Naslov originala:

D. H. Lawrence
WOMEN IN LOVE
William Heinemann, Melbourne-London-Toronto, 1964
The Phoenix Edition of D. H. Lawrence, 5th Reprint Edition.

Narodna i univerzitetska biblioteka BiH, Sarajevo

Katalogizacija u publikaciji (CIP)
820-31=861/862
LAWRENCE, David Herbert
Zaljubljene žene / D. [David] H. [Herbert] Lawrence;
preveo sa engleskog Milosav Popadić –
Sarajevo: „Veselin Masleša”, 1987. – 500 str.;
21 cm. – (Biblioteka Svjetski pisci)
Prevod djela: Women in Love. – Ideja i doživljaj / Ivo Vidan: str. 5–7. –
Bilješka o piscu: str. 499–500.
ISBN 86-21-00097-0
 IDEJA I DOŽIVLJAJ
Uvod u čitanje Zaljubljenih žena
Objavljen dvije godine prije Joyceovog Uliksa i Eliotove Puste zemlje, roman
D. H. Lawrencea Zaljubljene žene (1920) na izgled je mnogo tradicionalniji od
tih vrhunaca evropskog modernizma. Sam naslov izaziva očekivanja, koja
pripovijedanje zadovoljava – na način toliko neočekivan da je potrebno
otvorenosti, pa i spremnosti čitaočeve da surađuje s piscem u stvaranju svoje
slike ljubavi, njezina mjesta u životu muškaraca i žena, načina na koji otvara
pogledu, ili skriva, osobnost pojedinog ljudskog bića. Emocije ne žive u izolaciji,
pa je roman o ljubavi ujedno i roman o društvu, o jednoj fazi novije evropske
povijesti. U krajnjoj liniji to je roman o dekadenciji modernoga zapadnjačkog
društva, prilog istoj onoj mozaičkoj slici kojoj, uz Joyceovo i Eliotovo, doprinose
prostrani Mannov Čarobni brijeg i niz manje obuhvatnih avangardnih,
istraživačkih književnih ostvarenja. Zato Lawrenceov roman, s jedne strane,
potkopava sve konvencije kojima se stvara žanr ljubavnog romana, a u isto
vrijeme, ukotvljujući širu sliku modernoga svijeta u intimi nekoliko ljubavnika,
preokreće društveni realizam devetnaestostoljetnih pripovijednih freski i sabire
ga u skup lirski doživljenih trenutaka vizije o sudbini što je u sebi i za sebe nosi
moderni čovjek.
Što očekivati od romana, koji počinje razgovorom dviju sestara o tomu da li
bi se željele udati, a koje onda hrle da vide otmjeno, razglašeno vjenčanje u
obližnjoj crkvi? Malo pomalo, doista, uspostavljaju se ljubavni odnosi tih dviju
naočitih djevojaka s nordijskim imenima iz poganskog mita, odnosno kršćanske
legende, Gudrun i Uršule, s mladićima uglednima, inteligentnim i privlačnim. I
opisani su ti njihovi susreti, pa i zagrljaji, trepeti želje i ritmovi zadovoljenja; pa
ipak, ako je po svom značenju za likove uvijek prisutna ta nit ljubavne potrebe,
zastoja, ispunjenja, ako se ona proteže od početka do kraja romana, ne iscrpljuje
ona svojim grananjem sav njegov tematski prostor. Podijeljen u epizode, koje,
istina, nisu neovisne jedna o drugoj, roman postupno, za čitaoce možda i
neopazice, obuhvaća i razna područja društvenog življenja i u odnosu na njega
daje pojedinačnim odnosima mogućnost njihova smisla: škola, rudnička naselje,
svijet proizvodnje i poslova, društveni običaji imućnoga građanstva, umjetnička
boemija velegrada, prizori međunarodnih susreta u turističkom Tirolu. Scena se
širi nekim nenaslutivim redom, s paralelizmima i vraćanjem, uvijek s novim
elementima u spoznaji i raspoloženju.
O Lawrenceu se često govori kao o tvorcu intuitivnih trenutaka prepunih
osjetilnih iskustava, što poprimaju vrijednost bogatih višeznačnih simbola. To je
neosporno točno, ali pojedina zbivanja u Zaljubljenim ženama najčešće se
odvijaju u obliku razgovora; to je roman ideja, inteligentnog raspravljanja, bar
toliko koliko i u Konrtrapunktu (1928) Aldousa Huxleya, u kojemu je pisac u liku
Marka Rampiona ostvario sliku samog Lawrencea, svog prijatelja, koji mu je
bio blizak zbog izravnosti kojom se zalagao za svoje stavove, bez obzira koliko
oni odbijali mjerodavne značajnike. Kontrapunkt, koji dodiruje bezbroj tema, od
1
biologije i fizike do seksualnosti, politike i poteškoća umjetničkog izražavanja,
daleko je popularniji kao roman ideja nego Lawrenceovo djelo. U Huxleyea
imamo dojam da se razgovori odvijaju u točno određenim i opisanim
sredinama, da su stavovi jasno suprotstavljeni i da dijalektika konfrontacije
raščišćuje i naša, čitaočeva, shvaćanja. Čitalac koji i nije spreman odvažiti se iz
svijeta racionalnih formulacija u proturječja predočenih ili makar raskrivenih
raspoloženja, sa zadovoljstvom prati Huxleyevu logiku, te osjeća da je
prisustvovao činu koji je i njemu samomu podario neki intelektualni dignitet.
Drugačije je to u Zaljubljenim ženama. Tu se u dijalozima i ne razmatraju
predmeti i pojmovi kako bi se bolje upoznao svijet, nego se raspravljaju i
definiraju osjećaji, stavovi prema životu, odnosi prema ljudima. Kao u
razgovorima, što ih ljudi vode u zbilji, tema se tu često gubi, mijenja, ne iscrpljuje
i ne određuje do kraja, ali se, opet kao u životu, ljudi bolje prepoznavaju. A to
prepoznavanje sve je izrazitije što dalje se likovi između sebe, a čitaoci sve njih,
upoznavaju u toku tog „druženja”, pa makar iskazi bili često proturječni, a
granice i razlike između stavova, koji bi imali pripadati samo jednom liku i
izdvajati ga među ostalima, postajale nejasne.
Lawrenceov roman, dakle, krhka je tvorevina u kojoj se nezaključenost i
fluidnost neke idejne linije, kao i oscilacije u karakternim sklonostima pojedinog
lika nalaze u proturječju s oblikom pojedinačnih, zaokruživanih epizoda, koje se
nastavljaju jedna na drugu, a da nikad ne tvore čvrstu, nužnu progresiju na
razini priče. Kao ona znamenita konfrontacija između talasa i tjelešaca, na koju
se dugo svodila teorija o naravi svjetlosti u modernoj fizici, tako se i ovaj roman
razvija i dopunjuje svoj lik na dva na izgled suprotstavljena načina. U izvjesnoj
mjeri, konceptualni i predočivalački vid njegove naracije nisu integrirani, pa je
to strukturno dvojstvo izravna manifestacija krize mišljenja i življenja o kojoj je
u Lawrenceovu djelu riječ. A baš to doima se i kao ovoj knjizi inherentna, osobita
oblikovna vrijednost. U njoj se razgovori, svađe, sukobi, ljubavi i zajednički
doživljaji sreće i smrti, ljepote i neshvaćanja, provlače u ritmu klatna između
kontrastnih raspoloženja, a događaji i postupci, naprotiv, mogu se identificirati
po mjestu ili po sadržajnoj oznaci pojedinoga poglavlja: tu se uvijek neka
pojava, biće, predmet ili na izgled neočekivan čin (učionica, crtaći blok,
vlastelinski dvorac Breadalby, mačak Mino, kunić, stolica, prizor Birkinove
opijenosti mjesecom, Gudrunino izazivanje stoke euritmijskim plesom, rvanje
dvojice mladića itd.) izaziva pažnju koja za kontinuitet same priče zapravo ne bi
bila potrebna. Radi se o simboličkim slikama bez kojih Lawrenceova književna
cjelina ne bi postizala dojam i ne bi sadržavala potencijal svog univerzalnog
značenja.
Izvrsni film koji je Ken Russell napravio g. 1970. sa četvoro sjajnih glumaca
u glavnim ulogama – to su Glenda Jackson (Gudrun), Jennie Linden (Uršula),
Alan Bates (Birkin) i Oliver Reed (Gerald) – uspio je kao možda rijetko koja
ekranizacija nekog kompleksnijeg romana sačuvati golem dio bitnih elemenata
te ukupnosti Lawrenceovog djela. K tomu je, za jednu kasniju generaciju i za
daljnje koje za ovom slijede, obnovio neke spoljnje vidove događaja i
doživljavanja iz knjige, što ih Lawrence samo uzgred naznačava ili potpuno
2
izostavlja. To je izgled Engleske uoči prvog svjetskog rata, s odjećom, zgradama,
pokućstvom, pićem, sportom, vizurama pašnjaka, šuma, jezera i rudarskog sela,
ukrasima, slikarijama. Lawrence se nije trudio ostaviti zapis o izvanjskom
svijetu u kojem egzistiraju njegovi junaci. Oni su u prvom redu sklopovi duševnih
gibanja, koji svi imaju svoje unutrašnje pejzaže.
Da bi im dopustio da se opredjeljuju i biraju bez pritiska nužnosti i
ekonomskih obaveza autor im je dao veću slobodu odluke i veću mobilnost nego
što bi to inspektor osnovne škole u industrijskim mjestancima ili učiteljica u
ustanovi takve vrste sebi mogli stvoriti. Novac ne igra ulogu, a između to dvoje,
na primjer, i bogatog društva vlasnika ugljenokopa i političara, nema prepreka.
Pozivajući se na znanja iz društvene povijesti kritičari su, kad se pojavio film,
tvrdili da je lik Birkina, koji je prosvjetni radnik i koji elegantno vozi vlastiti
automobil i priman je u raskošnim kućama, za to doba sasvim nevjerojatan. Da
li nas to treba smetati? Možda, ako u Lawrenceovom tekstu tražimo ilustraciju
epohe; nikako, ako se zadovoljavamo okvirom koji ćemo sami interpretirati da
bi poslužio dubljoj i trajnije važećoj konstrukciji jednog kompleksnog pogleda na
svijet u kojemu moramo suopstojati i u kojemu s drugim pojedincima
uspostavljamo osjećajne i praktičke veze u kojima ćemo provesti svakidašnjicu i
dati svom trajanju neki međuljudski smisao.
Struktura romana građena je na odnosima između četvoro mladih ljudi, koji
su u prilično jednakoj mjeri prisutni na stranicama knjige. Ipak, posredstvom
autorova kazivanja intimnije upoznajemo Uršulu nego bilo koji od ostalih
likova. Valjda već zato što je i autor najdulje živio s njom: ona je naime centralni
lik najduljega od tri dijela velikog romana Duga, što ga je Lawrence napisao
prije Zaljubljenih žena; oba romana bila su zamišljena kao cjelina, ali su im
organizacija i unutrašnji odnosi – likovi, dinamika situacija, stil, pripovjedni
ritam, izgradnja simbolike – prilično različiti makar se u pogledu na svijet nije
desio neki značajniji pomak od jedne knjige do druge. Ako kasnije djelo i čitamo
ne poznavajući prethodno, shvatit ćemo bez većih problema neke proturječnosti
u Uršulinim iskazima. Objasnit ćemo to time, da njezin kontakt s osobom Birkina
i njegovim pogledima sve više djeluju na nju što dalje stranice protiču.
Naše su glavne poteškoće s Birkinom. Različito od onoga čega smo sve u
ostalih likova svjesni, o njegovom porijeklu i njegovu životu prije nego što ga
nalazimo ovdje u romanu, ne znamo skoro ništa. U isto vrijeme, Birkin je,
iskazanim svojim mislima i svojom životnom praksom, u mnogomu otjelovljenje
Lawrenceovih pogleda, njegova mentaliteta, te onoga što bi o sebi želio vjerovati
i kako bi svoju vlastitu osobu možda želio književno objektivirati, a da to ne čini
autobiografski ili u obliku izravnog esejističkog ili programatskog izlaganja. U
isto vrijeme, autor je svjestan bitnih svojih slabosti, kao što to samokritički
iskazuje u nekim Uršulinim pogledima na Birkina: „Pa ipak, crte njegovog lica i
stas bili su istovremeno veoma privlačni nudeći nenadmašan osjećaj slobode;
oblik njegovih obrva, brade, cjelokupnog tjelesnog držanja i stasa privlačio ju
je, bilo je u njemu nečeg tako životnog usprkos bolesnom izgledu... Njegova
životnost, ta poželjna osobina, tako rijetka kod voljenog muškarca, išla je

3
uporedo sa smiješnom, niskom maskom samoodricanja Salvatora mundi,
praznoglavog uobraženka i solitelja pameti najgore vrste.
Neovisno o toj, za autora posebnoj važnosti Birkinova lika, koji u gornjem
opisu sjedinjava dva suprotstavljena svojstva Lawrenceovih mnogih tekstova,
uključujući i Zaljubljene žene, Birkinovo je mjesto u ovom romanu iznimno i po
tomu, što su njegovi stavovi, pa i, ako hoćemo, ideali, njegov vrijednosni sustav,
najbliži nekoj normi ponašanja, življenja, i djelovanja, a ostale likove, s njihovim
iskazima i unutrašnjim mjerilima, uspoređujemo s Birkinovima. Ta asimetrija
otežava čitanje onih sekvenci u kojima se diskutira; s druge pak strane, pojedini
prizori u kojima Birkina nema ili u kojima nije u središtu čitaočeve pažnje, lakše
su razumljive, te služe kao putokaz iscrpnijem shvaćanju cjeline.
Brikin, dakle, zastupa životnu spontanost; ne život u funkciji neke izvanjske
strukture ili institucije, kao što su poduzeće, rudnik, vojska, država. Obojena mu
je kategorija „društvenoga”, pod kojim pojmom sam Lawrence općenito
svrstava masovnu prosječnost i neposredne težnje puka za materijalnim
zadovoljenjem, a s druge, podjednako, „društveno” mu znači ono što se odnosi
na kriterije snobovskog, izvještačenog, potencioznog, na pritisak konvencija
koje razaraju prirodnu izravnost. Birkin uopće odbija pomisao na to da bi se u
općim zajedničkim težnjama neke skupine mogli pronaći uzori za življenje, kad,
kako kaže jedan drugi lik, „samo rad, samo proizvodni rad održava ljude
zajedno. To je mehaničko jedinstvo, ali društvo i nije drugo do mehanizam.”
Treba polaziti od pojedinačnoga, a pojedinci se međusobno ne mogu
uspoređivati: nema jednakosti. Po Birkinu, „svi smo mi s obzirom na broj
jednaki. Ali duhovno postoji suštinska razlika, na to ravni, jednakost i
nejednakost ništa ne znače... Tvoja demokratija je apsolutna laž, tvoje bratstvo
među ljudima puka neistina ako ga primjenjuješ izvan granica matematičke
apstrakcije...” Individualnost, skup kvaliteta sabranih u neponovljivoj jedinci,
nenadmašiva je vrijednost, koju treba čuvati i u vrhunskom odnosu, a to je onaj
između muškarca i žene. Par će zajedno živjeti samo onda, ako je tu
individualnost sačuvao svaki partner, bez presezanja jednog ili drugog. Baza
tog slobodnog odnosa jest senzualni sklad; Lawrence pri tom nema povjerenja
u privremenu ili slučajnu vezu, nego samo u brak. Takva osjetilna ljubav je
temelj, ali Birkin želi da i nju prevlada nekim još potpunijim međusobnim
razumijevanjem i usklađenošću, nekim zajedništvom u kojemu, ipak, muškarac
dominira. Dapače, žena muškarcu nije dovoljna; potrebna mu je potpuna
otvorenost i intimnost s jednim drugim muškarcem.
Ovako nekako možemo sažeti Birkinov pogled na svijet, bez dokumentacije
koju bi pružili brojni i sve raznovrsniji citati, ali i bez žargona, mutnih kategorija
i nedosljednosti. Doživjeti Birkinov lik, međutim, možemo samo u kontekstu
nekog od dramatičnih prizora, u kojima ga vidimo kako djeluje, u odnosu prema
drugim likovima ili u kakvom samostalnom činu, na pr. u antologijskom prizoru
kada u nekom zanosu kamenjem razbija odsjaj mjeseca na noćnom jezeru:
uništava on simboličku sliku ženskosti a ona se uvijek iznova uspostavlja!
Sve to promatra Uršula, osoba ženstvena, spremna na predaju, ali
samostalna. Ne uspostavlja se u njih odnos lagano; ima tu nesporazuma, bijesa,
4
optužbi koje kao da ne stoje, kao da bi odgovarale drugim likovima. Ipak, u
krivudavom toku njihove intimnosti, čas potpune, čas nadvladane napetošću
posebnih interesa, vezuje ih, uz njihovo dopunjavanje u osjetilnoj strasti, i neki
osjećaj prema okolini. Oboje prezire posjedovanje predmeta, vezanost uz
trivijalna zadovoljstva ugleda i moći.
Uršula želi Birkinovu blizinu i totalan odnos s njim, ali je trijezna, pa i, vidjeli
smo, ironična prema njegovoj isključivosti i njegovoj sklonosti da govori,
poučava, napada i prijeti, možda poput kakva vjerskog prvaka. Neizravno,
Lawrence se pokazao sposoban za komiku na vlastiti račun, kad dopušta da u
romanu Gudrun u londonskoj kavani čuje kako se znanci rugaju Birkinovoj
samosvijesti čitajući na glas njegova pisma. Ona doista zvuče kao parodija
vlastitih autorovih moralističkih iskaza.
Individualnost, koja je Birkinu tako dragocjena, ne treba brkati s hladnom
odvojenošću od svijeta, egoističkim slijeđenjem vlastita životnog projekta,
prenaglašenom voljom, kojima ponosni pojedinac ide svojim putem i uz cijenu
raskida svojih veza s drugima. To je, prema autoru, bitna značajka Geralda,
čovjeka koji je svim radnicima svoga poduzeća nametnuo najstrožu industrijsku
disciplinu, „nastojeći da svoju filozofiju pretoči u praksu uvođenjem reda u
postojeći svijet prevođenjem mistične riječi harmonija u praktičnu riječ
organizacija.”, a koji je u isti mah ugodan, ispravan, odan. Pa ako ga, takvoga,
voli Gudrun, to je zato što je i ona zarobljenik vlastite racionalnosti i svojoj se
jakoj senzualnosti ne prepušta prirodno, nego doživljaj svog odnosa s Geraldom
promatra s nekom perverznom hladnoćom. Ta njezina osobina izgleda da
obilježava i ono dvoje likova drugog reda, koji jedini uz središnja četiri igraju
neku značajniju ulogu kao pojedinci. To je, u ranijim poglavljima, Hermiona,
čija se ličnost „svodila na njenu svijest” i koja „nije znala što znači spontano trčati
ili kretati se poput ribe u vodi, ili lasice u travi. Ona je uvijek morala znati”.
Birkin, osjećajući valjda neku opasnu bliskost s poročnom sklonošću te svoje
dugogodišnje ljubavnice, napada je silovitom mržnjom: „Znanje ti znači sve. Čak
i taj tvoj animalizam, ti ga želiš imati u glavi. Ti ne želiš biti životinja, ti hoćeš da
posmatraš svoje životinjske funkcije, da mentalno doživiš uzbuđenje gledajući
ih. Sve to ima drugorazredni značaj i dekadentnije je od najusukanijeg
intelektualizma. Što je ta tvoja ljubav prema strasti i životinjskim nagonima ako
ne posljednji i najgori oblik intelektualizma? Strast i nagoni! Ti ih želiš veoma
opipljivo, ali kroz glavu, kroz svijest. Sve se to odigrava u tvojoj glavi, unutar
tvoje lubanje. Samo što ti ne želiš da budeš svjesna onoga što stvarno postoji; ti
tražiš laž koja će biti u tonu sa ostatkom tvog namještaja.”
Pred kraj knjige pak pojavljuje se kipar Loerke, ciničan nihilist, koji slavi
mehaničku funkcionalnost suvremenih strojeva, zastupa formalizam u
umjetnosti i privlači Gudrun svojom spremnošću da neemocionalno istražuje
širok registar najekstremnijeg izopačavanja seksualnosti.
Oba ta sporednija lika Lawrenceu su potrebna da bi u konkretnim osobama
locirao tendencije u odnosima prema prirodi, ljubavi, umjetnosti, koje ga
odbijaju u suvremenom svijetu. U nekih kritičara je u posljednjih dvadesetak
godina prevladalo uvjerenje da je Lawrence i u odnosima muškaraca i žena u
5
ovom romanu, iz daleka, ne jednoznačnom metaforikom, naznačio trenutke
analnog odnošaja, a da u homoseksualnosti i koprofiliji osjeća krajnje oblike
suvremene usmjerenosti k raspadu i antiživotnosti moderne egzistencije.
Neumitna racionalizacija privrednog mehanizma, pokretana Geraldovom
strogo discipliniranom voljom, samo je jedna od manifestacija iste te pogubne,
razaralačke sklonosti, koja čovjeka, potirući njegovu vezu s prirodom, vodi
samouništenju.
Pa ako između metaforike kojom pisac govori o nekim trenucima u
odnosima Uršule i Birkina, nema jasne razlike prema jeziku kojim govori o vezi
Gudrun i Geralda, te o Gudruninoj fascinaciji Loerkeom, onda je to zato, što su
svi oni stanovnici istoga svijeta. Iskušenja izopačenosti u koja ih vodi civilizacija,
jednaka su; neki iz njih pronalaze svoj put, nesiguran i nikad jednoznačan, ali
ne suprotstavljen životu, dok se drugi, voljno iskrivljujući prirodne oblike
življenja prepuštaju „čisto čulnom, čisto neduhovnom saznanju” (kakvo Birkin
opaža na licu afričkog fetiša), apstrakciji i smrti. Težnja prema mediteranskom
suncu i zaokupljenost snijegom alpskih vrhova iz kojega nema povratka – to su
kontrastni simboli, koji dominiraju pred kraj romana.
Međutim, ako Lawrenceov pogled na svijet, sastavljen od izvanrednih
zapažanja, ali dijelom i proizvoljan, jedinstven, obilježen predrasudama – ima
nešto značiti, onda je to zbog pjesničke punoće kojom kompleksnu i višeznačnu
simboliku ugrađuje u međusobno doživljavanje ljudskih bića, njihove pokušaje
da se razumiju, u uzbuđenje i tragiku, što se rađaju u njihovim susretima,
sukobima, razilascima i obnavljanju osjećaja jednih prema drugima.
Izvan konteksta koji smo gore ocrtali teško, na primjer, da se može shvatiti
ovakav odlomak:
– Što si radio? – ponovi ona svojim blagim ravnodušnim tonom. Nije
odgovorio i ona uđe, gotovo nesvjesno, u njegovu sobu. Bio je uzeo kineski crtež
gusaka iz budoara i preslikavao ga sa dosta vještine i živosti.
– Kopiraš crtež? – reče stojeći pored stola. Sa visine je gledala njegov rad. –
Da. Ti to veoma lijepo radiš. Tebi se to veoma dopada, zar ne?
– To je čudesan crtež – reče on.
– Zaista? Drago mi je što se i tebi sviđa. I meni se oduvijek dopadao. Dobila
sam ga od kineskog ambasadora.
– Znam – reče on.
– Ali, zašto ga kopiraš? – pitala je pjevnim i nemarnim glasom. – Zašto ne
radiš nešto originalno?
– Hoću i to da znam – odgovori on. – Čovjek više sazna o Kini kopirajući ovu
sliku nego da pročita sve kineske knjige.
– A što je to što saznaš?
Odjednom se u njoj probudila ljubopitljivost. Počela ga je, tako reći, čerupati
s namjerom da iz njega izvuče tajne. Ona mora znati. To je užasna tiranija,
opsesija koja je tjera da sazna sve što on zna. On je neko vrijeme šutio. Mrzilo ga
je da odgovara na njena pitanja, a onda, primoran, reče:

6
 – Znam iz kojih izvora crpu život, znam što opažaju i osjećaju. Osjećam onu
vrelu ljutu utrobu guske u matici hladne vode i mulja, onu čudnu, gorku, žestoku
vrelinu guščije krvi koja ulazi u njihovu vlastitu krv kao... kao otrovna žeravica
koja zaudara na mulj i tajanstveni lotos.
Birkinov iskaz o tomu, što vidi u tim kineskim guskama zvuči kao parodija
jednog egzaltiranog, samouvjereno-literarnog, arogantnog osobnog stila – ali
je izgovoren s tolikom sigurnošću da se osjećamo prinuđeni shvatiti ga ozbiljno
i dopustiti da nas donekle ponese. Slušajući Birkinove riječi njegova sugovornica
ostaje, kako bi se danas reklo, „bez teksta”. Taj Birkinov dogmatički apsolut
zvuči ovdje kao Hermionin moralni poraz, čak kao trijumf nad đavolskom
negacijom božanske spontanosti. Kineski crtež simbol je onog traženja
neospornih životnih vrednota, što ga sam pisac poduzima u Zaljubljenim
ženama, smještavajući ga, nasuprot egzotičnim lokacijama brojnih njegovih
drugih djela, u samo središte suvremene evropske civilizacije.
Intenzivna vitalnost u odnosu na koju on oblikuje reakcije pojedinih svojih
likova, otjelovljena je na nizu mjesta u radnji u opisima tako nemirnim, a
plastičnim i sugestivnim, da se tjelesnost razlaže u vibraciju, višestruk osjetilni
potres, koji vrhunski angažira maštu:
„Duga, demonska životinja se bacila u napad još jednom, šireći se u zraku
kao da leti, poprimajući izgled zmaja, a onda se opet skupi u nezamislivo snažan
i eksplozivan čvor. Džeralda obuze iznenadan oštar gnjev doveden do bijelog
usijanja. Poput munje, brzo povuče natrag i spusti svoju slobodnu ruku, kao
jastreb, na kunićev vrat. Nezemaljski jeziva cika smrtno uplašenog kunića
prolomi zrak. Onda se još jednom skupi u guku i u luku pređe u napad razdirući
Džeraldove zglobove i rukave svom žestinom; njegov dugi trbuh se sav bijelio
dok su šape pomamno miješale vazduh, poput vihora. Džerald ga je iznenada
snažno zavitlao u vazduh i čvrsto pritiskao pod mišku. Kunić se uplašeno zgrči i
pritaji. Džeraldovo lice razgali pobjednički osmijeh.”
Ovaj odlomak iz epizode o pobjeglom kuniću samom dinamikom svojih slika
pridonosi razvijanju teme o iskušenjima pred životom: hoće li mu se čovjek
prepustiti, ili ga sakatiti, gušiti, nametnuti mu svoju volju, neku izopačenu
energiju. Nadahnuta simbolika koja obuhvaća citiram odlomak nigdje se
eksplicitno ne tumači; takva mjesta u Lawrenceovu tekstu hispanoamerički
kritičar Eliseo Vivas naziva konstitutivnim simbolima, za razliku od nepravih;
potonji su one često impresivne slike, kojima se smisao u tekstu izrijekom
objašnjava. Naprotiv, smisao scene s kunićem stvara se za čitaoca u kontekstu
ispoljavanja Geraldove snage u drugim situacijama, kao i u njegovoj društvenoj
ulozi:
„Bilo je potrebno čudesno podešavanje bezbroj instrumenata, ljudskih,
životinjskih, metalnih, kinetičkih, dinamičkih, čudesno livanje bezbroj sićušnih
cjelina u jednu savršenu veliku vječnost. Tada će biti ostvareno savršenstvo,
volja najvišeg će se savršeno ispuniti, volja čovječanstva će se savršeno vršiti...”
I dok su rudari bili zaokupljeni idejom o božanskoj jednakosti ljudi, Džerald
im je priznao „da u suštini imaju pravo, kako bi mogao nastaviti da sam, kao

7
ljudsko biće ispuni volju čovječanstva kao cjeline. Uostalom, on je bio samo
predstavnik rudara u jednom višem smislu kad je shvatio da je uspostavljanje
savršene, neljudske mašine jedini način da se ispuni čovjekova volja... Kod njega
se ta želja već bila pretočila u novu i veću čežnju za interventnim mehanizmom
između čovjeka i Materije, u čežnju da se božanstvo pretvori u čisti mehanizam.”
Gerald s kunićem i Gerald s rudarima jedan je isti lik i nosilac, u piščevoj slici
svijeta, jedne iste zlokobne snage. Koliko god, međutim, Lawrenceovo
izražavanje bilo neadekvatno analizi na razini sociologije, toliko je nenadmašivo
u sugeriranju trenutaka poput Geraldove borbe s kunićem. Takvi prizori,
nabijeni značenjem za duhovni profil likova, ne insistiraju na psihološkoj
razradi. Pod pritiskom osjećaja izvitoperuju se, naprotiv, često u neke
halucinantne sklopove riječi, ostvarene ponavljanjima i inkantacijom
višeznačnim, po njihovu uobičajenom značenju pretjeranih i katkad
oksimoronski suprotstavljenih izraza.
Taj aspekt Lawrenceova karakterističnog umjetničkog ostvarenja vezan je
uz nesvjesnu motivaciju što je, na različitim mjestima, likovi slijede u svom
ponašanju, čitav taj književni postupak, karakterističan za Zaljubljene žene,
Višnja Sepčić opisala je u jednoj studiji na engleskom jeziku kao paralelu
ekspresionističkoj tehnici srednjeevropskog slikarstva u istom razdoblju kad je
napisan Lawrenceov roman. S drugim jednim pravcem evropske avangarde
povezuje to djelo Mary Freeman, naime s futuristima. Kao i oni, Lawrence je
prezirao konvencije koje su branile da se „bol prihvati kao užitak, rugoba kao
ljepota, smrt kao život”, da se dakle uspostave emocionalni odnosi između na
izgled suprotnih svojstava. Međutim, dok su futuristi olako pričali o tomu kako
u novom dinamičkom životu vide novu dinamičku individualnost i zadovoljavali
se registriranjem slijeda intenzivnih nepovezanih senzacija, Lawrence je tražio
bit ljudske pojedinačnosti i nastojao opisati pojedinca kao cjelovito biće, ne
razbijajući ga u psihološke atome.
Sredstva kojima se služio zbunjuju kao što i zadivljuju. Njegovo insistiranje
na pojedinim izrazima (npr. plamen, svjetlo, tama, žarište, vir, vrtlog, kolut, žar,
bjelina...), eksplozije mržnje pojedinog lika u trenutku u kojemu čitalac ne vidi
povoda za to, a ekstatična nježnost u časovima duševnog – i tjelesnog –
približavanja, to su neki od oblika u kojima se očituje Lawrenceova
nesposobnost da svoja nova, vrlo idiosinkratična otkrića o međuljudskim
odnosima, iskaže već prihvaćenim pripovjednim tehnikama. Iskazati neizrečeno
i neizrecivo ambicija je zbog koje nam u naporima likova, a i samog autora, da
verbaliziraju mutna, somnambulna stanja, ili da se iskažu sasvim nesvjesni
aspekti njihove duševnosti, izmiče razumljivost i koherentnost. Jedno
Lawrenceovo veliko otkriće vezano uz prethodnu knjigu, Duga, vrijedi i za nešto
drugačiju, ali vrlo srodnu tehniku Zaljubljenih žena. U pismu jednom svom
prijatelju rekao je: „Ne smiješ u mom romanu tražiti stari stabilni ego lika. Ima
jedan drugi ego prema čijem se djelovanju pojedinac ne može prepoznati i taj
ego prolazi tako reći kroz alotropska stanja, za koja se samo dubljim uvidom od
onoga na koji smo navikli može otkriti da su stanja jednog te istog, radikalno
nepromijenjenog, elementa. (Kao što su dijamant i ugljen isti čist elemenat,
8
ugljik. Obični roman slijedio bi povijest dijamanta, – al' ja kažem: Dijamant, ma
što! To je ugljik. Moj dijamant mogao bi biti ugljen ili čađa, tema je ugljik.)” Ako
se dakle jednom i pojavljuje ugljen, a drugi put dijamant, radi se o istoj osobi s
nepredvidivim, a često izvana i nemotiviranim promjenama u raspoloženju i
stavovima.
Te osobine funkcioniraju jednako, paralelno, u protivstavu ili pak zajednički
u razgovorima u kojima se raščišćuju pojmovi, u autorskim opisima biti neke
osobe, u scenama u kojima afektivnost likova dobiva svoju višesmislenu
dramatičku funkcionalnost. Kad, tako, Birkin razbija sliku mjeseca u vodi on, u
određenoj fazi svog odnosa s Uršulom, napada svoju predodžbu tiranije i
arogancije ženskosti i ženske želje za posjedovanjem čovjeka – a ta se tema javlja
često u Lawrencea! Po Colinu Clarkeu taj događaj označuje i nešto još šire,
naime potrebu da se razori lažna cjelovitost ego-a, koja označava puku izolaciju
i ravnodušnost, kako bi se omogućilo uspostavljanje istinskih ljudskih veza.
Prema Višnji Sepčić, u Birkinovoj svijesti mjesec je slika neobičnog suopstojanja
destruktivnog i stvaralačkog principa, što ih u romanu otjelovljuju Hermiona,
odnosno Uršula.
Otvorenost takvih scena nizu komplementarnih shvaćanja jedna je od
značajki Lawrenceova djela, koje ga udaljuju od linije dvadesetostoljetnog
realizma. U ranijim svojim novelama, dramama i romanima on je doista bio
spreman da se u svom prikazu rudarskog života Srednje Engleske, koji je
upoznao u djetinjstvu i bio uz njega dugo vezan, povede za društvenim
realizmom. Pjesnička simbolika koju primjećujemo u slikama, a i u sintaksi tih
ranih tekstova, razbija tradicionalne konvencije i ukazuje na dubinske procjepe
u psihi književnog subjekta, na njegove nesvjesne porive – ali i autorovu
nesvjesnu pristranost – pa je, osobito u Sinovima i ljubavnicima, Lawrence
paralelan pratilac suvremene psihoanalize. Njegova zaokupljenost čovjekom,
koji se želi otrgnuti od industrijske discipline i robovanja dvojstvu
konvencionalnosti i frivolnosti, kulminira u diptihu Duga i Zaljubljene žene. U
kasnijim romanima, ideološka rigidnost, često retrogradna sa svojim kultom
iracionalnosti i prevlasti muške volje, narušava ljepotu i smislenost daljnjih
traganja za boljim ljudskim odnosima – od Aronove palice preko Klokana do
iskonstruirane indijanske mistike u Pernatoj zmiji, da bi u Ljubavniku lady
Chatterley religioznom ozbiljnošću iskazao oduševljenje vankonvencionalnim
verbaliziranjem spolne oslobođenosti.
Uporedo s tim tokom glavne, romansijerske linije Lawrenceova stvaranja,
teče proizvodnja njegovih novela i pripovijesti, koje se poput njegova vlastitog
života zajedno sa svojom ženom Friedom, njemačkom plemkinjom i odbjeglom
suprugom profesora, giba od rudnika oko Nottinghama, preko ekskurzije u
austrijske Alpe, područja budućeg francusko-njemačkog ratovanja, talijanskih
obala i otoka, Australije, do prostranstava Novog Meksika. Isto tako, u svojim
pjesmama – o živim bićima, o ljubavi, o bitnim silama prirode, o tajnama
egzistencije i smrti – služeći se organskom formom spontanoga razvijanja teme,
izbjegavajući konstrukciju i kalupe provjerene tradicijom, Lawrence stvara
usporedo s maticom modernističkog stvaralaštva, ali ne u njoj. Velik protivnik
9
boemstva (kao što to opažamo i u Zaljubljenim ženama), odvojen je i od
avangardističkog eksperimentiranja, od školske oporbe konvencijama. Vidjeli
smo da se opire analizi svijesti i fragmentiranju slike svijeta, koje će Joyce i
Proust, Eliot i Faulkner pretvoriti u paradigmu vječno ugroženog jedinstva
između pojedinačnog fenomena i krhke harmonije simboličkog totaliteta.
Umjesto takve estetske ukupnosti, kojom modernističko djelo katkad postiže
vrlo duboke uvide u krizu našeg vremena, naglasak je Lawrenceov na snazi
nagonskoga, spontanog, primarnog, što ga je shvatilo i oblikovalo mitsko
iskustvo ranih civilizacija i obnovila – od Nietzschea do Manna, Kafke, Yeatsa –
mitotvorbena imaginacija dekadanse i modernizma. Taj Lawrence vraća nas,
decenijama već, izvorima poriva i djelovanja, adaptacijama ideala i obnovi
trenutaka u kojima je naša osjetilna doživljajnost našla svoje puno zadovoljenje.
Događa se to i kada se čovjek otkupljuje za komfor svoje od prirode otuđene i
izvitoperene egzistencije, za rasap i uništenje životne perspektive ljudskoga
roda. To je umjetnost koja, ako i ne tematizira prijetnju biološkog oružja,
nuklearnih ozračenja i ekološke katastrofe, krijepi svježinom predodžbe što je
ostvaruje o osjetilnom svijetu i rasponom svojih sugestivnih refleksija o
mogućnostima i granicama čovjekovih izbora. Lawrenceova umjetnost
otvorene književne forme jedan nam je od najrelevantnijih sugovornika o
pitanjima kako živjeti u ovo naše vrijeme.

Ivo Vidan

10
 GLAVA PRVA
SESTRE
Ursula i Gudruna Brengven sjedile su jednoga jutra na zastakljenoj verandi u
kući svoga oca u Beldoveru, radile i razgovarale. Ursula je imala u rukama neki
vez jarkih boja, a Gudruna je crtala na tabli koju je držala na koljenu. Uglavnom
su ćutale; razgovor bi potekao tek kad im neka misao prođe kroz glavu.
– Ursula – reče Gudruna – zar ti zaista ne želiš da se udaš? – Ursula ostavi
vez u ikrilo i pogleda sestru. Lice joj je bilo mimo i razborito.
– Ne znam – odgovori ona – zavisi kako misliš. – Gudruna je bila malčice
iznenađena. Posmatrala je sestru nekoliko trenutaka.
– Pa – reče ona ironično; – to obično znači jednu stvar! Ali, u svakom slučaju,
zar ne misliš da bi bila – lice joj postade nešto tamnije – u boljem položaju nego
što si sad?
Preko Ursulinog lica pređe sjenka.
– Možda – reče ona – ali nisam sigurna.
Gudruna opet ućuta, pomalo razdražena. Htjela je biti sasvim određena.
– Ne misliš da nam je potrebno iskustvo bračnog života? – pitala je.
– Misliš da mora biti iskustvo? – odgovori Ursula.
– Obavezno, ovakvo ili onakvo – reče Gudruna hladno. – Možda nepoželjno,
ali mora biti iskustvo neke vršite.
– Ne, mora, u stvari – odgovori Ursula. – Prije će biti da se radi o kraju
iskustva.
Gudruna je bila veoma mirna, obuzeta razmišljanjem o ovome.
– Naravno – reče ona – o tome treba razmisliti – i tako privede razgovor kraju.
Gudruna gotovo srdito uze gumicu i poče brisati dio crteža. Ursula je zaneseno
vezla.
– Ti ne bi razmislila o dobroj ponudi? – pitala je Gudruna.
– Mislim da sam ih nekoliko već odbila – reče Ursula.
– Stvarno? – Gudrunino lice potamnje od navale krvi – Ali, jesi li odbila
nekoga ko stvarno vrijedi? Jesi li stvarno?
– Hiljadu puta u godini, i to jednog izuzetno finog čovjeka. Strašno sam ga
voljela – reče Ursula.
– Stvarno? Ali, zar nisi bila u strahovitom iskušenju?
– Apstraktno govoreći, ali ne i konkretno – reče Ursula. – Kad je već o tome
riječ, nisam bila u iskušenju. O, da sam bila, glavačke bih se udala. Ja sam u
iskušenju da se ne udam. – Lica obiju sestara se iznenada razgališe.
– Zar nije neobično – povika Gudruna – koliko je snažno iskušenje da se ne
udarno? – Obje se nasmijaše gledajući se. A u duši su se plašile.
Zavladala je duga pauza; Ursula je vezla, a Gudruna radila na skici. Sestre su
bile žene; Ursuli je bilo dvadeset šest, a Gudruni dvadeset pet. Obje su imale onaj
11
daleki djevičanski izraz modernih djevojaka; prije Artemidine nego Hebine sestre.
Gudruna je bila veoma lijepa, pasivna, nježne puti, mekanih udova. Na sebi je
imala haljinu od tamnoplavog svilenog materijala sa rišem plave i zelene lanene
čipke oko vrata i oko rukava, a na nogama poput emeralda zelene čarape. Njen
izraz samopouzdanja i snebivanja bio je u kontrastu sa Ursulinim preosjetljivim
iščekivanjem. Zaplašeni Gudruninom hladnokrvnošću i ekskluzivnom
ogoljenošću manira, provincijalci su za nju govorili, „Ona je umna žena.” Upravo
se vratila iz Londona, gdje je provela nekoliko godina radeći u jednoj umjetničkoj
školi, kao student, i živeći životom ateljea.
– Nadala sam se da će naići neki čovjek – reče Gudruna i neočekivano zagrize
donju usnu praveći čudnu grimasu koja je izražavala dijelom lukav smijeh, a
dijelom patnju. Ursula se uplaši.
– Pa si se vratila kući očekujući ga ovdje? – nasmija se.
– O, moja draga – povika Gudruna piskavim glasom – ne bih promijenila
pravac da ga potražim. Ali, alko bi se desilo da naiđe neki veoma privlačan mlad
čovjek, koji bi uz to bio i dovoljno bogat, pa... – ona napravi ironičnu facu. Gledala
je Ursulu ispitivačkim pogledom, kao da je iskušava. – Zar i tebi ne postaje
dosadno? – pitala je sestru. – Zar ti se ne čini da stvarima ne polazi za rukom da
se ostvare? Ništa se ne ostvaruje. Sve vene u pupoljku.
– Što vene u pupoljku? – pitala je Ursula.
– O, sve, mi, stvari uopće. – Nastupi pauza u kojoj je svaka od sestara
razmišljala o svojoj sudbini.
– To zaista zastrašuje – reče Ursula. Opet zavlada mir. – Ali nadaš li se da ćeš
igdje stići pukom udajom?
– Čini se da je to neminovan sljedeći korak – reče Gudruna. Ursula je o ovome
razmišljala sa primjesom gorčine. Njena sestra je, također, gimnazijska
nastavnica, kao što je i ona već nekoliko godina.
– Znam – reče ona – tako to izgleda kad se apstraktno misli. Ali, zamisli to
konkretno: zamisli bilo kog čovjeka koga poznaješ, zamisli ga kako svake večeri
dolazi kući i kaže, „Zdravo” i ljubi te...
Nastupila je prazna tišina.
– Da – reče Gudruna piskavim glasom. – To je prosto nemoguće. Taj čovjek
to čini nemogućim.
– Naravno, tu su djeca – reče Ursula nesigurno.
Gudrunino lice postade tvrdo.
– Ursula, da li ti zaista želiš djecu? – pitala je hladno. Zanesen, zbunjen izraz
pređe preko Ursulinog lica.
– Još smo mi izvan toga, čini se – reče Gudruna. – Ja nemam nikakvog
osjećanja uopće kad mislim na rađanje djece.
Gudruna pogleda Ursulu; lice joj je bilo bez izraza, slično maski. Ursula nabra
obrve.
– Možda to nije prava riječ – mucala je. – Možda ih, zapravo, ne želimo u duši,
nego samo površno. – Gudrunino lice otvrdnu. Nije željela biti previše određena.
12
 – Kad mislimo na djecu dugih ljudi... – reče Ursula. Gudruna je ponovo
pogleda, gotovo neprijateljski.
– Upravo – reče ona i zaključi razgovor.
Sestre su radile u tišini. Ursula je uvijek imala svjetlost snažnog plamena koji
je sputan, uhvaćen u mrežu, zatočen. Dosta je živjela za sebe, po sebi, radila živeći
dan za dan, uvijek razmišljajući i pokušavajući da se uhvati ukoštac sa životom,
da ga pronikne svojim umom. Njen aktivni život je odgođen, ali ispod površine, u
tami duše kao da se nešto priprema. Kad bi samo mogla da probije posljednju
ljušturu, činilo se da pokušava da izvuče ruke napolje, poput novorođenčeta u
materici, ali nije mogla, još ne. Pa ipak, imala je čudan predosjećaj, nagovještaj
nečeg što tek treba da dođe.
Ona odloži rad i pogleda sestru. Pomisli kako je Gudruna tako šarmantna,
tako beskonačno šarmantna u svojoj mekoći, u izvrsnom bogatstvu tkiva i
delikatnosti linija. Bilo je u njoj izvjesne nestašnosti, zajedljivosti i ironičnog
aludiranja, takve netaknute rezerviranosti; Ursula joj se divila svom svojom
dušom.
– Zašto si se vratila kući, Pruno? – pitala je.
Gudruna je znala da joj se sestra divi. Odmače se od crteža i pogleda sestru
ispod nježno izvijenih trepavica.
– Zašto sam se vratila kući, Ursula? – ponovi ona. – I sama sam hiljadu puta
sebi postavila isto to pitanje.
– Zar ne znaš?
– Da, mislim da znam. Mislim da je moj dolazak kući prosto reculer pour
mieux sauter.1
Gledala je Ursulu dugim sporim pogledom znalca.
– Znam! – povika Ursula glasom zanesenim i neprirodnim, kao da ne zna. –
Ali, kuda se može skočiti?
– O, nije važno – reče Gudruna pomalo divotno. – Ako skočiš preko ivice,
negdje moraš pasti.
– Ali, zar to nije veoma rizično? – pitala je Ursula.
Na Gudruninom licu se pojavi spor podrugljiv osmijeh.
– Ah – reče ona glasno se smijući – Sve su to samo riječi. – i tako zaključi
razgovor. Ali, Ursula je još bila u teškim mislima.
– A što misliš o kući, sad kad si se iz daleka vratila? – pitala je.
Gudruna je ćutala neko vrijeme prije nego je odgovorila. A onda reče hladnim,
iskrenim glasom:
– Osjećam se potpuno izvan nje.
– A otac?
Gudruna pogleda Ursulu, gotovo ozlojeđeno, kao da je nečim osujećena.
– Nisam mislila o njemu: suzdržavala sam se – reče hladno.

1
Reculer pour mieux sauter, franc. – uzmak radi boljeg skoka. (Sve bilješke ispod teksta su prevodiočeve.)
13
 – Da – reče Ursula kolebajući se. Sad je razgovor stvarno bio okončan. Sestre
su se suočile sa prazninom, sa užasnom provalijom, kao da gledaju jedna drugu
sa rubova ambisa.
Radile su u tišini neko vrijeme; Gudrunino lice je bilo porumenjelo od
potisnute emocije: nerviralo ju je što je dopustila da se ta emocija pojavi.
– Hoćemo li ići da vidimo to vjenčanje? – upitala je najzad glasom koji je bio
previše nemaran.
– Da – povika Ursula veoma gorljivo, bacajući vez; skočila je kao da želi da
pobjegne od nečega i tako odade napetost trenutka; Ursulino ponašanje pokrenu
strujanje protivljenja kroz Gudrunine nerve.
Idući uz stepenice, Ursula je bila svjesna kuće, njene kuće koja ju je okruživala.
Gnušala se svoje kuće, tog prostačkog, previše dobro poznatog mjesta. Strahovala
je od dubine svoga osjećanja protiv kuće, sredine, čitave atmosfere i uslova ovoga
prevaziđenog života. Njena osjećanja su je zastrašivala.
Uskoro su dvije djevojke hitro koračale niz glavnu ulicu Beldovera, široku
ulicu u kojoj su bile dijelom radnje, dijelom stambene kuće, potpuno bezoblične i
ogavne, premda ne i sirotinjske. Gudruna, koja je ovamo tek stigla iz Čelzija i
Saseksa, kruto se ustezala pred ovom amorfnom ružnoćom malog rudarskog
grada u Midlandsu. A opet, nešto je vuklo naprijed, kroz gnusnu gamu niskosti,
kroz dugu, šljunkom posutu, ulicu. Bila je izložena u svakom pogledu, prolazila je
kroz dionicu mučenja. Bilo je čudno što je odlučila da se vrati i da na sebi isproba
pun učinak ove bezoblične, jalove ružnoće. Zašto je htjela da joj se podvrgne, da li
još želi da joj se podvrgne, da se potčini nepodnošljivoj torturi ovih ružnih,
besmislenih ljudi, ovoga unakaženog predjela? Osjećala se kao buba koja se
bespomoćno muči u prašini. Do guše je bila ispunjena gađenjem.
Skrenule su sa glavne ulice iza crnog parčeta opštinskog travnjaka na kome su
se bestidno kočoperile čađave glavice kupusa. Niko nije ni pomišljao da se stidi.
Niko se svega ovoga nije stidio.
– Ovo je kao zemlja u podzemlju – reče Gudruna. – Rudari je sa sobom donose
na zemlju, iskopavaju je. Ursula, ovo je divno, zaista divno; ovo je drugi svijet. Ovi
ljudi su zlodusi i sve je ovdje sablasno. Sve je zleduha replika stvarnog svijeta;
replika, zloduh; sve je uprljano, nisko i podlo. To je kao kad se poludi, Ursula.
Sestre su prolazile crnom stazom kroz pocrnjelo rasikaljano polje. Lijevo je
bio široki krajolik, dolina sa rudarskim oknima, a na suprotnoj strani bregovi sa
šumama i njivama zasijanim žitom: sve je tamno od daljine kao viđeno kroz veo
od ornog flora. Bijeli i crni dim, dizao se u postojanim štabovima, kao kakva
čarolija u potamnjelom zraku. Dugi redovi rudarskih stanova nadohvat ruke
zavijali su uz padinu u pravim linijama duž vijenca brijega. Kuće su bile od
potamnjele crvene cigle, krhke, sa tamnim krovovima od škriljca. Staza kojom su
sestre koračale bila je orna, ugažena nogama rudara i odvojena od polja željeznom
ogradom. Prelaz preko žice koji je vodio na drugi put bio je usjajen čakširama
rudara koji su tuda prelazili na drugu stranu. Sad su djevojke koračale između
redova siromašnijih kuća. Žene sa skrštenim rukama na grubim keceljama stajale

14
su po uglovima i ćaskale zureći za sestrama Brengven dugim neumornim
pogledom urođenika; djeca su im dobacivala.
Gudruna je koračala napola ošamućena. Ako je ovo ljudski život, ako su ovo
ljudska bića koja žive u cjelovitom svijetu, je li njen vlastiti svijet, izvan svega? Bila
je svjesna svojih kao trava zelenih čarapa, svog velikog, poput trave zelenog šešira
od kadite, svog bogatog mekog kaputa intenzivno plave boje. Osjećala se kao da
korača kroz vazduh, potpuno nestabilna; srce joj se steglo tako kao da bi se svakog
trena mogla stropoštati na zemlju. Bojala se.
Pripijala se uz Ursulu, koja je već bila oguglala na ovo nasilje jednog tamnog,
nestvarnog, neprijateljskog svijeta. Ali sve vrijeme srce joj je cviljelo kao u teškom
iskušenju: „Hoću natrag, hoću da odem, neću da znam za ovo, neću da znam da
ovo postoji”, a opet nešto ju je vuklo naprijed.
Ursula je osjećala da Gudruna pati.
– Ti ovo mrziš, zar ne? – pitala je.
– Ovo me smućuje – mucala je Gudruna.
– Nećeš dugo ostati – odgovori Ursula.
Gudruna je koračala, hvatajući se kao utopljenik za slamku.
Udaljile su se od rudarske oblasti, prešle su preko prevoja u čistije predjele na
drugoj strani brijega, prema Vili Grinu. Još uvijek se zadržavao crni sjaj iznad
polja i šumom obraslih bregova, kao da tama sija u zraku. Bio je proljetni dan,
prohladan sa sunčanim periodima. Bokori jagorčevine su izbijali po ivicama
žbunja, u vrtovima Vili Grina ribizle su počele da zelene, a na turici koja je visila
preko kamenih zidova bjelasali su se sitni cvjetovi.
Skrenule su u glavnu ulicu koja je išla između visokih nasipa prema crkvi.
Dolje, na najnižoj krivini, pod drvećem je stajala grupica radoznalog svijeta koji
je čekao da vidi svatove. Kćerka Tomasa Kriča, najvećeg posjednika rudnika u ovoj
oblasti, udavala se za pomorskog oficira.
– Hajdemo natrag – reče Gudruna skrećući, – Tamo je sav taj svijet.
Stajala je kolebajući se na putu.
– Neka svijeta – reče Ursula. – Nije to loš svijet. Svi me zezaju; oni uopće nisu
važni.
– Ali, moramo li proći kroz tu gomilu – pitala je Gudruna.
– Oni su sasvim uredu – reče Ursula idući naprijed. Sestre su se približavale
grupi neprijatnih radoznalaca iz redova prostog puka. Bile su to mahom žene,
žene rudara, one manje pokretne. Imale su radoznala lica podzemlja.
Sestre su napregnuto koračale pravo prema crkvenoj porti. Žene su im
napravile prolaz, ali tek toliki da mogu proći, kao da nisu bile voljne da ustupaju
već osvojeni prostor. Sestre su tiho prolazile kroz kamenu kapiju pa uz stepenice,
po crvenom tepihu; jedan policajac je sve vrijeme pogledom pratio njihovo
napredovanje.
– Pošto čarape? – reče jedan glas iza Gudrune. Iznenadan, žestok gnjev
spopade djevojku, nasilan i ubilački. Rado bi ih sve vidjela uništene i zbrisane sa

15
lica zemlje. O, kako je mrzila taj hod uz stazu što vodi u crkvu, po crvenom tepihu,
pred njihovim očima.
– Ja ne idem u crkvu – rekla je nenadano sa takvom besprizivnom odlučnošću
da se Ursula istog trena zaustavila, okrenula i skrenula na stazicu koja je vodila
na sporedni ulaz u gimnazijsko dvorište, koje je graničilo sa crkvenim.
Na ulazu u školsko dvorište, zaklonjena živicom, Ursula nakratko sjede na
niski kameni zid ispod lovorovog grma, da počine. Iza nje se dizala velika crvena
zgrada škole sa otvorenim prozorima da se izrači preko praznika; preko žbunja,
ispred nje, vidjeli su se blijedi krovovi i toranj stare crkve. Sestre su bile zaklonjene
rastinjem.
Gudruna je mimo sjedila. Usta su joj bila čvrsto zatvorena, lice okrenuto u
stranu. Gorko se kajala što se vratila. Ursula je gledala i mislila kako je čudesno
lijepa, onako rumena od poraza. Ali njeno prisustvo kod Ursule izazva osjećaj
skučenosti, izvjestan zamor. Ursula je željela biti sama, oslobođena stiješnjenosti
i okruženja Gudruninom prirodom.
– Hoćemo li ovdje ostati? – pitala je Gudruna.
– Samo sam sjela da malo počinem – reče Ursula ustajući, kao da je ukorena.
– Stajaćemo u uglu terena za petoboj, odande ćemo sve lijepo vidjeti.
Sunce za tren obasja crkveno dvorište; u zraku se naslućivao miris bjelike i
proljeća, možda ljubičica sa udaljenih grobova, šačica bijelih rada je bila procvala;
bile su svježe i svijetle kao anđeli. Tek postali listovi crvene bukve crvenjeli su se
kao krv.
Kočije su počele pristizati tačno u jedanaest. Čulo se komešanje gomile na
kapiji; pažnja se pojačavala sa približavanjem kočija; svatovi su se peli uz
stepenice, po crvenom tepihu, prema crkvi. Svi su bili veseli i uzbuđeni, jer je sijalo
sunce.
Gudruna ih je pomno posmatrala, sa objektivnom ljubopitljivošću. Svakoga
od njih je vidjela kao cjelovitu ličnost, kao lik iz knjige, kao lice sa slike, kao
marionetu u teatru, kao dovršenu kreaciju. Voljela je da prepoznaje razne njihove
karakterne crte, da ih smjesti u odgovarajuće osvjetljenje, da ih postavi u njihovu
sredinu, da ih ovjekovječi dok su išli ispred njenih očiju duž staze prema crkvi.
Ona ih je poznavala, bili su dovršeni, zapečaćeni i plombirani, i sasvim gotovi, za
nju. Nije bilo nijednog koji je posjedovao nešto nepoznato, nerazriješeno, sve dok
se Kričovi nisu pojavili. Tada je njeno zanimanje živnulo. Pred njom se nalazilo
nešto što nije bilo sasvim unaprijed zaključeno.
Naišla je mati, gospođa Krič, sa svojim najstarijim sinom Džeraldom. Ona je
bila nastrana, razbarušena osoba usprkos naporima koji su očito činjeni da se
dovede u sklad sa svečanim trenutkom. Lice joj je bilo žućkasto, blijedo, sa čistom
providnom kožom; bila je prilično nagnuta naprijed. Crte njenog lica bile su jako
naglašene, lijepe, sa napetim unaprijed podešenim pogledom koji ništa nije vidio.
Njena bezbojna kosa je bila neuredna, u pramenovima je padala na njen
vlastelinski kaput od tamnoplave svile, ispod plavog šešira. Ličila je na ženu koja
pati od monomanije, u njenom izgledu, bilo je nečeg gotovo lupeškog ali i
beskonačno ponosnog.
16
 Njen sin je bio plav, suncem opaljen iznad srednjeg rasta, dobro građen i
gotovo napadno dobro odjeven. Ali, i on je imao čudan, oprezan izraz i neki
nesvjestan sjaj, kao da ne pripada istoj vrsti kao i ljudi oko njega. Onog trena kad
ga je ugledala, Gudruna je uzdrhtala. U njemu je bilo nečeg sjevernjačkog, što ju
je magnetski privlačilo. U njegovom prozirnom sjevernjačkom tkivu i u njegovoj
kosi nalazio se sjaj sličan sunčevoj svjetlosti koja se prelama kroz kristale leda.
Izgledao je tako nov, nenačet, čist, poput nekog arktičkog predmeta. Možda mu je
bilo trideset, a možda i koja više. Njegova ozarena ljepota, njegova muževnost, kao
u mladog dobroćudnog, nasmijanog vuka, nije je spriječila da zapazi značajan
koban mir u njegovom držanju, pritajenu opasnost njegovog neobuzdanog
temperamenta. „Njegov totem je vuk” – ponavljala je u sebi. „Njegova mati je
stara nesalomiva vučica.” A onda doživje oštar grč, zanos, kao da je napravila neko
nevjerojatno otkriće za koje niko drugi na zemlji ne zna. Obuze je čudan zanos, svi
njeni damari su bili zahvaćeni paroksizmom tog žestokog osjećanja. „Dobri bože!”
– povika ona u sebi – „što je ovo?” A onda, trenutak kasnije, reče ubijeđeno:
„Saznat ću više o tome čovjeku.” Mučila ju je želja da ga ponovo vidi, nostalgija,
potreba da ga ponovo vidi, da se uvjeri da se ne radi o grešci, da se ne zavarava,
da stvarno osjeća ovu čudnu neodoljivu ponesenost njegovom zaslugom,
zaslugom znanja o njemu koje je nosila u svom biću, zaslugom ovog moćnog
poimanja njega. „Jesam li stvarno na neki način izdvojena za njega, postoji li
stvarno neko blijedo zlato, arktička svjetlost koja obasjava samo nas dvoje?” –
pitala se Gudruna. Nije mogla da vjeruje, utonula je u misli, gotovo nesvjesna
onoga što se dešava oko nje.
I djeveruše su bile stigle, a mladoženje još nije bilo. Ursula se pitala da se nešto
nije desilo, da se vjenčanje ne pokvari. Bila je uznemirena kao da je to zavisilo od
nje. I kume su stigle. Ursula ih je posmatrala kako se penju uz stepenice. Jednu
od njih je poznavala, onu visoku, sporu, neodlučnu ženu sa teškom masom plave
kose i dugim blijedim licem. Bila je to Hermiona Rodis, prijateljica Kričovih. Išla
je uzdignute glave sa ogromnim plitkim šeširom od blijedožute kadife koji je bio
ukrašen nojevim perjem, prirodnim i sivim. Kretala se naprijed odsutno, gotovo
nesvjesno; njeno dugo izbijeljeno lice je bila podignuto, kako ne bi vidjela svijet.
Bila je bogata. Imala je haljinu od nježnog svilenog velura blijedožute boje i nosila
mnoštvo sitnih ružičastih ciklama. Cipele i čarape su joj bile smeđesivkaste, kao i
perje na šeširu; kosa joj je bila teška. Kretala se nekako nepomičnih kukova, što je
bilo neka čudna neprirodna osobina. Bila je impresivna u blijedožutom i
roskastosmeđem, a ipak, u njoj je bilo nečeg turobnog, odbojnog. Rulja je ćutke
pratila njen hod, impresionirana, uzbuđena, spremna da se naruga, ali nečim
ućutkana. Njeno dugo blijedo lice, koje je držala uzdignuto, pomalo u stilu
Rossettija2, izgledalo je gotovo kao drogirano, kao da se u mraku njene duše
komeša čudna masa misli kojoj nikako ne polazi za rukom da nađe izlaz.
Ursula ju je gledala opčinjeno; malo ju je poznavala. Ona je bila
najmarkantnija žena u Midlandsu. Otac joj je bio baronet iz Darbišira, starog

2
Rossetti, Dante Gabriel (1828-82), Christina Georgina (1830-94) i William Michael (1829-1919), dva
brata i sestra, prerafaelitski engleski pjesnici talijanskog porijekla. Dante Gabriel je bio i slikar.
17
kova, a ona je bila žena novog kova, puna intelektualnosti i samosvijesti; živci su
joj bili prenapregnuti. Bila je strasno zainteresirana za reforme; njena je duša bila
potpuno predata javnim poslovima. Ali, ona je bila čovjekova žena; čovjekov svijet
je bilo ono što ju je održavalo u životu.
Doživjela je razne intimnosti duše i uma sa raznim ljudima od ugleda i moći.
Među njima Ursula je poznavala samo jednoga, Ruperta Birkina, koji je bio jedan
od školskih inspektora u srezu. A Gudruna se susretala sa ostalima u Londonu.
Krećući se sa svojim prijateljima umjetnicima u raznim društvima, Gudruna je
već upoznala mnoge, renomirane i istaknute ljude. Ona se dva puta susrela sa
Hermionom, ali se nisu dopadale jedna drugoj. Bilo bi neobično susresti se još
jednom ovdje u Midlandsu, gdje je njihov društveni status bio tako različit, nakon
susreta na ravnoj nozi u kućama zajedničkih poznanika u Londonu. Jer Gudruna
je predstavljala društveni uspjeh i imala prijatelje među opuštenim aristokratima
koji održavaju veze sa umjetnostima.
Hermiona je znala da je dobro odjevena; znala je da je sa društvenog
stanovišta jednaka, ako ne i iznad svakog koga je mogla susresti u Vili Grinu.
Znala je da je svuda dobro došla u svijetu kulture i intelekta. Ona je Kulturträger3,
medijum za prenos kulture ideja. Sa svim što je bilo najviše u društvu, u misli, ili
u javnoj akciji, ili čak i u umjetnosti – ona je bila prisna. Kretala se među
najistaknutijima, s njima se osjećala kao kod kuće. Niko je nije mogao umanjiti,
niko joj se nije mogao narugati, jer je bila među prvima, a oni koji su bili protiv
nje, bili su ispod nje, po rangu, ili po bogatstvu, ili po visokoj asocijaciji misli i
progresa i razumijevanja. Bila je neranjiva, nenapadljiva, izvan domašaja suda
svjetine.
Pa ipak, duša joj je bila izmučena, izložena. Čak i hod po stazi do crkve, iako
je bila uvjerena da je u svakom pogledu iznad svakog vulgarnog suda, znajući da
je njen izgled cjelovit i savršen, u skladu sa najvišim zahtjevima, taj hod je za nju
predstavljao hod po mukama, ispod njenog dostojanstva i samopouzdanja, jer se
osjećala izloženom preziru, poruzi i strijelama otrovnih pogleda. Uvijek je osjećala
da je ranjiva; u njenom oklopu je uvijek postojala nevidljiva naprslina. Ni sama
nije znala što je posrijedi. A radilo se o nedostatku robusne ličnosti; ona nije imala
prirodne cjelovitosti, u njoj je bila užasna praznina, nedostatak, manjak bića u
njoj.
Bio joj je potreban netko ko će sakriti ovu nedostatnost, ko će je zauvijek
zatvoriti, čeznula je za Rupertom Birkinom. Kad je on s njom, osjećala se
cjelovitom, bila je potpuna, kompletna. Sve ostalo vrijeme ona se osjećala kao da
je sagrađena na pijesku, preko provalije, i usprkos taštini i sigurnosti, svaka prosta
sluškinja sa pozitivnim robusnim temperamentom mogla ju je baciti niz ovu
provaliju bez dna najmanjim pokretom izrugivanja ili prezira. Ova zamišljena,
izmučena žena je sve vrijeme gomilala svoju odbranu sazdanu od estetskog znanja
i kulture i svjetskih pogleda i nezainteresiranosti. A nikad joj nije pošlo za rukom
da premosti taj grozni jaz nedostatnosti.

