'Kada ljudi ne žele, priroda pamti' — booksa.

hr 08/01/2020, 10(11

Booksa.hr

KLUB BOOKSA
ENG

Info
Knjige
Dosjei
Booksina izdanja
Kritike
Književne kritike
Začitavanja
Aktualno
Blitz vijesti
Natječaji
Događanja
Intervjui
Konkretno o knjizi
Kolumne
Ivana Bodrožić i Olja Savičević Ivančević Četvrtkom u četiri oka
Neven Svilar Književne svilarije
Daša Drndić i David Albahari Piščev dnevnik
F. B. Pisma Pukovniku
Arhiva
kolumni
Zadaćnice
Ferićeva radionica kratke priče
Revija malih književnosti
Bookstanova radionica
Arhiva zadaćnica
Audio - video

POČETNA > Kolumne > Intervju > 'Kada ljudi ne žele, priroda pamti'
Ponedjeljak
23.12.2019.
Sara Tomac

'Kada ljudi ne žele, priroda pamti'

Like 23

https://www.booksa.hr/kolumne/intervju/kada-ljudi-ne-zele-priroda-pamti Page 1 of 4
'Kada ljudi ne žele, priroda pamti' — booksa.hr 08/01/2020, 10(11

Fotografija: James Hill

A+ A-

Prilikom njegova gostovanja na Sajmu knjige u Istri razgovarali smo sa Sergejem Lebedevom
Lebedevom, ruskim piscem.
Razgovor je vodila Sara Tomac
Tomac.

Mesijansku misiju prozivanja krivih, suočavanja sa zaboravljenim grijesima i propovijedanja o biranju između
neminovne propasti ili mučnog iskupljenja u suvremenoj ruskoj književnosti na sebe preuzimaju mnogi pisci, no, sudeći
prema nedavnim gostovanjima ruskih autora na pulskom sajmu knjiga, nitko gorljivije od Sergeja Lebedeva. Zasad
jedini na hrvatski preveden roman ovog mladog hvaljenog autora u kojem se suočava s najgorim od nasljeđa Sovjetskog
Saveza, Granicu zaborava
zaborava, nedavno smo imali prilike čitati te smo, zaintrigirani, pohitali upitati ga da nam o sebi i
romanu štogod i sam kaže.

Nastupima na književnim pulskim susretima Lebedev nam je ostavio dojam radikalnog kritičara sustava, bivših i prošlih,
sklona ciničnom inzistiranju na svojim idejama koje je poetski smireno i promišljeno uobličio i utkao u Granicu
zaborava. Presreli smo ga na hodnicima hotela, negdje između upaljenih cigareta i dugih zimskih šetnji uz more za koje
je i u sajamskoj gužvi uspio naći vremena. Ubrzo smo otkrili da je u Puli već gotovo domaći gost, a ni ostatak Hrvatske
njegovom istraživačkom, prirodnjačkom duhu nije stran. Strpljivo sjedeći u fotelji, ponajviše nam je pričao o povijesti i
njenim surovostima.

Lebedev je stasao u nemilosrdnoj zimi ruskog sjevera – krenuvši putevima roditelja geologa, karijeru je započeo kao
terenski radnik na geološkim ekspedicijama. Kako kaže, nije to bila neka znanost, bio je tek čovjek s lopatom koji traži
minerale, nešto kao sjevernjačka verzija Indiane Jonesa. Tih osam ekspedicijskih godina bilo je formativno i za njegov
književni poziv – njega je začuo nakon što su mu istraživanja prirode otkrila skrivena nedjela povijesti. Duboka
zalaženja u nenaseljene, hladne predjele Rusije rezultirala su otkrićem "napuštenog kraljevstva gulaga". Zloglasni
kazneni logori izgrađeni na nepristupačnm područjima usred ničega zatvoreni su davno, no do danas stoje njihove
ruševine i jasna infrastruktura.

Lebedev, po dojmom logora i njihovih neoznačenih grobnica, koje su zapravo samo rupe s gomilom tjelesa, shvatio je da
je postao "svjedokom sjećanja na njihovo postojanje. Naime, naseljeni dio Rusije i ta Atlantida gulaga jedno za drugo ne

znaju." Tada mu se rodila misao da bi potrebno bilo pisati o tome. Ta misao jasno se formirala i dobila još veću žudnju
za materijalizacijom nakon veoma intimnog, obiteljskog otkrića – baš kao što je pripovjedač Granice zaborava
razotkrivao lika Drugog Djeda, Lebedev je po ladicama stana svoje bake istraživao prošlost vlastitog djeda, bakinog
prvog muža, vojnika Crvene armije. Pronašavši sovjetske medalje i ordene, isprva je pomislio da su pripadale djedu, no
pomnijim traganjem povezao ih je s bakinim drugim mužem, mirnim, šutljivim zaljubljenikom u pecanje i gljive –
svojim vlastitim Drugim Djedom. Pukovnik zloglasne sovjetske tajne policije, bio je dio mašinerije represije, a jednu od
medalja dobio je kao zapovjednik logora. Povezanost obiteljske povijesti i vlastitog istraživanja sjevera i gulaga nije mu
se učinila slučajnom: "Vidio sam nešto iz skrivenog života drugog djeda i stoga sam mu mogao slijediti tragove.
Uobičajeno je da duhovi proganjaju žive; sada sam ja, živa duša, hvatao duha da ga privedem pravdi."

