen naš kulturni kontinuitet, koji smo kroz stoljeća
dodavali, da su naši biskupi i nadbiskupi u tamnicama, da svećenici, koji još nisu
pobiti, moraju tražiti obrtnice za rad kao dimnjačari i mesari, da se svi plaše
jedan drugoga, gladuju i muče. Mala skupinica radikala i Jugoslavena, socialists,

114
 Vječna Hrvatska

liberala i komunista, pretvorila se u elitnu četu pandura i hajduka, pregovara

s Washingtonern i Londonom na ravnoj nozi. Najteže je našim ljudima shvatiti
cinizam Zapada, kao što je Zrinskome bilo nerazumljivo, da je Ljudevit XIV.
pregovarao sa sultanom, a Franjo I. prodavao Turcima pšenicu, dok je njegova
supruga Marija Terezija s njima ratovala. "Bijeli Zapad” nije samo bijel, on je
crn i crven, kada to odgovara njegovim računima. Mi smo osuđeni, da budemo
"bijeli miševi” u ovoj fazi borbe, kao što su Berlinčani osuđeni, da pokažu otpor
Nijemaca prema crvenoj zarazi. Radi se samo o privremenom pokusu, iza
kojega će, možda, ponovno stupiti na snagu parole Atlantske povelje.
U duhovnom atomiziranju samo katolicizam stoji čvrsto, poput pećine,
i pruža individualna i nacionalna rješenja na dugi rok. Sve ostalo su krpe,
šlageri, laži: važi za sada i ovdje.
Međunarodna štampa i agencije po nevidljivim uputama "bijeloga zapada”
govore o jugoslavenskom nacionalizmu, o demokraciji i vjerskoj slobodi
kod nas. Hrvate se sistematski prešućuje, bili demokrati ili ne, Stepinac se
prešućuje. Zbog toga je potrebno, da Hrvati ulože sve svoje sile kod Svete Stolice
i međunarodne katoličke štampe, da se sazna istina. Treba da čitav svijet sazna
za stotine poklanih, zatvorenih i mučenih svećenika, za uništavanje samostana,
novina i škola, i to pod hrvatskim, a ne jugoslavenskim imenom. Najnovija
odluka Svete Stolice konačno stavlja crvenu crtu između dva svijeta, koji su
silom zatvoreni u "Jugoslaviji”: između sindikata pravoslavnih svećenika na
vlasti i katoličkih svećenika na robiji.
Nema sumnje, da razna međunarodna piskarala primaju novac, da
prekrivaju istinu. Na nama je, da širimo istinu. "Kad je čovjek osjetio izvjesne
dojmove, mora ih saopćiti. Inače je bolje promijeniti zanimanje” veli S. Schreiber,
i mi se moramo s njime potpuno složiti.
Hrvati sviju skupina moraju uvidjeti ove činjenice, da smo u međunarodnoj
igri žrtvovani i od Rusa i od Anglosasa. Anglosasi nas drže u rezervi, ako se
stvar pokvari s Titom. Ali među njima je vrlo mali broj njih, koji znadu potpunu
istinu. Vladajući krugovi skrivaju i prekrivaju svoju igru, što je razumljivo s
njihovog utilitarističkog stanovišta. Niti savršeni kvislinzi ne mogu ići u svojoj
odanosti do toga stupnja, da počine harakiri za svoje prijatelje. Hrvatska

115
 Antun Bonifačić

emigracija mora se složiti u općim nacionalnim pitanjima i zajednički reagirati

na međunarodne podvale i prešućivanje hrvatskoga naroda.
Nema sumnje, da smo duhovno zaostali za svijetom oko nas i da moramo
svoju ravničku žučljivost i planinsku plahost uskladiti u višim opće narodnim
ciljevima. Strani se svijet ne može hraniti našim nacionalističkim šlagerima
iz 19. stoljeća, niti parolama seljačkoga pokreta iz početka 20. vijeka. Ako
su Starčević i Radić dali smjer hrvatskoj politici, svaki za pola vijeka, danas
je jasno, da moramo svi zajedno stvoriti narodni program za slijedeće pola
stoljeća naše narodne borbe.
Veliki engleski pustolov Lawrence, koji je žrtvovao sve svoje snage za
arapski pokret, napisao je u svojim "Sedam stupova mudrosti": "Obećanja
zadana Arapima, vrijedit će onoliko, koliko budu vrijedile njihove oružane
snage u trenutku ostvarenja”.
Naše oružane snage nisu samo Križari na terenu, već čitav milijun Hrvata
po svijetu. Treba nam štampa usklađena, treba nam novinara i boraca na
svim područjima ljudske aktivnosti. Izjava odanosti Sv. Ocu Papi i povezanost
s katoličkim i islamskim narodima svijeta je možda najvažniji politički
potez hrvatskog političkoga vodstva u sadanjemu trenutku. Vašarske svađe
i dvostruki kolosjek Kruščica—Jasenovac gube svaki smisao pred iznesenim
međunarodnim podacima. Nije moguće, da bi ovako star i mudar narod,
poput našega, spao na razinu emigrantske štampe, koja nas često potsjeća na
kavkaska čerkeska plemena?
Protivnici traže, da budemo uvijek bolji i uvijek jači od njih. Mi smo postali
"bijeli miševi”, ali predstavljamo istinu, načela, pravdu, logiku hrvatskoga
naroda i govorimo u njegovo ime sredinom dvadesetoga vijeka u svijetu.
Naši kod kuće ne mogu govoriti. Najbolji su poklani, i dok narastu mlađi, bit
će razdoblje kimavih i pokunjenih, sretnih, što su živi. Ali desetgođišnjaci na
početku rata danas su elitne borbene čete. Svi sinovi, kojima su zaklani očevi
i stričevi, svi, koji su gladovali i strepili za vrijeme rata i iza rata, sada rastu i
dobivaju mišice. Oni su prošli kroz ideološke fraze gladni i poderani i čeznu,
da kažu svoju riječ. Ta riječ ne će biti naša, nego njihova, plod njihova životnog
iskustva i njihovih osobnih muka.

116
 Vječna Hrvatska

Pola stoljeća liberalizma dovelo je od godine do godine sve više političkih

gotovana za stol hrvatskih radnika i seljaka. Sva ta gamad i žgadija živi od
politike, ideologija, propagandnih fraza i laži. Mi se vraćamo izvorima: dubokoj
vjeri naših djedova, klasičnom obrazovanju naših velikana, junaštvu naših
junaka. Mi znamo, da se ne moramo služiti u borbi sa svime, čime se služe
naši neprijatelji, i da moramo težiti za istim ciljevima, za kojima teže svi ostali
narodi svijeta. Ako su Irci i Židovi iza stoljeća borbe postigli svoju narodnu i
državnu slobodu, nema sumnje, da ćemo je i mi postići, ako budemo isto tako
ustrajni, sveti, i odlučni u našoj narodnoj borbi, kao Irci i Židovi.
"Hrvatska", 15. kolovoza 1949.

117
 Antun Bonifačić

GODINA VELIKOGA POVRATKA

U "Hrvatskom svijetu” od 18. listopada 1949. izašao je dopis:

— Pittsburgh, Pa. Neki dan umrla je ovdje vesela udovica Sofija, naša
Hrvatica. Bila je 64 godine stara i vodila je tavern i kabine za turiste u blizini
grada. Dok je bila živa, kod nje je uvijek bilo veselo, imala je silu prijatelja te se
kod nje jelo, pilo, veselilo, ili kako bi se reklo, kerilo se.
Kada je Sofi neki dan umrla, prema njezinoj Želji, nitko nije smio biti
žalostan, već je trebao veseliti se i keriti tjedan dana uz dobro jelo i najbolje
domaće vino. Sve je bilo na njezin račun. Prije pokopa trebalo je poškropiti
njezine usnice dobrim vinom, da ne bude pošla na drugi svijet žedna.
Nakon veselog sprovoda nekih 500 (pet stotina!) rođaka i prijatelja
pokojnice jelo je i pilo četiri dana: bilo je tu dnevno osam na ražnju pečenih
janjaca i tri prasca te dvadesetak bureta najboljega domaćeg vina, koje je Sofi
sama napravila. Sve je išlo po želji pokojnice osim vremena, kada se je družina
počela razilaziti nakon četiri dana, jer su već svi bili odviše siti svega. Ali je
ipak Sofi pošla na drugi svijet uz slavu, veselje, pune glave i trbušine svojih
prijatelja, kako si je to želila".

Pretstavnici prve polovice XX. stoljeća

Anglosasi sada biraju pretstavnika prošloga pola stoljeća. "Time" i "Times”
su izabrali Churchilla. Mi Hrvati imamo na izbor raznih karaktera. Jedni bi s
pravom predlagali Radića, drugi Meštrovića, treći Budaka, Pavelića ili Mačeka.
Mnogi bi izabrali Stepinca ili tajanstvenog hrvatskog modernog Križanića
Fathera Georgesa. Na drugoj strani bi sigurno na slobodnim izborima sa "sto
posto” glasova izabrali Josipa Broza. Ja bih predložio veselu Sofi Pittsburghšku.
Ne znam zašto, ali pretpostavljam, da je naša Sofi Bačanka. Tamo se

118
 Vječna Hrvatska

još održavaju ilirske svadbe, koje traju po osam dana i ovakve karmine, tu
nalazimo terevenke dostojne raznih Breughela i njihovog epigona Hegedušića.
Pittsburgh je znamenit po jednom drugom Meštroviću, koji je golim rukama
svijao prečke od pet stotina librica i po Joži Magarcu, koji je prstom držao
lokomotivu. Magarac i Meštrović spadaju u američke legendarne ličnosti. I naša
Sofi treba da uđe u legendu jednoga od najvećih hrvatskih gradova, gdje smo
cijedili sjaj svojih hrvatskih očiju kod gradnje bessemerovih peći za Mellone,
Fricke i Carnegie, a oni su nas nadarili idejama vječnoga mira (na papiru!). Tu
smo lijevali željezo za Jacksonove topove i građanski rat, gradili viktorijanske
palače Zlatnoga Trokuta, kao nekada seraje Zlatnoga Roga i Duždeve palače,
nosili na golim hrvatskim plećkama koks i željezo, čelik i aluminij. Nije nam
uzalud predsjednik Truman čestitao stogodišnjicu,, a Kranjčević pjevao prije
raznih Wolkera o žuljevitim rukama.
Od tisuće Hrvata u Pittsburghu nijedan nije postao član Duquesne Giuba,
niti Allegheny Conference of Community Development, ali anonimni hrvatski
radnici i naša Sofi spadaju također s Mestrovićima i Magarcima u legendu
Pittsburgha, među Mellone, Carnegie i Fricke s lozinkom: "Mi pokrećemo”.
Mrtva Sofi pokrenula je pet stotina Hrvata i držala ih je na okupu četiri
dana i četiri noći. Koji živi Hrvat bi to mogao izvesti?

Hrvatsko atomsko razdoblje

Hrvati prolaze s ostalim narodima svijeta svoje atomsko razdoblje. To je
doba rastvaranja i budućeg sastavljanja, čovjek teži, da otkrije posljednje zrnce
tvari, da ustanovi najmanju energiju i najmanji pokret, pa da to sastavi kakvom
genijalnom općom idejom o krivom grbavom ili zauzlanom prostoru. Iako smo
tek sada otkrili, da je komunizam socijalizam plus elektrika, iako još nemamo
ekipe svojih budućih stručnjaka atomske energije (a moramo je dovesti kući,
jer smo bez toga bespomoćni i bez snage), iako još kod nas žive u prvoj, drugoj
i trećoj eri energije (jedni love medvjede i ljude, da se njima hrane, drugi pasu
ovce i oru polja drvenim plugom, a treći lože električne centrale drvima) i mi
smo ušli punom parom u atomsko doba rastvaranja.

119
 Antun Bonifačić

Naša Sofi se je vratila u pretpovijesno doba, kada su razne ovakve daće i

zadužbine bile narodni običaj, ali ona je i suvremeni pretstavnik rastvaranja
hrvatskoga društva u svoje elektrone, neutrone, mesone i anarhiju. Bog zna,
koliko godina je Sofi spremala tu svoju posmrtnu svadbu i mislila, koji će stalni
gosti njezine taverne doći na njezin sprovod: sakupila ih je pet stotina. Puna
četiri dana i četiri noći vrtili su se janjci i prasci na ražnju i točilo vino, koje
je sama Sofi prešala. Zamišljam je krupnom i crvenom, kako gazi po zrelom
grožđu bez preše svojim ravničkim bedrima, srče mošt i misli na svoje stare
prijatelje. A ovi kusaju butove janjaca i masne šunke, lica su im musava od
masti, a pod miriši po kiselim bljuvotinama Četiri dana i četiri noći, dok se
debela krčmarica rastvara u zemlji.
Jednu vreću te zemlje je neki engleski vojnik jednom donio za gorivo i
ostvario jedno od modernih čudesa svijeta, grad čelika i ugljena: naša Sofi je
izgorila kao gorivo u utrobama pet stotina svojih hrvatskih prijatelja.

Prkos očaju i smrti

Iz ove sredovječne slike, koja nas vraća u deseto stoljeće, normalno
prelazimo u metafiziku. Totentanz je obljubljena tema sredovječnih evropskih
slikara. Francois Villon sa svojom baladom obješenih, koji se njišu na vjetru,
dok ih gavrani kljucaju, dao je remek djelo. Naša Sofija sa svojih pet stotina
prijatelja ostvarila je također remek djelo suvremenoga hrvatskog očaja.
Ne vjerujem, da je kao dobra Hrvatica otišla na drugi svijet bez Ispovijedi
i Pričesti. Ali uz crkvene obrede ona je kao kćerka masne ravnice i žilavoga
soja htjela pokazati svoj krčmarski prkos pred smrću. Jer što su svi ti janjci na
ražnju, sve te svinje, sva ta bureta, nego građa, kojom ljudi stvaraju energiju i
brane se od smrti? Kad je već udes ljudski, da moramo umrijeti, umrimo veselo.
Još i sada nalazimo po Bosni gotske junake zakopane s konjem i družinom.
Stećci su najveće remek djelo hrvatskoga naroda. Ljubo Babić je uvjeren, da se
u toj nekropoli skriva naj autohtoni ja hrvatska umjetnost, i ja sam se spremao,
da s Vejsilom čurčićem izdam knjigu o tim stećcima, ali nitko nije bio kadar
da Vejsila prebaci u Zagreb iz Sarajeva, s njegovim fotografijama, a on je samo
pomoću tih fotografija mogao još doći u Zagreb.

120
 Vječna Hrvatska

Kierkegard i njegov suvremeni šegrt Sartre objašnjuju našu ekzistenciju

kao svjesni očaj, pred kojim se branimo svačim, a ne možemo obraniti nego
vjerom u Boga ili vjerom u ništavilo. Čovjek mora jednom u životu doći do
trenutka, kada mu postane jasno, da nema nikoga na svijetu osim sebe, da je
rođen i da mora umrijeti. Magarci ne znaju, da će umrijeti i žive u vječnome
sada: čovječanstvo je shvatilo hladnu misao o smrti svega, a svaki od nas mora
tu apstrakciju osjetiti u stidu i golotinji.
Devetnaesto stoljeće stvorilo je Čovjeka kao kap u moru društva, koje
jedino postoji, dok pojedinac umire. Marks je izbrisao pojedinca kao dio tvari i
čimbenika proizvodnje dobara. Hegel ga je uzidao kao Gojkovicu za stepenicu
idejama, koje zriju na naš račun. Narodna ideja u svojoj apoteozi fašizma i
nacizma niječe pojedinca: pojedinac je samo kap u moru narodnoga razvitka i
mora sebe žrtvovati za narodnu cjelinu.
U to ime su ubijali, sudili i vješali do jučer. Krist je jedini izvukao čovjeka iz
toga ponora očaja tvrdeći, da je Bog sisao s neba, da otkupi čovjeka. Taj Bog ne
umire i nitko ne umire, koga on primi.
Tek kada dođemo do svijesti o Bogu, koji rješava sve sukobe i odgovara
na sva pitanja, na koja mi nismo kadri odgovoriti nego očajem, dolazimo do
unutarnjeg mira i predanosti Božjoj volji.
U narodnome razvoju Hrvata izbije ovaj egzistencialni nihilizam, kao i
svuda po svijetu. I mi imamo očajnike, koji traže smisao svoga života u akciji
i umiru u očaju. I mi imamo svece, koji su otkrili Boga i čekaju smrt u miru.
Između smrti jednog partizana, koji se bjesomučno prevrće u kozaritisu i
smrti Oca Leopolda Mandića nalazi se na izgled nepremostiv ponor, a dešavaju
se istodobno.
Ta polarizacija svijetla i tame, raja i pakla provlači se kroz sav hrvatski
javni život. Nismo uzalud Iranci: na jednoj strani Ahriman, na drugoj Ormuzd,
na jednoj strani čmobog, na drugoj strani bog svjetlosti i sunca.
Prorok, koga Perzijanci očekuju svakih tisuću godina jedamput i koji je
nadahnuo Nietzschea za njegova Zaratustru, javlja se kod Hrvata pod jasnim
oblicima i pod raznim imenima.
Zamislite čuda: dok nas deset postotaka gine u bjesomučnom klanju, dok

121
 Antun Bonifačić

se režu grkljani i urla: "Nagari Jovane”, dok se kao čegrtuše momci provlače, da
nabodu "bratovo” srce, dok vješamo u ime zakona i slobode sinove "iste matere
i potomke istih djedova”, jedan mucavi kapucin u gradu padovanskoga Sveca,
kroz četrdeset godina ispovijeda i daje odrješenje, iako unaprijed zna, što je
tko sagriješio. I čitava života moli svoje starješine, da ga puste kao misionara
medu pravoslavce.
1 jedina mu je želja, da te pravoslavce dovede k Bogu i da im dade odrješenje,
kao što daje apsoluciju svim ostalim griješnicima čitava svoga života.
Ovaj plemeniti hrvatski potez bogonosca sigurno je smiješan i odvratan
pravoslavcima: već tri stoljeća Hrvati sanjaju, kako bi pravoslavce doveli u Rim.
Jurja Križanića je zato car sviju Rusa poslao u Sibir, fathera Georgesa nije Staljin
uspio da ulovi, dok sakuplja rusko podzemlje na molitvu Kristu i Bogorodici.
Kašić i Kačić pjevaju pjesme i slažu gramatike, da objasne slavenskim masama,
što od njih Krist traži. Te crne mase mrze Rim i odvratni su im Hrvati kao
bijele vrane, kao izdajice njihovih nagona, kao sredstvo tuđega prodiranja i kao
vjesnici. Naši liberali na isti način pbtcjenjuju i preziru ove misonarske nagone
i nastoje, da nas razvodne i spoje u jugoslavenstvo prekrštenom poslije u
jugoslovenstvo! Malo pomalo progutali su Strossmayera i pretvorili ga u nešto
polutanskoga i samostalno demokratskog. Tko kod nas čita originale? Debela
djela i korespondenciju, gdje vidimo čovjeka onakovog, kakav jest? Novine i
prodane duše polako omotaju kao svilac najveću ličnost, iskrive je, oblijepe je i
mjesto borca i prozelita mi vidimo strašilo.
Novine, stranke, lože rade već pedeset godina svjesno na tome, da
nas izjednače sa Srbima i našu zapadnu katoličku civilizaciju sa njihovom
pravoslavnom i istočnjačkom. Zapad treba postati Istok, zapad treba
kompromitirati, naše treba prekriti i zatajiti, tuđe dizati u zvijezde.
Trideset tisuća mješovitih brakova značilo je, s djecom zajedno, dvije
stotine tisuća izgubljenih hrvatskih duša.
Na taj način nastao je "naš" narod, "naš” jezik, "naša" književnost, mjesto
hrvatskoga naroda, hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti. Mjesto djela,
koja izviru iz dubine, rađaju se djela, koja su složena i ishitrena po sporazumu.
Zamislite Francuza, koji je ujedno i Englez? Nijemca, koji je ujedno Rus?*

122
 Vječna Hrvatska

Španjolca, koji je u isto doba Marokanac?

Nama je sada jasno, da je Meštrovićev "Kosovski hram" bio komičan Srbima
i da je pljesnivio po podrumima.
Hrvatsko jugoslavenstvo nije značilo odricanje Hrvatstva, neko ekspanziju
Hrvatstva. Mi nismo s time htjeli ući u službu beogradske Čarsije, već smo
vjerovali, da smo toliko kulturno jači i da zastupamo pravu vjeru i pravu
kulturu prema nečemu nižemu, što moramo "obraditi” i dovesti u Evropu, a ne
obratno.
Zamislite Pascala ili Svetog Ivana od Križa, koji se odriču svoga borbenoga
katolicizma za volju bratstva i jedinstva? Zamislite Racine-a - a i Erazma
Rotterdamskoga, koji se pobizantinjuju i povlašuju? Zamislite Dantea i
Goethea, koji uzimlju za sadržaj svojih djela balkanske pokolje i podvale?
Goethe je napisao komentar jednoj od tih balkanskih pjesama, u kojoj je Marko
Kraljević "udesio” Arapku djevojku prijevarom: "Čovjek se može neko vrijeme
baviti takvim stvarima, ali onda se zgraža i vraća kući”.

Vraćanje hrvatstvu
Hrvati su se nakon pola stoljeća vratili kući i zgražaju se pred razdobljem,
kada su lutali, omotani i zamotani lažima svoje lažne balkanske braće.
Hrvatsko misionarsko jugoslavenstvo pretvorilo se sada kod četnika u "ideju”
jugoslovenstva, koje će "Hrvate držati na dohvatu motke". Radić i Maček
smatrali su samostalne demokrate i Pribičeviće svojim privjeskom i svojim
agentima za prodiranje među Srbe i na Balkan misleći: "Zašto ne bi i nama
služili kao i Khuenu?"
Tisuće nesretnih Srba, počevši od Isidore Sekulić, traže Evropu po svim
njezinim zakutcima, jer ne mogu shvatjti, da je njihov put u Evropu isti, kao i
Dražinih četnika: preko Hrvatske s odobrenjem hrvatske državne vlade.
Naši polutani, koji još nisu proživjeli katarzu i shvatili bit srpsko-hrvatskih
odnosa, zaboravljaju uvijek, da smo mi Evropa, Zapad i Katolicizam, a da su
Srbi Balkan, Istok i Pravoslavlje. Ili ima pravo Zapad i Katolicizam, ili Istok i
pravoslavlje? Ne može da bude i jedno i drugo po pašieevskom receptu. Jedno
je sekta i poluazijatstvo, drugo je po papinskom učenju jedino spasavajuća,

123
 Antun Bonifačić

katolička Kristova Crkva.

To nije oholost ni preuzetnost nego dogma. To nijesmo mi izmislili. Zbog
toga su prolite rijeke hrvatske krvi: Vatikan nije nikada napravio sporazum sa
sultanima, niti sa Staljinom u bitnim stvarima vjere.
Zapadna kultura nije fraza nego životni oblik. Ono isto, što je za ribe more
ili za ptice zrak. Pod tom kulturom podrazumijevamo odnos čovjeka prema
čovjeku, poštivanje ljudskoga života i vršenje pravde, održavanje zadane riječi
i poštivanje istine.

Ne smijemo se spustiti na razinu Vlaha

Jedan američki pisac opisao je vlaški element Balkana u reviju "Speculum", i
tu iznosi citate stare nekoliko stoljeća, kako se Vlahu ne smije nikada vjerovati,
jer nikada i prema nikome ne održava zadane riječi.
Naša narodna poslovica "Ne vjeruj Vlahu" ima svoj grčki original star
tisuću godina.
Hrvati nijesu krivi zbog tih Činjenica. Mi ih nijesmo izmislili, nego osjetili
na svojoj koži. Tragično je samo to, kada se Hrvat izjednači s protivnikom i
postaje u svemu jednak svome najvećemu neprijatelju. Kada se čovjek odreče
svoje vlastite biti, kada mu sve postane obmama i laž, onda postaje nihilista
i zločinac, propovijeda zlo i čini nasilja od bolesne želje, da će ga to spasiti
od unutarnje praznine i olakšati mu muke. Ali zločin traži samo novi zločin i
povećava paklenu prazninu duša.
Spas je samo u vjeri i svetaštvu. Leopold Mandić je umro smiren, a Sofi nije
utješilo njezinih pet stotina bekrija ni dvadeset bureta vina.
Tamna krv Balkana danas je zamijenila svoje ime Martologa, Bašibozuka
i Crnog Vlaha s titoizmom. Kolikogod je marksizam i boljševizam nakazan i
odvratan, on je ipak manje nakazan i manje odvratan od ovog titoizma. Za
Hrvate je sve, što se je dogodilo, bilo jasno od početka.
Kada su Hrvati muslimani skočili na oružje i kada su počeli da se spašavaju
prema Zagrebu, oni su bili svjesni, da su identični s katolicima i da spašavaju
iste principe civilizacije. Njihova muslimanska vjera je isti odnos čovjeka prema

124
 Vječna Hrvatska

Bogu, i oni su vjernici, a ne varalice, lasci. Misionarski element jednoga Badića

u Sopotu uvidjeli su svi. Hrvati su politički prodirali prema Balkanu s idejama
evropske čovječnosti i istine, kao u doba, kada su s Ivanom Kapistranom
oslobađali Beograd: Radić je bio ubijen, jer je prijetio, da će zarobljene, narodne
gomile Balkana preko njega doći do vlasti 1 osloboditi se svoje vladajuće klase u
Beogradu. Danas su titoidi i komesari svi narodni prvaci i partijski korteši, dok
je plavi macvanski seljak zarobljen i rob kao uvijek u povijesti, jer je poznato,
da nikada nije opozicija iznijela većine na izborima u Srbiji. S pravim Srbima, a
ne s Vlasima Hrvati moraju odrediti granice Hrvatske i Srbije.