3
Kulturträger, njemački – nosilac kulture.
18
 Kad bi samo Birkin s njom stupio u blisku i trajnu vezu, bila bi sasvim
bezbjedna u burnom putovanju kroz život. Mogao bi je učiniti zdravom i
pobjedonosnom čak i nad samim nebeskim anđelima. Samo kad bi on htio! Ali,
nju je mučio strah, slutnja. Učinila je sebe lijepom, borila se tako žestoko da
dosegne stepen ljepote i preimućstva koji je neophodan da bi ga pridobila. Adi,
uvijek je tu bila njena nedostatnost.
Bio je i perverzan, odbijao ju je od sebe, uvijek ju je odbijao. Što se ona više
borila da ga privuče, on se sve žešće odupirao. A sad su bili već godinama
ljubavnici. O, bilo je tako iznurujuće, tako bolno; ona je bila tako umorna. Ali još
uvijek je vjerovala u sebe. Znala je da on pokušava da je napusti. Znala je da
pokušava da definitivno raskine s njom, da se oslobodi. Ali, ona je još uvijek
vjerovala u sebe, u svoju snagu da ga zadrži; vjerovala je u više sopstveno znanje.
Njegovo znanje je visoko, ali ona je centralni probni kamen istine. Potrebna joj je
samo njegova veza s njom.
A to, tu vezu is njom, koja je bila i njegovo najviše ispunjenje, on je sa
izopačenošću razmaženog djeteta, htio da prekine. Sa upornošću tvrdoglavog
djeteta, nastojao je da raskine svetu vezu koja ih je spajala.
I on će biti na ovome vjenčanju; on je mladoženjin kum. Bit će u crkvi, čekat
će ih. Vidjet će je kad uđe. Drhtala je od straha i želje dok je ulazila u crkvu; on će
biti tamo, sigurno će vidjeti kako je divno obučena, Vidjet će kako se uljepšala za
njega. Razumjet će, znat će da se dotjerala za njega, Vidjet će kako je ona, prva,
stvorena za njega, ona najviša. Sigurno će, najzad, prihvatiti svoju najvišu
sudbinu, neće je odbiti.
U grču zamorne čežnje ušla je u crkvu i polako pogledala ispod oka; njeno
krhko tijelo se grčilo od uzbuđenja. On će kao kum stajati pored oltara. Polako je
pomjerala pogled, odgađajući u sebi izvjesnost.
A onda, njega nije bilo. Užasna oluja se sručila na nju, imala je osjećaj da se
guši. Obuzelo ju je uništavajuće beznađe. Mehanički je prišla oltaru. Nikad prije
nije osjetila tako snažan ubod krajnjeg i neopozivog beznađa. To je gore od smrti,
potpuno ništavilo, pustoš.
Mladoženja i njegov kum još nisu stigli. Napolju je rasla preneraženost. Ursula
se osjećala gotovo odgovornom. Nije mogla da podnese da nevjesta dođe, a da
mladoženja ne dođe. Vjenčanje se ne smije pretvoriti u poraz, ne i ne.
Ali, nevjestina kočija je stigla, ukrašena vrpcama i medaljonima. Veselo su
kasali sivi konji prema odredištu, prema crkvenoj porti; iz svakog njihovog
pokreta zračio je smijeh, sušto veselje: bili su središte smijeha i radosti. Vrata
kočije su se otvorila da ispuste cvijet dana. Gledaoci pored druma su se tiho
komešali, njihovo komešanje se miješalo sa nezadovoljnim gunđanjem rulje.
Kao sjenka, otac je izašao prvi u jutarnji vazduh. Bio je visok, brigama
smožden čovjek sa tankom crnom bradom koja je bila prošarana sjedinama.
Strpljivo je čekao pored vrata kočije, zaboravljajući na sebe.
U otvoru kočije se pojavio žubor finog rastinja i cvijeća, bjelina satena i čipke
i zvuk veselog glasa koji reče:
– Kako se ovuda izlazi?
19
 Kovitlac zadovoljstva prođe kroz radoznalu gomilu, koja se pomjeri naprijed
da je primi; sve oči su bile oduševljeno uprte u sagnutu plavu glavu sa vijencem
od pupoljaka i u nježnu bijelu nožicu koja je pokušavala da nađe papučicu na
kočiji. Odjednom nasta pjenušavi bljesak, sličan iznenadnom morskom valu:
plovila je sva u bijelom porod svog oca u jutarnjoj sjenci drveća, svadbeni veo je
lepršao na lahoru njenog smijeha.
– Sad smo tu! – reče ona veselo.
Onda stavi svoju ruku na podlakticu svog brižnog, užutjelog oca i stade
koračati u svojim laganim draperijama kao da su od pjene, a dolje ispod nje je bio
vječiti crveni tepih.
Njen otac, tih i žućkast, brada ga je činila još iznurenijim, išao je uz stepenice
ukroćeno, kao bez duše, ali to nije umanjivalo pjenušastu radost nasmijane
nevjeste pored njega.
A mladoženje još nije bilo. To je nepodnošljivo. Ursula, čije je srce strepilo od
zebnje, posmatrala je brijeg iza crkve i bijeli put niz padinu kojim je trebalo da
stigne mladoženja. I, najzad, kočija se ukazala: jurila je svom brzinom. Da, to je
on. Ursula se okrenu prema nevjesti i gomili svijeta i, sa svog povlaštenog mjesta,
ispusti nerazgovijetan krik. Htjela je da ih upozori da on stiže. Ali, njen krik je bio
nerazgovijetan i nečujan i obli je tamna rumen od stida.
Kočija je tutnjala niz brijeg, približavala se. Začuše se povici iz gomile.
Nevjesta, koja je upravo bila stigla na vrh stepenica, veslo se okrenu da vidi što je
izazvalo komešanje. Vidjela je zbrku među promatračima, kočiju koja se
zaustavlja i njenog dragana kako iskače iz kočije i provlačeći se između konja
upada među promatrače.
– Tibs! Tibs! – povika ona iznenadnim podrugljivim glasom stojeći visoko na
stazi obasjana suncem i mašući buketom. Nije je čuo skačući sa šeširom u ruci.
– Tibs! – ponovi ona gledajući ga odozgo.
On pogleda mahinalno i ugleda nevjestu i njenog oca na stazi iznad sebe. –
Začuđen izraz pređe preko njegovog lica. Za trenutak je oklijevao, a onda prikupi
snagu za skok da je sustigne.
– Ah-h-h! – začu se neobičan, prigušen krik u trenu kad je nekontrolirano
potrčala nevjerojatno brzo udarajući svojim bijelim nožicama, talasajući se u
svojoj bijeloj vjenčanici prema crkvenim vratima. Poput lovačkog psa, mladi
čovjek pojuri za njom preskačući i po nekoliko stepenica odjednom, a kad se našao
na vrhu, spretno je zaobišao njenog oca i poletio svom snagom kao hrt koji se
ustremio na plijen.
– Furaj za njom! – povika neka vulgarna žena odozdo ponesena lovačkom
strašću.
Dok su cvjetovi otpadali s nje poput pjene, nevjesta se pripremala da skrene
iza ugla. Osvrnula se i sa divljim vriskom smijeha i izazova poče da se zanosi, ali
odmah povrati ravnotežu i iščeznu iza sivog kamenog stuba. U sljedećem trenu,
nagnut naprijed, u trku, on uhvati rukom ugao nijemog kamena i nestade iz
vidnog polja posmatrača.

20
 Istog časa graja i povici uzbuđenja prolomiše se na ulazu. Onda Ursula ponovo
primijeti potamnjelog, prilično pogurenog gospodina Kriča kako odsutno,
bezizraznog lica stoji na stazi promatrajući bijeg mladenaca u crkvu. Sad je sve
završeno i on se okrenu da pogleda iza sebe gdje je bio Rupert Birkin, koji mu
odmah priđe.
– Mi ćemo držati odstupnicu – reče Birkin sa bili jedim osmijehom na licu.
– Da – reče otac lakonski. I dva čovjeka krenuše zajedno stazom.
Birkin je bio mršav kao i gospodin Krič, blijed i bolesnog izgleda. Njegova
figura je bila uzana, ali prijatnog izgleda. Koračao je jedva primjetno vukući jednu
nogu, što je bilo posljedica nesigurnosti u sebe. Premda je bio korektno odjeven,
osjećao se neki urođeni nesklad koji ga je činio pomalo smiješnim. Bio je prirodno
darovit i izuzetan, nimalo se nije uklapao u ovu konvencionalnu prigodu. Pa ipak,
pokoravao se općoj ideji, smiješno je podražavajući.
Pretvarao se da je sasvim običan, savršeno i divno sličan ostalima. Dobro je
glumio prihvatajući ton okoline, brzo se prilagođavajući svom sugovorniku i
okolnostima, postižući savršen privid običnosti, čime je privremeno umirivao
ljude oko sebe, razoružavajući ih da ne bi napali njegovu izuzetnost.
Sad je govorio sasvim lako i prijatno sa gospodinom Kričom dok su koračali
stazom: igrao se sa situacijama poput plesača na žici, ne pretendirajući pri tome
ni na što drugo do na opuštenost.
– Žao mi je što smo zakasnili – rekao je. – Nismo mogli da nađemo kukicu za
žnjiranje, pa nam je trebalo dosta vremena da zažniramo svoje duboke cipele. Ali
vi ste došli u sekundu tačno.
– Mi obično stižemo na vrijeme – reče gospodin Krič.
– Ja uvijek kasnim – reče Birkin. – Ali, danas sam zaista želio da budem tačan,
samo što je slučaj hitio da zakasnimo. Žao mi je.
I njih dvojica su iščezla iz vidnog polja; više nije imalo što da se vidi u tom
času. Ursula je razmišljala o Birkinu. On je razdražuje, privlači, nervira.
Htjela je da ga bolje upozna. Razgovarala je is njim jednom ili dva puta, ali
samo zvanično, kao sa inspektorom. Činilo joj se da on priznaje neku srodnost
između njih dvoje, neko prirodno, prešutno razumijevanje, upotrebu istog jezika.
Ali nije bilo vremena da se razumijevanje među njima razvije. Kod njega ju je
nešto i odbijalo i privlačilo. U njemu se osjećalo izvjesno neprijateljstvo, neka
prikrivena rezerviranost, hladna i nepristupačna.
A ipak je željela da ga bolje upozna.
– Što misliš o Rupertu Birkinu? – pitala je Gudrunu oklijevajući. Nije željela
raspravljati o njemu.
– Što mislim o Rupertu Birkinu? – ponovi Gudruna. – Mislim da je privlačan,
izuzetno privlačan. Ono što kod njega ne podnosim jeste njegov odnos prema
drugima, njegova navika da tretira svaku malu gusku kao da je njegova
najozbiljnija prilika. Osjećaš se tako grozno prodanom.
– Zašto on to čini? – pitala je Ursula.

21
 – Zato što nema istinski kritičku sposobnost da procjenjuje ljude, u svakom
slučaju – reče Gudruna. – Kažem ti, on se odnosi prema svakoj maloj guski kao
što se odnosi prema meni i tebi, a to je grozna uvreda.
– O da – reče Ursula. – Razlika se mora praviti.
– Razlika se mora praviti – ponovi Gudruna. – Ali, on je sjajan momak u
svakom drugom pogledu, izuzetna ličnost. Samo, ne možeš mu vjerovati.
– Da – reče Ursula neodređeno. Uvijek je bila prinuđena da se složi sa
Gudruninim iskazima, pa i onda kad se nije s njima sasvim slagala.
Sestre su sjedile i šutjele, čekajući svatove da se pojave. Gudruna nije imala
strpljenja za razgovor. Htjela je da razmišlja o Džeraldu Kriču. Htjela je da se
uvjeri da li je ono sjajno osjećanje koje je osjetila kad ga je ugledala istinsko. Htjela
je da se pripremi.
U crkvi je vjenčanje bilo u toku. Hermiona Rodis je mislila samo na Birkina.
Stajao je tik do nje. Činilo se da ona i fizički gravitira prema njemu. Htjela je biti
blizu kako bi mogla da ga dodiruje. Nije bila sigurna da je blizu ako ga ne dodiruje.
A ipak, smjerno je stajala u toku vjenčanja.
Gorko je patila kad je vidjela da ga nema kraj oltara, i sad je još ošamućena.
Nešto ju je poput neuralgije grizlo; mučila ju je njegova moguća odsutnost.
Očekivala ga je u blagom delirijumu nervne torture. Dok je stajala zamišljeno,
zaneseni izraz na njenom licu, koje je imalo anđeoski produhovljen izgled, a što je
zapravo dolazilo od mučenja, davao joj je izvjesnu jetkost koja je razdirala njegovo
srce. Vidio je njenu povijenu glavu, njeno zaneseno lice, gotovo demonsku
ekstazu. Osjećajući da je on gleda, podigla je lice i potražila njegove oči; njene
lijepe sive oči su mu upućivale veliki signal. Ali, on je izbjegavao njen pogled pa je
ponovo oborila glavu od patnje i stida, dok joj je srce razdirao bol. I njega je mučio
stid i odvratnost; istovremeno je osjećao sažaljenje prema njoj zbog toga što nije
dozvoljavao da im se pogledi susretnu, što nije želio da primi njen signal.
Mladenci su se vjenčali i svatovi su prešli u sakristiju. Hermiona se nesvjesno
prilijepila za Birkina; želja da ga dodiruje bila je neodoljiva. I on je to podnosio.
Vani su Ursula i Gudruna osluškivale da čuju svoga oca kako svira na
orguljama. On će sa uživanjem odsvirati svadbeni marš. Sad su mladenci izlazili,
zvonila su zvona, podrhtavao se vazduh i Ursula se pitala da li drveće i cvjetovi
osjećaju vibracije i što misle o njima, o tome stanju treperenja u zraku. Nevjesta
je izgledala sasvim krotko na ruci mladoženje, koji je zurio u nebo ispred sebe
nesvjesno otvarajući i zatvarajući oči, kao da nije ni tamo ni amo. Izgledao je
prilično komično trepćući i pokušavajući da ostane na sceni iako emotivno
povrijeđen bezobzirnim pogledima rulje. Izgledao je kao tipičan pomorski oficir,
muževno, dorastao svom zadatku.
Birkin je išao sa Hermionom. Ona je imala zanesen pobjednički izraz na licu,
kao u palih anđela koji su povraćeni na nebo, ali još uvijek imaju nešto suptilno
demonsko u sebi: držala je Birkina ispod ruke. A njegovo lice je bilo bezizrazno,
neutralno, dok ga je ona prisvajala, kao da mu je to sudbina, neopoziva i konačna.
Naišao je Džerald Krič, pilav, naočit, zdrav, sa velikim rezervama energije. Bio
je uspravan i cjelovit, pa ipak, neka čudna pritajenost je zračila iz njegovog
22
prijaznog, gotovo sretnog izraza. Gudruna naglo ustade i ode. Nije mogla to da
podnese. Htjela je da bude sama, da upozna ovu neobičnu, žestoku groznicu koja
je promijenila i samu prirodu njene krvi.

23
 GLAVA DRUGA
ŠORTLANDZ
Brengvenove su se vratile kući u Beldover, a svatovi su se okupili u Šortlandzu,
u kući Kričovih. Bila je to duga, niska stara kuća, neka vrsta veleposjedničke farme
koja se protezala duž kose jedne padine, odmah iza uzanog jezera Vili voter.
Imanje Šortlandz je gledalo na dosta strmu livadu koja bi mogla biti park zbog
velikog usamljenog drveća s onu stranu glatke površine vode jezera u
pošumljenom brijegu koji je sretno zaklanjao rudarsku dolinu koja se nalazila s
druge strane, premda nije mogao sasvim da zakloni i visoke štabove dima.
No ipak, predio je bio slikovit i miran kao na selu, a kuća je imala svoj šarm.
Sad je bila puna rodbine i svatova. Otac, koji se nije osjećao dobro, povukao
se u svoju sobu da se odmori. Džerald je bio domaćin. Stajao je u ugodnom
predvorju, prijazan i opušten, starajući se o gostima. Činilo se da uživa u
društvenim obavezama, bio je nasmijan i obilato obasipao prisutne gostoljubljem.
Za razliku od njega, tri udate kćerke porodice Krič su dosta nevjesto brinule o
ženskom svijetu koji je smušeno tumarao po kući. Sve vrijeme mogao se ćuti
zapovjednički glas jedne od Kričovih kćeri koji je pozivao, „Helen, dođi na
trenutak”, „Mardžori, želim da budeš ovdje”, „Ali, molim vas, gospođo Vitam...”
šuštale su suknje, izmjenjivali su se brzi pogledi dobro odjevenih žena, neko dijete
je igralo u predvorju, došla je neka služavka i hitro nekud iščezla.
U međuvremenu muškarci su stajali u malim grupama, ćaskali, pušili,
pretvarali se da ne obraćaju pažnju na uskovitlanu živahnost i šuštanje sukanja
koje je dolazilo od ženskog svijeta. Ali, zapravo, nisu mogli razgovarati zbog
ženskog uzbuđenog i hladnog ćeretanja i kiko ta koji je dolazio sa svih strana. Bili
su stiješnjeni, osujećeni i izloženi prilično jakoj dosadi. Ali Džeraldu je polazilo za
rukom da sačuva srdačnost; nije mu teško padala domaćinska dužnost, čak bi se
reklo da mu uopće nije važno da li vrši svoju ulogu ili je slobodan, budući da je
znao da je on lično stožer čitave svečanosti.
Iznenada u sobu bešumno uđe gospođa Krič, po njenom snažnom ozarenom
licu se vidjelo da nešto traži. Još je na sebi imala šešir i vlastelinski kaput od plave
svile.
– Što je, mama? – reče Džerald.
– Ništa, ništa! – odgovori ona neodređeno i ode pravo Birkinu koji je
razgovarao sa jednim od Kričovih zetova.
– Kako ste, gospodine Birkin – reče ona svojim tihim glasom koji kao da nije
obraćao pažnju na goste. Pružila mu je ruku.
– O, gospođo Krič – odgovori Birkin glasom koji se brzo mijenjao. – Nisam
mogao ranije doći.
– Ni pola svijeta ne poznajem ovdje – reče ona tiho. Njen zet se udalji
nelagodno se osjećajući.

24
 – Ne volite strani svijet? – smijao se Birkin. – što se mene tiče, ne shvaćam
zašto bi čovjek obraćao pažnju na ljude samo zato što su se našli u istoj sobi: zašto
bih morao znati da su tu?
– Zaista zašto, to ste mi iz usta uzeli! – reče gospođa Krič svojim tihim napetim
glasom. – Osim ako mi je stoga što oni jesu tu. Ne poznajem sve te ljude koje vidim
u kući. Djeca me upoznaju s njima, „Mama, ovo je gospodin taj-i-taj”, i to je sve.
Kakve veze ima gospodin taj-i-taj sa svojim imenom? Kakve veze imam ja s bilo
kim, ili s njegovim imenom?
Pogledala je Birkina, uplašila ga je. Bio je polaskan time što mu je prišla da
ćaska s njim, jer ona gotovo nikoga nije primjećivala. Gledao je njeno napregnuto
lice sa dubokim crtama, ali se bojao da pogleda u njene neprijatne plave oči.
Izbjegavajući njen pogled, on primijeti kako joj se kosa uvaljala u neuredne uvojke
iznad prilično lijepo oblikovanih ušiju, koje nisu bile besprijekorno čiste. Ni vrat
joj nije bio savršeno čist; čak je i u tome više pripadao njoj nego ostalim
zvanicama, premda je on, bar se njemu tako činilo, uvijek dobro umiven, u
najmanju ruku, po vratu i oko ušiju.
Osmjehivao se misleći na te stvarčice. Pa ipak, osjećao se pomalo nelagodno,
kao da kuje zavjeru sa starijim otuđenim ženama u taboru ostaloga svijeta. Bio je
sličan jelenu koji je okrenuo jedno uho natrag a drugo naprijed da čuje što se na
obje strane dešava.
– Ljudi, zapravo, nisu važni – reče on prilično neraspoložen da nastavi. Mati
Kričovih ga pogleda s iznenadnom mračnom upitnošću, kao da sumnja u njegovu
iskrenost.
– Kako to mislite, valni? – pitala je oštro.
– Nema mnogo ljudi koji znače bilo što – reče on, prinuđen da ide dalje nego
je namjeravao. – Prosto zveče i ječe. Bolje bi bilo kad bi se mogli jednostavno
zbrisati. U suštini, oni i tako ne postoje.
Uporno ga je posmatrala dok je govorio.
– Ali, mi ih ne izmišljamo – reče ona oštro.
– Nema se što izmišljati; zbog toga i ne postoje.
– Pa – reče ona – ne bih mogla da idem tako daleko. Tu su bez obzira da li
postoje. Nije moje da odlučujem o njihovom postojanju. Samo znam da se od
mene ne može očekivati da ih sve uzimam u obzir. Ne može se od mene očekivati
da ih poznajem samo zbog toga što su slučajno sad tu. Što se mene tiče, mogli bi
mirne duše ne biti tu.
– Upravo – reče Birkin.
– Zar ne? – nadoveza se ona.
– Sasvim ste u pravu – ponovi on. Uslijedila je kraća pauza.
– Uz napomenu da jesu tu i da predstavljaju smetnju – reče ona. – Tu su moji
zetovi – nastavi ona u nekoj vrsti monologa. – Sad se Laura udala, dobila sam još
jednoga. A ako ćemo pravo, još ne razlikujem Džona od Džemsa. Oba mi prilaze i
zovu ime majkom. Znam što će reći, „Kako ste, majko?” a ja treba da kažem,

25
„Nisam vaša majka u bilo kom smislu”, ali što vrijedi? Tu su. Imala sam svoju
djecu. Pretpostavljam da ih razlikujem od neke druge djece.
– Očekivalo bi se – reče on.
Pogledala ga je pomalo iznenađeno, zaboravljajući, možda, da razgovara s
njim. I izgubila nit.
Bacila je neodređen pogled po sobi. Birkin nije mogao da pogodi što traži, niti
pak što misli. Očigledno je primijetila svoje sinove.
– Jesu li sva moja djeca ovdje? – pitala je nabusito.
On se nasmija, prenut, uplašen možda.
– Jedva da ih poznajem, izuzev Džeralda – reče on.
– Džeralda! On ima najviše mana od svih. Nikad to ne biste pomislili kad ga
sad pogledate.
– Ne – reče Birkin.
Mati baci pogled preko sobe na svog najstarijeg sina i nastavi da zuri u njega
neko vrijeme.
– Ja – izusti ona neshvatljivu riječ koja je cinično zvučala. Birkin se plašio,
kao da se nije usuđivao da shvati. Onda ga gospođa Krič napusti potpuno
zaboravivši na njega, ali se ubrzo vrati.
– Htjela bih da Džerald stekne prijatelja – reče. – Nikad nije imao prijatelja.
Birkin je pogleda u oči, koje su bile plave i uporne. Nije mogao da ih shvati.
„Jesam li ja čuvar svog brata?” – reče u sebi, gotovo lakomisleno.
Onda se sjetio, sa blagim iznenađenjem, da je to bio Kainov krik. A ako iko
Džerald je bio Kain. Nije bio ni Kain, ako je ubio brata. Postoji nešto što se zove
nesretan slučaj; tada se posljedice ne pripisuju nikome, sve i kad nečiji brat pogine
na neki sličan način. Džerald je kao dječak nesretnim slučajem ubio brata. Pa što?
Zbog čega tražiti da se žigoše i prokune život koji je izazvao nesreću? Čovjek može
da živi ili da umre zahvaljujući slučaju. Ili možda ne može? Podliježe li život
svakoga čovjeka slučajnosti? Da li samo za rasu, rod, vrstu važe univerzalni
zakoni? Ili to nije istina? Možda ne postoji čista slučajnost? Ima li sve što se desi
univerzalni značaj?
Ima li? Razmišljajući o tome Birkin zaboravi na gospođu Krič kao što je ona
bila zaboravila na njega.
Nije vjerovao da postoji čista slučajnost. Sve je povezano u suštini.
Upravo kad je došao do ovoga zaključka, jedna od kćeri priđe i reče:
– Zar nećeš skinuti šešir, draga majico? Uskoro ćemo sjesti da ručamo, a
prilika je svečana, dušo, zar ne? – provuče kći ruku ispod majčine i obje odoše.
Birkin priđe najbližem čovjeku do sebe i poče is njim razgovarati.
Udarac o gong objavi početak ručka. Muškarci pogledom dadoše do znanja da
su čuli, ali se niko ne uputi prema trpezariji.
Za ženski dio društva zvuk gonga čini se nije imao nikakvog značaja. Prošlo je
pet minuta, nakon čega se pojavi stariji sluga Krauter, sav gnjevan, što se moglo
na njemu primijetiti. Gledao je Džeralda sa molećivim izrazom na licu. Ovaj uze

26
veliku konkavnu školjku palasiture koja je ležala na polici i ne obraćajući se
nikome poče da trubi tako gromoglasno da se onima u neposrednoj blizini učinilo
da će im bubne opne popucati. Ali zov Džeraldovog roga je imao gotovo magičan
učinak: svi trikom jurnuše prema trpezariji.
Džerald je sačekao trenutak da njegova sestra preuzme ulogu domaćice. Znao
je da njegova mati neće htjeti da obavlja svoju ulogu. Ali se sestra prosto sruči na
svoje mjesto. Zbog toga mladom čovjeku nije ostajalo ništa drugo nego da sam,
pomalo diktatorski, raspoređuje goste na svoja mjesta.
Nastupilo je kraće zatišje dok su posmatrali zakuske koje su servirane. Tišinu
prekida djevojka od trinaest ili četrnaest godina, kojoj je duga kosa padala niz
leđa.
– Džeralde – reče ona mirnim sigurnim glasom – zaboravljaš oca i dižeš tu
vanzemaljsku buku.
– Zar? – reče on. A onda, obraćajući se zvanicama – Otac teži, ne osjeća se
dobro.
– Kako se osjeća? – pitala je jedna od udatih kćeri vireći iza ogromne svadbene
torte koja je stajala na sredini stola.
– Ne osjeća bolove, ali je umoran – reče Vinifred, djevojka sa dugom kosom
puštenom niz leđa.
Napunjene su čaše vinom i svi su živahno razgovarali. Na drugom kraju stola
sjedila je mati sa svojim ovlaš uvaljanim uvojcima. Birkin je sjedio do nje.
Povremeno je bacala oštre poglede niz redove lica naginjući se naprijed i buljeći
nimalo otmjeno.
– Ko je onaj mladi čovjek? – pitala je Birkina tihim glasom.
– Ne znam – odgovarao je on diskretno.
– Jesam ii ga ranije vidjela?
– Ne vjerujem. Ja nisam – odgovarao je on. I bila je zadovoljna. Oči su joj se
umorno sklapale, mir je zavladao njenim licem; ličila je na kraljicu koja se
odmara. Onda bi se malo trgla, pojavio bi se smiješak na njenom licu, kao da joj
je za trenutak doprlo do svijesti gdje se nalazi; sve bi ih graciozno pogledala kao
da su svi dobro došli i da joj je drago što ih vidi, a samo tren kasnije ponovo bi
senka prekrila njeno lice koje je poprimalo turoban orlovski izraz: gledala je ispod
podignutih obrva kao protuva, u stavu samoobrane, mrzeći ih sve redom.
– Mama – zovnu je Dajana, zgodna djevojka nešto starija od Vinifred – nemaš
ništa protiv da i ja dobijem vino, što kažeš?
– Da, možeš dobiti vino – reče mati automatski; bila je savršeno ravnodušna
prema kćerkinom pitanju.
Dajana klimnu slugi da joj napuni čašu.
– Džerald ne bi trebalo da mi brani – reče ona mirno, ne obraćajući se nikome
posebno.
– U redu. Daj – reče njen brat ljubazno. Ona ga je gledala pakosno preko čaše
dok je pila.

27
 U kući je vladala neka čudna sloboda koja se graničila sa anarhijom. Prije bi
se moglo reći da je to otpor prema autoritetu nego sloboda. Džerald je imao neki
autoritet zahvaljujući snazi ličnosti, a ne položaju koji mu je dodijeljen. U
njegovom glasu bilo je nečeg prijatnog, ali i nadređenog, što je zastrašivalo ostale
koji su bili mlađi od njega.
Hermiona je vodila razgovor sa mladoženjom o naciji.
– Ne – reče ona – mislim da je podsticanje patriotizma greška. To je kao da
jedna firma konkuriše drugoj.
– Teško da bi se tako moglo reći – povika Džerald, koji je bio strastveni
diskutant. – Ne može se rasa nazvati poslovnom firmom, što kažete? A nacija,
grubo govoreći, korespondira sa rasom, mislim, ili bi tako trebalo da bude.
Zavladala je tišina. Džerald i Hermiona su se uvijek odnosili jedno prema
drugom kao učtivi protivnici.
– Smatraš li da rasa korespondira sa nacijom? – pitala je ona zamišljeno.
Birkin je znao da ona očekuje njegovo mišljenje. I on je revnosno progovorio.
– Mislim da je Džerald u pravu – rekao je. – Rasa je bitan elemenat nacije, bar
u Europi.
Hermiona ponovo načini pauzu, kao da je htjela da omogući ovom argumentu
da se ohladi. A onda reče autoritativno:
– Da, ali, ako dopustimo da je to tako, da li to znači da je poziv na patriotizam
zapravo upućen rasnom instinktu? A zar rasni instinkt nije instinkt posjedovanja,
a to se svodi na komercijalni instinkt. Zar to nije ono što podrazumijevamo pod
nacijom?
– Vjerojatno – reče Birkin, koji je osjećao da je ova diskusija neumjesna i
neprimjerena trenutku.
Ali, Džerald je bio na tragu upotrebljivog argumenta.
– Rasa može imati i svoj komercijalni aspekt – reče. – Zapravo, mora. Čovjek
se mora starati o snabdijevanju namirnicama. Da bi to mogao, on mora da se bori
sa drugim porodicama, drugim nacijama. Ne vidim zašto ne bi?
Opet Hermiona napravi pauzu, nadmenu i hladnu, prije nego odgovori.
– Da, mislim da je, u svakom slučaju, pogrešno provocirati duh rivalstva. To
stvara zlu krv. A zla krv se akumulira.
– Ali, ne može se potpuno odbaciti duh nadmetanja – reče Džerald. – Bez
nagona nema povećanja proizvodnje, nema usavršavanja.
– Da – stiže Hermionin spori odgovor – Ja smatram da se duh nadmetanja
može potpuno eliminirati.
– Moram da kažem – reče Birkin – meni je odvratan duh nadmetanja. –
Hermiona je bila zagrizla krišku hljeba; okrenuta Birkinu, ona je usporenim i
pomalo podrugljivim pokretom ruke pokušavala da otkine krišku od zalogaja i,
kad joj je to pošlo za rukom, reče intimnim glasom:
– Tebi je odista odvratan, slažem se.
– Odvratan je – ponovi on.

28
 – Da – gukala je ona, uvjerena i zadovoljna.
– Ali – Džerald je insistirao – vi nećete dozvoliti nekom čovjeku da svom
susjedu oduzme sredstva za život, je li tako? Zbog čega biste onda dozvolili jednoj
naciji da oduzme sredstva za život drugoj naciji?
Uslijedilo je Hermionino dugo sporo mrmljanje prije nego je uspjela da
artikuliše svoju misao sa lakonskom ravnodušnošću:
– Ne radi se uvijek o pukom posjedovanju. Ne svodi se, valjda, sve na robu?
Džeralda pecnu ova implikacija vulgarnog materijalizma.
– Da, manje-više – dočeka on. – Ako nekom čovjeku uzmem šešir sa glave, taj
šešir postaje simbol slobode toga čovjeka. Ako se potuče sa mnom zbog šešira, on
se, zapravo, tuče za svoju slobodu.
Hermiona je bila zbunjena.
– Da – reče ona razdraženo. – Ali način rasprave pomoću imaginarnih
primjera, pretpostavljam, nije pravi, što kažete? Nikakav čovjek ne dolazi da mi
uzme šešir sa glave, je li tačno?
– Samo zato što ga zakon sprečava – reče Džerald.
– Ne samo zbog toga – reče Birkin. – Devedeset devet od sito ljudi ne želi moj
šešir.
– To je stvar mišljenja – reče Džerald.
– Ili šešira – nasmija se mladoženja.
– A, ako ipak želi moj šešir takav kakav je – reče Birkin – pa, naravno, na meni
je da odlučim što je veći gubitak, šešir ili sloboda, za mene kao slobodnog i
ravnodušnog čovjeka. Ako sam prinuđen da predložim tuču, gubim ovo drugo.
Pitanje je što je vrednije za mene, moja slatka sloboda ponašanja ili moj šešir.
– Da – reče Hermiona posmatrajući Birkina začuđeno – Da.
– Ali, da li bi dozvolila nekome da dođe i da ti zgrabi šešir sa glave – pitala je
nevjesta Hermionu.
Lice visoke uspravne žene se polako, kao omamljeno, okrenu prema novom
sudioniku u raspravi.
– Ne – reče ona dubokim neljudskim glasom koji je, čini se, sadržavao
prigušen smijeh. – Ne, nikome ne bih dopustila da mi uzme šešir s glave.
– A da li bi ga spriječila da to učini? – pitao je Džerald.
– Ne znam – odgovori Hermiona sporo. – Vjerojatno bih ga ubila.
U njenom glasu se osjećao čudnovat prigušen smijeh, a u njenom držanju
opasan i ubjedljiv humor.
– Naravno – reče Džerald. – Shvaćam Rupertovo gledište. Njega zanima
pitanje što je važnije: šešir ili duševni mir?
– Tjelesni mir – popravi ga Birkin.
– Kako ti drago – odgovori Džerald. – Ali, kako ćeš o tome odlučiti kad je u
pitanju nacija?
– Neka me nebo poštedi – cerekao se Birkin.
– Da, ali, pretpostavimo da si prisiljen? – Džerald je bio uporan.
29
 – U tom slučaju, nema razlike. Ako je nacionalna kruna neki otrcani šešir,
lopovski raspoloženi gosa može da je nosi.
– Ali, može li nacionalni ili rasni šešir biti otrcan ili star – insistirao je Džerald.
– Prilično sigurno, mora biti, bar ja tako mislim – reče Birkin.
– Ja nisam siguran – reče Džerald.
– Ne slažem se, Ruperte – reče Hermiona.
– U redu – reče Birkin.
– Ja sam sasvim za stari nacionalni šešir – smijao se Džerald.
– U njemu si sličan ludi – reče njegova nepristojna sestra Dajana, koja je tek
navršila četrnaestu.
– O, sasvim smo izbačeni iz sedla sa tim starim šeširima – reče Laura Krič. –
Prekini s tim, Džeralde. Vrijeme je da nazdravimo, da podignemo zdravice.
Hajdemo, čaše, zdravice, čaše. Govor, dakle, hoćemo da čujemo zdravice.
Razmišljajući o rasi i nacionalnoj smrti, Birkin je posmatrao svoju čašu kako
se puni šampanjcem. Mjehurići su prskali na rubu i, osjetivši iznenadnu žeđ pri
pogledu na netom natečeno vino, zaboravi se i ispi svoju čašu. Prenu se od čudne
napetosti u prostoriji i shvati što je učinio. Osjeti oštru nelagodu. „Jesam li to
učinio slučajno ili namjerno?” pitao se i zaključi, u skladu sa otrcanom frazom da
je to učinio „Slučajno namjerno”. Pogledom potraži najmljenog lakeja i ovaj mu
priđe nečujnim korakom i natoči čašu sa hladnim prezirom najmljenog lakeja.
Birkin dođe do zaključka da mrzi zdravice, i lakeje, i skupove, i čovječanstvo kao
takvo u najvećem broju njegovih pojavnih oblika. Onda ustade da podigne
zdravicu premda mu je već svega bilo do guše.
Najzad se objed završio. Neki muškarci šmugnuše u vrt, u kome se nalazio
travnjak, leje sa cvijećem a na rubu ograda koja je razdvajala poljanče od parka.
Vidik je bio prijatan, drum je vijugao ivicom jezera, ispod drveća. Proljeće se
osjećalo u zraku, voda je bila mirna i blještava, a šume na suprotnoj strani su se
rumenjele novim životom. Prijatna džersejska goveda su prišla ogradi i dignutih
glava njušila svojim kadifastim nosevima, očekujući, možda, od ljudi koricu
hljeba.
Birkin se nasloni na ogradu. Jedna krava priđe i poče da diše vlažnu toplotu
na njegov dlan.
– Lijepa goveda, veoma lijepa – reče Maršal, jedan od zetova. – Daju najbolje
mlijeko na svijetu.
– Da – reče Birkin.
– E, moja mala ljepotice, e, moja mala ljepotice! – govorio je Maršal čudnim
visokim piskavim glasom koji natjera Birkina na takav smijeh da se sav previjao.
– Ko je dobio trku, Laptone – doviknu Birkin mladoženji da umiri smijeh.
Mladoženja izvadi cigaretu iz usta.
– Triku? – povika, pri čemu se prilično tanak osmijeh pojavi na njegovom licu.
Nije htio ništa da kaže o trci sa svojom nevjestom. – Stigli smo zajedno. U svakom
slučaju, ona je prva dodirnuta vrata, a moja je ruka u tom času bila na njenom
ramenu.
30
 – O čemu pričate?
Birkin ukratko ispriča Džeraldu o trci mladenaca ispred crkve.
– Hm – reče Džerald negodujući. – što si zakasnio?
– Lapton je govorio o besmrtnosti duše – reče Birkin – a onda nije mogao da
nađe kukicu za žnjiranje.
– Gospode bože! – reče Maršal. – O besmrtnosti duše na dan vjenčanja! Zar
niste imali ništa pametnije o čemu biste pričali?
– Što ima lošeg u tome? – pitao je mladoženja, pažljivo izbrijan pomorac, koga
obli rumen.
– Zvuči kao da ste se spremali za pogubljenje a ne za vjenčanje. Besmrtnost
duše! – ponovi zet sa ubitačnim naglaskom.
Ali, na tom se svrši.
– I što ste zaključili – pitao je Džerald naćulivši uši, mirišući mogućnost
metafizičke diskusije.
– Vama danas ne treba duša, moj mladiću – reče Maršal. – Smetala bi vam.
– Isuse bože, Maršale, idite i razgovarajte s nekim drugim – reče Džerald
neočekivano zlovoljno.
– Tako mi boga, jedva čekam – reče Maršal srdito. – Sit sam vaše duše i toga
blebetanja...
Maršal se uvrijeđeno udalji, a Džerald ga isprati srditim pogledom; sa
udaljavanjem Maršala u njegove oči se vraćao mir i ljubaznost.
– Ima jedna stvar, Laptone – reče Džerald, naglo se obrativši mladoženji. –
Laura neće dovesti u porodicu budalu kao što je Loti učinila.
– Tješi se time – smijao se Birkin.
– Ja ne obraćam pažnju na njih – smijao se mladoženja.
– Što je, dakle, bilo s tom tukom, ko ju je započeo? – pitao je Džerald.
– Pa, zakasnili smo, Laura je bila na vrhu stepenica kad je naša kočija stigla.
Ona je ugledala Laptona kako trči prema njoj. I ona je pobjegla. Ali, zašto se ljutiš?
Da nije povrijeđen tvoj porodični ponos?
– Povrijeđen, nego što? – povika Džerald. – Alko već nešto radiš, uradi kako
treba ili nikako.
– Zgodan aforizam – reče Birkin.
– Ne slažeš se? – pitao je Džerald.
– Sasvim – reče Birkin – samo što mi ide na živce kad počneš da govoriš u
aforizmima.
– Nosi se, Ruperte. Ti bi htio da svi aforizmi budu sročeni po tvom ukusu –
reče Džerald.
– Ne. Samo hoću da mi ne smetaju, a ti ih stalno prosipaš po putu.
Džerald se turobno osmjehnu ovom hiru. Onda obrvama napravi jedva
vidljivu grimasu odobravanja.
– Ti ne vjeruješ u postojanje bilo kakvih pravila ponašanja? – prigovarao je
Birkinu prijekorno.
31
 – Pravila, ne. Mrzim pravila. Ona su potrebna prostom svijetu. Svako ko znači
bilo što može jednostavno da bude to što jeste i da čini što želi.
– Ali što podrazumijevaš pod tim „da bude to što jeste”? – pitao je Džerald. –
Je li to aforizam ili kliše?
– Mislim prosto da radiš ono što želiš. Mislim da je bilo stila u Laurinom
bijegu pred Laptonom prema crkvenim vratima. Bilo je to gotovo malo remek-
djelo dobrog stila. Najteža stvar na svijetu je ponašati se spontano, u skladu sa
impulsima, a to je, zapravo, jedina prava džentlmenska stvar, pod uslovom da si
sposoban da se ponašaš kao džentlmen.
– Ne očekuješ valjda da te shvatim ozbiljno – pitao je Džerald.
– Da, Džeralde, ti si jedan od malobrojnih od koga to očekujem.
– U tom slučaju, na žalost, ne mogu da izađem u susret tvojim očekivanjima.
Ti misliš da bi trebalo da se ljudi ponašaju prosto onako kako im padne na pamet.
– Mislim da se uvijek tako ponašaju. Ali, ono što bih ja želio, jeste da vole onaj
dio sebe koji je poseban, koji ih tjera da se ponašaju na jedinstven način. A oni
vole samo ono što je kolektivno u njima.
– Što se mene tiče – reče Džerald – ne bih volio da živim u svijetu u kojem se
ljudi ponašaju individualno i spontano, kako ti kažeš. Za pet minuta bismo se
obreli u svijetu u kojemu svako kolje svakoga.
– To znači da bi ti htio da zakolješ svakoga – reče Birkin.
– Odakle ti takav zaključak? – reče Džerald nabusito.
– Nijedan čovjek ne kolje drugoga ako to ne želi i ako to onaj drugi ne dopusti
– reče Birkin. – To je cijela istina. Potrebno je dvoje ljudi da bi se odigralo ubistvo.
A ubijeni je onaj koji dopušta da bude ubijen, a onaj koji dopušta da bude ubijen
je čovjek koji duboko, mada prikriveno, žudi da bude ubijen.
– Ponekad govoriš čiste gluposti – reče Džerald Birkinu. – U stvari, niko od
nas ne želi da mu bude prerezan grkljan, a većina ljudi bi željela da nam ga kad-
tad prerežu.
– To je odvratan pogled na stanje stvari, Džeralde – reče Birkin. – Nije čudo
što se plašiš sebe i svoje vlastite nesreće.
– Ko kaže da se ja plašim sebe? – reče Džerald. – Osim toga, ne mislim da sam
nesretan.
– Čini se da imaš prikrivenu želju da ti neko prereže grkljan i misliš da svaki
čovjek krije nož u rukavu tebe i tvog grkljana radi – reče Birkin.
– Kako si došao do toga zaključka? – reče Džerald.
– Na osnovu tebe – reče Birkin.
Nastupila je tišina neobičnog neprijateljstva koje nije bilo daleko od ljubavi.
Uvijek je među njima isto; uvijek ih razgovor dovodi u smrtnu blizinu
međusobnog dodira, čudne, opasne bliskosti, koja je mržnja ili ljubav, ili i jedno i
drugo. Rastali su se sa prividnom ravnodušnošću, kao da je njihov rastanak
trivijalna stvar. I zaista su ga držali na razini trivijalnog događanja. Premda su
osjećali bol u srcu jedan za drugim. Gorjeli su jedan za drugim, u sebi, premda to
ni mrtvi nikad nikome ne bi priznali. Namjera im je bila da njihov odnos ostane
32
na ravni nemarnog lagodnog prijateljstva; nisu željeli biti tako neljudski i
neprirodno raspoloženi da dopuste da se među njima razvije ljubomora ili
nezadovoljstvo. Nimalo nisu vjerovali u duboke odnose među ljudima; upravo je
to sprečavalo razvoj moćnog ali prigušenog prijateljstva među njima.

33
 GLAVA TREĆA
UČIONICA
Školski dan se bližio kraju. Posljednji čas je bio u toku, miran i beživotan, čas
botanike. Klupe su bile prekrivene resama vrbe i lijeske koje su djeca skricirala.
Ali nebo je postajalo sve tamnije kako se dan bližio smiraju, u učionici je bilo tako
mračno da se gotovo nije moglo crtati. Ursula je stajala pred razredom i pomagala
im pitanjima da bolje shvate strukturu i funkciju resa.
Teška zraka bakarne svjetlosti uđe kroz zapadni prozor klizeći preko đačkih
glava darujući im oreol od crvenog zlata, a onda se zaustavi na suprotnom zidu
bogato ga osvjetljavajući. Ursula svega toga gotovo nije bila svjesna. Premda se
približavao kraj dana, rad se nastavljao kao plima koja nadolazi.
Ovaj je dan prošao kao i toliki drugi, u aktivnostima koje su se graničile sa
zanosom. Na kraju treba požuriti da se dovrši započeto. Obasipala je djecu
pitanjima kako bi do zvona naučila sve što se od njih očekuje da znaju o resama.
Stajala je kod katedre zanesena strašću podučavanja.
Čula je ali nije obratila pažnju na bravu koja je škljocnula; prenula se tek kad
je u snopu bakarnocrvene svjetlosti ugledala čovječje lice: sijalo je kao vatra,
posmatralo je, čekalo da ga ona vidi. Užasno se uplašila. Mislila je da će se
onesvijestiti. Sav njen potisnuti podsvjesni strah izroni iz mraka i stade je gušiti.
– Jesam li vas uplašio – reče Birkina rukujući se s njome. – Mislio sam da ste
me čuli kad sam ušao.
– Ne – mucala je ona, gotovo nesposobna da artikuliše riječi. On se smijao
izvinjavajući se. Pitala se što mu je u svemu tome tako zabavno.
– Tako je mračno – reče. – Hoćemo li upaliti svjetlo?
Prišao je prekidaču i okrenuo ga. Pod jakim električnim osvjetljenjem
predmeti u učionici postadoše svijetli i čvrsti, oštrih ivica, ni nalik na mekane
obrise koje su imali na zalazećem suncu prije njegovog ulaska. Birkin se okrenu i
usmjeri svoj ljubopitljivi pogled prema Ursuli. Oči su joj bile okrugle i zbunjene,
a usta podrhtavala. Izgledala je kao neko ko se prenuo iz sna. Lice joj je bilo
ozareno živom nježnom ljepotom, slično nježnoj svjetlosti zore. Gledao ju je sa
novom radošću, sa razuzdanim veseljem u srcu.
– Radite rese? – pitao je uzimajući grančicu lijeske sa klupe ispred sebe. – Zar
su već ovolike? Nisam ih primijetio ove godine.
Gledao je zaneseno u kitu ljeskovih resa koju je držao u ruci.
– Ima i crvenih! – reče gledajući treperavo crvene pupoljke ženskih resa.
Onda se Birkin uputi između klupa da pogleda đačke bilješke. Ursula je
posmatrala njegovo napeto kretanje. Bilo je nekog čudnog mira u njegovom hodu,
koji je usporavao aktivnosti njenog srca, činilo se da ona stoji po strani u
zarobljenoj tišini iz koje posmatra kako se on kreće u drugom koncentriranom
svijetu. Njegovo prisustvo je bilo tako tiho, gotovo kao međumolekularni prostor
u zraku.

34
 On iznenada podiže lice prema njoj; njeno srce ubrza rad na treptaj njegovog
glasa.
– Daj im malo krede u boji – reče on – da oboje ženske cvjetove crvenom a
muške žutom. Ja bih to uradio jednostavno: crveno i žuto. U svakom slučaju, skica
uopće nije važna. Samo jednu stvar treba naglasiti.
– Nemam krede u boji – reče Ursula.
– Mora da ima negdje, crvena i žuta, to je sve što vam je potrebno.
Ursula posla jednoga dječaka da traži.
– Uprljat će knjige – reče Birkinu i obli je rumen.
– Ne mari – reče on. – Te stvari se moraju jasno označiti. Podatak je ono što
se želi naglasiti, a ne subjektivna impresija? Kakav podatak? Male klinaste crvene
stigme ženskog cvijeta, nezavisna žuta muška resa, žuti polen koji leti od jednog
do drugog cvijeta. Napravite likovnu predstavu tih podataka kao što dijete čini
kad crta lice: dva oka, jedan nos, usta sa zubima, evo, ovako – i on napravi kroki
na tabli.
U tom času još jedan lik se ukaza na staklenim vratima učionice. Bila je to
Hermiona Rodis. Birkin ode da joj otvori.
– Vidjela sam tvoja kola – reče mu ona. – Ne ljutiš se što sam svratila da te
potražim? Htjela sam da vidan kako izgledaš u službenoj ulozi.
Dugo ga je gledala, intimno i mazno, a onda se kratko nasmija. Poslije se samo
ona okrenula prema Ursuli, koja je zajedno sa razredom posmatrala malu scenu
među ljubavnicima.
– Kako ste, gospođice Brengven? – pjevušila je Hermiona svojim dubokim
neobičnim glasom koji je zvučao kao da zbija šalu. – Ne ljutite se što sam ušla?
Njene žute gotovo unezvjerene oči sve su vrijeme počivale na Ursuli, kao da bi
da je proniknu.
– Ma ne – reče Ursula.
– Jeste li sigurni? – reče Hermiona hladno, sa čudnom gotovo prijekornom
drskošću.
– Ali ne, veoma mi je drago – pomalo uzbuđena i zbunjena, jer joj se činilo da
Hermiona želi nešto da iznudi, da joj se približi, kao da su intimne, a kako bi mogle
biti intimne?
Ursulin odgovor se svidio Hermioni. Zadovoljno se okrenula prema Birkinu.
– Što radiš? – pjevušila je na svoj nemarni upitni način.
– Rese – odgovori on.
– Stvarno? – pitala je ona. – A što učite u vezi sa resama? – Sve vrijeme je
govorila podrugljivo, kao zavitlavajući se, kao da se poigrava s njima. Uzela je
grančicu sa resama, izazvana Birkinovom pažnjom koju im je poklanjao.
Ona je bila neobična pojava za razred, u starom kaputu od zelenkastog
materijala na kojemu je bio reljefni motiv od potamnjelog zlata. Visoka kragna,
kao i unutrašnjost kaputa, bila je postavljena krznom. Ispod kaputa je imala
haljinu od finog platna boje lavande, opervaženu krznom, a šešir joj je bio knap

35
napravljen od krzna i nekog materijala zelene i zlatne boje. Bila je visoka i čudna,
kao da je sišla sa neke nove, bizarne slike.
– Znaš li male crvene ovarijumske cvjetove u kojima se zameću lješnici? Jesi
li ih ikad zapazila? – pitao ju je Birkin. Prišao je i pokazao joj cvjetove na mladici
koju je držala u ruci.
– Ne – reče ona. – Koji su to?
– Evo, ovo su mali svjetovi koji proizvode sjeme, a ove druge rese, one
proizvode samo polen koji ih oplođava.
– Zaista, je li to moguće? – pitala je Hermiona pomno zagledajući cvjetove.
– Iz ovih malih crvenih djelića nastaju lješnici u slučaju da prime polen sa
dugih resa.
– Mali crveni plamenovi, mali crveni plamenovi – mrmljala je Hermiona za
sebe. Zadržala se neko vrijeme pomno razgledajući pupoljke iz kojih su izlazili
crveni jezičci stigme.
– Zar nisu divni? Mislim da su predivni – govorila je ona prilazeći Birkinu,
kome je pokazivala crvene končiće svojim dugim bijelim prstom.
– Nikad ih ranije nisi primijetila? – pitao je on.
– Ne, nikad prije – odgovori ona.
– A od sad ćeš ih stalno primjećivati? – pitao je on.
– Od sada ću ih uvijek primjećivati – ponovi ona. – Mnogo ti hvala što si mi
ih pokazao. Mislim da su divni, mali crveni plamićci...
Njen je zanos bio neobičan, gotovo rapsodski. I Birkin i Ursula su bili
iznenađeni. Mali ženski cvjetovi su imali čudnu, gotovo mističnu, privlačnost za
nju.
Čas se završio, knjige su pokupljene u torbe i razred je najzad raspušten. A
Hermiona je ostala sjedeći na katedri sa bradom oslonjenom na ruku; njeno dugo
bijelo lice je bilo uzdignuto, odsutno. Birkin je otišao do prozora i gledao iz jarko
osvijetljene učionice u sivi bezbojni sumrak napolje gdje je kiša bešumno sipila.
Ursula ostavi svoj pribor u ormar.
Hermiona najzad ustade i priđe joj.
– Vaša sestra se vratila kući? – reče.
– Da.
– A dopada li joj se povratak u Beldover?
– Ne – reče Ursula.
– Ne, pitam se kako ga uopće podnosi? Potreban mi je svaki atom snage da
izdržim ružnoću ovoga kraja kad boravim ovamo. Ali, zar nećete doći da me
posjetite? Zar nećete doći sa sestrom u Bredalbi da ostanete nekoliko dana?
Dođite.
– Hvala vam mnogo – reče Ursula.
– Onda ću vam pisati – reče Hermiona. – Mislite da će vaša sestra pristati da
dođe? Bilo bi mi drago. Mislim da je ona sjajna. Mislim da su neki njeni radovi

36
divini. Imam dvije njene vodene pastirice rađene u drvetu i oslikane, možda ste ih
vidjeli?
– Nisam – reče Ursula.
– Mislim da su izuzetne, kao bljesak instinkta.
– Njene male rezbarije su čudne – reče Ursula.
– Savršeno lijepe, pune primitivne strasti...
– Zar nije čudno što toliko voli male stvari? Ona mora uvijek da radi male
stvari, nešto što se može držati u ruci, ptice i sićušne životinje. Ona voli da gleda
kroz naopačke okrenuti pozorišni dogled i da tako posmatra svijet, stotinu puta
umanjen. Zašto je to tako, što mislite?
Hermiona pogleda Ursulu odozgo, dugim nepristranim, ispitivačkim
pogledom koji je uzbuđivao mlađu ženu.
– Da – reče ponovo Hermiona. – To je čudno. Male joj stvari izgleda više
odgovaraju.
– Ali, ne odgovaraju, zapravo – reče Ursula. – Zašto bi joj miš više odgovarao
od lava?
Ponovo je Hermiona pogleda sa visine, dugim ispitivačkim pogledom, kao da
slijedi sopstvetni tok misli i prosto prisustvuje riječima ove druge.
– Ne znam – reče ona.
– Ruperte, Ruperte! – Hermiona ga blago pozva da joj priđe. On joj se
poslušno približi.
– Da li male stvari više odgovaraju od velikih? – pitala ga je sa čudnim
praskanjem smijeha u glasu, kao da se poigrava s njim.
– Ne znam – reče on.
– Mrzim suptilnosti – reče Ursula.
Hermiona ga pogleda polagano.
– Zaista? – reče.
– Uvijek mislim da su suptilnosti znak slabosti – potvrdi Ursula borbeno, kao
da je njen prestiž ugrožen.
Hermiona nije obraćala pažnju na nju. Iznenada joj se lice zgrči, a obrve
nabraše; činilo se da se nalazi u procijepu između traženja i nemogućnosti da nađe
pravi izlaz.
– Da li zaista misliš, Ruperte – pitala je ona, kao da Ursula nije prisutna – da
li zaista misliš da se to isplati? Da li zaista misliš da su djeca bolja zbog toga što se
škola trudi da se uzdignu do svijesti?
Mračan val pređe preko njegova lica, sazdan od tihog gnjeva. Bio je blijed,
upalih obraza, gotovo nezdrav. Ova žena sa svojim ozbiljnim pitanjima o svijesti
išla mu je na nerve.
– Djeca se ne uzdižu do svijesti. Hoćeš-nećeš, svijest dolazi njima.
– Ali, da li misliš da su bolja kad im svijest oživi? Zar ne bi bilo bdije da ostanu
nesvjesna cvijeta lijeske? Zar ne bi bdije bilo da život vide kao cjelinu bez ovoga
sjeckanja na parče, bez ovog znanja?
37
 – Da li bi ti lično radije znala da se ti mali cvjetovi nalaze na lijesci, cvjetovi
koji se otvaraju za polen? – reče on grubo; glas mu je bio bezobziran, prezriv,
okrutan.
Hermiona je stajala podignuta lica, odsutna. On je šutio, razdažen.
– Ne znam – odgovori ona, blago balansirajući. – Ne znam.
– Ali, znanje je za tebe sve, ono je sav tvoj život – provali iz njega. Ona ga je
pomno gledala.
– Da li je? – reče ona.
– Znati, to je za tebe sve, sav tvoj život; ti imaš samo to: znanje – povika on. –
Postoji samo jedno drvo, samo jedan plod, u tvojim mislima.
Ona je opet neko vrijeme ostala tiha.
– Da li? – reče ona sa istim nepristupačnim mirom. A onda tonom ćudljive
ljubopitljivosti upita – Koji plod, Ruperte?
– Vječna jabuka – odgovori on razdraženo, mrzeći svoje vlastite metafore.
– Da – reče ona. Izgledala je iznureno. Nekoliko je trenutaka vladala tišina. A
onda, pribivajući se nervoznim kretnjama, Hermiona nastavi svojim nemarnim
pjevnim glasom:
– Ali, ostavimo mene po strani, Ruperte. Da li misliš da su djeca bolja,
bogatija, sretnija zbog ovoga znanja? Ili bi bolje bilo ostaviti ih nedirnute,
spontane? Zar ne bi bilo bolje da su životinje, prosite životinje, grube, surove, bilo
kakve, nego što postaju opsjednuti sobom, zastrašeni, nesposobni da budu
spontani?
Mislili su da je završila. Ali ona nastavi sa čudnim krkljanjem u grlu. – Zar ne
bi bilo bolje da budu bilo što nego da odrastu obogaljeni u duši, obogaljeni u
osjećanjima, tako unazađeni, tako upućeni na sebe, nesposobni – Hermiona
stisnu pesnicu kao u zanosu – nesposobni za spontanu akciju, uvijek sa jasno
definiranim ciljevima, uvijek opterećeni izborom, nikad ushićeni?
Opet su imali utisak da je završila. Ali upravo kad se Birkin spremao da nešto
kaže, ona nastavi svoju čudnu rapsodiju – ... nikad ushićeni, van sebe; uvijek
svjesni sebe i svog tijela. Zar nije bilo što bolje od toga? Bolje je biti životinja bez
razuma nego ovo, ovo ništavilo.
– Ali, da li misliš da nas znanje čini beživotnim i obuzetim sobom? – pitao je
Birkin razdraženo.
Ona otvori oci i uputi dug spor pogled prema njemu.
– Da – reče. Zastala je gledajući ga neko vrijeme; oči su joj bile mutne. Onda
pređe prstima preko obrve sa izrazom zamora, što Birkina žestoko razdraži. – To
je razum – reče ona – a razum je smrt. – Polako podiže oči do njegovih. – Zar nije
razum – reče ona sa grčevitim trzajem tijela – zar on nije naša smrt? Zar on ne
razara svu našu spontanost, sve naše instinkte? Zar danas mladi ne rastu zapravo
mrtvi prije nego im se pruži prilika da ožive?
– Ne zbog toga što imaju previše uma, nego što ga imaju premalo – reče on
brutalno.