Lebedev je pisati počeo 2011. godine, i otada se odnos političke vlasti prema njemu znatno promijenio. Ispočetka, kaže,
bilo je lakše pisati, pa i o temama kojima se on bavi. Iako ni tada bavljenje prošlošću nije bilo dobrodošlo, Rusija se
barem pretvarala da je demokratska država i da podržava donekle različita mišljenja, pa je mogao koristiti i državne

https://www.booksa.hr/kolumne/intervju/kada-ljudi-ne-zele-priroda-pamti Page 2 of 4
'Kada ljudi ne žele, priroda pamti' — booksa.hr 08/01/2020, 10(11

fondove kako bi se njegovi romani prevodili. No, zamjećuje da se sve promijenilo 2014., nakon ruske invazije na
Ukrajinu, i otada u Rusiji nije dobrodošao niti prihvaćen. Kritizira Lebedev ruski pravosudni sustav koji službeno
priznaje žrtve režima, no u isto vrijeme ne definira zločine koji su nad njima počinjeni jer ne poznaje koncept zločina
protiv čovječnosti. Ljudi koji su te zločine počinili nikada nisu bili propitivani o njima i kažnjeni, i u cijelom diskuru o
sovjetskoj povijesti ne spominje se figura zločinca i ubojice. Putin otkriva spomenike žrtvama, dok se paralelno prošlost
fabricira. Njegov najnoviji roman, trenutno u procesu prijevoda na hrvatski, kritika je upravo ruske sadašnjosti. "Možda
osvane i u Rusiji, ako država bude voljna riskirati."

Kao najvažniji trenutak u kojem je rusko društvo podbacilo navodi godinu 1991. i tranziciju iz Sovjetskog Saveza u
nezavisnu državu, kada se ukazala prilika za prekidanjem veza i istjerivanjem prošlosti na čisto. Opozicija, još uvijek u
strahu, priliku nije prepoznala te se u zakonodavnom smislu od Sovjetskog Saveza nikada nije odvojila. Tako danas
postoji paradoksalna situacija u kojoj se ruskog cara Nikolu II. slavi kao sveca, a ljudi hodaju ulicama koje nose ime
njegovih ubojica. Upozorava da se povijest ponavlja iznova i iznova – država je svoj narod istrebljavala i prije 25
godina, tijekom Prvog čečenskog rata, najkrvavijeg doba od sovjetskih vremena. Do dana današnjeg nije se progovorilo
o krivcima koji neometano šetaju. Umjesto toga, priča se o korumpiranoj vladi, ili čemu već, ironično dodaje. "Prihvatili
smo to najnormalnije, u 21. stoljeću. Tiho i s razumijevanjem."

Na temu se nadovezuje i uloga koju ima priroda u Granici zaborava. Ruska tundra hladna je, gruba i surova, i uništava
sve dokaze ljudskog postojanja ondje. Skrivajući logore, mjesta pogubljenja i tijela, priroda igra na strani zaborava,
objašnjava Lebedev, no dodaje da je u isto vrijeme i krhka – tragovi vozila bit će ondje vidljivi desetljećima. Stoga,
"kada se ljudi ne žele prisjećati ili su vješti u sklanjanju tragova, priroda je jedini živući svjedok. I to je paradoks romana
koji ocrtavam s obje strane", objašnjava. Ipak, njegov osobni odnos s prirodom je izvrstan, uspjeli smo primjetiti.
"Zaljubljen sam u nju", govori s oduševljenim smiješkom. Dan prije, nadovezuje se, propješačio je 18 kilometara uz
obalu.

U kontekstu međusobnih razornih utjecaja čovjeka i prirode Lebedev spominje republiku Komi čije rijeke presušuju
zbog gulaga radi kojih su šume ondje bile posječene. S druge strane, klimatske promjene mogu otkriti tajne prošlosti –
planinski ledenjaci se tope i ispod njih izviru tijela pomrlih u bitkama. Problematiku tih odnosa smatra važnom i
potrebnom u književnosti jer, kako kaže, ekologija se ne tiče samo prirode, već je političko pitanje koje se "tiče se i
čovjekove prirode, koja se zrcali u odnosu prema okolišu."

Za kraj smo Lebedeva, primijetivši njegove žudne poglede kroz prozor, prema otvorenom moru, upitali da s nama
nabrzaka podijeli još samo svoje trenutne književne preokupacije. Upravo je, kaže, završio s čitanjem jedne od knjiga
nobelovke Olge Tokarczuk. Sljedeće čemu se veseli je ponovno iščitavanje jedne od njegovih najdražih knjiga,
Tatarska pustinja Dine Buzzatija, čija se radnja događa u tvrđavi na rubu naseljenog svijeta. Oduvijek ju je
povezivao s Balkanom, kaže, jer osjećaj bivanja u nekoj napuštenoj austrougarskoj tvrđi, s neometenim pogledom na
planine, osjećaj je bivanja unutar tog romana.

"Zato za mene, koji sam izašao na kraj svijeta, cilj ne leži ispred, nego odostrag: moram se vratiti. Moje je putovanje
završeno, i put povratka mora početi u riječi", piše Sergej Lebedev na prvim stranicama Granice zaborava odajući
motivaciju cijelog romana koja ga vodi unatrag da prožvače i očisti priču, kako bi se mogao vratiti čistoj stranici.
Spektakularno poetski i s ironijom mnogo manje suptilnom nego u romanu, Lebedev isti diskurs usmjerava prema onima
na vrhu i svima odgovornima. Temperamentnost s kojom to čini, u Puli barem, učinila je njegovu pojavu pristalom uz
uzburkano more prema kojem se nakon razgovora uputio.

Foto: James Hill; izvor.

0 Comments Sort by Oldest

Add a comment...

Facebook Comments Plugin

Intervju

Što nam imaju za reći domaći i strani pisci, urednici, izdavači, prevoditelji, umjetnici...

Više
https://www.booksa.hr/kolumne/intervju/kada-ljudi-ne-zele-priroda-pamti Page 3 of 4