Borba za dušu naroda

Grijeh prema sebi samima i vlastitome duhu nose čitave generacije Hrvata,
koje su zaboravile u svome prozelitizmu, da ubijanje u samoobrani nije grijeh.
Hrvati su se dali gandhijevski ubijati, ali oni su se znali i kršćanski boriti. Svaki
pojedinac i svaki narod dolazi do trenutka, kada znade, što mu je činiti, da spasi
svoj život i svoju dušu. Hrvatski junaci nijesu ginuli zbog uživanja da kolju, već
zato da spase vlastitu dušu i dušu vlastitoga naroda.
U strašnoj borbi izginulo nas je deset posto, izgubili smo zemlju i sva dobra,
pa nije ni čudo, da proživljavamo godine hrvatskoga rastvaran ja i hrvatskoga
očaja. Dok nas stotine hiljada umire i gladuje po logorima Zapada i Jugovine,
dok nas svi zaklinju, da šaljemo češljeve i igle, da ne idu puni gamadi i goli, nije
ni čudo, da milijun spašenih bježi od Hrvatstva i da se zatvara u svoje sobe s
novim pokućstvom, zaglušuje uši s novo kupljenim radio aparatom, omagljuje
automobilima, dućanima, tvornicama i planovima, kako će se obogatiti i
zaboraviti na sve, što je bilo. Domovina je očaj kao i smrt, pred kojom se naša
mudra Sofi brani buretima vina i s pet stotina drugova, koji piju u njezino
zdravlje, dok je izjedaju crvi. Ali smrti se ne da izbjeći. Dođe dan, kada joj
moramo pogledati u oči. Možemo je dočekati kao nakazan kostur i strašilo,
ili kao krasnoga grčkoga efeba. Možemo umrijeti u očaju i grčenju, ili mirni i
sabrani kao sveci.
Domovini također ne možemo izbjeći. Svoj narodni očaj možemo
pretvoriti u pijanstvo i blud, možemo ga pretvoriti u grabljenje i sricanje, ali

125
 Antun Bonifačić

taj očaj je metafizički i nijedan zubar mu ne može istrgnuti korijena. Dok drugi
narodi postoje i govore o sebi, mi moramo biti mrtvi, a da ne mislimo na svoje
Hrvatstvo.
Lako je zaboraviti narodnost onima, koji nijesu nikada sazreli do svijesti o
sebi. Oni su kao djeca, kojima je majka umrla prije, nego što su došli k svijesti.
Ali oni, koji su osjetili, što znači domovina i što znači biti gospodar u svojoj
zemlji i na svojem domu, ti nose u sebi crva, koga če sa sobom ponijeti u grob.
Mi se kerimo danas širom svijeta na razne načine.
Doslovno i propisno kere se izvršitelji Sofine oporuke: njihove bljuvotine
su očišćene; i teški, krvavi posao po rudnicima i ljevaonicama izbrisao im je
miris petoga dana bolje od ijednoga Cotya i Hubigana.
Teže se kere oni, koji ne rade i žele da žive od tuđega rada u ime teškoga
i mučnoga “narodnoga posla". Još se teže kere oni, koji prodaju svoju braću za
srebrnjake i cente, koji denunciraju i špijuniraju po logorima, po uredima, pred
vlastima i pred javnošću, koji pomažu krvnicima i grobarima svoga naroda.

Hrvatska - decimala u temeljima poretka

Pod konac Države Hrvatske došao je u Zagreb Max Planck, čovjek, koji
je započeo dvadeseti vijek svojom teorijom kvanta, po kojima svjetlost ne
izlazi u stalnim mlazovima, nego skače isprekidano i istrgano, i čitav naš
svemir postaje konačno tvar samo pukim slučajem. Naš dragi Stipetić, jedan
od najljepših duhova, koje je otkrila Hrvatska, pozdravio ga je u Klaićevoj
ulici u zgradi Tehničkoga fakulteta i mi smo svi osjećali, da je i naša Hrvatska
neka mistička iskra, neka mala mistična iskrica, za koju treba, možda kao i za
Planckovu konstantu, napisati dvadeset i pet ništica iza decimalne točke, ali
koja je jedan od temelja suvremenoga poretka u svijetu.
Bez oholosti i preuzetnosti mi smo dokazali, da smo takva konstanta
svojim žrtvama. Mi smo dali do sada više žrtava u borbi s komunizmom i
rastvaranjem svijeta nego Engleska i Sjed. Države Američke zajedno.
I naši se mrtvaci kere sablasnim smijehom kostura i fosforesciraju na
početku druge polovice dvadesetoga stoljeća više od ijedne trgovačke neon
reklame, više nego svi hrvatski politički vođe, svi brodovlasnici i tvorničari,

126
 Vječna Hrvatska

svi trgovci i mešetari.

Naši Stipetići i Budaci, naše Sarićke i naši oci Pence, naši ujaci i naši
sveučilištarci fosforesciraju iz ovoga universalnoga kerenja kao svjetionici: tu
nema bljuvotina, ni smrada kerenja.
Naši Meštrovići i Fatheri Georges! fosforesciraju sa Stepincima i čulima,
s Alajbegovićima, Rosanđićima i Kavranima, s Magdićima i Mandićima, s
Uvanovićima i očima Blažićima.

Moramo se grijati na svijetlu mučenika

Isijavanje ovih tjelesa je metafizičko i nevidljivo, ali u "godini velikoga
povratka”, kako je 1950. nazvao Pijo ХН., mi se moramo grijati na tome
nevidljivome i hladnome svijetlu, da možemo živjeti kao pojedinci i kao
narod. Svi ovi naši mučenici su umrli svijesno. Oni su znali, da je Big Brother
Tito predstavnik prevare i laži. Oni su bili fotofori i Kristofori, svjetlonosci i
Kristonosci. Oni su se svi mogli prodati za novce ili časti, svi su mogli špijunirati
i denuncirati, ali oni su ostali vjerni Bogu i Hrvatskoj.
Pola stoljeća hrvatske povijesti je svijesno buđenje sve više pojedinaca
prema svladavanju životinjstva i skotstva u nama. Kroz to pola stoljeća mi smo
od pandura i partijskih korteša sazreli za bukteće žive baklje širokoga Brijega
i branitelja Staljingrada. Seljaci, koji su za gulaš davali glasove presvijetlima
i po izjavi jednoga plemenitoga Pisačića bili spremni, da glasaju na njegovu
zapovijed za njegovu "šarenu kravu”, dali su se batinati na stotine tisuća za
pravicu i izginuli su na stotine tisuća u borbi za tu hrvatsku pravicu.
Između Boga i Sotone, dana i noći, svjetlosti i tame nema sporazuma.
Hrvatski Đavao nazvan Tito može učiti, da je crno bijelo, a bijelo crno; on može
tvrditi da se bori za slobodu i za pravdu; on može paliti i žariti, ali njegovo je
vrijeme odmjereno.

Američko oslobođenje i povratak moralnim načelima

Jedan od aksioma amerikanske politike danas jest aksiom, da će američki
narod pomoći osloboditi svaki narod, gdje vidi i tračak mogućnosti, da se to

127
 Antun Bonifačić

dade izvesti. Kod toga čak ne će ni pitati, da li će to biti izvedeno demokratskim

sredstvima, premda mu je demokracija svagdje konačni cilj. Naši vragovi su
preuzeli sada ulogu protuotrova protiv Staljinizma sve u nadi, da će za nagradu
sačuvati hi'vatski narod kao svoju žrtvu. Međutim "da mobiliziraju slobodni
svijet, Sjedinjene Države moraju otkriti ponovno svoja vlastita moralna
uvjerenja".
Moralni principi i u atomsko doba osnivaju se na čitavome globusu na
Dekalogu i u toj godini velikoga povratka Hrvati se moraju vratiti hiljadu-
godišnjim zasadama hrvatskoga javnoga života. Bog i Hrvati ne smije biti
prazna fraza, kada su za to stotine tisuća izginule, kada smo zato bili mrcvareni,
kidani, rezani, vješani i zatvoreni više nego i jedan narod svijeta. Mi smo se
kerili, dok smo otkrili sebe, ali sada samo slijepci ne vide veličinu naše narodne
žrtve i ljepotu velikoga povratka. Ako je trebalo pola stoljeća rastvaranja,
da nas dovede do Big Brotherisma i proroka gorilizma antropoida Tita, ako
smo u borbi s tim psoglavcima dali deset posto svih Hrvata, onda je "godina
povratka”, godina našega narodnoga pranja, godina naše ćabe, godina sinteze
i oslobođenja.
Kod nas su nestali "biadnici" i "sredniaci”, a ne samo "kulaki” pred knutom.
Naši seljaci se vješaju po svojim lipama i po svojim hambarima i čini se, da će Big
Brother Tito i njegovi lažni Mojsije svladati Boga i Stepinca. Urke i sledovateli
igraju se Zrinskog i Frankopana.
U Rusiji nazivlju urkama ljude gorile, organizirane zločince, koji ae
pomažu po tamnicama i logorima kao naši po poslanstvima i međunarodnim
uredima. Agenti Uđbe zatvaraju i more po matematskim kvotama, kao što
po tim kvotama objavljuju svijetu svoje uspjehe "socijalizma". Laburistički
narodni oci sada ponovno moraju dati ispričnicu za dvije stotine milijuna
funti trgovačkoga prometa između progresivnih republika i Velike Britanije.
Engleski sladokusci možda ne će osjetiti, da je u krvavim biftecima pomiješano
i ljudsko meso, ali to se ne može dokazati brojkama. I kada se budu kerili na
aladinovom sagu, čut će jedan tajanstveni: "Keep off!"

Poziv Zapadu

128
 Vječna Hrvatska

Dok danas osam stotina hiljada gladnih seljaka čuva stražu Zapada,

dok gladuju djeca i starci, Hrvati se brane od paklenoga kerenja svojih urka

asumpcionietičkom teorijom, vajajući Krista i Bogorodicu, otkrivajući

kršćansko podzemlje u crvenome paklu, izlažući se u centurijama vješalima, u

regimentama logorima. Dok je Ivan Meštrović nagrađen kao najbolji religiozni

kipar sadašnjice, dok se ime hrvatskoga primasa koči kao "uzor svim očevima

i majkama Amerike", dok Karlo Balie iz Rima navješta veliku marijansku

dogmu, naši ljudi trunu po Liparima, po Hiosu i po Vražjim otocima, bore se

po stranačkim legijama, kopaju po tuđim rudnicima i oru tuđa polja, Father

Georges organizira za Krista tuđe podzemlje, a mi vapijemo sa Šuflayem:

"Occidentem appello”.

Još nije prošlo doba velikoga kerenja, ali nastupila je godina velikoga

povratka. Gdjegod se nalazili Hrvati u svojoj bijedi i svome očaju, oni ipak

osjećaju, da se veliki kotač vremena okreće. Veliko kerenje je samo veliki

očaj. U tome očaju moramo postati svi svijesni svojih žrtava i svojih narodnih

ciljeva. Do toga mora doći svaki pojedinačno i bez stranaka i bez stranačkoga

priloga. Svaki mora stvoriti program, kako ćemo se vratiti. I vjerujmo, da

će se jednoga dana naći šaka urana, da otplovi jedan krstaš s kockastim grbom

i doveze kosti onih, koji će se botićevski veseliti, ako se budu vratili samo zato,

da počivaju u kojoj hrvatskoj zadužbini.

U prvoj polovici stoljeća smo slomili feudalizam Habsburga i zapali u

ropstvo Balkana i stepa. U drugoj polovici isplivat ćemo kao slobodan i svijestan

kršćanski narod među slobodne narode svijeta.

"Hrvatska", 1. veljače 1950.

129
 Antun Bonifačić

POHVALA JUNAŠTVA

Erazmo Rotterdamski, vjerojatno najpametniji čovjek svoga vremena,

napisao je "Pohvalu ludosti". Mi živimo u doba, kada je poklano u dva svjetska
rata preko pedeset milijuna ljudi, pa izgleda zaista ludo pisati pohvalu junaštva,
tim više, što se s jednom jedinom bombom može ubiti nekoliko stotina tisuća
ljudi.
Što znači, dakle, u tom vremenu junaštvo? čovječanstvo se polako sigurno
razvija po svojim tendencijama na jednu stranu prema Bogu, a na drugu stranu
prema đavlu: jedni žele biti anđeli, a drugi se zanose snagom i pameću vragova.
Na koju će stranu Hrvati?
Mi se već stoljećima naprežemo i hvalimo svojim kulturnim radom. Mi
smo iz dna duše uvjereni, da nijedan drugi narod svijeta naše veličine nije dao
i ne daje razmjerno više od Hrvata kulturi čovječanstva. Međutim, kamogod
dođemo, s kimgod govorimo, nitko ne zna za naš kulturni rad, a mnogi znaju
za naše junaštvo.
Pod tim junaštvom širi se svijetom također stara priča, kako jedemo djecu
i držimo, mjesto oštriga, po salonima za primanje ljudske oči.
Ja sam morao ražu vjera vati narodnog zastupnika bivše "Jugoslavije"
Manfreda Paštrovića i generala jednoga katoličkoga reda u Rimu, da to nije
istina. Nisam siguran, da li mi je to uspjelo.
Titovi izaslanici su na jednom evropskom kongresu poslali jednoga druga
liječnika, koji je zabavljao svoje kolege takvim pričama.
Sigurno ima među Hrvatima Ijudi-zvijeri, kao što ih ima među Englezima i
Amerikancima, gdje su još uvijek kriminalni romani najmilije štivo. U toj crvenoj
književnosti mogli bismo i mi kao narod dati svoje tipove. Zagorka je obradila
samo jedan dio naše romantike. Naši profesori su uvijek mudro primjećivali,
kako je Ante Kovačić poludio, prije nego što je završio svoj genijalni roman

130
 Vječna Hrvatska

"U registraturi", jer je njegova junakinja Lara, od plemenitaške šoce postala -

hajdučica. To je za naše klasično odgojene pedagoge bilo nelogično. Međutim
za prošloga rata odilazile su profesorske kćeri, četvrtoškolke - u hajdučice.
Profesorima je to bilo sigurno nerazumljivo i nelogično i obitelji su proširile
glas, da su te curice - otišle tetki u provinciju. Ta tetka u provinciji je bila
najveća hrvatska hajdučka družina svih vremena - nazvana Jugoslavenska
Komunistička Stranka.
Hrvati pravom ističu svoj prvi pakt o nenapadanju s papom Agatonom
Svetim. Kad ih je plemeniti i lijepi vitez Zvonimir htio po prvi put izvesti u
"Patagoniju”, oni su ga ubili. Ako je priča izmišljena (kako je vrlo vjerojatno],
pokazuje samo tvrdoglavu upornost i nepomičnost Hrvata. Njima je bilo tako
lijepo u netom stečenoj zemlji, da su radije ubili ljubljenoga Kralja, nego da
pođu oslobađati iza tisuću godina Kristov grob.
Suvremenim diplomatskim jezikom reklo bi se, da su Hrvati bili fanatički
izolacionisti i da su se već 1100. odricali, kao današnji američki konzervativci
tipa pukovnika McCormicka, raznih evropskih planova.
Pop Dukljanin nam je slatkom i milozvučnom prozom dočarao hrvatski raj u
Zvonimirovo doba. Zlato i srebro, divni konji i sokolovi, janjetina i race na ražnju,
savršena policija i socijalno zakonodavstvo izazivali su suze na oči, kao i danas
nama, kada se sjetimo izgubljenoga raja. Međutim, mi ne smijemo zaboraviti,
da su Bosna i Hrvatska i Dalmacija bile zemlje poput francuske Bourgogne ili
Provence, dok nisu Azijati uništili milijune života i slatkost življenja kod nas.
U svakom međuvremenu pojavljuje se kod nas ta "slatkoća života" pod raznim
imenima. Jednom su saloni dubrovačkih gospoja, drugi put Konavoski krajevi,
a treći put razne pinte i križevački statuti s bilikumom, govorancijama i
zdravicama, bez kojih se ne može zamisliti Hrvatske. "Pannonia terra dives in
omnibus”, pisao je već rimski povjesničar (zemlja bogata blaga svakojaka]!
Kada se sjetim svoga muslimanskog kuma na Ilidži, dok sjedi podvinutih
nogu, a nepatentirana drvena turbina okreće janje, koje se peče na ražnju, dok
se iz džezve širi opojni miris turske kave, a momak tanko udara o tamburu
ili cvili na dvojnici, onda shvaćam Zvonimirove viteze: tko bi to sve pustio i
otišao u Patagoniju, da kao tužni prognani Gaucho Martin Fierro narice za

131
 Antun Bonifačić

izgubljenim rajem? Tko bi zamijenio lov na sokolove bogumilskih vitezova,

lov na zubace otočke vlastele za ne znam kako goleme argentinske šnicle u
restaurantu Napoli?
Zemlja najoduševljenijih ljubitelja mira, uvjerenih pacifista, koji imadu
stotine nepoznatih klasičnih plesova i divna salonska odijela: divne bijele
muške hlače i haljetke na rukavima obrubljene čipkama, ženske s tisućama
šara i bora, nije sigurno zemlja ratnika ni divljaka.
Hrvatska je puna pjesama, plesa, boja, pisanica, tikvica, najljepših
evropskih nošnja, najboljih volova (u Beču oduvijek najbolje volove zovu "Die
Kroaten"), najslađih repuševskih račića, ličke i otočke janjetine, slasnih riba i
kolača, mirisne šljivovice i omamnih vina.
Tko može kazati, da su prema tome Hrvati narod pandura, graničara,
janjičara, galeota i emigranata?
A ipak to jesu.
Mi smo strastveni pacifisti i seljaci, zadrti u zemlju kao bumbari i krtice.
Mi hranimo po Podravini volove s pogačama, po Slavoniji svinje sa sirutkom;
mi nosimo na ramenu kopanje zemlje po primorskim lijehama, ali usprkos toga
mi moramo poći za Zvonimirima i Krešimirima, za presvijetlim banovima i
svijetlim cesarima - u borbu.
Mi smo dali više žrtava, nego Englezi i Amerikanci zajedno u prošlome
ratu, isto tako, kako je Austrija crpla iz naše Vojne krajine više vojnika, nego
iz ijedne druge svoje pokrajine. Mi smo dali sultanima više velikih vezira i
janjičara, nego Anatolija i Arabija zajedno; mi smo dali više veslača i konjanika
Mlecima, nego ijedan drugi narod!
Ovo dvojstvo hrvatske prirode sigurno je najveća opreka naše duše: krotki
seljaci, što plešu u čipkastim nošnjama i zanose se Gandhijevsko-Tolstojevskim
pacifizmom na jednoj strani i mrki Domogojevi strijelci na drugoj (Dux
pessimus Croatorum - najgori hrvatski knez!).
Na jednoj strani Kristova ljubav i evađeoska krotkost s budističkom
smirenošću (ne opiri se zlu!), a na drugoj konji od megdana, topuzi, koplja,
toljage i Schmeisserice.
Nikada ne ću zaboraviti dva plava momka oko Capraga u vlaku 1944.

132
 Vječna Hrvatska

g., dok jedan drugome objašnjuje, kako se za pet kilograma bakra može od
Nijemaca dobiti nova, novcata Schmeisserica. Ovaj plavi vitez dvadesetoga
vijeka zagrcao se više, nego ijedan Hrvat pred ikojom umjetninom Klovića,
Vranjanina i Meštrovića. Isto tako su njegovi pretci sanjali o konju od megdana,
o topuzima i mačevima, pa je jadni general Praunsperger samo naslutio razna
hrvatska oružja od Irana do Bleiburga. Taj Olovni grad, koji je tučom olova
pobio najljepšu hrvatsku vojsku svih vremena, nije ubio hrvatskog junaštva.
Američki radnici predlažu svojim državnicima, da naoružaju sve one
narode, koji se bore protiv boljševizma. Nitko sigurno više ne želi mir od sitih
i bogatih Amerikanaca, ali oni kao suvremeni Atlasi: nose na ramenima globus
i malo sunce u obliku atomske bombe.
Truman je doduše rekao: "I like old Joe. He is a decent fellow, but he is a
prisoner ofthe Politburo”. (Volim starog Jožu. On jezgodan drug, ali je zarobljenik
Politbiroa”). Goebbels, koji je imao zmijinski jezik za svoje protivnike, napisao
je u "Das Reichu"-u sigurno najpohvalniji članak protivniku, slaveći Trumana
kao poštenjaka i časna Čovjeka. Seljački sin, samouk i siromah Truman je
svojom pobjedom odraz takozvanoga "maloga" čovjeka u Sjed. Državama
Amerike i Hrvati su mu dali svoje glasove. Prema tome, hrvatska emigracija
ima u Trumanu bez sumnje sklonog čovjeka, a jedan Nick Bezić u Aljasci mogao
bi mu iskreno i pošteno iznijeti naše muke, kada bi to sam znao.
Nikola Bezić je došao s pet dolara u Aljasku, i sada tamo ima rudnik zlata,
zrakoplovnu liniju i najveću ribarsku mornaricu. On je dobio od američke
vlade milijun dolara, da organizira ribarenje na Tihom oceanu. Spada među
najistaknutije demokrate i daje velike doprinose za demokratsku stranku. Kada
je bio Truman u Aljaski, slikao se je s njime u čamcu: velik, krupan Bračanin,
Selfmademan, koji nije zaboravio hrvatski, na nesreću! Velim, na nesreću, jer
naši pravi Hrvati ga nijesu znali uputiti i objasniti mu, što znači biti Hrvat,
ali ulovili su ga Titovi agenti kao onoga balavog guslača, glupavu primadonu i
tužne radnike. Dao je tisuće, a sa drugima milijune dolara, da se pobiju stotine
tisuća Hrvata.
Kada je uvidio, kako su ga vragovi prevarili, povukao se je iz svih vražjih
stupica i zamka Titove špijunaže i bavi se svojim poslovima a na Hrvatsku je

133
 Antun Bonifačić

zaboravio, kao i ostali bogati Hrvati. Da se nađe barem jedan naš čovjek, da
tom našem plemenitom otočaninu objasni, kako stvari stoje! Ali zamislite,
koliko bi mu trebalo pripovijedati! Njegovi od kuće sigurno nešto pišu, ali kada
bi Nick Bezić mogao razumjeti moj članak, on bi sigurno poskočio, kao uvijek
Hrvati u svojoj povijesti, i rekao bi, da samo oni Hrvati nešto znače, koji su
kadri žrtvovati svoju glavu za tisućgodišnju fikciju, koja se zove Hrvatska.
Mi se nalazimo između dviju hajdučkih družina s pravoslavnim
generalštablerima i diplomatima: jedni su četnici, a drugi su Titovci.
Kako se možemo drukčije boriti s te dvije hajdučke družine, nego trećom,
hrvatskom borbenom družinom?
Stari austrijski i vlaški vic, da Hrvati ne znaju, što hoće, zamijenili smo u
XX. st. geslom, da Hrvati znaju što hoće, i da to hoće odmah. Želimo hrvatsku
državu, koja nije nastala 1941. godine, već, koja je pravno postojala neprekinuto
i međunarodno priznata sve do 1918. godine, a onda je samo prevarom
"utrnula" nekoliko godina.
Vaclav Vilder znade za bankovni safe, gdje se nalazi Pašićev brzojav
Pribićeviću iz Pariza, u kojem zaklinje Svetozara, da se požuri i potjera Hrvate
čim prije u Beograd, jer će inače sve propasti sa strane tvrdoglavog Wilsona,
pukovnika House-a i poštenih Anglosasa. Vilderov prijatelj Beneš je krvavo
platio svoju zabludu i pokajao se je prije smrti za svoje političke zablude.
Većeslav Vilder treba se prije smrti odužiti Hrvatskoj za sve, što mu je dala, i
iznijeti, što znade o Pašićevu telegramu i švicarskome safu. On nije sam, koji za
to znade, ali on je uvijek slavio demokraciju prema nasilju i očitao je bukvicu
prijateljima, koji su tu demokraciju izdali. Ja molim Većeslava Vildera, da se
prije smrti oduži Hrvatskoj kao Pavle Ritter Vitezović, Ljudevit Gaj i Josip Juraj
Strossmayer, koji su se tako proželi milinom i čarom Hrvatske, da su postali
borci za njezinu slobodu. Masaryk i Beneš bi to sigurno učinili!
Najveće je junaštvo staviti sve svoje snage u službu vlastite domovine!
"Hrvatska", 25. XII. 1948.

134
 Vječna Hrvatska

SUMRAK BOGOVA

Živimo u doba logora: elite izlaze i ulaze u ta čistilišta, koja su Englezi prvi
put izmislili za Bure početkomdvadesetoga stoljeća, boljševici ruski povećali,
a Nijemci znanstveno usavršili.
Sada teško da ima naroda, koji im nije dao narodnipečat. Posljednji oblik je
talijansko đemokristianskomešetarenje šćava za ratne zarobljenike u ime dvije
tisuće godina rimske i kršćanske civilizacije. Metafizičkiim je dao oblik češki
Židov Kafka i francuski filozofSartre. Mi smo svi u tim sudbinskim logorima, u
kojesmo došli, a da nas nitko nije pitao, s nepoznatom krivicom, i iz kojih ćemo
biti pušteni na slobodu ili osuđeni, ada ne znamo, kako ni zašto. Kršćanstvo
nam je dalo i nato odgovor. Dolina suza i istočni grijeh su baštinaAdamovih
potomaka i Evinih srčika. Baudelaire jednomveli, da ima vrlo ozbiljnih razloga
žaliti one, koji nevóle smrt.
Međutim ljudi, koji vole djelovanje od rečenica istihova "mašu rukama",
grade kule na pijesku, osnivaju kraljevine i progresivne republike. Usput kao
štakori, izjedaju i glođu lubanje, napajaju octom i skopalaminom, kidaju udove,
peku na ražnju i u plinskim komoricama.
Kao što smo uspjeli čitavim nizovima Du Pontskihkemičkih analiza doći
do lijeka za pomlađivanje i domaslaca iz ugljena, tako je nauka naoštrila
pandže,kljove i očnjake atomskoga pračovjeka. Krapinaci Oak Ridgeovac su
rođena braća: jedan je razbijaolubanje kao orahe toljagom, a drugi je naslikao
apokaliptički lik žene atomskom bombom iznad Hiroshime.
Naši mali, individualni grijesi primaju generalštapske dimenzije. Lako je
prebacivati grijeh na druge.Ako smo svi jednaki, onda nitko nije odgovoran.
Akoje kriv zrak, atmosfera, sredina, stoljeće, pojedinac jesamo proizvod, kao
i klinci i Batine cipele. Jesmo lisvi atomi jedne rasprsle kriminalne atomske
bombe, ilismo samo stavljeni na kušnju, da pokažemo svaki svojeotiske prstiju?