38
 – Jesi li siguran? – povika ona. – Meni se čini da stvari obrnuto stoje. Oni su
previše svjesni, smrtno opsjednuti sviješću.
– Zatočeni u ograničen, lažan skup pojava – povika on.
Ali ona nije obraćala pažnju na njegove riječi, nego nastavi sa svojom
rapsodijskom upitnošću:
– Kad imamo znanje, zar ne gubimo sve osim znanja? – grmjela je patetično.
– Ako imam znanje o cvijetu, zar ne gubim cvijet i dobijem samo znanje u
zamjenu? Zar mi ne razmjenjujemo suštinu za sjenku? Zar nam se ne oduzima
život u zamjenu za ovaj mrtvi kvalitet znanja? I što mi to, na kraju krajeva, znaci?
Što mi sve to znanje predstavlja? Ne znači ništa, ne predstavlja ništa.
– Ti samo pričaš priče – reče on. – Znanje ti znači sve. Čak i taj tvoj
animalizam, ti ga želiš imati u glavi. Ti ne želiš biti životinja, ti hoćeš da posmatraš
svoje životinjske funkcije, da doživiš mentalno uzbuđenje od njih. Sve to ima
drugorazredni značaj, i dekadentnije je od najusukanijeg intelektualizma. Što je
ta tvoja ljubav prema strasti i životinjskim instinktima, ako ne posljednji i najgori
oblik intelektualizma? Strast i instinkti! Ti ih želiš veoma opipljivo, ali kroz glavu,
kroz svijest. Sve se to odigrava u tvojoj glavi, unutar tvoje lubanje. Samo što ti ne
želiš da budeš svjesna onoga što stvarno postoji; ti tražiš laž koja će biti u tonu sa
ostatkom namještaja tvog mozga.
Hermiona se oduprije žestoko i otvoreno ovome napadu. Ursula je stajala
nijema od čuđenja i stida. Uplašila se kad je vidjela kako se njih dvoje mrze.
– Sve je to iz kuhinje ledi od Šarlota – reče on. Činilo se da je on optužuje pred
nevidljivim zrakom. – Ti imaš to ogledalo, tu svoju čvrstu volju, tvoje besmrtno
razumijevanje, tvoj vlastiti tijesni svjesni svijet i ništa izvan toga ne postoji. Ali
sad si došla do svih svojih zaključaka, a htjela bi da budeš ko divljak, bez znanja.
Ti hoćeš život sazdan od čistih senzacija i „strasti”!
Izgovorio je posljednju riječ satirično. Ona je sjedila smoždena gnjevom i
nasiljem, bez riječi, kao skamenjena pitija u grčkom proročištu.
– Ali, tvoja strast je puka laž – nastavi on silovito. – To nije nikakva strast, to
je tvoja volja. To je tvoja siledžijska volja. Ti voliš da ubiješ stvari kako bi mogla
da ih imaš u svojoj moći. Ti hoćeš da imaš stvari u svojoj vlasti. Zbog čega? Zbog
toga što u stvari nemaš tijela, ti uopće nemaš tamnog senzualnog tijela života. Ti
nemaš čulnosti. Ti imaš samo svoju volju i uobraženje svijesti, i svoju žudnju za
vlašću, da znaš.
Uputio joj je pogled pun mržnje i prezira, ali i bola, jer je patila, kao i stida, jer
je znao da je kinji. Osjećao je potrebu da klekne pred nju i da je moli za oproštaj.
Ali još žešći crveni bijes se razgorijevao u gnjev u njegovoj duši. Potpuno je
zaboravio da je ona tu; pretvorio se u snažan, slijep glas koji govori.
– Spontanost! – povika on. – Ti i spontanost. Ti si najproračunatija stvar koja
je ikad koračala ili puzila po zemlji. Ti bi htjela biti sračunato spontana, eto što bi
ti htjela. Zbog toga što želiš imati sve u svojoj volji, u svojoj dobrovoljnoj svijesti.
Ti hoćeš sve da sakupiš u tu svoju odvratnu malu glavu koju treba slomiti kao
orah. Jer ti se nećeš promijeniti dok se ona ne slomi, kao ni insekt u svom oklopu.
Kad bi ti neko slomio glavu, možda bi se od tebe mogla napraviti spontana strasna
39
žena sa istinskom senzualnošću. Ono što želiš takva kakva si je puka pornografija,
da se gledaš u ogledalima, da gledaš svoje nage animalne radnje u ogledalima,
kako bi sve to mogla da smjestiš u svoju svijest, kako bi sve to mogla pretvoriti u
mentalno...
U zraku se osjećalo nasilje, kao da je previše rečeno, neoprostivo. Pa ipak,
Ursula je bila zauzeta rješavanjem isključivo svojih problema, u svjetlu onoga što
je on rekao. Bila je blijeda i rasijana.
– Ali, da li zaista želite čulnost? – pitala ga je zbunjeno.
Birkin je pogleda i poče napregnuto objašnjavati:
– Da – reče – to i ništa više u ovom času. Čulnost je ispunjenje, ona je veliko
tamno znanje koje se ne može imati u glavi, to je tamno biće nezavisno od volje.
To je smrt naše ličnosti, ali istovremeno i rađanje druge.
– Ali kako? Kako možete imati znanje koje se ne nalazi u glavi? – pitala je
potpuno nesposobna da protumači njegove izraze.
– U krvi – odgovori on. – Kad se um i poznati svijet utope u tami, sve mora da
ide, mora biti potop. Tada se nađete u opipljivom tijelu tame, kao demon...
– Ali, zašto bih bila demon? – pitala je.
– „Žena što čeka svog demonskog ljubavnika...” – naveo je stih. – Zašto, ne
znam.
Hermiona se prenu, kao iz smrti, kao iz ništavila.
– On je tako užasan sotonist, zar ne? – obrati se ona Ursuli neobičnim
zvonkim otegnutim glasom koji se završio malim piskavim cerenjem. Dvije žene
su mu se rugale, ismijavale ga do uništenja. Piskavi ženski kikot pobjedonosne
Hermione ismijavao ga je kao da je hermafrodit.
– Ne – reče on. – Ti si pravi đavo koji ne da životu da postoji.
Ona ga pogleda dugim sporim pogledom, zlobnim i oholim.
– Ti o tome sve znaš, zar ne? – reče ona sa sporom, hladnom, lukavom
porugom.
– Dosta – reče on. Lice mu dobi čvrste, fine i jasne crte, kao čelik. Očajanje,
ali i osjećaj olakšanja, oslobođenja, dolazio je od Hermione. Obratila se Ursuli sa
prijaznom intimnošću:
– Jeste li sigurni da ćete me posjetiti u Bredalbiju? – reče sa mnogo topline u
glasu.
– Da, veoma rado – odgovori Ursula.
Hermiona je gledala sa visine, zadovoljna, zamišljena i odsutna, kao
opčinjena.
– Drago mi je – reče pribivajući se. – Negdje tamo za dvije sedmice, što
kažete? Pisaću vam na školu, ako nemate ništa protiv? Da. I vi ćete sigurno doći?
Da, biće mi drago. Do viđenja, do viđenja.
Hermiona ispruži ruku i pogleda drugu ženu u oči. Vidjela je u Ursuli
neposrednu suparnicu i to je saznanje na neki način razveseli. Kao, uostalom, i

40
odlazak. Uvijek je osjećala snagu, preimućstvo kad odlazi i ostavlja druge za
sobom, štoviše, vodila je i čovjeka sa sobom, premda samo iz mržnje.
Birkin je stajao po strani, ukočen, nestvaran. Ali sad, kad je na njega došao
red da se pozdravi, ponovo poče govoriti:
– U tome je sva razlika – reče – između pravog čulnog stvorenja i zloćudne
mentalne namjerne raskalašenosti koja nam je suđena. Naše noći su uvijek
osvijetljene električnim svjetlom, promatramo se i sve to, zapravo, ide u našu
glavu. Treba da lipšeš prije nego shvatiš što je čulna stvarnost, pretvoriš se u
neznanje i da odbaciš volju. Moraš to učiniti. Treba da znaš što je nebiće da bi
mogla postati biće. Ali mi imamo takve predstave o sebi, uobraženja, tu je nevolja.
Tako smo uobraženi i tako malo ponosa imamo. Nemamo ponosa, mi smo puko
uobraženje; o, tako smo uobraženi u našim bićima od papirnog tijesta. Prije bismo
umrli nego što bismo napustili našu malu samoopravdavajuću umišljenu volju.
U učionici je vladala tišina. Obje žene su bile neprijateljski raspoložene i
ozlojeđene. Njegove riječi su zvučale kao da se obraća nekom skupu. Hermiona
jednostavno nije obraćala pažnju, stajala je stisnutih ramena, u grču odvratnosti.
Ursula ga je gledala ispod oka, nesvjesna, zapravo, što vidi. U njemu je bilo
nečeg fizički neodoljivo privlačnog, neko prikriveno bogatstvo koje je zračilo kroz
njegovu istančanost i bljedilo, kao drugi glas koji prenosi drugačije znanje o
njemu. Ta se privlačnost krila u luku njegovih obrva, u zakrivljenosti vilice, u
finim izvanrednim crtama gdje je obitavala snažna ljepota života. Nije znala što je
to. Ali, njegovo lice je zračilo neko izuzetno bogatstvo i slobodu.
– Ali, dovoljno smo čulni, nema potrebe da se pretvaramo, zar ne? – pitala je
ona obraćajući mu se sa izvjesnim smiješkom koji je plamsao u njenim
zelenkastim očima kao izazov. Kao odgovor, preko njegovih očiju i vjeđa pređe
neodoljivo privlačan osmijeh, premda su mu usta ostala stisnuta.
– Ne – reče on – nismo. Previše smo puni sebe.
– Izvjesno, to nije stvar uobražen ja – povika ona.
– To i ništa drugo.
Bila je iskreno zbunjena.
– A zar ne mislite da su ljudi najviše uobraženi u svoje čulne sposobnosti? –
pitala je.
– Zbog toga i nisu čulni, nego samo osjetljivi, što nije isto. Zbog toga su uvijek
svjesni sebe, tako su uobraženi da bi, umjesto da se otkače i žive u drugom svijetu,
iz drugog centra...
– Vi ste za čaj, zar ne? – reče Hermiona obraćajući se Ursuli sa gracioznom
ljubaznošću. – Radili ste cijeli dan...
Birkin ućuta. Grč srdžbe i razočarenja prostruja kroz Ursulino tijelo. Njegovo
lice je odjednom postalo hladno. Pozdravio se s njom, kao da je više ne primjećuje.
Otišli su. Ursula je nekoliko trenutaka gledala u vrata kroz koja su nestali.
Onda ugasi svjetlo. I učinivši to, ponovo sjede na stolicu, odsutna i izgubljena. A
onda poče da plaće, gorko ridajući, ali da li od tuge ili od radosti, nije znala.

41
 GLAVA ČETVRTA
RONILAC
Prošla je sedmica dana. U subotu je sipila sitna kiša sa prekidima. U jednom
od njih Gudruna i Ursula su se uputile u šetnju prema Vili vodama. Vazduh je bio
siv i providan, ptice su prodorno pjevale u mladicama žbunja, zemlja se budila i
pripremala za bujanje mladog rastinja. Djevojke su brzo koračale, veselo, zbog
mekane suptilne užurbanosti jutra koje je bilo ispunjeno vlažnom izmaglicom. U
živicama pored puta glog je bio u cvatu, bijel i vlažan; njegova sićušna ćilibarska
zrnca svjetlucala su jedva primjetno u bijelim isparenjima cvjetova. Rumeni
izdanci su bili tamno sjajni u sivom zraku; visoko žbunje je zračilo poput živih
sjenki, lebdeći i približavajući se stanju kreacije. Jutro je bilo puno novog
stvaranja.
Kad su sestre stigle na Vili vode, jezero je ležalo sivo i nestvarno, šireći se u
vlažni providni vidik drveća i livada. Fina zvučna električna aktivnost dolazila je
iz žbunja ispod puta, ptice su se takmičile u pjesmi, tajanstveno bućkanje vode
dopiralo je sa jezera.
Djevojke su hitro koračale obalom. Ispred njih, na uglu jezera, blizu puta,
nalazila se mahovinom obrasla kućica za čamce pod stablom džinovskog oraha i
malo pristanište gdje je čamac bio privezan; klatio se kao sjenka na mirnoj sivoj
vodi ispod zelenih oronulih stupova. Sve je bilo puno sjenki nagovještavajući skori
dolazak ljeta.
Iz kućice za čamce iznenada iskoči neka bijela prilika i uplaši ih svojim
strelovitim trkom preko mostića, a onda skoči u bijelom luku kroz vazduh da bi
samo tren kasnije bućnula u vodu koja se rasprsnu na sve strane, onda se uskoro
među glatkim valovima pojavi plivač koji je hitro odmicao uz ritmično dizanje i
spuštanje tijela. Imao je cijeli svijet, vlažan i dalek, za sebe. Mogao je da uplovi u
čistu prozirnost sive nestvarne vode.
Gudruna je stajala pored kamenog zida i gledala.
– Kako mu zavidim! – reče dubokim željnim glasom.
– Brrr! – drhtala je Ursula. – Tako je hladno.
– Da, ali kako je dobro, kako je, zapravo, prijatno sada tamo plivati.
Sestre su stajale posmatrajući plivača kako odmiče sve dalje u sivu vlažnu
pučinu ritmično se podižući i spuštajući svojim malim osvajačkim pokretima dok
su se iznad njega nadnosile tama i nejasne šume.
– Zar ne bi željela da si na njegovom mjestu? – pitala je Gudruna.
– Naravno – reče Ursula. – Ali nisam sigurna; tamo ima tako mnogo vlage.
– Ne – reče Gudruna oklijevajući. Promatrala je njegove pokrete na glatkoj
vodi, kao opčinjena. Pošto je prevalio neko rastojanje ronilac se okrenu i poče
plivati na leđima, gledajući djevojke pored zida. U jedva čujnom šumu kretanja
mogle su vidjeti njegovo rumeno lice, osjetile su da ih promatra.
– Ono je Džerald Krič – reče Ursula.
42
 – Znam – odgovori Gudruna.
Mirno je stajala gledajući preko vode lice koje je čas tonulo, čas izranjalo iz
vode. Gledao ih je iz svog drugog elementa likujući zbog svog preimućstva, zbog
posjedovanja čitavog jednog svijeta za sebe. Bio je otporan i savršen. Volio je svoje
vlažno pulsirajuće kretanje i žestoki podsticaj koji je izazivala veoma hladna voda
u dodiru sa njegovim udovima koji su ga održavali na površini. Vidio je djevojke
kako ga promatraju s udaljenosti, izvan vode, i to mu je godilo. Podigao je ruku iz
vode i mahnuo im.
– Maše – reče Ursula.
– Da – reče Gudruna. Promatrale su ga. Ponovo im je mahnuo potvrđujući da
ih je prepoznao.
– Dopada mi se taj Nibelung – smijala se Ursula. Gudruna ne reče ništa;
mirno je stajala i gledala ga.
Džerald se naglo okrenu i brzo se udalji sijekući vodu bočno. Sad je bio sam, i
siguran u sred vode koja je bila sasvim njegova. Likovao je u svojoj izolaciji, u
novom elementu, nesporan i neuslovljen. Bio je sretan dok se odbacivao nogama
i cijelim tijelom, nesputan, nevezan, sam-samcat u vodenom carstvu.
Gudruna mu je gotovo bolno zavidjela. Čak i ovo trenutno posjedovanje čiste
izolacije i fluidnosti izgledalo joj je tako strahovito poželjno da se osjećala kao
ukleta, tu na putu, izvan vode.
– Gospode, kako je velika stvar biti muškarac! – reče.
– Što to? – reče Ursula iznenađeno.
– Sloboda, nesputanost, pokretljivost – povika Gudruna, neobično rumena i
ozarena. – Muškarac si, želiš da učiniš nešto i činiš to. Nema hiljadu prepreka koje
stoje pred svakom ženom.
Ursula se pitala na što Gudruna misli, što ju je podstaklo na ovu provalu
nezadovoljstva svojim položajem. Nije shvaćala.
– Što želiš da uradiš – pitala je.
– Ništa – povika Gudruna žustro. – Ali pretpostavimo da želim.
Pretpostavimo da želim da sad plivam tamo. To je za mene nemoguće, to je jedna
od nemogućnosti života da se skinem i da skočim u vodu. Ali, zar to nije smiješno,
zar nas to ne sprečava da živimo?
Sestre nastaviše šetnju pored jezera. Prolazile su između drveća upravo ispod
Šortlanza. Bacile su pogled na dugu nisku kuću, sjenovitu i sjajnu u vlažnom jutru
sa stablima kadra koja su se naginjala zaklanjajući prozore. Gudruna ju je, čini se,
pomno studirala.
– Zar ne misliš da je privlačna, Ursula? – pitala je Gudruna.
– Veoma – reče Ursula. – Veoma mirna i čarobna.
– Ima i formu i starost.
– Kakvu starost?
– O, sigurno je iz osamnaestog vijeka. Doroti Vordsvort i Džejn Olstin, zar i ti
ne misliš tako?

43
 Ursula se nasmija.
– Možda. Ali mislim da se Kričovi ne uklapaju u to vrijeme. Znam da je
Džerald podnio zahtjev kod jedne privatne električne firme da mu uvede
osvjetljenje, a uvodi i sva ostala najmodernija dostignuća.
Gudruna brzo sleže ramenima.
– Naravno – reče. – To je neizbježno.
– Sasvim – smijala se Ursula. – On predstavlja nekoliko generacija mladosti.
Oni ga zbog toga mrze. A on ih sve ščepa za šiju i baca kao iz rukavice. Uskoro će
morati da umre kad uvede i posljednje tehničko dostignuće i kad više ne bude
ništa što bi se moglo poboljšati. On prednjači u svakom pogledu.
– Naravno da prednjači – reče Gudruna. – Zapravo, nikad nisam vidjela
čovjeka koji pokazuje tako mnogo interesa za različite stvari. Nevolja je u tome što
ne zna kuda ga njegovo prednjačenje vodi, što će biti s njim.
– O, mislim da zna – reče Ursula. – Ono ga vodi ka uvođenju najnovijih
aparata.
– Upravo – reče Gudruna.
– Znaš li ti da je on ubio brata? – pitala je Ursula.
– Ubio brata? – začudi se Gudruna i namršti, kao da negoduje.
– .Nisi znala? O, da, mislila sam da si znala. On i njegov brat igrali su se
puškom. Rekao je bratu da pogleda kroz cijev, a puška je bila puna i raznijela mu
lobanju. Zar nije grozna priča?
– Užasna! – povika Gudruna. – Je li se to davno desilo?
– Da, još su bili dječaci – reče Ursula. – Mislim da je to jedna od najgroznijih
priča koje znam.
– A on, naravno, nije znao da je puška puna?
– Da. Znaš, bila je to neka sitara puška koja je godinama ležala u štali. Niko
ne bi mogao ni pomisliti da u njoj ima metak i da će opaliti. Ali, zar nije grozno to
što se desilo?
– Stravično – povika Gudruna. – Ali, zar nije užasno kad pomisliš da se ta
stvar desila čovjeku kad je bio dijete i da će cijelog života nositi krivicu na duši.
Zamisli dva dječaka koji se igraju, a onda im se to desi, bez ikakvog razloga, iz
čista mira. Ursula, to je zastrašujuće. O, to je jedna od stvari koje ne podnosim.
Ali, da se nešto tako desi nekome...
– Možda je postojala neka nesvjesna želja iza toga – reče Ursula. – Takva igra
u sebi ima neku primitivnu želju za ubijanjem, zar i ti ne misliš tako?
– Želju? – reče Gudruna hladno, ukočivši se. – Ne vidim da su se igrali
ubijanja. Pretpostavljam da je jedan dječak rekao drugome, „Pogledaj kroz cijev
dok ja povučem okidač da vidimo što će se desiti.” Čini mi se da je to prosto
nesretan slučaj.
– Ne – reče Ursula. – Ne bih mogla povući okidač ni najpraznije puške na
svijetu dok neko gleda odozgo kroz njenu cijev. Čovjek to instinktivno ne čini, ne
može.

44
 Gudruna je ćutala nekoliko trenutaka, žestoko se protiveći.
– Naravno – reče hladno. – Ako si žena, i to odrasla, instinkt će te spriječiti.
Ali ne znam kako se to može primijeniti na dva dječaka koji se igraju.
Glas joj je bio hladan i ljutit.
– Da – uporno ponovi Ursula. U tom času začuše ženski glas sa udaljenosti od
nekoliko metara koji ih iznenadi:
– Dovraga s tim!
Nastavile su mirno i ugledale pred sobom Lauru Krič i Hermionu Rodis u
livadi, s druge strane živice; Laura Krič je pokušavala da otvori kapiju, da izađe.
Ursula priskoči da joj pomogne podići vratnice.
– Mnogo vam hvala – reče Laura, koja je bila rumena u licu, kao amazonka, a
ipak zbunjena. – Ne stoje na šarkama kako treba.
– Ne – reče Ursula. – A osim toga, teška su.
– Iznenađujuće – složi se Laura.
– Kako site? – pjevušila je Hermiona sa livade čim je bila sigurna da će je čuti.
– Sad je lijepo. Idete u šetnju? Da. Zar nije mladi travnjak divan? Tako divan,
sasvim bujan. Dobro jutro, dobro jutro! Hoćete li doći da me posjetite? Hvala,
iduće sedmice, da, do viđenja, do-vi-đe-nja!
Gudruna i Ursula su stajale i gledale je dok je polako klimala glavom i mahala
rukom otpuštajući ih, smijući se i afektirajući, izdužujući se u zastrašujuću figuru
sa svojom teškom plavom kosom, koja joj je bila skliznula na oči. Onda su otišle,
kao da su dobile dozvolu, kao niže po rangu. Četiri žene su se rastale.
Čim su dovoljno daleko odmakle, Ursula reče, dok su joj obrazi gorjeli:
– Zaista mislim da je bezobrazna.
– Ko? Hermiona Rodis? – pitala je Gudruna. – Zašto?
– Njen način ophođenja s ljudima, čist bezobrazluk!
– Zašto, Ursula, što si zapazila što je bilo bezobrazno? – pitala je Gudruna
prilično hladno.
– Cjelokupno njeno ponašanje. O, pa to je nemoguće, način na koji ona želi da
kinji čovjeka. Čisto zlostavljanje. Ona je bezobrazna žena. „Doći ćete da me
posjetite!” – oponašala ju je Ursula. – Kao da umiremo od želje da iskoristimo tu
rijetku privilegiju.
– Ne shvaćam, Ursula, zbog čega si se toliko razljutila – reče Gudruna. – Zna
se da su bezobrazne, te slobodne emancipirane žene iz redova aristokratije.
– Ali, to je tako nepotrebno, tako vulgarno – povika Ursula.
– Ne, ne razumijem. A sve i kad bih, pour moi elle n’existe pas.4 Ne dam joj
pravo da bude bezobrazna prema meni.
– Misliš li da te ona voli? – pitala je Ursula.
– Ma ne, ne mislim da me voli.
– Zašto te onda poziva u svoj Bredalbi?

4
pour moi elle n’existe pas, (francuski) – ona za mene ne postoji.
45
 Gudruna izvi ramenima i sporo ih sleže.
– Na koncu konca, ona ima dovoljno pometi da zna da nismo od obične vrste
– reče Gudruna. – Makar što da je, ona nije obična budala. I radije bih se družila
s nekim koga prezirem nego s nekom običnom ženom koja se drži svod društva.
Hermiona Rodis zaista riskira sebe u nekim stvarima.
Ursula je neko vrijeme razmišljala.
– Sumnjam – odgovori ona. – Ona, zapravo, ne riskira ništa. Pretpostavljam
da treba da joj se divimo zbog toga što znamo da može da nas pozove, nas
gimnazijske nastavnice, i da ništa ne riskira.
– Upravo – reče Gudruna. – Pomisli na bezbroj žena koje se ne usuđuju da to
učine. Ona koristi najveći broj svojih privilegija, a i to je već nešto. Pretpostavljam
da bismo se i mi ponašale na isti način da smo na njenom mjestu.
– Ne – reče Ursula. – Ne. To bi mi bilo dosadno. Ne bih mogla traćiti vrijeme
igrajući njene igre. To je infra dig.5 Sestre su bile slične nožicama: sjekle su sve
što se ispriječi ispred njih, a moglo bi se reći da su bile slične i nožu i brusu: jedna
se oštrila o drugu.
– Naravno – povika Ursula iznenada – ona treba da zahvali zvijezdama ako
odemo da je posjetimo. Ti si savršeno lijepa, hiljadu puta ljepša od nje, ljepša nego
je ona ikad bila i, po mom mišljenju, hiljadu si puta ljepše odjevena, jer ona nikad
ne izgleda svježa i prirodna, kao cvijet, nego uvijek stara, istrošena mišlju, a mi
smo inteligentnije od većine ljudi.
– Nema sumnje – reče Gudruna.
– I to treba da se jednostavno prizna – reče Ursula.
– Naravno da treba – reče Gudruna. – Ali, Vidjet ćeš da je prava chic6 stvar
biti apsolutno običan, tako savršeno svakodnevan i kao osoba sa ulice, to zapravo
predstavlja remek-djelo humanosti; ne stvarno biti osoba sa ulice, nego
umjetnička kreacija te osobe.
– Stravično – povika Ursula.
– Da, Ursula, jeste strašno po mnogo čemu. Ti se ne usuđuješ biti bilo što što
nije zapanjujuće à terre7 tako strašno.
– Glupo je ne stvoriti od sebe nešto bolje – nasmija se Ursula.
– Vrlo glupo! – složi se Gudruna. – Zaista, Ursula, jeste glupo, to je prava riječ.
Ljudi čeznu da budu visokoparni i da drže govore poput Konneja u slavu
visokoparnosti.
Gudrunu je otelila rumen od uzbuđenja izazvanog vlastitom bistrinom.
– Šepuriti se – reče Ursula. – čovjek želi da se šepuri, da bude labud među
guskama.
– Tačno tako – potvrdi Gudruna – labud među guskama.

5
infra dig. (lat) – ispod dostojanstva.
6
chic (francuski) – otmjen.
7
a terre (francuski) – skučen, vulgaran, Prev.
46
 – Svi su toliko zauzeti izigravajući ružno pače – povika Ursula podrugljivo se
smijući. – A ja se ni najmanje ne osjećam kao neko skromno i patetično ružno
pače. Ja se, zapravo, osjećam kao labud među guskama, što ja tu mogu? Oni me
tjeraju da se tako osjećam. Nimalo mi nije stalo do toga što oni misle o meni. Je
m'en fiche.8
Gudruna pogleda Ursulu sa nesigurnom zavišću i odvratnošću.
– Naravno, jedina stvar koja nam stoji na raspolaganju jeste da ih sve redom
preziremo, sve redom – reče.
Sestre se vratiše kući da čitaju i razgovaraju, i da rade, i da čekaju ponedjeljak
radi škole. Ursula se često pita što još može da čeka osim početak i kraj škotske
sedmice, početak i kraj raspusta. To je čitav život! Povremeno su je spopadali
periodi užasa kad joj se činilo da će joj život proći i nestati prije nego postane nešto
više i bogatije nego što je sad. Ali, ona ga zapravo nikad nije prihvatila. Njen je
duh bio aktivan, život joj je ličio na izdanak koji postojano raste, ali koji još nije
izbio na površinu.

8
Je m’en fiche (francuski) – baš me briga. Prev.
47
 GLAVA PETA
U VOZU
Birkin je tih dana bio pozvan u London; on nije bio čvrsto vezan za mjesto
boravka. Imao je iznajmljen stan u Notingemu zbog toga što je njegov posao bio
vezan prvenstveno za taj grad, ali je često boravio i u Londonu i Oksfordu. Često
je putovao, život mu je bio nesređen, bez određenog ritma, bez bilo kakvog
organskog značenja.
Na peronu željezničke stanice vidio je Džeralda Kriča, koji je čitao novine i
očito čekao voz. Birkin je stajao na odstojanju, među putnicima. Nije bilo u
njegovoj prirodi da prvi priđe bilo kome.
Džerald je s vremena na vrijeme, sa karakterističnom kretnjom, podizao glavu
i osvrtao se oko sebe. Premda je pomno čitao novine, budnim okom je pratio što
se dešava u njegovoj okolini, kao da u njemu postoji neka dvostruka svijest.
Snažno se koncentrirao na nešto što je pročitao u novinama, ali je istovremeno
njegovo oko klizilo po površini života ne dopuštajući da mu bilo što promakne.
Birkin ga nije puštao iz vida razdražen njegovom dvojnošću. Činilo mu se,
također, da je Džerald uvijek u škripcu, da je stalno u ratnim odnosima sa
okolinom, usprkos njegovim dobroćudnim manirima koji savršeno funkcioniraju
kad se aktiviraju.
Birkin se žestoko prenuo kad je vidio Džeralda kako mu prilazi sa
dobroćudnim izrazom na licu.
– Zdravo, Ruperte, kuda ideš? – rekao je sa ispruženom rukom.
– U London. I ti, pretpostavljam?
– Da.
Džeraldov pogled pređe preko Birkinovog lica ljubopitljivo.
– Putovat ćemo zajedno alko želiš? – reče.
– Zar ti obično ne putuješ prvom klasom? – pitao je Birkin.
– Ne podnosim rulju – odgovori Džerald. – Ali treća se može podnijeti. Ima
restoran-vagon; popit ćemo čaj.
Budući da ništa više nije imalo da se kaže, oba pogledaše na stanični sat.
– Što ima u novinama? – pitao je Birkin.
Džerald baci brz pogled na njega.
– Zar nije smiješno čime se novine bave? – reče. – Tu su dva uvodnika – on
razvi „Dejli telegraf” – puna običnog novinarskog fraziranja – reče ukratko
preletjevši stupce – a onda, tu je, da kažem, ovaj mali esej koji ide zajedno sa
uvodnicima u kome piše da se mora pojaviti čovjek koji će dati nove vrijednosti
stvarima, koji će nam dati nove istine, u protivnom ćemo se za nekoliko godina
pretvoriti u oronulo ništavilo...
– Mislim da je i to dio novinarske frazeologije – reče Birkin,
– Zvuči kao da autor zaista vjeruje u svoje riječi – reče Džerald.

48
 – Daj mi to – reče Birkin pružajući ruku.
„Kad je voz došao, sjeli su jedan prema drugom za mali sto pored prozora u
restoran-vagonu. Birkin baci pogled na novine, a onda na Džeralda.
– Mislim da taj čovjek tako misli – reče Birkin – bar u mjeri u kojoj uopće
misli.
– A što misliš, je li u pravu? Da li zaista misliš da nam je potrebna nova Biblija?
– pitao je Džerald.
Birkin sleže ramenima.
– Mislim da su ljudi koji traže novu religiju posljednji koji će prihvatiti bilo
što novo. Oni tragaju za novotarijama, to da. Ali, zagledati se izravno u ovaj život
u kojem smo odgojeni i koji smo odbacili, smrskati naše stare idole, to nikad
nećemo učiniti. Moraš užasno željeti da se otarasiš staroga prije nego se bilo što
novo pojavi, čak i u nama samima.
Džerald ga je pažljivo posmatrao.
– Misliš da treba da raskinemo sa ovim životom? Pripaliti fitilj i pustiti ga da
odleti u vazduh – pitao je.
– Ovaj život? Da, mislim. Moramo ga potpuno razoriti, ili ćemo se skuhati u
njemu, kao u tijesnoj koži. On je izgubio elasticitet, ne može više da se širi.
U Džeraldovim očima je plamsao jedva primjetan osmijeh; bio je to veseo
pogled, miran i ljubopitljiv.
– A kako predlažeš da se počne? Pretpostavljam da imaš na umu reformu
cjelokupnog poretka stvari u društvu? – pitao je.
Među Birkinovim obrvama se pojavi mali napregnut nabor. Ni on nije imao
strpljenja za razgovor.
– Ne predlažem ništa uopće – reče. – Kad budemo spremni da se upustimo u
traganje za nečim boljim, uništit ćemo staro. Do tada, svaki prijedlog ili
podnošenje prijedloga svodi se na zamornu igru za ljude koji sebi pridaju značaj.
U Džeraldovim očima poče zamirati jedva vidljivi osmijeh. Gledajući Birkina
hladno reče:
– Ti, dakle, misliš da stvari veoma loše stoje?
– Sasvim loše.
Smiješak se ponovo pojavi u Džeraldovim očima.
– U kom smislu?
– U svakom – reče Birkin. – Mi smo tako patetični lažovi. Naša je osnovna
zamisao da lažemo sami sebe. Imamo ideal savršenog svijeta, čistog i ispravnog i
dovoljnog svijeta. Tako gnusimo zemlju prljavštinama. Život je grudvica
dirinčenja, nalik na onu što insekti grade od izmeta, tako da tvoj rudar može imati
klavir u svom salonu, a ti možeš imati nadzornika posluge i automobil u svojoj
modernoj kući, a kao nacija možemo parazitirati sa Ric barom, ili sa Imperijom,
ili sa Gabi Deli, ili nedjeljnim brojevima listova koji su debeli kao Biblija. Sve je to
veoma sumorno.
Džeraldu je poslije ove tirade bilo potrebno malo vremena da se pribere.

49
 – Da li to znači da bi trebalo da živimo bez kuća, da se vratimo natrag prirodi?
– pitao je.
– Ništa ne bih htio. Ljudi čine samo ono što žele i što su u stanju da čine. Kad
bismo bili sposobni za bilo što, imali bismo nešto drugo.
Džerald se opet zamisli. Nije želio da shvati Birkinove riječi kao uvredu.
– Zar ne misliš da je rudarov klavir, kako ti kažeš, simbol nečeg veoma
realnog, realne želje za nečim višim u životu rudara?
– Višim! – povika Birkin. – Da. Zadivljujuće visine uspravne veličanstvenosti.
To ga čini neuporedivo višim u očima njegovih susjeda rudara. On vidi sebe
reflektiranog kroz mišljenja susjeda, kao u tami Brokena9 sa čijeg vrha putnik
često vidi u oblacima uvećanu sliku svog lika. On je zahvaljujući klaviru za
nekoliko stopa viši i može da bude zadovoljan. On živi za ljubav toga priviđenja iz
Brokena, za ljubav toga odraza u mišljenju susjeda. I ti padaš u istu grešku:
smatraš da, ako imaš veliki značaj za čovječanstvo, imaš ga i za sebe. Zbog toga ti
radiš tako vrijedno u rudnicima. Ako možeš proizvesti dovoljno uglja da se skuha
pet hiljada večera danas, pet hiljada puta si važniji nego da imaš dovoljno uglja
samo za jednu, svoju večeru.
– Pretpostavljam da je tako.
– Zar ne vidiš – reče Birkin – da pomoći svom susjedu da jede ne znači ništa
drugo nego i sam jesti. „Jedem, jedeš, jede, jedemo, jedete, jedu”, i što, dakle?
Zašto bi svaki čovjek morao da deklinira cijeli glagol? Za mene je prvo lice jednine
dovoljno.
– Moraš da počneš sa materijalnim stvarima – reče Džerald. Birkin zanemari
ovaj iskaz.
– A moramo da živimo za nešto; nismo goveda koja mogu prosto da pasu i da
im sve bude ravno do mora – reče Džerald.
– Kaži mi – reče Birkin – zbog čega ti živiš?
– Zor čega živim? – ponovi on. – Pretpostavljam da živim da bih radio i
proizvodio nešto u mjeri u kojoj sam svrsishodno biće. Osim toga, živim zbog toga
što proživljavam.
– A što ti radiš? Izvlačiš toliko i toliko tona uglja iz zemlje svaki dan. A kad
budemo imali sav ugalj koji nam je potreban, i sav plišani namještaj i klavire, i
kad svi zečevi budu izdinstani i pojedeni, i kad nam svima bude toplo i kad naši
stomaci budu puni, i kad budemo slušali mladu damu kako svira na klaviru, što
dalje? što onda kad budeš napravio zaista dobar početak sa materijalnim
stvarima?
Džerald se poče smijati riječima i posprdnom humoru svog sugovornika. Ali
je i razmišljao.
– Još nismo dotle stigli – odgovori. – Mnogi ljudi čekaju svog zeca i vatru da
ga na njoj skuhaju.

9
Prividno uvećanje promatračeve sjenke kad je projicirana na površinu oblaka. Ovaj fenomen je nazvan po
Brokenu, najvišem vrhu planinskog vijenca Hare u Saksoniji.
50
 – Tako, dakle, dok ti vadiš ugalj, ja ću loviti zeca – reče Birkin rugajući se
Džeraldu.
– Otprilike – reče Džerald.
Birkin ga je pomno posmatrao. Vidio je savršeno dobroćudnu neosjetljivost,
pa i čudnu blistavu zlobu u Džeraldovom izrazu koja je zračila kroz uvjerljivu etiku
produktivnosti.
– Džeralde – reče Birkin – prilično te mrzim.
– To mi je poznato – reče Džerald. – Zbog čega?
Birkin je zamišljeno šutio neko vrijeme.
– Htio bih da znam da li si svjestan svoje mržnje prema meni – reče on najzad.
– Da li me ikad svjesno prezireš? Da li me mrziš mržnjom mistika? Postoje čudni
trenuci kad te vaseljenski mrzim.
Džerald je bio prilično iznenađen, pa i uznemiren. Nije znao što da kaže.
– Može biti da te ponekad mrzim – reče. – Ali ja toga nisam svjestan. Nikad,
zapravo, nisam svjestan da te mrzim.
– Tim gore – reče Birkin.
Džerald ga je mjerio čudnim pogledom. Nije ga sasvim shvatao.
– Tim gore, kažeš?
Među njima je vladala tišina dok je voz jurio. Na Birkinovom licu se očitovala
blaga razdražljiva napetost, obrve su mu bile oštro nabrane. Džerald ga je gledao
oprezno, smjerno, prilično sračunato, jer nije mogao da dokuči što on smjera.
Birkinove oči iznenada pogledaše pravo i nadmoćno u oči svog sagovornika.
– što je po tvom mišljenju svrha tvoga života, Džeralde? – pitao je.
Džerald je bio zbunjen. Nije mogao da pronikne na što njegov prijatelj cilja.
Ismijava li ga, ili, možda, ipak ozbiljno misli?
– U ovom trenutku nemam odgovor u rukavu – odgovori on prilično ironično.
– Da li smatraš da je živjeti najviša vrijednost života? – pitao je Birkin sa
neposrednom ozbiljnošću.
– Moga života? – reče Džerald.
– Da.
Nastupi smušena pauza.
– Ne bih mogao reći – reče Džerald. – Dosad nije bilo tako.
– Kakav ti je bio život do sada?
– O, otkrivanje stvari kao takvih... sticanje iskustva... nastojanje da se održe
stvari u kretanju...
Birkin oštro nabra obrve kao da su od livenog čelika.
– Nalazim – reče on – da je čovjeku potrebna jedna istinski čista jedinstvena
okolnost, rekao bih ljubav prema jednoj jedinstvenoj aktivnosti. Ali ja ne volim
nikoga stvarno, ne sad.
– Jesi li ikad ikoga volio? – pitao je Džerald.
– I da i ne – odgovori Birkin.

51
 – Ne jednom zauvijek? – reče Džerald.
– Jednom zauvijek...? Ne – reče Birkin.
– Ni ja – reče Džerald.
– A da li bi želio? – pitao je Birkin.
Džerald ga pogleda dugim pogledom kroz polustisnute trepavice, gotovo
zlobno.
– Ne znam – reče.
– Ja znam. Ja želim voljeti – reče Birkin.
– Zaista?
– Da. Želim da volim konačno i zauvijek.
– Konačno i jednom zauvijek? – ponovi Džerald.. Sačekao je trenutak. – Samo
jednu ženu? – dodade. Večernja svjetlost koja je plavila polja žutom bojom obasja
Birkinovo lice sa napetom apstraktnom postojanošću. Džerald nije mogao da
pronikne to lice.
– Da, samo jedinu ženu – reče Birkin.
Džeraldu su njegove riječi zvučale više kao opredjeljenje i želja nego kao
ubjeđenje.
– Ja ne vjerujem ženi, a znam da samo žena može uliti smisao u moj život –
reče Džerald.
– Ne vjeruješ da bi sama ljubav između tebe i žene mogla da osmisli tvoj život?
– pitao je Birkin.
Džeraldove oči suzi čudan, opak smijeh dok je posmatrao sagovornika.
– Nikad to nisam osjećao na taj način – reče.
– Nisi? Onda, gdje je, po tebi, središte života?
– Ne znam... Želio bih da mi to neko drugi kaže. Koliko ja mogu da dokučim,
nema središta. Život se vještački održava pomoću društvenog mehanizma.
Birkin je razmišljao, kao da se spremao da nešto izvali.
– Znam – reče – ne usredsređuje se. Stari ideali su umrli, ničeg tamo više
nema. Čini se da je preostao samo još ovaj savršeni savez sa ženom, neka vrsta
neopozivog braka, i više ničeg nema.
– Hoćeš da kažeš, ako nema žene, nema ničega? – pitao je Džerald.
– Manje-više na to se svodi, pošto nema Boga.
– Onda su naši izgledi veoma slabi – reče Džerald. Okrenu se i pogleda kroz
prozor u krajolik koji je brzo promicao.
Birkin nije mogao a da ne primijeti kako je njegovo lice naočito i vojničko,
dovoljno hrabro da bude ravnodušno.
– Misliš da se usud urotio protiv nas? – pitao je Birkin.
– Ako treba da sastavimo svoj život od žene, od jedne žene i samo od žene,
onda mislim – reče Džerald. – Mislim da u tom slučaju nikad neću izgraditi i
sastaviti svoj život.
Birkin ga je posmatrao gotovo srdito.

52
 – Ti si rođeni nevjernik – reče.
– Ja samo osjećam ono što osjećam. – reče Džerald. I ponovo pogleda Birkina
gotovo preneraženo svojim plavim muževnim oštro osvijetljenim očima.
Birkinove oči se susretoše s njegovim, pune gnjeva. Ali, brzo su se pokolebale i
gnjev je ustupio mjesto bogatoj toplini, blagonaklonosti i radosti.
– To me veoma muči, Džeralde – reče Birkin nabirajući obrve.
– Vidim – reče Džerald razvlačeći usta u brzi muški, vojnički smijeh.
Džerald je bio na neki način opčinjen Birkinom. Htio je biti blizu njega, u
njegovoj sferi uticaja. U Birkinu ima nečeg veoma srodnog s njim. Pa, ipak, izvan
toga, nije primjećivao njihovu uzajamnu vezanost. Osjećao je da on lično, Džerald,
posjeduje tvrđe i trajnije istine od bilo koga čovjeka koga je poznavao. Osjećao se
starijim, znanijim. Ono što je volio kod svog prijatelja bila je njegova sposobnost
da savlada srdžbu i da ispolji toplinu i vitalnost; Birkinova topla riječ ga je također
plijenila. Uživao je u igri riječi i brzoj razmjeni osjećanja. Stvarni sadržaj riječi
nikad nije uzimao u obzir: imao je pametnijeg posla.
Birkin to zna. Zna da Džerald želi da ga voli i da ga ne uzima ozbiljno. To ga je
natjeralo da postane tvrd i hladan. Dok je voz jurio, sjedio je gledajući preda se;
Džerald je bio van njegovog vidnog polja, nije mu značio ništa.
Birkin je gledao preda se, u zemlju, u veče, i mislio: „Ako čovječanstvo bude
uništeno, ako naša rasa bude uništena kao Sodoma a da pri tom postoji ovo divno
veče sa zemljom i drvećem koje se kupa u zlatnom sjaju, ja sam zadovoljan. Ono
što nosi vijest o tome tu je i nikad se ne može izgubiti. Uostalom, što je
čovječanstvo ako ne jedan od izraza neshvatljivog. A ako čovječanstvo izumre, to
će samo značiti da se taj posebni izraz potpuno razvio i dovršio. Ono što je on
izrazio i što je trebalo da izrazi ne može se umanjiti: tu je u ovoj osvijetljenoj
večeri. Neka čovječanstvo izumre, vrijeme je. Stvaralački izrazi neshvatljivog neće
time prestati, samo će oni ostati, čovječanstvo više ne otjelovljuje izraz
neshvatljivog. Čovječanstvo je mrtvo slovo. Biće novo otjelovljenje, novi izraz.
Neka čovječanstvo iščezne što prije.”
Džerald ga prekide pitanjem:
– Gdje imaš prenoćište u Londonu?
– Kod jednog čovjeka u Sohou. Plaćam dio kirije za jednu kuću i odsjednem
tamo kad dođem u London.
– Dobra ideja, imati stan manje-više za sebe – reče Džerald.
– Da. Premda mi se to mnogo ne dopada. Sit sam ljudi koje ću tamo zateći.
– Kakvi su to ljudi?
– Umjetnici, muzičari, londonski boemi, najbjedniji račundžijski boemi koji
su ikad brojali svoje bakrenjake. Ali ima nekoliko pristojnih ljudi, pristojnih bar
u izvjesnom smislu. Oni su stvarno veoma temeljiti negatori svijeta; možda oni
postoje isključivo u gesti odbacivanja i negiranja, u svakom slučaju kao nešto
negativno.
– Što su oni, slikari, muzičari?

53
 – Slikari, muzičari, pisci, prišipetlje, grebatori, modeli, napredni mladi ljudi,
svako ko je stupio u otvoren sukob sa konvencijama i ne pripada nigdje posebno,
često su to mladi ljudi sa univerziteta i djevojke koje žive svojim životom, kako
vole da kažu.
– Sve razuzdane? – pitao je Džerald.
Birkin osjeti da je probudio njegovu ljubopitljivost.
– U jednom smislu. Većina vezana, u drugom smislu. Bez obzira na
sablažnjivost, sve te cure su na note, i to uglavnom iste.
Pogledao je Džeralda i vidio da njegove plave oči sijaju žarom znatiželje.
Primijetio je, također, kako je naočit. Džerald je privlačan, krv mu je, čini se,
fluidna i naelektrisana. Njegove plave oči su gorjele snažnim a ipak hladnim
žarom; bilo je izvjesne ljepote, lijepe pasivnosti u njegovom tijelu.
– Mogli bismo se vidjeti. Ostajem u Londonu dva-tri dana – reče Džerald.
– Da – reče Birkin. – Ne želim da idem u kazalište ni na koncert. Bolje da
dođeš i da vidiš što možeš da izvučeš iz Halideja i njegove rulje.
– Hvala, zanima me – nasmija se Džerald. – Što večeras radiš?
– Obećao sam da ću se naći sa Halidejem u „Pompaduru”. To je loše mjesto,
ali nemamo boljeg izbora.
– Gdje je to? – pitao je Džerald.
– Na Pikadiliju.
– O, da. Pa, što kažeš da i ja dođem tamo?
– Naravno. Dođi svakako, moglo bi biti zabavno za tebe.
Veće se spuštalo. Prošli su Bedford. Birkin je posmatrao predio koji ga je
ispunjavao nekom vrstom beznađa. Uvijek ima taj osjećaj kad se približava
Londonu. Njegova mržnja prema čovječanstvu, prema masama narasla je gotovo
do bolesti.
„Gdje se mirni kraj obojene večeri smije od milja
Milje i milje...”
mrmljao je u sebi, kao čovjek osuđen na smrt. Džerald, koji je bio suptilno budan
svim svojim čulima, naže se i upita ga kroz smijeh:
– što si to govorio?
– „Gdje se mirni kraj obojene večeri smije od milja na stotine milja, na stotine
milja
Na pašnjacima gdje nešto, neka ovčija glava napola budna, napola
spava...10
Sad i Džerald pogleda predio. A Birkin, koji je bio umoran i tužan, reče:
– Uvijek se os ječam ukleto kad voz ulazi u London. Ispunjava me takav očaj,
takvo beznađe, kao da je došao kraj svijeta.
– Stvarno? – reče Džerald. – A da li te kraj svijeta zastrašuje?
Birkin uzdiže i polako sleže ramenima.

10
Početni stihovi Brauningove pjesme „Ljubav među ruševinama”, netočno zapamćeni.
54
 – Ne znam – reče. – Zastrašuje kad se nadvije kao neminovnost, a ne dolazi.
Ali, ljudi me ispunjavaju lošim osjećanjima, zaista veoma lošim...
U Džeraldovim očima se pojavi radostan osmijeh.
– Stvarno? – reče i poče da posmatra svog sugovornika kritički.
Za nekoliko minuta voz je jurio kroz sramotu prostranog Londona. Svi u
vagonu su bili u stanju pripravnosti, spremni da izjure čim voz stane. Najzad su
stigli pod ogromni stanični svod u sjenci velikog grada. Birkin se pribra i zatvori
u sebe.
Dva prijatelja su sad bila u taksiju.
– Zar se ne osjećaš kao uklet? – reče Birkin dok su sjedili u skučenom prostoru
koji je jurio kroz grad.
– Ne – smijao se Džerald.
– To je prava smrt – reče Birkin.

55
 GLAVA ŠESTA
CREME DE MENTHE11
Opet su se sastali nekoliko sati kasnije u kafani „Pompadur”. Džerald uđe kroz
obrtna vrata u veliku zračnu prostoriju gdje su se glave i lica gostiju nejasno vidjeli
kroz izmaglicu duhanskog dima, još nejasnije se ponavljajući ad infinitum12 u
velikim ogledalima na zidovima, pa se činilo da čovjek ulazi u nejasan magličast
svijet pijača-sjenki ispunjen atmosferom plavičastog duhanskog dima. Tu je,
međutim, bio i crveni pliš na stolicama koji je bio solidna podloga tim lelujavim
mjehurima ljudskih zadovoljstava.
Džerald se kretao svojim smotrenim pažljivim korakom između stolova i ljudi
čija su se lica-sjenke dizala dok je on prolazio. Činilo mu se da ulazi u neki tuđi
svijet, u jednu osvijetljenu oblast gdje ljudska noga prije nije kročila, među
mnoštvo razuzdanih duša. I to ga je zabavljalo i razveseljavalo. Gledao je preko
zamagljenih, neuhvatljivih čudnovato ozarenih lica koja su se naginjala nad
stolove. A onda je ugledao Birkina kako ustaje i daje mu znak.
Za Birkinovim stolom sjedila je plavuša sa podsječenom bubi-frizurom,
očešljana na umjetnički način; kosa joj je stajala ravno a onda se iznad ušiju
povijala unutra, prema ušima. Bila je mala i delikatne građe, svijetle puti i velikih
bezazlenih plavih očiju. U čitavoj njenoj pojavi bilo je delikatnosti cvijeta, a
istodobno se osjećala i izvjesna privlačna grubost duha koja je odmah Džeraldu
pala u oči.
Birkin, koji je izgledao kao nijem, nestvaran, kao da odbacuje svoje prisustvo,
predstavi Džeralda gospođici Darington. Ona ispruži ruku čudnim nagonskim
pokretom gledajući sve vrijeme Džeralda pogledom punim neke obnažene tame u
koju on nije mogao da pronikne. Njegovo lice se razgali kad zauze mjesto za
stolom.
Dođe konobar. Džerald baci pogled na njihove čaše. Birkin je pio nešto zeleno,
a gospođica Darington je imala čašicu za liker koja je bila prazna, samo je još na
dnu bilo kap-dvije.
– Hoćete li popiti još štogod?
– Jedan vinjak – reče ona ispivši i posljednju kap i spuštajući čašicu na sto.
Konobar se udalji.
– Ne – reče ona Birkinu. – Ne zna da sam se vratila. Prestravit će se kad me
ugleda ovdje.
Izgovarala je glas r kao v, vriskajući; bilo je nečeg djetinjastog u tom izgovoru,
što je isto tako bilo u skladu sa njenim karakterom. Glas joj je bio bez boje i tona.
– Gdje je on? – pitao je Birkin.
– Izvodi privatni šou kod ledi Snelgrov. Tamo je i Vorens.
Nastupi kraći prekid u razgovoru.

11
Crème de menthe (francuski) – naziv likera.
12
Ad infinitum (latinski) – beskonačno.
56
 – Pa, dakle – reče Birkin nepristranim zaštitničkim glasom. – Što ćeš sad
raditi?
Djevojka je turobno ćutala. Mrzila je to pitanje.
– Nemam namjeru da vadim bilo što – odgovori ona. – Sutva ću potvažiti neke
modele.
– Kod koga ćeš ići? – pitao je Birkin.
– Najpvije kod Bentlija. Ali, bojim se da je ljut na mene što sam pobjegla.
– Kad ste pozirali za Madonu?
– Da. Ako me ne bude želio, znam da mogu dobiti posla kod Kavmavtena.
– Karmartena?
– Fvedevika Kavmavtena, fotogvafa.
– Providni šifon i obnažena ramena...?
– Da. Ali, on je strahovito decentan – Nastupi još jedan prekid u razgovoru.
– A što ćeš uraditi sa Džulijulsom? – pitao je.
– Ništa. Ignorirat ću ga.
– Raskrstila si potpuno s njim?
Ona okrenu svoje ojađeno lice u stranu i preču pitanje.
Još jedan čovjek je dojurio za njihov sto.
– Zdravo, Birkine. Zdravo, Minet. Kad si se vratila?
– Danas.
– Zna li Halidej?
– Ne znam. Nije mi stalo.
– Ha, ha! Tu je zec! Imate li što protiv na pređem za vaš sto?
– Vazgovavam sa Vupevtom, ako nemaš ništa protiv – odgovori ona hladno a
ipak molećivo, poput djeteta.
– Otvorena ispovijed? Dobro za dušu, je l’? – reče mladi čovjek. – Pa, neka
vam bude. Do viđenja. – Oštro odmjerivši pogledom Birkina i Džeralda, mladić se
povuče lepršajući peševima svog kaputa.
Džeralda su sve vrijeme, potpuno ignorirali. Pa ipak, osjećao je da je djevojka
fizički svjesna njegove blizine, čekao je, slušao, pokušavao da sastavi krhotine
razgovora u smislenu cjelinu.
– Ostaješ li u kući? – djevojka je pitala Birkina.
– Tri dana – odgovori Birkin. – A ti?
– Još ne znam. Uvijek mogu da odem kod Berte. – Nastupi pauza.
Djevojka se odjednom okrenu Džeraldu i reče prilično zvaničnim, učtivim
glasom, sa dalekim nagovještajem žene koja prihvata svoj položaj društveno
inferiorne osobe premda prisvaja intimnu camaraderie13 sa muškarcem kome se
obraća.
– Poznajete li London dobro?

