A. B.

Šimić, Gorenje (interpretativni esej)

Antun Branko Šimić, rođen 1898. godine u Hercegovini u Drinovcima, bio je
ekspresionist, urednik časopisa, esejist i književni kritičar. Šimić je glavni
predstavnik ekspresionizma, posebno ekspresionističke poezije, a djelovao je za
vrijeme kada je procvala hrvatska avangarda. Godine 1917. pokreće svoj prvi
ekspresionistički časopis Vijavica zbog čega napušta školovanje, a 1919., časopis
Juriš koji je pisan po uzoru na austrijski časopis Der Sturm. Za vrijeme života
objavio je samo jednu zbirku, Preobraženja, 1920.godine, hrvatsku najznačajniju
ekspresionističku zbirku koja je posvećena njegovoj curi Tatjani. Zbirku otvara
pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja, središnji dio čine pjesme egzistencijalnih
tema, a završna pjesma, Budući, je svevremena poruka čitatelju.

Jedna od pjesama je Gorenje, čija je tema tjelesna žudnja, ljubav. Šimić se koristi
koloristikom, glavne boje bivajući crvena, „crveniji šipci“, „krv“, i plava „Al s
istoka se veče javi plavim licem“. Crvenom bojom obuzima skoro čitavu pjesmu
naglašavajuči time toplinu i strast. Glavni motivi rasprsnutih šipaka i krvi, koji još
jače naglašavaju crvenu boju, simboliziraju ljubavnu vatru i simbolički su povezani
jer rasprsnuti šipak ujedno simbolizira i krv. Motiv zvijezda inače predstavlja
vječnost i smirenost, no one ovdje šute da bi prevladale strast i ljubav, jer
smirenosti nema. Pjesnik Šimić, posvećen ekspresionizmu, unosi i takve motive uz
kontrast kao što su zvijezde koje simboliziraju vječnost i tijelo koje simbolizira
prolaznost, svijetlost (plamen, gorenje) i tama (noć, grane u mraku), plava
(mističnost, smirenost) i crvena (toplina, strast). U pjesmi, koristi se raznim
stilskim figurama i slobodnim stihom. Pjesma je puna kontrasta, crvena i plava,
istok i zapad, unutar i vani, svijetlost i tama, zvijezde i tijelo. Glavna metafora su
šipci kako prskaju unutar tijela i krv kako gori, koja u prijevodu je tjelesna strast,
žudnja unutar pjesnika. Četvrti stih je jedno retoričko pitanje „Zašto ti je tijelo
odjedanput plamen?“. Uklopljeno je i par epiteta – „rasprsnutih šipaka“ „ plavim
licem “ , „bljeđi, crveniji šipci “. U petoj strofi

„O kako šipci prskaju

i u nama gore!“

primjećujemo inverziju, metaforu i opkoračenje. Antiteza šipaka i zvijezda je

opreka ekspresionističkog pjesništva jer šipci simboliziraju tjelesnost, stvarnost i
prolaznost dok zvijezde simboliziraju duhovnost, smirenost, nešto ćemu čovjek
teži.

Šimić piše slobodnim stihom, pjesma nema mnogo interpunkcijskih znakova, što je
jedno od obilježja Šimićevog stvaralaštva i ekspresionističke poezije u koju je
upravo on uveo slobodni stih. Antuna Branka Šimića nadahnuli su francuski
pjesnik Guillaume Apollinaire i njemački pjesnici dok je on sam utjecao na mnoge
književnike i pjesnike kao što su Pupačić i Tadijanović. Umro je u Zagrebu, vrlo
mlad od tuberkuloze 1925.