135
 Antun Bonifačić

Otisci prstiju komunističkih elita dobivaju od danau dan sve veće dimenzije
i Tito najavljuje, da ćemo joškoješta saznati, čak optužuje Ruse, da su rasisti,
dok mu oni vele, da je fašist i u Hitlerovoj službi od 1942., a u Engleskoj od 1943.
Goebbels je imao pravo, kada je tvrdio, da se velikim lažima lakše povjeruje
nego malima, ali istina je također, da nam je teško vjerovati u mogućnost
značajeva, kao što je bio madžarski ministar Rajk. Rastvaranjetvari i ljudske
duše došlo je istodobno na svijet. Već od 1900. bečki Židov Freud proglasio je
spol kao pokretač svih naših radnja, a njegovi nasljednici stvorili su zanimanje
od onoga, što se kod katolika zove ispovijed. Ljudi sjede na couchima i pričaju
svoje komplekse liječnicima, koji zato ubiru po pedeset dolara na sat. U Sjed.
Državama već ih ima na tisuće. Slane ribe, adrenalin, skopalamin i oktedron,
da ne govorimo hipnozi, pomažu policajcima, da se ljudske duše prikazuju
na platnu u svojoj metafizičkoj golotinji. Lupanje vrećama pijeska uz svirku
gramofona i sevdalinka spada u staro glavnjačko gvožđe.
U našu književnost je ušao Šime Balen sa svojom "Ispovijedi” i slavospjevom
Ozni mnogo dublje od stotine lirskih poletaraca. Taj borac sviju hrvatskih
ideologija završava karijeru s dva znamenita pisma, kojane smijemo propustiti
ni u kojoj budućoj antologiji hrvatske književnosti, da potomstvo vidi, do čega
su došli naši Zrinski i Frankopani dvadesetoga stoljeća. "Milo moje serdce"
klasičnog hrvatskog junaka pretvorilo se u slavospjev oznaških babica, koje
majeutikom staroga Sokrata objašnjuju, razotkrivaju i uvjeravaju nježnije od
majke i drage, tko je tko i što je što.
Hans Frietsch je opisao na klasičan način, kako jeu Lubianki bez prisile, bez
udaraca, ali mučen glađu i žeđu na jednoj strani, a lukulskom trpezom na drugoj,
sazreo, da svoj bijedni život spasi svim mogućim priznanjima. Najstrašnije,
kako veli, bio je mamac savršenog praštanja u isto doba, dok je bio najbliže
smrti. Ti krvnici s amerikanskim cigaretama i majonezom sliče na asesorskog
ili tajno savjetničkog đavola Fjodora Nikolajevića. Kako pokazuje Šime Balen
te ekscelencije su već u službi krojačkog kalfe Rankovića. U isto doba čitamo u
hrvatskim američkim novinama roman o čarugi, Đurđici Agićevoj i Ispovijed
Šime Balena. Psihološki razmak trebalo bi izračunati u geološkim periodama.
Hrvatsku povijest je bolje opisala Zagorka od Tadije Smičiklasa, Vjekoslava

136
 Vječna Hrvatska

Klaića i Ferde Šišića, ali ni u svojoj jurićevskoj mašti nije stigla do ovih nježnih
junoša, poput našega šime i njegovih vlaških guvernanta.
Hrvati nisu svijesni, da su u drugom svjetskom ratu došli po svojim
značajevima u trinaesto stoljeće i da je naša književna tematika obogaćena s
nekoliko ljestvica. Jedan Amerikanac je sada napisao veliku studiju o Vlasima.
Zato je naučio staro i novogrčki, ruski, bugarski, madžarski, hrvatski, francuski,
njemački i latinski. Svoju studiju je tiskao u reviji "SPECULUM”. Tu citira grčki
citat o Vlasima, kojima ništa nije sveto i kojima se ne smije nikada vjerovati.
Spoj ovih prastarih rasa s marksizmom dao nam je suvremene heroje za buduće
hrvatske romane.
U kiselini i smrdljivim tekućinama, koje sada izbacuju marksistički tvorci
sviju frakcija, moramo pomno tražiti zrnce istine. Kada Tituška govori o
svome bivšemu predstavniku Brankovu, da je defraudane lopuža i špijun, kada
međunarodni novinski savezi odbacuju Titove novinare kao fašiste iz svoga
saveza, kada Tito priča, kako je dijelio pare evropskim komunistima, onda
"historija će pokazati, da smo mi čisti i u pravu: a doći će vrijeme, kad ćemo mi
moći i malo jasnije i detaljnije iznijeti sve te stvari. Danas još nije vrijeme za to,
još je to nezgodno”.
Imena 1200 španjolskih boraca, proglašenih za međunarodne špijune,
i ruska tvrdnja, da su svi Titovci špijuni, zaslužuju posebne knjige. Kako su
bezazlene bile naše Marije Jurić Zagorke! Kako su bili jasni zapletaji Šenoine i
Tomićeve "Kletve"! Kako su sve naše plavojke ostarjele! Crveni Titovi vitezovi
ustali su čitavim rezolucijama, da brane Gošnjake, Mrazoviće, Soblera, Nada i
Maslarića. Moskva ih optužuje, da su iz francuskih logora Saint Cipriena, Girsa
i Vernona prebačeni kao agenti Gestapoa u domovinu i organizirali revoluciju
kod kuće kao i 150 drugih španjolskih boraca. Komunisti uvijek govore istinu,
pa je teško izabrati između prave istine i laži, ali slučaj Oskara Juraniča i Franca
Barlea, koji su za vrijeme rata kao špijuni Gestapa vršili zločinačka djela po
logorima, ne taji nitko.
"Hrvatska", 15.1.1950.

137
 Antun Bonifačić

VRIJEME I PROSTOR

Vrijeme, prostor i more su veliki kotao, u kojemu sesada kuhaju hrvatski

bjegunci. Iza more glada i straha, gdje smo kao prestrašene zvijeri osjećali,
da suporušeni svi zakoni ljudske i Božje pravde, da zločin ivlast znače isto, da
su pošteni ljudi čitavoga svijeta izvršioci naloga najvećih zločinaca povijesti,
sada polako otkrivamo, da su velike države poput djeteta, koje vlastitom palcu
nudi žemičku ili poput ogromnih životinja, koje žderu vlastiti rep, jer "ima
toga toliko”, dane dospijevaju razlikovati, što je dio njihova vlastitogatijela,
što im škodi i što im koristi... Veliko kolo vremena se opet vrti, "a tko bi doli
gore ustaje”. Polako, stidljivo kadgod, i sa preprekama, otkrivaju se zavjese
nad petnaest milijuna robova, koji umiru u ratama od tri milijuna godišnje,
po izjavi predsjednika poljske vlade u emigraciji slavnoga branitelja Varsave,
generala Bor Komarovskog. Koliko ima naših među njima, znade samo Bog.
članci jedne bjegunice iz naše Domovine, objavljeni u američkoj štampi,
pobudili su senzaciju. Ona iznosi podatke o stotinama naših ženai muževa,
koji umiru živi u sovjetskom paklu. Arhivi američkih i engleskih obavještajnih
ureda su puni podataka, koji će izaći, kada bude podesno, prema modernom
američkom izrazu "timing”, kako je prevedena rečenica iz Solomunovih
Izreka: "Ima vrijeme, kada se veseli, ima vrijeme, kada se žalosti”, i t. d., ili
"ima vrijeme, kada je bijelo crno, i ima vrijeme, kada je crno bijelo”. Promičba
je samo primjena modeme nauke o ljudskoj duši: čovjek je najplastičnije od
svih stvorenja Božjih. Od njega se može učiniti anđela, zvijer, đavla. Njega se
može "odgojiti” kao što se dresira vučjaka i gorilu, čitavi narodi gledaju svijet
kroz nametnute zelene ili crvene ili žute naočare. Godina danaje dovoljna, da
"atomskim” bombardiranjem rastvori dušu čitavih naroda.
Mi imamo razloga da plačemo zbog naših jadnih mladića kod kuće, koji
su u tom užasnom loncu znanstvene, materijalističke promičbe. Na isti

138
 Vječna Hrvatska

način nijesukrivi naši zavedeni iseljenici, što su preko štampe, radija i kina
postali oduševljeni pristaše Titovi. Naši najpokretniji duhovi sa obale najjače
su upili taj otrov, ali nadajmo se, da će se također prvi toga otrova riješiti,
kada se kolo zavrti u protivnome pravcu. Čovjek, kojine može proučavati
zakone društvenoga života i povijest1 ljudskih skupina, a nosi u sebi nevinost
primitivca, nužno primi nametnute laži službenih promičbenjaka kao sadržaj
vlastite duše.
Čitavo stoljeće su Srbi svijesno rastvarali Hrvate ujugoslavene, da ih onda
pretvore u Srbe, a danas u eurazijce i boljševike, a samo četiri godine smo
mogli govoriti vlastitim riječima vlastitome narodu.
1 to u doba, kada su nam palili kuće iz zraka i iz šuma, kada smo bježali u
skupinama od stotina tisuća duša pred tuđincima, koji su nas htjeli pojesti kao
mravi jastoga.
Sada vrijeme opet govori za nas, ali još smo slabi i prestrašeni i nemamo
sredstava, da osvajamo svaku hrvatsku dušu vlastitim riječima. A hrvatski
svećeniciu Domovini moraju tražiti "dozvolu obrta”, da mogu propovijedati
Riječ Božju ...
Prostori, u kojima se nalazimo, udaljeni do desetak tisuća kilometara
zračne linije od vlastite Domovine, dat će mnogome od nas prvi put priliku, da
gleda na sebe i na vlastiti narod iz ptičje perspektive.
Mi smo jedan od najtvrđih i najtvrdoglavijih naroda svijeta. To se vidi
po obilju narodnih običaja i nošnja, koje smo sačuvali, dok su ostali narodi
to izgubili pred stoljeća. Mi ljubomorno čuvamo svoje oznake i svoje običaje,
zato smo od Karla Marksa proglašeni"natražnjacima". Mi nosimo u U. S. A. i
Argentinu svoje običaje iz Krašića, Konavlja i Kreševa. Mi nosimo sa sobom
sve svoje mržnje, sve svoje ljubavi, svesvoje sudove o ljudskoj vrijednosti, sve
"rangliste”, protokole i ceremonije. Mi nosimo sa sobom svih deset hrvatskih
stranaka (koliko granica, toliko stranaka:jedni za, drugi protiv). Za švicare
vele, da sa sobom nose po svijetu svoje ledenjake, a mi nosimo hrvatsku mržnju,
naglost, jal, tvrdoglavost, osjetljivost i oholost. Mi vucarimo preko Oceana
krapinskoga pračovjeka iiranske, keltske, ilirske, gotske, hunske, avarske i
slavenske pređe. Po zakonima tajanstvenoga nasljeđa iznas govore često Obri

139
 Antun Bonifačić

i Huni, bijeli i crni Vlasi, svi tamni likovi "vukova i arslana”.

Tu nastupa tajanstvena moć prostora. Prostor treba, da nas izvuče iz
mračnih prostora vraćanja nižem i životinjskom; prostor treba da rastvori
naše oči za više,šire i skladnije; prostor treba da u nama tuče Borne, i janjičare
i pandure, da nas poveže u skladnoj šahovskoj ploči našega prastaroga grba sa
kraljevskim kockama.
Prostor treba da nam objasni zakone, po kojima narodi napreduju i padaju,
da nam razjasni zašto smobili slabi i kako moramo raditi, da postanemo opet
jaki, a da ne budemo tuđi "psi čuvari”.
Prostor treba konačno da nas sve uvjeri, da se ništa ne postizava
životinjskom snagom, nego ustrajnim izgrađivanjem, vezanjem snage s
pameću, vjere i oduševljenja s pravom i pronicavošću.
Iz prostora ćemo zaključiti i doba, kada je zemlja postala - (zbog svladane
brzine) - dvije stotine puta manja nego u ilirsko doba, da moramo dvije stotine
puta više povezati svoju budućnost s okolinom i sa politikom "zemlje-globusa”
kao cjeline. Svaka naša buduća vlada bit će samo dio i funkcija buduće svjetske
vlasti. Doprinesimo svojim radom i svojim žrtvama, da ta buduća vlast ne bude
u protivnosti s našim idealima slobodne Hrvatske Države!
"Hrvatska”, 1. svibnja 1948.

140
Vječna Hrvatska

141
Antun Bonifačić

SITUACIJA

142
Vječna Hrvatska

143
 Antun Bonifačić

DEKLASIRANI I DOTEPENCI

Gospodin Krleža, koji je promatrao ulazak partizana u Zagreb 1945.

godine, vidio je poderane bašibozučke figure, kako se šuljaju asfaltiranim
agramerskim ulicama isto tako, kako su se šuljali njihovi pradjedovi uz turske
čete nekoliko stoljeća prije. Jer ti Vlasi, Bašibozuci ili Srbi Prečani doprli su
posvuda samo dogranica, do kojih su doprli Turci. Njihov ulazak u Zagreb
svibnja 1945. bio je vrhunac političke pameti i javnog djelovanja marksiste
Frica Krleže. Taj dan nije bila pijana gozba milovidnih gospođa i hercig pucica
agramerskih. Taj dan nisu staleži i redovi držali zdravicu milom maršalu i
ljubičici bijeloj ni njegovim Kočama, Žeželjima i drugim "narodnim herojima”
narodno oslobodilačke vojske, jer svima je bilo jasno, da su spiskovi žrtava
spremni i da započinje strijeljanje u zatiljak. Toga dana su Vranešići i Puceki,
Grgeči, Haleri bili već samo uvjetno na slobodi: njihove glavesu trebale pasti
kao dokaz, da je konačno kraljevski, slobodni grad Zagreb postao srpsko
komunistička palanka i da Hrvati moraju platiti glavom, što su se usudili
vjerovati u kontinuitet hrvatske državne misli, hrvatske književnosti i
hrvatske ljepote. Od toga danapao je mrak na Hrvatsku pod maskom Marksa,
Engelsa i Staljina, ali s mišicama raznih Jovana, Jovanka i Persa i s ideologijama
raznih Pribičevića i Budisavljevića, koji su konačno zavladali Zagrebom kroz
svoje komunističko socijalističke Strohmanne.
Svi, koji su imali prije prilike, da gledaju po raznim zarobljeničkim logorima
te Milane i Milice, znali su, da je Balkan bio ponovno u pokretu, da uništi sve,
što sezove zapadna kultura u Hrvatskoj. Od katedrala dobiskupa i nadbiskupa,
do linija i stihova hrvatskih pjesnika i umjetnika sve je došlo na indeks raznih
vlaško paroških zetova i masonskih viših stupnjeva: sve ideje zapada i istoka
dobile su iskrivljenu liniju balkanskih lažnih zrcala: najveći grijeh u Hrvatskoj
postalo je biti Hrvat, slobodan, nezavisan, koljenović i domazetović... Te

144
 Vječna Hrvatska

poderance i smrdljivce dočekali su deklasirani Fricevi i ostarjele čuče kao da to

nisu futavci, skunksi i ušljivci nego nosioci dvadeset i drugoga stoljeća, heraldi
slobode čovjeka i prava građanina, gdje će biti izmetine i dragulji, remek djela
i loše kopije konačno jednakopravni i izjednačeni.
Da dokažu autohtonost uljeza pozvani su svi Hrvati bez obzira na
stranačku pripadnost u Gospiću i Otočcu i bezbroj drugih mjesta od nove vlasti
na preslušavanja, s kojih se više nisu vratili već su ih sinovi i žene nosili mrtve
iz gajeva i šuma na leđima. To je bilo drugo narodno oslobođenje s geslom:
"Smrt fašizmu, a sloboda narodu!”
Već deset godina prije čuli smo jednu generalsku kćerku (i to. ne šumskoga
nego kajmakčalanskoga generala): "Ako Hrvatima nije pravo, zašto se ne
isele?” Beogradska strina je izrazila misao čitavoga šumskoga oslobodilačkoga
naroda, koji je shvatio već davno, da milina života u "zapadnim delovima naše
otadžbine" nadmašuje Balkan, pa su Srbi, Crnogorci navalili poput skakavaca
na sva bolja mjesta u državnoj službi preko Drine. Danas su Zagreb, Rijeka i
Istra prepuni toga balkanskoga cvijeća, a od svih Hrvata avansirao je samo
Miroslav Krleža za člana Srpske Akademije.
Od poturčenoga kanonika Filipovića do 23 velika vezira Hrvata, koji su
gradili tursku imperiju, Hrvati su imali odmetnika kao i svaki drugi narod. Ali u
dobavelikih vezira nije postojao narodni osjećaj, a gospodin Krleža već trideset
godina hoće da govori u ime hrvatskoga naroda, u ime progresa i humanizma.
Kao takavje ušao i u UNESCO i piše predgovore za izložbe u Parizu i USA.
Međutim rušeći sve hrvatske predstavnike vlasti i rugajući se svakoj hrvatskoj
državnoj organizaciji, Krleža svijesno služi uništavanju i podvrgavanju
hrvatskoga naroda Balkanu. Kao da je prvi vritnjak, koji je doživio u Beogradu
iza vritnjaka u Pešti, udario pečat za cijeli život. Uz "deklasiranog" djeda i
"deklasiranu" baku imamo i deklasiranog unuka, a zbogte deklasiranosti treba
žrtvovati čitav hrvatski narod martolozima i bašibozucima, srušiti crkve, u
kojima djed ne može orguljati, pobiti nadbiskupe, pobiti inteligenciju, koja se
protivi, pobiti glupe seljake i zatucane radnike, koji ne viču "živio" vlastitom
uništavanju.

145
 Antun Bonifačić

MOJSIJE GOVORI

Naša prošlost i budućnost u kalkulacijamaMoše Pijade

Čitati govor Moše Pijade od 29. studenoga 1948. znači pravi užitak za
školovane dijalektičare. Dok sedrugi gube u riječima i optužbama, dok drugi
trebaju mutne rečenice i nejasne izraze, Mojsije govori kao predak na gori
Nebo. Njemu je sve jasno, jer on zna,što hoće. Iako je tobože slikar i potomak
čaršije, onje rasni rabiner sa žicom proroka, kao da je iz Neftalijeva plemena
vidovnjaka. Mi poznamo ovaj stil od proroka Jeremije do Barucha, nazvanog
Marksa. Predčitavo stoljeće on nam se zagrozio: "Mi ćemo se jednoga dana
Slavenima krvavo osvetiti!" ("Marx i Engels").
Moša Pijade je održao riječ, preveo je "Sveto Pismo”i proširio ga za vrijeme
kraljevske srpske diktature posvim izlozima naših knjižara. Prije rata nisu
knjigeM atice Hrvatske bile ni u jednom izlogu zagrebačkih"hrvatskih" knjižara,
ali Marks-Pijadin "Kapital" bioje posvuda, kao i danas, čovjeka hvata mistička
jeza pred ovim proročanstvima i logičkom snagom marksističkih vidovnjaka.
Dođe mu, da pomisli, kako smo mi potomci vezanih, seljačkih primitivaca,
kojima se je mozak prilijepio za tlo, za konkretno, za stvari, za opipljivo, za naše
oranice i granice. A oni su predstavnici duha i napretka, savjest svijeta, koja
predviđa ljudsku budućnost, dok to trome životinje kao poteze šaha ne mogu
naučiti. Oni su pastiri, a mi stoka, koju vode na lokvu, da se napije, jer bi inače
poginula od žeđe uz pune bunare vode. Julien Benda isto ovako superiorno,
kao i Moša Pijade o nama, govori o Francuzima. Mi smo svedeni na decimale
i postotke, mljeveni smo i tucani kao brašno i šljunak, kao gnojiva i rudače. Iz
nas se mora iscijediti nečist, mora se pobiti reakcija, otesati uglovi kvrgavih
lubanja i izbočenih jabučica. Zagorac Tito bi rekao, da nas se mora "isprašiti
po leđima" ili "v red spravit”. 1 oni kao majstor Đavo i njegov šegrt, pokazuju
kretnjom cirkuskih pelivana: "Gledajte naš rad. Evo, što smo učinili”. Tito,

146
 Vječna Hrvatska

naravno, nije majstor nego šegrt. Majstor je Mojsije Pijada, koji već desetke
godina začarava naše ljude svojom pričom o Kanaanu. Kao i pradjed, i naš
Mojsija priznaje, da su spalili 260.000 zgrada (što stanbenih, što gospodarskih),
U samoj industriji oštećeno je ili uništeno 1787 objekata. Stradalo je preko 2 i
pol milijuna grla krupne i sitne stoke. Preko 80 posto željezničkih pruga je bilo
razoreno, srušeno preko 50 mostova i t. d. i t. d. O poklanim ljudima uopće ne
govori, jer čovjek još ne kotira ni na jednoj burzi svijeta, usprkos svih glasanja
o pravima čovjeka i građanina. Kao nekad na Egipćane, i na nas su navalili sve
nevolje i kugu i glad i rat, pošasti i sušu, da se ostvari program Mojsija Pijade,
zasnovan u zidinama Mitrovice i proročanstvima Karla Barucha.
Kraljevski diktator je nestao po zakonima srpskohrvatskih dijalektičkih
suprotnosti; nestali su Quislinzi po zakonu socijalnih suprotnosti, i Čelično
pero udesa iznijelo je proroka Mojsiju, da nam ispriča u potankostima i
decimalama našu prošlost i našu budućnost. Poklani, povješani, razjureni
i raspršeni slušamo ovo Mojsijevo navještenje kao krdo volova. Kao naši
dobroćudni purgeri, morali bismo nakon toga plaćati crvenu pomoć, upisati se
u pučki front ili čekati na "krunu mučenika”. "SOBS BONA CROATAE EMIGRARE
DOMO” rekao je Krleža Miroslav, koji nije nikada u svome životu napisao tako
pohvalne kritike kao Mojšiji Pijade. On je pisao o Michelangelo i Goyi, o Buliću
i Račiću, ali nigdje nije našao riječi ushita, kao pred slikama Moše Pijade. On
ga je začarao kao zmija čvorka i naš Fric je pustio rabinsku bradicu i natukao
crni proročki šešir, da se približi svome idealu i postane Ivan Krstitelj njegove
"gay science".
Ta "vesela nauka” pretvorila je Hrvatsku u groblje, veće nego ikada u našoj
povijesti. Ta vesela nauka pretvorila nas je u tamnicu, logor, špijunsko leglo,
Sodomu i Gomoru. Ljudi sa sveučilišnom izobrazbom i kvalificirani radnici
moraju raditi za plaću, s kojom nemogu kupiti šest kokoši na slobodnom tržištu
mjesečno, a tko ode, gubi državljanstvo. To se zove "progresivna demokracija"
i "vlast naroda”. A Mojsije Pijada i Miroslav Krleža drže govore, i samozvani
jajački maršal, odnosno lice nazvano Josip Broz ili Tito, građi u Kumrovcu
hotel za 25 soba, u stilu plemenitaške kurije, da narod hodočasti kumrovačkim
jaslicama i pjeva aleluju s anđelima za svu prolivenu krv, dok na dan Božića

147
 Antun Bonifačić

mora raditi ko na svaki radni dan.

Tisuće hrvatske djece i inteligenata ("onih dolje”) moraju učiti napamet
lenjinističko marksističke bljuvotine (štampane u 2 milijuna primjeraka) i
ravnati se po njima, kao cirkuski konji.
U isto doba piše dopisnik "Timesa”, kako narod čvrsto stoji uz Tita, a muče
ga samo materijalne poteškoće, da uvjeri i posljednje tvrdoglavce, kako je
dijalektika Mojsija Pijade i Josipa Broza istovjetna sa zakonima napretka i s
našom narodnom sudbinom.
Zatvorena su sva vrata i slabići, bijeni po tuđim vratima i logorima, mogli
bi zajaukati: "Eli, eli, lamasabaktani! - Bože, Bože moj, zašto si me ostavio”.
Isto tako došao nam je Ferdo šišić, stari liberal i demokrata prvoga listopada
1934.: "Propadosmo, Hrvatskenema više. Ugušit će nas ovaj srpski kraljevski
diktator!”. Iza tjedan dana sjećali smo se strašila iz Mažuranićeva epa. Kao
smiješne Lisenkove tvrdnje o nasljedstvu, kojima bi se boljševicima omogućilo
da odgojegeneracije umjetno stvorenih biljaka, životinja i ljudi,željezna logika
Mojsija Pijade i Tita Broza je samomajstorsko prikrivanje istine. Po omjerima
i razmjerima brojeva, usprkos nafte, koju još uvijek šalje AnaPauker, usprkos
strojeva i ugljena iz češke i Poljske,usprkos ugovora s Poljskom i Engleskom,
skriva se —strah. Strah pred samoćom i sudom, svijest, da KremljeČeka na
njihove glave, kao nekada sultan u Stambulu,da im je izručena zelena prorokova
vrpca smrti. Odakle će doći taj lom: od kulaka, koji ne obrađuju zemlju, od
fanatika, koji misle, da bolje razumiju zakone dijalektike od reakcije, koja diže
glavu i šuška uznemirena kao stoka pred olujom?
To znade samo Bog, koji je dobio izgon iz Jugoslavije, a njemu su postavili u
zamjenu Mojsiju Pijađu igenijalnog maršala iz Kumrovca i Jajca.
Njihove planove gledali smo kao "Valpurgisnacht”u Faustu, kao
ročište đavola i vještica u narodnim pričama. Ali to su samo uvijek mračna
"sredovječna" razdoblja, ponoćni sati, kada slobodno šeću utvare, iza kojih
grane dan i sunce.
"Hrvatska", 1. ožujka 1949.