13
Camaraderie (francuski) – druženje.
57
 – Ne bih mogao da kažem – nasmija se on. – Bio sam ovdje mnogo puta, ali u
ovoj kafani nikad prije nisam bio.
– Niste umjetnik, dakle? – reče ona glasom koji ga je obilježio kao autsajdera.
– Ne – reče on.
– On je vojnik, i istraživač, i industrijski Napoleon – reče Birkin, kao da
Džeraldu daje akreditive koji će mu otvoriti put u londonsko boemsko društvo.
– Jeste li vojno lice? – pitala je djevojka sa hladnom a ipak živom
ljubopitljivošću.
– Ne, zahvalio sam se na svom oficirskom činu – reče Džerald. – Prije godinu-
dvije.
– On je bio u prošlom ratu – reče Birkin.
– Stvarno? – pitala je djevojka.
– A onda je istraživao Amazon – reče Birkin. – Sad vlada rudnicima uglja.
Djevojka je gledala Džeralda sa postojanom mirnom ljubopitljivošću. Smijao
se načinu na koji ga je Birkin opisao. Bio je i ponosan, pun muževne snage.
Njegove vatrene plave oči su bile sjajne od smijeha; njegovo lice sa oštrom plavom
kosom, blistalo je od zadovoljstva i zračilo životom. Uzbuđivao ju je.
– Koliko ostajete? – pitala ga je.
– Dan ili dva – odgovori on. – Ali, nemam razloga da žurim.
Gledala je njegovo lice sporim širokim pogledom koji ga je na neki čudan
način uzbuđivao. Bio je jasno i radosno svjestan sebe, svoje privlačnosti. Osjećao
se snažnim i sposobnim da emitira neku vrstu električne energije. I bio je svjestan
njenih plavih, širom otvorenih očiju, na sebi. Imala je divne oči, poput cvjetova,
potpuno rascvjetane, obnažene, uperene u njega. Činilo mu se da, dok pliva u tom
pogledu, s njega otpada neki sloj truleži i turobnosti presijavajući se kao ulje na
vodi. Nosila je šešir u pregrijanoj kafani; njen opušteni jednostavni džemper bio
je zategnut vrpcom oko vrata. Ali, bio je ispleten od bogate žute crêpe de chine14,
koja je padala bogato i mekano oko njenog mladog grla i tananih zglobova.
Izgledala je jednostavno i savršeno; bila je stvarno lijepa zbog pravilnosti oblika,
zbog sjajne žute kose koja je bila ravna i savijala se u uvrnute uvojke iznad ušiju,
zbog pravih, minijaturnih mekanih crta koje su izazivale svojom sićušnom
punoćom linija, zbog tankog vrata, zbog jednostavne bogato obojene bluze koja je
visila na njenim ramenima. Bila je veoma tiha, gotovo nepostojeća, u svojim
manirima, izdvojena i budna.
Silno je privlačila Džeralda. Osjećao je strašno prijatnu vlast nad njom,
instinktivnu zaštitu koja se graničila sa surovošću. Jer ona je bila žrtva. Osjećao je
da je ima u svojoj vlasti i bio velikodušan. Osjećao je snagu i obilje sladostrasnog
elektriciteta u svojim udovima. Mogao bi je potpuno rasturiti snagom oslobođene
energije. A ona je čekala u svojoj izdvojenosti, nudeći se.
Razgovarali su o banalnostima neko vrijeme. Odjednom Birkin reče:

14
Crêpe de chine (francuski) – vrsta lake svilene tkanine.
58
 – Eno Džulijusa – i on se podiže mašući pridošlici. Djevojka sa čudnom,
gotovo pakosnom, kretnjom baci pogled preko ramena ne pokrećući tijelo.
Džerald je posmatrao njenu plavu kosu koja se uvijala oko ušiju. Osjetio je da ona
pomno posmatra čovjeka koji je dolazio, pa je i on pogledao u tom pravcu.
Ugledao je crnopurastog, žgoljavog mladića sa prilično dugom neurednom
gustom kosom koja je visila ispod crnog šešira; nezgrapno se kretao kroz salu sa
licem ozarenim smijehom koji je bio naivan, topao i bljutav u isto vrijeme. Prilazio
je Birkinu žustro, radujući se što ga vidi. Tek kad je prišao sasvim blizu, ugleda
djevojku. Iznenađeno uzmače, pozelenje i povika kreštavim glasom:
– Minet, što ti ovdje radiš?
Kafanski gosti poput životinja podigoše glave na njegov povik. Halidej je bio
ukočen kao paraliziran; na licu mu je treperio gotovo idiotski osmijeh. Djevojka
ga je gledala ledenim pogledom u kome je buktao neizmjeran pakao znanja i
izvjesne nemoći. On ju je ograničavao.
– Zašto si se vratila? – reče Halidej istim visokim histeričnim glasom. – Rekao
sam ti da se ne vraćaš.
Djevojka nije odgovarala, samo je zurila u njega istim onim ledeno-bijelim
teškim pogledom, dok je on stajao zaustavljen, kao da se plašio da se ne stropošta,
oslanjao se na susjedni sto.
– Znaš da si želio da se oma vrati – reče Birkin. – Hajde sjedi.
– Ne, nisam želio da se vrati. Rekao sam joj da se ne vraća. Zbog čega si došla,
Minet?
– Ne tražim ništa od tebe – reče ona strašno negodujući.
– Ali, zašto si se uopće vratila? – povika Halidej. Glas mu je bio visok, prelazeći
u cviljenje.
– Ona dolazi kad želi – reče Birkin. – Hoćeš li sjesti, ili nećeš?
– Ne, neću sjesti sa Minet? – povika Halidej.
– Neću ti ništa učiniti, ne moraš se bojati – reče ona osorno, a ipak sa nekim
zaštitničkim tonom u glasu.
Halidej sjede za sto i stavljajući ruku na srce povika:
– O, to me tako prenerazilo! Minet, ne želim da činiš te stvari. Zašto si se
vratila?
– Ne tražim ništa od tebe – ponovi ona.
– To si već rekla – vrištao je on.
Ona se okrenu od njega, prema Džeraldu Kriču, čije su oči sijale tananim
zadovoljstvom.
– Jeste li se ikad veoma uplašili divljaka? – pitala ga je mirnim bezizraznim
glasom.
– Ne, nikad se nisam mnogo uplašio. Sve u svemu, bezopasni su; oni još nisu
rođeni, ne možete ih se uplašiti. Znate sa njima možete upravljati.
– Stvarno? Zav nisu vlo okvutni?

59
 – Ne mnogo. Nema mnogo okrutnih stvari, zapravo. Nema mnogo stvari, pa
ni ljudi ni životinja, koje posjeduju u sebi ono što je istinski opasno.
– Izuzev u čoporima – dodade Birkin.
– Je li to istina? – reče ona. – A ja sam mislila da su divljaci veoma opasni, da
su spremni da te liše života prije nego kažeš blitva.
– Zaista? – smijao se on. – Divljaci su precijenjeni. Oni su manje-više kao i
drugi ljudi, ne uzbuđuju se poslije prvog susreta.
– O, znači, nije mnogo hvabvo biti istraživač?
– Ne. Prije se radi o teškoćama nego o strahotama.
– Ali, zar se nikad niste uplašili?
– U životu? Ne znam. Da. Bojim se nekih stvari, da ne budem zaključan bilo
gdje, ili vezan. Bojim se da mi neko ne sveže ruke ili noge.
Gledala ga je postojano svojim naivnim očima koje su počivale na njemu
duboko ga uzbuđujući premda je na izgled ostao sasvim miran. Prilično mu je
prijalo dok je ona iz njega izvlačila samootkrivenja, kao da ih izvlači iz
najskrivenije srži njegova bića. Htjela je znati. Činilo mu se kao da ga njene oči
potpuno razgolićuju. Osjećao je da mu ona pripada, da joj je suđeno da dođe u
dodir s njim, da ga mora gledati i upoznati. I to je u njemu izazivalo čudno
likovanje. Osjećao je isto tako da se ona mora predati u njegove ruke i podčiniti
mu se. Bila je tako profana, slična robinji dok ga je opčinjeno gledala. Nije je
zanimalo ono što on govori; ona je bila opčinjena njegovim samootkrivanjem,
njim, htjela je njegovu tajnu, iskustvo njegovog muškog bića.
Džeraldovo lice je bilo ozareno tajanstvenim osmijehom, puno svjetlosti i
uzbuđenja, a ipak nesvjesno. Sjedio je nalaktivši se na sto; njegove preplanule
šake, koje su bile animalne, premda lijepog oblika i privlačne, bile su uperene
prema njoj. I one su je opčinjavale. Bila je svjesna toga: posmatrala je svoju
vlastitu opčinjenost.
Dolazili su i drugi ljudi da razgovaraju sa Birkinom i Halidejem. Džerald reče
tiho, obrativši se Mineti:
– Odakle ste se vratili?
– Sa sela – reče Minet tihim, ali potpuno razgovijetnim glasom. Lice joj se
brzo smrknu. Stalno je bacala pogled na Halideja, a onda se u njenim očima pojavi
razjarenost. Krupni plavi mladić ju je potpuno ignorirao, zapravo, plašio je se. Za
koji tren ona će zaboraviti Džeralda. Još je nije osvojio.
– A kakve veze ima Halidej s tim? – pitao je. Glas mu je još bio prigušen.
Nije odgovorila za nekoliko trenutaka. Onda reče preko volje:
– Natjerao te da živim s njim, a sad hoće da me se otarasi. A ne da mi da idem
sa drugima. Hoće da živim sakrivena od svijeta na selu. A onda ide i priča kako ga
ja progonim, kako ne može da me se otrese.
– Nema pojma o životu – reče Džerald.
– On nema pameti pa ne može ni imati pojma – reče ona. – Čeka da uradi što
mu neko drugi kaže. On nikad ne čini ništa što želi, zbog toga što ne zna što želi.
On je savršena beba.
60
 Džerald je gledao Halideja nekoliko trenutaka; posmatrao je njegovo mekano,
prilično degenerirano lice. Njegova mekoća je bila privlačna; bila je to mekana
topla priroda u koju je čovjek mogao zaroniti sa zahvalnošću.
– Ali, on nema vlast nad vama, što kažete? – pitao je Džerald.
– Vidite, on me prisilio da idem i živim s njim iako to nisam željela – odgovori
ona. – Došao je i plakao preda mnom, sav u suzama, nikad niste vidjeli toliko suza,
govorio je da ne može da živi ako mu se ne vratim. Nije htio da ode, ostao bi tako
zauvijek. Natjerao me je da mu se vratim. Od tada se stalno tako ponaša. I sad
treba da dobijem bebu. Hoće da mi da sto funti i da me pošalje na selo kako me
više nikad ne bi čuo ni vidio. Ali ja ne pristajem na to poslije...
Čudan izraz pređe preko Džeraldovog lica.
– Dobit ćete bebu? – pitao je s nevjericom. Činilo mu se po onome što vidi da
je to nemoguće: bila je tako mlada i duhom daleko od rađanja djece.
Pogledala ga je ravno u lice i njene plave djetinjaste oči su imale prikriven izraz
poznavanja zla, mraka i neukrotivosti. Jedan se plamen tajno zapali u njegovom
srcu.
– Da – reče ona. – Zar to nije bestijalno?
– Ne želite ga? – pitao je on.
– Ne želim – odgovori ona naglašavajući riječi.
– Ali – reče on – otkad znate?
– Deset sedmica – reče ona.
Sve su vrijeme njene oči počivale na njemu. Ostao je miran, razmišljao je. A
onda, isključujući se i postajući hladan, reče glasom punim obzira i prijaznosti:
– Ima li ovdje išta da se jede? Da li biste vi nešto pojeli?
– Da – reče ona – obožavam školjke.
– U redu – reče on – naručit ćemo školjke. – I on dade znak konobaru da dođe.
Halidej nije obraćao pažnju prije nego je mali tanjir postavljen pred nju. A
onda iznenada povika:
– Mineta, ne smiješ jesti školjke sa vinjakom.
– Što se to tebe tiče? – reče ona.
– Ništa, ništa – vikao je. – Ali, ne smiješ jesti školjke kad piješ vinjak.
– Ne pijem vinjak – odgovori ona i pljusnu ga posljednjim kapima iz čašice po
licu.
On ispusti neobičan krik. Sjedila je mimo gledajući ga, kao da joj nije stalo.
– Mineta, zašto si to učinila? – povika on panično. Džerald je imao utisak da
je se Halidej smrtno plaši i da on, zapravo, voli svoj strah. Činilo se da on uživa u
strahu od nje i u mržnji prema njoj, da izvlači i posljednji atom ukusa iz tih
osjećanja, obuzet istinskom panikom.
– Ali, Mineta – reče on veoma tankim, brižnim, itonskim glasom – obećala si
da ga nećeš povrijediti.
– Nisam ga povrijedila – odgovori ona.
– Što ćete piti? – pitao je mladić, tamne puti, glatke kože i pun pritajene snage.
61
 – Ne volim crno pivo, Maksime – odgovori ona.
– Tražite šampanjac – do nje doprije gospodstveni šapat drugog čovjeka.
Džerald iznenada shvati da je to signal upućen njemu.
– Da, molim, suhi šampanjac – reče ona.
Džerald ju je posmatrao kako jede školjke. Bila je delikatna i probirljiva, prsti
su joj bili fini i osjetljivih jagodica; otvarala je školjke vještim elegantnim
pokretima, jela pažljivo, graciozno. Džerald ju je sa velikim zadovoljstvom gledao
kako jede, što je istovremeno razdraživalo Birkina. Svi su pili šampanjac. Maksim,
ukočeni mladi Rus, glatko izbrijanog prijatnog lica i crne nauljene kose, jedini je
izgledao savršeno miran i trijezan. Birkin je bio blijed i dalek kao priviđenje;
Džerald se stalno smješkao sa hladnim ozarenjem u očima dok se pomalo
zaštitnički naginjao prema Mineti, koja je bila veoma lijepa i mekana, nerazvijena
poput nekog ledenog cvijeta u užasnoj rascvjetanoj golotinji, hvalisava,
zajapurena od vina i od uzbuđenja koje su u njoj pokrenuli ovi ljudi. Halidej je
izgledao luckasto. Jedna čaša šampanjca je bila dovoljna da ga natjera da se
kliberi. Ipak, on se stalno odlikovao nekom toplom naivnošću, koja ga je činila
privlačnim.
– Ne bojim se ničega osim buba-švaba – reče Mineta podižući pogled i zureći
svojim okruglim očima, na koje je pala koprena zasljepljujućeg plamena, pravo u
Džeraldovo lice i oči. On se opasno smijao, iz dubine. Njen djetinjasti vrskavi
govor je prijao njegovim živcima, a njene zažarene zasjenjene oči su bestidno
počivale na njemu, što je i njemu, koji je bio potpuno nesvjestan svega što je
prethodilo u njenom životu, davalo punu slobodu.
– Ne, zaista me nije stvah – protestirala je. – Ne bojim se dvugih stvavi. Ali,
bubašvabe, uuuf! – ona se grčevito strese, kao da joj je i sama pomisao na njih
nepodnošljiva.
– Hoćete da kažete – reče Džerald sa preciznošću čovjeka koji pije – da se
plašite i samog pogleda na bubašvabe? Ili se plašite da vas ne ugrizu, ili, pak, da
vam ne nanesu neko zlo?
– Da li one ujedaju? – vrisnu djevojka.
– Kako stravično odvratno – povika Halidej.
– Ne znam – reče Džerald osvrćući se – da li bubašvabe ujedaju. Ali, nije stvar
u tome. Da li se bojite njihovog ujeda, ili je to neka metafizička odvratnost?
Djevojka ga je sve vrijeme posmatrala djetinjastim pogledom.
– O, mislim da su one odvratne, užasne su – viknu ona. – Kad vidim
bubašvabu, sva se naježim. Kad bi bubašvaba miljela po meni, sigurna sam da bih
umrla, zaista bih umrla.
– Nadam se da ne biste – šaputao je mladi Rus.
– Sigurna sam da bih, Maksime – ona ga je ozbiljno uvjeravala.
– U tom slučaju, nikad neću dozvoliti bubašvabama da mile po vama – reče
Džerald smijući se značajno. Na neki čudan način on ju je shvatio.
– To je stvar metafizike, kako bi rekao Džerald – izjavi Birkin.
Uslijedila je kratka, nelagodna pauza.
62
 – Da li to, Mineta, znači da se ne bojiš ničeg drugog? – pitao je mladi Rus na
svoj hitri, prigušeni način.
– Ne, zapravo – reče ona. – Plašim se nekih stvavi, ali ne na isti način. Ja se,
na pvimev, ne bojim krvi.
– Ne boji se krvi! – uzviknu mladić sa odsutnim, blijedim, podrugljivim licem,
koji je upravo bio došao za sto i pio viski.
Mineta mu uputi mrzovoljan pogled, odvratan i ružan.
– Zar se zaista ne plašite krvi? – pitao je on sa prezrivim izrazom na licu.
– Ne, ne bojim se – uzvrati ona.
– Čekaj, jesi li ikad vidjela krv osim u zubarevoj pljuvačnici? – rugao joj se
mladić.
– Nisam s tobom razgovarala – odgovori ona s visine.
– Možeš mi odgovoriti, zar ne? – reče on.
U znak odgovora, ona zareza nožem njegovu debelu bijelu ruku. On poče
vulgarno psovati.
– Vidi se što si – reče Mineta prezrivo.
– Neka si prokleta! – reče mladić stojeći pored stola i gledajući je sa razornom
zlovoljom.
– Dosta s tim – reče Džerald glasom čovjeka vičnog zapovijedanju.
Mladić ju je gledao sa turobnim prezirom dok mu je na debelom blijedom licu
podrhtavao žaloban, uplašen izraz. Krv je tekla iz njegovog dlana.
– O, pa to je grozno! – cvilio je Halidej zelen u licu.
– Je li ti zlo? – pitao je turobni mladić brižno. – Jesi li povrijeđen? Boga mu,
nije ti ništa, čovječe. Ne daj joj priliku da misli da je načinila podvig. Ne daj joj
satisfakciju, čovječe, to je upravo ono za čim ona čezne.
– O – cvilio je Halidej.
– On će povraćati, Maksime – reče ona oprezno. Uljudni mladi Rus ustade,
uze Halideja pod ruku i odvede ga iza stola. Birkin, bijel kao kreda i smanjen,
uputio joj je nezadovoljan pogled. Povrijeđeni i ozlojeđeni mladić se udalji
zanemarujući krvarenje iz svog dlana.
– On je užasna kukavica, stvavno – reče Mineta Džeraldu. – A ima tako jak
utjecaj na Džulijusa.
– Ko je on? – pitao je Džerald.
– On je Jevrejin, zapravo. Ne podnosim ga.
– Pa, on je savršeno nevažan. Ali, što je sa Halidejem?
– Džulijus je najodvratnija kukavica koju ste ikad vidjeli – povika ona. –
Uvijek se onesvijesti kad podignem nož. On me se užasno stvaši.
– Hm! – reče Džerald.
– Svi su oni gvozni po mom mišljenju – reče ona. – Samo, Jevvejin misli da će
demonstvivati svoju hvabvost. Ali, on je najveća kukavica od svih, zapvavo. Zato
što se boji što će ljudi misliti o njemu, a Džulijus ne misli na to.
– Imaju oni dosta hrabrosti – reče Džerald dobroćudno.
63
 Mineta ga pogleda veoma sporim pogledom. Bila je veoma zgodna, zajapurena
i samopouzdana, kao osoba koja poznaje sve tajne ljudskog srca. Dvije sitne točke
svjetlosti su bile uprte u Džeraldove oči.
– Zašto vas zovu Mineta? Zbog toga što ličite na mačku? – pitao je.
– Pretpostavljam – reče ona.
Osmijeh na njegovom licu postade intenzivniji.
– Vi ste to u priličnoj mjeri – reče on. – Ili, možda, ženka-panter.
– O nebesa, Džeralde – reče Birkin sa gađenjem.
Oboje pogledaše Birkina sa osjećajem nelagodnosti.
– Noćas si tih, Vupevte – reče ona poimalo drsko, pošto se osjećala sigurno
pod okriljem drugog čovjeka.
Halidej se vratio sa izgledom napuštenog i bolesnog čovjeka.
– Mineta – reče on – ne želim da činiš ove stvari, ooo – i on utonu u stolicu
ječeći.
– Bolje bi bilo da ideš kući – reče mu ona.
– Ići ću kući – reče on. – Ali zar i vi svi nećete poći? Zar nećete doći u moj
stan? – obrati se on Džeraldu – Bilo bi mi veoma drago kad biste došli. Dođite,
biće divno. Hej – tražio je pogledom konobara – pozovite taksi! – a onda ponovo
jeknu – O, zaista se jezivo osjećam, Mineta. Vidiš što si mi priredila.
– Pa, zašto si takav idiot? – reče ona turobno mirna.
– Ali, ja nisam idiot! O, kako užasno. Hajdete, dođite svi, biće divno. Mineta,
dolaziš li i ti? Što? O, ali, ti moraš doći, da, moraš. Što? O, moja draga djevojčice,
ne pravi scene sad, osjećam se savršeno... O, tako jezivo... Ho... Jao, ooo.
– Znaš da ne smiješ piti – reče mu ona hladno.
– Kažem ti, ne radi se o piću. Tvoje odvratno ponašanje me je dovelo dovde,
Mineta. Ništa drugo... O, kako užasno... Libidikine, hajdemo...
– Popio je samo čašu, samo jednu čašu – stiže brzi prigušeni glas mladog
Rusa.
Svi su pošli prema vratima. Djevojka se držala u Džeraldovoj blizini i činilo se
da su joj kretnje usklađene sa njegovim. Ispunjavalo ga je demonskim
zadovoljstvom što su im kretnje međusobno usklađene i uslovljene. Imao ju je u
svojoj vlasti; bila je mekana, tajanstvena i nevidljiva u svojim pokretima.
Utrpaše se sve petoro u taksi. Halidej je prvi uteturao i sručio se na sjedište do
suprotnog prozora. Onda je sjela Mineta; Džerald je sjeo do nje. Čuli su mladog
Rusa koji je davao uputstva taksisti, onda su sjedili u mraku, upakirani kao
sardine. Halidej je jaukao i naginjao se kroz prozor. Osjećali su brzo prigušeno
kretanje automobila.
Mineta je sjedila do Džeralda i činilo se da postaje mekana, da mu se neosjetno
upija u kosti, kao da prelazi u njega u mračnom električnom fluksu. Njeno biće se
prelijevalo u njegove vene, kao magnetska magma koja se koncentrira na dnu
njegove kičme pretvarajući se u strahoviti izvor energije. U međuvremenu je njen
glas zvučao vrskavo i nonšalantno dok je ravnodušno razgovarala sa Birkinom i

64
sa Maksimom. Između nje i Džeralda vladala je tišina i nemušto
elektromagnetsko razumijevanje u mraku. Onda je našla njegovu ruku i čvrsto je
stisla. Bilo je potpuno mračno, ali i pored toga, njen je iskaz bio tako bestidan da
je izazvao vibracije koje su poput munje sijevale kroz njegovu krv i mozak čineći
ga potpuno neodgovornim za svoje postupke. A glas joj je i dalje zvonio osjenčan
tonom izrugivanja. I dok je mahala glavom fina griva njene kose pređe preko
njegovog lica unoseći požar u njegov nervni sistem, izazvan finim električnim
trenjem. Ali glavni centar njegove snage smješten na dnu kičmenog stuba ostao je
nedirnut, ispunjavajući ga veličanstvenim ponosom.
Stigli su u ulicu mirnih kuća, skrenuli vrtnom stazom i ubrzo im je tamnoputi
sluga otključavao da uđu. Džerald ga je gledao iznenađeno, pitajući se da li je taj
čovjek gospodin, jedan od onih orijentalaca koji su stekli obrazovanje u Oksfordu,
možda? Ali, ne, bio je to ipak samo sluga.
– Napravi čaj, Hasane – reče Halidej.
– Ima li soba za mene? – pitao je Birkin.
Na oba ova pitanja sluga se isceri i nešto nerazumljivo promrmlja.
On uznemiri Džeralda: onako visok i vitak izgledao je kao džentlmen.
– Ko je vaš sluga? – pitao je Halideja. – Izgleda kao pravi kicoš.
– O, da. To je zbog toga što nosi odijelo drugog čovjeka. On je sve prije nego
kicoš. Našli smo ga na ulici, gladovao je. I tako, uzeo sam ga, a jedan drugi čovjek
mu je dao odijelo. On je sve drugo samo ne ono što izgleda da je. Njegovo je jedino
preimućstvo u tome što ne govori engleski, niti ga razumije; savršeno je, dakle,
bezopasan.
– Veoma je prljav – reče mladi Rus brzo i tiho.
Čovjek se direktno pojavi na vratima.
– Što je? – reče Halidej.
Čovjek se isceri i nešto promrmlja sramežljivo.
– Treba govori sa gazda.
Džerald je radoznalo gledao. Čovjek na vratima je bio naočit i elegantnih
udova, držanje mu je bilo mirno, izgledao je aristokratski. Usprkos tome, om je
bio divljak koji se blesavo ceri. Halidej izađe u hodnik da govori s njim.
– Što? – čuo se njegov glas. – Što? Što kažeš? Ponovi! Što? Hoćeš novaca?
Hoćeš još novaca? Ali, što će ti novac? – Čuo se zbrkani grleni zvuk Arapinovog
govora, a onda se Halidej pojavi u sobi blesavo se smijući.
– Kaže da mu treba novac da kupi donje rublje – reče. – Može li mi iko
posuditi jedan šiling? O, hvala, dovoljan mu je šiling da kupi sve trublje koje mu
je potrebno. – Uzeo je novac od Džeralda i ponovo se vratio na hodnik gdje su ga
čuli kako kaže:
– Ne možeš tražiti više novaca. Dobio si tri šilinga i šest penija jučer. Ne smiješ
tražiti više. Brzo donesi čaj.
Džerald pogleda po sobi. Bila je to obična dnevna soba kakve se viđaju po
Londonu, u kući koja je, očito, uzeta pod zakup, namještena prilično zbrda-zdola,
ali dosta prijatna. U sobi je bilo nekoliko statua, drvenih rezbarija sa zapadnog
65
Pacifika, neobičnih i uznemirujućih; rezbareni urođenici su izgledali gotovo kao
ljudski fetusi. Jodna od rezbarija je prikazivala nagu ženu koja je sjedila u čudnom
položaju; djelovala je izmučeno, sa trbuhom isturenim naprijed. Mladi Rus
objasni da žena rađa uhvativši se za krajeve trake koja je visjela s njenog vrata,
držeći jedan kraj u jednoj a drugi u drugoj ruci, kako bi sebi olakšala trudove,
čudno ukočeno rudimentarno lice je opet podsjetilo Džeralda na fetus iako je
zapravo bilo čudesno: izražavalo je sugestiju krajnjeg fizičkog napora, izvan
granica mentalne svijesti.
– Zar nisu prilično opscene – pitao je Džerald negodujući.
– Ne znam – romorio je Rus hitro. – Nikad nisam definirao opsceno. Mislim
da su veoma dobre.
Džerald se okrenu. U sobi su se nalazile jedna ili dvije slike, u futurističkom
maniru, tu je još bio i veliki klavir. Sa još nešto uobičajenog namještaja, kakav se
susreće po londonskim dnevnim sobama malo bolje vrste, to je bilo sve.
Mineta je skinula kaput i šešir i sjela na sofu. Očigledno, u ovoj sobi se osjećala
kao kod kuće premda je bila nesigurna, zbunjena. Nije sasvim znala svoj položaj.
Ona je bar za sada, bila u savezu sa Džeraldom, i nije bila sigurna u kojoj mjeri će
to njeni poznanici tolerirati. Razmišljala je kako da se iskobelja iz škripca.
Učvrstila se u odluci da nipošto ne žrtvuje iskustvo koje joj se nudi. Sad u ovaj
jedanaesti sat noći, neće se dati nadmudriti. Lice joj je bilo zajapureno, kao u
borbi. Oko joj je snatrilo, ali je bilo neodoljivo.
Čovjek uđe sa čajem i bocom kimela. Postavio je služavnik na stočić ispred
kauča.
– Mineta – reče Halidej. – Sipaj čaj.
Ona se nije ni pomakla.
– Nećeš sipati čaj? – ponovi Halidej, u stanju krajnje nervne napetosti.
– Nisam se vratila ovamo da bude kao ranije – reče ona. – Došla sam samo
zato što su to drugi od mene tražili, a ne tebe radi.
– Draga moja Mineta, ti odlično znaš da si svoj gosa. Ne tražim od tebe bilo
što osim da se poslužiš ovim stanom kako ti želiš. Ti znaš da je to tako, ja sam ti
to toliko puta ponovio.
Ništa nije odgovorila, samo je ćutke, suzdržano, ispružila ruku prema čajniku.
Sjedili su svi uokolo i pili čaj. Džerald je osjećao strujanje električnog fluida
između njih dvoje tako jako da se čitav snop novih uslova začeo u njemu. Njeno
ćutanje i postojanost su ga zapanjivali. Kako će joj prići? A osjećao je da je to
neminovno. Imao je puno povjerenje u fluid koji ih je spajao. Njegova je
zbunjenost bila samo površna; novi uvjeti vladaju, stari su prevaziđeni. Ovdje
čovjek postupa onako kako mu nalažu neodoljive sile koje njim vladaju, ma kakve
da su.
Birkin ustade. Bilo je gotovo jedan poslije ponoći.
– Idem da spavam – reče. – Džeralde, telefonirahu ti ujutro u tvoj stan, ili ti
mene pozovi ovdje.
– U redu – reče Džerald i Birkin ode.
66
 Kad je Birkin iščezao, Halidej reče ojačalim glasom Džeraldu:
– Čujte, kako bi bilo da ostanete ovdje? Molim vas, ostanite.
– Nema mjesta za sve – reče Džerald.
– O, ima mjesta; ima još tri kreveta osim moga. Ostanite, zašto ne? Sve je
spremno. Ovdje uvijek ima neko. Volim kad je kuća dupke puna.
– Ali, imaju samo dvije sobe – reče Mineta hladnim neprijateljskim glasom –
sad kad je Vupevt ovdje.
– Znam da imamo samo dvije sobe – reče Halidej na svoj čudan način. – Ali
što mari? Ima atelje...
Smješkao se prilično blesavo i nagovarao ga sa sugestivnom odlučnošću.
– Džulijus i ja ćemo dijeliti sobu – reče Rus svojim diskretnim preciznim
glasom. Halidej i on su prijatelji još iz dana kad su u Itonu išli u školu.
– To je vrlo jednostavno – reče Džerald protežući se sa dignutim i ukoštac
uhvaćenim rukama. Onda opet ode da pogleda jednu od onih slika. Svi njegovi
udovi zajedno i svaki posebno bili su nabijeni elektricitetom; leđa su mu bila
napregnuta kao u tigra od pretjerane snage. Bio je veoma ponosan.
Mineta ustade. Bijelo pogleda Halideja, žestoko, smrtimice ga prezirući, što
povrati onaj prilično blesavi osmijeh na njegovo lice. Onda izađe iz sobe sa
hladnim „Laka noć svima”.
U sobi zavlada mir, čuli su kako su se vrata zatvorila, a onda Maksim reče
profinjenim glasom:
– To je u redu.
Pogledao je značajno Džeralda i ponovio tiho klimajući glavom:
– To je u redu. Vi ste u redu.
Džerald pogleda njegovo glatko izbrijano, crveno lice i čudne oči; činilo mu se
da je glas mladog Rusa tako tanak i savršen da ne odzvanja u zraku nego u krvi.
– Ja sam, dakle, u redu – reče Džerald.
– Da! Da! Vi ste u redu. – reče Rus.
Halidej se cerio ne govoreći ništa.
Iznenada, Mineta se ponovo pojavi na vratima; njeno malo, djetinjasto lice
izgledalo je ozlojeđeno i osvetoljubivo.
– Znam da hoćete da me uhvatite – začu se njen hladni zvonki glas. – Ali, nije
mi stalo; ni najmanje mi nije stalo što ćete me uhvatiti.
Okrenula se i nestala. Na sebi je imala komotan kućni ogrtač od crvene svile
sa gajtanom oko pasa. Izgledala je tako mala i djetinjasta i ranjiva, gotovo
dostojna sažaljenja. Pa ipak, izraz njenih očiju je natjerao Džeralda da osjeti kako
tone u neku moćnu tamu koja ga je gotovo uplašila.
Ljudi su popušili još po jednu cigaretu nevezano ćaskajući.

67
 GLAVA SEDMA
TOTEM
Džerald se sutradan kasno probudio. Spavao je dubokim snom. Mineta je još
spavala, djetinjasto i patetično. Bilo je u njoj nečeg sićušnog, šćućurenog i
bespomoćnog; nečeg što je raspaljivalo pohlepni plamen strašiti u krvi mladog
čovjeka, neku vrstu proždrljivog sladostrasnog sažaljenja. Bilo bi previše surovo
probuditi je. Savlada se i izađe.
Čujući glasove koji su dolazili iz sobe za dnevni boravak, to je Halidej
razgovarao sa Libidinikovom, ode do vrata i poviri unutra. Na sebi je imao ogrtač
od krasne plave svile sa porubom boje ametista.
Na njegovo iznenađenje, dva mlađa čovjeka su bila potpuno goli; ćaskali su
pored kamina. Halidej pogleda prilično zadovoljno.
– Dobro jutro – reče. – O, jeste li trebali peškire? – i onako nag izađe u hodnik;
bila je to čudna raskrečena spodoba koja se kreće među neživim namještajem.
Vratio se sa peškirima i zauzeo svoj raniji položaj: sjeo je na štitnik od varnica
ispred kamina.
– Volite li da osjetite vatru na koži? – pitao je.
– To je prilično prijatan osjećaj – reče Džerald.
– Kako mora biti savršeno divno kad čovjek živi u klimi gdje može bez ikakve
odjeće – reče Halidej.
– Da – reče Džerald. – Kad ne bi bilo tako mnogo stvari koje peckaju i ujedaju.
– To je mana – mrmorio je Maksim.
Džerald ga je pogledao i sa malim iznenađenjem otkri da pred sobom ima
prekrasnu ljudsku životinju, sa kožom boje zlata, ali nekako razgolićenu,
ponižavajuću, kako za nju samu, tako i za gledaoca. Halidej je bio drugačiji.
Njegova ljepota je djelovala prilično teško, mlohavo, slomljeno, bio je tamnoput i
čvrst. Izgledao je kao Hristos na slikama Pijete. Tu nije bilo ničeg životinjskog,
samo teška slomljena ljepota. I Džerald shvati kako su i Halidejeve oči lijepe,
lješnikžute i tople i zbunjene, također slomljene u svom izrazu. Odsjaj vatre pade
na njegova teška prilično povijena ramena. Sjedio je mlohavo opušten na štitniku
od varnica, lice mu je bilo podignuto, slabo, možda malo izobličeno, pa ipak, bilo
je to lice koje je posjedovalo neku dirljivu ljepotu.
– Naravno – reče Maksim – vi ste bili u toplim krajevima gdje ljudi hodaju
goli.
– O, zaista? – uzviknu Halidej. – A gdje to?
– U Južnoj Americi, Amazon – reče Džerald.
– O, pa to je predivno. To je jedna od stvari koje najviše želim u životu, da
živim iz dana u dan a da nikad na sebe ne stavim nikakav odjevni predmet. Kad bi
mi to pošlo za rukom, osjećao bih da sam živio.
– Ali, zbog čega? – pitao je Džerald. – Ne shvaćam u čemu je razlika.

68
 – O, ja mislim da bi to bilo predivno. Siguran sam da bi tada život bio nešto
sasvim drugo, sasvim drugo i savršeno, divino.
– Ali, zašto? – pitao je Džerald. – Zbog čega bi život tada bio nešto sasvim
drugo?
– O, čovjek bi osjećao stvari umjesto da u njih prosto zuri. Osjećao bih vazduh
kako klizi po meni, osjećao bih stvari koje dodirnem umjesto što moram samo da
buljim u njih. Ubij eden sam da je naš život savršeno pogrešan zbog toga što je
postao previše vizualan; ne možemo ni da čujemo ni da osjećamo, ni da shvaćamo;
sve što možemo, jeste da vidimo. Uvjeren sam da je to potpuno pogrešno.
– Da, to je istina, to je istina – reče Rus.
Džerald ga pogleda i vidje ga; vidje njegovo ljupko tijelo boje zlata sa crnim
dlakama koje su slobodno rasle kao brkovi, dok su mu udovi bili slični ravnim
izdancima. Bio je tako zdrav i dobro građen; zašto se čovjek od njega stidi, zašto
osjeća gađenje? Zašto se to Džeraldu nije sviđalo, zašto mu je izgledalo da
golotinja toga čovjeka krnji i ugrožava njegovo sopstveno dostojanstvo? Je li se na
to svodilo ljudsko biće? Tako prozaično, ničeg inspirativnog – mislio je Džerald.
Birkin se iznenada pojavi na vratima u bijeloj pidžami, sa mokrom kosom i
peškirom preko ruke. Bio je dalek, kao kreda bijel i neuhvatljiv.
– Kupatilo je slobodno, ako neko želi – reče obraćajući se svima i ponovo
nestade. Onda ga Džerald pozva:
– Hej, Ruperte!
– Molim? – ponovo se pojavi usamljena bijela prilika, uđe u sobu.
– što misliš o onoj figuri tamo? Želim da čujem tvoje mišljenje – reče.
Birkin, onako bijel i sličan priviđenju, ode do drvoreza urođeničke žene koja
se porađa. Njeno nago ispupčeno tijelo puzilo je u čudno zgrčenom položaju, dok
je rukama vukla krajeve trake iznad svojih grudi.
– To je umjetnost – reče Birkin.
– Veoma lijepo, veoma lijepo – reče Rus.
Svi se primakoše rezbariji da pogledaju. Džerald je gledao grupu muškaraca,
Rusa koji je imao kožu boje zlata i ličio na neku vodenu biljku, Halideja, visokog i
teškog, slomljeno bijelog, Birkina veoma bijelog i neodređenog, koji nije mogao
da se opredijeli dok je pomno gledao rezbarenu priliku žene. Neobično ushićen i
Džerald podiže pogled do lica drvene žene. I srce mu se stegnu.
Vidio je živo u svom duhu naprijed istureno lice divlje žene, tamno i
napregnuto, potpuno zaneseno od fizičkog napora. Bilo je to užasno lice, prazno,
šiljasto, gotovo do besmisla odsutno i zaneseno težinom unutrašnjeg napora.
Vidio je Minetu u tom licu. Kao u snu, prepoznao ju je.
– Zašto je to umjetnost? – pitao je Džerald, pogođen, ozlojeđen.
– Prenosi cjelovitu istinu – reče Birkin. – Ona sadrži cijelu istinu toga stanja,
ma što ti osjećao u vezi s njom.
– Ali, to se ne može nazvati visokom umjetnošću – reče Džerald.
– Visokom? Postoje stoljeća i stotine stoljeća razvoja prave linije iza te
rezbarije; to je strahovit domet civilizacije, jedne određene civilizacije.
69
 – Koje civilizacije? – pitao je Džerald protiveći se. Mrzio je tu varvarsku stvar.
– Čiste kulture osjećanja, kulture fizičke svijesti, zapravo konačne fizičke
svijesti, bez razuma, savršeno čulne. Tako je čulna da je konačna, vrhovna.
Ali, Džerald se i dalje protivio. Htio je da zadrži neke iluzije, neke ideje kao
odjeću.
– Ti voliš pogrešne stvari, Ruperte – reče Džerald – stvari koje su protiv tebe.
– O znam, ovo nije sve – reče Birkin odlazeći.
Kad se Džerald vratio u sobu iz kupatila, ponio je odijelo. Kod kuće je bio toliko
konvencionalan da kad negdje ode i kad je otkačen kao sad, ništa nije volio više
od svetogrđa. Išao je tako sa svojim plavim svilenim ogrtačem preko ruke i osjećao
se izazovnim.
Mineta je ležala na krevetu nepomično; njene okrugle plave oči su ličile na dva
ustajala nesretna jezerceta. Vidio je samo mrtva jezerca njenih očiju bez dna.
Možda je patila? Osjećaj njene djetinjaste patnje pokrenu u njemu žestoki plamen
strasti, jetko sažaljenje i pohotu koja je graničila gotovo sa surovošću.
– Budna si? – reče.
– Koliko je sati? – reče ona promijenjenim glasom.
Činilo se da se ona povlači kao plima van njegovog domašaja, kao da beznadno
tone sklanjajući se od njega. Njen nezreli pogled silovane robinjice, čije je
ispunjenje u njenim ponovnim silovanjima, natjera njegove živce da zatrepere
oštrom požudom. Na kraju krajeva, postoji samo jedna, njegova volja, a ona je
samo pasivni objekt njegove volje. Vibrirao je u ritmu suptilne zubate čulnosti. A
onda je shvatio da mora da je napusti, da ode od nje. Rastanak među njima mora
ostati besprijekorno čist.
Bio je to miran, običan doručak, četvorica muškaraca su bili svi odreda čisti i
okupani. Džerald i Rus su bili korektni i comme il faut15 po izgledu i ophođenju,
Birkin je bio usukan i bolestan, izgledao je kao čovjek kome nikako ne polazi za
rukom da se lijepo obuče, da izgleda kao Džerald ili Maksim. Halidej je na sebi
imao odijelo od tvida i flanelnu košulju i neku krpicu umjesto mašne, što mu je
lijepo pristajalo. Arapin je donio dosta mekog tosta i izgledao u dlaku isto kao i
prethodne noći, nalik na statuu.
Pred kraj doručka pojavila se Mineta u ogrtaču od svile boje purpura sa
gajtanom svijetle boje. Prilično se oporavila, premda je još bila beživotna,
nesposobna da govori. Svi su joj se obraćali i nešto je pitali, što je za nju
predstavljalo pravo mučenje. Lice joj je bilo kao fina minijaturna maska,
zlokobno, maskirano nevoljom i patnjom. Bilo je skoro podne. Džerald ustade i
ode da obavlja poslove, sretan što može da zbriše. Ali još nije kraj. Vratit će se
naveče, svi će večerati zajedno, a on je rezervirao karte za koncert za sve, izuzev
za Birkina.
Iduće večeri opet su kasno došli kući, rumeni od pića i pijani. Opet se pojavio
Arapin, koji se redovno gubi između deset i jedanaest sati noću; ušao je tiho,
gotovo tajanstveno, sa čajem, povijajući se na čudan, leopardovski, način, kako bi

15
Comme il faut (francuski) – kao što treba.
70
bešumno postavio služavnik na sto. Lice mu je bilo nepokretno, aristokratsko, sa
nijansom sivila ispod kože; bio je mlad i naočit. Ali Džerald je osjećao blago
gađenje dok ga je gledao: u tom potkožnom sivilu on je naslućivao pepeo ili
raspadanje, a u aristokratskoj suzdržanosti izraz mučne, bestijalne tuposti.
Opet su dugo razgovarali i zajedno se probudili, ali u društvo se počeo uvlačiti
izvjestan zamor. Birkin je do ludila bio razdražljiv, Halideja je spopadala nezdrava
mržnja prema Džeraldu, Mineta je postajala neugodna i hladna, kao tup nož, a
Halidej se dotjerivao nje radi. Njena namjera, konačno, i jeste bila da pokori
Halideja, da stekne punu moć nad njim.
Sutradan su se opet oholo šepurili i šegačili. Ali, Džerald je u zraku osjećao
neko čudno neprijateljstvo protiv sebe, što je u njemu pobuđivalo jogunstvo kojim
se energično suprotstavljao svima. Muvao se još dan ili dva. Rezultat je bila jedna
odvratna i luđačka scena sa Halidejem četvrte večeri. Halidej se, naime, sa
besmislenom mržnjom okomio na Džeralda, u kafani. Došlo je do gužve. Džerald
je bio u iskušenju da Halideja ispuca šakom u nos, ali se, ispunjen gađenjem i
ravnodušnošću, pokupio i zbrisao preko vrata ostavljajući Halideja u blesavom
stanju zluradog likovanja, Minetu tvrdu i čvrsto oslonjenu na vlastite noge i
Maksima, koji je stajao po strani. Birkin je bio odsutan, opet je bio izašao u grad.
Džeralda je kopkalo što je otišao ne ostavivši Mineti novac. Istina, nije znao
da li ona očekuje novac. Ali, možda bi joj dobro došlo deset funti, a on bi joj ih od
srca dao. Sad se nalazi u lažnom položaju. Grizao je usne sve dok nije stigao do
svojih čekinjastih, kratko potkresanih brkova. Znao je da je Mineta naprosto
prezadovoljna što ga se otarasila. Dobila je svoga Halideja koga je i željela. Htjela
je imati punu vlast nad njim. Ona će se udati za njega. Čvrsto je odlučila da se uda
za Halideja. Željela je da više nikad i ne čuje Džeraldovo ime, osim, možda, ako bi
zapala u teškoće, jer, na koncu konca, Džerald je ono što ona zove čovjekom, a ovi
drugi, Halidej, Libidnikov, Birkin, cijela ta boemska bulumenta, oni su samo
polovični ljudi. Ali, ona može da surađuje samo sa tim polovnjacima. Osjeća se
sigurnom is njima. Pravi ljudi, kao što je Džerald, stavljaju je previše jasno i
očigledno na njeno pravo mjesto.
Pa ipak, ona poštuje Džeralda, stvarno ga poštuje. Uspjela je dobiti njegovu
adresu kako bi mogla da mu se obrati u časovima ojađenosti i očajanja. Zna da je
htio da joj da novaca. Možda će mu pisati jednoga neizbježnog kišnog dana.

71
 GLAVA OSMA
BREDALBI
Bredalbi je bio zamak u georgijanskom stilu sa korintskim stubovima
podignut među mekanim zelenim bregovima Darbišira, nedaleko od Kromforda.
Prednjom stranom je gledao na travnjak sa nekoliko stabala i ribnjacima u
udubljenju tihog parka. Pozadi je bilo drveće među kojim su se krile štale i veliki
povrtnjak iza kojeg je bio gaj.
Bilo je to veoma tiho mjesto, nekoliko milja od glavnog druma u zaleđu doline
Dervent, van sjenovitog krajolika. Zlatasta patina mirne, gotovo napuštene, kuće
prosijavala je između drveća.
U posljednje vrijeme, međutim, Hermiona je dosta vremena provodila u kući.
Otuđila se od Londona i od Oksforda, više joj je godila tišina porodičnog imanja.
Njen otac je bio uglavnom odsutan, u inostranstvu, pa je bila ili sama kod kuće, sa
svojim gostima, njih je uvijek bilo nekoliko, ili s bratom, koji je bio neženja,
liberal, član Parlamenta. Uvijek je dolazio kući kad njegov dom ne zasjeda; činilo
se da je uvijek prisutan u Bredalbiju, premda toga nije bio svjestan zbog
predanosti svojim obavezama.
Ljeto je upravo nastupalo kad su Ursula i Gudruna drugi put otišle u posjetu
Hermioni. Prolazeći kroz park kolima, posmatrale su najprije ribnjak, a onda kuću
sa stubovima sunčanu i malu, poput engleskog crteža stare škole, na rubu zelenog
brijega, sa drvećem u pozadini. Na travnjaku su se vidjele male prilike, žene u
haljinama lavanda i žute boje koje su se kretale prema hladu ogromnog kedra sa
skladno zaobljenom krošnjom.
– Zar nije savršen? – reče Gudruna – konačan i završen, poput neke stare slike
u akvatinti. – Govorila je sa izvjesnom mrzovoljom u glasu, kao da mu se divi
protiv svoje volje.
– Sviđa li ti se? – pitala je Ursula.
– Ne sviđa, ali mislim da je to stablo na svoj način cjelovito.
Kola su jurila niz padinu, a onda su opet počela da se penju istom brzinom i
one su se uskoro našle pred bočnim vratima. Najprije se pojavila sobarica, a onda
Hermiona sa svojim podignutim blijedim licem; raširila je ruke i pošla pravo u
susret gošćama, glas joj je zvonko pjevao:
– Eto i vas, vrlo mi je drago što vas vidim – poljubila je Ursulu i zadržala ruku
oko njenog struka. – Jeste li se umorile?
– Ni najmanje, hvala – reče Gudruna.
– Niiisteee? – otegnu Hermiona. Zaustavila se i pogledala ih. Djevojke su se
nelagodno osjećale, jer nije htjela da uđe u kuću: ona mora odigrati svoju malu
scenu dobrodošlice tu na putu, ,pred kućom. Sluge su čekale.
– Uđite – najzad reče Hermiona, pošto ih je obje dobro odmjerila. Gudruna je
ljepša i privlačnija, zaključila je još jednom; Ursula je više tjelesina, ženstvena.
Više joj se dopadala Gudrunina haljina. Bila je od zelenog puplina, sa komotnim

72
ogrtačem na pruge, šešir joj je bio od blijedozelenkaste slame boje tek pokošenog
sijena, sa pletenom vrpcom i narandžaste boje, čarape su joj bile tamnozelene, a
cipele crne. Bila je to prekrasna toaleta, pomodna i izrazito individualna u isto
vrijeme. U tamnoplavom Ursula je bila običnija, premda je i ona lijepo izgledala.
Hermiona je na sebi imala svilenu haljinu boje breskve sa koraljnim perlama
i čarape boje korala. Ali, haljina joj je bila pohabana i umazana, pa i prljava.
– Hoćete li sad da vidite vaše sobe, što kažete? Idemo gore da vam ih pokažem,
ako nemate ništa protiv.
Ursuli je laknulo kad joj se ukaza prilika da ostane sama u sobi. Hermiona je
naporna. Primiče se tako blizu, unosi se sugovorniku u lice na način krajnje
neprijatan i nametljiv. Činilo se da takvim načinom ometa i sam rad unutrašnjih
organa sugovornika.
Ručak je postavljen na travnjaku, pod drvetom čije su se guste pocrnjele grane
spuštale gotovo do zemlje. Na ručku je bila i jedna Talijanka, sićušna i odjevena
po posljednjoj modi, zatim izvjesna mlada atletski građena gospođica Bredli,
jedan mnogo učen, suh baronet od oko pedeset, koji je stalno pravio dosjetke i
sam se na njih od srca smijao nekim grubim konjskim smijehom; tu je bio i Rupert
Birkin, pa onda jedna sekretarica, frojlajn Merc, mlada i vitka i zgodna.
Jelo je bilo veoma dobro, tu nema što da se kaže. Kritički raspoložena prema
svemu, Gudruna je jelu odala puno priznanje. Ursuli se sviđao ugođaj, bijeli sto
pored kedrovog stabla, miris mladog sunca, mali pogled na olistali park sa
jelenima koji su pasti u udaljenom kraju. Činilo se da se ovo mjesto nalazi u
začaranom krugu koji isključuje sadašnjost obuhvata divinu dragocjenu prošlost,
drveće, jelene i tišinu, poput sna.
Ali, u duši je bila nesretna. Razgovor se odvijao kao pucnjava sitne artiljerije,
uvijek malčice poslovičan, što su još više podcrtavale dosjetke, žvakanje verbalnih
podvala koje su imale cilj da daju ton lepršavosti općenitom i kritički intoniranom,
bolje reći, kanalnom razgovoru.
Ton je bio intelektualan i krajnje zamoran; samo je sredovječni sociolog, čija
su mentalna vlakna bila tako jaka da ništa nisu osjećala, bio sretan i zadovoljan.
Birkin nije bio u formi. Hermiona je, kao što se pokazalo, sa zapanjujućom
upornošću nastojala da ga ismije i da ga prisili da izgleda bijedno u očima
prisutnih. Začudo, čini se da je imala beskrajno mnogo uspjeha, jer je Birkin bio
potpuno bespomoćan protiv nje. Izgledao je savršeno beznačajno. Nevične
društvu, Ursula i Gudruna su uglavnom ćutale i slušale Hermionino sporo
rapsodijsko pjevušenje, ili verbalne bravure ser Džošue, ili torokanje mlade
frojlajn, ili odgovore drugih dviju žena.
Poslije ručka je servirana kava na travi; društvo je ustalo od stola i posjedalo
u baštenske stolice, ko u hlad, ko na sunce, kako je kome odgovaralo. Frojlajn se
povukla u kuću; Hermiona uze neki vez, kontesa zaroni u knjigu, gospođica Bredli
je plela korpu od fine trave i svi su bili na travnjaku u rano ljetno popodne,
pretvarajući se da uživaju u opreznom poluintelektualnom razgovoru.
Iznenada zaškripaše kočnice i ugasi se zvuk motora.

73
 – To je Salsi! – otpjeva Hermiona svojim sporim altom. Odlažući vez, polako
pređe preko travnjaka i izgubi se iza žbunja.
– Ko je to? – pitala je Gudruna.
– Gospodin Rodis, brat gospođice Rodis, ja bar tako pretpostavljam – reče ser
Džošua.
– Salsi, da, to je njen brat – reče mala kontesa za trenutak podižući glavu sa
knjige; govorila je kao da daje informacije svojim pomalo neočekivano dubokim,
grlenim glasom.
Svi su čekali. A onda se iza žbunja pojavi visoka prilika Aleksandra Rodisa,
koji je koračao romantično, poput nekog Mereditovog16 junaka koji se sjeća
Dizraelija.17 Bio je srdačan sa svakim, istovremeno igrajući i ulogu domaćina sa
opuštenom neslužbenom gostoljubivošću, koju je pokupio od Hermioninih
prijatelja. Upravo je došao iz Londona, iz Parlamenta. Odjednom se osjeti
atmosfera Donjeg doma na travnjaku: državni sekretar za unutrašnje poslove je
rekao to i to, a on, Rodis je, sa svoje strane, mislio tako i tako i rekao to i to članu
Parlamenta.
Ubrzo se iza žbunja pojavi Hermiona sa Džeraldom Kričom, došao je ovamo
sa Aleksandrom. Džerald je predstavljen svima; Hermiona ga je zadržala nekoliko
minuta na očigled svih, a onda ga je ista ta Hermiona nekud odvela: očigledno, on
je bio njen gost u ovom času.
Došlo je do rascjepa u Kabinetu; ministar obrazovanja je podnio ostavku zbog
neprijateljske kritike. Ova novost pokrenu pitanje obrazovanja.
– Naravno – reče Hermiona podižući lice poput rapsoda – ne može biti
razloga, nema opravdanja za obrazovanje; ono mora da bude radost i ljepota
znanja. – činilo se da se ona bori sa skrivenim mislima, a onda nastavi. –
Profesionalno obrazovanje nije obrazovanje, to je kraj obrazovanja.
Džerald je oduševljeno mirisao vazduh, uvijek spreman da se uključi u
intelektualnu raspravu.
– Ne mora da znači – reče on. – Ali, zar obrazovanje, zapravo, nije slično
gimnastici? Zar nije cilj obrazovanja proizvodnja dobro obučenih, snažnih,
energičnih umova?
– Upravo kao što gimnastika proizvodi zdravo tijelo, spremno za sve napore
– povika gospođica Bredli srdačno.
– Pa – reče Hermiona – ne znam, što se mene tiče, zadovoljstvo znanja po sebi
je tako veliko, tako divno; meni se ništa u životu nije izravnalo sa znanjem. Znanje
je za mene radost.
– Kakvo, na primjer, znanje, Hermiona – pitao je Aleksandar.
Hermiona podiže glavu i zamisli se.
– Mmm, ne znam... Samo znam, kad sam shvatila što su zvijezde, osjetila sam
se i sama poput zvijezda uzvišena i nesputana... bezgranična.

16
George Meredith (1828-1909) engleski pisac. Romani mu se odlikuju istančanim psihološkim studijama
karaktera.
17
Benjamin Disraeli (1804-81) engleski političar, državnik i književnik.
74
 Birkin je gledao blijed od gnjeva.
– Zbog čega hoćeš da se osjećaš bezgraničnom? – reče on sarkastično. – Ti ne
želiš da budeš bezgranična.
Hermiona se uvrijeđeno trže.
– Da, ali čovjek može doživjeti osjećanje neograničenosti. To je kao kad se
popnete na neki vrh sa kojeg vidite Pacifik.
– Ćutljiv i tih na vrhu Darijena – mrmljala je za sebe mlada Talijanka podigav
za trenutak oči sa štiva.
– Ne mora biti Darijen – reče Džerald i Ursula prasnu u smijeh.
Hermiona sačeka da se slegne prašina, a onda reče čedno:
– Da, najveća stvar na svijetu je znati. Znati znači biti sretan, biti slobodan.
– Naravno – reče baronet Mateson – znanje je sloboda.
– U komprimiranim tabletama – reče Birkin, gledajući mršavo, kruto,
smanjeno tijelo baroneta. Gudruna odmah zamisli slavnog sociologa kao
pljosnatu bocu punu tableta komprimirane slobode, što joj je bilo beskrajno
zabavno: ser Džošua je dobio etiketu i za sva vremena pohranjen u njenoj svijesti.
– Što to znači, Ruperte – pjevala je Hermiona blago negodujući.
– Striktno govoreći – odgovori on – znanje se može imati samo o stvarima
koje su definitivno završene u prošlosti. To je kao da stavljaš prošlogodišnju
slobodu u turšiju, kao paprike.
– Možemo li imati znanje samo o prošlosti? – pitao je baronet zajedljivo. –
Možemo li naše znanje o zakonima gravitacije, na primjer, nazvati znanjem
prošlosti?
– Da – odgovori Birkin.
– Ima jedna prekrasna stvar u mojoj knjizi – odjednom zapijuka mala
Talijanka. – U njoj piše da je čovjek došao na vrata i bacio oči niz ulicu.
Društvo se grohotom nasmija. Gospođica Bredli priđe i pogleda preko
kontesinog ramena.
– Pogledajte – reče kontesa.
– „Bazarov dođe na vrata i hitro baci oči niz ulicu” – čitala je.
Ponovo se svi glasno nasmijaše, baronetov je smijeh od svih bio najprodorniji,
sličan kotrljanju i tumbanju stijena niz strmu padinu.
– Koja je to knjiga? – pitao je Aleksandar.
– „Očevi i djeca” – od Turgenjeva – reče mala strankinja izgovarajući svaki
slog naglašeno. Pogleda na korice da provjeri je li tačno rekla.
– Neko staro američko izdanje – reče Birkin.
– O, pa da; prijevod sa francuskog – reče Aleksandar finim recitativom. –
Bazarov ouvra la porte et jeta les yeux dans la rue.18 – I pogleda društvo likujući.
– Pitam se što je sa onim „hitro” – reče Ursula.
Svi su pokušavali da pogode.