148
 Vječna Hrvatska

TRIDESET MILIJUNA DOLARA

Trideset srebrenjaka i suha smokva Jude Iškariota, povećani za nekoliko

ništica, objašnjuju u Kremlju tajnu jadranske gubemije. Arhanđeo Ždanov
umire po nalogu centralnoga Komiteta stranke, a "ljubičica bijela" se šeće u
bijelim čizmama u špaliru svojih najvjernijih sa smajšericama. Po dvije ulice sa
svakestrane one ulice, kroz koju prolazi Tito, prazne se odpodruma do krova.
Ta, engleske karikature prikazuju Josipa Visarionovića Džugašvilija, kako
se vježba u strijeljanju u Kremlju, a nišan mu je nepokorni zapadni bajan, koji
je napojio svoga konjića u slanoj jadranskoj vodi i napio se "vode od zabitja!”
Bradati moskovski patrijarhe tvrđe, da se američki poslanik šeće po
Beogradu kao domaćin, dok njegovi agenti slobodno vršljaju po zemlji.
Sve kavane i birtije od Maribora do Skoplja šapćui čekaju promjene.
Marijonete se okreću, jame otvaraju. Noć je progutala general-pukovnika Arsu
i još kojekoga, koji je mislio zaraditi koji čin na račun drugara.
Kad čovjek postane general-major, što još može očekivati? A Tito nije
pravo, nego konspirativno ime, i može se prenijeti na svakoga, tko ima dvije
noge i ljudsku glavu. I tako se najpohlepnija crnogorska muha utopila u tešneru,
slatkom putru beogradskih i zagrebačkih milostiva, gdje su Stojadin i drugari
vodili Ciana i dovodili mu snaše, da se razonodi, a Aca zatvarao starijega brata,
da se udavi s jelenima.
Sva je naša povjesnica samo velik zbor pjesama!
Svi ortodoksni marksiste, koji su tako jasno vidjeli crvenu, žutu ili zelenu
liniju na svim područjima ljudske aktivnosti, sada su postali sumnjivi. Svi oni,
koji su kritizirali biologe i kritičare, matematičare i fizičare, sada su došli po
starom boljševičkom običaju na indeks.
Konačno se mijenja ruska rubača za pravi, amerikanski slack. Nylon
čarape i novi tipovi kola su na vidiku. Osiromašjeli Englezi več otvaraju svoje

149
 Antun Bonifačić

benzinske pumpe, a ljepotica Anča, pola pauk, a pola ker, može da mijenja svoje
oprave s parfemom od guščje masti po pustom dunavskom šašu. Pred Titom se
rastvaraju oceani, ako ga ne pojede noć. Trocki je bježao u Tursku i Francusku,
dok se nije smirio u Meksiku!
Reakcija, koja je došla u vezu s kojim američkim ili engleskim narednikom,
nalazi se pred vješalima s još jednom skupinom žrtava, dok se vjerni
prebrojavaju i rešetaju po svim kotarevima i jedinicama od devedeset i sedam
ministara do posljednjega seoskoga agenta OZNE.
Hajdučka družina najnovijega balkanskoga tipa s ideologijom i
diplomatskim pretstavnicima na strani, zaigrala je veliko kolo. Tito i njegovi
više znače gospodarima svijeta, nego sve druge skupine. Oni su odgojeni po
revolucionarnim tečajevima u Odesi i Moskvi, imaju drugove i veze po svim
zemljama željeznoga zastora. Oni su idealno sredstvo za mimo rastvaranje iza
čeličnog zastora.
Njih se ne može platiti ni sa milijardu dolara.
Ideološka patina je najbolji lanac za čete boraca. Tu se zlato i vlast zamataju
u staniol borbe za budućeg čovjeka i novo društvo.
Ali vlaški balkanski elemenat je suviše toga doživio u povijesti, da bi se dao
uhvatiti na ideje. Partijska će se stoka odgajati i dalje po starim priručnicima,
ali vodstvo ima ničeovsko geslo: "Živjeti je opasno".
Svi ti Kardelji i Rankoviči zaigrali su još jedan balkanski vabanque, od koga
se kosa ježi blaziranim dandyjima tipa St. George, Churchill sin ili MacLean. Oni
hodaju u papučama uz ove heroje u bijelim čizmama i maskotskim dijamantima
na ruci.
Kako je do toga došlo?
Da li su doista samo historijsko materijalistički razlozi ?
Da li su svemu krivi nespretni sovjetski izaslanici i stručnjaci, koji su po
jaukanju Tita primali trostruko veće plaće od jugoslavenskih ministara?
Da li su tome krivi nespretni pukovnici GPU, koji su tražili vlastite agente,
da nadmaše svoga učenika Acu?
Jesu li drugovi bili povrijeđeni ljigavim izgovorom, prepunim koferima na
granici, pijanstvom, nadutošćui glupošću moskovita?

150
 Vječna Hrvatska

Je li "homo balcanicus" reagirao na Skita, kao udoba oslobođenja Bugarske,

kao Srbovi na Bijele Ruse, koji su im napunili Beograd iza velike revolucije?
Da li su Tito i drugovi osjetili opasnost, da ih CK zamjeni kao i uvijek s
ljudima iz njihova pretsoblja scrnogorskim serdarima i trešnjevačkim
fanaticima?
Da li je i njih spopao grijeh angelizma, kao i Lucifera, pa su smatrali, da sve
bolje znaju od svojih učitelja?
Da li im je bila premučna njihova uloga u golemom crvenom želatinskom
organizmu, da predaju Celovac ili Trst za Mukden ili Berlin?
Da li su oni samo akord potajne borbe između Berije, Ždanova i Molotova
za nasljedstvo Staljina? I on se je godinama borio, dok je svladao takmace i
zajašio.
Forster Dulles je u svojim znamenitim člancima predvidio mirno rješenje
svjetskog sukoba baš u času prelaza vlasti iz Staljinovih ruku.
Ako Tito nije Hrvat, kako to mnogima izgleda (po njegovom savršenom
sviranju glasovira i još koječemu], onda je vrlo vjerojatno, da je i on zapleten u
zamršena dinastička pitanja boljševičke zlatne Horde.
Naše slavne pobjede nad Mongolima objašnjava Pirenne s naglim odlaskom
Mongola u domovinu zbog smrti vrhovnog Kana.
Međutim, za sada nema nikakva izgleda, da će Tito poći na biranje crvenog
pape. On se mora utaboriti, osigurati i zaštititi od iznenađenja sa strane
jučerašnjih najvjernijih i najodanijih prijatelja.
Drugovi moraju naći formule za nova bogumilska učenja i osigurati se u
svakom slučaju od napadaja madžarskih i rumunjskih vladara, kao u stara
vremena.
Zaneseni Moskovljani već se nalaze iza brave, ili ih je pojela noć. Po
školama i zborovima mora se nastaviti sa starim katekizmima. Bogumili su
smjeli tvrditi, da su veći vjernici od Pape.
Tito danas uživa potpunu zaštitu i naklonost Amerikanaca i Engleza, iako
se čini, da je njihov najveći protivnik. Oni ga ne će napustiti, jer im je dragocjen.
Oni ne će od njega zahtijevati nikakve promjene u unutarnjoj politici zemlje, jer
on njima treba onakav, kakav je.

151
 Antun Bonifačić

Njima nije do naše zapadne kulture, ni do kršćanstva, ni do građanske

udobnosti naših gospara i milostiva. Oni su nas predali kao nagradu Staljinu
u Jaltii Potsdamu, i nemaju nikakva interesa, da šire civilizaciju i komfor na
Balkanu. Oni trebaju Balkan, da impruži špijune, tekliće i borce za unutarnje
rastvaranje iza čeličnog zastora!
A sve to može im pružiti Tito samo onakav, kakav je, i oni, koji svijesno na
to pristanu.
Koliko je ljudi uz Tita?
Uza nj su svi vjernici, koji su postali rukovoditeljiod radnika i generali od
narednika. Uza nj su svi gladni marksistički intelektualci, svi "progresivni” i
"liberalni”.
Češki je filozof dokazivao na svjetskom filozofskom kongresu, da nitko ne
može iza odlaska boljševika napraviti red. Oni su toliko toga poklali i podavili,
toliko toga zamrsili i zapleli, da se ne može uspostaviti, po njegovu mišljenju,
nikakav poredak iza njihova odlaska.
Trebalo bi kod nas pobiti isto toliko ubojica, koliko je pobito žrtava. Zato
je najjeftinije raditi s vladajućom skupinom i s onima koji se njoj pridruže. Nad
grobovima raste trava. Labouristi sanjaju o socijalističkoj Evropi, vladama
Korača, Demetrovića, Živka Topalovića i Adžija. Razdvojena skupina titijanaca
najlakše se dade uklopiti u takve kombinacije. Ali to je sve vrlo daleko. Prvo
je borba za slabljenje Staljina; za rastvaranje iznutra ili za borbu na terenu, za
kojugodinu. U tom će slučaju Rusi poplaviti "Jugoslaviju" kao skakavci i voditi
borbu s Titovim guerilcima, kojima će aeroplani opet bacati oružje i hranu.
Pučanstvo će trijebiti jedni i drugi.
Ove apokaliptičke vizije vječna su stvarnost Balkana, kao što su vječne i
promjene.
Križari bi morali uz križ staviti srp i čekić, kao najvjerniji saveznici svoga
jučerašnjeg najvećeg neprijatelja. Kod nas se nastavlja historička igra Zrinskih
i Frankopana, Huseina Gradaščevića: jučerašnji saveznici i prijatelji postaju
najveći protivnici, a jučerašnji protivnici postaju saveznici i prijatelji.
Amerikanci bi rekli: proklete zemlje sa zamršenom politikom!
A tu su doista, desetci borbenih skupina i ideologija, koje se međusobno

152
 Vječna Hrvatska

isprepleću, vežu i izdaju. To jevječno vrzino kolo, u kojem se nalazi i Hrvatska,

zavitlana kao uvijek u svojoj povijesti, a njezina djeca jure u vihore krvave i
ginu s vizijom vječnog mira i cilikom Stipičine tamburice!
"Hrvatska", 1. studenoga 1948.

153
 Antun Bonifačić

CORPUS DELICTI

Hrvatski pravnici moraju pripremiti dossier "Croatia"

Vinko Krišković jedini hrvatski "older statesman” (državnik, koji ne želi
više praviti karijere), bio bi ustanju, da nam objasni predigre naših današnjih
vladara po milosti Božjoj i volji naroda. On ne sanja sigurno više o tome, kako
bi osnovao jedanaestu ili dvanaestu hrvatsku političku stranku u progonstvu,
a znade na pamet sve nadnevke i podatke, koje nisu nikada proučili razni
Srbi katoličke vjere ili zemljoradničko samostalni profesori Strossmajerova
sveučilišta, iako predaju hrvatsku pravnu ili političku povijest.
Danas u ovom ludom vrtlogu protuslovnih vijesti treba sjesti i izvući iz
prašine prastare knjige, stare povelje, da se razumije suvremena atomska
ludnica. Kada dobijemo u ruke tisuću crvljivih stranica Gibbonsa, Guizota,
Adamsa i Macauleya ili otkrijemo pukim slučajem našeg Smičiklasa, Milobara
ili Pliverića, onda možemo preći pravnodušno preko raznih vijesti A. P., U. P.
ili 0. N. A., i kako se već ti mučki zovu, koji prodaju vijesti kao "hot dogse" ili
fettucine na kila i mute ljudima pamet, koliko im je preostala od ratnih grozota.
Obožavatelji demokracije kao takve, mogu dokazati, da ove agencije ne
lažu, ali ne mogu dokazati, da ne prešućuju. Kako je samo prešućen Bleiburg,
pokolji zastupnika Hrvatske Seljačke Stranke, slučaj Stepinac (u vezi s
Mindszentyjem!). Ti crno-bijeli crteži zovu se "usklađivanje”, "timing” poput
suvremenog fotografskog svijetla "kliega”, koje rasvijetli, što hoće, a ostalo
ostavlja u mraku i sjeni rembrandtovskih slika.
Hrvatski mladi pravnici, koji su se dvadeset godina odgajali po skriptama
i dobivali doktorate na vrpci, sada u širokom svijetu vide, kako Krbekov nos i
Zuglina ćela nisu Gaurisankari, a bome niti Plješevice. A nikada nismo trebali
više mudrih pravnika poput Polica, Pliverića i Kriškovića nego danas, da se
spreme za buduće papirnate, međunarodne bitke na zelenom pravnom polju.

154
 Vječna Hrvatska

Rečenice i pariranja jednoga Jessupa ili SpaakaVišinskome spadaju u

suvremeni atomski arsenal, gdjeljudski duh vrca bljeskovima prije bomba,
a geruzije ičlanovi Velikih vijeća uz krugoval uživaju kao nakonsavršene
probave.
Suvremena američka, engleska, francuska i španjolska pravna znanost
zalaze u stručno preispitivanjepovijesti sviju zemalja, sviju naroda i sviju
vremena.Postoje posebne revije za pojedina stoljeća i razdoblja;pišu se teze o
pravnom shvaćanju epskih junaka i kriminalnim slučajevima antike, pa je samo
pitanje danai vremena, kada ćemo se i mi pojaviti u obliku jedne pravne teze,
usprkos agencija i uputa štampi, da nas nespominje (Mussolinijeva štampa
imala je nalog, da onama piše samo loše vijesti).
Mi smo zaostali ukočeni na svim područjima duha imoramo nastavljati
na pravnim izvorima 19. vijeka, kada su naši pravnici čitali originalne
povelje i djela, a neškripta. Ne treba ni da govorimo o onih 50% Hrvata, koji
po računima Rudice Bićanića spavaju na zemlji ilina slami bez kreveta (dok
Amerikanci već griju elektrikom strunjače i ponjave!) hraneći od rođenja do
smrti uši i partizane vlastitom krvlju i umirući od tuberkuloze rekordnim
evropskim ritmom od jedne centurije dnevno (36.000 ili dva Splita godišnje!) -
i to u doba, kada je predsjednik Akademije širom svijeta reklamirani "narodni
vrač” Andrija Štampar, a Amerikanci su darovali preko UNRRE četiri stotine
milijuna dolara, odnosno 75 kilograma hrane po glavi i 4 i po kila tekstila.
Samih lijekova su dobili 8518 tona, odnosno 1 1/4 funte po glavi.
Kako vidimo, naši šumski heroji su postali najveći prosjaci svijeta i izvukli
su preko raznih Lehmana i La Guardia, uz nadzor pukovnika Sergeičika, od
svih naroda svijeta maksimum, što je ikada u povijesti izvukao jedan narod od
drugih. Znači, da će se svi pravnici svijeta pravom zanimati, kakva je to zemlja
i mi moramo spremiti odgovore na sva buduća pitanja.
Hrvatski pravnici moraju stvoriti svoje stručno društvo. Iza dnevnog
posla (makar bili kroz dan kondukteri kao Knut Hamsun ili mornari kao Jack
London!) treba da postanu noću nasljednici hrvatskih magnata i saborskih
delegata. Oni su danas Zrinski, Draškovići i Pliverići, samo što nemaju posla s
feudalcima, nego lukavcima (i to bistrim gorskim pticama i strvinarima!).

155
 Antun Bonifačić

Moramo se odučiti govoriti, misliti i pisati na pamet, potrebno je preispitati

riječi i fraze, koje uporno ponavljamo. Moramo se osvježiti na prošlosti,
preispitati pojmove i događaje, kao da su prisutni i da se sada odigravaju. Svi su
iseljenici u pogibli, da se ukoče. Dovoljno je pogledati naše stare emigrante: oni
su većinom bili do našeg dolaska politički u godini svoga odlaska iz Domovine.
To je poznata pojava, da se godinama gubi sposobnost doživljavanja, a politički
sudovi se mijenjaju bez strasti, čovjeku je teško ljutiti se na političke činjenice i
oblikovati svoje sudove na udaljenost od desetak hiljada kilometara.
Međutim, za povijesne i pravne analize udaljenost koristi i daje svemu sjaj
arhitekture, koju smo kadrisami ostvariti. U tome moraju učenjaci zavidjeti
umjetnicima, koji daju jednom za uvijek konačan oblik svojim ostvarenjima:
savršeni stihovi ne dopuštaju da izmijenimo niti jednu riječ kao ni matematsku
formulu. Himna Slobodi Ivana Gundulića je danas tako svježa, kao i onoga
trenutka, kada ju je pjesnik napisao guščjim perom i čitao negdje u dvoranama
Kneževa dvora prijateljima i gospođama, jedući zrele pipune.
Mi trebamo tuce disertacija na Sorbonni, u Rimu, u Oxfordu, u Harvardu
i Yale University o pravnom položaju hrvatskog naroda. Bijedni, goli i bosi
emigranti mogu pisati sjajne teze, a već nas ima posvuda. Radi se samo o snazi
volje, a ta nam nije nikada manjkala u povijesti u najtežim trenutcima. Te teze
su u glavnom razrađene i obrađene po našim starim juristima, od kojih živi
danas samo dr. Vinko Krišković. Sjećam se, kako je jednom novom sveučilišnom
profesoru potcrtao ništa manje od 180 netočnosti u jednom eseju! Uza nj bi
trebalo biti tuce naših mlađih pravnika, da im drži seminar i objasni, kako su
se vodile borbe za krpice na nagodbi, kakva su bila gospoda, s kojom smo nekoć
imali posla prema današnjim šumskim genijima.
Mi ćemo doskora imati ponovno posla s pravom gospodom, koja se drži
Aristotelove logike uz sve korekture Meinonga, Russela i Jamesa, i koja poznaju
pandekta, Ulpijane i Justinijane kao naši stari juratoši i njihovi kmetovi, koji
se nisu plašili nikoga do Boga, odupirući se kao purani i ovnovi egzekutivi s
riječima: "A KAJ ZAKON VELI?" -
Prava kultura osniva se na vjeri u pravne fikcije; to nije samo oprana
košulja i slikana kravata. Šupilo je brojevima ustanovio, da je u pravoslavnim

156
 Vječna Hrvatska

kotarevima bilo dvaput više kriminala nego u katoličkim. Hrvatski primitivci,

koji niječu taj pravni osjećaj svoga naroda, samo su dokaz, kako se divljaštvo
brzo vraća u najkulturnije sredine. Goethe je već upozoravao, kako moramo
ljubomorno čuvati, što smo jednom prirodi oteli: dovoljno je jednu godinu
zanemariti njivu, koju smo stoljećima kopali, da je prekrije drač i korov.
Globus je imao sada prilike, da sluša Eduarda Karđelja, kako usred grada,
u kojem su živjeli i učili Descartes, Montesquieu, Voltaire i Comte, pripovijeda,
da oni nisu napadali Grke i oblačili ih u svoje odore, da oni nisu krali djecu,
kao što su ih Martolozi krali kroz stoljeća. To se zove "dijalektika" i naši novi
"gospodari” grohoću i plješću uz radio, kako je njihov kranjski "ženi” zabio goal
"glupom” Australijancu ili Amerikancu, koji nije prošao kroz pedagoški tečaj
u Odesi, pa još uvijek misli, da je crno crno, a bijelo bijelo. Naši dijalektičari
hodaju četveronoške po Acinim konacimai bijelim dvorovima i dive se sebi kao
majmuni, koji se prvi put vide u ogledalu.
Te tečajeve u Moskvi i u Odesi prošli su kineski bonzi i mongolski šamani,
a pravne trikove, gdje se uvijek tvrđi protivno ("slabije učiniti jačim") učili su
već grčki sofisti, renesansni Machiavelli i Aretini (pelivanima još uvijek lete
golubovi iz rukava), pa dijalektičari sigurno osjećaju takmace u Grocku!
Za oxfordske i harvadske pitomce, koji su navikli, da čitaju klasike u
originalu, a ne šapirografirana škripta, to je veselo i zabavno, jer oni znaju, da
pas ne laje sela radi. Svi ti umili Visinski i njegovi adepti (uzdoze skopalamina,
heroina, adrenalina i t. d.) su zabavni za gospodare atomskih bomba, i da nam
leđa nisu krvava, dok Bevin izjavljuje, da je osigurano stoljećemira iza potpisa
Atlantskoga Pakta, mi bi zaboravili, da je i Adolf govorio o hiljadu godišnjem
Reichu. Ovako računamo, da su sve to lijepe riječi i moramo spremati svoj
hiljadugodišnji dossier za buduću konferenciju mira.
Marksisti i samostalni demokrati su jedini stvarno zainteresirani, da se
spasi krvavica nazvana "Jugoslavija", stvorena po "meridijanu”, engleskim
kabinetima, francuskim ložama i grmlju Kozare.
Svjetski državnici su obično sklerotična gospođa, koja ne vole mijenjati
stečene pojmove ni zemljovide, ako ih činjenice na to ne natjeraju. Na nama je,
da stvaramo te činjenice od križarskih buna i dizanja pruga do pravnih lijekova

157
 Antun Bonifačić

i propagande. Za svakoga ima posla (uz borbu za goli život). Kod toga je važniji
kakav nepismeni križar, od bivših ministara "po milosti gospodara". Naša
vrijednost dobiva sada jednoga metafizičkog šefa protokola u zlatnoj valuti, a
Pilarova knjiga je hrvatska Biblija sa svim potrebnim dokazima i aksiomima.
Naše buduće teze moraju prikazati, kakvim su se trikovima služili Pašić
i Aleksander, kako su "guske srljale u maglu” (S. Radić), kako je Pribac "donio
tri krune”. "Diktatura kralja Aleksandra" je za Hrvate važan dokumenat, kao i
Živanovićeva povijest za idilu Obrenovića u Konaku.
Njemačka sveučilišta već dobivaju akta da proučavaju nuemberške
procese, pa i mi moramo objasniti bistre izvore, iz kojih je izronila kraljevska
i šumska"Jugoslavija” kao klasičan primjerak organiziranih laži austrijskoga
logičara Meinonga. On je između istina i činjenica naslutio "treću snagu", svijet
izmišljenih tvrdnja, kao što između raja i pakla postoji limb. "Jugoslavija" je
među pravnim istinama gurnuti kukavičji mućak, s lažnim rodoslovljem
leharovskih operetskih prinčeva i hajduka, lažima proglašenim istinama,
voljom naroda udešenom, međunarodnim priznanjem izvitoperenim "ad hoc".
Treba logičara Kriškovićeve snage i širine, koji će znati prikazati američkim i
engleskim pravnicima, kako se tu miješa sila i pravo, nagrada za učinjene usluge
i volja naroda, ispunjene kutije smrću i terorom s narodnom voljom. Prava
je sramota, da već ta literatura ne postoji. Uz Pilara i Gaertnera i Bićanićeve
podatke sada moramo nastavitina tekovine Jajca, talmudske analize Mojsija
Pijade i krhku pupkovinu predaje vlasti Ivanu šubaši. "Jugoslavija", osnovana
na laži iza prvoga svjetskoga rata, propala je pomoću laži iza drugoga. Taj zbroj
prevara i podvala može da zaslijepi pasivne zapadnjačke glasače, ali ne može
prevariti nikoga, koji ima razvijeni pravni osjećaj.
Opet dolazi doba klasičnih postulata, plebiscita, volje naroda, istine.
Iza epohe Heisenbergovih zakona i računa kvanta, nauka će zaplivati u
sigurno: ljudsko srce nema mira, dok ne uskladi svijet oko sebe. Pravni rusvaj
kvantovskih vijesti sličnim morzeovim znakovima, čas otkrivajući istinu, čas
muteći istinu, zamijenit će iza trećega svjetskoga rata pravni stabilitet. Dvije
hiljade godina rimskoga prava, urezane dlijetom u mozgovne vijuge zapadnoga
čovjeka, ne mogu da podnesu svijet laži kao trajnu klimu svoje duše. Najveći

158
 Vječna Hrvatska

povjesničar Sjed. Država Amerike uspio je prije smrti, da analizom osvijetli

laži, koje su Rooseveltu trebale, da stvori današnju veličinu svoje imperije (Ch.
Beard).
Vlasi i boljševici, što je zapravo isto, majstori su podvale i laži (ne vjeruj
Vlahu!), nasljednici Bizanta u raspadanju, šamanizma i demonizma. Višinski
se igra Lucifera u vrzinom kolu sa svojim robotima tipa Gromikov i Malenkov,
ali ti Luciferi dobivaju napadaje arterioskleroze kao Ždanov, trpe od žučnih
kamenaca i sliče svetopisamskim divovima s glinenim nogama.
"Gdje laž ruča, ne večera”, važi i za postojanje "Jugoslavije”. Ta pravna
nakaza i vrzino kolo živi samo od dijalektičkih suprotnosti, sedamdeset i sedam
sukoba, u koje je zapletena, i straha pred prazninom, koje neupućeni vide na
ovom "krovu svijeta”. Mi smo geopolitički kuglični ležaj za čitavu jugoistočnu
Evropu, pa ljudi vole, da tamo nema solidnog "predziđa” i "ležaja", već kuglice
naroda, krhotine i piljevina uvijek spremna za požar.
U svijetu meteža i laži, Titovci su "beati possidentes”. Oni kao Udmanići
na Ozlju peku na ražnju jalovice i telce, volove i ovnove, banče i kolju, jer
znaju, danije za dugo. Tu su se spojili svi naši negativizmi, tu su svi oni, koji još
nijesu prebolili poganstvo, svi, kojima zaudara dekalog, svi, koji ne priznaju
vlasništvo rimskoga prava i građanski zakonik. Mnogima je ugodnije u kocu,
nego u vili; mnogi vole prvotni svinjac nagona, nego red i zakon. Takovi su kod
nas poništili sve naše i ljudske zakone, zaboravili na hiljade godina civilizacije
i zakonitosti i pobjedonosno kao cirkuski pelivani pokazuju svijetu svoju novu
nauku o čovjeku gorili. Anglosasi to gledaju i misle, da je to naša stvarnost.
Zanjih "Slave" znači rob, a "sloven” zamazan i nečist. Nanama je, da ih uvjerimo
o prevari i zabuni, u koju su ih uveli naši i njihovi đavoli.
Po klasičnim zakonima dramskog razvoja cijeli taj cirkus koncentrira se
sve više oko tajanstvenog agenta Tita, a personalni režimi su uvijek vezani
uz nosioca. Aca dixit, dok anđeoska ruka već dugo pearsonovski šara po zidu
rokove.
Hrvatski pravnici moraju brzo spremati dossier zvan Croatia, apokaliptički
rastvoren na piramidi milijuna hrvatskih lubanja kao "corpus delicti".
P. S. Ujedinjenje Hrvatske tražili su prvi put Hrvati kod Engleza "blue

159
 Antun Bonifačić

book" (plavom knjigom) predanom engleskom parlamentu 15. kolovoza 1850.

u vezi sa poslovima kraljevine Ugarske. Koji Hrvat u Londonu će to prepisati za
"Croatia”? Ja imam francuski tekst.
"Hrvatska", 10. travnja 1949.

160
 Vječna Hrvatska

SITUACIJA

Što Miroslav Krleža nije rekao jugoslavenskim akademicima

Drugovi akademici!
Imenovani i izabrani bez obzira na takozvane znanstvene kriterije, prema
kojima se po svijetu biraju akademici, vi svi dobro znate, da se nalazite u ovoj
krasnoj palači i na svojim udobnim položajima zahvaljujući CKJKP.
Taj položaj i te udobnosti su poprilične, ako sebe usporedite s drugima.
Vaš magazin daje vam dovoljno hrane, vaša legitimacija daje vam dovoljno
sigurnosti, da na miru spavate i radite.
Iako nisu objavljene statistike, ovdje u Hrvatskoj pobito je i pozatvarano
preko pola milijuna ljudi, a svi ostali, koji žive s građanskom kartom, s pravom
nam mogu zaviđati.
Da mi ovamo dođemo kao duhovni predstavnici najkatoličkijega naroda
svijeta, bilo je potrebno pobiti mnogo ljudi i idejno skrenuti preko hiljadu godina
hrvatske povijesti. Da stavimo na glasanje, po načelima takozvane građanske
demokracije, sumnjam, da bi dobili deset posto glasova. Ali mi nismo ludi, da
to činimo, jer imamo uspješniji način, da to postignemo.Nema toga, koga mi ne
možemo dovesti pred sud, zatvoriti i strijeljati u ovoj zemlji, pa tako su i naši
izborni rezultati uvijek sto postotni. Htio bih naći statističara, koji bi bio kadar
dokazati da nisu (burno odobravanje). Međutim naša vlast je samo rezultat
borbe i spretnosti vodstva CKJKP i druga Tita. On je znao u ime slobode okupiti
borce, da nametne zemlji disciplinu ili ropstvo, ako hoćete, kakvu nije nikada
narod ovdje poznavao. Turska vlast u Bosni ili vlast Habsburgovaca bila je idila
prema našoj Ozni, koja znade, što jedete i pijete, o čemu šapćete i snivate i prema
tome udešava svoje držanje prema vama. Vaše karakteristike suprvorazredne
i vama ne treba skrivati ništa. Među nama se ne trebamo igrati skrivača i
možemo govoriti otvoreno. (Odobravanje.) Nacionalno smo Jugoslaveni, a jezik

161
 Antun Bonifačić

je narodni ili naški, jer je to idealno sredstvo, da slomimo tvrde hrvatske šije.
Za pravoslavne je vjera formalnost, a njihovo vjersko vodstvo bilo je već za
Karađorđevića sastavljeno u većini od civila. To vodstvo je znalo u tursko doba
praviti aranžman sa sultanima, paje napravilo sporazum i sa boljševizmom. Mi
smo vješto iskoristili stare panslavenske gluposti i dušanovsku megalomaniju
i upotrebljavamo sada kao i za vrijeme rata srpske generale, pukovnike i
narednike, da budu hrvatski krvnici. Njima to godi, a nama koristi. Takozvani
samostalci su okosnica naše diplomacije. Oni su služili Khuenu, Aleksandru,
pa služe i nama. Njima je dobro, a račun plaćaju i onako Hrvati.Borba s
metafizičkim, vjerskim predstavnicima zadaje nam više brige, jer katolička
Crkva je proživjela već mnogo režima u dvije hiljade godina. Nijedan vjernikne
može biti pristaša našega poretka. Koliko nismo pobili fratre i popove, mi ih
trpimo za ukras prema Anglosasima i katoličkim narodima svijeta. Pokorni
svećenici i apostate su naši najdragocjeniji saveznici. Naša omladina mora
prestati vjerovati u Boga i biti uvjerena, da nema razlike između majmuna i
čovjeka. Onda nema razloga, da se buni, ako je hranimo i nagrađujemo prema
koristi, koju nam daje, kao volovi ili magarci, ili da je šaljemo na klaonicu kao
ugojene bikove ili mršave buše. Uvjeren sam, da su svi akademici svijesni ove
osnove naše vlasti. (Jesmo!) Takozvane dijalektičke suprotnosti su idealno
sredstvo za organiziranje naše vlasti. Nama je lako izigravati jedno pleme
protiv drugoga, jednu društvenu klasu protiv druge. Seljaka ne boli glava, kada
koljemo inteligenciju; Srbe ne boli, kada koljemo Hrvate. Za svako bolje mjesto
imamo barem stotinu, da ne kažem hiljadu kandidata, a mi raspolažemo s
mnogo dobrih mjesta. Oni, koji sjednu, spremni su na svaku podlost prije nego
izgube svoj položaj i mi možemo s njima računati i zahtijevati od njih, što god
trebamo. Nema nikakva straha, da če se netko pobuniti ili govoriti o slobodi
mišljenja, sastajanja, o slobodi od neimaštine i straha. Mi koji uživamo sve
slobode, osjećamo se stvarno kao bogovi. Zbog toga smo oduzeli imetak velikoj
većini i stvorili roblje ili takozvani radni narod. Tko nije naš, crkava, dok se
ne pokori. Sada više nema govora o štrajkovima, 40 satnom radnom tjednu,
sudjelovanjuna dobitku, demonstracijama i manifestacijama. Radni narod radi
desetke sati za polovinu stvarne plaće prije rata, izlazi na ulicu i oduševljava

162
 Vječna Hrvatska

se, kako mi odredimo. Najpokvareniji su na prvim mjestima i oni su školovani,

da začepe gubicu svakome, tko se usudi da zine i kritizira, kada nije za to
naručen. Nepokorne pojede mrak. Radni narod treba da radi kao savršeni stroj
ili plemenita živina. Ostalo neka prepusti vodstvu, bez koga ionako ne može da
bude. Nitko ne može dobiti tu stoku nego preko nas. To je smisao izjave druga
Tita drugu Staljinu.
Mi smo sada proglašeni odmetnicima revolucije i drug Molotov se nada,
da će neki članovi partije srušiti sadašnje vodstvo i dovesti na vlast druge
ljude. To bi značilo promjenu krvnika i tamničara i goniča stoke od vrha do
dna. Mi smo se pobrinuli, da to onemogućimo. Mi znamo, da revolucija ždere
svoju djecu i zato dajemo revoluciji za hranu sve usijane glave. Tko god misli,
da je bolje služiti Staljinu nego Titu, bit će uništen. Mi ne trebamo dijeliti svoju
vlast s njegovim kreaturama, ne trebamo slati robove u radne logore Sibira,
ne trebamo slati zlato, kovine, pšenicu, drvo i vino u Rusiju. Mi ćemo sve to
upotrijebiti za jačanje naše vlasti, a ne ruske, naše revolucije, a ne ruske, našega
osobnog blagostanja, a ne svjetskog. Priznajem, da je vrlo mučno svakome od
nas na vlasti izdati principe, na kojima je izgradio svoju ličnost. Međutim mi
znamo, da su programi i ideje samo sredstvo, da se dođena vlast. Svaka ideja,
koja pomaže drugome da sjedne na moje mjesto, moj je smrtni neprijatelj. Tko
hoće moju pidžamu, moju ženu, moju kuću, moj položaj, moju čast, mora biti
uklonjen, makar bio moj vlastiti otac.
Tko mi pomaže, da sve to zadržim, taj je moj najveći prijatelj, makar
naoko izgledao moj najveći neprijatelj. To je dijalektički materijalizam, koga
smo godinama teoretski studirali, a sada provodimo u život. Mi smo dovoljno
talentirani i prošli smo dovoljno raznih tečajeva, da razlikujemo ideje od
stvarnosti. Mi smo za stvarnost, a idejama se služimo prema potrebi. (Burno
odobravanje.) Naši tobožnji najveći neprijatelji osigurali su i stabilizirali naš
režim, kako priznaje i sam poslanik Bullitt. Dali su nam konserve i automobile,
poslali laburističke zastupnike i zato sklopili trgovačke ugovore i ugušili
propagandu protiv nas. Mi smo proglašeni borcima za nacionalnu slobodu i
samostalnost, a naši demokratski protivnici držani su u kavezu i naloženo im
je da šute bez sredstava.

163
 Antun Bonifačić

Svi liberalni krugovi dobili su upute da sudjeluju i da se pridruže nama, jer

mi ćemo ovdje zadržati vlast i u buduće. Pokorne ćemo primiti u narodni front,
nepokorne pobiti. Advokati sigurno ne će više dobivati mandat, šireći glupe
fraze o takozvanoj "narodnoj volji". Mi dobro znamo, kako izgleda ta fiškalska
"narodna volja” i koliko nosi mjesečno. (Smijeh.)
Svijesni smo, da možemo napraviti izvrstan posao s pretstavnicima
svjetskoga kapitala. Mi držimo stoku u redu, dat ćemo im nekoliko hiljada
školovanih špijuna i služiti kao primjer Madžarima i Česima, Rumunjima
i Bugarima. Za nagradu oni će nam ostaviti našu stoku, da je muštramo,
kako znamo. Nitko im ne može tako uspješno i vjerno služiti kao mi. Mi smo
u vodstvu bezidejnih magla, u ekonomiji znamo udarnički izvući sve od
čovjeka; pravno nema toga, što nismo kadri dokazati, objasniti ili ustrijeliti.
Vi ste, drugovi akademici, dovoljno bistri, da shvatite naš položaj i uvjeren
sam, da ćete sa mnom kliknuti "živio Tito!” (Buran pljesak.) Ja sam oduvijek
bio uvjeren, da nitko ne postoji u ovoj zemlji, koji je osim mene kadar napisati
nešto, što vrijedi. Danas je to jasnije nego ikada, ali mi podržavamo lažna
književna i umjetnička društva kao fasadu za naš stvarni rad. Na jednoj
strani moramo stvoriti savršene radnike, a na drugoj savršeno vodstvo. Vi
kao akademici znate, da niste ništa ostvarili, što bi imalo bilo kakva značaja u
nauci do sada, a mi to i ne tražimo od vas. Tražimo međutim, da čuvate fasadu
nauke i da primjenjujete tuđe rezultate kod nas kao tehničari, bez uplitanja
u politička pitanja, kad se to odvas ne traži, i kao propagandisti, kada je to
potrebno. Potrebni elasticitet morate stvoriti, jer je to temeljna potreba za
vaš rad. U slučaju rata, za sada vrlo nevjerojatnoga, morat će se Rusi povući
u unutrašnjost, a mi ćemo, potpomagani oružjem i hranom, kao i u prošlom
ratu, onemogućiti svaku drugu kombinaciju. Potrebnaje samo sloga, kao u
svim ovakovim formacijama. Na Balkanu se može držati vlast u rukama samo
pomoću organizirane hajdučke družine. Mi smo taj tip vlasti sada usavršili do
savršenstva i može nas srušiti samo isto takova družina s internacionalnom
pozadinom i metafizičkom snagom vjere. To mogu ostvariti samo Hrvati
preko svojih veza i stvaranjem federacije katoličkih i seljačkih republika. Ali
oni cijepaju svoje snage po uputama naših agenata i gube se u tričarijama.

164
 Vječna Hrvatska

Mi se ne plašimo reakcije, koju ćemo doskora pojedinačno kupovati. Srbi su

oduvijek jedini na političkoj burzi, Slovenci su suviše praktični, da bi se gubili
u maštovitim nadama. Među Hrvatima imamo do sada male plaćene agente
i špijune, sada ćemo nastojati, da prekosvojih najnovijih saveznika dobijemo
nekoliko krupnijih imena.
Jedino fanatici nešto znače, a tih je minimalno i nemogu ništa protiv naše
organizirane sile. Spekulanti, trgovci i kriminalci naći će posvuda povoljno
polje rada. Stavivši se u službu protiv Staljina, onemogućili smo reakciji, da
nas plaši s atomskom bombom i narodnim sudom i osigurali smo na dugi rok
potpunu vlast zemlji. Seljačka stranka je sudjelovala u klanju Hrvata u vladi
za vrijeme rata i u partizanskim odredima. Njihovi ministri Šubašić i Šutej su
bili u vladi, kada smo poklali kičmu hrvatskoga otpora, a njihovi ljudi vani su
pristali na izručenje hrvatske vojske i inteligencije. Svojom neaktivnošću, po
nalogu naših prijatelja, oni onemogućuju slogu hrvatske inteligencije i možemo
se nadati, da će ponovno s nama sklopiti sporazum, kao i sa Karađorđevićima,
kada za to dođe vrijeme. A to vrijeme je možda bliže nego se misli. Ako je Stjepan
Radić bio u vladi, gdje nije mogao premjestiti svoga podvornika, moći će i oni
biti u vladi, gdje će imati više lokalnog, reklamnog značenja. (Odobravanje.)
"Hrvatska”, 15. siječnja 1949.

165
 Antun Bonifačić

ALJOŠAI SMERDLJAKOV

Englezi su ovih dana objavili jednu knjigu, u kojoj objašnjuju Englezima

njihov značaj. Za nas Hrvate, koji smo se prviput u svojoj povijesti sreli s
Englezima kao narod, a ne kao pojedinci, ova knjiga je vrlo poučnai objašnjuje
nam mnogo toga, što, možda, prije nismo znali.
Naše veze s Englezima su vrlo stare i svi znamo, daje Rikard Lavljega srca
prolazio kroz Hrvatsku i da su najljepši engleski brodovi nazvani "dubrovčanke"
(argosies) po uzoru na brodove, koje su gradili naši brodograditelji. Znamo,
da je desetak naših brodovlasnika i pojedinaca došlo u vezu s engleskim
pojedincima i da je Šupilo izazvao divljenje lorda Greya, kao i biskup
Strossmayer liberala Gladstone-a. Naši mornari i kapetani od Jurja Carića do
Banca sretali su engleske mornare i kapetane, pili su s njima i nazdravljali
kralju i domovini, a da naši, često, nisu znali, je Ii austrijski car ili srpski kralj
njihov pravi kralj. Englezi već tri stoljeća obilaze sva mora i svakoga ljeta prije
rata su studirali "buru” uz našu obalu, da i ne govorimo o zubatcima Eduarda
VIL, ulovljenim uz našu obalu na svadbenom putovanju i jahtama engleskih
bogataša. Na kongresu Pen klubova u Dubrovniku bilo je stotinjak Engleza,
koji su nas vidjeli kao simpatični turisti uz Bernarda Shaw-a, koji se je tamo
oporavljao i oduševljavao.
Kao svi narodi svijeta, i mi smo imali svoj dossier uengleskim arhivima, i
nekoliko stručnjaka, koji su nas poznavali kao turisti, ili kao službeni izaslanici
svoje vlade, pisali su o nama.
Sve do početka ovoga stoljeća naše plemstvo i naši imućni ljudi imali
su u Engleskoj osobne veze, a madžarski magnati, koji su tamo bili vrlo jaki,
objašnjavali su, naravno, madžarske teze o Hrvatskoj, ali nikada nijesu nijekali
najaristokratskijoj zemlji svijeta, da smo mi samostalan narod, koji s njima
živi u divljem ili posvećenom braku kroz sedam stoljeća. Nigdje se ne poštivaju

166
 Vječna Hrvatska

stara i stečena prava kao u Engleskoj, gdje se i najkomičniji privilegiji održavaju

s istom upornošću, kao i naši narodni plesovi i ostali narodni običaji. Mi smo
također jedan od najkonzervativnijih naroda svijeta, i sve naše zlo dolazi
odatle, da glave dajemo, a sebe ne dajemo. Sve to je sigurno vrlo simpatično
prosječnome Englezu, i svima onima, koji traže kod drugih naroda ono, što
im je srodno i što bi im moglo koristiti. Od početka ovoga stoljeća Englezi
su dobivali sve obavijesti o nama preko naših liberala tipa Šišić, i od svojih
stručnjaka tipa Steed i Seaton Watson.
Ferdo Šišić je prije smrti uvidio tragičnu pogrješku,u koju je zapao odričući
se hrvatskoga državnoga prava za himere demokracije i liberalizma. Svi mi, koji
smo imali prilike razgovarati s njime za vrijeme diktature Ace Posljednjega,
znamo, da je on doživio duhovni preokret kao i svi pošteni Hrvati, u smislu
prava hrvatskoga naroda na samostalnu državu, kidanja sa Srbima i vezanja
s tradicionalnim vrednotama hrvatskoga naroda. Beneš i Masaryk, koji su bili
učitelji svih naših Šišića, doživjeli su u svojim ostvarenjima propast i sramotu,
kao i njihovi učenici u Rumunjskoj, Madžarskoj i Hrvatskoj. Kad bismo mogli
dobiti dnevnik Eduarda Beneša i znati njegove misli u posljednjoj godini
njegova života, bio bi nam, sigurno, bliži, nego što izgleda po svom djelovanju.
Rušitelji povijesnih laži, predaja, carstva, staroga prava i "starih pravic”,
borci protiv klerikalizma i reakcije završili su kao očajnici. ...Njihovo djelo je
pretvoreno u prah i pepeo, a sva proročanstva crkve o njihovu radu i uspjehu
su ostvarena.
Trideset godina iza propasti Austro-Ugarske svi plačemo za njezinom
pravnom organizacijom, usprkos svih povijesnih nedostataka.
Da netko dade na glasanje narodnim masama bivše monarhije, da li su
za stari ili novi poredak, mislim, dabi demokracija značila golemu pobjedu
"reakcije".
Englezi su doživjeli po svom običaju revoluciju bez krvi i ostvaruju engleski
socializam, pa misle često, da su balkanski socijalisti tipa Živko Topalović
pretstavnici socijalizma na Balkanu, i slušaju njihove savjete.
Prezirući reakciju, kompromitirani dvor Karađorđevića, klike generala
i političara, koji su ih mučili od Londona do Kaira i Jerusalima, oni znaju, da

167
 Antun Bonifačić

u budućnosti ne mogu računati s tim ispucanim kanonama, niti graditi svijet

budućnosti na balkanskim profesionalnim političarima.
Gotovo tisuću srpskih stipendista po engleskim školama kroz posljednje
pola stoljeća, njihovi diplomati i vojnici u vezi s dvorom i engleskim plemstvom,
prikazali su Hrvate u Londonu onako, kako bi nas prikazao đavao, da se bavi
politikom.
Mi smo se našli pod konac drugoga svjetskoga rata pred komisijama
i agentima, odgojenim u njihovoj školi. Ono malo stručnjaka ponavljaju
uporno krive i netočne političke činjenice, koje su dovele do atentata na
Radića u skupštini i do "Savske banovine”. Mi svi dobro znamo, da je hrvatska
politika kroz to vrijeme bila pod izravnim engleskim utjecajem, i sada pred
trećim svjetskim ratom Hrvati moraju pomoći Englezima, da se po svojem
starom običaju riješe povijesnog balasta, koji im je umjetno nametnut kao
superstruktura.
Oni su sada sakupili najveći dossier o Hrvatima u svojoj povijesti; čuli su
sve naše muke i nevolje, vidjeli su, zašto su se naši ljudi borili i umirali. Niti oni,
niti mi nijesmo anđeli: oni imaju Shakespeara sa svim krvavim pričama, svoje
gusare i guvernere, svoje krvnike i pustolove.
Mi smo razmjerno dali mnogo više svoje krvi za fikcije, na temelju kojih je
čovjek postao čovjekom, i u posljednjem vrzinom kolu, uza svu krv, koja je pala,
hrvatski je obraz viteški i plemenit.
Način, na koji nam je suđeno, ispunio bi užasom svakoga pravoga Engleza,
kad bi upoznao činjenice.
Danas, iza rata, mogu se stvari gledati mnogo mirnije i stvarnije.
Tito je logična posljedica "jugoslavenskoga liberalizma" i "balkanskoga
socijalizma". Na svim izborimaon ne bi dobio niti deset posto glasova, i sliči
po svojem duhovnom razvoju Smerdljakovu iz Dostojevskijeva romana "Braća
Karamazovi”.
Svi ti naši liberalni i progresivni Smerdljakovi su danas gospodari
zemlje, ministri i diplomati, ali uviđaju, kao Beneši i Šišići, da su gradili kule
na pijesku i da suse borili s vjetrenjačama. Bog i tradicionalne vrednote, koje
su "likvidirali” u svojoj smerdljakovskoj filozofiji, naučenoj po pretsobljima,

168
 Vječna Hrvatska

kuhinjama, tamnicama i šumama, rastu kao mlada trava po brdima i livadama,

ne daju se pokositi, požeti ni pošišati usprkos svih Ozna i logora.
Objavljena korespondencija Tita i Staljina dokazuje nam, da su naši
najnoviji Križanići samo pukim slučajem ostali po svojim dvorcima i vilama,
a ne u Sibiru. Ono, što je Ciliga i Sima Marković otkrio pred dvadeset godina,
otkrio je Tito sa svojim crnogorskim i slovenskim savjetnicima i srpskim
generalima godine 1945., a 1948. po svemu izgleda, da su postali socijalisti iz
prvoga izvora socijalizma, sa sjedištem u Downing Streetu. U međuvremenu
poklali su u ime znanstvenoga socijalizma i progresivne demokracije sve, što
je imalo nešto u glavi, u srcu i u džepu među Hrvatima, a djelomično i među
Slovencima i Srbima, koji su realnijii lakše ulaze u vladine kombinacije, bilo to
pod vodstvom katoličkoga svećenika Korošca, ili niškog mudraca Uzunovića.
Nakon što su otišle karavane naših ljudi na rad u Sibir, nakon što su ispunjene
jame sa stotinjak tisuća idealnih mladih ljudi, čovjek bi morao zapitati naše
Smerdljakove: zašto smo mi morali pojesti ovu žabu? Da li je trebalo tako
progresivno i demokratski uništiti zemlju gospodarski i duhovno, da se
nastavi snovom ekipom s izgradnjom zemlje na starim principima? Ako postoje
društveni, narodni i geopolitički zakoni (a vjerojatno da postoje), onda je jasno,
da u zemlji, gdje seljaci imaju poprečno dva hektara zemlje (a ima ih 80%),
napredak može doći samo odgojem seljaštva i približavanjem evropskim, a
ne azijskim tržištima. Naše zadrugarstvo zamjenjuje ruski mir i ruski kolhoz
i sovhoz, i samo majmunska inteligencija Smerdljakova može jednostavno
oponašati Ruse.
Od prvih Rusa, koji su oslobodili Bugarsku od Turaka do Vatroslava Jagića,
Sime Markovića i AntunaCilige, uvijek se ponavljaju tužaljke prvoga katoličkoga
fratra, koji je vidio rusku stvarnost. Tip naših Smerdljakova je trebao, da to
otkrije na svojoj koži. Kvaternik se je zgrozio, kada su mu dali pravoslavni
katekizam, kao glavnu njegovu panslavensku misiju. Centralni komitet je naše
Smerdjakove također shvatio samo kao svoje agente, jednake onima, koje šalje
u Siam ili Koreju. I za svakoga svog stručnjaka tražio je mjesečno trideset i šest
tisuća dinara, dok su ministri federalnih jedinica imali dvanaest. Rusi su stari
kolonizatorski narod, pa nije čudo, da je za njih Titova pjatiljetka samo funkcija

169
 Antun Bonifačić

njihovih planova za prodiranje prema Zapadu, a svi narodi i svi borci oruđe
za svjetsku revoluciju, odnosno za stabilizaciju ruske svemoći. Sve te luke,
koje se trebaju izgraditi za iskrcavanje četa (koje tako peku pošteno srpsko
srce socijaliste Topaloviča, jer su ipak na moru, a more je Hrvatska), sve te
nove pruge, svi vagoni hrane i ruđača, svi brodovi vina i hrastovine i tanina
nisu nastali iz plodne pjesničke mašte Mate Balote, Bičanića i Srzentića, već su
funkcija sovjetske imperije, a oduvijek su brodovi vukli grimiz, zlato i paunske
jezike u Rim ili London, u stvarno srce imperija. Englezi imaju poslovicu, da
kuća kune onoga, koji ništa ne donese sa sobom.
Naši Smerdljakovi morali bi kao pravi revolucioneri ubiti u sebi turske
paše, crnogorske serdare, gospare i gospodine. Morali bi biti spremni, da
kao "batina uruči starca” služe Revoluciji. Morali bi biti spremni, da putuju u
Mukden ili Bangkok, trpjeti kritike, ukore i podnositi žrtve.
Da oni nisu kaligeri i maranguni, kalafati i nedoučeni đaci, oni bi vršili
naloge tajanstvenih mudraca, ali "oni nemaju odvažnosti da priznaju svoje
pogrješke”.
Kada je Smerdljakov otkrio, da nema Boga i on je pomislio, da je sada sve
slobodno. Prva stvar mu je svakako neofitski žar, da svijetu otkrije svoje veliko
otkriće i stvaranje ladanjske sekte Ante Kovačića, gdje Smerdjakovi u užem
krugu, kao pouzdani i upućeni članovi i borci, uživaju u tome, da su potomci
pravih, pravcatih majmuna i mogu, ako zažele, hodati i četveronoške.
I za čudo, naši Smerdjakovi otkrivaju, da nisu sami. Sam predsjednik
kulturnoga odjela Udruženih Naroda Julian Huxley, nastavljajući obiteljsku
predaju i djelomično Charlesa Darwina, dokazuje, da imaju pravo. Nije nikakvo
čudo, da će im kojega dana kakav engleski špijun tipa Velebit ili Leontić šapnuti
na uho, da podokovima Temze i u londonskom Zoo ima mjesta i za njih. A
"Partizanke” ne će vraćati samo čopore bijednika, već će donositi strojeve i
štofove, alvu i bozu.
U zamjenu sjeći će šume medvjeda Brunda, slati rudače i sirovine mudrim
Guliverima. Njima su se obvezali čak pošteno vratiti zapljenjena dobra (u iznosu
od trideset milijuna dolara). Ostalim strancima vratit će prema tome, koliko im
bude odgovaralo, a domaćoj reakciji samo onda, kada svi konci popucaju.

170
 Vječna Hrvatska

Znanstveno-metafizički to se zove socijalizam smerdljakovskoga tipa.

Sve vrvi od planova i dinamike. U pozadini je balkanska federacija i svjetska
revolucija. Gazde u Kremi ju moraju im svima prišiti još jednu zvijezdu, ili će
fatalno poći korak dalje. Njima je teško, veli Tito, ali narod se ne može odijeliti
od vodstva. Ili nas primite sve, kako smo, ili jok. Kuriri i špijuni lete preko Stare
Pazove i preko Trsta. Velike agencije govore o Titovom nacionalizmu. Head­
lines i stari klišeji iz doba borbe čekaju po svim redakcijama kapitalističkoga
svijeta, da prime nove poslovne drugove. Socijalisti se vesele, da su od jednoga
jedinoga mandata druga Živka dobili po klasičnim zakonima evolucije i
društvenoga razvoja odjednom sve te svježe balkanske druškane.
Socijalizmu ne cvatu ruže u Evropi. U Portugalu je katolički nacionalista
i učenik Maurrasov Salazar. U Španjolskoj je Franko, kome se demokracije
spremaju, da ponovno pošalju u zlato obložene ambasadore. U Francuskoj se
kolju braća Marx, druga i treća internacionala, pa bi u borbi između nasljednika
Luja XIV. Julesa Mocha i Maurice-a Thoreza mogao isplivati najbolji Petainov đak
“Veliki Charles" de Gaule. U Belgiji i Holandiji i Danskoj rastu desničari, kao što
"glupi" Švedi i Norvežani otkrivaju, da su im Rusi iza leđa i daje komfor i čistoća
u opasnosti. U Italiji prevladava tirolsko-vatikanski konzervativizam, a buduća
Njemačka, kao i današnja Austrija, nimalo ne će sličiti, po svojoj organizaciji i
tendencijama, ni prvoj, ni drugoj, ni trećoj, ni četvrtoj internacionali.
U Sjedinjenim Državama Amerike svi govore o idejama mudroga Tafta,
organiziranju protestantskih i katoličkih aktivista, prodiranju klasične glazbe
i klasične umjetnosti, pa u tvorničkom Detroitu stoje repovi, da vide slike
klasičnih evropskih majstora, prije nego što se vrate u njemačke muzeje.
Engleska lordova i brodara, trgovaca i mešetara znat će preko noći otkriti
svoje Churchille, kada posao ne bude išao s marksizmom laburističkoga tipa.
Južna Amerika sva vrije u želji, da dostigne svoje uzore, da se oslobodi svih
utjecaja i ovisnosti. Juan Peron je najvidljiviji odraz toga novoga duha, ali usvim
ostalim zemljama Južne Amerike samo čekaju namogućnost, da ga oponašaju.
Peronizam je buduća doktrina čitave Južne Amerike.
Njihaljka povijesti opet skreće desno.
Gore Koreja, Kina, Indokina, Malaja, Siam, Burma.