18
Bazarov ouvra... (francuski) – Bazarov otvori vrata i pogleda niz ulicu.
75
 A onda, na opšte iznenađenje, hitro dođe služavka noseći veliku tacnu sa
čajem; popodne je tako brzo prošlo.
Poslije čaja svi se okupiše radi šetnje.
– Da li biste željeli s nama u šetnju – pitala je Hermiona svakoga pojedinačno.
I svi su rekli „da”, osjećajući se nekako kao zatvorenici postrojeni za fiskulturu.
Samo je Birkin odbio.
– Hoćeš li ti, Ruperte, s nama u šetnju?
– Ne, Hermiona.
– Ali, jesi li siguran?
– Sasvim siguran. – Nastupila je kratkotrajna nedoumica.
– A zašto nećeš? – otpjevala je Hermiona pitanje. Krv joj se uzburkala: zar da
joj se suprotstavlja i u tako beznačajnim sitnicama? Imala je namjeru da ih sve sa
sobom povede kroz park.
– Zbog toga što ne želim da defilujem u čoporu – reče on.
Glas joj je za trenutak krkljao u grlu. Onda sa čudnim mirom u glasu reče:
– Onda ćemo ostaviti malog dečka kod kuće ako je mrzovoljan.
I činilo se da je stvarno bila vesela dok ga je peckala. Ali on se od toga samo
ukrutio.
Ona se priključila društvu, a onda se okrenula i mahnula mu bijelom
maramicom i doviknula kroz smijeh:
– Doviđenja, doviđenja, mali dečko.
– Doviđenja, bezobrazna babarogo! – reče on tiho za sebe.
Svi su šetali kroz park. Hermiona im je htjela pokazati divlje narcise na maloj
padini. – Ovuda, ovuda – pjevušio je njen opušteni glas u prekidima. I svi su
morali da idu za njom. Narcisi su bili lijepi, ali ko bi mogao da ih gleda? Ursula se
bila ukočila od jeda i umora dok je stigla do njih; svega joj je bilo dosta. Gudruna,
podrugljiva i objektivna, sve je vidjela, sve registrirala.
Posmatrali su plašljive jelene; Hermiona je razgovarala sa mužjakom, kao da
je i on dječak koga će, ulagujući mu se, pridobiti i milovati. On je mužjak, dakle,
ona mora imati neku vrstu vlasti nad njim. Vukli su se kući pored ribnjaka i
Hermiona im je pričala o svađi dva labuda koji su se borili za naklonost jedne
dame. Cerekala se i kikotala dok je pričala kako je svrgnuti ljubavnik pokunjeno
kleknuo sa glavom sakrivenom pod krilo, na pijesku.
Kad su stigli kući, Hermiona sjede na travu i otpjeva čudnim, tankim, visokim
glasom koji se daleko čuje:
– Ruperte! Ruperte! – prvi slog je bio visok i dug, a drugi kratak i nizak:
Ruuuperte!
Nije bilo odgovora. Pojavila se služavka.
– Gdje je gospodin Birkin, Alisa? – pitala je blagim neravnim glasom. Ali
kakva uporna, gotovo luda, volja ispod neravnog glasa.
– Mislim da je u sobi, madam.
– Je li?
76
 Hermiona polako pođe uz stepenice, duž hodnika, gdje otpjeva svojim visokim
tankim glasom:
– Ruuuperte! Ruuuperte!
– Da – javi se njegov glas.
– Što radiš?
Pitanje je bilo blago i ljubopitljivo.
Nije bilo odgovora. Onda je otvorio vrata.
– Vratili smo se – reče Hermiona. – Narcisi su prekrasni.
– Da – reče on – vidio sam ih.
Ona ga pogleda dugim, sporim, bezosjećajnim pogledam, ispod oka.
– Stvarno? – reče ona i nastavi da ga promatra. Taj sukob s njim je djelovao
veoma stimulativno na nju: on je bio mrzovoljni dječak, potpuno bespomoćan, a
ona mu je pružila utočište u Bredalbiju. Ali, duboko u sebi osjećala je da dolazi
raskid, pa je njena mržnja prema njemu bila podsvjesna i snažna.
– Što si radio? – ponovi ona svojim blagim ravnodušnim tonom. Nije
odgovorio i ona uđe, gotovo nesvjesno, u njegovu sobu. Bio je uzeo kineski crtež
gusaka iz budoara i preslikavao ga sa dosta vještine i živosti.
– Kopiraš crtež – reče stojeći pored stola. Sa visine je gledala njegov rad. – Da.
Ti to veoma lijepo radiš. Tebi se to veoma dopada, zar ne?
– To je čudesan crtež – reče on.
– Zaista? Drago mi je što ti se sviđa, jer se i meni oduvijek dopadao. Dobila
sam ga od kineskog ambasadora.
– Znam – reče on.
– Ali, zašto ga kopiraš? – pitala je pjevnim i nemarnim glasom. – Zašito ne
radiš nešto originalno?
– Hoću i to da znam – odgovori on. – Čovjek više sazna o Kini kopirajući ovu
sliku nego da pročita sve kineske knjige.
– A što saznaš?
Odjednom se u njoj probudila ljubopitljivost. Počela ga je, tako reći, čerupati
s namjerom da iz njega izvuče tajne. Ona mora znati. To je užasna tiranija,
opsesija koja je tjera da sazna sve što on zna. On je neko vrijeme šutio, mrzilo ga
je da odgovara na njena pitanja, a onda, primoran, reče:
– Znam iz kojih izvora crpu život, znam što opažaju i osjećaju. Osjećam onu
vrelu ljutu utrobu guske u matici hladne vode i mulja, onu čudnu gorku, žestoku
vrelinu gušći je krvi koja ulazi u njihovu vlastitu krv, kao otrovna žeravica koja
zaudara na mulj i tajanstveni lotos.
Hermiona ga je gledala iskosa, niz svoje duge obraze. Oči su joj bile neobične,
opčinjene, teške pod teškim malaksalim kapcima. Njene tanke grudi se grčevito
stegoše. Uzvratio joj je dug, demonski pogled. Sa još jednim grčem u grudima
Hermiona se okrenu kao da joj je pozlilo; gotovo se moglo osjetiti kako se
raspadanje uvlači u njeno tijelo. Jer nije bila sposobna da umom prati njegove

77
riječi; uhvatio ju je, tako reći, bez ikakve odbrane i uništio nekom potajnom
okultnom moći.
– Da – reče ona, kao da nije svjesna što govori. – Da – i proguta guku,
pokušavajući da povrati vlast nad mozgom. Ali, nije joj pošlo za rukom, bila je
izbezumljena, razbijena. Mogla je da se služi voljom do besvijesti, ali nije mogla
da se povrati. Trpjela je grozotu raspadanja, slomljena i pretvorena u užasnu
trulež. A on je ustao i gledao je ravnodušno. Ona se iskrade, blijeda, iscijeđena,
kao priviđenje, kao neko opsjednut vampirima koji ga u stopu prate. Otišla je kao
leš, kao priviđenje bez težine i veze sa ovim svijetom. Birkin je postao tvrd i
neosjetljiv.
Hermiona je sišla na večeru čudna, kao da se vraća s pogreba; oči su joj bile
teške i pune grobne tame, snage. Nosila je haljinu od uštirkanog starog zelenog
brokata koja se pripijala uz tijelo pa je izgledala prilično grozno, odvratno. Na
veseloj svjetlosti dnevne sobe bila je neobjašnjiva, teška. Ali, kad je zauzela mjesto
za stolom u trpezariji, gdje je osvjetljenje bilo diskretno, onako ukočena ispred
zaklonjenih svijećnjaka na stolu, odavala je utisak moći, prisustva. Slušala je i
učestvovala u razgovoru premda joj je pažnja bila smušena i rasijana.
Društvo je na izgled bilo veselo i ekstravagantno; svi su bili u večernjim
toaletama, izuzev Birkina i ser Džošue. Mala talijanska kontesa je nosila haljinu
od fine tkanine narandžastog, zlatastog i ornog velura; Gudruna je bila u emerald-
zelenom sa nekom neobičnom mrežom, Ursula u žutom sa velom tamnosrebrne
boje; gospođica Bredli je bila u sivom, tamnocrvenom i crnom; frojlajn Merc u
blijedoplavom. Hermiona osjeti iznenadnu grčevitu radost gledajući ove raskošne
boje na mekoj svjetlosti svijeća. Bila je svjesna razgovora koji je tekao za stolom;
glas ser Džošue je dominirao, ali je bila svjesna i ženskog ćeretanja i smijeha,
sjajnih boja i bijelog stola i sjenki iznad i ispod; činilo se da zamire od
zadovoljstva, da se grči od uživanja i da joj je istovremeno zlo; bila je slična
priviđenju. Mada je tek koju riječ progovorila, svaku je riječ čula i osjećala da sva
ta raskoš pripada njoj.
Svi su zajedno prešli u salon, kao jedna porodica, ne obazirući se na
konvencije. Frojlajn je dodavala kalu, svi su pušili cigarete ili duge mornarske lule
od bijele gline.
– Želite li zapaliti? Cigaretu ili lulu? – pitala je frojlajn ljupko. Bio je to lijep
krug ljudi, ser Džošua sa izgledom iz osamnaestog vijeka, Džerald zadovoljan,
naočit mlad Englez, Aleksandar visok i kršan političar, demokratičan i lucidan,
Hermiona neobična kao neka duga Kasandra i žene avetinjski blijede zbog boje
njihovih haljina, koje po dužnosti puše duge bijele lule i sjede u polukrugu u
udobnom, mekano osvijetljenom salonu, oko zapaljenih cjepanica što su plamsale
bacajući čudne sjenke po prostoriji.
Razgovor je često imao politički i sociološki karakter; bio je interesantan,
neobično anarhičan. Osjećao se visoki naboj pameti u sobi, moćne i destruktivne.
Sve je, činilo se, bilo bačeno u kotao za pretapanje i, bar je Ursuli tako izgledalo,
svi igraju uloge vještica koje pomažu kotlu da proključa. U svemu je tome bilo
ushićenja i zadovoljstva, ali je bilo veoma naporno za pridošlice, sav taj

78
nemilosrdni mentalni pritisak, ta moćna, satiruća, destruktivna inteligencija koja
je izbijala iz ser Džošue, Hermione i Birkina, kao dominantnih ličnosti.
Hermioni je bila muka, postepeno je počela da je hvata užasna mučnina. Došlo
je do kraćeg prekida u razgovoru, prekinula ga je njena slijepa ali svemoćna volja.
– Salsi – reče Hermiona potpuno se oslobodivši – zar nećeš nešto odsvirati?
Zar niko ne želi plesati? Gudruna, vi ćete plesati, zar ne? Voljela bih kad biste mi
ispunili želju. Anche tu, Palestra, ballerai? Si, per piacere.19 I vi, Ursula.
Hermiona ustade i polako povuče zlatom protkani gajtan koji je visio pored
okvira kamina; za trenutak se pripijala uz njega, a onda ga odjednom pustila.
Izgledala je kao svećenica, zanesena, utonula u teški zanos.
Uđe sluga i uskoro se ponovo pojavi sa punim naručjem svilenih haljina i
šalova i marama, većinom orijentalnih stvari koje je Hermiona kao osoba sa
ljubavlju za lijepu ekstravagantnu garderobu postepeno sakupila.
– Tri dame će igrati zajedno – reče ona.
– Što će igrati? – pitao je Aleksandar hitro ustajući.
– Vergini delle Rocchette20 – reče kontesa spremno.
– To je tako mlitavo – reče Ursula.
– Tri vještice iz Magbeta – predloži frojlajn korisno. Konačno su odlučile da
igraju Naomi, Rutu i Orpu.21 Ideja je bila da izvedu malu baletsku točku u stilu
ruskog baleta Pavlove i Nižinjskog.
Ursula je bila Naomi, Gudruna Ruta, a kontesa Orpa.
Kontesa je prva bila spremna, Aleksandar ode za klavir, raščišćen je prostor
za igru. Orpa u divnoj orijentalnoj toaleti poče da igra smrt njenog muža. Pridruži
joj se i Ruta i njih dvije su ga zajedno oplakivale i žalile. Poslije je došla Naomi da
ih tješi. Sve je to izvedeno pantomimom, djevojke su igrom dočaravale svoje
emocije gestikulirajući u pokretu. Mala drama je trajala četvrt sata.
Ursula je bila divna kao Naomi. Svi njeni ljudi su bili mrtvi; ništa joj nije
preostalo nego da ostane sama u nesavladivom samopotvrđivanju ne tražeći ništa
zauzvrat. Ruta, koja voli žene, voljela ju je. Orpa, živahna, osjećajna, suptilna
udovica, vratiće se u raniji život, ponavljanje. Bilo je neobično vidjeti Gudrunu
kako se sa teškom, očajnom strašću privizija uz Ursulu, premda se pomalo zlobno
smiješila na nju zbog toga što je Ursula ćutke primala udarce, nesposobna da pruži
više bilo za sebe ili za onu drugu, ali opasna i nesavladiva, samoprijegorno
poručući svoj bol.
Hermiona je uživala gledajući ih. Vidjela je kontesinu poput lasice hitru
osjetljivost, Gudruninu neopozivu ali vjerolomnu odanost ženi u njenoj sestri,
Ursulinu opasnu bespomoćnost, kao da se bespomoćno batrga u nevidljivoj mreži
ženstvenosti.

19
Anche tu, Palestra... (talijanski) – I ti ćeš, Palestra, igrati? Da, meni za ljubav.
20
Virgini delle Rocchette, naslov romana Gabrijele Danuncija (Djevojke sa stijena)
21
Naomi, Ruta, Orpa, iz knjige o Ruti (stari zavjet).
79
 – Bilo je divno – povikaše svi uglas. Ali Hermioninu dušu je mučio grč, jer je
znala što nije smjela znati. Tražila je da se još pleše. Konteda i Birkin su joj ispunili
želju odigravši malbruk, premda bez oduševljenja, štaviše, i podrugljivo.
Džerald je bio uzbuđen očajnim pripijanjem Gudrune uz Naomi. Suština te
ženske dubinske nesmotrenosti i poruge prodirala je direktno u njegovu krv. Nije
mogao da se oslobodi Gudruninog čas uzvišenog zanosa, čas pripijanja koje se
svom težinom nudilo, ali nikad bez ostatka, nego uz podsmijeh. A Birkin, koji ih
je posmatrao kao rak samac iz svoje rupe, mogao je da vidi Ursulinu sjajnu
frustraciju i bespomoćnost; djelovala je snažno, puna opake snage. Bila je kao
čudan nesvjestan cvijet moćne ženstvenosti. Nesvjesno ga je privlačila; ona je
njegova budućnost.
Aleksandar je svirao mađarsku muziku i svi su igrali, poneseni njenim duhom.
Džerald se kolosalno razveselio našavši se u pokretu, krećući se prema Gudruni,
igrajući nogama koje još nisu mogle da izbjegnu valcer i ples u dva koraka, ali i
osjećajući kako mu snaga nadolazi duž udova i trupa, oslobođena zatočeništva.
Još nije znao da igra grčeviti regtajm, ali se trudio da mu se prepusti. Kad bi mu
pošlo za rukom da se oslobodi tereta prisutnih ljudi, koje nije podnosio, Birkin je
igrao sa zanosom istinski uživajući. O, kako ga je Hermiona mrzila zbog te njegove
neodgovorne veselosti.
– Sad shvaćam – povika kontesa uzbuđeno, promatrajući njegove čiste, vesele
kretnje – gospodin Birkin je mjenjač.
Hermiona baci na nju spor pogled i strese se; samo je strankinja mogla ovo da
primijeti i da izrazi na ovaj način.
Cosa vuol dire, Palestra?22 – pitala je svojim raspjevanim glasom.
– Pogledaj – reče kontesa na talijanskom – pa on nije čovjek nego kameleon,
biće koje se mijenja.
„On nije čovjek, on je vjeroloman, nije jedan od nas” – tako su kontesine riječi
protumačene u Hermioninoj svijesti. A duša joj se grčila zbog ropskog
podčinjavanja Birkinu, zbog njegove sposobnosti da isklizne iz ruke, da umakne,
da postoji na drugačiji način, zahvaljujući tome što nije dosljedan, što nije čovjek,
što je manje od čovjeka. Mrzila ga je do očajanja koje ju je uzdrmalo i slomilo i sad
pati od čistog raspadanja poput leša. Sad nije svjesna ničeg osim te grozne bolesti
raspadanja koja se razvija u njoj, u duši i u tijelu podjednako.
Pošto je kuća bila puna, Džerald je dobio manju sobu, zapravo garderobu u
koju se ulazilo kroz Birkinovu sobu. Kad su se svi sa svijećama u rukama popeli
uz stepenice gdje su prigušeno svijetlile lampe, Hermiona je uvela Ursulu u svoju
sobu da s njom razgovara. Ursulu obuze neka vrsta tjeskobe i zbunjenosti u velikoj
sobi. Hermiona joj je brzo prilazila, izgledala je užasno i nekako nezrelo, kao da
hoće da joj se obrati s nekom molbom. Gledale su neke svilene indijanske košulje,
sjajne i čulne same po sebi, po kroju, po njihovoj gotovo nepristojnoj krasoti.
Hermiona joj je prišla sa grčem u grudima i Ursula za trenutak osjeti kako je hvata
panika. Hermionine usplahirene oči su vidjele strah na licu ove druge i ponovo je

22
Cosa voul dire... (talijanski) – Što hoćeš da kažeš Palestra?
80
došlo do sudara i do loma u njenoj duši. Onda Ursula uze košulju od teške
crvenoplave svile, šivanu za mladu princezu od četrnaest godina i mehanički
povika:
– Zar nije divna? Ko bi se usudio da sastavi ove dvije jake boje?
U tom času je tiho ušla Hermionina sobarica i Ursula, obuzeta užasom,
pobježe, ponesena snažnim impulsom.
Birkin je otišao pravo u postelju. Bio je sretan i pospan. Ali, Džerald je htio da
razgovara s njim. Džerald u svom večernjem odijelu sjede na rub Birkinovog
kreveta i reče:
– Ko su ove Brengvenove?
– Žive u Beldoveru – reče Birkin iz ležećeg stava.
– U Beldoveru? Ko su one, dakle?
– Nastavnice u srednjoj školi.
Džerald se zamisli.
– Tako, dakle! – najzad uskliknu. – činilo mi se da sam ih ranije vidio.
– Razočaran si? – pitao je Birkin.
– Razočaran? Ne. Ali, kako to da ih je Hermiona ovamo dovela?
– Ona poznaje Gudrunu iz Londona; to je ona mlađa, ona sa tamnijom kosom.
Ona je umjetnica; bavi se skulpturom i modeliranjem.
– Ona, znači, nije nastavnica, nego samo ona druga?
– Obje. Gudruna predaje umjetnost, a Ursula vodi razrednu nastavu.
– Što je njihov otac?
– Instruktor za ručni rad u školi.
– Zaista?
– Klasne granice izbijaju na površinu.
Džerald se uvijek osjećao pomalo nelagodno kad bi ga Birkin počeo peckati
svojom blagom ironijom.
– To što je njihov otac instruktor za ručni rad? Kakve to veze ima sa mnom?
Birkin se nasmija. Džerald ga pogleda u lice koje je ležalo onako gorko i
nasmijano i ravnodušno na jastuku i nije mogao da ode.
– Mislim da nećeš imati priliku da ih češće viđaš, bar Gudrunu. Ona je
nemirna ptica, odletjet će za sedmicu ili dvije.
– Kuda će odletjeti?
– U London, Pariz, Rim, ko zna? Uvijek očekujem da odluta u Damask ili u
San Francisko; ona je rajska ptica. Bog sam zna kakve ona ima veze sa
Beldoverom. To su suprotnosti, kao u snovima.
Džerald je razmišljao neko vrijeme.
– Otkud je tako dobro poznaješ? – pitao je.
– Poznajem je iz Londona – odgovori Birkin. Bila je u krugu Aldžernona
Streindža. Ona će znati Minetu i Libidnikova i ostale, čak ako ih i ne poznaje lično.

81
Ona, zapravo, nikad nije sasvim pripadala tome krugu; konvencionalni ja je u
izvjesnom smislu. Znam je već dvije godine.
– I ona zarađuje i pored rada u školi? – pitao je Džerald.
– Nešto malo, neredovno. Prodaje svoje modele. Ima izvjesnu reklamu.
– Po kojoj cijeni?
– Za gvineju, ponekad čak i za deset.
– Jesu li dobri? Što prikazuju?
– Mislim da su neki izvanredni. One dvije pastirice u Hermioninom budoaru
su njen rad, vidio si ih; rezbarene su od drveta i obojene.
– Mislio sam da je i to urođenička rezbarija.
– Nije. To je Gudrunin rad. Takvi su njeni radovi; životinje, ptice, ponekad
čudni mali ljudi u svakodnevnim odijelima, izvrsni kad uspiju. Ima u njima
komike koja je potpuno nesvjesna i suptilna.
– Mogla bi postati poznata jednoga dana? – razmišljao je Džerald.
– Da. Mogla bi, ali mislim da neće. Ona zanemaruje umjetnost ako je bilo što
privuče. Nastranost je sprečava da shvati umjetnost ozbiljno. Ona ne smije da
bude ozbiljna, strah ju je da bi se mogla odati, a ona neće da se oda; uvijek je u
defanzivi. To je ono što ne podnosim kod nje. Uzgred da te pitam, kako su stvari
tekle sa Minetom poslije mog odlaska? Ništa nisam čuo.
– O, prilično odvratno. Halidej se uzjogunio i jedva sam se savladao da mu ne
skočim u stomak u jednom pravom staro vremenskom obračunu.
Birkin je šutio.
– Naravno – reče on. – Džulijus je šašav. S jedne strane pati od religiozne
manije, a s druge opčinjava ga opscenost. On je ili puki sluga koji pere Kristu noge,
ili pravi skaradne crteže Krista; akcija i religija, a između: ništa. On je stvarno lud.
Hoće čisti ljiljan, drugu djevojku, sa botičelijevskim licem, s jedne strane, a, s
druge, potrebna mu je Mineta da se oskrnavi njome.
– To je ono što ne mogu da shvatim – reče Džerald. – Da li je on voli, Minetu?
– Ni jedno ni drugo. Ona je bludnica, bludnica-preljubnica za njega. Ali on
osjeća potrebu da se baci u njen porok. Onda ustaje i poziva se na ljiljan čistoće,
na djevojku sa dječjim licem, i tako se provodi. To je stara priča: akcija-reakcija,
bez ičega između.
– Ne znam – reče Džerald poslije pauze. – Meni se čini da on Minetu ne vrijeđa
toliko. Čini se da je ona prilično zla.
– Ali, imao sam utisak da ti se dopada – uzviknu Birkin. – Meni se oduvijek
dopadala. Nikad s njom nisam imao posla lično, to je istina.
– Sviđala mi se, ne krijem, nekoliko dana – reče Džerald. Ali sedmica dana s
njom bi me dokrajčila. Ima neki zadah koji ispušta koža tih žena, prosto
nepodnošljiv, premda mi se u početku dopadao.
– Znam – reče Birkin, a onda dodade prilično nabusito – Ali, da spavamo,
Džeralde. Bogzna koliko je sati.

82
 Džerald pogleda na sat, a onda ustade sa kreveta i pređe u svoju sobu. Uskoro
se vrati, u košulji.
– Samo jednu stvar – reče sjedajući na krevet. – Završili smo prilično burno i
nisam imao vremena da joj dam bilo što.
– Novac? – reče Birkin. – Dobit će ona od Halideja što joj treba, ili od nekog
od njenih poznanika.
– Ali – reče Džerald – bolje bi bilo da joj dam što je njeno i da poravnamo
račune.
– Ne mari ona.
– Ne, možda ne mari. Ali, osjećam da je račun ostao otvoren, a više bih volio
da je zatvoren.
– Bi li? – reče Birkin. Gledao je Džeraldove bijele noge kad je ovaj sjeo na rub
kreveta u košulji. Bile su to bijele pune, mišićave noge, jake i odlučne. Pa ipak,
Birkina su se dojmile pomalo patetično, nježno, kao noge dječaka.
– Mislim da bih radije zaključio račun – ponovi Džerald.
– Nije bitno da li je otvoren ili zatvoren – reče Birkin.
– Ti uvijek kažeš nije bitno – reče Džerald pomalo zbunjen, dok je odano
gledao lice drugog čovjeka.
– Pa, i nije bitno – reče Birkin.
– Ali, ona je od pristojne vršite, zapravo.
– Daj Cezarini što je Cezarinino – reče Birkin okrećući se na drugu stranu.
Činilo mu se da Džerald priča radi priče. – Idi, zamaraš me, suviše je kasno – reče.
– Volio bih da mi prije toga kažeš nešto što jest bitno – reče Džerald gledajući
sagovornika u lice, kao da očekuje nešto. Ali, Birkin zakloni lice nikom.
– U redu, onda, spavaj – reče Džerald, spusti ruku nježno na Birkinovo rame
i ode.
Ujutro, kad se probudio i čuo Birkina da je budan, reče – Još uvijek mislim da
treba da dam Mineti nešto para.
– O bože – reče Birkin – ne budi tako bukvalan. Zaključi račun u svojoj duši
ako te to toliko muči. Ti u duši ne možeš da ga zaključiš.
– Kako znaš da ne mogu?
– Znajući tebe.
Džerald je meditirao neko vrijeme.
– Čini se da je to prava stvar u vezi sa Minetama: treba im platiti.
– A prava stvar sa naložnicama je držati ih. A prava stvar sa ženama, živjeti
pod istim krovom s njima. Integer vitae scelerisque purus23 – reče Birkin.
– Nema potrebe da budemo ogavni – reče Džerald.
– Dosadno je. Ne zanimaju me tvoji sitni grijesi.
– Ne tiče me se da li te zanimaju ili ne. Zanimaju mene.

23
Integer... (latinski) – Cjelovit u životu i čist od poroka. Horacije, Ode, knj. I, XXII.
83
 Jutro je ponovo bilo sunčano. Služavka je ušla, unijela vodu i razmakla
zavjese. Birkin je sjedeći u postelji lijeno i zadovoljne gledao park koji je bio tako
zelen i napušten, romantičan, iz prošlosti. Mislio je kako su divne, kako sigurne,
kako su konačno uobličene i dovršene sve stvari iz prošlosti; divna dovršena
prošlost. Ova kuća, tako mirna i zlatna, park koji sanja svoje vjekove u miru. A
onda, kakva zamka, kakva obmana: ta ljepota statičnih stvari. O, kakva je užasna
i sramotna tamnica Bredalbi, zapravo. Kakvo je zatočenje taj mir! A ipak je bolji
od tog odvratnog na brzu ruku sklepanog konflikta sadašnjosti. O, kad bi čovjek
mogao da kreira svoju budućnost po želji svog srca, kad bi mogao da primijeni
malu, čistu, jednostavnu istinu na život, srce je neprekidno jadikovalo.
– Ne vidim što ćeš mi ostaviti od stvari koje me zanimaju – dođe Džeraldov
glas iz susjedne prostorije – ni Minetu, ni rudnike, ni bilo što drugo.
– Zanimaj se čim možeš, Džeralde, samo te stvari mene lično ne zanimaju –
reče Birkin.
– Što treba da radim, uopće, dakle – ču se Džeraldov glas.
– što te volja. Što ću ja da radim?
Birkin je u tišini osjećao da Džerald razmatra ovu činjenicu.
– Neka me vrag nosi ako znam – dođe dobroćudni odgovor.
– Vidiš – reče Birkin – dio tebe želi Minetu i samo Minetu, dio tebe želi
rudnike, poslove i samo poslove, i to si ti, sav u djelićima...
– Dio mene hoće nešto treće – reče Džerald tihim spokojnim glasom kojim se
saopćavaju nepobitne istine.
– što? – reče Birkin, prilično iznenađen.
– To je ono što sam se nadao da ćeš mi ti moći reći – reče Džerald.
Vladala je tišina neko vrijeme.
– Ne mogu ti reći; ne umijem da nađem izlaz ni za sebe a kamoli za tebe.
Mogao bi se oženiti – reče Birkin.
– Koga da uzmem, Minetu? – pitao je Džerald.
– Možda – reče Birkin, koji ustade i ode do prozora.
– To je tvoj eliksir – reče Džerald – ali još ga ni na sebi nisi isprobao, a bolestan
si, još kako!
– Jesam – reče Birkin – ali ću ozdraviti.
– Zahvaljujući ženidbi?
– Da – odgovori Birkin tvrdoglavo.
– E, nećeš – dometnu Džerald – Ne, ne, i ne, moj dječače!
Među njima zavlada tišina ispunjena napetošću neprijateljstva, Oduvijek
među njima ima jaz, udaljenost; uvijek su željeli biti slobodni i nezavisni jedan od
drugoga. Ali su im srca čeznula jedno za drugim.
– Salvator femininus24 – reče Džerald satirično.
– Zašto ne? – reče Birkin.

24
Salvator femininus (latinski) – Spasitelj žena.
84
 – Nema razloga uopće – reče Džerald – ako pomaže. Ali, koga ćeš uzeti?
– Ženu – reče Birkin.
– Odlično – reče Džerald.
Birkin i Džerald su posljednji sišli na doručak. Hermiona je voljela kad svi
rano ustanu. Patila je kad joj se zakine na danu, osjećala je da je izgubila djelić
života. Činilo se da se ona zubima drži za sate i da iz njih cijedi svoj život. Bila je
prilično blijeda i jeziva, kao da su je svi napustili u rano jutro. Pa ipak, njena je
volja bila čudesno nadmoćna. Sa ulaskom dva mlada čovjeka osjeti se čudna
napetost u zraku.
Ona podiže glavu i reče svojim pjevajućim glasom:
– Dobro jutro! Jeste li dobro spavali? Drago mi je.
A onda se okrenu zanemarujući ih. Birkin, koji ju je dobro poznavao, shvati da
joj je namjera da ga otpiše.
– Uzmite što vam se sviđa sa bifea – reče Aleksandar glasom u kome se
osjećalo blago negodovanje. – Nadam se da još nije sve hladno. O, ne, Ruperte,
budi dobar, isključi taj plin ispod tignja, molim te, hvala ti.
I Aleksandar postaje prilično autoritaran kad je Hermiona hladna. Neizbježno
je od nje poprimao ton. Birkin je sjeo za sto i pogledao oko sebe. Navikao se na
ovu sobu, tokom godina intimnosti upoznao je atmosferu a sad osjeća da je došao
u opreku prema svemu; on nema više ništa zajedničko sa tom prostorijom. Kako
je dobro poznavao Hermionu dok je tamo sjedila, uspravna i tiha i pomalo
zbunjena, a ipak tako moćna, tako jaka. Tako je poznavao njenu statiku da mu je
to ličilo na bezumlje. Bilo mu je teško vjerovati da nije lud, da krije kip u holu
kraljeva u nekom egipatskom grobu gdje svi mrtvi, onako ogromni, odvajkada
sjede. Poznavao je i Džošuu Matesona uzduž i poprijeko sa njegovim hrapavim a
ipak izvještačenim glasom koji može da govori do beskonačnosti, do besvijesti,
usklađen sa inteligencijom koja neumorno radi, uvijek zanimljiv iako nikad ništa
novo ne kaže; sve što on kaže unaprijed je poznato, ali je rečeno na nov način i
oštroumno. Aleksandar, suvremeni domaćin, tako beskrvno slobodan i opušten;
frojlajn na tako simpatičan način upada u riječ, baš kako treba; mala talijanska
kontesa zapaža sve i svašta, a zapravo samo igra svoju malu igru, objektivnu i
hladnu, poput vjeverice koja sve posmatra a za sebe izvlači zadovoljstvo, nikad ne
dajući sebe ni najmanje; pa gospođica Bredli, teška i prilično servilna prema kojoj
je Hermiona hladna, gotovo zabavno prezriva, pa zbog toga i svi ostali umanjuju
njen značaj, o, kako mu je sve to poznato, kao igra sa postavljenim figurama, šah,
dama, lovci, pioni, iste figure sad kao i prije toliko stotina godina, figure koje se
kreću po jednoj od bezbroj permutacija što čine igru. Ali igra je poznata, njeno
odvijanje je kao bezumlje, tako je otrcana.
Tu je bio i Džerald sa zadovoljnim izrazom, igra ga zabavlja. Tu je Gudruna,
koja sve posmatra upornim, velikim, neprijateljskim očima: igra ju je opčinila i
ona je se gnuša. I Ursula je tu sa pomalo uplašenim izrazom na licu, kao da je
uvrijeđena, ali kao da bol ne dopire do njene svijesti.
Birkin iznenada ustade izađe.
„Dosta je bilo” – reče u sebi automatski.
85
 Hermiona je poznavala njegove geste, premda ne sviješću. Podigla je svoje
teške oči i vidjela ga kako iznenada iščezava, nošen nepoznatom plimom čiji su se
valovi razbijali iznad nje. Samo njena nenadmašna volja ostade mehanički mirna:
ostala je za stolom i pravila svoje zamišljene, nevezane primjedbe. Ali, tama ju je
svu obujmila i prekrila; bila je kao brod koji je potonuo. Za nju je bilo sve završeno,
razbijena je u tami. Usprkos tome, nepogrešivi mehanizam njene volje je i dalje
radio kao sat.
– Hoćemo li na kupanje jutros? – pitala je iznenada obraćajući se svima
odjednom.
– Sjajna ideja – reče ser Džošua. – Jutro je savršeno.
– O, divno je – reče frojlajn.
– Da, idemo na kupanje – reče Talijanka.
– Nemamo kupaćih kostima – reče Džerald.
– Uzmi moj – reče Aleksandar. – Ja moram u crkvu da čitam lekcije. Očekuju
me tamo.
– Jeste li vi kršćanin? – pitala je talijanska kontesa sa iznenadnim
zanimanjem.
– Ne – reče Aleksandar. – Nisam. Ali, vjerujem u održavanje starih institucija.
– Tako su lijepe – reče frojlajn delikatno.
– O, da, zaista – povika gospođica Bredli.
Svi izađoše na travnjak. Bilo je mekano sunčano jutro ranog ljeta, kad život
suptilno teče, slično reminiscenciji. Crkvena zvona su brujala u daljini, na nebu
nigdje oblačka, labudovi su ličili na ljiljane na vodi, pauni su hodali dugim
gizdavim korakom kroz sjenku, a onda po suncem obasjanoj travi. Čovjek je padao
u iskušenje da se onesvijesti i utone u prohujalo savršenstvo predjela.
– Zbogom – doviknu Aleksandar, veselo mašući rukavicama i nestade iza
žbunja na putu prema crkvi.
– A sad – reče Hermiona – hoćemo li na kupanje?
– Ja neću – reče Ursula.
– Ne želite? – reče Hermiona polako je gledajući.
– Ne, ne želim – reče Ursula.
– Ni ja – reče Gudruna.
– Kako stoji stvar sa mojim kupaćim kostimom? – pitao je Džerald.
– Ne znam – nasmija se Hermiona čudnim zadovoljnim smijehom. – Da li bi
marama, velika marama, mogla da posluži?
– Sasvim – reče Džerald.
– Hajdemo onda – otpjeva Hermiona.
Mala Talijanka je prva pretrčala preko travnjaka, mala, slična mački, noge su
joj se bjelasale dok je koračala, povijajući malčice glavu koja je bila povezana
maramom boje zlata. Prošla je kroz kapiju i gazila travu, a onda stala poput male
figure od slonovače i bronce, na rubu vode, pošto je prostrla peškire, posmatrala
je labudove koji su joj prišli, iznenađeni. Onda je istrčala gospođica Bredli, slična
86
velikoj mekanoj šljivi u tamnoplavom kostimu. Za njom je išao Džerald sa
tamnocrvenom svilenom maramom oko slabina i peškirima preko ruke. Činilo se
da se pomalo razmeće na suncu, lijeno idući lakim korakom i smijući se, bijel ali
prirodan u svojoj golotinji. Za njim je išao ser Džošua u ogrtaču i, najzad,
Hermiona, koja je koračala sa ukočenom gracioznošću u ogrtaču od purpurne
svile; glava joj je bila povezana maramom boje purpura i zlata. Lijepo je izgledao
njen dugi ukočeni struk, njene bijele noge su pravo gazile, bilo je u njoj neke
statične veličanstvenosti dok joj je ogrtač slobodno lepršao oko nogu. Prešla je
preko travnjaka kao neko neobično sjećanje i sišla na vodu polako i
dostojanstveno.
Bila su tri bazena terasasto poredana; voda je u njima bila mirna i glatka,
izložena suncu. Iz gornjeg bazena voda se prelivala preko malog kamenog zida i
tekla žuboreći prema nižim nivoima. Labudovi su bili otplivali na suprotnu
stranu, trska je prijatno mirisala, dok je povjetarac milovao kožu.
Džerald je zaronio poslije ser Džošue i otplivao do kraja ribnjaka. Izišao je na
obalu i sjeo na zid da se sunča. Začu se još jedno buć! Bila je to mala kontesa koja
je plivala kao pacov da mu se pridruži. Uskoro su oboje izašli na obalu i sjeli sa
rukama skrštenim na grudima. Ser Džošua je plivao u istom pravcu, ali nije izašao
nego je ostao da stoji u bazenu sa vodom do pazuha. Zatim se Hermiona i
gospođica Bredli preplivale i sjele pored ostalih na podzidu.
– Zar ne izgledaju stravično, zar stvarno nisu užasni? – govorila je Gudruna.
– Zar ne izgledaju kao gmazovi? Oni su kao veliki gušteri. Jesi li ikad vidjela išta
slično ser Džošui? Ali, stvarno, Ursula, on pripada pretpotopskom svijetu,
vremenu kad su veliki reptili plazili po svijetu. – Gudruna je užasnuto gledala ser
Džošuu, koji je stajao u vodi do pazuha, dok mu je duga mokra kosa u neredu
padala preko čela u oči, a kratak vrat utonuo u tusta ramena. Razgovarao je sa
gospođicom Bredli, koja je, sjedeći na obali, iznad njega, okrugla, i velika, i mokra,
izgledala kao da bi mogla da se smota u klupko i sklizne u vodu, poput jednog od
onih klizavih morskih lavova u zoološkom vrtu.
Ursula je mimo gledala. Džerald se sretno smijao između Hermione i
Talijanke. Podsjećao je na Dionisa zbog toga što mu je kosa stvarno bila žuta, a
tijelo puno i nasmijano. Hermiona se u svojoj krutoj zloslutnoj gracioznosti
naginjala prema njemu i izgledala jezivo, kao da se ne osjeća odgovornom za ono
što bi mogla učiniti. On je osjećao da iz nje izbija neka opasnost, izvjesno
konvulzivno bezumlje, ali se tim više smijao, često se okrećući prema maloj
kontesi koja mu je nudila svoje malo lice.
Onda su se svi našli u vodi i plivali, bućkali i pljuskali kao plićak pun tuljana.
Hermiona je bila moćna i nesvjesna u vodi, velika i spora i snažna; Palestra je bila
brza i tiha poput vodenog pacova; Džerald je treperio i blještao, kao prirodna
bijela sjenka. A onda su, jedno za drugim gacajući, izašli iz vode i otišli u kuću.
Ali Džerald se malo zadrža u razgovoru sa Gudrunom. – Vi ne volite vodu? –
reče.
Ona ga pogleda dugim sporim zagonetnim pogledom dok je stajao pred njom
opušteno, sa velikan kapima vode svuda po tijelu.
87
 – Veoma volim vodu – odgovori ona.
On zastade, očekujući objašnjenje.
– A plivate li?
– Da. Plivam.
Pa ipak, nije je pitao zašto se nije kupala. Osjećao je u njoj nešto ironično.
Otišao je bez objašnjenja i radoznalost poče da ga kopka prvi put.
– Zašto se niste kupali? – ponovio je pitanje kasnije, kad je ponovo bio
propisno odjeveni mladi Englez.
Ona je oklijevala sa odgovorom protiveći se njegovoj upornosti.
– Zbog toga što mi se nije dopadao čopor – odgovori ona.
On se nasmija; njen izraz je, činilo se, odjekivao u njegovoj svijesti. Njeno
slobodno izražavanje je bilo pikantno. Htio to on ili ne, ona je za njega značila
realan svijet. Želio je da se približi njenim kriterijima, da ispuni njena očekivanja.
Znao je da jedino njeni kriteriji imaju značaja. Ostali su svi odreda bili puvanjci i
prišipetlje bez obzira na mjesto koje su zauzimali na društvenoj skali vrijednosti.
Džerald nije imao izbora, morao je da se trudi da zadovolji njen kriterij, da ispuni
njenu predstavu o čovjeku i ljudskom biću.
Poslije ručka, pošto su se svi povukli, ostali su Hermiona, Džerald i Birkin da
okončaju započeti razgovor o novim teorijama države i društva. Bila je to čisto
intelektualna diskusija; pretpostavljajući da se stari državni i društveni poredak
rasturi i razori, što bi iz tog kaosa slijedilo?
Velika društvena ideja današnjice, govorio je ser Džošua, je društvena
jednakost čovjeka. Ne, rekao je Džerald, ideja je u tome da je svaki čovjek
prikladan da obavlja svoj djelić društvenog posla, neka ispuni taj posao, a poslije
neka radi što mu drago. Ujedinjujući princip je rad ruku. Samo rad, samo
proizvodni rad održava ljude zajedno. To je mehaničko jedinstvo, ali društvo i nije
drugo do mehanizam. Ako se izuzme rad, ljudi su izolirani, slobodni da čine što
ih volja.
– O – reče Gudruna – onda više nećemo imati imena. Bit ćemo kao Nijemci,
ništa do Herr Obermeister i Herr Untermeister25. Mogu misliti kako bi to
izgledalo. „Ja sam gospođa Upravnik Rudnika Krič”, „Ja sam gospođa Član
Parlamenta Rodis”, „Ja sam Nastavnica Umjetnosti Brengven”, zgodno, nema što!
– Ali stvari bi išle mnogo bolje, gospođice Nastavnice Umjetnosti Brengven –
reče Džerald.
– Koje stvari? – gospodine Upravniče Rudnika Krič, odnos između vas i mene,
na primjer?
– Da, na primjer – povika Talijanka – ono što je među ljudima i ženama!
– To je asocijalno – reče Birkin podrugljivo.
– Tačno – reče Džerald. – Između mene i neke žene, pitanje društvenog
položaja je neumjesno. To je moja lična stvar.
– Kladim se u deset funti na to – reče Birkin.

25
Herr Obermeister und Herr Untermeister (njemački) – Gospodin nadmajstor i gospodin podmajstor.
88
 – Ne priznajete da je žena društveno biće? – pitala je Ursula Džeralda.
– Ona je i jedno i drugo. Ona je društveno biće u mjeri u kojoj se to tiče
društva. Ali, što se tiče njenog privatnog bića, ona je slobodan djelatnik, ono što
ona čini je njena privatna stvar.
– Ali, zar neće biti prilično teško uskladiti te dvije polovine? – pitala je Ursula.
– O, ne – odgovori Džerald. – One se prirodno usklađuju, to i sad možemo
vidjeti svuda oko nas.
– Ne smij se tako sretno dok ne izađeš iz šume – reče Birkin.
Džerald razdraženo nabra obrve.
– Jesam li se ja smijao? – reče.
– Kad bismo – progovori Hermiona najzad – samo mogli da ostvarimo zahtjev
da smo u duhu svi jedno, da smo svi jednaki u duhu, da smo braća, ostalo ne bi
imalo značaja, ne bi više bilo cjepidlačenja i zavisti i borbe za vlast koja razara,
samo razara.
Njene su riječi primljene ćutke i društvo se, gotovo kao po komandi, diže iza
stola. Ali, kad su oni otišli, Birkin se okomi na nju ogorčeno deklamujući:
– Naprotiv, Hermiona, istina je na suprotnoj strani. Mi smo svi drugačiji i
nejednaki u duhu; samo se društvene razlike zasnivaju na slučajnim materijalnim
uvjetima. Svi smo mi apstraktno, matematički jednaki, ako hoćeš. Svaki čovjek
osjeća glad i žeđ, ima dva oka, jedan nos i dvije noge. Svi smo s obzirom na broj
jednaki. Ali, duhovno postoji suštinska razlika, jednakost i nejednakost na toj
ravni ništa ne znače. To su eto dva djelića znanja na kojima se mora zasnivati
država. Tvoja demokrati ja je apsolutna laž, tvoje bratstvo među ljudima je čista
neistina ako ga primijeniš izvan matematičke apstrakcije. Svi smo u početku pili
mlijeko, svi jedemo hljeb i meso, svi želimo da vozimo kola, u tome leži početak i
kraj bratstva među ljudima. Ali, nema jednakosti.
– Ali ja lično u svojoj suštini ni najmanje ne marim za jednakost sa bilo kojim
čovjekom ili ženom. U duhu, ja sam odvojen od drugih kao zvijezda od zvijezde i
različit ne samo po kvalitetu nego i po kvantitetu. Na tome zasnujte državu. Jedan
čovjek nije ništa bolji od drugoga, ne zbog toga što su oni jednaki, nego zbog toga
što su u biti drugačiji, ne postoji način da se oni usporede. Onoga časa kad počneš
da uspoređuješ, jedan čovjek se pokazuje kao mnogo bolji od drugoga, sva
nejednakost koju možeš zamisliti je tu prirodna. Hoću da svaki čovjek ima svoj
dio u dobrima svijeta kako bih mogao da se otarasim njegove nametljivosti, kako
bih mogao da mu kažem: „Sad imaš što želiš, dobio si svoj dio svjetskog blaga, i
sad me, ti oblaporna budalo, ostavi na miru”.
Hermiona ga je gledala razroko. Osjećao je kako emitira valove otrovne
mržnje i gnušanja prema svemu što je on rekao. Njena mržnja i gnušanje bile su
snažne i mračne dinamičke sile koje dolaze iz podsvijesti; njegove su riječi
odzvanjale u njenom nesvjesnom biću; svjesno, ona je, tako reći, bila gluha, uopće
ih nije čula.
– To zvuči kao megalomanija, Ruperte – reče Džerald dobroćudno.
Hermiona ispusti neobičan, groktav zvuk. Birkin se povuče.

89
 – Da, pa neka bude tako – reče iznenada; ton je bio potpuno iščezao iz
njegovog glasa, onaj njegov uporni ton koji je nemilice rušio sve pred sobom. Reče
to i ode.
Ali je kasnije osjećao blagu grizu savjesti. Bio je žestok, previše surov prema
sirotoj Hermioni. Želio je da joj pruži zadovoljštinu, da izgladi spor. Povrijedio ju
je. Bio je zlopamtilo. Želio je da ponovo s njom uspostavi dobre odnose.
Otišao je u njen budoar, zabačenu prostranu sobu ušuškanu jastucima. Sjedila
je za stolom i pisala pisma. Podigla je lice odsutno kad je ušao i pratila pogledom
kako ide prema sofi i sjeda. Onda je ponovo spustila pogled na papir pred sobom.
On podiže neku debelu knjigu koju je ona ranije čitala i udubi se u njen
sadržaj. Leđa su mu bila okrenuta prema Hermioni. Nije mogla da nastavi sa
pismima. Čitav njen um je bio u kaotičnom stanju. Pomračenje se spuštalo na
njega i ona se borila svim silama da stekne vlast nad svojom voljom, kao što se
plivač bori sa vrtlogom u rijeci. Ali, usprkos naporima, vrtlog ju je vukao naniže,
mrak se na nju spuštao, osjećala se kao da joj je srce zahvatio požar. Užasna
napetost je postajala sve jača, bila je to najgroznija agonija, kao da ste zazidani.
A onda je shvatila da je njegovo prisustvo zid; njegovo prisustvo je razara. Ako
se ne oslobodi, umrijet će najužasnijom smrću, zazidana u užasu. A on je zid. Ona
mora srušiti zid; mora slomiti njega prije nego se sama slomi. Mora ukloniti
užasnu prepreku koja se zove on, Birkin, koji je zakrčio i posljednji izlaz u njenom
životu. To se mora učiniti, u protivnom će propasti na najgrozniji način.
Užasni grčevi su mučili njeno tijelo, poput električnih šokova, kao da ju je
pokosio elektricitet visokog napona. Bila je svjesna da on mimo sjedi na sofi, ta
neizrecivo zlokobna smetnja, bila je svjesna njegovih povijenih leđa, njegovog
zatiljka, i to prisustvo je prekrivalo mrakom njen um, zaustavljalo joj dah.
A onda odjednom užasno sladostrasno uzbuđenje prostruja kroz njene ruke:
kucnuo je čas ispunjenja njene priželjkivane naslade. Ruke su joj drhtale i
istovremeno bile jake, neizmjerno i neodoljivo jake. O, kakva radost, kakva snaga,
kakav delirijum zadovoljstva. Najzad će sebi priuštiti vrhunac sladostrasnog
zanosa. Trenutak ekstaze dolazi. Cepteći od straha, shvatila je da je sad sve na
njoj, da dugo priželjkivani trenutak blaženstva od nje zavisi. Njena se ruka sklopi
oko divine plave kugle lapis lazulija koja joj je služila kao pritiskivao za papir na
stolu. Digla se nečujno obrćući kuglu u ruci. Srce joj je bilo poput čekića u grudima
i gorjelo plamenom čiste nesvjesne ekstaze. Prišla mu je i stala iznad njega u
zanosu, a on je, kao začaran, bio potpuno nesvjestan što se oko njega zbiva.
A onda u hipu, u plamenu koji je prožeo rij eno tijelo poput tečne munje,
ispunjavajući je neizrecivim zadovoljstvom, ona zamahnu kuglom izrađenom od
dragog kamena i svom snagom tresnu ga njome po glavi. Ali njeni prsti, koji su
bili između kugle i glave, ublažiše udarac. No, bez obzira na to, njegova glava
klonu na sto, na kome se nalazila knjiga; kamena kugla skliznu na stranu, preko
uha. Bio je to paroksizam čistog blaženstva za nju, pokrenut oštrim bolom u
lijenim prstima. Ali, nekako nije bio potpun. Podiže ruku da udari još jednom,
pravo u glavu koja je ležala onesviještena na stolu. Mora je smrskati, ta se glava
mora smrskati prije nego ekstaza prođe, da bi se njena želja ispunila potpuno i
90
zauvijek. Hiljadu života i hiljadu smrti ne znače više ništa; ona živi samo za
ispunjenje ove savršene ekstaze.
Ali više nije bila hitra; kretala se sporo i nesigurno. A njega je probudio snažan
duh, prisilio ga da podigne lice i da je pogleda. Ruka joj je bila u zamahu, ruka
koja je držala lapis lazuli. Bila je to njena lijeva ruka; on sa užasom shvati da je
ona ljevoruka. Brzim pokretom je sklonio glavu pod debeli tom Tukidida26 da bi
samo tren kasnije na njega pao udarac; bio je tako jak da mu je gotovo slomio vrat.
Bio je uzdrman, ali ne i uplašen. Okrećući se da bi se našao licem u lice s njom,
on preturi sto i izmače nekoliko koraka. Bio je smožden. Činilo mu se da je
smrskan u paramparčad, kao zgažena čaša. Pa ipak, pokreti su mu bili usklađeni
i jasni; duša mu je bila cijela i spremna na sve.
– Ne, nećeš, Hermiona – reče on dubokim glasom. – Neću ti dozvoliti.
Vidio ju je kako stoji, onako visoka, blijeda kao smrt, napeta, sa kamenom
kuglom čvrsto stisnutom u ruci.
– Skloni se i pusti me da odem – reče on prilazeći joj.
Kao da je neka nevidljiva ruka sprečava, ona uzmače, zureći u njega bez ikakve
promjene, slična palom anđelu koji nastoji da mu se suprotstavi.
– Ne vrijedi – reče kad je prošao pored nje. – Nisam ja taj koji će da umre.
Čuješ li?
Izlazio je licem okrenut prema njoj, kako ga ne bi ponovo udarila. Držao ju je
stalno na oku, znajući da ona neće moći da se makne dok je gleda. I tako je on
umakao, a ona ostala stojeći kao kip.
Ostala je savršeno ukočena u stojećem stavu, u kome je već dugo bila. Onda je
nekako do te turala do kauča i zaspala teškim snom. Kad se probudila, sjetila se
što je učinila, ali joj se činilo da je uradila samo ono što bi svaka žena učinila zbog
toga što ju je mučio. Ona se ne kaje. Zna da je, duhovno, u pravu. U svojoj
besprijekornoj čistoći učinila je ono što je morala. U pravu je, čista je. Na njenom
licu se ustali zanesen, izopačen, gotovo religiozan izraz.
Iako su mu pokreti bili savršeno usklađeni, Birkin je u polusvjesnom stanju
izišao iz kuće i preko parka zamakao u otvorenu prirodu, u bregove. Vedri sunčani
dan je potisnuto naoblačenje i kiša je počela da pada. Odlutao je u jednu udaljenu
dolinu obraslu ljeskovim grmljem, sa mnoštvom cvjetova i busenjem vrijeska, a
šipražje mladog zimzelenog drveća je rastvaralo mekane vršike. Svuda uokolo je
bilo prilično mokro, čulo se žuborenje potoka u dubokom usjeku doline koja je
bila sumorna, ili se njemu tako činilo. Bilo mu je jasno da ne može povratiti svijest,
da se kreće u nekoj vrsti tame.
Pa ipak, on je nešto htio. Bio je sretan na vlažnoj padini brijega koja je bila
mračna i obrasla žbunjem i cvjetovima. Htio je da ih sve dodirne, da se zasiti
dodirujući ih. Zbacio je sa sebe odjeću i sjeo potpuno go među busenje jagorčevine
koju je milovao stopalima, koljenima, tijelom, rukama sve do pazuha, ležao je i
puštao da jagorčevina dodirne njegov stomak i grudi. O kako je to bio suptilan
dodir, prohladan i mekan, po čitavom tijelu; nježan i blag kao milovanje

26
Tukidid (oko 455 - oko 396 p. n. e.) – Grčki povjesničar iz Atine. Opisao peloponeski rat.
91
povjetarca, upijao se u svaku poru njegovog tijela prožimajući ga do srži svojom
svježinom.
Ali jagorčevina je previše mekana. Išao je kroz visoku travu do čestara mladih
borova koji nisu bili viši od čovjeka. Njihove meke oštre vršike su ga šibale dok se
probijao kroz čestar stresajući male hladne pljuskove kapi na njegov trbuh i šibale
ga po slabinama bokorima mekano-oštrih iglica. Nagazio je na čkalj koji ga je
žestoko ubo, premda podnošljivo, jer su mu pokreti bili oprezni i mekani. Legao
je i valjao se među ljepljivim mladim zumbulima. Ležao je na trbuhu i prekrio leđa
pregrštima fine mokre trave, mekane poput daha, mekše li ljepše od dodira bilo
koje žene, a onda je ustao i nabasao na žive oštre čekinje borovog granja, da bi
samo tren kasnije osjetio bičevanje ljeskovog šiblja po ramenima koja su bridjela.
Potom je obgrlio stablo srebrne breze, osjetio njenu glatku koru, njenu tvrdoću na
grudima, o to je veoma dobro i veoma prijatno. Ništa drugo ne bi moglo da
zamijeni taj osjećaj, ništa ga ne bi zadovoljilo kao hladnoća i svježina vegetacije
koja je prelazila u njegovu krv. O, kako je bio sretan što postoji ova divna, nježna,
osjećajna vegetacija koja ga je očekivala kao što je i on očekivao nju! O, kako ga je
ispunjavala sreća i zadovoljstvo što se preselio iz carstva ljudi u carstvo biljaka.
Dok se brisao maramicom, mislio je na Hermionu i njen udarac. Osjećao je
bol u glavi iznad lijevog uha. Ali, na koncu konca, zar je to važno? Kakve važnosti
može imati Hermiona, kakve važnosti imaju ljudi uopće? Tu je ta savršena
prohladna samoća, tako prijatna i svježa i djevičanski nedirnuta. O, zaista je
napravio grdnu grešku kad je mislio da su mu potrebni ljudi, kad je mislio da mu
je potrebna žena. Nije mu potrebna žena, ni najmanje mu nije potrebna. Lišće i
jagorčevina i drveće, biljke su zaista divne i svježe i poželjne, one su probudile
njegovu krv i obogatile ga. Sad je beskrajno bogatiji i, o, tako sretan.
Hermiona je bila u pravu što je htjela da ga ubije, što on ima s njom? Zašto bi
se pretvarao da ima bilo što s ljudima? Tu je njegov svijet; on ne želi nikoga i ništa,
osim ovu divnu, nježnu, osjećajnu vegetaciju i sebe, svoje sopstveno živo biće.
Pa ipak, trebalo se vratiti u svijet. To je istina. Ali, to nije važno; čovjek svakako
zna gdje pripada. To je njegovo mjesto, njegovo bračno mjesto. Svijet je
beznačajan.
Uspeo se uz strmu padinu i ostavio za sobom dolinu pitajući se da li je sišao s
uma. Ali, ako jeste, više je volio svoje sopstveno ludilo od regularnog duševnog
zdravlja. Radovao se svom ludilu, bio je slobodan. Nije više želio ono staro
duševno zdravlje koje mu je postalo tako odvratno. Radovao se novoosnovanom
svijetu njegova ludila. Bilo je tako svježe i tako nježno i zadovoljavajuće.
Što se tiče izvjesnog bola koji je istovremeno osjećao, u duši, to su samo ostaci
stare etike koji su zapovijedali čovjeku da se drži čovječanstva. Dosta mu je stare
etike, dosta mu je ljudskog bića, dosta mu je čovječanstva. Sad voli meku
vegetaciju, koja je svježa i savršena. Zanemarit će stari bol, odbacit će staru etiku,
bit će slobodan u svom novom stanju.
Bio je svjestan bola u glavi koji je svakog časa postajao sve nepodnošljiviji. Sad
je išao putem do najbliže stanice. Padala je kiša a on nije imao šešira na glavi. Ali,
danas ima mnogo ćaknutih koji idu bez šešira po kiši.
92
 Pa ipak, pitao se koliko je ona podmukla potištenost u srcu posljedica straha
da ga je neko vidio nagog kako leži na cvijeću i travi. O, kako se plašio
čovječanstva, drugih ljudi. Rastao je taj strah do užasa, do neke vrste strave iz
sinova, taj njegov strah da ga je neko vidio i posmatrao što radi. O, kako bi bilo
divno na pustom ostrvu, kao Aleksandar Selkerk27, samo sa životinjama i
drvećem; bio bi slobodan i radostan, ne bi bilo te podmukle potištenosti i sumnje.
Mogao bi voljeti vegetaciju i biti sretan ne sumnjičeći sebe samog.
Biće bolje da pošalje Hermioni neku obavijest, možda će se sekirati za njega,
a on ne bi želio da nosi to breme. I tako, on joj je na stanici javio:
„Ići ću u grad. Ne želim da se vratim u Bredalbi za sada. Ali, sve je u redu. Ne
bih želio da misliš da si me udarila, ni najmanje. Reci ostalima da se prosto radi o
mom hiru. Imala si pravo što si me udarila, jer znam da si htjela. I tako, sad je
kraj.”
U vozu mu je, međutim, pozlilo. Svaki je pokret predstavljao nesnosan bol i
stvarno mu je bilo zlo. Iskobeljao se iz stanice i ušao u taksi pipajući put, stepenicu
po stepenicu, kao slijepac koji se drži na nogama samo zahvaljujući nejasnom
osjećanju da to mora po svaku cijenu izvesti.
Bio je bolestan sedmicu ili dvije, ali nije obavijestio Hermionu i ona je mislila
da je samo mrzovoljan. Došlo je do potpunog otuđenja među njima. Ona je postala
zanesena, ogrezla u svoje ubjeđenje ekskluzivne pravednosti. Uživala je u svom
samopoštovanju i živjela od njega, uvjerena da je jedino njen duh pravedan i
ispravan.