171
 Antun Bonifačić

Narodi iza željeznoga zastora nose u sebi najdublje težnje za onim, što
se nazivlje desničarstvo. Najveći konzervativei nijesu zacijelo u Carlton
Clubu u Londonu, nego po ruskim stepama i balkanskim planinama. Pošteni
revolucionarci postat će svi desničari, čim im narastu trbuščići. U budućoj
borbi su svi borci dragocjeni. Fiziolozi mogli bi točno izračunati, koliko će
vremena za to trebati obzirom na današnje kalorije i na kalorije iz vremena
borbe. Englezi upotrebljavaju Karense u Burmi, zašto ne bi i Hrvate? Isto tako
uvoze ljudoždere u Malaju za borbu protiv komunista u prašumi. Svi dobro
dolaze.
Smerđljakov je ubio vlastitoga oca i objesio se je, kada je otkrio, da time
nije ubio Boga. Naši Smerdljakovi moraju pomoći ubiti vlastitoga oca Staljina
i nestati. Hoće li to trajati pet ili deset godina, nije važno, ali taj razvoj je
uvjetovan čeličnim perom Usuda, koje uzalud ljudi svijaju, kidaju i krhaju.
Mali i skromni Aljoša iz Lepoglave, Hrvat Alojzije Stepinac, proglašen je
nasljednikom apostola i uzorom domoljublja svim očevima i majkama
Amerike. To je izjavio nitko drugi, nego kardinal Spellman prilikom blagoslova
i otvorenja velike katoličke škole u U. S. A., nazvane imenom Hrvata iz Krašića,
nadbiskupa Stepinca, koji čami u Lepoglavi.
Nijedan trgovački ugovor ne znači za Hrvatsku koliko ova izjava. Hrvatski
nacionalizam je dobio najveće priznanje, koje može dobiti nacionalizam
jednoga naroda, stavljen je za uzor svim očevima i majkama najmoćnije zemlje
svijeta. A taj naš Aljoša izjavljuje pred licem Božjim i pred svim progresivnim
demokratima i socijalistima svijeta:
"Hrvatski se je narod plebiscitarno izjavio za Hrvatsku Državu, i ja bih
bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj
Jugoslaviji".
"Što sam govorio o pravu hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost,
sve je u skladu s osnovnim načelima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti
i Atlantskoj Povelji. Ako prema ovim zaključcima ima svaki narod pravo na
svoju nezavisnost, zašto bi se to branilo hrvatskome narodu".
Hrvatska borba za slobodu dobila je svoju prvu parnicu.
"Hrvatska” K. P. Zbornik, 1949.

172
 Vječna Hrvatska

U CARA TRAJANA KOZJE UŠI

Vladimir Dedijer mogao je započeti Titov životopis s prvim stihovima

Odiseje, da prikaže "najistaknutijega čovjeka sadašnjice" (Božidar Maslarić,
N. List, 21. 5.52.). Kao glavni top Agitpropa CK JKP ovaj izdanak beogradske
čaršije, koji je učio marksizam u USA, drži se međutim uputa moskovske
"Pravde”: "Najvažniji zadatak dramaturga i stvaralačkih pozorišnih radnika
jest slikanje duhovnih bogatstva sovjetskoga čovjeka, divnih crta njegova
karaktera, koje se otkrivaju u procesu tvoračkog rada i borbe za izgradnju
komunističkoga društva; slavljenje veličine i moći naše Domovine, sve većih
snaga slobode, mira i demokracije u čitavom svijetu, njihove borbe s razornim
silama reakcije, rata i mračnjaštva”.
Četiri broja "Life-a”, najplastičnijeg odraza američke publicity, gdje
gospodin Luce i njegova supruga (istaknuta katolička obraćenica) uz sjajne
ekipe novinara mijese globus, kako je to Goebbels preporučivao svojim
suradnicima, donose u nastavcima životopis maršala Tita. Nema sumnje, da je
to "zanimivi" novinarski materijal bez obzira na moral i da donosi dolare.Sto
i pedeset milijuna Amerikanaca su plastična masa, koja se može mijesiti kao
nijedna masa u povijesti svijeta. A nijedna masa u povijesti svijeta nije imala
toliko moći. Zbog toga kao protivnici Tita i svega, štoje njemu drago i milo,
moramo duboko žaliti, što je propagandistički materijal ugledao svijetlo svijeta
u Life-u i žaliti, da je hrvatska emigracija tako slaba i nemoćna u Sjedinjenim
Državama Amerike, gdje nas gotovo milijun već čitavo stoljeće radi za ideale
američkoga naroda, koji su identični s idealima hrvatskoga naroda.
Jedan Whitaker Chambers mogao bi objasniti, kako i zašto se to može
desiti. Mi živimo u doba polumraka, hladnog rata, poluistina i polulaži. Stotine
ambicioznih jugoslavenskih Hissa nisu u zatvoru nego na vlasti. Louis Adamič
nije dospio, da izvrši ovaj posao, koji jesada izašao pod imenom Vladimira

173
 Antun Bonifačić

Dedijera kao autobiografija Josipa Broza Tita uz suradnju svih Titovih

promičbenjaka.
U isto doba, prilikom proslave šezdesetgodišnjice ljubljenoga maršala,
imamo obilnu domaću literaturu sa životopisom velikoga vožda. Jugoslavenski
narodi mogu sada na nedjeljnim šetnjama obilaziti mjesto novih podvožnjaka
Vinogradsku 46, ili Hercegovačku 61, ili Grabovac 20, ili Laginjinu 5. Posti
Katica, Starešina Martin ili Pandurović Štefica - sigurno su predmet dubokog
interesovanja zagrebačkih purgera, jer kodnjih se je Josip Broz skrivao, oni
su mu pomagali i hranili ga u danima borbe. Ubačeno je gradivo za legendu o
narodnom junaku, koji je pobijedio sve fašiste i stekao prijateljstvo USA i Velike
Britanije. Churchill je suznim očima žalio, da ne može biti među njegovim
partizanima i poslao mu je svoga sina prvorođenoga, da ga zastupa. U isto doba
kao stari cinik veli svome pouzdaniku, da se ne brine, što će biti iza rata u
"Titolandiji”.
Na sreću svaki predmet baca svoju sjenu i mi moramo pitati, zašto
odjednom ova otkrića? Da se veliki maršal ne sprema kao Napoleon, da zaprosi
koju princesu, pošto je rastavljen od svoje Herte mjesto Ninčičke? I Aleksandar
Karađorđević je nastojao učvrstiti svoj položaj brakom ženeći unuku kraljice
Viktorije! Ili se pere od blata iz podzemlja (krv se danas ne treba više prati!),
utvrđuje identitet svojini narodima i međunarodnoj političkoj publici s
izvjesnim političkim ciljem? Kao vođa "supermarksista” Tito je suvremeni
nadčovjek, a pošto je kretanje glavni zakon marksizma, svaka riječ i svako
djelo mora otvarati nove horizonte. Hoće li naš Bonaparte ili Kraljević Marko
postati balkanski car ili vođa socijalističke internacionale, nije još jasno. Za
hladne Amerikance on može biti oruđe, truck, tank u budućim potezima ili
gangster, koji vršiza pare određeni posao. I sada se vrte po novinama članci,
kako je načelnik najvećega grada svijeta imao intimne prijatelje u američkom
podzemlju.
Čovjek budućnosti Aneuran Bevan učio je plivati na Brionima kod
Tita. Pošto laburisti imaju više glasova od konzervativaca, možda će baš
Bevan naslijediti Churchilla u Engleskoj, pa se tako otvaraju jugoslavenskim
socijalistima internacionalni horizonti. Razumljivo je, da glavni ideolog titizma

174
 Vječna Hrvatska

Milovan Đilas traži, da bude njegova domovina Jugoslavija: "Jugoslaven

prije i iznad svega" (K. Novine, 24. 5. 52.]. Oni žive od zbrke i laži, koja se
zove Jugoslavija, a ta i takva umjetna tvorevina, u kojoj nestaju hiljadugodišnje
duševne realnosti (Hrvati, Srbi i Slovenci) je njihov jedini trampulin za buduće
pustolovine. Zato se samo stidljivo ispod retka objašnjuje Amerikancima, Što
je to Jugoslavija. Naravski prešućuju, da je Kralj krivokletnik pogazio zakletvu
i da je promjena imena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u Jugoslaviju obično
djelo nasilja jedne balkanske diktature, koju su oni naslijedili i produljuju u
svakom pravcu.
Mi nemamo sredstava ni snage, da iznesemo pred američku javnost sve laži
i polulaži Josipa Broza Tita i Vladimira Dedijera. Međutim upozoravamo sve
naše ljude, da dobro pogledaju Titovu sliku na 56. stranici Life od 21. travnja i na
58. stranici Life od 5. svibnja ove godine. Izgleda, da su mudri novinari i iskusni
reporteri ovog velikog lista otkrili nešto zanimiva u ove dvije slike, kad ih se
uporedi sa naslovnom stranicom "Tito speaks" (21. travnja 1952.). Pogledajte
pažljivo uši velikoga maršala i pitajte svoje znance, koji su proučavali ljudsko
tijelo, da li ovaj čovjek ima iste uši na sve tri slike. Na prvim slikama ima uši
spojene i debele, a na naslovnoj stranici ima zaokružene. Titovci će vam brzo
reći, da se i uši mijenjaju, pa da uz mršavog bravara imamo danas i debelog
maršala. Zanimivo će biti mišljenje stručnjaka, koji se time bave.
Sa stanovišta historičke nauke, sociologije i politike u Hrvatskoj, koje
su identične po svome gledanju i posvojim ciljevima kod nas i u slobodnome
svijetu, ova biografija bi se mogla nazvati: Hrvatska viđena od podzemne
krtice ili štakora selca. U razrednici škole u Kumrovcu i maticama župe Tuhelj,
pod koja spada Kumrovec, zabilježen je sasvim drugi datum rođenja Josipa
Broza, a ne 25. svibnja! (H. Dom). Ovaj Josip Broz izgleda Hrvat samo po jednoj
sentimentalnoj gesti. Zajedno sa svojom suprugom Polkom (Pelagijom), koju je
doveo iz Omska, mehaničar u mlinu u Velikom Trojstvu, uz svoje komunističke
nazore i djelatnosti štedi kao i ostali sentimentalni roditelji za nadgrobni
spomenik svoje dječice mjesecima. A natpis na tome spomeniku (koji Dedijer
nije preveo Amerikancima na engleski) glasi: “Ovdje počiva u miru Božjem
Zlatica Broz, stara 2 godine i bratac joj Hinko star 3 dana”. Sasvim u stilu

175
 Antun Bonifačić

mirogojske poezije na donjem dijelu spomenika sastavljeni su priprosti ali

iskreni stihovi s jezičnom nespretnošću ljudi, koji se ne bave pisanjem stihova:
"Mir i tišina ‘nek vlada
Nad Vašim grobom,
Neizmjernu bol i tugu
Mi ponesemo sobom.
Tužni roditelji".
Ovi stihovi psihološki sasvim odgovaraju bravaru Josipu Brozu, koji nije
imao dovoljno kaše u djetinjstvu i kome je otac umro u štali rođaka Blažička.
Pobunana glad i bijedu je logička i razumljiva kao i Proudhonov socijalizam.
Razumljivi su i ovi stihovi, gdje se još uvijek riječ Bog piše velikim slovom i gdje
se vjeruje u Božji mir i nakon lutanja među Kirgizima i nakon ćuške župnika
Vjekoslava Homostariča i majstora Karasa i zatvora u Bjelovaru i Ogulinu i
Mariboru, šaljivisu opisi zatvora, u kojima je Broz boravio, kada se upoređe s
onima, kojima Tito sada vlada. A tehnika gladovanja izgledat će amerikanskoj
publici još dirljivija s objašnjenjima studenta medicine o djelovanju gladovanja.
Jugoslaveni su imali prilike, da tu tehniku prouče u tančine, zahvaljujući svome
velikom vođi.
Ne znam, zašto je Dedijer ispustio istaći Amerikancima, kako se je Josip
Broz već 1913. počeo spremati za vojskovođu, kako je postao narednik, vještak
u floretu i bodu i istaknuti smućar, pa je kao pravi "kaisertreu" Zagorac dobio
srebrenu medalju za mačevanje u Pešti, čerkez, koji mu je zabio dugo koplje u
leđa ispod lijeve lopatice, ostavio je sigurno potsvjesne komplekse prema drugu
Kobi Džugasviliju. "Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija, koje potsjećaju
na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, alienergično i mirno".
(Novosti, 8. 11. 1928.) Sada odjednom saznajemo, da je Tito bio veći borac za
Hrvatsku od dr. Mačeka i da je organizirao demonstracije na dan umorstva
Stjepana Radića. Ali u isto doba zaboravljaju istaknuti, kako je od šefa štaba
IV. armije u Zagrebu Orlovića tražio oružje (8. travnja 1941.), da se bori protiv
ustaša i Mačeka, kada je sav hrvatski narod očekivao slobodu i nestanak
omraženih Srbijanaca u Zagrebu. Antun Augustinčić, koji sjedi za vrijeme
NDH po kavanama, skriva u svom safu novac partije i spremao se je prije 10.

176
 Vječna Hrvatska

travnja u Moskvu po jednoj Titovoj misiji. "Partija je uoči rata izdala proglas
za narod, u kome upozorava da Maček i ostala hrvatska gospoda oko njega
"pod lažnom krinkom očuvanja miraza hrvatski narod”, "možda pod krinkom
nezavisne Hrvatske", žele baciti hrvatski narod u ropstvo. Dakle, mjesec dana
prije stvaranja famozne Pavelićeve Endehazije Partija je pod rukovodstvom
druga Tita točno predvidjela, što će se dogoditi” (Vjesnik 25. 5. 52.).
Prema tome su partijski dijalektičari davno prije ustaša i Pavelića znali,
što hoće hrvatski narod! I nastojali su to spriječiti...
U vezi sa svim "pučkim" glasinama, tko je zapravo Tito, objavio je Mons.
L. M. Torcoletti u svojoj knjizi "Pigolando nel passato del Fiume” nekoliko
zanimivih podataka, koji kruže po čitavoj Hrvatskoj (str. 293-4). Prema izjavi
jednoga Titovog navodno rođaka u "New York Herald” bio bi današnji Tito neki
kapetan njemačkoga podrijetla, koji se je s njime borio u Španjalskoj i došao
u Hrvatsku s njegovim dokumentima, kada je ovaj poginuo, da radi po nalogu
Moskve. Svi ističu nemogućnost, da bi Josip Broz znao tako dobro glasovir, da
može nasumice pratiti operne pjevačice. Sestra Rezika Ferjančić (Ferjanić?),
koja živi u Samoboru kao supruga jednoga postolara, tvrdila je navodno prije,
da Tito nije njezin brat, dok je nisu pozvali u Beograd. Od onda tvrdi, da joj
je brat... Bilo bi zanimivo čuti izjave znanaca njegove tetke Elizabete Kupina
(5125 Luther Street, Cleveland, Ohio). Torcoletti tvrdi, kako su mu pričali, kako
je prvi Tito, koji je došao na Hvar 1943. bio niska stasa, izbečenih jabučica i
bademastih mongolskih očiju... Najzanimiviji istiniti podatak, za koji smo svi
čuli od znanaca kod kuće jest svakako izjava Draže Mihajlovića za vrijeme
njegova procesa. Proces je bio prenošen preko radija i hiljade su čule, kako je
Draža izjavio, da ne pozna današnjeg maršala Jugoslavije, ali je poznavao Tita,
komesu manjkala dva prsta na desnoj ruci. Iza te Dražine izjave, radio je bio
smjesta zatvoren!
Radio Moskva je na početku dvoboja Staljin Titoviše puta objavio, da je
Tito ukrajinski Židov. U lipnju 1952. radio Moskva je javljao više večeri svojim
slušateljima, da će otkriti Titovu prošlost. Nakon toga je Tito na jednom
sastanku časnika u Skoplju zaprijetio, da će koješta otkriti na račun Staljinove
vlade i braća su obustavila paljbu do prve zgode. Stvar bi bila riješena, kada

177
 Antun Bonifačić

bi policija objavila otiske prstiju velikoga maršala, jer se otisci Josipa Broza
nalaze i u slobodnome svijetu.
Međutim možda ćemo saznati samo još jedan pseudonim od čitavoga niza
navedenih u Life (Ivan Kostanjšek, ing. Slavko Babić, John Alexander Karlson,
Spiridon Mekas, Rudi Walter, ing. Tomanek, Tito i t. d.). "članovi rijetko znaju
realna imena jedan drugoga", veli Tito u svojoj biografiji. Jednoga dana su u
Kini, drugoga u španjolskoj ili Americi, kako se Moskvi svidi. Tako smo i mi
dobili svoga Kraljevića Marka od nepoznatih gospodara svijeta. Zanimivo
je, da mu prave reklamu Jean Cassou Buechner, Konnie Ziliacus (koji izdaje
sada njegovu biografiju na engleskom) i naklada Simon & Schuster. Jednome
našemu čovjeku kazao je jedan Židov, koga je smatrao također svojim, "Er ist
doch unser”.
Tito objavljuje, na koji način komunistička partija Rusije snubi svoje
agente. "Oni nastoje otkriti koji sakriti događaj iz prošlosti toga čovjeka, i onda
se zagroze, da će to otkriti, ako s njima ne surađuje”.
"Opanjkavanje” Andrije Hebranga i Arse Jovanovića je sasvim u tome stilu.
Tito tvrdi, da su i Hebranga, člana centralnoga komiteta partije, Rusi na taj
način uhvatili u svoje mreže, dok ostali tvrde, kako je Hebrang bio ustaški
špijun, a članovi partije, Srbi u Hrvatskoj, da se je pobunio na srbovanje po
Hrvatskoj. Uostalom na procesu, koji se još nije održao, mogla bise ustanoviti
istina. Arsu Jovanovića likvidiraju s par rečenica u biografiji kao "bivšega
časnika kraljevske jugoslavenske vojske" i "šefa štaba, koji je bio"demoted”
(degradiran), član centralnoga komiteta Stilinović ode još dalje u razgovoru
s nekim crnogorskim šegrtom u češkoj: "Ja sam lično, svaki dan kroz sedam
mjeseci 1941. i 1942. godine gledao, kako se Arsa Jovanovic zapravo ništa ne
razumije u to ratno umijeće”.
"A kako je onda mogao da postane general i načelnik Vrhovnog štaba?",
ispada oštro mladić.
"Dešava se, prijatelju, da budale i nevaljalci postanu i generali. To ne bi
trebalo da bude, ali desilo se... "(Sumrak u Pragu, Književne Novine, 24. 4. 52.,
str. 2).
Dešava se svašta među crvenom bratijom, znamo iz procesa u Rusiji

178
 Vječna Hrvatska

i degradacije raznih maršala, kako se mlade matice u pčelinjaku uvijek

likvidiraju.
Kao veliki propagandistički trik, Dedijer iznosi Amerikancima "slučaj”
kolaboracioniste Draže Mihajlovića i nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca paralelno
na istoj stranici. Kao što su racionalnim Amerikancima dokazali, da su oni
uklonili sukobe triju vjera, šest narodnosti i sedam zakonodavstava, tako
žele sa slikama na istoj strani ustanoviti, da je Draža, koji je dao nalog, da se
očisti Bosna od Hrvata, i nadbiskup Stepinac, koji je sve svoje sile uložio za
spašavanje svakoga čovjeka, jedno te isto... "But Stepinac uttered not aword to
stop these conversions and persecutions". ("Ali Stepinac nije kazao ni riječi, da
zaustavi ove prelaze i progone"). Đavao uvijek voli da laže, ali čitav Zagreb zna
za propovijedi nadbiskupove i za članke hrvatske NDH vlade protiv njegovih
propovijedi, da o svemu drugome ne govorimo... Sami komunisti su ih širili po
šumama, a savezničke radio postaje su ih širile svijetom... Međutim Dedijer
zna, da čitači Life International nemaju vremena, da analiziraju laži, nešto će i
pakostati. Zamutivši pojam hrvatskoga naroda u zbrku šest naroda, koji tvore
Jugoslaviju, komunistički lasci žele izjednačiti ljubav nadbiskupa i svih Hrvata
za slobodom i vlastitom državom sa kolaboracionizmom i izdajom. Naravno,
da američki građanin ne može znati za stoljetnu borbu Hrvata za slobodu i
da mu izgleda u najmanju ruku čudno, da se jedan svet čovjek i nadbiskup ne
ustručava kazati sucu, koji ga pita: "Zar se ne stidite, da sjedite ovdje uz jednog
Lisaka?" odgovara mirno: "Ne stidim se”. (P. Jesih: Crvena ruža na oltaru, str.
279). Međutim za političke ljude je jasno, daje Lisak kao i nadbiskup borac za
prava i slobodu svoga naroda. Ali ipak nisu imali odvažnosti da kao vrhunac
"veleizdaje” navedu nadbiskupovu izjavu, da bi bio nitkov, kada ne bi osjećao
bilo svoga naroda i njegovu želju za slobodnom hrvatskom državom. Vole
prešutiti.
To sve spada u proračunane laži i proračunani komunistički način
borbe, koji je jednak kod svih komunističkih partija svijeta. Titovci nastoje
samo nadlicitirati svoje učitelje i njihovu tehniku i bila bi zanimiva studija,
kako to oni rade. Nitko nije tako slijepo slušao Ruse i vršio tako bjesomučnu
propagandu za sve sovjetsko i rusko kao oni. Amerikanci imaju kompletna

179
 Antun Bonifačić

godišta Titove štampe iz prvih godina, gdje je to ostalo za vječnost. Ali Dedijer
piše za američke žene i purgere, računa, da će se uloviti još kakva korisna
budala na dirljeve opise našega prekrasnoga zagorskoga junoše, sve u stilu
Lermontova Puškina i "Pravde"... Sada imamo recepte, po kojima su klali 1945.
godine štampane u Reader’s Digest (lipanj, 1952., str. 137). Tu senalaze nalozi
Kominterne Titu od 9. svibnja 1941.
(Dan prije proglašenja hrvatske nezavisnosti). Među ostalim tu je
objašnjenje, tko je sve "ratni zločinac": "Izraz "klasni neprijatelj” obuhvaća
slijedeće skupine: članove nacionalističkih ili vjerskih pokreta, svećenici,
policija, diplomati i činovnici, koji odbiju da pristanu uz revolucionarne snage;
svaki pojedinac poznat, da seje usprotivio revoluciji”.
Naivnjaci nalaze tu objašnjenje, kako nema ni ustaša ni mačekovaca, ni
katolika ni liberalaca za komuniste, odnosno, kako mogu biti sve to samo, ako
slušaju i rade za komunizam. Zbog toga je još uvijek ministar jedan Svetozar
Rittig, koji je htio biti nadbiskupom mjesto Stepinca. Ali Stepinac ih je davno
predvidio i opisao i upozorio hrvatski narod, tko su oni.
U svojoj knjizi "Crvena ruža na oltaru" navodi Msgr. Pavao Jesih
nadbiskupove riječi, što ih je rekao u propovijedi na Mariji Bistrici prigodom
zagrebačkog hodočašća godine 1940. o komunizmu: "Tu je neman, koja nam
hoće silom namjesto kulta pravoga i živogaBoga narinuti kult običnih
zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a
ruke zaprljane od krvi nevinih žrtava muževa i žena, mladića i staraca;
kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju
radnicima i seljacima kosti pod knutom bezobzirnog novog birokratizma,
koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka;
kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg pod smrtnom
kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da možda ne oda,
koliko se laži skriva u sistemu, koji nema veze s Bogom”.
Nadbiskup Stepinac je tu dao mnogo bolji životopis velikoga maršala nego
Dedijer, a 150, koji su plazeći ispod bodljikave žice, u čamcima i avionima
(Vilimlnkret) pobjegli ove godine u Italiju (nakon amnestije) uz tucete onih,
koji tjedno bježe preko Karavanka ili u Grčku svjedoče, kako je u Titovom raju

180
 Vječna Hrvatska

("naš put u socijalizam osniva se na sve većem porastu demokracije osnovane

na načelima, koja će donijeti najveće oslobođenje ljudskih bića” (Life, 2. 6. 52.,
str. 76). To je pravo izrugivanje američkih čitalaca, kojima beogradski cincari
žele podvaliti na svoj klasički način. Ali narodi Jugoslavjie "will arise" samo da
njih pometu... J. Lawton Collins to dobro zna kao i lord Mountbatten usprkos
nazdravica. Glavno je, da budu prisutni na hrvatskoj obali u tome času ...
Koncem lipnja 1952.