27
Alexander Selkirk (1676-1721), škotski mornar. Nakon svađe sa kapetanom iskrcao se na pusto ostrvo u
južnom Pacifiku, gdje je ostao od 1704-1709. godine. Prototip Robinsona Krusoa.
93
 GLAVA DEVETA
UGLJENA PRAŠINA
Idući kući iz škole, Brengvenove su se popodne spuštale niz padinu između
živopisnih kućica Vili Grina, a onda su stigle na prelaz preko pruge. Branik je bio
spušten, jer se rudarski voz približavao. Čule su malu lokomotivu kako promuklo
stenje dok je oprezno prolazila kroz usjek. Jednonogi čovjek u maloj signalnoj
kućici pored pruge virio je iz svoje sigurnosti, kao rak samac iz puževe školjke.
Dok su djevojke čekale, Džerald Krič dokasa na prelaz na doratastoj arapskoj
bedeviji. Jahao je dobro i lagano, zadovoljan delikatnim podrhtavanjem stvorenja
među svojim koljenima. A izgledao je, bar u Gudruninim očima, veoma živopisno
dok je udobno sjedio na vitkoj doratastoj kobili čiji je dugi rep plivao kroz vazduh.
Pozdravio ih je i prišao prelazu da čeka da se rampa podigne; gledao je niz prugu
očekujući voz. Usprkos svom ironičnom osmijehu na račun njegove živopisnosti,
Gudruna ga je sa zadovoljstvom posmatrala. Bio je dobro građen i opušten,
njegovo preplanulo lice isticalo je svijetloplave čekinjaste brkove, a njegove plave
oči su bile pune oštre svjetlosti dok je gledao u daljinu.
Lokomotiva je sporo brektala kroz usjek, nevidljiva. Taj zvuk se nije dopadao
kobili. Počela je da se trza, kao da joj ta nepoznata buka nanosi bol. Ali, Džerald
je čvrsto držao dizgine i vratio je na rampu. Oštri dah zadihane lokomotive ju je
sve više uznemiravao. Oštri udari nepoznate buke koji su se ponavljali probijali su
kroz nju i ona je počela da se trese od straha. Odskakala je ispred rampe poput
oslobođene opruge. Na Džeraldovom licu se pojavi svijetao, napola nasmijan izraz
i on je vrati nazad.
Buka je sve glasnije odzvanjala zrakom, mala lokomotiva sa bučnom
klipnjačom pojavi se na prelazu dižući zaglušujuću buku. Bedevija odskoči kao
kap vode od vrelog željeza. Ursula i Gudruna se pribiše uz živicu, uplašene. Ali,
Džerald je bio na kobili i natjerao je da se poslušno vrati natrag. Činilo se kao da
on magnetski tone u nju i da može lako da je vrati protiv njene volje.
– Budala – povika Ursula. – Zašto ne ode s konjem negdje na zaklonjeno
mjesto dok voz prođe?
Gudruna je gledala širom otvorenim začaranim očima. A on je sjedio u sedlu
sjajan i uporan; krotio je razdraženu kobilu koja se propinjala i skakala u stranu
kao vjetar, a ipak nije mogla da skoči van domašaja njegove volje ni da pobjegne
od ludog kloparanja i užasne buke koja je odjekivala kroz njenu glavu, dok su
vagoni polako lupkali, teško, zastrašujuće, jedan za drugim, preko šina na prelazu.
Lokomotiva, kao da je htjela da pokaže sve svoje mogućnosti, pritište kočnice
i vagoni naletješe jedan na drugi udarajući u željezne odbojnike proizvodeći zvuk
sličan nekom groznom cimbalu; buka se sve više približavala prelazu u užasno
škripavim sudarima. Kobila zinu i prope se na zadnje noge polako, kao da ju je
podigao vjetar strave i užasa. Grčila se uzmičući od željezne grdosije i djevojke se
pribiše jedna uz drugu iz straha da će kobila pasti natrag na njih. Ali jahač se naže
naprijed, na licu mu je sijao izraz ukočenog zadovoljstva, povrati je na zemlju i
94
stade je tjerati da se vrati na biljeg. Ali, alko je pritisak njegove prinude bio snažan,
ni odbijanje njenog bezumnog užasa da se pokori nije bilo ništa slabije; ono ju je
bacalo dalje od pruge; vrtjela se u krug na zadnjim nogama, kao da ju je zahvatio
kovitlac tornada. Taj prizor kod Gudrune izazva bolnu vrtoglavicu, koja joj je,
činilo se, zahvatila i samo srce.
– Ne, ne, pusti, pusti, budalo, budalo! – vikala je Ursula iz sve snage, potpuno
van sebe. I Gudruna ju je mrzila zbog toga što je izgubila kontrolu nad sobom. Bilo
joj je nepodnošljivo što je Ursulin glas tako jak i ogoljen.
Crte na Džeraldovom licu postadoše oštre. Upio se u leđa kobile kao oštrica
koja siječe do srži i prinudi je da se povrati na biljeg. Frktala je teško dahćući,
nozdrve su joj bile dva široka vrela otvora, čeljusti rastvorene, oči divlje. Bio je to
mučan prizor. Ali on je ostajao na njoj, krajnje napregnut, sa bezobzirnošću
mehaničkog stroja, oštar poput mača koji se usijeca u nju. I on i kobila su se kupali
u znoju od napora. Pa, ipak, na licu mu je vladao mir poput zrake zimskog sunca.
U međuvremenu beskonačni vagoni su kloparali sporo se vukući jedan za
drugim, jedan za drugim, kao odvratni san koji nema kraja. Vezni lanci su zveckali
i cviljeli zavisno od zategnutosti između vagona; sad se kobila trzala i odskakivala
mehanički, pod njenu kožu više nije moglo straha, a jahač ju je imao u svojoj vlasti,
kopita su se nasumice i patetično ritala, a jahač ju je čvrsto držao među nogama i
savlađivao je, gotovo kao dio svoje vlastite prirode.
– Ona krvari! Ona krvari! – vikala je Ursula, bjesomučna od protivljenja i
mržnje prema Džeraldu. Samo ga je ona savršeno pronikla svojim otvorenim
protivljenjem.
Gudruna poblijedje kao krpa kad ugleda tanke brazde krvi kako se slivaju niz
slabine kobile. A onda se mamuza zari u samu ranu, nemilosrdno je razdirući i
Gudruni se svijet okrenu oko glave i pretvori u mračno ništavilo; ona više ništa
nije znala.
Kad se oporavila, bila je mirna i hladna, bez ikakvih osjećanja. Vagoni su i
dalje kloparali, a jahač i bedevija su se još nosili. Ali, ona je bila savršeno hladna i
izdvojena; više ništa nije osjećala prema njima. Bila je savršeno tvrda, i hladna, i
ravnodušna.
Ukazao se vrh sprovodničke kućice na jednom od vagona, kloparanje je
jenjavalo, javljala se nada da će nepodnošljiva buka popustiti. Teško dahtanje
poluonesviještene kobile postalo je automatsko; jahač se, bar je tako izgledalo,
samozadovoljno odmara, sjajne i besprijekorno čiste volje.
Vagon sa sprovodničkom kućicom naiđe i prođe polako; stražar je sve vrijeme
tupo zurio u prizor na prelazu. Gledajući čovjeka u zatvorenom vagonu, Gudruna
je taj prizor doživjela spektakularno, kao izoliran i trenutan, kao viziju izoliranu u
vječnosti.
Za vozom koji se udaljavao ostajala je divna, blagorodna tišina. O, kako je
tišina prijatna. Ursula je sa mržnjom posmatrala odbojnike na vagonima koji su
se sa daljinom smanjivali. Čuvar pruge je stajao na vratima svoje kućice spreman
da podigne rampu. Ali Gudruna iznenada jurnu naprijed, pred kobilu koja se još
borila, zbaci rezu i rastavi branike bacajući pola rampe prema čuvaru i trčeći sa
95
drugom polovinom naprijed. Džerald iznenada popusti kobili dizgine i ona se baci
naprijed, malo je nedostajalo do Gudrune. Nije se bojala. Kad je skrenuo kobilinu
glavu u stranu, Gudruna ispusti čudan visok vrisak, sličan kliktanju galeba, ili
vrisku vještice.
– Rekla bih da ste oholi.
Riječi su bile jasno artikulirane. Naginjući se u stranu na svom
razgoropađenom četveronošcu, čovjek je pogleda iznenađeno, zadivljeno. Onda
su kobiline potkovice tri puta odjeknule na željezničkim pragovima, kao na
bubnju, da bi se već sljedećeg trena konj i konjanik, poput opruge koja nejednako
odskakuje, počeli da odmiču uz put.
Djevojke su ih gledale kako odmiču. Čuvar je šepao gegajući se i dobujući
svojom drvenom nogom po pragovima sve dok nije ponovo sastavio vratnice
rampe. A onda se neočekivano obrati djevojkama:
– Sjajan konjanik, kuda taj naumi, stići će; ništa ga neće spriječiti.
– Da – reče Ursula svojim uzrujanim glasom. – Ali, zašto se s konjem nije
sklonio s prelaza dok voz prođe. Za mene je on budala i razmetljivac. Što on misli,
da je ljudski mučiti konja? I konj je živi stvor. Zbog čega bi ga neko kinjio i
zlostavljao?
Poslije kraće pauze čuvar značajno uvrnu glavom, rekavši:
– Da, ljepšu kobilicu nikad nisam vidio, divno malo stvorenje. Njegov otac
nikad ne bi mogao tako postupati sa nekom životinjom, garantiram, nikad.
Džerald Krič i njegov otac se razlikuju kao dan i noć; dva različita čovjeka, dvije
različite naravi.
Ursula se prva javi poslije nekoliko trenutaka napregnute tišine.
– Ali, zašto to on čini? – povika ona. – Zbog čega? Da li misli da je sila dok
kinji jedno osjetljivo biće, deset puta osjetljivije od njega?
Ponovo zavlada tišina puna iščekivanja. Onda čuvar uvrnu glavom kao i ranije,
kao da ne želi ništa reći, premda su i njegove misli bile obuzete istim pitanjem.
– Mislim da mora da dresira kobilu da podnosi sve – reče on. – Čistokrvna
arapska pasmina; nije to pasmina na koju smo navikli kod nas; drugačija sorta od
naše skroz-naskroz. Kažu da ju je dobavio iz Carigrada.
– Ne bih se čudila! – povika Ursula. – Bolje bi uradio da ju je ostavio Turcima;
sigurna sam da bi oni prema njoj postupali kudikamo pristojnije.
Čovjek zamače u kućicu da popije svoju šalicu čaja, a djevojke nastaviše niz
stazu koja je bila prekrivena dubokom mekom crnom prašinom. Gudruna je bila
kao ošamućena malopređašnjim prizorom kraj rampe kada se tijelo svemoćnog
jahača usijecalo u ustreptalo tijelo kobile dovodeći je pod punu kontrolu; i sad su
joj pred očima snažne nepobjedive butine plavog čovjeka koje stežu drhtavo tijelo
kobile prisiljavajući ga da mu se preda; to je neka vrsta mekane bijele magnetske
dominacije koja izbija iz prepona i bedara i gležnjeva jahača i opasuje mekokrvnu
životinju do potpunog podčinjavanja, užas.
S lijeve strane puta kojim su djevojke išle nalazio se rudnik uglja sa
kranovima, tornjevima i velikim gomilama jalovine; željeznica sa vagonima koji
96
su stajali davala je dolini izgled luke, koja je ispresijecana gustom mrežom
kolosijeka.
U blizini drugog prelaza u nivou koji je išao preko velikog broja sjajnih
kolosijeka nalazila se rudarska farma sa velikim okruglim globusom od gvožđa,
bačeni bojler, ogroman i zarđao i savršeno okrugao stajao je tiho u jarku pored
puta. Kokoši su kljucale pored njega, pilići su se klatili na koritu pokušavajući da
piju, pliske su prelijetale između vagana u oba smjera: jedne su išle na vodu, a
druge s vode.
Na drugoj strani širokog prelaza nalazila se gomila blijedosivog kamena za
opravku puteva i neka zaprežna kola pored kojih je bio čovjek srednjih godina sa
širokim zulufima i nagnut nad ašov razgovarao sa mladićem u kamašnama koji je
stajao pored konjske glave. Oba su bila okrenuta prema prelazu.
Vidjeli su djevojke dok su bile dosta daleko; dvije male sjajne prilike na
ustreptaloj svjetlosti popodneva, u veselim ljetnim haljinama. Ursula je imala na
sebi narandžasti pleteni džemper, a Gudruna blijedožuti. Ursula je nosila žute
čarape boje kanarinca, a Gudruna svijetloroze. Djevojke su se ljeskale u pokretu
preko prostranog željezničkog prelaza: bijelo i narandžasto i žuto i ružičasto
ljeskanje preko vrelog svijeta zasićenog ugljenom prašinom.
Dva čovjeka su stajala sasvim mimo na pripeci i uživala u prizoru. Stariji je bio
mali rastom, energičan čovjek srednjih godina i tvrdog lica; mlađi je bio nadničar
od dvadeset tri ili tu negdje. Mimo su stajali promatrajući približavanje sestara.
Gledali su kako se primiču i prelaze i zamiču niz prašnjavi put sa rudarskim
stanovima, sa jedne, i mladim žitom prekrivenim slojem ugljene prašine, sa druge
strane.
Stariji čovjek sa velikim i širokim zulufima šeretski reče mlađemu:
– Pošto li je ta, što veliš, a? Igra, zar ne?
– Koja? – pitao je mladić gorljivo, smijući se.
– Ona u crljenim čarapama. Kako ti se čini? Dao bi joj, majke mi, sedmičnu
plaću za pet minuta. Crko, kad ne bi.
Mladić se glasno smijao.
– Tvoja gospoja bi te propisno sredila – reče ovaj.
Gudruna se okrenu i ošinu ih pogledom; oni su za nju bili mračni tipovi dok
su onako stajali i posmatrali ih pored gomile blijedosive šljake. Gnušala se čovjeka
sa velikim širokim zulufima oko lica.
– Ti si prva klasa, da znaš da jesi! – dobaci joj čovjek sa daljine.
– Misliš da bi vrijedila sedmične zarade? – reče mlađi čovjek zamišljeno.
– Ma što, vrijedi li? Neka me đavo nosi, ako joj je ne bi ovaj čas do.
Mlađi čovjek je gledao za Gudrunom i Ursulom hladno, kao da hoće da
izračuna što bi tu moglo biti vrijedno njegove sedmične zarade. Poče da vrti
glavom sumnjičavo:
– Ne – reče on. – Ne vrijedi sedmične zarade.
– Ne vrijedi? – reče stariji. – Bog me ubio ako joj je iz ovih stopa ne bi dao.
Rekavši to, nastavi da baca šljaku u kola.
97
 Djevojke su se spuštale između kuća sa krovovima od škriljaca i potamnjelim
zidovima od cigle. Teški zlatni sjaj skorog zalaska ležao je na rudarskoj oblasti i
ružnoća prelivena ljepotom djelovala je poput narkotika na čula. Na puteve
prekrivene omom ugljenom prašinom, bogata sunčeva svjetlost je padala toplije,
teže, na ovu bezobličnu gnusnu prljavštinu, poput magične čarolije, iz zažarenog
smiraja dana.
– Ovo mjesto ima neku zloćudnu ljepotu – reče Gudruna, očigledno pateći
zbog opčinjenosti. – Zar ne osjećaš neku tešku vrelu privlačnost ovog mjesta. Ja
osjećam. I to me omamljuje.
Prolazile su između blokova rudarskih kuća. U crnim dvorištima mogao se
vidjeti poneki rudar kako se umiva na otvorenom u toplo predvečerje, go do pasa,
puštajući da mu komotne pantalone od moleskina gotovo sasvim spadnu. Rudari
koji su se već oprali čučali su leđima oslonjeni na zid i razgovarali i ću tali uživajući
u pukom fizičkom blagostanju; umorni, predavali su se slastima počinka. Njihovi
glasovi su bili jaki, a njihov priprosti govor je milovao krv. Dok je slušala kako
razgovaraju, Gudruna je imala osjećaj kao da se odjednom našla u zagrljaju nekog
nadničara; u zraku se osjećao miris muškaraca, sjajne kolosalnosti fizičkog rada i
muškosti izlučene u vazduh. Ali, takva je bila atmosfera u čitavoj oblasti, pa zbog
toga njeni stanovnici to nisu primjećivali.
Za Gudrunu je to, međutim, bio moćan, premda i prilično odvratan osjećaj.
Nikad neće znati zašto je Beldover tako potpuno drugačiji od Londona i juga, zašto
su osjećanja ovdje drugačija, zašto izgleda da čovjek živi u drugačijoj sferi. Sad je
shvatila da je ovo svijet moćnih ljudi iz podzemlja koji provode najveći dio svog
vremena u mraku. U njihovim glasovima se osjećala sladostrasna renesansa tame,
snažnog opasnog podzemlja, bezumnog i neljudskog. Oni su joj također ličili na
neobične mašine, teške, podzemne. Sladostrašće je kao ta mašinerija: hladno,
gvozdeno.
Svako je veče bilo isto dok se vraćala kući; činilo joj se da se kreću kroz val
razorne snage koji se pokrenuo iz hiljada snažnih podzemnih,
poluautomatiziranih rudara i koji obuzima mozaik i srce budeći u njoj neke stidne
želje i gotovo bludnu okorjelost.
Obuzela ju je nostalgija prema tome mjestu. Mrzila ga je, znala je kako je
odsječeno, kako je gnusno i stravično bezumno. Ponekad je zamahivala krilima
kao nova Dafne28, pretvarajući se ne u drvo, nego u mašinu. No, usprkos tome,
obuzimala ju je nostalgija. Nastojala je da se što je mogućno više dovede u sklad
sa klimom mjesta, čeznula je da dobije njegovo priznanje.
Uveče ju je nešto vuklo na glavnu ulicu grada, koji je bio nestvaran i ružan, a
ipak ispunjen potentnom atmosferom intenzivne mračne i okorjele čulnosti.
Uvijek i svuda uokolo nalazili su se rudari. Kretali su se sa svojim čudnim
narušenim dostojanstvom, posjedovali su izvjesnu ljepotu i neprirodni mir u
držanju; u njihovim licima je bilo polovične zanesenosti i rezignacije. Pripadali su
drugom svijetu, imali neobičan sjaj; njihovi glasovi su bili prožeti nepodnošljivo

28
Dafne, kćerka rijeke Peneus u koju se zaljubio Apolon. Dafne se obratila bogovima za pomoć i oni su je
pretvorili u lovorovo drvo.
98
dubokom rezonancom, poput brujanja mašina, a ta ju je muzika više
raspamećivala od muzike sirena u drevnoj davnini.
Kao i svaka druga priprosta djevojka, Gudruna je petkom uveče izlazila u
šetnju po maloj pijaci. Petkom rudari primaju sedmičnu zaradu, pa je petak veče
pijačno veče. Sve djevojke su u šetnji, svi ljudi su vani, u kupovini sa ženama, ili
na okupu sa društvom. Pločnici se miljama u nedogled crne od ljudi koji vrve na
pijacu, koja se nalazi na vijencu brijega; glavna ulica Beldovera je pravi mravinjak
od uzavrelog mnoštva ljudi i žena.
Bilo je mračno, ali je na pijaci bilo vruće od mnoštva petrolejskih buktinja koje
su bacale crvenkastu svjetlost na ozbiljna lica žena-kupaca i blijeda, odsutna lica
ljudi. Vazduh je ispunjen glasovima uličnih prodavača i ljudi koji su razgovarali;
ogromne bujice naroda su se kretale pločnicima prema prenapučenoj pijaci.
Radnje su bile blještavo osvijetljene, pune žena, dok su ljudi ostajali na ulici,
većinom rudari raznih godina. Novac se rasipnički trošio.
Zaprežna kola su se s mukom probijala kroz gomilu. Morala su se zaustaviti;
vozač je bio prinuđen da viče i moli sve dok mu gusta rulja nije načinila put. Svuda
uokolo, mladići iz prigradskih naselja pokušavali su da stupe u razgovor sa
djevojkama stojeći na putu, na uglovima, na trgu. Vrata gostionica su bila
otvorena, ispunjena blještavom svjetlošću; ljudi su ulazili i izlazili u neprekidnoj
rijeci, dozivali se, prelazili ulicu da se sastanu, stajali u grupicama i krugovima i
raspravljali, beskrajno raspravljali. Razgovor, brujanje, povici, poluilegalno
rudarsko i političko prepiranje bez kraja i konca vibriralo je u zraku poput
škripave mašinerije. Ti glasovi su dovodili Gudrunu gotovo do gubitka svijesti
pokrećući u njoj čudan, nostalgičan bol žudnje, gotovo nešto demonsko, što se
nikad neće ostvariti.
Kao bilo koja djevojka iz ovog kraja, Gudruna je špartala gore-dolje, gore-dolje
nekih dvjesta blistavih koraka po pločniku u neposrednoj blizini pijace. Znala je
da je to vulgarno, njeni roditelji to nikad ne bi dozvolili, ali nju je spopala
nostalgija, morala je izaći među svijet. Ponekad je išla u bioskop sjedeći među
klipanima, bitangama i odurnim zvekanima. Nisu joj bili po volji, ali ipak osjećala
je da mora sjediti među njima.
I kao svaka obična cura, našla je „mladića”. Bio je to jedan elektrotehničar;
jedan od onih koji su dovedeni po Džeraldovoj novoj šemi. Bio je ozbiljan, bistar
mlad čovjek, naučnik sa velikim interesom za sociologiju. Živio je sam, u
iznajmljenom stanu u Vili Grinu. Bio je džentlmen sa dosta pristojnim prihodima.
Njegova je gazdarica širila glasine o njemu; hoće veliko drveno bure u spavaćoj
sobi, i svaki put kad dođe s posla hoće da mu se u sobu donose kante i kante vode
da se kupa, a onda oblači čistu košulju i donje rublje svaki dan, i čiste svilene
čarape; izbirljiv i cjepidlaka u pogledu lične higijene, ali u svakom drugom
pogledu sasvim običan i skroman mladić.
Gudruna je sve to znala. Kuća Brengvenovih je bila jedna od onih u koju su
torokanja i ogovaranja ulazila prirodno i neminovno. Palmer je najprije bio
Ursulin prijatelj. Ali na njegovom blijedom, elegantnom i ozbiljnom licu čitala se
ista nostalgija koju je i Gudruna osjećala. I on osjeća potrebu da šparta gore-dolje

99
petkom uveče. I tako, šetao je sa Gudrunom, pa se među njima razvilo
prijateljstvo. Ali, on nije bio zaljubljen u Gudrunu; on je, zapravo, htio Ursulu, ali
iz nekog neobičnog razloga ništa nije moglo da se dogodi između nje i njega. Volio
je da bude u Gudruninoj blizini, imali su srodne duše, ali to je bilo sve. A ni ona
nije gajila stvarna osjećanja prema njemu. Bio je naučnik; morao je imati ženu
kao oslonac. Ali, u stvari, on je bio bezličan, imao je finoću neke elegantne mašine.
Bio je previše hladan, previše destruktivan da bi istinski mario za žene, previše
veliki egoist. Ljudi su ga polarizirali: individualno, on ih se gnušao, prezirao ih; u
masi, oni su ga opčinjavali, kao što su ga i mašine opčinjavale. Oni su za njega
nova vrsta mašinerije, samo što su računski neiskazivi.
I tako Gudruna i Palmer su špartali ulicom zajedno, ili su išli u bioskop. A
njegovo dugo, blijedo, prilično elegantno lice blještalo je kad bi pravio zajedljive
primjedbe. Tu su, dakle, bili njih dvoje: u jednom smislu dvoje kicoša, u drugom,
dvije jedinke koje apsolutno prianjaju uz ljude, zasićeni izvitoperenim rudarima.
U dušama svih, činilo se, ista tajna djeluje, u Gudruninoj, u Palmerovoj, u dušama
mladih dripaca, ili sablasnih sredovječnih ljudi. Svi imaju tajni osjećaj moći i
neizrecive destruktivnosti i neke kobne polučvrstine, to jest iscrvotočene volje.
Ponekad bi se Gudruna prenula i sve vidjela sa strane, kako tone i propada. A
onda bi je ispunio bijes prezira i gnjeva. Osjećala je kako tone u mase, kako se
srozala, i postala kao i oni i tada je gubila dah. Gušila se. Spremala se za let,
grozničavo se bacala na posao. Ali, brzo bi se umorila i pustila da sve ide po
starom. Lijek je tražila u prirodi, u zatamnjenoj veličanstvenoj prirodi. I čarolija
bi opet počela da djeluje.

100
 GLAVA DESETA
BLOK ZA SKICIRANJE
Jednog jutra sestre su skicirale pored jezera Vili voter, na udaljenom kraju.
Gudruna je ođšljapkala do pjeskovitog plićaka i sjedila poput pripadnika
budističke religije, zureći ukočeno u vodene biljke koje su bujno rasle iz mulja
pored obala. Ono što je vidjela bio je mulj, mekani, meckavi, vodnjikavi mulj; iz
njegove trule hladnoće dizale su se vodene biljke, Sočne i hladne i mesnate, veoma
prave i nabrekle, sa listovima koji su rasti pod pravim uglom, tamnocrveni,
tamnozeleni, sa tamnopurpurnim i brončanim mrljama. Ali, ona je osjećala
njihovu nabreklu, mesnatu strukturu kao u čulnoj viziji; znala je kako se dižu iz
mulja, znala kako rastu iz sebe, kako stoje ukočene i sočne na zraku.
Ursula je posmatrala leptirove, kojih je bilo na desetine pored vode, male
plave koji odjednom zalepršaju odnekud pravo u život-dragulj, pa jednog velikog
crno-crvenog, koji je stajao na cvijetu i opijeno disao svojim velikim krilima
udišući čisto etersku sunčevu svjetlost, pa dva bijela, koji su salijetali jedan
drugoga igrajući se nisko u zraku; oko njih se uhvatio oreol. Kad bi se približili
tumbajući se u zraku, postajali su vazdušasti, slični narandžastim treptajima od
kojih je i sačinjen oreol oko njih. Ursula ustade i udalji se nesvjesno, poput
leptirova.
Zanesena promicanjem u tajnu bujanja vodenih biljaka, Gudruna je povijeno
čučala u plićaku i crtala ne dižući glave, a onda je nesvjesno, zaneseno, zurila u
čvrste, gole, sočne izdanke. Noge su joj bile bose, a šešir joj je bio na suprotnoj
obali.
Iz zanosa je prenu šum vesala. Pogledala je oko sebe. Ugledala je čamac sa
velikim japanskim suncobranom i čovjeka u bijelom koji je veslao, žena je bila
Hermiona, a muškarac Džerald. Odmah je znala. Obuze je jak frisson29 iščekivanja
izazvan električnim vibracijama u njenim krvnim sudovima; bile su to snažne
vibracije, znatno snažnije od onih što uvijek tiho bruje u atmosferi Beldovera.
Džerald je za nju utočište iz kaljuge blijedih podzemnih automatiziranih
rudara. On je rastao iz mulja. On je gospodar. Vidjela je njegova leđa, pokrete
njegovih leđnih mišića i bijelih slabina, ali, zapravo, nije gledala slabine nego
bjelinu koju je, činilo se, obuhvatao dok je naginjući se naprijed veslao. Kao da se
nečemu klanja. Njegova blještava svijetla kosa ličila je na nebeski elektricitet.
– Eno Gudrune – doprije do nje Hermionin glas jasno odzvanjajući iznad
vode. – Idemo da razgovaramo s njom. Nemaš ništa protiv?
Džerald se okrenu i vidje djevojku koja je stajala pored ruba vode i gledala.
Magnetski usmjeri čamac prema njoj, ne misleći na nju. U njegovom svijetu, u
njegovom svjesnom svijetu, ona je bila niko i ništa. Znao je da Hermiona uživa u
čudnom zadovoljstvu da ruši sve socijalne razlike, bar prividno, i on joj je to
dopuštao.

29
Frisson (francuski) – jeza, drhtavica.
101
 – Kako si, Gudruna? – pjevala je Hermiona obraćajući joj se „na ti”, što je bilo
u modi. – što radiš?
– Kako si ti, Hermiona? Eto, skicirala sam.
– Zaista? – čamac se približavao sve dok kljun nije zastrugao po žalu. – Mogu
li vidjeti? Tako bih voljela da vidim tvoj crtež.
Ko bi mogao odoljeti da joj ne da kad Hermiona nešto poželi?
– Pa – reče Gudruna oklijevajući jer nije voljela da pokazuje svoje nedovršene
radove – nema tu ničeg ni najmanje zanimljivog.
– Neće biti. Ali, daj da pogledam, molim te.
Gudruna ispruži blok za skiciran je, a Džerald ruku sa čamca da ga dohvati. I
dok je ispružao ruku da uzme blok, sjeti se Gudruninih riječi što mu ih je prilikom
posljednjeg susreta uputila, sjeti se i toga kako se njeno lice bilo podiglo prema
njemu dok je on jahao na usplahirenoj kobili.
Pojačan ponos prostruja njegovim nervima; osjećao je da je na neki način ima
u svojoj vlasti. Razmjena osjećanja među njima bila je snažna i tekla nezavisno od
svijesti.
Gudruna je kao opčinjena bila svjesna njegovog tijela koje se protezalo i
nadolazilo poput plamena elbinske vatre, naginjući se prema njoj, sa rukom
ispruženom pravo naprijed, koja je bila jedra kao izdanak vodene biljke. Njeno
sladostrasno pronicanje u njegovu bit sledilo joj je krv u žilama, svijest joj se
pomrači i zamrije. A on se savršeno klatio na vodi, poput fosforescentnog odsjaja
na talasu. Osvrnu se na čamac. Malo se udaljio od obale i on podiže veslo da ga
povrati; izuzetno zadovoljstvo izazvano polaganim obuzdavanjem čamca u
muljevitoj vodi koja se meko pokoravala njegovom veslu bilo je potpuno kao
nesvijest.
– To je, dakle, ono što si radila – reče Hermiona gledajući ispitivački biljke i
uspoređujući ih sa Gudruninim crtežom. Gudruna je pogledom pratila kretanje
Hermioninog dugog ispruženog prsta. – To li je to? – pitala je Hermiona
iznuđujući potvrdu.
– Da – reče Gudruna automatski, ne unoseći se.
– Da vidim – reče Džerald ispružajući ruku. Ali, Hermiona ga je ignorirala;
što on ima da traži dok ona ne završi. Ali, i njegova je volja bila neustrašiva i
nepokolebljiva kao i njena i tjerala ga da se ispruži sve dok nije dohvatio blok. Mali
udar, čitava mala oluja negodovanja nesvjesno uzdrma Hermionu. Ona ispusti
blok u času kad ga on još nije bio sasvim uzeo i crtanka skliznu pored boka čamca
u vodu.
– Eto! – pjevala je Hermiona sa prizvukom zlobnog likovanja. – Tako mi je
žao, užasno mi je žao! Zar nisi mogao da uhvatiš blok, Džeralde?
Posljednje riječi su izgovorene sa prizvukom zabrinutog izrugivanja koje u
Džeraldovim venama podstaknu tananu mržnju prema njoj. On se naže preko
čamca i pruži ruku da dohvati blok. Osjećao je da je zauzeo smiješan položaj
izlažući bijele slabine pogledima obiju djevojaka.

102
 – To nema nikakve važnosti – doprije jaki zvonki Gudrunin glas. Činilo se da
ga je dirnula. Ali on se još više nagnuo i čamac se naglo zaljulja. Hermiona je,
međutim, ostala nepomična. On uhvati blok pod vodom i iznese ga dok je iz njega
curio mlaz vode.
– Užasno mi je žao, zaista užasno žalim – ponovi Hermiona. – Na žalost, ja
snosim svu krivicu za ono što se desilo.
– Nema nikakvog značaja, stvarno, uvjeravam vas, ni najmanje nije važno –
reče Gudruna glasno, naglašavajući svaku riječ dok joj je lice bila oblila tamna
rumen. I ona nestrpljivo ispruži ruku prema mokrom bloku, da okonča scenu.
Džerald joj ga dade. Nije sasvim vladao sobom.
– Užasno mi je žao – ponavljala je Hermiona sve dok Džerald i Gudruna nisu
pozelenjeli od bijesa. – Zar se baš ništa ne može poduzeti?
– U kom smislu? – pitala je Gudruna sa hladnom ironijom.
– Zar ne možemo spasiti crteže?
Nastupila je kratka pauza, u kojoj je Gudruna ispoljila odbojnost prema
Hermioninoj upornosti.
– Uvjeravam vas – reče Gudruna sa upečatljivom jasnoćom – crtežima se
ništa nije desilo; ostali su kakvi su i bili, što se mene tiče. Potrebni su mi samo kao
predložak.
– Ali, zar ti ne bih mogla dati novi blok? željela bih da mi to omogućiš. Zaista
mi je istinski žao. Osjećam da za sve ja snosim krivicu.
– Koliko sam ja mogla da vidim – reče Gudruna – ti ni najmanje nisi kriva.
Ako neko treba da snosi krivicu, onda je to isključivo gospodin Krič. Ali čitava
stvar je savršeno beznačajna i smiješno je poklanjati joj bilo kakvu pažnju.
Džerald je pomno promatrao Gudrunu dok je odbijala Hermionu. Bilo je neke
hladne snage u njoj. Pronicljivost sa kojom ju je posmatrao graničila se sa
vidovitošću. Vidio ju je kao opasnog neprijateljski raspoloženog duha koji ima
sposobnost da ostane neumanjen i neukroćen. Njen duh je bio tako uglađen a
geste tako savršeno usklađene.
– Strašno mi je drago ako nema velike štete – reče on.
Ona ga je pogledala svojim finim plavim očima i uspjela da prenese signal
direktno u njegov duh, kako ona kaže, dok joj je glas odzvanjao intimnošću,
postajući gotovo razmažen dok se obraćao izravno njemu:
– Naravno da nema nikakve štete, ni najmanje.
Uspostavljena je veza između njih dvoje posredstvom toga bloka za skiciranje
i njenog tona. Ona je svojim tonom jasno stavila do znanja da su njih dvoje istog
kova, on i ona, da pripadaju nekoj vrsti dijaboličnog slobodnog zidarstva. Od sada,
znala je, ona ima vlast nad njim. Gdje god da se susretnu, biće tajno ujedinjeni.
On će biti nemoćan u njenom društvu. Njena duša je likovala.
– Do viđenja! Drago mi je što mi praštaš! Do viđenja! – Hermiona je otpjevala
svoje do viđenja i mahnula rukom. Džerald automatski uze veslo i odgurnu čamac.
Ali, sve vrijeme je gledao Gudrunu sa treperavim, tanano nasmijanim divljenjem
u očima, a ona je stajala na sprudu i mahala mokrim blokom. Onda se okrenula
103
zanemarivši čamac koji se udaljavao. Ali, Džerald se nekoliko puta okrenuo dok je
veslao i, ne znajući što radi, zadivljeno je gledao.
– Zar ne idemo suviše lijevo? – pjevala je Hermiona sjedeći potpuno
zaboravljena pod suncobranom živih boja.
Džerald se nijemo osvrnu sa veslima u zraku i pogleda u Sunce.
– Mislim da imamo dobar pravac – reče on dobroćudno i ponovo poče da vesla
ne misleći što radi. Hermiona ga je u tom času užasno mrzila zbog njegove
dobroćudne zaboravnosti: bila je otpisana, nikako nije mogla da zauzme
nadmoćan stav prema njemu, koji je ranije bio prirodna stvar.

104
 GLAVA JEDANAESTA
OSTRVO
U međuvremenu Ursula je ostavila jezero Vili voter i uputila se duž malog
bistrog potoka. Popodne je bilo ispunjeno pjesmom ševa. Na padinama okupanim
u suncu osjećalo se prigušeno tinjanje žutike. Pored vode je vidjela nekoliko
cvjetova nezaboravka. Svuda se osjećala razbuđenost i blistavost prirode.
Lutala je odsutno pored i preko potoka. Htjela je da stigne do ustave za mlin.
Velika vodenica je napuštena, izuzev kuhinje gdje živi jedan radnik sa ženom.
Prošla je kroz prazno dvorište i kroz pustoš bašte i popela se na nasip ustave. Kad
se popela na vrh da vidi kadifastu površinu vještačkog jezera, primijetila je na
obali čovjeka koji je nešto petljao i krpario oko dugog čuna. Bio je to Birkin, koji
je nešto rezao testerom a onda zakucavao čekićem.
Stajala je na ustavi i gledala ga. Nije bio svjestan njenog prisustva. Činilo se
da je potpuno zaokupljen poslom poput neke divlje životinje: aktivan i napregnut.
Osjećala je da treba da ode; nije mu potrebna. Činilo joj se da je previše zauzet. A
nije joj se dalo da ode. Uputila se duž nasipa i odučila da šeta dok je on ne ugleda.
Nije dugo čekala. Onog časa kad ju je ugledao, ostavio je alat i pošao joj u
susret govoreći:
– Kako ste? Pokušavam da začepim čun da voda u njega ne prodire. Recite mi
što vi mislite jesam li to dobro uradio?
Išla je s njim prema čunu.
– Vi ste kćerka svoga oca, pa ćete moći da mi kažete jesam li to dobro uradio...
– Da sam kći svoga oca, u to sumnje nema – reče ona bojeći se da će morati
da ocjenjuje. – Ali se ne razumijem u zanat drvodjelje. Čini mi se da je u redu, što
vi kažete?
– Da, i meni se čini. Nadam se da me neće povući na dno, to je sve. Pa da se i
to desi, što smeta? Opet bih isplivao. Hoćete li mi pomoći da ga spustim u vodu?
Udruženim snagama prevrnuli su čun i sad je plivao na vodi.
– Sad ću ga isprobati – reče. – A vi gledajte što će se desiti. Ako ne potone,
povest ću vas tamo do ostrva.
– Biće mi milo – gledala je ona zabrinuto.
Jezero nije bilo tako malo; imalo je savršeni mir i tamni sjaj dubokih voda. Tu
su bila i dva ostrvceta obrasla grmljem, a bilo je i nekoliko stabala prema središtu.
Birkin se odgurnuo i nespretno mijenjao smjer čuna. Srećom, čun je išao niz
vjetar, pa je mogao da se uhvati za vrbovu granu i da izađe na ostrvo.
– Prilično zaraslo – reče on gledajući unutrašnjost. – Ali simpatično. Doći ću
da vas prevezem. Čun ne pušta mnogo.
Uskoro je ponovo bio s njom i ona uđe u vlažni čamac.
– Bez brige, prenijet će nas – reče i ponovo poče da manevrira prema ostrvu.

105
 Pristali su pod jednu vrbu. Ona se malo ustezala pred džunglicom bujnog
rastinja koje je neprijatno zaudaralo na kukutu i strupnika. Ali, on je želio da
istražuje to rastinje.
– Pokosit ću ovo – rekao je – a onda će biti romantično kao na ostrvu Pavla i
Virginije.
– Da, ovdje bi se mogli priređivati divni piknici u stilu Vatoa30 – reče Ursula
oduševljeno.
Njegovo se lice smrači.
– Ne želim ovdje nikakve vatoovske piknike – reče.
– Samo vašu Virginiju – smijala mu se ona.
– Virginija je dovoljna. Ne, ni nju ne želim.
Ursula ga usredsređeno pogleda. Nije ga vidjela od Bredalbija. Bio je veoma
mršav i iscrpljen sa svetinjskim izrazom na licu.
– Bili ste bolesni? – pitala je prilično suzdržano.
– Da – odgovori on hladno.
Sjeli su pod vrbu i posmatrali jezero iz svog skrovišta na ostrvcetu.
– Jeste li se bili uplašili? – pitala ga je.
– Čega? – pitao je on, okrećući oči prema njoj da je pogleda. Nešto u njemu,
neljudsko i preispoljno, uznemiravalo ju je i izbacivalo iz njenog uobičajenog
raspoloženja.
– Mora da je strašno biti ozbiljno bolestan, zar ne? – reče ona.
– Nije prijatno – reče on. – Da li se čovjek boji smrti ili ne, nikad nisam mogao
da dokučim. U jednom raspoloženju ni najmanje, u drugom veoma.
– Ali, da li zbog toga osjećate stid? Mislim da se čovjek užasno stidi; biti
bolestan, to je užasno poniženje, zar i vi ne mislite tako?
Razmišljao je neko vrijeme.
– Možda. Premda čovjek uvijek zna da život nije u redu, od samog početka. U
tome je poniženje. Ne vidim da bolest ima velikog značaja kad to znate. Čovjek je
bolestan zbog toga što ne živi na pravi način, što ne može da živi. Nemogućnost
da živi čini čovjeka bolesnim, i ponižava ga.
– Ali, zar vama ne polazi za rukom da živite? – pitala je gotovo mu se
podsmjehujući.
– Što? Pa da; ne polazi mi za rukom da iskoristim moje dane; čini mi se da
stalno udaram nosom u prazan zid pred sobom.
Ursula se nasmija. Bila je prestravljena, a ona se uvijek smije kad se uplaši
pretvarajući se da je bezbrižna.
– Jadni vaš nos! – reče gledajući crte njegova lica.
– Nije čudo što je ružan – odgovori on.

30
Vato (Jean Antoine Watteau, 1684-1721), francuski slikar, slavan po slikama na kojima su prikazane
elegantne zabave mladih zaljubljenih parova po parkovima.
106
 Šutjela je neko vrijeme boreći se sa svojom vlastitom samoobmanom. Ona je
posjedovala instinkt samoobmanjivanja.
– Ali, ja jesam sretna; mislim da je život strašno veseo – reče ona.
– Dobro – odgovori on sa hladnom ravnodušnošću.
Ona zavuče ruku u džep i izvadi parče papira u koji je bila umotana čokolada
i poče da pravi čamac. Promatrao ju je odsutno. Bilo je nečeg neobično patetičnog
i nježnog u njenim hitrim vršcima prstiju koji su bili nemirni, zapravo povrijeđeni.
– Ja uživam u stvarima. A vi? – pitala je.
– O, da! Ali me dovodi do bijesa što ne mogu da dosegnem u stvarno rastući
dio sebe. Osjećam da sam sputan i uprljan i da ne mogu da stignem bilo gdje
izravno. Ne znam, zapravo, što da radim. Čovjek mora negdje nešto činiti.
– Zašto biste morali uvijek biti zauzeti čineći nešto? – uzvrati ona. – To je tako
plebejski. Mislim da je mnogo bolje biti patricijski raspoložen i ne činiti ništa nego
samo biti ono što jesi, kao cvijet koji hoda.
– Slažem se – reče on – pod uvjetom da se čovjek razvio u cvijet. Ali, ja ne
mogu da natjeram svoj cvijet da razvije latice. Ili ga je nešto zatrlo u pupoljku, ili
su ga nagrdili insekti, ili mu je nedostajalo životnih sokova. Neka je proklet! To i
nije pupoljak; to je svežanj oprečnosti!
Opet se ona glasino nasmija. On je tako uznemiren i ozlojeđen. Ali ona je
zabrinuta i zbunjena. Kako da se čovjek iskobelja? U svakom slučaju, mora da
postoji neki izlaz.
Vladala je tišina koja joj je tjerala suze na oči. Uze još jedan papir od čokolade
i poče da savija čamac.
– Ali zašto – nastavi ona – nema cvjetanja, zašto ljudski život danas nema
dostojanstva?
– Čitava ta ideja je mrtva. Čovječanstvo je samo po sebi u stvari, suho i
iscrvotočeno. Bezbroj ljudskih bića visi na žbunju, izgleda vrlo lijepo i ružičasto,
to su vaši zdravi mladići i djevojke. Ali, oni su zapravo jabuke Sodome, plodovi
Mrtvog mora, jabuke žuči. Nije istina da oni imaju bilo kakvog značaja; njihova
utroba je puna gorkog pokvarenog pepela.
– Ali postoje dobri ljudi – protestirala je ona.
– Dobri za današnji život. Ali, čovječanstvo je suho drvo prekriveno finim
sjajnim čemerom ljudi.
Ursula nije mogla da se ne ukruti na ove riječi; bile su previše slikovite i
konačne. Ali je u isto vrijeme željela i da čuje nastavak.
– Ako je tako, zbog čega je tako? – reče ona neprijateljski. Oni su tjerali jedno
drugo u opoziciju.
Nastupila je duga pauza. Glas mu je postao zagrijan i veoma jedak. Ursula je
bila uznemirena i ošamućena; oboje su bili zaboravili na sve osim na svoju vlastitu
uronjenost.
– Pretpostavimo da svi griješe, u čemu ste vi u pravu? – povika ona. – U čemu
ste bolji od ostalih?

107
 – Ja? Ja nisam u pravu – odgovori on u istom tonu. – U najmanju ruku, u
pravu sam bar utoliko što to znam. Prezirem ono što sam po vanjskom izgledu.
Gnušam se sebe kao ljudskog bića. Čovječanstvo je ogromna zbirna laž, a ogromna
laž je manje od male istine. Čovječanstvo je manje, kudikamo manje od pojedinca,
jer pojedinac može ponekad biti sposoban za istinu, a čovječanstvo je drvo laži.
Pričaju kako je ljubav najveća stvar, neprekidno to ponavljaju, odvratni lažovi, a
pogledajte ih samo što rade! Pogledajte sve te milione ljudi koji svakog minuta
ponavljaju da je ljubav najveća, i da je milosrđe najveće, a vidite što rade sve
vrijeme. Po njihovim djelima ćete ih poznati i vidjet ćete da su zaista prljavi lažovi
koji se ne usuđuju da stoje iza svojih djela, a još manje iza svojih riječi.
– Ali – reče Ursula tužno – to ne mijenja istinu da je ljubav najveća, što
kažete? Ono što čine ne umanjuje istinu onoga što čine, je li tako?
– Mijenja je, i to potpuno, jer kad bi ono što govore bila istina, oni ne bi mogli
a da je ne ispune. Ali oni lažu čim zinu, od laži im se svijest pomutila i sad ništa
ne čine nego jure po svijetu i lažu s nožem u ruci, spremni da zakolju svakoga ko
posumnja u njihove laži. Reći da je ljubav najveća, laž je. Mogli biste isto tako reći
da je mržnja najveća, pošto su suprotnosti uvijek u ravnoteži. Ono što ljudi žele
jeste mržnja i ništa nego mržnja. I dobijaju je umjesto pravičnosti i ljubavi. Oni se
pomoću nitroglicerina čiste od ljubavi, svi koliko ih ima. Ono što ubija jeste laž.
Ako hoćemo mržnju: imajmo je; smrt, ubistvo, mučenje, nasilno razaranje:
imajmo ih, ali ne u ime ljubavi. Ali, ja se užasavam čovječanstva; kamo sreće da
bude zbrisano sa lica zemlje. Moglo bi da leti u zrak i ne bi bilo apsolutno nikakvog
gubitka kad bi sva ljudska bića sutra iščezla. Stvarnost bi ostala nedirnuta, štaviše,
bila bi bolja. Istinsko drvo života bi se oslobodilo najneprijatnije, najpokvarenije
ljetine plodova Mrtvog mora, nepodnošljivog tereta bezbroj ljudskih utvara,
beskrajnog tereta moralnih laži.
– Tako; vi biste da svi ljudi na svijetu budu uništeni? – reče Ursula.
– Zaista bih.
– I očistili biste svijet od ljudi?
– Da, naravno. Zar i vi sami ne nalazite da je to divna, čista misao: svijet
očišćen od ljudi, samo nepogažena trava i zec koji čuči sa podignutim prednjim
nogama.
Prijatna iskrenost u njegovom glasu prisili Ursulu da razmisli o svom stavu. I
zaista, jeste privlačan: čist, krasan, bezljudni svijet. To je stvarno poželjno. Njeno
srce se kolebalo i likovalo. Pa ipak, nije bila zadovoljna njim.
– Ali – protivila se – i vi sami biste bili mrtvi, što biste imali od toga?
– Glavačke bih se bacio u smrt kad bih znao da će sa zemlje nestati svi ljudi.
To je najljepša, najslobodoumnija misao. U tom slučaju više nikad ne bi bilo
stvoreno još neko čovječanstvo koje bi zagađivalo vasionu.
– Ne – reče Ursula. – Ne bi bilo ničega.
– Što? Ničega? Samo zbog toga što je čovječanstvo zbrisano? Vi laskate sebi.
Bilo bi svega.
– Ali kako, alko nema ljudi?

108
 – Zar mislite da stvaranje zavisi od čovjeka? Jednostavno ne zavisi. Postoji
drveće i trava i ptice. Više mi se dopada da zamišljam ševu kako se u zoru diže u
bezljudnom svijetu. Čovjek je greška; mora da ide. Postoji trava i zečevi i zmije i
nevidljivi bogovi, zapravo anđeli koji se slobodno kreću kad im ne smeta prljavo
čovječanstvo, i dobri čistokrvni demoni: veoma lijepo.
Sviđalo se Ursuli to što je govorio, veoma joj se dopadalo kao fantazija.
Naravno, to je samo prijatna fantazija. Znala je da čovječanstvo ne može da
iščezne na tako čist i prikladan način. Ono treba još da pređe dug put, dug i
naporan put. Njena suptilna ženska, demonska, duša je to odlično znala.
O, kad bi čovjek bio zbrisan sa zemlje, stvaranje bi se tako prekrasno odvijalo,
sa novim početkom, bezljudnim. Čovjek je jedna od grešaka stvaranja, kao i
ihtiosaurusi. Kad bi ga samo opet nestalo, zamislite kako bi se divne stvari pojavile
iz oslobođenih dana, bile bi to stvari stvorene u vatri.
– Ali, čovjeka nikad neće nestati – povika ona sa potajnim dijaboličkim
znanjem užasa i upornosti čovjekovog opstanka. – S njim će i svijeta nestati.
– O, ne – odgovori on – nije tako. Vjerujem u ponosne anđele i demone koji
su naši prethodnici. Oni će nas uništiti zato što nismo dovoljno ponosni.
Ihtiosaurusi nisu bili dovoljno ponosni: puzili su i teturali kao mi. A osim toga,
pogledajte cvjetove zove i zvončića: oni su znak da se čisto stvaranje događa, pa
čak i leptira. Ali čovječanstvo nikad ne stiže dalje od faze gusjenice; ono se raspada
u fazi larve; ono nikad neće dobiti krila. To je antistvaranje, kao što je i pavijan.
Ursula ga je gledala dok je govorio, činilo joj se da u njemu cijelo vrijeme
bjesni neki nestrpljivi gnjev, a da se istovremeno zabavlja i ispoljava krajnju
toleranciju. Ono u što je ona sumnjala bila je njegova tolerancija a ne gnjev.
Vidjela je da on sve vrijeme, usprkos sebi, pokušava da spasi svijet. I to saznanje,
koje je donekle tješilo njeno srce malim samozadovoljstvom i stalnošću,
odjednom je ispuni oštrim prezirom i mržnjom. Ona ga je htjela za sebe, Salvator
Mundi31 joj nije bio potreban. Nije podnosila ono nešto razliveno i opšte u njemu.
Om bi se ponašao na isti način, govorio bi iste stvari, davao bi se na isti način bilo
kome i svakome ko mu se obrati. To je nisko, to je prikriveni oblik prostitucije za
nju.
– Ali – reče ona – vi vjerujete u individualnu ljubav iako ne vjerujete u ljubav
prema čovječanstvu?
– Ne vjerujem u ljubav uopće, to jest, nimalo više nego u mržnju, ili patnju.
Ljubav je samo jedna od emocija, kao i sve ostale; ona je sasvim u redu dok je
osjećate. Ali, ne vidim kako ona može postati apsolut. Ona je samo dio
međuljudskih odnosa i ništa više. Zašto bi se od čovjeka tražilo da uvijek, osjeća
ljubav ako se od njega ne traži da uvijek osjeća tugu, ili daleku radost, to mi nikako
nije jasno. Ljubav nije desideratum32, ona je prosto emocija koju čovjek osjeća ili
ne osjeća, zavisno od okolnosti.

31
Salvator Mundi (latinski) – Spasitelj svijeta.
32
Desideratum (latinski) – želja za ispunjenje, nešto što je potrebno a nedostaje.
109
 – Zbog čega onda uopće marite za ljude – pitala je – ako ne vjerujete u ljubav?
Zbog čega se sekirate za čovječanstvo?
– Zbog čega? Zbog toga što ne mogu da se otrgnem od njega.
– Zbog toga što ga volite – bila je uporna.
– Ako ga volim – reče on – to je moja bolest.
– Ali to je bolest od koje ne želite da se izliječite – reče ona sa hladnim
podsmijehom.
Sad je šutio; osjećao je da ona nastoji da ga uvrijedi.
– Ako ne vjerujete u ljubav, u što vjerujete? – pitala je rugajući mu se. – Samo
u kraj svijeta, i u travu?
Počeo je da se osjeća kao budala.
– Vjerujem u nevidljive bogove – reče.
– I ni u što drugo? Vi ne vjerujete ni u što vidljivo osim u travu i ptice? Vaš
svijet je bijedna predstava.
– Može biti – reče on hladno i superiorno; sad je bio uvrijeđen, na licu mu se
pojavi izraz nepodnošljive nadmoćnosti. Povlačio se u sebe.
Ursula ga je mrzila. Ali, je, također. Osjećala da je nešto izgubila. Posmatrala
ga je dok je sjedio pogubljeno na obali jezera. Bilo je u njemu izvjesne cjepidlačke
uštogljenosti svojstvene nastavnicima nedjeljne škole: Odvratni cjepidlaka. Pa
ipak, crte njegovog lica i stas bili su istovremeno veoma privlačni nudeći osjećaj
slobode; oblik njegovih obrva, brade, cjelokupnog tjelesnog držanja i stasa
privlačio ju je, bilo je u njemu nečeg tako živog usprkos bolesnom izgledu.
Dvojnost osjećanja prema njemu je bila upravo ono što je u njenoj utrobi
pokrenulo suptilnu mržnju prema njemu. Njegova životnost, ta poželjna osobina
tako rijetka kod voljenog muškarca išla je uporedo sa smiješnom niskom maskom
samoodricanja Salvatora Mundi i nastavnika nedjeljne škole, praznoglavog
uobraženka i solitelja pameti najgore vrste.
On ju je pogledao. Vidio je njeno neobično zažareno lice, kao da je iznutra
osvijetljeno nekom moćnom prijatnom vatrom. Duša mu je bila obuzeta
divljenjem. Bila je zapaljena svojom živom vatrom. Obuzet divljenjem i njenom
čistom savršenom privlačnošću, on krenu prema njoj. Sjedila je kao daleka
kraljica, gotovo natprirodna u svom nasmiješenom, žarkom i raskošnom izobilju.
– Što se tiče ljubavi – reče on; njegova svijest se brzo prilagođavala – mi
mrzimo tu riječ zbog toga što smo je vulgarizirali. Treba da bude proskribirana,
zabranjena, tabuisana, da se ne smije izgovoriti dugi niz godina, sve dok o njoj ne
steknemo novu, bolju predstavu. – Među njima je ponovo počeo da plamsa zračak
razumijevanja.
– Ali ona uvijek znači istu stvar – reče ona.
– Ah, nebesa, ne! Neka više ne znači to – povika on. – Neka se stara značenja
izgube.
– Ali, to je još uvijek ljubav – bila je uporna; u očima joj se zrcalila čudna, zla,
žuta svjetlost.
On je oklijevao zbunjeno, povlačeći se.
110
 – Ne – reče – nije. Nikad i nigdje izgovorena na taj način. Nemate pravo da
izgovarate tu riječ. Zabranjujem.
– Moram ostaviti vama da je izvadite iz Arke svečanog Ugovora u pravi čas –
rugala mu se ona.
Opet su se pogledali. Ona odjednom ustade, okrenu mu leđa i ode. On,
također, polako ustade i ode do ruba jezera, gdje čučnu i poče da se nesvjesno igra.
Ubrao je cvijet bijele rade i pustio ga niz vodu; cvijet je plovio kao mali vodeni
ljiljan gledajući svojim malim otvorenim licem u nebo dok mu je stabljika davala
stabilnost. Cvijet se polako okretao sporim derviškim plesom odmičući prema
pučini.
Posmatrao ga je. Onda pusti još jedan, pa još jedan i sjede da ih posmatra
svojim svijetlim zanesenim očima naginjući se iznad vode. Ursula se osvrnu na
njega. Čudan osjećaj prostruja njenim tijelom, kao da se nešto dešava. Bilo je to
potpuno neshvatljivo. Nad njom je uspostavljena neka vrsta kontrole, vlasti. Nije
mogla da shvati. Sve što je mogla bilo je da posmatra male cvjetove bijelih rada
kako se polagano vrte i putuju po tamnoj blještavoj vodi. Mala flotila cvjetova je
izlazila na svjetlost grupica bijelih mrlja u daljim.
– Hajdemo na obalu da ih pratimo, molim vas – reče ona, bojeći se da ostane
i sekundu duže zatočena na ostrvu. I oni se odgurnuše od ostrva i krenuše čunom.
Bilo joj je prijatno kad se ponovo našla na kopnu. Išla je duž obale prema
ustavi. Bijele rade su se bile rasporedile ukrug, mala zračeća stvorenja, kao
ushićenje, kao usklici ushićenja posijani tu i tamo. Zbog čega je uzbuđuju tako
snažno i tako tajanstveno?
– Gledajte – reče on – vaš čamac od papira za čokoladu ih prati, a one su
konvoj valova.
Neke bijele rade su polako plovile prema njoj, oklijevajući, praveći mali
sramežljivi kotiljon na tamnoj bistroj vodi. Njihova vesela, vedra bezazlenost
toliko ju je dirnula da je gotovo briznula u plač.
– Zašto su tako divne? – pitala je. – Zašto mislim da su tako divne?
– Bijele rade su lijepi cvjetovi – reče on. Njen emotivno obojeni ton je izazivao
tjeskobu u Birkinovoj duši.
– Znate da je bijela rada cvast, to je skup cvjetova koji je postao jedan cvijet.
Zar je botaničari ne stavljaju na najviše mjesto na ljestvici razvoja? S pravom,
uvjeren sam.
– Compositae33, da, mislim da ste u pravu – reče Ursula, koja nikad nije bila
sasvim sigurna. Stvari koje je savršeno znala u jednom trenutku postajale su
sasvim neizvjesne u drugom.
– Objasni to tako, dakle – reče on. – Bijela rada je savršena mala demokratija,
pa je, prema tome, najviši od cvjetova, otuda njena dražesnost.
– Ne – povika ona – hiljadu puta ne. Ona nije demokratična.

33
Compositae (latinski) – glavočike, mnogobrojna porodica biljaka sa složenim cvjetovima.
111
 – Nije – priznade on. – To je zlatna rulja proletera okružena prekrasnom
bijelom ogradom besposlenih bogataša.
– O, kako odvratno, kako su grozni ti vaši društveni slojevi – povika ona.
– U pravu ste! To je prosto bijela rada; treba je poštedjeti i ostaviti na miru.
– Ja molim. Neka bude vrani konj bar jednom – reče ona – ako išta na svijetu
za vas može biti vrani konj – dodade ona jetko.
Stajali su na obali zaneseno, kao ošamućeni, stajali su nepomično, jedva u
čistoj svijesti. Mali sukob što se odigrao među njima pocijepao je njihovu svijest i
ostavio ih kao dvije bezlične slijepe sile u dodiru.
Bio je svjestan greške. Htio je nešto reći da pređe na nov, pristupačniji teren.
– Znate li – reče – da sam iznajmio sobe ovdje u vodenici? Zar ne mislite da
bismo se ovdje mogli lijepo provoditi?
– A, zar jeste? – reče ona zanemarujući nagovještaj mogućih intimnosti.
On se odmah ispravi, postade uobičajeno zakopčan.
– Ako ustanovim da mogu živjeti sam – nastavi – potpuno ću napustiti posao.
Ne zanima me više. Ne vjerujem u čovječanstvo, a pretvaram se da sam dio njega.
Ne marim ni ovolicno za društvene ideje prema kojima živim, mrzim umirući
oblik društveno organiziranog čovječanstva; prema tome, raditi u prosvjeti je
puka obmana. Napustit ću je čim budem načisto, možda još sutra, i živjeti sam.
– Imate li dovoljno da možete živjeti? – pitala je Ursula.
– Da. Imam oko četiri stotine funti godišnje. To mi je dovoljno.
– Zašutjeli su.
– Kako stoji stvar sa Hermionom? – pitala je Ursula.
– To je konačno svršeno: čist promašaj, a nikad i nije moglo biti niša drugo.
– Ali, vi se još uvijek poznajete?
– Teško bismo mogli da se pretvaramo da smo stranci, zar ne?
– Nastupi pauza ispunjena tvrdoglavošću.
– Ali zar to nije polovično rješenje? – produži Ursula.
– Ja ne mislim tako – reče on. – Imat ćete priliku da mi kažete da li se varam.
Opet zavlada ćutanje koje je potrajalo nekoliko minuta. On je razmišljao.
– Čovjek mora sve da baci, sve. Da sve pošalje do đavola da bi dobio jednu
jedinu stvar do koje mu je stalo – reče on.
– Koju stvar? – pitala je izazovno.
– Ne znam. Slobodu zajedno – reče on.
Ona je priželjkivala da on kaže „ljubav”.
Začu se rezanje pasa dolje na padini, što ga očito uznemiri. Ona to nije ni
primijetila. Samo joj se učinilo da se on nelagodno osjeća.
– U samoj stvari – reče on prilično tankim glasom – vjerujem da je to
Hermiona sa Džeraldom Kričom stigla. Htjela je da vidi sobe prije nego budu
namještene.