181
Antun Bonifačić

PUT PREMA VRHUNCIMA

182
Vječna Hrvatska

183
 Antun Bonifačić

IVAN MEŠTROVIĆ

Prilikom njegove sedamdeset-godišnjice

15.8.1873.-15.8.1953.
Hrvati često zaboravljaju, da su narod gorštaka i mornara. Relijefne karte
Hrvatske nam pokazuju brdo do brda, dolinu do doline, uvalu do uvale, otok
do otoka. Naša povijest je također povijest naših vrhunaca i dolaca, poraza i
pobjeda, brazgotina i usjeklina, otoka i draga.
Ivan Meštrović je jedan od najvećih vrhunaca hrvatskoga naroda na
njegovom hiljadugodišnjem putu kroz povijest prema Bogu i Ljepoti.
Čudesne priče o hrvatskim junacima i mudracima često sliče na orijentalne
bajke: svi ti naši veliki veziri, Zrinski i Frankopani, Schiavoni izniknuše iz
mraka vremena kao Velebit i Dinara, da onda nestanu u mraku stoljeća kao da
je Hrvatska preslaba, da ih nosi na svojim leđima. Osim katolicizma i islama
nijedna ideja i nijedan čovjek izgleda da nisu bili kadri obuhvatiti našu bazu
potpuno i stalno već u grčevitim naporima Izabranika, koji su govorili u ime
svih bezimenih u mraku vremena i sjeni bregova.
Dvadeseto stoljeće je iza deset stoljeća mističan vijek hrvatskoga uspona
po staroj iranskoj predaji. U politici smo imali najveći preporod svoje povijesti
kroz braću Radice, koji su prvi put u našoj povijesti dobili na slobodnim
izborima sve hrvatske glasove. Taj preporođeni narod izbacio je suverenom
slogom balkanske nametnike i stvorio najveću epopeju hrvatskoga junaštva u
borbi za svoju Državu. Na vjerskom području imali smo Čauševića kod Hrvata
muslimana i kardinala Stepinca kod Hrvata katolika.
Na području umjetnosti dali smo svijetu Ivana Meštrovića.
Genij je čudo Božje, jer se neda objasniti ljudskim umovanjem.
Tko je ikada prije čuo za Otavice kod Drniša? Tkoje mogao pomisliti, da će

184
 Vječna Hrvatska

mali dječak, kojega stari Begonosi na rukama, da ne plati voznu kartu u svijet
na svome prvome putovanju, značiti epohu u umjetnosti svijeta?
U sredini dvadesetoga stoljeća, dok praskaju atomske bombe na Enivetoku,
a psihoanalitičari rastvaraju dušu modernoga čovjeka i njegovu umjetnost,
Ivan Meštrović na identičan način kao i Alojzije Stepinac svjedoči za Vječnost.
Obojica spadaju među najveće svjedoke metafizičkoga kontinuiteta hrvatskoga
naroda i čovječanstva uopće.
Uzmite bilo koji kip Ivana Meštrovića i prepoznat ćete na njemu hrvatske
crte. Naš ljudski tip je različiti uočiv svagdje na njegovim umjetninama: od lica
njegove majke do Božanske Majke sviju nas sublimiraju se hrvatski likovi u
klasičnom usponu zanosa. Teško da ima u povijesti čovječanstva kipara, koji
je toliko stvorio koliko Ivan Meštrović. Nijedan naš težak nije odvalio toliko
kamenja koliko on. Nijedan nije stvorio veće kameno brdo od njega. Kad bi
znali tone i vagone kamenja, koje je Ivan Meštrović obradio, mogli bi zapanjiti
Ameriku, jer Ivan Meštrović je prije svega čudorada i energije, kakve teško
možemo naći sve do Michelangela, kojemu je najbliži.
Naša hrvatska rasa dala je kroz Meštrovića svijetu svoj najdublji i najljepši
lik. Milijuni pastira i težaka,koji su rezali kamen i drvo, slikali tikvice i preslice
kao da su iza toliko stoljeća ujedinjeni u jednom dlijetutolikom snagom, da
nas je sav svijet uočio i priznao kroz zube. Velim, kroz zube, jer da je Ivan
MeštrovićFrancuz, Talijan, Englez ili Amerikanac, njegova slavabi se pronosila
svijetom još jače, ali Ivan Meštrović imana svojim petama prilijepljenu
Hrvatsku a vuče sve nasza sobom prema vrhuncima Ljepote.
Pokoljenja ljudska nestaju kao valovi morski u moru vremena, a umjetnik
spašava oblik za vječnost. Kaošto more glođe kamen i pretvara kroz vjekove
njegovuhrapavost u oblinu, tako i narodi stvaraju svoje lice.Onda odjednom
dolazi umjetnik, koji u svome dlijetuosjeti crte uspona i pada, ljubavi i mržnje,
zanosa i jada.Ako ste ikada gledali po muzejima likove Ivana Meštrovića,
sigurno ste osjetili nešto poput Gotovčeve glazbei narodnoga plesa: izraz
najdubljih pokreta i najčišćihtonova hrvatske duše.
Svi njegovi Strijelci, Vile, Sviračice predstavljajuisti ritam hrvatskoga
naroda, koji posjeduje najljepšeplesove svijeta. Svaka kretnja tih likova je

185
 Antun Bonifačić

sublimacija naših težaka, koji odvaljuju hridine i tragedije u borbi sa sudbinom,

napori hrvatskih veslača u borbi s burom i jugom i dušmanima.
Pred rat gledao sam izložbu Leonarda u Milanu i divio sam se, kako su
najdivnije i najintimnije krasote njegovih slika već postojale razbacane na
slikama njegovih predšasnika i vršnjaka, ali oni su nestali, a za sve njih ostao
je Leonardo. Ivan Meštrović ostaje tako za Hrvate kao najveći i najglasniji
govornik na jeziku univerzalne Forme.
Kroz klesarske radionice carskoga Splita, gdje narod čuva sarkofage,
carske portale, i tajanstvene sfinge, rastvorio se ocean oblika prvi put pred
očima maloga gorštaka. Prag, Beč, Pariz samo su mu pomogli, da otkrije vlastiti
govor. Potpuno shvaćam Rodina, dok gleda Meštrovićeve stvari kao otkriće,
jer genijalni Rodin stvara svoje kipove kao da se ukrutnjuje pjena, utjelovljuje
vizija, a Meštrović poput diva dlijetom obrađuje Dinaru ili Velebit, da iz njih
iskleše lice svoga oca, brata i majke.
Svi ti Šarci, Srede, Grguri, što se propinju u prkosu i snazi odrazuju hrvatski
prkos i hrvatsku snagu kroz stoljeća - od Ilira, koji mlate Augustove legionare
do ustaša, koji tuku balkanske i fašističke uljeze. Na početku Meštrovićeve
karijere on u svojoj hrvatskoj bezazlenosti misli, da se u balkanskim planinama
skrivaju likovi njegovih umjetničkih priviđenja. Joza Kljaković nam je svojom
knjigom dao uvid u te maštovite kule i postupno otvaranje očiju. Nije samo
Meštrović nego gotovo sva hrvatska inteligencija prošla kroz balkanske
legende, dok se nije vratila u Hrvatsku očišćena i produhovljena od tuđinskih
mitologija.
Bilo bi zanimljivo pratiti Meštrovića na njegovu putu, kako je skidao sedam
velova kao mrenu s očiju ne samo u pogledu narodnih ideala već i u pogledu
umjetničkih ostvarenja. Srednjo-evropska secesija, babilonsko-asirska
oživljavanja, srednjo-vjekovne skulpture stopile su se i spojile u prahrvatske
oblike, koje je otkrio Strizigowski svijetu.
Kritičari vrlo često mlate praznu slamu, kad žele da riječima izraze oblike.
Kosta Strajnić, Branko Mašići drugi "Dinarci" vidjeli su u Meštroviću srpsku
narodnu epiku, balkanske talambase i gusle javorove. Ivan Šrepel je osjetio
toplinu i nježnost njegovih ženskih likova i religioznu dubinu. Messer i Horgan

186
 Vječna Hrvatska

vide u njemu međunarodni fenomen ulazeći u džunglu njegovih likova bez

ključa, koji bi im otvorio posljednju tajnu Meštrovićeva stvaranja.
Rodin je imao uza se Rilkea, ali nitko dosada nije obuhvatio Ivana
Meštrovića kao umjetnika i čovjeka u skladnoj cjelini. Uz balkanske despote,
provincijske fiškale, gladne literate i boheme, koje Meštrović sreo kod kuće, on
je osvojio globus modelirajući gotovo sve velike ljude dvadesetoga stoljeća. Bila
bi vječna šteta, ako nam Meštrović ne bi ostavio svoja zapamćenja, povijest,
kako je ulazio u čovječanstvo gledajući Ijudskalica.
Kažu, da svaki kipar i slikar slikajući druge prikazuje i sebe. Od
štrosmayerova kažiprsta i Marulićevebrade s baskijskom čepisom do Indijanaca
u Chicagu mi posvuda susrećemo Meštra Ivana i njegovu tajnu poruku napisanu
na pergameni i spaljenu u vatri rastaljene bronce. Meštrovićevi "darovi”
genijalnih likova su za nj uvijek ovakve "messages" [poruke], Njegoš poručuje
komunistima, da im "tragovi smrde nečovještvom”. Fra Andrija je bosonogi
hrvatski misionar po balkanskim klancima, koje želi pretvoriti u Konavlja i
Bristove za slatke razgovore. Koliko smo tamburali svijetom od Brista do
Trebarjeva, od Ribnika do Šegotića, od Labina do Otavica! Zagorsko pastirče
cijeli život otkriva roda svoga diku kao da je otkrio ključ, kojim jedna ravna
crta ispreturana i zamotana otkriva tajnu života i smrti.
Kroz Meštrovića Hrvati su prvi put progovorili bez mucanja, gromko,
glasno, hrvatski čitavome svijetu. Sjećam se kako smo kao mladi studenti
milovali brončane glave njegova "Zdenca života" s molitvom, da nam pomogne
otkriti izvore života i konačnu mudrost. Meštrović je danas veliki hrvatski
mudrac, dovoljno je pročitati njegove razgovore s Michelangelom, da uvidimo,
do kakvih dubina je došao gotovo samouk. Kao kipar on je skidao maske svim
svojim velikim savremenicima, jer posjeduje genijalnu sposobnost, da prozre
ljude vlastitim očima i da u nekoliko jasnih crta dade spektar svake ličnosti.
Od arapskih patrijarha poput Feisala, o kome Lawrence zbori kao o bratu, do
Benedikta XV., engleskih lordova i američkih milijunera svi suvremenici su
poslužili Ivanu Meštroviću kao školska čitanka i žustri sedamdeset-godišnjak
jedva da je ikada bilo kome čovjeku i bilo kojoj ženi povjerio svoju posljednju
tajnu.

187
 Antun Bonifačić

Ali konačna mudrost Ivana Meštrovića govori čitavom čovječanstvu kroz

njegova umjetnička ostvarenja. Kada odbijemo traženje, vrludanje naših Cetina,
Neretva i ponornica, koje se u umjetničkom govoru zovu patetika, ugledavanje
u muzejska i historička čudesa; kada se približimo posljednjoj riječi Ivana
Meštroviča, najvećeg hrvatskog umjetnika sviju vremena, onda nailazimo
na čitave muzeje. Sjećajući se, koliko sam nedjelja proveo uz aleje Rodinove
kuće u Parizu, potpuno razumijem dužnost Ivana Meštrovića, da spasi svoje
djelo za vječnost u pejsažu, u kojem se je rodilo, uz majstora Radovana, cara
Dioklecijana, Domagoje, Krešimire i Tomislave, koje on tako duboko osjeća
inosi u krvi.
Meštrovićeva: "Psyche", "Sjećanje”, "Majka", "Povijest Hrvata" uz portraite
naših vođa i učitelja postale su duhovno blago svih Hrvata kao "Himne slobodi"
od Ivana Gundulića i "Lijepa naša”.
Kako nam je jasan ponos naših zemaljaka, koji kroz velegradove nose lik
Jeronima iz Stridona i Alojzija iz Krašića! Gdjegod smo bili u svijetu, služio
nam je za legitimaciju i dokaz o hiljadugodišnjoj hrvatskoj kulturi, koju tako
mrze i proklinju Srbi, da su mu srušili grobnicu u zavičaju i zaklali rođenoga
brata, dok je on ležao zbog njih u hrvatskoj tamnici, jedinoj tamnici, koju je
osjetio u životu. Sjećam se, kako me je Antun Augustinčić u kavani Zagreb
nagovarao, da napišem jedan "Imaginarni razgovor Ivana Meštrovića i Ante
Pavelića” za vrijeme rata, često sam u sebi pisao taj razgovor citirajući stihove
Vladimira Nazora: "Šlaga tko kaže, da smo lovor grana", a ponajviše iza rata,
kada mi je Augustinčić poručio, da bi me bio prvi objesio na Jelačićevu trgu,
dok su ga svi mazili u NDH i dok su drugi zatvorili Meštrovića. Kada sam prije
rata prisustvovao jednom velikom primanju u Ashmoleum muzeju u Oxfordu,
zapelo nam je oko za lubanju picanthropusa, najstarijeg ostatka ljudskog (?)
bića. Svrnuvši pogled na stranu, naišli smo na drugoj polici nakip malenog
Meštrovićevog konja, koji bi stao u šaku, ali je u tom trenutku za mene pred
Oxfordskim domom predstavljao Hrvatsku. Taj Meštrovićev konjić, koga je od
djetinjstva nosio u sebi s desetercima hrvatske narodne pjesme, izgledao mi je
u taj čas u savršenoj rasvjeti oxfordskoga muzeja veći od onoga u Bukureštu,
koji su nam za vrijeme rata pokazivali rumunjski književnici kao djelo velikoga

188
 Vječna Hrvatska

Hrvata Meštrovića. Kažu, da ptice pjevanjem "zaposjedaju” svoj životni

prostor, pa mislim, koliko je svijeta osvojio za Hrvatsku Ivan Meštrović. Dok
su njegova hrvatska braća ispunila rudnike i ljevaonice Sjedinjenih Američkih
Država, jedino pred njim od živih kipara otvaraju se vrata golemih američkih
muzeja, daju mu prve nagrade kao najvećem religioznom kiparu sadašnjice i
medalje priznanja, koje nije nikada nijedan Hrvat dobio. Englezi i Amerikanci
znaju za nas Hrvate i za našu kulturu najviše preko Ivana Meštrovića. Srbi
su ga pokušavali oteti kao "srpskoga vajara”, Tito pokušava, da ga pretvori u
progresivno-demokratskoga Jugoslavena" ali čak i "Newsweek” piše o njemu
kao vatrenom hrvatskom nacionalisti.
Njegova "Majka" je za sve nas u progonstvu naša majka, njegove "Gospe”
su hrvatske Madone. Od divnih, mramornih žena roditeljica, likova Anera
i Katarine Frankopan, gdje oblici ljudskoga tijela pjevaju himnu zdravlju,
materinstvu, jedinoj vjernoj ljubi života, prelaz na Bogomajku je samo jedna
oktava više. Na globusu nema umjetnika, koji je isklesao toliko Bogorodica
koliko Ivan Meštrović. Iz granita ili mramora, rezane u kamenu ili u drvu, sve
te Božanske Majke vežu Hrvatsku s nebom modo croatico. One su nam tako
poznate i bliske kao što je bila poznata Marija žena Josipova u Nazaretu i mi
možemo da molimo prednjima kao pred Vlastitom majkom. Nijedan narod
svijeta ne posjeduje toliko likova svetaca i heroja usvojem stilu, čak ni Talijani
i Francuzi, stvorenih od jednoga jedinog čovjeka.
Već trideset godina pratim Meštrovićeva ostvarenja i sve što se piše o
njemu s osjećanjem, kojim se prati Genij na putu njegova života. Od grobnica
u Cavtatu i Otavicama do Zrinjevca i Meja, kroz strane zemlje i gradove gdje
nailazimo na njegova djela znamo, daje prisutna Hrvatska po najvećem i
najljepšem, što može svijetu dati. Kada sam u polumraku jedne kapele u
Nantesu otkrio oltar našega Vranjanina, mislio sam, da sam u Hrvatskoj, isto
tako kada sam u luksemburškom muzeju sreo jedno djelo Ivana Meštrovića.
Jasam nazvao naše krvave dane "hrvatskim zlatnim vijekom", jer nikada nismo
imali toliko svetaca, heroja i velikih umjetnika kao danas. U kratkom ljudskom
životu imali smo prilike sresti toliko divnih hrvatskih ljudi, da moramo biti
Bogu zahvalni, što nam je dao priliku da živimo baš u ovim tragičnim i mučnim

189
 Antun Bonifačić

godinama. Prisutnost Ivana Meštrovića među nama u izagnanstvu, u godinama

kada svaki Kinez iz USA sprema svoj kovčeg za put preko Pacifika, da počiva
u rodnoj grudi, daje svim Bijelim Hrvatima sjaj, za kojim uzalud čeznu Crveni
Hrvati.
Jasno je, da Ivan Meštrović ne spada u "Bijele Ruse”, jer kao pravi Genij on
već spada čovječanstvu. Zato mi svi čekamo od njega riječ zagovora i melem
na krvave rane, koje nas peku širom svijeta. Za nas je jasno, da Ivan Meštrović
ne bi više nikada predlagao, da se Hrvatska Akademija zove Jugoslavenskom
niti bi sebe nazvao geografskim imenom jednog krvavog prostora, koji trinaest
stoljeća brani njegov hrvatski narod, da ostvarii politički onu samostalnost,
koju je Ivan Meštrović zanje osvojio u umjetnosti svijeta.
Teže je prodrijeti u umjetnost svijeta nego osvojiti carstvo. Tu se spaja
zloba, zavist, nepoznavanje i udaljenost sa svim onim, što narode i zemlje
dijeli kroz tisućljeća. Da imamo svoju državu, Ivan Meštrović bi imao rodnu
zemlju, koja bi ga nosila, ovako nosi sam sebe od početka. Tko bi znao objasniti
posljednjih sedamdeset godina hrvatskog političkog života, shvatio bi i krivulju
životnoga uspona Ivana Meštrovića. Njega nije ubila hrvatska bijeda, izjeo
hrvatski jal. On blista nad nama s naših stotinjak vođa i podvođa, stranaka i
sekta, blista tako sjajno, da ga čak komunisti vabe i mame sa čitavim tovarom
njegovih Madona, Raspela, Apostola i Svetaca. Teška je nesreća, da nije mogao
kao Michelangelo u Zagrebu ostvariti plejadu svojih nasljednika, koji bi usisali
ne samo njegove oblike, što se dade i mehanički prenijeti, nego i njegov duh
Vječnosti. Lomeći hrvatski mramor i hrvatski granit, Ivan Meštrović je sazreo
do konačne punoće ljudskoga duha, kada se na sve gleda s najvišega vrhunca
konačne ljudske osame. Bog mu je dao sedamdeset plodnih godina i prenio na
nj stvaralačku groznicu, koju nijedan Hrvatu povijesti nije pokazao. Njegove
posljednje biblijske figure Joba i Mojsija, bez obzira na svrhu i cilj, za mesu
konačni simboli Hrvatske. Ni Amerikanci ni Židovi ne će moći osjetiti kao mi
kobni krug hrvatskih muževa i mladića, koji predviđaju i slute, da sve te naše
nevoljene mogu biti bez smisla, ako Bog postoji. A nitko nije tako plastično
napučio hrvatsko nebo kao Ivan Meštrović.
Njegovo sredovječno Raspelo u Markovoj crkvi, kojeje izgledalo tako strano

190
 Vječna Hrvatska

raznim Kršnjavima pred trideset godina, danas nam je jasno, blisko, poznato.
Vidjelismo toliko ispruženih mučenika na Križevima, da supatničke Kristove ruke
Meštrovića Raspela već premalo otegnute patnje, preblijede za naše hrvatsko
srednjovjekovlje. Zato moramo biti zahvalni Bogu, da nam gaje dao baš u ovim
danima, da bude odraz i izraz hrvatske tragedije i hrvatske pobjede.
"Danica”, 26. kolovoza 1953

191
 Antun Bonifačić

STEPINAC JE HRVATSKA

Dedijeri su opet u pokretu, da bacaju svijetu prašinu u oči. Razne agencije

ponovno ubacuju u svijet vijestio bolesti kardinala Stepinca. AFP javlja 8.
srpnja, da su ga četiri liječnika, koji ga liječe, kanili poslati u Frankfurt ili u San
Francisco, a Stepinac se ne da iz Krašića.
Fašističko-komunistički diktator Tito, koji vlada narodima bivše srpske
monarhije i nad Hrvatskom knutom i robijom raspričao se iz kraljevskoga
dvora u slovenskim brdima s mudrim savjetima, što trebaju Amerikanci raditi
i kako moraju voditi politiku: na Koreji Syngman Rhee ide predaleko u svojem
otporu protiv primirja. Nagnan od Chang Kaj-šeka Rhee kani osloboditi također
Kineze. Ako ga američka viadane spriječi, posljedice će biti nepredvidjeve.
Svijet će postati žrtva agitacija i sve će to škoditi američkoj politici na Koreji.
Međutim Rhee i Koreja su mnogo bliži Titu nego to izgleda: "Ugarska je
uvjerila svijet, da Rusi rade ozbiljno. Otjerani su iz Ugarske najpoznatiji agenti
Sovjetske Unije i znatno izmjenjene upravne metode”.
U isto doba dok se Nijemci, Poljaci i Madžari bune protiv crvenoga terora,
Tito djeluje kao glavni promičbeni agent komunizma na Istoku i na Zapadu.
Svima je jasno, da Rusi žele primirje na Koreji i Tito ga zagovara. Svi znaju,
da treba samo malo jače pomoći zarobljenim i izručenim narodima, da se
otvoreno pobune, a Tito poduzimlje sve, da prestraši odvažne Amerikance i
skloni ih, da nastave staru politiku Roosevelta.
Značajno je, da su ovih dana u "Jugoslaviji” bili i Eleonora i Adlai Stevenson...
Predsjednik Eisenhower može da ponovno žrtvuje svoje principe: čekati,
da Rusi nakupe dovoljno atomskih bomba ili može proslijediti sa svojim
obećanjima i ući u povijest svijeta kao osloboditelj polovice čovječanstva od
crvene kuge i kovati željezo, dok je vruće.
Za nas nema sumnje, da Eisenhower ne će slušati Tita već svoje principe i

192
 Vječna Hrvatska

mi zajedno s milijardom ljudi napeto pratimo svaku njegovu riječ, koja će nam
donijeti slobodu.
Debeli jugoslavenski diktator, koga je Staljin nazvao "patuljkom” zbog
njegova niska stasa i sitne pameti, igra se Hitlera i Mussolinija nad svojim
zarobljenim narodima. Na zboru u Brodu smo saznali, da ga je pozdravio
Dušan Ćorković, stari metalski radnik: "On je prije mnogo godina druga Tita
primio u Partiju” ("N. list”, 19. 5. 53. str. 3). Znači, da je Titova komunistička
karijera započela već kod kuće u znaku Dušanai Srba, kojima Čitav život služi
kao gotovo i svi hrvatski komunisti. Koji su to odbili, bili su onemogućeni poput
Hebranga.
Na taj zbor dovučeno je mnogo hiljada ljudi, da svijet vidi, kakva su stoka
"jugoslavenski narodi”. Dok se Nijemci, Poljaci i Madžari bune, poderani
hrvatski seljaci moraju vikati "živio" krvniku, koji im je pobio sinove, oduzeo
svaku slobodu govora i organiziranja, pretvorio u roblje, koje žive od kutija
UNRE i milodara čitavoga svijeta.
U danima, kada bismo svi očekivali, da će konačno započeti i kod nas
krvavi pir nad krvnicima, Udbaši se pred licem čitava svijeta rugaju hrvatskom
narodu da pljuje na svoj vlastiti obraz i na svu svoju povijest vičući "živio" ovim
svjetskim hrđama.
Jedini, koji nije pokleknuo, ima neku čudnovatu bolest krvi, od koje se
polako, ali sigurno umire po izjavi Titovih liječnika.
Poznavajući komunističke i sovjetske metode nama se odmah nameće
misao, da ta tajanstvena bolest ima iste uzroke kao i bolest i smrt križevačkoga
biskupa Šimraka. Istina će se ipak jednom saznati. Međutim zanimljivo je,
kako se crveni diktator napreže, da spasi život Stepincu. Oni bi htjeli, da ide u
Frankfurt ili San Francisco, ali mu ne daju otići u Zagreb ...
Balkanske horde, koje su se spustile u hrvatske domove, žele dati Stepincu
PUTNICU, kako bi se riješile posljednjega, koji im neustrašivo govori istinu
u oči kao Ivan Krstitelj Herodu. "Jugoslavija se ne će više baviti kardinalom
Stepincem, i ne kani da ga pretvori u mučenika. On se ne da liječiti od liječnika
i ne želi da se liječi u kupkama. Nas će uvijek činiti odgovornima za svako zlo,
koje mu se dogodi. Stepinac je samo pješak na svjetskoj igri šaha Vatikana, i bit

193
 Antun Bonifačić

će samo pješak, dok živi".

Međutim svijet zna, da kardinal Stepinac nije vatikanski pješak nego glas
zakopane Hrvatske. On govori mjesto stotina hiljada zakopanih po grobovima,
koji višene mogu govoriti. Njihova imena nijesu zabilježena ni na jednom Križu
osim na jednom jedinom, koji živi i koji se zove Stepinac. Dok Amerikanci iza
toliko godina istražuju katinske grobove, nema sumnje, da će jednoga dana
jedan pošteni zastupnik ili senator američkoga kongresa zatražiti, da se
istraže i grobovi progresivno demokratskih jugoslavenskih republika. A kod
toga vodit će ih siguran vodič, koji znade, gdje su ti grobovi i tko je u njima.
Stepinac govori u ime hiljada pohapšenih i zatvorenih na robiji. U ime onih,
koji trunu po najdubljim galerijama srbijanskih i bosanskih rudnika. U ime
onih, kojima su već imena izbrisana iz popisa živih, ili u čije ime govori jedan
Kardinal univerzalne rimske Crkve, koju nitko nije mogao ugušiti posljednje
dvije hiljade godina, pa ne će ni mali, debeli Tito.
Stepinac govori u ime onih stotina hiljada i milijuna Hrvata, koji pokorno
glasuju od straha i užasa, da spase goli život. U ime svih onih udovica, kojima
su pobili sinove, a one glasuju za njih. U ime svih onih staraca, koji su izgubili
sinove, a oni glasuju za njih. U ime svih onih bijednih i jadnih preplašenih, koji
misle, daje svijet i Bog ostavio Hrvatsku i da su izgubljene sve nade.
Dok službeni predstavnici Hrvatske šute kao zaliveni i slušaju one, kojima
je potrebno da Hrvatska bude ugušena u crvenom obruču, dok plaćeni nitkovi
šire svijetom laži, da zablate lice mučeničke Hrvatske, Stepinca ne može nitko
ušutkati, niti kupiti.
Nije čudo, da su sve poduzeli, da kardinala Stepinca pretvore u bezličnoga
"pješaka" rimske kurije, koji se vrti i miče kao batina u rukama starca. Nije
čudo, da ga proglasuju agentom, kada su sami bili čitav život kriminalni agenti
najvećega kriminalca svjetske povijesti. Oni misle, da je Stepinac i Hrvatska
"novac za potkusurivanje” u rukama lukavih talijanskih prelata, a ne vide
jadnici, da nitko nije uspio u povijesti izbrisati krvave tragove Abelove, a kamoli
grobove pola milijuna ljudi i tamnicu jednoga od najplemenitijih i najstarijih
evropskih naroda, izručenoga sada balkanskom i komunističkom ološu.
Hrvati u svijetu moraju se svuda okupiti složno oko Stepinčeva imena i

194
 Vječna Hrvatska

nametnuti istinu čitavome svijetu: nad nama je nadgrobna ploča, ali mi smo
živi pa ćemo dočekati jednoga dana istu provalu narodnoga bijesa, koji su
doživjeli komunisti u Berlinu i Poljskoj. Krvnici znaju, da hodaju po grobovima
i često imaju utvare pred očima. Najveća utvara, tim strasnija, jer zna, daje
vječna i da živi, dok bude pravednika i Hrvata u svijetu, zove se za diktatora
Tita: kardinal Alojzije Stepinac i Hrvatska Država.
"Danica", 22. srpnja 1953.

195
Antun Bonifačić

0 piscu ove knjige

 Vječna Hrvatska
Antun Bonifačić hrvatski
književnik rodio se 8. listopada
1901. u Puntu na otoku Krku u
obitelji vinogradara Frane i majke
kućanice Kate rođene Maračić.
Ovaj romanopisac, pjesnik, vrsni
esejist, prevoditelj i urednik bio je
vrlo obrazovan u romanističkim
studijama. Na hrvatski jezik
prevodio je najutjecajnije francuske
knjige onoga vremena. Premda
je u književnost stupio sredinom
dvadesetih godina on je svoju
najvažniju knjigu Vječna Hrvatska
napisao u južnoj Americi, a objavio u
Chicagu 1954. godine.
Gimnaziju je budući književnik
pohađao u Pazinu, Ljubljani i
Sušaku. U Beogradu je završio
jedan semestar prava, a onda je u
Zagrebu redovito i uspješno studirao
romanistiku i kroatistiku, još kao
mladića zaokupila ga je Europa i
europejstvo. Doktorirao je u dvadeset
i trećoj godini tezom Les éléments
romantiques chez Gustav Flaubert.
Tada je boravio na jednogodišnjoj
197
stipendiji pariške Sorbonne. U to
vrijeme preveo je Flaubertovu knjigu
Iskušenje sv. Antuna. Antun Bonifačić
u početku svog javnog djelovanja kao
da se tražio između posve oprečnih
ideologija. Najprije je bio kozmopolit
i mason, čak jedno vrijeme
podupiratelj kralja Aleksandra pa
se njegovo ime nalazi na popisu onih
koji su predlagali da se Punat na
Krku bezrazložno nazove imenom
tog ubijenoga srpskoga kralja. Faza
njegovog političkog sazrijevanja
srećom je bila kratka.
Često je Bonifačić zbog svojih
profesorskih službi mijenjao
gradove pa je tako predavao jedno
vrijeme u Sušaku, bio je profesor
u maloj gimnaziji na Krku, a onda
i u Somboru. Prva zbirka pjesama
Pjesme tiskana mu je 1926. u
Zagrebu gdje je godinu dana kasnije
počeo živjeti i od kada počinje njegov
intenzivniji književni rad. Objavljuje
tada u Vijencu i Savremeniku.
Tiskao je 1929. knjigu eseja o
francuskim književnicima A. Gidu i H.
 Antun Bonifačić
Montherlantu Ljudi Zapada, prevodio
je Gideov roman Tijesna vrata, a
kronika bilježi da je u to vrijeme bio
blizak masonskoj loži Maksimilijan
Vrbovec. Stalniju službu dobio
je tek 1930. na zagrebačkoj III.
Muškoj realnoj gimnaziji gdje je
nastavnikom do 1940. Uređivao je
s Milanom Begovićem vrlo ugledni
časopis Savremenik. U Matici
hrvatskoj 1932. Antun Bonifačić
objavljuje svoju drugu samostalnu
knjigu lirike naslovljujući i nju kao
prvu zbirku Pjesme. Te iste godine
s brojnim hrvatskim književnicima
sudjeluje u protestu nakon atentata
na književnika i odvjetnika Milu
Budaka.
Matica hrvatska objavljuje mu
1935. prvi roman Krv majke zemlje
nakon čega odlazi Bonifačić na još
jedan dulji studijski boravak u Pariz.
Po povratku objavljuje treću zbirku
Pjesme i roman Mladice. Pred rat
izlazi mu u Matici hrvatskoj važna
studija Paul Valery kao i prijevod
Gideovih Krivotvoritelja lažnog
novca.
Odmah po izbijanju rata Antun
Bonifačić koji je jedno vrijeme bio
i mason, iskreno prilazi ustaškom
pokretu. Tijekom svih ratnih
godina radio je tako kao načelnik za
međunarodne odnose u Vladi NDH, a
bio je na dužnosti potpredsjednika
Društva hrvatskih književnika.
198
Uza sve te nove funkcije čini se da
ovaj učeni čovjek i odličan pisac
od svojih prethodnih načela niti
jedno nije mnogo mijenjao. I dalje je
vjerovao u Europu, ovaj put Europu
novog poretka, ali još uvijek Europu
slobodnih nacija među kojima je
maštao slobodu svoga naroda. Bio
je pristaša ideja Action française
pa je smatrao sasvim primjerenim
da pjesnik služi ideologijama. Tu
ne baš mudru lekciju naučio je od
nekih svojih francuskih suvremenika
svejedno da Ii su se zvali Celline
ili Malraux, Gide ili Montherlan i
svejedno da li su dolazili s ljevice
ili desnice. U tom smislu i on je bio
izvan ideologija i imao je poziv da
služi ideji vječne Hrvatske. To je bila
njegova ideologija!
Na kraju rata zatekao se u
emigraciji pa je preko Rima gdje
je boravio neko vrijeme, tek kad
nije uspio, dobiti željenu vizu za
Španjolsku otišao u Rio de Janeiro
gdje se zaposlio kao nastavnik
francuskog jezika. Bila je 1947. kada
Bonifačić počinje objavljivati svoje
prve emigrantske eseje i publicističke
tekstove najviše u polugodišnjaku
Hrvatska koji je izlazio u Buenos
Airesu. Ondje su mu 1950. godine
tiskali i njegov treći roman Bit ćete
kao bogovi.
U Hrvatskoj mnogi su pisci
stradali za vrijeme II. svjetskog rata.
 Vječna Hrvatska
Mnogi su nestali u koncentracionim
logorima i na bojištima, neki su
streljani bez suda i obrane pri
čemu nisu bili ubijani i zatvarani
samo organizirani komunisti, već
i mnogi građanski političari kao
i javni radnici koji su bili bliski
kompromisnim stavovima Hrvatske
seljačke stranke i njezinog vođe
Vlatka Mačeka ili su jednostavno
bili neprijatelji nacističkog terora.
Nažalost oslobođenje Europe od
Hitlerovog terorizma nije Hrvatima
odmah donijelo političko i nacionalno
smirenje. Nastupilo je u našoj
domovini vrijeme komunističkog
terora pa su u samo nekoliko mjeseci
pobijeni ne samo najviđeniji politički
vođe ustaškoga režima, nego i nevini
vojnici koji su se predali nedaleko
austrijske granice u Bleiburgu, a
među njima i deseci tisuća civila
među kojima mnoštvo žena i djece.
U niti mjesec dana nakon
završetka rata ubijeni su, a da im
se ne zna grob ustaški doglavnik
romanopisac Mile Budak, filozof
Julije Makanac, smrtno je stradao
Dubrovčanin Albert Haller koji je
za vrijeme rata postao profesorom
novije hrvatske književnosti na
zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Strijeljan je Andrija Radoslav
Glavaš, učeni franjevac, idealističke
duhovne orjentacije, činovnik u
ustaškoj Vladi i pisac razornog
199
teksta o partizanskom zločinu
na Širokom Brijegu. U Bleiburgu
nestali su mladi književnici Branko
Klarić autor šest vrlo odmjerenih
i dubokom duhovnošću određenih
pjesničkih zbirki, Vinko Kos autor
vrlo popularne poeme Šišmiš, pisac
kvalitetnih i vrlo emotivnih stihova,
zatim Vladimir Jurčić koji je 1936.
objavio zapaženu i proročansku
knjižicu Kako su umirali hrvatski
književnici i umjetnici. U Bleiburgu
nestao je pisac nježnih intimističkih
lirika jakša Ercegović koji je neko
vrijeme radio u Pavelićevom
Ministarstvu vanjskih poslova.
U Bleiburgu je u pokolju nestao i
Marijan Matijašević koji je za dramu
U brodolomu primio posljednju
predratnu Demetrovu nagradu,
ubijen je i samouki pravdoljubivi
Ivan Sofia, pisac knjiga Na cesti,
Nemirni mir i Dani jada i glada.
Istu je sudbinu doživio i pjesnik
Gabrijel Cvitan pisac knjige Glas
zemlje. Poslije rata u nepoznatim
okolnostima u Parizu je nestao Zlatko
Milković koji je napisao dva politička
romana Zrinjevac i Tamnica. Sličnu
emigrantsku sudbinu doživio je
i Ličanin Jure Pavičić. Ubijen je u
Rimu 1946. taj pisac koji je 1940.
objavio zbirku novela Krčevina
inspiriran prozama Mile Budaka.
Poratna osveta mnoge je hrvatske
književnike zauvijek obeshrabrila,
 Antun Bonifačić
utrnula im stvaralački žar, ponizila
ih. Ponižavali su pobjednici
legendarnog Tina Ujevića, ponižavali
su dostojanstvene građanske
intelektualce kakvi su Milan Begović
i Ante Tresić Pavičić. Ponižavali su i
pisca izvrsnog romana Legenda oAIi-
paši Envera Čolakovića, bleiburškog
zarobljenika rođenog 1913. koji je
nakon poratnih patnji i poniženja
odustao od originalnog književnog
rada.
Gorkim oduševljenjem ratnih
pobjednika i rasulom gubitničke
vojske završavala je epoha koja je
počela udivljenjem prema svemu što
je bilo dinamično, prema svemu što je
bilo temeljeno na tehnici, što se htjelo
kretati prema naprijed, epohe u kojoj
je Antun Bonifačić od ranih svojih
dana poželio ostaviti angažirani, ali
i intimistički trag. Poražen na kraju
krvavog sedmogodišnjeg svjetskog
rata nacizam je svijet napustio u
kontradikcijama koje nisu bile ništa
manje od onih s početka stoljeća.
Najpresudnija bila je ona koja je
omogućila daljnju prisutnost pa
i novu penetraciju komunističke
ideologije, u zapadnom svijetu koji
je previdio njezin totalitarizam
i koji je olakšao njezino širenje u
zemlje istočne i jugoistočne Europe.
Komunizam sovjetskog modela još je
u ratu stekao status antifašističkog
pokreta pa je zato, u toj podloj
200
mimikriji kroz samo nekoliko godina
u svim zemljama iza europske
željezne zavjese pokazao svoju
totalitarnu odoru.
Bonifačić na svoj apatridski
književni put kreće u trenutku kad
je Hrvatskoj poput luđačke košulje
bio navučen komunizam. Pred tim
zlom Antun Bonifačić emigrirao je,
postao apatridom i zagovornikom
Vječne Hrvatske, jedno zlo bilo je tek
zaustavljeno, a novo koje se pojavilo
nije bilo ni provizorno pa ni uvozno.
Godinu dana nakon objave
romana Bit ćete kao bogovi 1951.
Antun Bonifačić napušta Rio de
Janeiro te se preseljava u Sao Paolo
gdje jedno vrijeme radi kao profesor
¡prevodilac. Tada započinje s Vinkom
Nikolićem uređivati Hrvatsku reviju,
nekadašnji Matičin časopis koji je
sada bio izmješten u emigraciju i
koji je kroz godine postao središnjim
glasilom hrvatskih emigranata.
Važan datum u Bonifačićevom
životnom i književnom putu dogodio
se 1954. kada mu je u Chicagu u
izdanju Cultural Publishing Centera
Croatia tiskana knjiga Vječna
Hrvatska. U to vrijeme prekinuo
je posao na uređivanju Hrvatske
revije te se preselio u Chicago gdje
postaje urednikom mjesečnika
Nezavisna država Hrvatska i
tajnikom Hrvatskog povijesnog
instituta. U tim godinama suradnik
 Vječna Hrvatska
je i urednik niza zapaženih političkih
i povijesnih publikacija kao što
je bila opsežna knjiga Croatian
Nation in the struggle for freedom
and independence ili djela Histoire
Le monde contemporain koje je
tiskano u Parizu 1962. godine kod
uglednog izdavača Hachette. Inače
svoje Sabrane pjesme Bonifačić je
objavio u Chicagu 1974. godine, a
samo godinu dana kasnije izabran
je za predsjednika Hrvatskog
oslobodilačkog pokreta (HOP). Tu je
u emigraciji vrlo uglednu funkciju
obnašao sve do 1981. kada se na
njoj zahvalio i kada je u osamdesetoj
godini života završio svoj aktivni
javni život. Umro je Antun Bonifačić
u Chicagu 1986. godine ne dočekavši
proglašenje slobodne, međunarodno
priznate i demokratske hrvatske
države.
U romanima što ih je objavljivao
tridesetih godina bio je Bonifačić
najekstremniji hrvatski predstavnik
proizvodnog industrijskog romana,
blizak socijalističkoj literaturi
Uptona Sinclaira i njegovom u doba
svjetske recesije mnogo čitanom
romanu Oil iz 1927. Bonifačićeva
Krv majke zemlje koja je objavljena
samo osam godina kasnije posjeduje
konvencionalnu ali naftom
natopljenu fabulu o mladiću sa sela
koji u gradu pokušava napraviti
karijeru, koji u toj nakani uspijeva
201
što usput omogućava piscu da iznese
brdo nefikcionalne građe o crnom
zlatu i njegovoj eksploataciji u
Podravini. Bonifačićev tekst svjesno
gomila stvarnost i postiže razmjerno
neuspio umjetnički rezultat u
kojem su najbolje one stranice koji
fiksiraju tipove tadašnjih gradskih
skorojevića i karijerista, mladih
ljudi iz navodno viših krugova na
kojima se zrcale stranputice i padovi
jednog vremena koje je povjerovale
da će promijeniti do tada ustajalu i
zaostalu sredinu. Pisac je sve ovo još
više radikalizirao u drugom svom
romanu Mladice u kojem 1938. godine
sada izravno potaknut francuskim
romanima kakve je inače prevodio
izgovara na usta ne uvijek uvjerljivih
likova sve najvažnije političke ideje i
programe svoga vremena. I u ovom
romanu ima pored fikcionalne građe
i mnogo tekstova koji dolaze iz
historiografije, socijalne psihologije,
a nadasve iz konkretnog političkog
iskustva koje je i Bonifačića i njegove
likove posve obuzimalo. Moglo bi
se reći da je pisanje Bonifačićevo u
ovim romanima blisko nazorima
tadašnje Hrvatske seljačke stranke
i nauka Stjepana Radića. Uostalom
ta je činjenica ovim romanima i
davala na aktualnosti i čitateljskoj
privrženosti. Nakon završetka rata i
u emigraciji napisao je Bonifačić još
i roman Bit ćete kao bogovi u kojem
 Antun Bonifačić
se pripovijeda stvarna tragična
sudbina protagoniste Oskara
Juranić a u vrijeme Dachauskih
procesa. U romanu koji ima jasnu
antikomunističku tendenciju
pojavljuje se i niz konkretnih
političkih protagonista od Josipa
Broza Tita do Mile Budaka pri čemu
pisac građu iznosi po modelima
tada već demodirane američke
plakatske proze, govoreći čas
reportažnim stilom, čas izravno
iznoseći dokumentarnu građu, dakle
prosedeom koji je on primjenjivao u
svojim prvim romanima iz tridesetih
godina. Inače svoj književni rad
Bonifačić je započeo kao pjesnik te
je 1926. objavio prvu svoju zbirku
Pjesme, a pod istim naslovom su
mu zbirke izlazile još i 1932. i 1938.
Sabrane pjesme, kako je već rečeno,
redigirao je u dubokoj starosti
i objavio ih u Chicagu 1974. Kao
pjesnik bio je lirski samotnjak,
jedan od onih koji je odustao od
grupa i modernističkih manifesta,
koji u lirici nije eksperimentirao
ni formom, a ni sadržajima. Bio je
pjesnik viđenog, autor dopadljivih
pejsažnih fotografija, opisivač
zavičajnog mora, ali još više pjesnik
već ranije opisanih slika koje se
nije ni trudio opteretiti do tada
202
neviđenim metaforama. Bonifačićevi
lirski krajolici gotovo su redovito
posredovani, u njih uvijek nešto
naknadno uđe, u njih uđe nešto što
nije bilo priroda sama, nego što je
pripadalo civilizaciji, nešto što je na
početku bilo neviđeno i što se onda
kako konkretna stvarnost izlazi iz
vidokruga sve više nazrijeva. Nije
Bonifačić pjesnik nadrealnog svijeta,
nego je njemu pjesma prilika da
odčudi viđeno, da ga jezikom učini
još vidljivijim. U kasnijim godinama
poezija mu je, koju je sve rjeđe pisao,
bila politički angažirana, opsjednuta
pitanjima povijesti i hrvatske
nacionalne ugroženosti.
Svoju opsjednutost poviješću
i nacijom, zemljom i stvarnošću
Bonifačić je maestralno obradio
u najhitnijem političkom tekstu
cjelokupne hrvatske desne emigracije
u knjizi Vječna Hrvatska, u dvadeset
i sedam eseja. Nigdje ni na jednom
mjestu u nekoj knjizi ili časopisu
nisu pregnantnije iskazani stavovi
hrvatskih apatrida u poslijeratnom
periodu, nigdje nije bolje potvrđena
njihova transformacija u vremenu
egzistencijske ugroženosti, u
doba kad je njihov odnos prema
Hrvatskoj bio još uvijek zamućen
kriminogenim naslijeđem Pavelićeve
 Vječna Hrvatska
nacističke diktature, ali kada su oni
počinjali govoriti tekst u kojem su
se nalazile iste one misle što ih je u
tom trenutku izgovarala europska
antikomunistička disidencija.
Nije između Bonifačićeve Vječne
Hrvatske i Miloszeva Zasušnjena
uma samo kronološka srodnost,
nego između te dvije knjige i ta dva
čovjeka struji srodna sudbina koja
ih je obojicu dovela u Sjedinjene
američke države nakon negativnih
iskustava s domovinom. Za razliku
od Bonifačića koji je domovinu
morao napustiti već 1945. godine
jer bi inače doživio sigurnu smrt bez
suda i pravde, Cheslaw Milosz je imao
nešto vremena da pokuša politički
djelovati u oslobođenoj poratnoj
Poljskoj, ali samo kratko dok ona
nije postala totalitarna Staljinova
kolonija. Bonifačićeva knjiga Vječna
Hrvatska podijeljena je u pet dijelova
s karakterističnim naslovima Vječna
Hrvatska, Da li je Bog umro? Gesta
pro Croates, Situacija i Put prema
vrhuncima. Bonifačić u knjizi u
bezbroj primjera konstatira kako
hrvatski apatridi tek sada, kad su
otrgnuti od doma, znaju što je Dom.
Ne samo iz opreza, nego iz mudrosti,
ali i iz uvjerenja ne spominje više
pisac Poglavnika. Vraća se na
203
svijetle primjere braće Radić i s
razumijevanjem govori o potrebi da
se druga i konačna hrvatska država
temelji na moralnim zasadama.
Vječna Hrvatska književna je
afirmacija tadašnje Stepinčeve robije
kojeg autor naziva najslavnijim
robijašem svih vremena, onom koji
nosi svu dobrotu svijeta na svojim
mučeničkim ramenima. Uostalom
prema Bonifačićevoj Vječnoj
Hrvatskoj svijetle točke na kojima
treba ostvariti tu vječnu Hrvatsku
jesu Ante Starčević i Stjepan Radić u
politici, Alojzije Stepinac kao simbol
hrvatskog otpora i morala te Ivan
Meštrović i Tin Ujević kao vrhunski
umjetnički dometi. Ima nešto mistično
i duboko u Bonifačićevoj Vječnoj
Hrvatskoj, nešto vizionarsko, a u
isti mah apokaliptično. Iz povijesti i
suvremenosti izdvaja pisac mnoge
primjere pa izvodi i smjelu iako vrlo
točnu paralelu o Jurju Križaniću i
tadašnjem emigrantu Anti Ciligi.
Bonifačićeva mjestimično mistična, a
mjestimično utopijska proza o vječnoj
Hrvatskoj traži uzroke jobovske
hrvatske sudbine u sebi samima.
Bonifačić analizira retrogradnost
narodnog bića i njegovih institucija,
slijepilo onih koji su mogli doživjeti
Hrvatsku bez Istre i Dalmacije.
 Antun Bonifačić
Ograničen pozicijom iz koje govori
Bonifačić hrvatski problem vidi
isključivo kao nacionalan i vjerski
ne želeći se, a nije takvo što niti
mogao ostvariti, suočiti s njegovom
socijalnom i političkom razinom,
onom koja je kasnije u sintezi s
nacionalnim postigla nastanak
prve moderne hrvatske države koju
Bonifačić nije doživio jer je umro 1986.
Nitko nije bolje od Bonifačića
iskazao sudbinu hrvatskih apatrida i
emigranata, ljudi koji su bili prisiljeni
napustiti Hrvatsku te morali tražiti
zaštitu i kruh u tuđini. Bonifačić je
pregnantno opisao mistiku žrtve za
vlastitu naciju, najavio je dugu borbu
i bio vrlo pravedan prema onima
koji su dok je pisao knjigu živjeli u
Hrvatskoj i pisali knjige koje nisu
morale voditi račune o apatridima
iz njegove blizine. Tople su riječi koje
je u Vječnoj Hrvatskoj posvetio Tinu
Ujeviću, nešto žešće one o Nazoru
dok je najostrašćeniji kad govori o
Ivi Andriću i njegovom renegatstvu.
Miroslavu Krleži Bonifačić sudi oštro,
ali vidovito i s blagom rezignacijom
izgovara rečenicu koju će kasnije
Krleža u vrijeme studentskih nemira
ponoviti i osjetiti vrlo bitnom,
rečenicu o gorčini onih kojima se
ispune ideali. Bonifačić je 1954.
204
objasnio kako je to Miroslav Krleža u
Titovom režimu dočekao živ i zdrav
ostvarenje svojih snova, ali jedino
što tada kad je pisao svoju knjigu
nije mogao znati jest da će upravo on
sam mladima samo petnaest godina
kasnije poručiti kako jedino što im
ne bi poželio jest da im se kao njemu
ostvare politički ideali.
Bonifačić je prvi hrvatski
pisac s književnom razinom koji je
dostojanstveno i lirski progovorio
o hrvatskim vojnicima koji su bili
pobijeni u proljeće 1945. poslije
predaje kod austrijskog gradića
Bleburga. U vezi vojske, koja je
pobijena nakon što je prema ratnim
konvencijama uredno položila
oružje, Bonifačić je vrlo razumno
poručio tadašnjim jugoslavenskim
vlastodršcima neka znaju da se
preko žrtava ne može prijeći ni
frazom ni prešućivanjem i još ih
je upozorio da se jezivu, ali zato
savršenu ljepotu žrtve ne može ničim
premašiti niti sakriti. Naravno znao
je Bonifačić i za brojne civilne žrtve i
za brojne svoje pjesničke kolege koji
su bez suda i pravde bili pogubljeni u
proljeće 1945. godine.
Tek nakon Bonifačićeve Vječne
Hrvatske moglo je biti jasno da pod
zemljom u Bleiburgu, u tom olovnom
 Vječna Hrvatska
gradu tučom olova pobijeni, ne leže
ideolozi nego žrtve ideologija, najprije
žrtve komunističke ideologije koja
ih je pobila, a onda nacističke koja ih
je izdala i kukavički prevarila. Nije
bilo lako biti hrvatski apatrid nakon
Drugog svjetskog rata. Bonifačićeva
vizionarska i pravedna knjiga
pomogla je da barem bude lakše.
Čas se htjelo da su pisci moralni
korektivi, čas da budu sluge
politikama, čas ih se prisiljavalo
da budu prosvjetitelji podivljalih i
slijepih masa. U malom narodu kakav
je hrvatski i u teškim vremenima
kakva su nastupila za vrijeme
Drugog svjetskog rata, a onda i
nakon njega bila je književnicima
205
namijenjena preteška zadaća. Antun
Bonifačić jedan je od onih koji nije
odbacio otrovanu košulju svoga
vremena. Ponio ju je hrabro i uz
velike žrtve. Trag njegovog ljudskog
traženja knjiga je Vječna Hrvatska
koju danas nudimo po prvi put
nakon njezinog čikaškog izdanja
iz 1954. Gotovo sedam desetljeća
njezine neprisutnosti možda može
nadoknaditi naš naraštaj koji
konačno ima priliku u stvarnosti
živjeti ono što je Antun Bonifačić
mogao samo maštati. Jedno je
sigurno: Mi njemu nemamo na mnogo
čemu zavidjeti. A on nama?
Slobodan Prosperov Novak
Antun Bonifačić

206
 Vječna Hrvatska

Sadržaj
ANTUN BONIFAČIĆ 3
MJESTO UVODA 7
VJEČNA HRVATSKA 9
NE SMIJEMO POGNUTI SVOJE ŠIJE NI PRED KOJIM DIKTATORSKIM REŽIMOM 11
VJEČNA HRVATSKA 15
HRVATSKA DUHOVNA STVARNOST 19
KOLIKO OSOBA, TOLIKO SUNČANIH SUSTAVA 26
DALI JE BOG UMRO? 29
DA LI JE BOG UMRO? 31
AHRIMAN I ORMUZD 41
MOLITVA KRISTU ZA PRIMASE UGARSKE 1 HRVATSKE 46
POD PERSONALNOM UNIJOM KRISTA 52
HRVATSKI KUMOVI 55
GESTA DEI PER CROATOS 61
DVA HRVATSKA AKORDA 63
ISTOK 72
HRVATSKA POLITIKA GLEDANA KROZ POEZIJU 81
GESTA DEI PER CROATOS - HRVATI U BOŽJOJ PROMISLI 94
BIJELI MIŠEVI 105
GODINA VELIKOGA POVRATKA 118
POHVALA JUNAŠTVA 130
SUMRAK BOGOVA 135
VRIJEME I PROSTOR 138
DEKLASIRANU DOTEPENCI 144
MOJSIJE GOVORI 146
TRIDESET MILIJUNA DOLARA 149
CORPUS DELICTI 154
SITUACIJA 161
ALJOŠA I SMERDLJAKOV 166
U CARA TRAJANA KOZJE UŠI 173
PUT PREMA VRHUNCIMA 182
IVAN MEŠTROVIĆ 184
STEPINAC JE HRVATSKA 192
0 piscu ove knjige 196

207
 ANTUN B0N1FAČIĆ

VJEČNA HRVATSKA
1953-2020

/NANS I VI N /\ KN.II?NIC.

730247236