112
 – Znam – reče Ursula. – Pod njenim nadzorom će se vršiti namještanje soba
za vas.
– Vjero valno. Je li to važno?
– O, ne. Mislim da nije – reče Ursula. – Premda je ja lično ne podnosim.
Mislim da je ona utjelovljena laž, ako hoćete da znate vi koji stalno govorite o
lažima. – Onda se malo zamisli, da bi odmah nastavila. – Da, ne želim da ona
namješta vaše sobe, to mi smeta. Smeta mi što joj dopuštate da se muva oko vas.
Šutio je mršteći se.
– Možda – reče. – Ali, ja ne želim da mi ona namješta sobe. I ne držim je ja da
se muva oko mene. Ali, ne mogu da budem grub prema njoj, što kažete? U svakom
slučaju, morat ću da siđem dolje i da se vidim s njima. I vi ćete poći sa mnom, zar
ne?
– Ne mislim da ću – reče ona hladno i neodlučno.
– Nećete? Zašto? Hajdete, molim vas. Dođite da i vama pokažem sobe. Kad
vas molim.

113
 GLAVA DVANAESTA
ZASTIRANJE
Krenuo je niz obalu i ona mu se, iako nerado, pridruži. Uostalom, nije mogla
ni da ostane po strani.
– Mi se već dobro poznajemo, vi i ja – reče on.
Nije odgovorila.
U prostranoj slabo osvijetljenoj vodeničkoj kuhinji nadničareva žena je
piskavim glasom razgovarala sa Hermionom i Džeraldom u stojećem stavu; on u
bijelom, ona u blještavo plavi čas toj haljini od tanke svilene tkanine koja se
neobično presijavala u polumraku kuhinje sa čijih zidova je tuce kanarinaca
pjevalo iz sve snage. Kavezi su bili postavljeni oko malog četvrtastog stražnjeg
prozora odakle je dolazilo sunce, jedna divina zraka koja se cijedila kroz bujno
lišće nekog drveta. Glas gospođe Salmon je škripio na fonu sve glasnijeg cvrkuta
ptica, pa se i glas gospođe Salmon sve više dizao i postajao piskaviji.
– Eto Ruperte – povika Džerald usred opće graje. Užasno se mučio; imao je
preosjetljive uši.
– Uuu, te ptice! Neće vam dati da zborite! – škripala je nadničareva žena sa
izrazom gnušanja na licu. – Pokriću ih.
I ona se razletje po kuhinji bacajući na ovaj kavez pregaču, na onaj krpu od
suđa, na treći kecelju, na četvrti ručnik, stolnjak, štracu.
– A sad prestanite i pustite ljude da umjesto vas govore – reče ona; glas joj je
još uvijek bio previše visok.
Društvo ju je posmatralo; zastrti kavezi iza nje imali su čudan pogrebni izgled.
Ali ispod ručnika i kecelja još uvijek je dopiralo prkosno ćirikanje i neki zvukovi
nalik na klokotanje.
– O, neće vam oni smetati – reče gospođa Salmon umirujući ih. – Sad će oni
zaspati.
– Stvarno? – reče Hermiona učtivo.
– Hoće – reče Džerald. – Oni će automatski zaspati pošto su stekli utisak da
je pala noć.
– Da li se oni daju tako lako prevariti? – povika Ursula.
– O, da – odgovori Džerald. – Zar ne znate priču o Fabru koji je, kad je bio
dječak, stavio glavu kokoške pod krilo i ona istog trena zaspala? To je istina.
– I je li to od njega napravilo prirodnjaka? – pitao je Birkin.
– Vjerojatno – reče Džerald.
U međuvremenu Ursula zaviri pod jedan zastor. U uglu je čučao kanarinac,
šćućuren i paperjast, spreman za spavanje.
– Kako je to smiješno – povika ona. – On stvarno misli da je pala noć! Kakav
apsurd! Zaista, kako se može imati poštovanja prema stvorenju kome se tako lako
može podvaliti?

114
 – Da – reče Hermiona, prilazeći da i ona zaviri pod zastor; stavi ruku na
Ursulin lakat i grleno se nasmija. – Da, zar ne izgleda komično? – pjevušila je. –
Kao blesav muž.
A onda, ruka joj je još uvijek počivala na Ursulinom laktu, povede Ursulu i
obrati joj se svojim blagim pjevušenjem:
– Kako ste stigli ovamo? Vidjeli smo i Gudrunu.
– Došla sam da vidim ustavu – reče Ursula – i našla gospodina Birkina tamo.
– Stvarno? Ovo je prava zemlja Brengvenovih, zar ne?
– I ja sam tako mislila – reče Ursula. – Došla sam ovamo da se sklonim kad
sam vas vidjela dolje na jezeru; upravo iste se otiskivali.
– Stvarno? E, sad smo vam doskočili.
Hermionini očni kapci su se tajanstveno kretali; bilo je zadovoljstva u radu
njenih kapaka, samo što je to nekako bilo prenaglašeno. Uvijek je imala onaj čudni
otkačeni izraz, neprirodan i neobuzdan.
– Htjela sam se vratiti kući – reče Ursula. – Ali, gospodin Birkin me pozvao
da vidim njegove sobe. Zar nije divno ovdje živjeti?
– Da – reče Hermiona odsutno. Onda se okrenu od Ursule i potpuno zaboravi
na nju.
– Kako se osjećaš, Ruperte? – zapjeva Hermiona novim nježnim tonom.
– Vrlo dobro – odgovori on.
– Jesi li se lijepo proveo? – onaj zloslutni otkačeni izraz je treperio na njenom
licu; grčevitim pokretom ona uvuče grudi, kao u zanosu.
– Sasvim – odgovori on.
Hermiona ga je dugo gledala ispod teških omamljenih kapaka.
– I misliš da ćeš ovdje biti sretan? – reče ona najzad.
– Siguran sam da hoću.
– Sigurna sam da ću učiniti sve što mogu – reče nadničareva žena. – A sigurna
sam isto tako da će i naš čo'jek, pa se uzdam da će mu biti ugodno.
Hermiona se okrenu i polako je pogleda.
– Mnogo vam hvala – reče ona i okrenu se od nje. Ponovo je zauzela raniji
položaj i podižući lice prema Birkinu obrati se isključivo njemu:
– Jesi li premjerio sobe?
– Nisam – reče on. – Kipio sam čamac.
– Hoćemo li ih sada premjeriti? – reče ona polagano, uravnoteženo i bezlično.
– Imate li krojački centimetar, gospođo Salmon? – pitao je okrenuvši se
prema ženi.
– Da, gospodine, mislim da će se negdje naći – odgovori žena i odmah poče
da trkelja po jednoj korpi. – Evo ga. Ovo je jedini koji imam. Odgovara li vam?
Hermiona uze centimetar iako je Birkinu bio ponuđen. – Mnogo vam hvala –
reče ona. – Biće sasvim u redu. – Onda se okrenu prema Birkinu i reče – Hoćemo
li taj posao sad obaviti, Ruperte? – Njene je riječi pratila jedna vesela gesta.

115
 – Ali, išta ćemo sa ostalima? Bit će im dosadno – reče on oklijevajući.
– Imate li što protiv – Obrati se Hermiona Ursuli i Džeraldu neodređeno.
– Ni najmanje – odgovoriše oni.
– Koju ćemo sobu prvo? – reče ona okrećući se Birkinu zadržavajući raniju
veselost: sada će imati priliku da nešto radi s njim.
– Idemo redom – reče on.
– Da li da spremim čaj dok vi radite – reče nadničareva žena, također veselo,
jer i ona ima nešto da radi.
– O, da li biste? – reče Hermiona obraćajući joj se sa čudnom gestom
intimnosti i privi je, tako reći, sebi na grudi dok ostali ostadoše po strani. – Bilo
bi mi veoma drago. Gdje ćemo ga popiti?
– Gdje biste vi željeli, ovdje ili napolju na travi?
– Gdje ćemo piti čaj? – Hermiona se obrati društvu pjevajući.
– Na obali vodeničkog jezera. Samo vi spremite čaj, gospođo Salmon, a mi
ćemo nositi suđe – reče Birkin.
– U redu – reče žena zadovoljno.
Društvo krenu niz hodnik u prednju sobu. Bila je prazna, ali čista i sunčana.
Prozor je gledao na zapušteni prednji vrt.
– Ovo je trpezarija – reče Hermiona. – Ovako ćemo je mjeriti, Ruperte; ti idi
tamo...
– Mogu li te ja zamijeniti? – reče Džerald prilazeći da uzme traku.
– Ne, hvala – povika Hermiona saginjući se do zemlje u svojoj svijetloplavoj
haljini od finog svilenog materijala. Za nju je predstavljalo veliku radost da čini
stvari i da upravlja poslom dok Birkin poslušno izvršava njena naređenja. Ursula
i Džerald su gledali. Hermiona je u jednom času mogla imati samo jednoga
sugovornika, dok je sve ostale pretvarala u promatrače; to je bila jedna od njenih
karakternih osobina. To ju je dizalo u vlastitim očima na stepen trijumfa.
Mjerili su i raspravljali u trpezariji i Hermiona je donijela odluku kakav će
podni prekrivač biti. Padala je u čudan grčevit bijes kad bi joj neko protivuriječio.
Birkin joj je uvijek puštao na volju, bar privremeno.
Prešli su u drugu prednju sobu, koja je bila nešto manja.
– Ovo je salon – reče Hermiona. – Ruperte, imam jedan čilim i želim da ga
staviš u ovu sobu. Hoćeš li mi dozvoliti da ti ga dam? Molim te. Želim da ti ga dam.
– Kakav je? – pitao je on nemilosrdno.
– Nisi ga vidio? Uglavnom je ružičastocrven i metalnoplav, srednje plava,
zatim veoma mekana tamnoplava. Mislim da će ti se dopasti, što misliš hoće li?
– Zvuči veoma primamljivo – reče on. – Kakav je, orijentalni? Sa bičevima?
– Da. Perzijski. Napravljen je od kamilje dlake, svilenkast. Mislim da se zove
bergamos, dvanaest puta sedam stopa, što misliš hoće li ti odgovarati?
– Odgovarao bi mi – reče on. – Ali zbog čega bi mi poklanjala svoj skupi tepih?
Meni savršeno odgovara i neki stari oksfordski „turski” tepih.
– Ali, mogu li ti ga pokloniti? Kad te molim, omogući mi to.
116
 – Koliko si ga platila?
Ona ga pogleda i reče:
– Ne sjećam se. Bio je sasvim jeftin.
Sad on pogleda nju; lice mu je bilo ukočeno.
– Neću ga uzeti, Hermiona – reče.
– Dozvoli mi da ga darujem ovoj sobi – reče ona idući prema njemu i
stavljajući svoju ruku na njegovu, oprezno, molećivo. – Bit ću tako razočarana.
– Ti znaš da ne volim da mi poklanjaš stvari – ponovi on bespomoćno.
– Ne želim da ti poklanjam stvari – reče ona nervozno. – Ali, dozvoli mi da ti
taj tepih poklonim.
– U redu – reče. On je bio poražen, a ona je likovala.
Popeli su se na sprat gdje su se nalazile dvije spavaće sobe iznad onih u
prizemlju. Jedna od njih je bila polunamještena; Birkin je, očigledno, u njoj
spavao. Hermiona je hodala po sobi pomno upijajući svaku pojedinost, kao da
upija dokaze o njegovom prisustvu u svakoj beznačajnoj sitnici. Pipala je krevet i
ispitivala kvalitet pokrivača.
– Jesi li siguran da ti je ovdje sasvim udobno? – reče ona ispitujući debljinu
jastuka.
– Savršeno siguran – odgovori on hladno.
– A nije ti bilo hladno? Nemaš jorgan sa navlakom. Sigurna sam da ti je
potreban. Ne smiješ na sebe navaljivati mnogo pokrivača da te guše.
– Naručio sam – reče on. – Dolazi ovih dana.
Premjerali su sobe i zadržavali se na svakoj pojedinosti. Ursula je stajala kraj
prozora i posmatrala ženu koja je nosila čaj na obalu. Hermionino torokanje joj je
bilo odvratno, htjela je da pije čaj, htjela je bilo što samo ne ovaj trvor.
Najzad su se svi popeli uz travnati nasip da piju čaj na travi. Hermiona je
služila čaj. Ignorirala je Ursulu.
Oporavivši se od lošeg raspoloženja, Ursula se obrati Džeraldu:
– Mnogo sam vas mrzila neki dan, gospodine Krič.
– Zbog čega? – pitao je Džerald skrećući pogled malčice u stranu.
– Zbog toga što ste tako rđavo postupali sa vašim konjem. O, zaista sam vas
užasno mrzila.
– Što je radio? – pjevala je Hermiona.
– Natjerao je svog divnog osjetljivog arapskog konja da stoji pod njim na
željezničkom prelazu dok se užasno veliki broj vagona batrgao i kloparao ispred
njega; jadna kobila, bila je potpuno van sebe, u agoniji. Bio je to najužasniji prizor
koji se može zamisliti.
– Zašto si tako postupao, Džeralde? – pitala je Hermiona mimo, upitno.
– Mora naučiti da stoji. Što će mi u ovoj zemlji ako se uplaši i pobjegne svaki
put kad čuje pisak lokomotive?
– Ali, zašto nepotrebno kinjiti? – reče Ursula. – Zašto mora da stoji na rampi
dok svi ti silni vagoni ne protandrču. Mogli ste jednostavno da se sklonite na neko
117
skrovito mjesto i lišiti je toga užasa. Mamuzama ste joj rane načinili na slabinama,
Sva je bila krvava. Bilo je to stravično...
Džerald se ukoči.
– Ja se moram služiti njome – odgovori on. – I ako želim uopće biti siguran u
nju, ona mora da nauči da podnosi buku.
– Ali zašto bi – dočeka Ursula strasno. – Ona je živo biće; zašto bi morala da
podnosi sve, samo zato što to vi tako hoćete. Ona ima isto toliko prava na svoje
biće kao i vi na svoje.
– Tu se ne slažemo – reče Džerald. – Ja smatram da ta kobila stoji meni na
raspolaganju. Ne zato što sam je kupio, već zbog toga što je to prirodan red stvari.
Prirodnije je da čovjek uzme konja i da ga koristi na način koji njemu odgovara
nego da padne na koljena pred njim moleći ga da čini što mu padne na pamet i da
zadovolji svoju divnu prirodu.
Ursula se upravo spremala da nešto kaže kad Hermiona podiže lice i poče
svojim zamišljenim recitativom:
– Mislim, zaista mislim da moramo imati hrabrosti da koristimo život nižih
životinja za zadovoljavanje naših potreba. Mislim da ima nečeg pogrešnog u tome
kad gledamo na svako živo biče kao da se radi o nama. Osjećam da je pogrešno
projicirati naša osjećanja na svako živo biće. To govori o pomanjkanju
sposobnosti razlikovanja, o pomanjkanju kritičnosti...
– Sasvim – reče Birkin oštro. – Nema ništa odvratnije od cmizdravog
pripisivanja ljudskih osjećanja i svijesti životinjama.
– Da – reče Hermiona nestrpljivo – zaista moramo zauzeti stav. Ili ćemo
upotrebljavati životinje, ili će one upotrebljavati nas.
– To je istina. Konj ima volju kao i čovjek, premda nema uma, striktno
govoreći. Ako, dakle, tvoja volja ne gospodari, onda je konj tvoj gospodar, što se
tu može; ne mogu a da ne budem gospodar konju.
– Kad bismo samo naučili kako da se služimo voljom – reče Hermiona – Sve
bismo mogli postići. Volja može sve da izliječi i da svaku stvar postavi na svoje
mjesto. U to sam sigurna, pod uslovom da se na pravi način, inteligentno služimo
voljom.
– Što podrazumijevaš pod služenjem voljom na pravi način? – reče Birkin.
– To sam naučila od jednoga veoma slavnog doktora – reče ona obraćajući se
neodređeno Ursuli i Džeraldu. – On mi je, na primjer, rekao da ako želimo da se
izliječimo od neke rđave navike, moramo sebe prisiliti da svjesno učinimo ono što
inače činimo nesvjesno, po navici, u času kad nemamo potrebu da to učinimo po
navici, i tada će navika iščeznuti.
– Kako to misliš? – reče Džerald.
– Ako grizeš nokte, na primjer. Tada, u trenutku kad ti se ne grizu nokti po
navici, grizi ih, prisili sebe da ih grizeš i vidjet ćeš da je navika pobijeđena.
– Je li to istina? – reče Džerald.

118
 – Da. Ja sam sebe izliječila od mnogih mana. Bila sam čudna i nervozna
djevojka. I tako što sam naučila kako da se služim voljom na pravi način, izliječila
sam se.
Ursula je sve vrijeme gledala Hermionu dok je govorila sporim, nepristranim
a ipak neobično napregnutim glasom. Čudno uzbuđenje prostruja tijelom mlađe
žene. Neka čudna, mračna, konvulzivna snaga se nalazila u Hermioni, fascinantna
i odbojna istovremeno.
– Fatalno je služiti se voljom na taj način – povika Birkin oštro. – Odvratno.
Takva volja predstavlja skarednost.
Hermiona ga je dugo gledala svojim zasjenjenim teškim očima. Lice joj je bilo
mekano i mršavo i blijedo, gotovo fosforescentno; vilica joj je bila suha.
– Uvjerena sam da nije – nastavi ona. Činilo se da uvijek postoji raskorak,
rascjep između onoga što se činilo da osjeća i doživljava, na jednoj strani i onoga
što je stvarno rekla i mislila, na drugoj, činilo se da ona lovi svoje misli po površini
vrtloga svojih kaotičnih crnih emocija i reakcija i Birkin se uvijek gnušao na način
kako ih ona nepogrešivo hvata; njena volja nikad nije zakazala. Glas joj je uvijek
nepristran i napet, savršeno samopouzdan. A ipak je drhtala od osjećaja mučnine,
neke vrste morske bolesti koja je uvijek prijetila da preplavi njen um. A um joj je,
usprkos tome, ostajao nesalomiv; volja joj je uvijek besprijekorno funkcionirala,
što je Birkina dovodilo gotovo do ludila. Ali on se nikad, nikad ne bi usudio da
prekrši njenu volju i da podigne branu njene podsvijesti ispod koje bi se ukazalo
njeno konačno ludilo. Premda joj se uvijek protivio.
– Ali, naravno – reče on Džeraldu – konji nemaju potpunu volju kao ljudska
bića. Konj nema jednu volju. Svaki konj ima, striktno govoreći, dvije volje. Jedna
volja ga tjera da se bez ostatka stavi pod čovjekovu vlast, a druga da bude
slobodan, divlji. Nekad se ove dvije volje sukobljavaju i rvu; ti ćeš to znati ako ti
se ikad desilo da ti se konj otme dok si ga tjerao.
– Osjetio sam kako se konj otrgne dok sam ga tjerao – reče Džerald – ali mi
nije dao do znanja da ima dvije volje; znao sam samo da je uplašen.
Hermiona nije više slušala. Jednostavno se isključila kad je ova tema došla na
red.
– Zašto bi konj želio da se stavi pod čovjekovu vlast? – pitala je Ursula. – To
je meni sasvim nerazumljivo. Ne vjerujem da bi to konj ikada mogao željeti.
– Da, želi. To je posljednji, možda najviši impuls ljubavi: ustupiti svoju volju
višem biću – reče Birkin.
– Kako imate čudne predstave o ljubavi – rugala se Ursula.
– I žena je kao konj: u njoj se stalno bore dvije suprotne volje. Jedna volja je
tjera da se potpuno potčini, a druga da se otrgne i baci svog jahača u provaliju.
– U tom slučaju, ja sam konj koji se otrgao – reče Ursula prasnuvši u smijeh.
– Opasno je krotiti i konje, a kamoli žene – reče Birkin. – Dominantni princip
ima nekoliko izuzetaka.
– što je dobra stvar, također – reče Ursula.
– Sasvim – reče Džerald – Zabavnije je.
119
 Hermiona više nije mogla da trpi. Ustala je i rekla svojim pjevnim glasom:
– Zar nije veče divno? Ponekad me ispunjava tako kolosalno osjećanje ljepote
da jedva mogu da ga podnesem.
Ursula, kojoj se ona obratila, također ustade dirnuta do najdubljih bezličnih
dubina. Birkin joj je izgledao gotovo kao odvratno arogantno čudovište. Šetala je
sa Hermionom duž obale, razgovarale su o lijepim umirujućim stvarima i brale
nježne cvjetove jagorčevine.
– Zar ne biste – reče Ursula Hermioni – željeli haljinu od ovakve žute sa
narandžastim tufnicama, od pamučne tkanine?
– Da – reče Hermiona, zaustavi se i zagleda se u cvijet puštajući da joj misao
dopre do svijesti i da je umiri. – Zar ne bi bila divna? O, kako bih voljela takvu
haljinu.
Okrenu se smiješeći se na Ursulu, osjećajući istinsku naklonost prema njoj.
Ali Džerald je ostao sa Birkinom nastojeći da do dna ispita što to on
podrazumijeva pod dvojnom voljom konja. Plamičak uzbuđenja je treperio na
Džeraldovom licu.
Hermiona i Ursula su lutale zajedno, iznenada ujedinjene u savez duboke
odanosti i bliskosti.
– Zaista ne želim da budem uvučena u ovu kritiku i analizu života. Ja, zapravo,
želim da vidim stvari u njihovoj cjelovitosti sa ljepotom koja im pripada, sa
njihovom prirodnom svetošću. Zar i vi ne osjećate, zar ne osjećate da više ne
možete podnositi teror stjecanja znanja? – reče Hermiona zaustavljajući se pred
Ursulom i okrećući joj se stisnutih pesnica isturenih naprijed.
– Da – reče Ursula – osjećam. Muka me hvata od toga čepikanja i džaranja.
– To me raduje. Ponekad – reče Hermiona zaustavljajući se u hodu i okrećući
se prema Ursuli – ponekad se pitam da li treba da se potčinim ovoj predstavi, da
je možda ne odbacujem zbog toga što sam slaba. Ali, osjećam, ne mogu, ne mogu,
čini mi se da ona razara sve. Sva ljepota i prirodna svetost su uništene, i osjećam
da ne mogu da živim bez njih.
– Bilo bi naprosto pogrešno živjeti bez njih – povika Ursula.– Ne, bilo bi tako
nedostojno misliti da se sve mora glavom shvatiti. Zaista, nešto mora da se ostavi
Gospodu, uvijek je tako bilo otkad je svijeta i vijeka.
– Da – reče Hermiona, ohrabrena kao dijete. – Trebalo bi, zar ne? A Rupert –
ona podiže lice prema nebu razmišljajući – on može samo da pocijepa stvari u
komade. On je, zapravo, kao dječak koji mora sve da rastavi na komade da vidi od
čega je nešto i kako je bilo sastavljeno. A ja ne mogu da vjerujem da je to u redu,
izgleda mi tako nedostojno, kako vi kažete.
– Kao kad bismo rastavili pupoljke da vidimo kakav će biti cvijet – reče Ursula.
– Upravo. A to ubija sve, zar ne? – To ne dopušta pupoljku da procvjeta.
– Naravno da ne dopušta – reče Ursula. – To je potpuno destruktivno.
– Jeste, zar ne?
Hermiona je dugo i polako gledala Ursulu; činilo se da prihvata potvrdu od
nje. Onda dvije djevojke ućutaše. Čim su se suglasile, počele su se uzajamno
120
sumnjičiti. Usprkos sebi, Ursula je osjećala kako uzmiče od Hermione. To je bilo
sve što je mogla učiniti da bi prigušila želju za bjekstvom.
Vratile su se muškarcima kao dva zavjerenika koji su se povukli radi postizanja
sporazuma. Birkin ih pogleda. Ursula ga je mrzila zbog njegovog hladnog opreza.
Ali on nije rekao ništa.
– Idemo li? – reče Hermiona. – Ruperte, ti ideš u Šortlandz na večeru, zar ne?
Ideš li s nama?
– Nisam obučen – odgovori Birkin. – A znaš da Džerald zakera oko
konvencija.
– Ne zakeram – reče Džerald – ali kad bi bio sit grmalja koji bazaju po kući u
kojekakvim krpama, i ti bi više volio da ljudi budu mirni i konvencionalni, bar za
objedom.
– U redu – reče Birkin.
– Ali, zar te ne možemo pričekati da se obučeš? – Hermiona je bila uporna.
– Kako hoćete.
Ustade da ide unutra. Ursula reče da bi išla.
– Samo – obrati se ona Džeraldu – moram vam reći, bez obzira koliko je čovjek
gospodar životinja i ptica, ipak mislim da on nema pravo da vrijeđa osjećanja nižih
bića. Ja još uvijek mislim da bi od vas bilo ljepše i pametnije da ste se s konjem
sklonili dok voz prođe.
– Razumijem – reče Džerald smijući se, premda se na njemu vidjelo da je
pomalo ljut. – Moram to zapamtiti za drugi put.
„Svi misle da sam žensko koje zabada nos u tuđe stvari”, mislila je Ursula u
sebi odlazeći. Ali, ona je u ratnim odnosima sa svima.
Hitala je kući zaronjena u duboke misli. Hermiona ju je silno dirnula, istinski
je s njom uspostavila vezu, neku vrstu saveza. A ipak, nije je podnosila. Ali odbaci
tu misao. „Ona je stvarno dobra”, rekla je sebi. „Ona uistinu želi ono što je pravo.”
Pokušala je da suosjeća sa Hermionom i da isključi Birkina. Bila je strogo
neprijateljski raspoložena prema njemu. Ali neka veza, neki duboki princip ju je
vezao za njega. To ju je istovremeno razdraživalo i umirivalo.
Samo bi s vremena na vrijeme žestoki mali žmarci prostrujali njenim tijelom,
iz podsvijesti, i ona je znala da je istina da je uputila svoj izazov Birkinu, i on ga
je, svjesno ili ne, prihvatio. Među njima se vodi rat na smrt ili život, premda niko
ne bi mogao da kaže u čemu je spor.

121
 GLAVA TRINAESTA
MAČOR MINO
Dani su prolazili, a ona nije dob i jala signala. Hoće li je on ignorirati, hoće li
zanemariti njenu tajnu? Mučio ju je turoban teret tjeskobe i jetke gorčine. Pa ipak,
Ursula je znala da se samo obmanjuje i da će on nastaviti. Nikome nije govorila ni
riječi.
A onda je, naravno, od njega došla poruka u kojoj je zvao nju i Gudrunu da
dođu na čaj, u njegov stan u gradu.
„Zašto zove i Gudrunu?” pitala se. „Da li želi da se zaštiti, ili misli da sama ne
bih došla?”
Mučila ju je misao da on želi da se zaštiti. Ali, pošto je dobro razmislila, reče
sebi:
„Ne želim da i Gudruna ide tamo; alko ona ne bude tamo, saznat ću više od
njega. Zbog toga Gudruni ništa neću govoriti; idem sama da saznam na čemu
sam.”
Našla se u tramvaju koji se polako penjao uz brijeg gdje je on imao stan, činilo
joj se da se kreće kroz neku vrstu svijeta snova u kome ne važe uvjeti stvarnosti.
Posmatrala je gnusne ulice što su promicale ispod nje, kao da je duh koji nema
veze sa materijalnim svijetom. Kakve veze sve to ima s njom? Bila je ustreptala i
bezoblična u fokusu sablasnog života. Nije više mogla da misli što će neko reći ili
misliti o njoj.
Ljudi su se nalazili izvan njenog domena, ona više nije imala obaveza. Ispala
je iz ljuske materijalnog života, čudna i neodređena, poput bobice koja je ispala iz
svoje čahure i našla se u nepoznatom.
Birkin je sjedio nasred sobe kad ju je gazdarica uvela. I on je bio dirnut do
besvijesti. Vidjela je da je uzbuđen i potresen; njegovo krhko nematerijalno tijelo,
tiho poput čvora žestoke sile što je izlazila iz njega i uzdrmala je gotovo do gubitka
svijesti.
– Sami ste? – rekao je.
– Da. Gudruna nije mogla doći.
Odmah je pogodio zbog čega.
Sjedili su oboje bez riječi u užasnoj napetosti koja je vladala u sobi. Bila je
svjesna da je soba prijatna, puna svjetlosti i veoma ugodnog oblika; bila je,
također, svjesna stabala fuksije sa nemirnim skerletnim i purpurnim cvjetovima.
– Kako su lijepe fuksije! – reče ona da razbije napetu tišinu.
– Je l’ da. Jeste li mislili da sam zaboravio što sam rekao?
Ursulin se um za tren pomrači.
„Ne tjeram vas da se sjetite ako ne želite”, borila se da kaže probijajući se kroz
crnu tamu što je prekrivala njen um.
Neko vrijeme je vladala tišina.

122
 – Ne – reče on. – Nije riječ o tome. Samo, ako hoćemo da dobro znamo jedno
drugo, moramo se zauvijek zavjetovati jedno drugom. Ako želimo da uspostavimo
odnos, čak i prijateljski, u njemu mora biti nečeg konačnog i neopozivog.
U njegovom glasu se osjećao prizvuk nepovjerenja, gotovo gnjeva. Nije
odgovorila. Srce joj se bilo skamenilo. Nije mogla da govori.
Videći da ona nema namjeru da odgovori, on nastavi gotovo ogorčeno, odajući
se.
– Ne mogu da kažem da je ljubav ono što mogu da ponudim, niti je ljubav ono
što tražim. To je nešto mnogo bezličnije i teže i rjeđe.
Iz tišine koja je zavladala, ona reče:
– Hoćete da kažete da me ne volite?
Užasno je patila dok je izgovarala te riječi.
– Da, to bi se moglo i tako reći. Premda, možda, to nije istina. Ne znam. U
svakom slučaju, ne osjećam emociju ljubavi prema vama, ne; niti to želim. Jer bi
na taj način bili kompromitirani konačni ciljevi.
– Ljubav kompromitira konačne ciljeve? – pitala je osjećajući da su joj usne
postale neosjetljive.
– Tačno tako. Na kraju krajeva, čovjek ostaje sam, s onu stranu uticaja ljubavi.
Postoji jedno stvarno bezlično ja koje je s onu stranu ljubavi, s onu stranu svakog
emocionalnog odnosa. Tako je i sa vama. Ali, mi želimo da se zavaravamo kako je
ljubav korijen. A nije. Ona predstavlja samo grane. Korijen je s onu stranu ljubavi,
neka vrsta ogoljene izdvojenosti, izolirano ja, koje se ne sastaje i ne miješa, niti
može.
Gledala ga je široko otvorenih unezvijerenih očiju. Lice mu je bilo zažareno od
apstraktne ozbiljnosti.
– Hoćete da kažete da ne možete voljeti? – pitala je drhteći.
– Da, ako hoćete. Volio sam. Ali, postoji nešto s onu stranu, gdje nema ljubavi.
Nije mogla da se pomiri s tim. Osjećala je kako joj se malaksalost razlijeva po
tijelu. Ali, nije mogla da se pomiri.
– Ali, kako znate ako nikad stvarno niste voljeli? – pitala je.
– Istinu govorim; postoji nešto s onu stranu, u vama, u meni, što je dalje od
ljubavi, izvan njenog domašaja, kao što su neke zvijezde izvan domašaja vida.
– Onda nema ljubavi – povika Ursula.
– U krajnjoj liniji nema; postoji nešto drugo. Ali u krajnjem izvodu nema
ljubavi.
Ursula je nekoliko trenutaka bila preplavljena ovim iskazom. Onda je napola
ustala i rekla neopozivim, odbojnim glasom:
– Onda ja idem kući, što ću ovdje?
– Vrata postoje. A vi ste slobodan djelatnik.
Lebdio je tanano i savršeno razapet između krajnosti. Ona je stajala nekoliko
trenutaka okamenjeno, a onda je ponovo sjela.
– Ako nema ljubavi, čega ima? – povika gotovo podrugljivo.
123
 – Nečeg – reče on, boreći se svim silama sa sobom u svojoj duši.
– Čega.
Dugo je šutio, nesposoban da uspostavi komunikaciju s njom dok je stajala u
opreci prema njemu.
– Postoji – reče on glasom čiste apstrakcije – jedno konačno ja koje je ogoljeno
i bezlično i s onu stranu odgovornosti. Također postoji i konačno vi. Tamo, na tom
terenu bih želio da se sretnemo; ne na emocionalnoj, ljubavnoj ravni, nego tamo,
s onu stranu, gdje nema govora i uslova sporazumijevanja. Tamo smo ogoljena,
nepoznata bića, dva potpuno tuđa stvorenja, vi i ja, i ja želim da priđem vama a vi
meni. Tamo ne bi bilo obaveza, jer tamo ne postoje mjerila kojima se procjenjuju
postupci, jer još niko nije požnjeo razumijevanje sa te ravni. To je potpuno
neljudski odnos, pa, dakle, ne može biti pozivanja na knjigu u bilo kom obliku, jer
se nalazi izvan granica svega prihvaćenoga i ništa što je poznato nema primjene.
Čovjek može da slijedi samo impuls, podsticaj, uzima ono što je pred njim, ne
odgovara ni za što, ne daje ništa, samo svako uzima po iskonskoj želji.
Ursula je slušala njegov monolog, um joj je bio obamro, gotovo potpuno
neosjetljiv; njegove su riječi bile tako neočekivane i nestvarne.
– To je samo čista sebičnost – reče ona.
– Ako je čista, da. Ali, to uopće nije sebičnost. Jer ja ne znam što želim od vas.
Predajem sebe nečem nepoznatom, dolazeći vama, ja sam bez rezerve i odbrane,
ogoljen do nepoznatoga. Potreban je samo zavjet među nama da ćemo oboje
odbaciti sve, da ćemo odbaciti i sebe same, i prestati da postojimo, tako da ono
što je savršeno naše biće može da se dogodi u nama.
Pokušavala je da razmišlja u skladu sa svojim načinom mišljenja.
– Ali zbog toga što me ne volite, vi me želite? – bila je uporna.
– Ne, nije riječ o tome. Nego zbog toga što vjerujem u vas, ako vjerujem u vas.
– Jeste li sigurni? – ona se glasno nasmija, iznenada povrijeđena.
Gledao ju je uporno, gotovo ne obraćajući pažnju na ono što je rekla.
– Da, moram vjerovati u vas, inače vam ovo sad ne bih govorio – odgovori on.
– Ali, to je jedini dokaz kojim raspolažem. Ne osjećam nikakvo veoma jako
uvjerenje u ovom trenutku.
Ona osjeti odvratnost prema njemu zbog malaksalosti i pomanjkanja
samopouzdanja.
– Ali, zar vam se ne čini da lijepo izgledam? – reče ona podrugljivo.
Pogledao ju je da provjeri da li osjeća da ona lijepo izgleda.
– Ne osjećam da lijepo izgledate – reče.
– Čak ni privlačno? – jetko mu se rugala.
On ozlojeđeno nabra obrve.
– Zar ne shvaćate da se nikako ne radi o vizualnom vrednovanju – povika on.
– Ja ne želim da vas vidim. Vidio sam dosta žena, sit sam i već mi se muči od toga
koliko sam ih vidio. Ja želim ženu koju ne vidim.
– Žao mi je, ali ne mogu vama za ljubav da postanem nevidljiva – kikotala se.

124
 – Da – reče on – vi ste za mene nevidljivi sve dok me ne prisilite da vas budem
vizualnu svjestan. Ali ne želim da vas vidim ili čujem.
– Zbog čega ste me onda pozvali na čaj? – rugala se. Ali on na to nije obraćao
pažnju. Govorio je sam sebi.
– Hoću da vas nađem na mjestu gdje ne znate za svoje sopstveno postojanje,
onaj dio vas koji vaše obično biće potpuno negira. Ali, nije mi potreban vaš dobar
izgled, niti su mi potrebna vaša ženska osjećanja, ni misli, ni mišljenja, niti, pak,
ideje; sve je to bagatela za mene.
– Mnogo ste uobraženi, monsinjore – rugala se. – Kako znate kakva su moja
ženska osjećanja, ili moje misli, ili ideje? Vi čak ne znate ni što mislim o vama u
ovom času.
– Nije mi do toga ni najmanje stalo.
– Mislim da ste šašavi. Mislim da hoćete da kažete da me volite i sad okolišate
da mi to nekako priopćite.
– U redu – reče on pogledavši je sa novom ozlojeđenošću. – Sad idite, dakle, i
ostavite me na miru. Ne želim više da čujem nijednu riječ vašeg uspaljenog
podbadanja.
– Da li je to podbadanje – rugala se. Lice joj se opusti u glasnom smijehu.
Shvatila je njegove riječi kao priznanje duboke ljubavi prema njoj. Pa, ipak,
njegove su riječi tako apsurdne.
Šutjeli su neko vrijeme. Ona je bila zadovoljna i ushićena kao dijete. Njegova
koncentracija je popustila i on poče da je posmatra jednostavno i prirodno.
– Ono što želim je neobična veza sa vama – reče on tiho – veza u kojoj nema
susreta i miješanja, u pravu ste, riječ je o vezi ravnoteže, čistog ravnovjesja dva
odvojena bića, kao što zvijezde jedna drugu dovode u ravnotežu.
Ona ga pogleda. Bio je veoma ozbiljan, a ozbiljnost je uvijek prilično komična,
priprosta, po njenom shvatanju. Prisili je da se osjeća neslobodno i nelagodno. Pa
ipak, mnogo ga je voljela. Ali, čemu to uspoređivanje sa zvijezdama.
– Zar to nije prilično iznenadno – rugala se.
On se glasno nasmija.
– Najbolje je pročitati uvjete ugovora prije potpisivanja – reče.
Mladi sivi mačor, koji je spavao na sofi, skoči na pod i protegnu se, podižući
se na svojim dugim nogama i savijajući u luk svoja vitka leđa. Onda čučnu
razmišljajući kratko, uspravan, u kraljevskoj pozi.
A da izletje kao strijela kroz otvoreni francuski prozor u vrt.
– Što li je nanjušio? – reče Birkin ustajući.
Mladi je mačak korakom lorda išao niz stazu mašući visoko podignutim
repom. Bio je to običan tigrasti mačak sa bijelim šarama, vitak mladi gospodin.
Ugledao je potuljenu pepeljastu, smeđesivu mačku kako se prikrada duž ograde.
Mačor Mino je dostojanstveno koračao prema njoj, sa muževnom nemarnošću.
Ona se povi pred njim i ponizno dodirnu zemlju grudima i vratom, pepeljasta,
mekana lutalica; gledala ga je divljim očima koje su bile zelene i lijepe poput
velikih dragulja. On je nemarno odmjeri pogledom. Tako je ona puzila nekoliko
125
centimetara dalje, prema zadnjim vratima, puzeći na divan, mekan,
samoprijegoran način, krećući se poput sjenke.
On je, krećući se raskošno na vitkim nogama, išao za njom, a onda iznenada,
iz čistog inata, macnu je šapom po licu. Ona pobježe nekoliko koraka, kao list koji
je pokupio vjetar sa zemlje, a onda ponovo poče nenametljivo puzi ti sa pokornom
divljom strpljivošću. Mino se pravio da je ne primjećuje. Zurio je vidovito u
predio. Ubrzo se ona pribrala i počela mekano koračati, slična vunastoj
smeđesivoj sjenci, nekoliko koraka naprijed; poče ubrzavati korak, za tren će
iščeznuti kao san, ali je u tom času mladi sivi lord skočio pred nju i zadao joj
pristojan udarac šapom. Ona se ponizno sleže do zemlje.
– To je divlja mačka – reče Birkin. – Došla je ovamo iz šume.
U tom času oči mačke lutalice su svijetljele poput velikih zelenih vatara zureći
u Birkina. Onda se dade u mekan hitar trk i za tren stiže do polovine vrta. Tu stade
i obazrije se oko sebe. Mino nadmoćno okrenu lice prema svom gospodaru i
polako zatvori oči stojeći u stavu savršene statuete. Okrugle zelene nemirne oči
divlje mačke zurile su sve vrijeme poput tajanstvenih vatara. A onda opet, kao
sjenka skliznu prema kuhinji.
U divnom iznenadnom skoku, poput vjetra, Mino je bio na njoj i ošamario je
dva puta, veoma autoritativno, bijelom, mekanom šapom. Ona utonu i skliznu
nazad, bespogovorno. Išao je za njom i opaučio je jednom ili dvaput šapom,
natenane, iznenadnim sitnim udarcima njegovih magičnih bijelih šapa.
– Zašto to on čini? – reče Ursula ozlojeđeno.
– Oni su intimni – reče Birkin.
– Je li to razlog da je udara?
– Da – reče Birkin. – Mislim da želi da joj zorno pokaže kako stvari stoje.
– Zar to nije grozno s njegove strane? – povika ona i, izašavši u vrt, obrati se
Minu:
– Prestani, ne kinji. Prestani da je biješ!
Mačka lutalica iščeznu poput hitre nevidljive sjenke. Mino pogleda Ursulu, a
onda prezrivo prenese pogled na svog gazdu.
– Jesi li ti siledžija, Mino? – reče Birkin.
Mladi vitki mačor ga pogleda i lagano skruži oči. Onda baci pogled na krajolik
gledajući u daljinu, kao da je potpuno zaboravio dva ljudska bića iza sebe.
– Mino – reče Ursula – ne sviđaš mi se. Siledžija si kao i svi muškarci.
– Ne – reče Birkin – on ima opravdanje. On nije siledžija. On samo nastoji da
sirotu lutalicu privoli da ga prizna kao neku vrstu svoje sudbine, jer, kao što vidite,
ona je sva razmekšana i željna igre poput vjetra. Ja sam potpuno na njegovoj
strani.
– Naravno. Znam! – povika Ursula. – On hoće da nametne svoj stil; znam ja
na što se vaše lijepe riječi svode: gazdaluk, to ja zovem gazdaluk.
Mladi mačor ponovo pogleda Birkina, prezirući bučnu damu.
– Potpuno se slažem s tobom, Mićoto – reče Birkin mačoru. – čuvaj svoje
muško dostojanstvo i svoje više razumijevanje.
126
 I Mino ponovo začkilji očima, kao da gleda u sunce. Onda odjednom, praveći
se da nema nikakve veze sa Birkinom i njegovom gošćom, ode gizdavo koračajući
sa glumljenom spontanošću i veselošću, sa visoko dignutim repom i veselim
bijelim šapama.
– Sad će ponovo naći svoju belle sauvage34 i nastojati da je zabavi svojom
nadmoćnom mudrošću – smijao se Birkin.
Ursula odmjeri pogledom čovjeka koji je stajao u vrtu, čija se kosa talasala na
vjetru, a oči bile ironično nasmijane, i reče:
– O, to me grozno ljuti, ta pretpostavka o muškoj nadmoćnosti. To je puka laž.
Ne bi mi krivo bilo kad bi postojalo bilo kakvo opravdanje za takvu tvrdnju.
– Divlja se mačka – reče Birkin – ne ljuti. Ona shvaća da je to opravdano.
– Da li? – povika Ursula. – Pričajte vi to kome drugome.
– Zašto ne?
– To je isto kao Džerald Krič sa svojom kobilom, želja za mučenjem, prava
pravcata Wille zur Macht35, tako podla, tako niska stvar.
– Slažem se da je Wille zur Macht podla i niska stvar. Ali, što se Minoa tiče, to
je želja da dovede mačku u čistu stabilnu ravnotežu, u transcendentalni i postojani
odnos sa muškom jedinkom. Ona je bez njega, kao što vidite, puka lutalica,
paperjasta i nestalna kao sporadična čestica kaosa. Radi se o volonté de pouvoir36,
ako hoćete, o volji za sposobnošću, pri čemu pouvoir37 ima glagolsko značenje.
– Sami sofizmi. Stari Adam iz vas govori.
– O, da. Adam je držao Evu u nerazrušivom raju dok je bila sama s njim, poput
zvijezde u orbiti.
– Da – povika Ursula upirući prstom u njega. – Tu smo: zvijezda u orbiti.
Satelit, satelit Marsa, to ona treba da bude. Tu smo: odali ste se! Vi hoćete satelit:
Mars i njegov satelit! Vi ste to rekli, vi ste to rekli, vi ste se izbrbljali.
Stajao je smiješeći se osujećeno i zadovoljno i razdraženo i s ljubavlju. Bila je
hitra i oštra kao živa vatra i osvetoljubiva i raskošna u svojoj opasnoj plamenoj
osjetljivosti.
– Uopšte to nisam rekao – reče on – ako mi dopustite da to kažem.
– Ne, ne. Ne dopuštam. Vi ste to rekli, satelit, nećete se izvući. Vi ste to rekli.
– Nikad nećete vjerovati da to nisam rekao – odgovori on. – Premda nikad
nisam ni nagovijestio, ni podrazumijevao, ni izgovorio riječ satelit, niti mi je želja
da imam satelit, ni u kom slučaju.
– O, vi ste vrdalama – povika ona jetko.
– Čaj je na stolu, gospodine – reče gazdarica s vrata.
Oboje pogledaše u nju na način kojim su mačke gledale njih maloprije.
– Hvala, gospođo Dejkin.

34
Belle sauvage (francuski) – divlja ljepotica.
35
Wille zur Macht (njemački) – Volja za moć, naslov filozofskog djela F. Ničea.
36
Volonté de pouvoir (francuski) – volja za moć.
37
Pouvoir (francuski) – moći.
127
 Prekinuta tišina pade na njih.
– Hajde da pijemo čaj.
– Rado – reče ona pribirajući se.
Sjedili su jedno prema drugom za stolom.
– Niti sam rekao, ni podrazumijevao satelit. Mislio sam dvije usamljene
jednake zvijezde koje se uzajamno dovode u ravnotežu.
– Vi ste se odali, potpuno ste otkrili tajnu vaše male igre – povika i poče da
jede. Videći da ona više ne obraća pažnju na njegovo obrazlaganje, on poče sipati
čaj.
– Što se u vas dobro jede! – povika ona.
– Sami se poslužite šećerom – reče on.
Dodao joj je šalicu. Imao je lijepe stvari, prekrasne šalice i tanjuriće oslikane
golubastosljezovom i zelenom bojom, lijepo oblikovane zdjele i tanjure i stare
kašike na tkanom stolnjaku blijedosive i crne i purpurne boje, veoma lijep. Ali
Ursula je u svemu osjećala Hermionin utjecaj.
– Vaše su stvari prekrasne – reče ona gotovo ljutito.
– Sviđaju mi se. Osjećam zadovoljstvo da upotrebljavam stvari koje su same
po sebi privlačne. A gospođa Dejkin je dobra. Ona misli da je sve divno, meni za
ljubav.
– Stvarno? – reče Ursula. – Gazdarice su bolje od supruga u naše vrijeme.
Sasvim sigurno, mnogo više brinu. Mnogo je ljepše i potpunije sad ovdje nego da
ste oženjeni.
– Ali, pomislite na prazninu unutra – On se glasno nasmija.
– Ne – reče ona. – Ljubomorna sam na ljude što imaju tako savršene gazdarice
i tako lijepe stanove. Ništa im nije ostalo da požele.
– U vezi sa održavanjem kuće, nadam se da nije. Odvratno je da se ljudi žene
i udaju zbog doma.
– Pa ipak – reče Ursula – sada čovjek nema mnogo potreba za ženom, zar nije
tako?
– U vanjskim stvarima, možda, osim da dijele krevet i da steknu djecu. Ali, u
suštini, postoji ista potreba koja je uvijek postojala. Samo što niko ne mari da ulazi
u suštinu.
– Kako mislite „u suštinu”? – reče ona.
– Ja zaista mislim – reče on – da se svijet održava u cjelini zahvaljujući
mističnoj vezi, konačnom suglasju među ljudima, prijateljskoj vezi. A neposredna
prijateljska veza je između čovjeka i žene.
– Ali to je tako staromodno – reče Ursula. – Zašto bi ljubav bila prijateljska
veza? Ne, to ne prihvaćam.
– Ako idete na zapad – reče on – vi se lišavate sjevernog i istočnog i južnog
pravca. Ako priznate suglasje, lišavate se svih mogućnosti koje kaos nudi.
– Ali, ljubav je sloboda – izjavi ona.

128
 – Nemojte cmizdriti preda mnom – reče on. – Ljubav je pravac koji isključuje
sve ostale pravce. To je sloboda zajedno, ako ćemo pravo.
– Ne – reče ona – ljubav uključuje sve.
– Sentimentalna zapjevka – odgovori on. – Vi hoćete stanje kaosa, to je sve.
To je konačni nihilizam, ta sloboda u ljubavi, ova sloboda koja je ljubav i ova
ljubav koja je sloboda. U stvari, ako stupite u čisto suglasje, ono je neopozivo, i
nikad nije čisto dok ne postane neopozivo. A kad postane neopozivo, onda je
jednosmjerno kao putanja zvijezda.
– Ha – povika ona gorko – to je stari mrtvi moral.
– Ne – reče on – to je zakon stvaranja. Čovjek je opredijeljen. Čovjek se mora
opredijeliti za vezu sa drugim zauvijek. Ali ta veza nije bezlična; ličnost se održava
u mističnoj ravnoteži i integritetu, poput zvijezde koju uravnotežuje druga
zvijezda.
– Ne vjerujem vam kad se sklanjate među zvijezde – reče ona. – Kad biste
govorili istinu, ne bi bilo potrebe za takvim visinama.
– Ne vjerujete mi, dakle – reče on ljutito. – Dovoljno je da vjerujem sam sebi.
– Tu upadate u još jednu grešku – odgovori ona. – Vi ne vjerujete sebi. Vi ne
vjerujete sasvim u ono što govorite. Vi, zapravo, ne želite tu vezu, inače ne biste
toliko o njoj govorili, stvorili biste je.
Za trenutak je bio u nedoumici, sputan.
– Kako? – reče on.
– Jednostavno: voleći – odgovori ona izazovno.
Proveo je još nekoliko dasaka uvrijeđeno ćuteći. Onda reče:
– Kažem vam, ne vjeruje se u ljubav na taj način. Kažem vam, vama je
potrebna ljubav da je darujete svom egoizmu, da vam služi. Ljubav je proces
probitačnosti i pokornosti, za vas kao i za svakoga na svijetu. Ja to mrzim.
– Ne – povika ona kriveći glavu kao kobra dok su joj oči sijevale – to je proces
ponosa; ja želim da budem ponosna...
– Ponosna i uspješna! Znam ja vas – uzvrati on suho. – Ponosna i služena, a
onda podčinjena ponosnome. Znam ja vas i vašu ljubav. To je hodi mi – dođi mi,
igra klatna.
– Jeste li sigurni? – naruga mu se ona zlobno – da znate što je moja ljubav?
– Jesam – uzvrati on.
– Tako samouvjereni! – reče ona. – Kako neko ko je tako samouvjeren može
ikad biti u pravu? To je dokaz da griješite.
Šutio je ojađeno.
Govorili su i borili se sve dok oboje nije palo od umora.
– Pričajte mi o sebi i o svojima – predloži on.
Pričala mu je o Brengvenima i o svojoj majci i o Sikrebenskom, njenoj prvoj
ljubavi, i o svojim kasnijim iskustvima. Sjedio je veoma mirno i posmatrao je dok
je pričala. Činilo se da je sluša sa poštovanjem. Lice joj je bilo lijepo, puno

129
zbunjene svjetlosti dok mu je pričala o stvarima koje su je povrijedile, ili zapanjile
tako duboko. Činilo se da on grije i tješi svoju dušu na divnoj vatri njene prirode.
Kad bi se stvarno mogla zavjetovati, mislio je u sebi strasno insistirajući, ali
gotovo bez nade. Pa ipak, u njegovom se srcu pojavi čudan mali neodgovorni
smiješak.
– Svi smo mi mnogo patili – rugao se ironično.
Ona ga je pogledala i preko njenog lica pređe val divlje radosti; iz očiju su joj
dolazili valovi čudne žute svjetlosti.
– Zar ne? – povika ona visokim nekontroliranim vriskom. – To je gotovo
nečuveno, zar ne?
– Sasvim nečuveno – reče on. – Patnja mi je više dosadila.
– I meni.
Gotovo se plašio podrugljive nesmotrenosti njenog ozarenog lica. Tu je neko
ko je spreman da pređe sav put neba ili pakla, ma kojim da se krene. A on joj nije
vjerovao; bojao se žene sposobne za takav samoprijegor, za tako opasnu
cjelovitost destruktivnosti. Pa ipak, on je u duši pjevušio.
Prišla mu je i stavila ruku na njegovo rame gledajući ga svojim čudnim
zlatnosvijetlim očima, veoma nježnim, iz čije dubine je provirivao đavolast izraz.
– Recite da me volite; recite mi, „ljubavi moja” – molila je.
Pogledao je u njene oči i vidio. Njegovo je lice treperilo od jetke pronicljivosti.
– Volim vas sasvim dovoljno – reče on natušteno – ali želim da to bude nešto
drugo.
– Ali zašto? Ali zbog čega? – uporno je ponavljala naginjući svoje divno
ozareno lice prema njemu. – Zašto to nije dovoljno?
– Zbog toga što možemo postići više – reče on obuhvaćajući je objema
rukama.
– Ne, ne možemo – reče ona snažnim glasom sladostrasnog popuštanja. – Mi
možemo samo da se volimo. Reci mi, „ljubavi moja”, reci, reci!
Savila je ruke oko njegova vrata, a on je čvrsto obujmi i nježno poljubi
mrmljajući nešto nježnim glasom ljubavi i ironije i podčinjavanja.
– Da, ljubavi moja, ljubavi moja. Neka ljubav, dakle, bude dovoljna. Ja te
volim, dakle, ja te volim. Sve drugo mi je dosadno.
– Da – mrmljala je ona pripijajući se ugodno uz njega.

130
 GLAVA ČETRNAESTA
ZABAVA NA VODI
Svake je godine gospodin Krič priređivao javnu zabavu na vodi, na jezeru. Na
jezeru Vili voter nalazila se marina sa nekoliko čamaca na vesla a gosti su mogli
da dobiju čaj u velikoj šatri, ili na travi pod velikim orahom pored jezera.
Ove godine je pozvano i osoblje srednje škole zajedno sa rukovodećim ljudima
Kričove firme. Džerald i mladi Kričovi ne mare za ovu vrstu provoda, ali ova
zabava je prerasla u običaj, a osim toga, otac uživa u njoj jer mu je ona jedinstvena
prilika da okupi neke ljude iz sreza i da im priredi svečan prijem. Jer on je uživao
u tome da priređuje zadovoljstva svojim podčinjenima i onima siromašnijim od
sebe. Ali, njegova djeca su više cijenila društvo sebi ravnih po bogatstvu. Mrzili su
poniznost ili zahvalnost ili nespretnost nižih slojeva.
Međutim, bili su spremni da učestvuju na ovoj zabavi, kao i uvijek, još od
malih nogu, tim prije što su se svi pomalo osjećali grešnim i nisu htjeli da se
protive očevim željama budući da je tako lošeg zdravlja. Zbog toga je Laura vrlo
rado preuzela mjesto svoje majke kao domaćica, a Džerald je uzeo na sebe ulogu
odgovornog lica za bezbjednost gostiju za vrijeme zabave na vodi.
Birkin je pisao Ursuli da očekuje da će je vidjeti na zabavi, a Gudruna će se,
premda prezire pokroviteljstvo Kričovih, pridružiti ocu i majci i biti na zabavi ako
vrijeme bude lijepo.
Došao je zakazani dan vedar i okupan u suncu, sa povremenim kovitlacima
povjetarca. Obje sestre su bile obučene u haljine od bijelog krepa, sa šeširima od
meke trave. Ali Gudruna je imala sjajnu ešarpu od crne i ružičaste i žute svile oko
pasa uz koju su pristajale ružičaste svilene čarape i crno-ružičasto-žuti detalj na
obodu šešira, pod čijom se težinom obod neznatno povijao. Preko ruke je nosila
žuti svileni ogrtač i izgledala krasno, kao neki portret iz salona. Njen izgled je
predstavljao bolno iskušenje za njenog oca, koji srdito reče:
– Zar ti se ne čini da si mogla da se pretvoriš u božićnu prskalicu i da bude
dosta tih gluparija?
Ali Gudruna je izgledala sjajno u toaleti koju je nosila iz čistog prkosa. Kad bi
ljudi buljili i kikotali se za njom, ona je glasno govorila Ursuli:
– Regarde, regarde ces gens-là. Ne sont ils pas de hiboux incroyables?38 – i
govoreći na francuskom okretala se i gledala preko ramena one što se kikoću.
Ne, stvarno, ovo je nemoguće! – odgovarala je Ursula razgovijetno. Tako su se
dvije sestre preko tih prolaznika svetile svim svojim neprijateljima. Ali otac im se
sve više ljutio.
Ursula je bila sva snježnobijela, sa izuzetkom šešira koji je bio ružičast i bez
ikakvih ukrasa, i cipela koje su bile tamnocrvene; nosila je ogrtač narandžaste
boje. I u tim toaletama su prešle cijeli put pješke do Šertlandza; njihovi roditelji
su išli naprijed.

38
Regarde... (francuski) – gledaj, gledaj te ljude, zar nisu gori od sovuljaga.
131
 Glasno su se smijale majci koja je, odjevena u haljinu od ljetnog materijala sa
crnim i purpurnim prugama i sa šeširom od purpumocrvene slame, koračala
naprijed sa mnogo više djevojačke strepnje i stida nego što su njene kćeri ikad
osjetile; išla je čedno pored muža, koji je, kao i obično, izgledao prilično pogužvan
u svom najboljem odijelu, kao otac mlade porodice koji drži bebu dok se njegova
supruga spremi.
– Pogledaj ovaj mladi bračni par ispred nas – reče Gudruna mirno. Ursula je
pogledom odmjerila oca i majku, nakon čega ju je spopao smijeh koji se nije dao
kontrolirati. Sestre su stajale na putu smijući se sve dok im suze nisu potekle niz
lice; ispred njih je i dalje koračao skromni par njihovih roditelja.
– Cerekamo se tebi, majko – reče Ursula idući za roditeljima.
Gospođa Brengven se okrenu malčice zbunjena i ozlojeđena. – O, zaista? –
reče. – A što je to na meni tako smiješno da mi je znati!
Nije mogla da vjeruje da bi bilo što moglo biti nakaradno u njenom izgledu.
Imala je savršeno mirno samopouzdanje, opuštenu ravnodušnost prema svakoj
eventualnoj kritici, kao da se to nje ne tiče. Njena odjeća je uvijek bila malčice
nastrana i po pravilu habava, ali ona se u njoj osjećala savršeno udobno. Ma što
da je imala na sebi, ukoliko je bilo čisto i uredno, ona se dobro osjećala; bila je
neosjetljiva na primjedbe, takav je ona bila aristokrata po instinktu.
– Izgledaš otmjeno kao seoska baronesa – reče Ursula smijući se sa prizvukom
nježnosti u glasu; dirnuo ju je naivni zbunjeni izgled njene majke.
– Upravo kao seoska baronesa – odzvanjao je Gudrunin glas kao eho. Sad
majčina prirodna oholost postade malo komična i djevojke ponovo prasnuše u
smijeh.
– Idite kući, vas dvije lude... dvije lude kikotuše – povika njihov otac sav crven
od gnjeva.
U njegovim očima je treperila žuta svjetlost dok se povijao naprijed, sasvim
razgoropađen.
– Mm-mmmu! – negodovala je Ursula dureći se na njegovu naprasitost.
– Ne budi naivan; zašto obraćaš pažnju na te velike šmizle? – reče gospođa
Brengven polazeći naprijed.
– E pa, vidjet ćemo hoće li me pratiti par razuzdanih kaćiperki koje nam se
cerekaju i dižu dreku – povika on osvetoljubivo.
Djevojke se zaustaviše nesposobne da obuzdaju svoj goropadni smijeh.
– Luđi si ti koji obraćaš pažnju na njih – reče gospođa Brengven ljuteći se i
sama zbog toga što se on razgnjevio.
– Dolaze neki ljudi, oče – upozori ga Ursula podrugujući mu se.
On se hitro obazrije i krenu naprijed da se pridruži supruzi, ukrućen od gnjeva.
Djevojke su išle za njima potpuno malaksale od smijeha.
Kad su ljudi prošli, gospodin Brengven povika krupnim neotesanim glasom:
– Vraćam se kući ako smjesta ne prekinete. Neka sam proklet ako ću dozvoliti
da neko od mene pravi budalu na ovaj način na javnom drumu.

132
 Bio je potpuno van sebe od gnjeva. Na zvuk njegovog zaslijepljenog
osvetoljubivog glasa, srca djevojaka se skameniše i smijeh im se zaledi na usnama.
Sad su i one bile gnjevne. Mrzile su izraz „na javnom drumu”. Što se njih tiče javni
drum? Ali, Gudruna je bila pomirljiva.
– Ali, nismo se smijale da vas uvrijedimo – reče ona sa neuobičajenom
nježnošću, što natjera njene roditelje da osjete nelagodnost. – Smijale smo vam
se samo zbog toga što ste nam dragi.
– Mi ćemo ići naprijed ako ste vi do te mjere preosjetljivi – reče Ursula, očito
ljuta. U tom su raspoloženju stigli na jezero Vili voter. Jezero je bilo plavo i mirno,
livade na padinama su se kupale u suncu na jednoj strani, dok su se na drugoj
šume strmo spuštale u jezero. Mali izletnički parni čamac je upravo napuštao
obalu, treštala je muzika, dok su lopatice na njegovom točku pljuskale vodu i
blještale na suncu.
U blizini kućice za čamce nalazila se gomila veselo odjevenog svijeta koji je
izgledao sitan zbog daljine. Na glavnom drumu, uz živicu, stajalo je nešto prostog
puka koji je zurio u zabavu što se odvijala s onu stranu, zavidnim očima, poput
duša koje nisu primljene u raj.
– Slatki bogo – reče Gudruna tiho gledajući šarenu gomilu gostiju – okupila
se poprilična rulja, nema što. Zamisli da si usred te gužve, draga moja!
Gudrunin razumljivi strah od gomile obespokojio je Ursulu. – Izgleda prilično
grozno – reče ona zabrinuto.
– Zamisli tek kako izgledaju, zamisli! – reče Gudruna istim onim
onespokojavajućim prigušenim glasom. Pa ipak, odlučno je koračala naprijed.
– Pretpostavljam da se možemo izdvojiti od njih – reče Ursula zabrinuto.
– Uvalit ćemo se u nezgodan sos ako ne umatasmo – reče Gudruna. Njeno
ironično gnušanje i strah staviše Ursulu na grozno iskušenje.
– Ne moramo ostati – reče ona.
– Ja sasvim izvjesno neću ostati ni pet minuta među tom boranijom – reče
Gudruna. Koračale su naprijed dok nisu ugledale policajca na ulazu.
– Tu je i policija da te zadrži unutra – reče Gudruna. – Lijepa parada, nema
što!
– Bolje bi bilo da se pobrinemo za oca i majku – reče Ursula zabrinuto.
– Mati je savršeno sposobna da se provuče kroz ovu malu svetkovinu – reče
Gudruna sa blagim prezirom u glasu.
Ali, Ursula je znala da se njen otac osjeća nelagodno i da je ljut i nesretan, pa
se zbog toga prilično nelagodno osjećala. Čekale su kod ulaza dok roditelji nisu
pristigli. Visoki mršavi čovjek u izgužvanom odijelu bio je nemiran i razdražljiv
kao dječak pred prvu javnu igranku. Nije se osjećao kao gospodin, nije osjećao
ništa do ozlojeđenost.
Ursula mu je prišla sa strane; dali su pozivnice policajcu i ušli, a onda se sve
četvoro uputiše prema obali koračajući uporedo preko trave; visoki, zajapureni,
natušteni čovjek sa uzanim dječačkim obrvama koje su se razdraženo kostriješile,
opuštena žena svježeg izgleda, savršeno pribrana, iako joj je kosa bila ispala na
133
jedinu stranu ispod šešira, do nje Gudruna sa očima okruglim i tamnim i
usmjerenim u daljinu i punim, mekanim, zagonetnim, gotovo mrzovoljnim licem,
ostavljajući utisak da uzmiče iako je koračala naprijed i najzad Ursula sa
neobičnim zasjenjenim izrazom na licu koji se uvijek pojavljivao kad bi se našla u
nekoj glupoj situaciji.
Birkin je igrao ulogu anđela čuvara. Prišao im je nasmijan, sa izvještačenom
društvenom prijaznošću koja zbog nečeg nikad nije bila sasvim u redu. Ali, on je
skinuo šešir, osmjehnuo im se sa istinskim osmijehom u očima, tako da je
gospodin Brengven srdačno i sa olakšanjem viknuo:
– Kako ste? Bolje se osjećate, zar ne?
– Da, bolje mi je. Kako ste vi, gospođo Brengven? Znam da su Gudruna i
Ursula dobro.
Njegove nasmijane oči su bile pune prirodne topline. Njegov je odnos prema
ženama bio mekan, pun olakšanja, naročito kad se radilo o ženama koje više nisu
bile mlade.
– Da – reče gospođa Brengven hladno, ali ipak zahvalno, – često spominju
vaše ime.
On se glasno nasmija. Gudruna je skrenula pogled u stranu, osjećajući da je
malčice zapostavljena. Promatrala je zvanice. Muškarci su stajali u grupicama,
neke žene su sjedile u sjenci velikog oraha, sa šalicama čaja u rukama, konobar u
večernjoj livreji je žurio da posluži sve, neke djevojke sa suncobranima su se
kliberile, a neki mladi ljudi koji su se upravo bili vratili sa veslanja sjedili su na
travi sa prekrštenim nogama a la turca, u košulji, sa rukama na bijelim flanelnim
pantalonama, dok su im kravate živih boja lepršale na vjetru. Smijali su se
pokušavajući da budu duhoviti u razgovoru sa mladim damama.
– Zaboga – mislila je Gudruna priprosto – zar nemaju dovoljno odgoja da
obuku kapute i da se ne ponašaju kao da su u svojim spavaćim sobama.
Užasavala se običnih mladih ljudi sa kosom zalizanom natrag i s njihovom
opuštenom druželjubivošću.
Hermiona Rodis im je prišla; bila je u lijepoj haljini od bijele čipke; za njom
se vijorio dugački svileni šal ukrašen velikim vezenim cvjetovima, što je bilo u
tonu sa ogromnim jednobojnim šeširom na njenoj glavi. Izgledala je upečatljivo,
zapanjujuće, gotovo jezivo, onako visoka, sa rojtama njenog dugačkog šala krem
boje sa cvjetovima živih boja, koji je plovio za njom dok joj je gusta kosa padala
nisko iznad očiju; lice joj je bilo čudno, dugo i blijedo, dok su se cvjetovi živih boja
uvijali oko nje.
– Zar ne izgleda kao vještica? – Gudruna je čula neke djevojčice kako cvrkuću
iza nje. Mogla ih je ubiti.
– Kako ste? – pjevala je Hermiona prilazeći im veoma ljubazno, lagano
odmjeravajući pogledom Gudruninog oca i majku. Bio je to trenutak iskušenja,
razdražljiv za Gudrunu. Hermiona je zaista bila tako duboko ukopana u svoju
klasnu superiornost, koju je mogla na čas napustiti da bi upoznala obične ljude iz
čiste ljubopitljivosti, kao da su eksponati. I Gudruna bi se tako ponašala. Ali ju je
do bijesa dovodio položaj u kojem se prema njoj neko tako odnosi.
134
 Hermiona, veoma markantna, vodila je Brengvenove do mjesta gdje je Laura
Krič primala goste.
– Ovo je gospođa Brengven – pjevala je Hermiona, a Laura, koja je nosila
uštirkanu vezenu lanenu haljinu, rukovala se sa svima njima redom i rekla da joj
je drago što ih vidi. Onda je prišao Džerald, odjeven u bijelo, sa crnosmeđim
blejzerom izgledao je veoma lijepo. On je, također, predstavljen roditeljima
Brengven i odmah se obratio gospođi Brengven kao da je dama, a gospodinu
Brengvenu kao da nije gospodin; bio je tako providan u svom ophođenju. Morao
je da se rukuje lijevom rukom zbog toga što je bio povrijedio desnu i nosio je,
bandažiranu, u džepu svog žaketa. Gudruna je bila veoma zahvalna što niko od
njene rodbine nije pitao što mu je bilo ruci.
Parni čamac je dahtao, svi njegovi instrumenti su treštali, ljudi su uzbuđeno
dovikivali sa palube. Džerald ode da se pobrine oko iskrcavanja; Birkin je nosio
čaj za gospođu Brengven, gospodin Brengven se pridružio nastavnom osoblju,
Hermiona je sjedila pored njihove majke, a djevojke odoše do pristaništa da
promatraju dolazak parnog čamca.
Čamac je veselo svirao i pištao, a onda se njegove lopatice umiriše, konopci su
bačeni na obalu i brod je pristao uz blag udar. Putnici istog trena nagrnuše da se
iskrcavaju.
– Samo časak, samo časak – vikao je Džerald oštro zapovjednički.
Moraju pričekati dok se konopci zategnu, dok se postavi mali brodski most.
Onda je potekla rijeka putnika koji su bili glasni kao da su stigli iz Amerike.
– O, tako je dražesno – divile su se šiparice. – Prekrasno je.
Konobari sa čamca hitali su do kućice za čamce sa korpama, kapetan je
ljenčario na malom mostu. Kad se sve po propisu završilo, Džerald priđe Gudruni
i Ursuli.
– Ne biste željele u sljedećoj turi da idete u vožnju parobrodom i da tamo
dobijete čaj? – pitao je.
– Ne, hvala – reče Gudruna hladno.
– Vas ne privlači voda?
– Voda? Da, obožavam vodu.
Odmjeravao ju je ispitivačkim pogledom.
– Ne privlači vas vožnja čamcem, dakle?
Nije žurila sa odgovorom, a onda je polagano rekla:
– Ne, ne mogu reći da me privlači. – Boja njenog lica je postala intenzivna,
činilo se da je zbog nečeg ljuta.
– Un peu trop de monde39 – reče Ursula objašnjavajući.
– A, trop de monde – on se kratko nasmija. – Da, ima poprilično svijeta.
Gudruna mu se obratila briljantnim pitanjem:
– Jeste li ikad putovali Temzom od mosta Vestminster do Ričmonda?

39
Un peu trop de monde (francuski) – malo previše svijeta.
135
 – Ne – reče on. – Ne mogu da kažem da sam putovao.
– E pa, to je jedno od najogavnijih iskustava koje sam doživjela – govorila je
brzo i uzbuđeno, dok joj je rumen udarala u obraze. Nije se imalo gdje sjesti,
nigdje, razumijete li, neki je čovjek iznad nas cijelim putem pjevao „zibajući se u
kolijevci dubina”, bio je slijep i imao mali vergl i očekivao napojnicu; možete i
sami zamisliti kako je to izgledalo. Do nas je neprekidno dopirao miris kuhinje
ispod nas i brektanje vrućih nauljenih strojeva, putovanje je trajalo satima i
satima; miljama, doslovno miljama, uporedo sa nama, obalom su jurili neki
grozni dječaci kroz grozni mulj Temze, upadajući do pojasa, pantalone su im bile
zavrnute i upadali su do kukova u taj neopisivi glib; sa licima, uvijek okrenutim u
nas, kriještali su poput lešinara, „Neki bakrenjak, gospar, neki bakrenjak, gospar,
baci, gospar”, kao kakvi strvožderi, potpuno skaredni, a pater familias se na
brodu cijepao od smijeha kad bi neki od dječaka upao u blato pokušavajući da
nađe novčić koji im je on bacio. Trebalo je vidjeti napregnuti izraz na licima tih
dječaka, način na koji su se bacali u glib kad bi pao novčić; zaista, ni lešinar, ni
šakal ne mogu se s njima mjeriti po odvratnosti. Nikad više ne bih putovala nekim
izletničkim čamcem, ne, nikad.
Džerald ju je posmatrao sve vrijeme dok je govorila; oči su mu svjetlucale od
blage zanesenosti. Ne ornim što je rekla, ona ga je zanijela svojim živahnim
držanjem.
– Naravno – reče on. – Svaki civilizirani organizam mora imati i svoje
nametnike.
– Nije riječ o tome; radi se o kvalitetu čitave te rabote: pater familias, koji se
glasno smije i misli da je to sport i baca novčiće, i mater familias, koja raširuje
svoja tusta mala koljena i jede, neprekidno jede – odgovori Gudruna.
– Da – reče Ursula. – Nisu dječaci toliko štetočine, nego ljudi sami po sebi,
čitavo političko tijelo, kako se to kaže.
Džerald se kratko nasmija.
– Ne mari – reče on. – Znači ne idete na motornjak?
Gudruna porumenje na njegov prijekor.
Uslijedilo je nekoliko minuta tišine. Džerald je kao čuvar nadgledao
ukrcavanje ljudi na čamac. Bio je veoma naočit i pribran, ali je njegova poza
vojničke pripravnosti djelovala prilično razdražljivo na Gudrunu.
– Hoćete li da vam se čaj servira ovdje, ili ćemo preći do kuće, gdje ima šator
razapet na travi? – pitao ih je.
– Zar ne bismo mogle dobiti čamac na vesla da se udaljimo iz ove gužve? –
pitala je Ursula, koja je uvijek prebrzo upadala.
– Da se udaljite? – smiješio se Džerald.
– Znate – reče Gudruna crveneći zbog Ursuline nespretnosti u izražavanju –
ne poznajemo ljude, gotovo smo potpuno strane ovdje.
– O, mogu vas brzo povezati sa nekim poznanicima – reče on lako.
Gudruna ga odmjeri pogledom da ustanovi da li on ne ironizira.

136
 – Znate – reče ona – na što mi mislimo. Zar ne bismo mogle ići tamo na drugu
stranu da istražujemo obalu? – Ona pokaza na gaj na brežuljku pored livade. –
Taj krajolik izgleda savršeno lijepo. Mogle bismo se čak i kupati. Zar nije lijepo po
ovako sunčanom danu. Pogledajte to osvjetljenje jezera. Zapravo, to je kao jedan
od rukavaca Nila. Tako ja zamišljam Nil.
Džerald se smijao njenom buntovnom oduševljenju za daleka mjesta.
– Sigurni ste da je to dovoljno daleko? – pitao je ironično, a onda, istog časa,
dodade – Da, mogli biste ići tamo ako bismo našli neki čamac. Čini se da su svi
već zauzeti.
Pogleda po jezeru i prebroji čamce na vesla.
– Kako bi to bilo sjajno! – povika Ursula čežnjivo.
– A ne želite čaj? – pitao je on.
– O, reče Gudruna – mogle bismo popiti šalicu čaja i krenuti.
On pogleda jednu pa drugu, smiješeći se. Bio je malčice uvrijeđen, a ipak
galantan.
– Znate li dobro upravljati čamcem? – pitao je.
– Da – odgovori Gudruna hladno – prilično dobro.
– O da – povika Ursula – obje veslamo poput vodenih pauka.
– Zaista? Imam jedan laki mali kajak. Nisam ga iznio napolje iz straha da se
neko ne prevrne iz njega i utopi, što mislite, hoćete li biti sigurne u njemu?
– O, savršeno – reče Gudruna.
– Vi ste anđeo – povika Ursula.
– Nemojte meni za ljubav doživjeti udes, jer ja odgovaram za bezbjednost na
vodi.
– Sigurno – obeća Gudruna.
– Osim toga, obje dobro plivamo – reče Ursula.
– Pa, u tom slučaju, pobrinut ćemo se da vam se pripremi čajni paket i moći
ćete da uživate u pikniku same za sebe, gdje vam niko neće smetati; to je ideja, zar
ne?
– Strašno dobra ideja. O, kako je strahovito lijepo od vas što ćete nam to
priuštiti – povika Gudruna toplo, obrazi su joj ponovo bili obliveni rumeni, što
pokrenu krv u njegovim žilama: taj tanani način na koji se okrenula prema njemu
i ulila zahvalnost u njegovo tijelo.
– Gdje je Birkin? Mogao bi mi pomoći da spustimo kajak u vodu – reče dok su
mu plamičci radosti treperili u očima.
– Ali vaša ruka, zar nije povrijeđena? – pitala je Gudruna prilično nesigurno,
kao da izbjegava intimnost. Bilo je to prvi put da je povrijeđena ruka spomenuta.
Neobičan način na koji je okolišala oko povrijeđene ruke posla novi, tanani val
miline kroz njegove vene. On izvadi ruku iz džepa. Bila je zavijena. Pogledao ju je,
a onda je ponovo vrati u džep. Gudruna zadrhta pri pogledu na umotanu šaku.
– O, mogu ja to jednom rukom. Kajak je lagan kao pero – reče. – Eno Ruperta.
Ruperte!
137
 Birkin zanemari društvene obaveze i pođe prema njima.
– Što ste učinili s njom – pitala je Ursula, koja se već pola sata sprema da
postavi to pitanje.
– S rukom? – reče Džerald. – Pričepila mi je neka mašina.
– Uh! – reče Ursula. – A je li vas mnogo boljelo?
– Da – reče on. – Boljelo je sve vrijeme. Sad prolazi. Zdrobila mi je prste.
– O – povika Ursula kao da i sama osjeća bol – mrzim ljude koji se sami
povrijede. Mogu osjetiti taj bol – i ona otrese svoju ruku.
– Što si me zvao? – reče Birkin.
Dva mlada čovjeka spustiše vitki kajak na vodu.
– Jeste li sasvim sigurne da ćete biti sigurne u njemu? – pitao je Džerald.
– Sasvim sigurne – reče Gudruna. – Ne bih bila tako pokvarena da ga uzmem
ako bi postojala i najmanja sumnja. Imala sam kajak u Erandelu i, uvjeravam vas,
potpuno smo sigurne.
Rekavši to i davši riječ kao čovjek, ona i Ursula uđoše u krhko plovilo i blago
se odgurnuše. Dva mlada čovjeka su stajala i gledala ih. Gudruna je veslala. Znala
je da je muškarci gledaju, što je učini sporom i prilično nespretnom. Njeno lice
obli intenzivna rumen.
– Od srca hvala – doviknu ona prema njemu, dok je čun klizio po vodi. – Divno
je, kao da sjedim na listu.
On se glasno nasmija poređenju. Glas joj je bio piskav i neobičan dok je
dozivao iz daljine. Posmatrao ju je kako vesla. Bilo je nečeg djetinjastog u njoj,
povjerenja i poštovanja, kao kod djeteta. Posmatrao ju je sve vrijeme dok je
veslala. A za Gudrunu je to predstavljalo istinsku radost da igra ulogu djetinjaste
žene koja se pripija uz čovjeka, uz onoga što je stajao na keju, tako naočit i efikasan
u svom bijelom odijelu, štaviše, najvažnijeg čovjeka koga je upoznala do ovog
trenutka. Nije obraćala pažnju na kolebljivog, ustreptalog Birkina, koji je stajao
pored njega. Samo jedan lik zauzima svu njenu pažnju u jednom trenutku.
Čun je tiho šuštao po vodi. Prošle su pored kupača čiji su šareni šatori stajali
između vrba na rubu livade i nastavile duž otvorene obale pored livada na
padinama koje su se kupale u zlatnoj svjetlosti poodmaklog popodneva. Drugi
čamci su se prokradali ispod nadnesenih stabala uz obalu na suprotnoj strani; čuli
su se smijeh i glasovi ljudi. Ali, Gudruna je veslala prema grupici stabala koja su
stajala u savršenoj ravnoteži u daljini, na zlatnoj svjetlosti sunca.
Sestre su našle malo mjesto gdje je uticao potočić u jezero; bilo je obraslo
trskom i cvjetovima ružičaste vrbovice, a obala je bila pješčana, nagnuta. Nježno
su uplovile i izašle na obalu u svom krhkom kajaku; djevojke su skinu! e cipele i
čarape i izašle rubom vode na travu.
Sićušni talasi jezera bili su topli i providni; iznijele su kajak na obalu i
razgledale okoliš ispunjene radošću. Bile su savršeno same u zaboravljenom ušću
potočića a na brežuljku iznad njih je bilo ono drveće što su vidjele iz daljine.
– Zaplivat ćemo samo jednom – reče Ursula – a onda ćemo piti čaj.

138
 Osvrnule su se oko sebe. Niko ih nije mogao vidjeti, niti je mogao doći
dovoljno brzo da ih vidi. Za manje od jedne minute, Ursula je zbacila odjeću sa
sebe i skliznula naga u vodu plivajući prema pučini. Brzo joj se pridružila
Gudruna. Plivale su nečujno i blaženo nekoliko minuta kružeći oko malog ušća.
Onda su izašle na obalu i izgubile se u gaju kao nimfe.
– Kako je krasno biti slobodan – reče Ursula trčeći tamo-amo između stabala
potpuno naga sa kosom koja je slobodno padala niz leđa.
Bio je to bukov gaj, velik i prekrasan; čeličnosiva skela stabala i granja sa dosta
rijetkim zelenim mrljama dok se prema sjeveru prosijavala otvorena daljina, kao
kroz prozor.
Kad su se osušile trčeći i igrajući, djevojke su se brzo obukle i sjele da piju
aromatični čaj. Sjedile su na sjevernoj strani, u žutoj svjetlosti, prema travnatoj
padini brijega, same u svom malom divljem svijetu. Čaj je bio topao i prijatno
mirisao, bilo je ukusnih malih sendviča sa krastavcima i kavijarom i vinskih
kolača.
– Jesi li sretna, Pruno? – povika Ursula oduševljeno gledajući sestru.
– Ursula, savršeno sam sretna – odgovori Gudruna ozbiljno promatrajući
sunce na zalasku.
– I ja sam.
Kad su bile zajedno, zauzete nečim što vole, dvije sestre su bile potpuno
dovoljne same sebi u svom svijetu. Ovo je bio jedan od savršenih trenutaka
slobode i radosti kakve samo djeca poznaju, kad sve liči na savršenu avanturu
ispunjavajući čovjeka blaženstvom.
Sestre su ostale još neko vrijeme sjedeći, ispunjene tihom vedrinom poslije
čaja. Onda Ursula, koja je imala lijep snažan glas poče da pjevuši za sebe, mekano,
Annchen von Tharau.40 I tada se u Gudruninoj duši javila čežnja dok je sjedila tu
pod drvećem i slušala sestru kako pjeva. Činilo se da je Ursula tako mirna i
samodovoljna dok je sjedila nesvjesno pjevušeći, jaka i nesporna u središtu svog
vlastitog svijeta. Gudruna je, međutim, osjećala da je izvan. Uvijek je spopadne
ovo pustošno očajno osjećanje da je izvan života, da je obični promatrač, za razliku
od Ursule, koja je učesnik; gorki jad vlastite negacije prisilio ju je da zahtijeva od
sestre da uvijek bude svjesna njenog prisustva i da vazda s njom održava prisan
dodir.
– Imaš li što protiv da otplešem à la Dalkroze41 na istu melodiju, Vijačice? –
pitala je neobično izmijenjenim glasom, gotovo ne otvarajući usta.
– Što kažeš? – pitala je Ursula gledajući je s mirnim čuđenjem.
– Htjela sam te moliti da pjevaš dok ja plešem à la Dalkroze? – nezadovoljna
što mora da ponovi pitanje.
Ursula se zamislila za trenutak, prikupljajući svoj rasijani duh.
– Dok ti činiš što? – pitala je Ursula rasijano.

40
Naslov pjesme njemačkog pjesnika Simona Daka (1605-1659).
41
Émile Jaques-Dalcroze (1865-1950), švicarski kompozitor, tvorac euritmike.
139
 – Igram u Dalkrozovom ritmu – reče Gudruna preživljavajući prave muke dok
saopšti najobičniju stvar svojoj sestri.
– O, Dalkroz! Nisam razumjela ime. Naravno. Rado bih to gledala – reče
Ursula sa iznenadnom vedrinom za koju su sposobna samo djeca. – Što ću
pjevati?
– Pjevaj što god hoćeš, a ja ću preuzeti ritam iz pjesme.
Ali, Ursula nije mogla ničega da se sjeti što bi pjevala. Međutim, ona iznenada
poče cerekajući se i šegačeći:
– Moja je ljubav dama visoka roda...42
Gudruna, koja je izgledala kao da joj nevidljivi lanac steže noge i ruke poče
polako da igra u stilu euritmike, drhturila je i lepršala ritmično nogama, pravila
spore pravilne kretnje rukama čas ih šireći, čas opet dižući ih iznad glave, da bi ih
u sljedećem trenu mekano bacila u stranu, zabacujući lice dok su joj noge tapkale,
lupkale i trčale u ritmu pjesme; njena ushićena bijela prilika, zanesena čudnom
impulzivnom rapsodijom, kao da je nosi povjetarac čarobne formule, drhturila je
u čudnim kratkim napadima zanosa. Ursula je sjedila na travi širom otvorenih
usta, pjevala je; oči su joj bile nasmijane kao da je mislila da se radi o kolosalnoj
šali, ali žuta svjetlost, koja je plamsala u njima dok je hvatala neke nesvjesne
ritualne nagovještaje u zamršenom podrhtavanju i talasanju i zanosu bijele prilike
njene sestre, koja je bila zarobljena u čisti, bezuman, skokovit ritam i volju koja ju
je snažno držala u nekoj vrsti hipnotičkog uticaja.
– Moja je ljubav visoka roda
Više je crnka nego sjenita –
pjevala je Ursula svoju satirsku pjesmu smijući se, a Gudruna je sve
pomamnije izvodila ples, lupkajući nogama o zemlju kao da hoće da strese okove
s njih, izvijajući rukama iznenada i ponovo udarajući nogama, da bi samo tren
kasnije poletjela sa zabačenom glavom i dignutim licem u nebo, sa
poluzatvorenim očima koje ne vide i isturenim grlom, koje je bilo mlado i puno i
lijepo. Sunce je bilo nisko i žuto, zalazilo je, a na nebu se pojavio tanak bljedunjav
mjesec.
Ursula je bila sasvim zanesena pjesmom kad je Gudruna prekinula igru i
pozvala je mekanim ironičnim glasom:
– Ursula!
– Molim – reče Ursula i otvori oči budeći se iz zanosa.
Gudruna je stajala mimo pokazujući; na licu joj je treperio podrugljiv osmijeh.
– Uf! – povika Ursula zahvaćena iznenadnom panikom i skoči na noge.
– Ne boj se, nisu opasni – zvonio je Gudrunin jetki glas.
Lijevo od njih nalazila se grupa hajlandskih rutavih junaca čije su se živahne
boje presijavale na večernjoj svjetlosti; rogovi su im se račvali prema nebu, upitno
su ispružali svoje vlažne nozdrve pokušavajući da saznaju što se to pred njima

42
Pjesma Barnija Fagana iz 1896.
140
nalazi. Oči su im svjetlucale kroz uvojke na čelu, a gole nozdrve su im bile pune
tame.
– Neće nam ništa učiniti? – pitala je Ursula prestravljeno.
Gudruna, koja se obično plašila goveda, sad odrično mahnu glavom,
polusumnjičavo polujetko vrteći glavom, sa blijedim osmijehom oko usta.
– Zar ne izgledaju čarobno, Ursula? – povika Gudruna visokim piskavim
glasom koji je bio sličan kliktanju morskog galeba.
– Čarobno – povika Ursula drhteći. – Ali, zar nam zaista ništa neće učiniti?
Opet Gudruna pogleda sestru zagonetno se smijući i odrično odmahnu
glavom.
– Sigurna sam da neće – reče, kao da je morala i sebe da ubijedi, a ipak kao da
je bila uvjerena u neku tajnu silu u sebi i sad mora da je stavi na probu. – Sjedi i
pjevaj – uvjeravala je ona svojim visokim piskavim glasom.
– Uplašila sam se – reče Ursula patetičnim glasom promatrajući čopor
čupavih, kratkih junaca koji su stajali u blatu do koljena i gledali ih svojim tamnim
zlim očima kroz uvojke na čelu. Pa ipak, ona zauze svoj prvobitni položaj.
– Sasvim su bezopasni – ču Gudrunin visoki glas. – Pjevaj nešto; treba samo
nešto da pjevaš.
Bilo je očigledno da je osjećala čudnu strast da igra snažnim naočitim juncima.
Ursula poče da pjeva falš, drhtavim glasom:
Daleko je do Tipererija.43
Glas joj je zvučao zabrinuto. Bez obzira na to, Gudruna sa raširenim rukama i
zabačenim licem poče čudan drhtav ples krećući se prema govedima, podižući
tijelo prema njima, kao začarana, dok su joj noge bile kao da se nalazi u delirijumu
nesvjesnog osjećanja; ruke, zglobovi i pesnice su se širile, naporno dizale u visinu,
padale i protezale se, a onda ponovo padale; grudi su joj se dizale i tresle pred
očima junaca, grlo je bilo zabačeno i izloženo, kao u sladostrasnom zanosu,
neosjetno im se približavajući; neobična bijela prilika koja se polako kretala
prema njima, ponesena svojim vlastitim ushićenjem, oscilirala je u čudnim
napadima i uzmacima, a junci su čekali i dizali glave uzmičući ispred nje; gledali
su je kao hipnotizirani dok su im se vitki rogovi granali na jasnoj večernjoj
svjetlosti, a bijela prilika žene se izvijala pred njima u sporim hipnotičkim
grčevima igre. Osjećala ih je tik pred sobom, kao da električni impulsi iz njihovih
grudi teku u njene ruke. Uskoro će ih dotaći, stvarno dodirnuti. Užasni srsi straha
i sladostrašća prostrujaše njenim tijelom. Za sve to vrijeme Ursula je, začarana,
pjevala svojim visokim, tankim glasom, pjesmu koja je probadala predvečerje
poput čarobne formule.
Gudruna je čula junce kako naporno dišu od bespomoćnog straha i
opčinjenosti. O, bile su to hrabre male životinje, ti škotski mladi bikovi, divlji i
rutavi. Odjednom jedan od njih ispusti groktav zvuk, zabaci glavu i uzmače.

43
It’sa long, long way to Tipperary, pjesma H. Vilijemsa i Dž. Džadža, popularna koračnica britanske vojske
u I svjetskom ratu.
141
 – Hoj, goveda, ohoj! – dođe iznenada glasan povik sa ivice gaja. Junci se
razidoše i povratiše, odoše jureći uz brijeg; njihova runa su se poput vatre
presijavala u ritmu njihovog hoda.
Gudruna je, zapanjena, izašla iz trave, a Ursula ustala na noge.
Bili su to Džerald i Birkin, koji su došli ovamo da ih potraže; Džerald je vikao
da otjera junce.
– Što to, pobogu, radite? – doviknu on visokim ljutitim glasom čuđenja.
– što ste došli? – uzvrati Gudruna svojim piskavim povikom u kome se
osjećala srdžba.
– Zbilja, što tu radite? – ponovi Džerald automatski.
– Izvodile smo euritmički ples – smijala se Ursula potresenim glasom.
Daleka i nedostupna, Gudruna je stajala i gledala ih velikim očima punim
tame i negodovanja, pokolebana. Onda se uputila uz brijeg za mladim bikovima
koji su se sakupili u mali začarani krug gore na padini.
– Kuda ćete? – vikao je Džerald za njom, a onda i sam pođe uz padinu. Sunce
je bilo zašlo i sjenke su prianjale za zemlju; nebo iznad njih je bilo ispunjeno
odlazećom svjetlošću.
– Dosta oskudna melodija – reče Birkin – ne daje velike mogućnosti za ples.
– Stajao je pred Ursulom sa jetkim osmijehom na licu, da bi samo trenutak kasnije
i sam počeo pjevušiti za sebe i izvoditi groteskan ples stepajući pred njom,
opušteno mlatarajući udovima i savijajući tijelo; lice mu je bilo ozareno nekom
blijedom svjetlošću, a noge su neumorno dobovale pod tijelom koje je mlohavo
visjelo i treslo se kao sjenka.
– Mislim da smo svi sišli s uma – reče ona cereći se prilično preplašeno.
– Šteta što nismo luđi – odgovori on i dalje izvodeći svoj drhtavi ples. Onda se
iznenada nagnu nad nju i poljubi njene prste blagim dodirom usana, a onda
priljubi svoje lice uz njeno da bi se samo tren kasnije odmakao i zagledao u njene
oči sa blijedim osmijehom na licu. Ona ustuknu nazad postiđeno.
– Uvrijeđena? – pitao je ironično, potom se odjednom umiri i postade
povučen. – Mislio sam da ti se dopada lagana fantastika.
– Ne takva – reče ona zbunjena i zabezeknuta, gotovo postiđena. Pa ipak,
negdje duboko u sebi ona je bila opčinjena prizorom njegovog mlohavog
vibrantnog tijela savršeno prepuštenog svom padanju i njihanju; privlačio ju je
jetki osmijeh na njegovom licu. Usprkos tome, ona se automatski ukoči protiveći
se. Ličilo je to gotovo na skarednost kod čovjeka koji je po pravilu uvijek ozbiljno
govorio.
– Zašto ne takva? – rugao se. I istog časa upade u nevjerojatno brz labavo-
teturav ples, zlovoljno je gledajući. I krećući hitrim ustaljenim ritmom, on joj
priđe malo bliže, nagnu se naprijed sa nevjerojatno podrugljivim, satiričnim
ozarenjem na licu i ponovo bi je poljubio da nije uzmakla.
– Ne, nemoj – povika ona stvarno uplašena.
– Ipak Kordelija – reče on satirično. Žacnula ju je ta opaska kao da je i samo
to ime uvredljivo. Znala je da mu je to bila namjera i ta je žaoka prosto ošamuti.
142
 – A ti – povika ona. – Zašto ti je uvijek duša u nosu? Tako grozno punom.
– Kako bih mogao lakše da je izbacim – reče on zadovoljan svojim odgovorom.
Džerald Krič, sa licem koje se pretvorilo u napetu zraku, išao je uz padinu
slijedeći Gudrunu u stopu. Mladi bikovi su stajali sa nosevima skupljenim u buket
i posmatrali scenu ispod sebe, čovjeka u bijelom koji je lebdio oko bijelih oblika
žene; posmatrali su prvenstveno Gudrunu, koja se postojano kretala prema njima.
Zastala je za časak osvrnuvši se prema Džeraldu, a onda je ponovo skrenula pogled
na bikove.
Sasvim neočekivano, ona iznenadnim pokretom podiže ruke i nasrnu na
dugoroge junce u drhtavim nepravilnim naletima, zaustavljajući se za tren i
gledajući ih, Ida bi odmah zatim podigla ruke i potrčala naprijed sa osmijehom na
usnama, Sve dok nisu prestali kopati prednjim nogama zemlju frkćući od straha,
digli glave sa zemlje i dali se u bijeg, trčeći u noć sve dok se nisu smanjili zbog
daljine i sumraka.
Gudruna je gledala za njima sa licem sličnim maski koja predstavlja prkos.
– Zašto želite da ih razjarite? – pitao je Džerald prilazeći joj.
Nije obraćala pažnju na njega; okrenula je lice od njega.
– Nije ta igra bezazlena, znate – Džerald je bio uporan. – Ti junci su neprijatni
kad krenu.
– Kad krenu kuda? Uz brdo? – rugala mu se glasno.
– Ne, nego na vas.
– Kad krenu na mene? – i dalje mu se rugala.
Ništa nije razumio.
– Kako mu drago, ti junci su neki dan namrtvo izboli jednu od farmerovih
krava – reče on.
– Što me se tiče? – reče ona.
– Tiče se mene, ipak – odgovori on. – To su moji mladi bikovi.
– Kako mogu biti vaši? Niste ih pojeli. Dajte mi jednog od tih junaca – reče
ona ispruživši ruku.
– Ne mogu sad. Znate gdje su. Možemo vam kasnije poslati jednoga ako želite.
Gledala ga je sa zagonetnim izrazom na licu.
– Mislite da se ja bojim vas i vaših junaca? – pitala je.
Njegove se oči opasno suziše. Na licu mu je titrao blijed, ohol osmijeh.
– Zašto bih tako mislio? – reče.
Gledala ga je svojim širom otvorenim očima, punim mraka. Naže se prema
njemu i nadlanicom ga zamlati po licu.
– Evo zašto – reče ona podrugljivo.
U tom je času osjetila neodoljivu želju da nad njim izvrši teško nasilje.
Isključila je strah i užas koji su bili ispunili njen svjesni um. Htjela je da postupi
kako je postupila, neće se ona nikoga plašiti.
On uzmače od blagog udarca po licu. Postao je smrtno blijed, a oči mu je
zamračio opasan plamen. Izgubio je moć govora, a u grudi mu se sjurila sva krv
143
što je imao, srce se širilo gotovo do točke pucanja od navale neukrotive emocije.
Kao da je rezervoar crnih emocija pukao u njemu i svega ga preplavio.
– Vi ste zadali prvi udarac – rekao je najzad, s mukom istiskujući riječi iz usta;
glas mu je bio tako mekan i dubok da su zvučale kao san u njoj, kao da nisu
izgovorene na vanjskom zraku.
– A zadat ću i posljednji – uzvrati ona spontano, samopouzdano. Šutio je, nije
joj proturječio.
Stajala je nemamo, pogleda okrenutog od njega u daljinu. Na rubu njene
svijesti, pitanje se postavi samo od sebe, automatski.
– Zašto se ponašate na tako nemoguć i komičan način? – Ali, bila je
mrzovoljna, nije joj se dalo da ga postavi na pravi način, pa ga je, riječ po riječ
rasijecala u sebi, nelagodno se osjećajući.
Veoma blijed, Džerald ju je pomno promatrao. Oči mu je osvjetljavala
napregnuta svjetlost, bile su zanesene i svijetle. Ona se iznenada okomi na njega:
– Vi ste me izazvali da se ovako ponašam, da znate – reče ona gotovo kao da
hoće nešto da naturi.
– Ja? Kako? – reče on.
Umjesto odgovora, ona se okrenu i naže prema jezeru. Dolje na vodi palile su
se svjetiljke, slabačke utvare toplog plamena što su treperile u bljedilu sutona.
Zemlja je bila prekrivena mrakom, iznad glave je bilo blijedo nebo koje je mnogo
obećavalo, a jezero je u jedinom dijelu bilo blijedo poput mlijeka. U daljini, na
pristaništu, palile su se sićušne točke obojenih svjetlica koje su se zabadale u
sumrak. Parni čamac je bio blještavo osvijetljen. Svuda uokolo rasle su džinovske
sjenke drveća.
Džerald, bijel kao avet u ljetnom odijelu, išao je za njom niz travom obraslu
padinu. Gudruna ga je čekala da pristigne. Onda je nježno ispružila ruku i
dodirnula ga rekavši meko:
– Ne ljutite se na mene.
Plameni žmarci prostrujaše njegovim tijelom, bio je potpuno zatravljen. Ipak
je promucao:
– Ne ljutim se na vas. Zaljubljen sam u vas.
Izgubio je pamet, nije mu ostajalo ništa nego da posegne za mehaničkom
kontrolom da se spasi. Ona se glasno smijala sitnom srebrnom porugom koja je
usprkos svemu bila prijatna.
– I to je jedan od načina da se to izrazi – reče ona.
Užasni pritisak, od koga mu se mutila svijest, potpuno odsustvo duha, bilo je
to previše za njega. Uhvatio ju je za mišku rukom koja kao da je bila gvozdena.
– Dakle, sve je u redu, je li? – reče držeći je još uvijek gvozdenom rukom.
Pogledala ga je u lice ukočenim očima i krv joj se sledi u žilama.
– Da, u redu je – rekla je meko, kao omamljena, glas joj je bio plačevan, kao u
vještice.

144
 Koračao je pored nje, bilo je to, zapravo, samo bezumno tijelo koje korača. Ali,
malo se oporavio idući. Užasno je patio. Ubio je brata kao dječak i bio izdvojen,
kao Kain.
Stigli su do Birkina i Ursule, koji su sjedili pored čamaca, razgovarali su i
smijali se. Birkin je zadirkivao Ursulu.
– Osjećaš li miris ove male močvare? – reče njušeći vazduh. Bio je veoma
osjetljiv na mirise i brzo ih je određivao.
– Prilično prijatan miris – reče ona.
– Ne – reče on. – Taj miris uznemirava.
– Kako uznemirava? – smijala se ona.
– Vri i vri rijeka mraka – reče – i izbacuje ljiljane i zmije i ignis fatuus44 koja
se stalno kreće naprijed. To je ono što nikad ne uzimamo u obzir, da se kreće
naprijed.
– Što se kreće?
– Druga rijeka, crna rijeka. Mi uvijek uzimamo u obzir srebrnu rijeku života
koja se kreće i podstiče čitav svijet da bude svijetao, sve više i više, do neba, koja
utiče u vječno svijetlo more, u nebo prepuno anđela. Ali ona druga je naša prava
stvarnost.
– Ali, koja druga, ne vidim nikakvu drugu – reče Ursula.
– To je tvoja stvarnost, bez obzira što je ne vidiš – reče on – ta mračna rijeka
raspadanja. Znaš, ona teče u nama isto kao i ona druga, ta crna rijeka truljenja. I
naši cvjetovi potiču iz nje, naša Afrodita je rođena iz morske pjene, svi naši bijeli
fosforescentni cvjetovi čulne perfekcije, sva naša današnja stvarnost.
– Hoćeš da kažeš da je Afrodita smrtna? – pitala je Ursula.
– Hoću da kažem da je ona cvjetajuća misterija procesa smrti, da – odgovori
on. – Kao potok sintetičke reakcije presahne, postajemo dio univerzalnog procesa,
plima destruktivne kreacije. Afrodita je rođena u prvom grču vasionskog
raspadanja, onda zmije i labudovi i lotos, svjetovi močvara, i Gudruna i Džerald,
rođeni u procesu rušilačke kreacije.
– A ti i ja? – pitala je ona.
– Vjerojatno – odgovori on. – Djelimično, svakako. Da li smo to in toto45, još
ne znam.
– Hoćeš da kažeš da smo svjetovi raspadanja, fleurs du mal?46 Ja se ne
osjećam tako – protestirala je.
– Ni najmanje se ne osjećam tako – reče on. – Neki ljudi su zasigurno svjetovi
mračnog truljenja, ljiljani. Ali, treba da ima i ruža, toplih i plamenih. Znaš li da je
Heraklit rekao da je suha duša najbolja. Odlično znam što to znači. Znaš li ti?
– Nisam sigurna – odgovori Ursula. – Ali što ako ljudi jesu cvjetovi
raspadanja, pod uslovom da su cvjetovi uopće, u čemu je razlika?

44
Ignis fatuus (latinski) – svjetlost lutalica, svjetlost zavodnica, sinonim za um.
45
In toto (latinski) – u potpunosti.
46
Fleurs du mal (francuski) – cvijeće zla, aluzija na francuskog pjesnika Šarla Bodlera (1821-1867).
145
 – Nikakva i svekolika. Raspadanje se nastavlja isto kao i proizvodnja – reče. –
To je progresivan proces koji se završava vasionskom nulom, smakom svijeta, ako
ti se to više dopada. Ali zbog čega smak, zbog čega kraj svijeta ne bi bio podjednako
dobar kao i početak?
– Pretpostavljam da nije – reče Ursula prilično zlovoljna.
– O, da, u krajnjoj liniji – reče on. – On označava početak novog ciklusa
kreacije, ali ne za nas. Ako je kraj, onda mi pripadamo kraju, fleurs du mal, ako
hoćeš. Ako smo fleurs du mal, u tom slučaju nismo ruže sreće i tu se ništa ne može.
– Ali, ja mislim da jesam – reče Ursula. – Mislim da sam ruža sreće.
– Vještačka? – pitao je ironično.
– Ne, prava – reče ona povrijeđena.
– Ako smo kraj, nismo početak – reče on.
– Jesmo – reče ona. – Početak proizlazi iz kraja.
– Poslije kraja, ne iz kraja. Poslije nas, ne iz nas.
– Ti si đavo, znaš li, stvarno si đavo – reče ona.–Ti hoćeš da uništiš našu nadu.
Ti hoćeš da budeš smrtan.
– Ne – reče on. – Hoću samo da znamo što smo.
– Ha! – povika ona gnjevno. – Ti hoćeš da upoznamo smrt.
– U pravu si – reče mekani Džeraldov glas iz mraka, dolazeći iza njih.
Birkin ustade. Džerald i Gudruna priđoše. Nastupila je tišina. Birkin je svima
redom pripaljivao cigarete, pušili su u miru pored obale dok je ugarak šibice još
svijetlio u sumraku. Jezero je bilo magličasto, svjetlost je umirala u njemu,
okruženom kopnom. Okolni vazduh je bio prozračan, čuli su se nestvarni zvuci
bandžoa ili takve neke muzike.
Sa umiranjem zlatne svjetlosti na nebu, mjesec postade jasniji, izgledao je kao
da se smiješi svome usponu. Tamne šume na suprotnoj obali utapale su se u
sveopću sjenku, poneka svjetiljka se mogla vidjeti tu i tamo. Daleko niz jezero
vidjele su se fantastične niske boja, kao perle bljedunjave vatre, zelene i crvene i
žute. Jedva primjetan kovitlac vjetra donese zvuke muzike sa parnog čamca koji
je kupajući se u svjetlosti skretao u veliku sjenku pokrećući svoje obrise poluživih
svjetala i ispuštajući muziku u malim kovitlacima.
Svuda uokolo su se palila svjetla. Tu i tamo, uz zatamnjenu vodu, kao i na
udaljenom kraju jezera, gdje je voda ličila na mlijeko u odsjaju posljednjih zraka
sa neba, nije bilo sjenki, usamljeni slabački plamičci fenjera su svjetlucali sa
nevidljivih čamaca, čuo se zvuk vesala i jedan čamac je prešao sa mliječnosvijetle
vode na zamračenu, tamo ispod šume, i njegov fenjer postade jasniji, kao da se
pretvorio u vatru, viseći u krasnim crvenim lopticama. A opet u jezeru, sjenoviti
crveni zraci su lebdjeli u odsjaju oko čamca. Svuda su se kretala ova bešumna
vatrena stvorenja, približavajući se površini vode, praćena rijetkim jedva vidljivim
odbljescima.
Birkin donese fenjere sa većeg čamca i četiri stjenovite bijele prilike se okupiše
da ih upale. Ursula je držala prvi; Birkin je iz ružičaste providne školjke unio
svijetlosti u fenjer. Kad ga je upalio, svi su se izmakli da ga bolje vide dok je poput
146
plavog mjeseca visio u Ursulinoj ruci bacajući neobičnu svjetlost na njeno lice.
Birkin se nadnio nad treperavi izvor svjetlosti i njegovo lice je ličilo na utvaru; bilo
je u njemu nečeg nejasnog ali i demonski snažnog. Ursula je upola bila zaklonjena
Birkinovim tijelom, lice joj je bilo u sjenci i samo se naziralo kao da se nalazi pod
gustim velom.
– U redu je – reče Birkinov glas meko.
Ona je podigla fenjer, koji je osvijetlio jato ždralova u letu kroz tirkizno zeleno
nebo svjetlosti iznad tamne zemlje.
– Ovo je divno – reče ona.
– Krasno – dođe Gudrunin glas kao eho. I ona je htjela da drži fenjer sa
ždralovima koji lete.
– Upalite jedan za mene – reče ona. Džerald je stajao pored nje, potpuno
onesposobljen. Birkin je upalio fenjer koji je ona držala. Srce joj je lupalo od želje
da vidi što će na njemu biti naslikano. Imao je žutu boju jagorčevine sa visokim
pravim cvjetovima koji su rasli iz tamnog lišća dižući glave okruženi leptirovima
na čistoj jasnoj svjetlosti dana.
Gudruna ispusti mali krik iznenađenja, kao probodena radošću.
– Zar nije lijep, o, zar nije lijep?
Duša joj je bila prostrijeljena ljepotom, bila je van sebe od sreće. Džerald joj
se primakao bliže u njenu svjetlosnu zonu, kao da hoće bolje da vidi. Primakao joj
se i tako ostao dodirujući je i gledajući s njom u svjetleću kuglu sa jagorčevinom.
Okrenula je prema njegovom lice, koje je bilo bljedunjavo svijetlo na blijedožutoj
svjetlosti fenjera; stajali su zajedno u svjetlosnom jedinstvu, jedno uz drugo,
okruženi svjetlošću, dok je sve ostalo pokrivao mrak.
Birkin je otišao da upali drugi Ursulin fenjer, koji je imao blijedocrvenu boju
morskog dna sa crnim krabama i zatalasanom morskom travom ispod
plamenorumene površine.
– Sad držiš u ruci nebo iznad i vode ispod zemlje – rekao joj je Birkin.
– Sve samo ne zemlju – smijala se gledajući njegove žive ruke koje su poput
školjke štitile plamen šibice.
– Umirem od želje da vidim ikakav je moj drugi fenjer – povika Gudruna
treperavim, prilično piskavim glasom, koji je, čini se, odbijao ostale od sebe.
Birkin ga upali. Bio je tamnoplav sa crvenim dinom i velikom bijelom sipom
koja je plovila dok su njeni bijeli pipci bili rašireni na sve strane. Sipino lice je
zurilo iz samog izvora svjetlosti, bilo je veoma ukočeno, hladno i napeto.
– Ovo je grozno, zastrašujuće – uzviknu Gudruna uplašenim glasom, čemu se
Džerald, koji je stajao pored nje, glasno nasmijao.
– Ali, zar zaista nije stravična? – povika ona ponovo, preneražena.
On se opet nasmijao rekavši:
– Zamijenite se sa Ursulom, za krabe.
Gudruna je za trenutak ću tala, a onda reče:
– Ursula, da li bi mogla da podnosiš ovu zastrašujuću sipu?

147
 – Mislim da su boje krasne – reče Ursula.
– I ja – reče Gudruna. – Ali, da li bi mogla da podnosiš da ti se ovaj fenjer klati
na čamcu? Zar ne osjećaš potrebu da ga odmah razbiješ?
– O, ne – reče Ursula. – Ne želim ga slomiti.
– Da li to znači da nemaš ništa protiv da se zamijenimo: meni krabe, tebi sipa?
Jesi li sigurna da ti je svejedno? – Gudruna priđe da zamijene fenjere.
– Sasvim – reče Ursula ustupajući krabe u zamjenu za sipu.
Ipak je osjećala otpor prema načinu na koji su Džerald i Gudruna posezali za
njenim pravima, nije joj se dopadao taj presedan.
– Hajdemo sad – reče Birkin. – Idem da ih postavim na čamce.
On i Ursula krenuše prema velikom čamcu.
– Pretpostavljam da ćeš me prevesti natrag, Ruperte – reče Džerald iz blijede
sjenke večeri.
– Zar nećeš sa Gudrunom u kajaku? – reče Birkin – Bit će interesantnije.
Zavladala je kratka nedoumica. Birkin i Ursula su stajali neodlučno sa
fenjerima koji su se ljuljali na rubu jezera. Svijet je bio pun obmana.
– Pristajete li? – pitala ga je Gudruna.
– Sasvim će mi odgovarati – reče on. – Ali kako stoji stvar sa vašim veslanjem?
Ne vidim zašto biste me vi vozili.
– Zašto ne? – reče ona. – Kad mogu Ursulu, zašto ne bih mogla i vas?
Po njenom glasu je osjetio da ona želi da ga zadrži u čamcu i da joj je drago što
će za vrijeme vožnje ona imati vlast nad oboma. Predao se na čudan način
električne zavisnosti.
Dodala mu je fenjere dok je ona pričvršćivala trsku na pramac kajaka. Išao je
za njom i stajao sa fenjerima, koji su se njihali u visini njegovih kukova obučenih
u bijeli flanel, naglašavajući okolne sjenke.
– Poljubi me prije polaska – dodaje njegov meki glas odozgo, iz sjenke.
Prekinula je posao istinski začuđena njegovom molbom u tom času.
– Ali zašto? – povikala je začuđeno.
– Zašto? – odjeknuo je njegov glas ironično.
Gledala ga je nekoliko trenutaka ukočeno. Onda se nagla naprijed i poljubila
ga laganim raskošnim poljupcem zadržavajući svoje usne na njegovim. Uzela je
od njega fenjere dok je stajao omamljen savršenom vatrom što se razbuktavala u
njegovim zglobovima.
Podigli su kajak i spustili ga u vodu. Gudruna je zauzela mjesto i Džerald se
odgurnuo od obale.
– Jesi li siguran da nećeš povrijediti ruku čineći to? – pitala ga je brižno. – I
ja sam to lako mogla učiniti.
– Ja se ne povređujem – rekao je dubokim mekim glasom, koji ju je milovao
neizrecivom ljepotom.

148
 Gledala ga je dok je sjedio tik do nje na krmi kajaka sa nogama ispruženim
prema njenim; stopala su im se dodirivala. Ona je blago zaokretala, sa zadrškom,
umirući od želje da joj on kaže nešto značajno. A on je uporno šutio.
– Sviđa li ti se ovako? – pitala ga je blagim, brižnim glasom.
On se kratko nasmijao.
– Postoji razmak među nama – rekao je istim nesvjesnim glasom, kao da nešto
govori iz njega. Ona je, tako reći, bila magično svjesna njihove ravnoteže u
odvojenosti u čunu. Nesvijestilo joj se od jasnog poimanja i sreće.
– Ali veoma sam blizu – rekla je umilnim glasom, veselo.
– A tako daleko, daleko – rekao je on.
Opet je zadovoljno ćutala prije nego je odgovorila piskavim, uzbuđenim
glasom:
– Ali teško bismo se mogli promijeniti dok smo u čunu. – Milovala ga je
neobično nježno, sad kad joj je bio potpuno prepušten na milost i nemilost.
Još tuce drugih čamaca je zibalo svoje ružičaste mjesecolike fenjere nisko
iznad vode, od koje se njihova svjetlost odbijala kao vatra. U daljini je parni čamac
brektao i drndao i pljuskao svojim lopaticama osvijetljen niskom raznobojnih
svjetala. Povremeno je ispuštao blještave snopove zvijezda, rimskih svijeća i
drugih vatrometnih ukrasa koji su osvjetljavali površinu vode i čamce koji su
plovili na sve strane oko parobroda. Onda bi ponovo pao mrkli mrak, fenjeri i
niske raznobojnih svjetiljki bi meko svjetlucali, čulo se udaranje vesala i lelujanje
muzike.
Gudruna je veslala gotovo neosjetno. Nedaleko ispred sebe Džerald je vidio
plave i ružičaste kugle Ursulinih fenjera koje su se blago klatile jedna uz drugu
dok je Birkin veslao. Bio je, također, svjestan nježnih svjetala koja je bacao njegov
kajak iza njegovih leđa. Gudruna je vadila kratko veslo i odmarala se gledajući oko
sebe. Kajak se podizao sa najmanjim kolebanjem vode. Džeraldova bijela koljena
su joj bila veoma blizu.
– Zar nije divno? – rekla je mekano, gotovo ponizno.
Obuhvatila ga je pogledom dok se ocrtavao prema kristalnoj svjetlosti fenjera.
Premda je bio u sjenci, jasno je vidjela crte njegovog lica. Nalazili su se na tamnoj
dionici jezera. Grudi joj je razdirala strast prema njemu, bio je tako naočit u svom
muškom miru i tajanstvenosti. To je oblik čiste muškosti, poput mirisa koji je
dolazio iz njegovih skladno modeliranih kontura; bogato savršenstvo njegovog
prisustva ju je ispunjavalo ushićenjem do obamrlosti. Voljela je da ga gleda. Zasad
nije htjela da ga dodirne, da upozna djelotvornu tvar njegovog živog i čvrstog
tijela. Bio je nedodirljiv a tako blizu. Ruke su joj počivale na veslu kao obamrle,
htjela je samo da ga gleda, kao kristalnu sjenku, da osjeća njegovo suštastveno
prisustvo.
– Da – rekao je neodređeno. – Veoma je lijepo.
Slušao je jedva čujne zvukove i šumove što su dolazili iz blizine, padanje kapi
sa vesla, tiho dobovanje fenjera koji su se dodirivali iza njega, šuštanje Gudrunine
suknje, neku vanzemaljsku buku. Um mu je bio gotovo potopljen, gotovo

149
pretočen, prvi put u životu istekao u stvari oko sebe. Jer om je uvijek održavao
oštru pažnju, koncentriranu i nepopustljivu, sve do sada. Sad je popustio,
neosjetno se topio i postajao jedno sa cjelinom koja ga je okruživala. Bilo je to kao
čisti savršeni san, njegov prvi veliki san u životu. Bio je tako budan, tako oprezan
cijelog života. Ali, postojao je san i mir i savršeno isticanje.
– Da veslam do pristaništa? – pitala je Gudruna sjetno.
– Bilo kuda – odgovorio je. – Samo da plovimo.
– Upozorite me ako na nešto naletimo – rekla je ona tihim glasom čiste
prisnosti, bez tona.
– Svjetla će nas upozoriti – rekao je on.
I tako, plovili su, gotovo plutali nepomično u tišini. Bila mu je potrebna tišina,
čista i potpuna. Ali, ona se osjećala nelagodno, bila joj je potrebna još neka riječ,
da bude potpuno sigurna.
– Nikome nećeš nedostajati? – pitala je željna dodira s njim.
– Nedostajati – odjeknuo je njegov glas. – Ne. Zašto? – Mislila sam da li će te
neko tražiti?
– Zašto bi me tražio? – a onda se sjeti svojih manira. –Ali, možda ti želiš da se
vratiš natrag? – reče promijenjenim glasom.
– Ne, ne želim da se vratim – odgovorila je ona. – Ne, uvjeravam te.
– Jesi li sigurna da je sve u redu što se tebe tiče?
– Savršeno sigurna.
Opet su zašutjeli. Parobrod je brektao i pištao. Neko je pjevao. A onda, kao da
se noć prolomi, iznenada se začu strašan krik, mnoštvo povika koji su se sudarali
na vodi, onda pljuskanje obrtnih lopatica koje su žestoko pljuskale vodu.
Džerald se uspravi i Gudruna ga pogleda uplašeno.
– Neko je u vodi! – reče ljutite, ozlojeđeno, naprežući sluh i vid ne bi li još što
saznao. – Možeš li veslati u tom pravcu?
– Kuda, prema parobrodu? – pitala je Gudruna uspaničeno.
– Da.
– Reći ćeš mi ako promijenim pravac – rekla je nervozno, uplašeno.
– Samo ravno – reče on i kajak pojuri naprijed.
Galama se nije stišavala, što je u mraku na vodi ostavljalo još mučniji utisak.
– Zar ovo nije moralo da se desi? – rekla je Gudruna sa teškom mržnjom
punom ironije. Ali on je gotovo nije ni čuo i ona je pogledala preko ramena da
provjeri pravac. Polumračne vode bile su poprskane divnim mjehurićima
zaljuljanog svjetla, parobrod, činilo se, nije bio daleko. Njihao je niske obojenih
svjetiljki u ranoj noći. Gudruna je veslala svom snagom. Ali sad, pošto se radilo o
ozbiljnoj stvari, izgledala je nesigurna i nezgrapna u zaveslaju; bilo joj je teško
tako brzo veslati. Pogledala ga je u lice. Gledao je ukočeno u tamu, veoma
napregnuto, spreman da svakog trena skoči u vodu. Srce joj je stalo; činilo joj se
da umire. „Naravno”, reče ona u sebi, „niko se neće utopiti. Naravno, neće. Bilo bi
to previše ekstravagantno i senzacionalno.” Ali oko srca joj je bilo hladno zbog

150
njegovog oštrog bezličnog izraza na licu. Bilo je to kao da je prirodno pripadao
strahoti i katastrofi, kao da je povratio svoj stvarni izgled.
Onda se začuo prodoran i piskav dječji glas, glas djevojčice:
– Di, Di, Di, Di, O, Di, O, Di, O, Di...
Krv se sledila u Gudruninim žilama.
– To je Dajana, zar ne? – mucao je Džerald. – Mala majmunica; mora ona da
izvodi svoje trikove.
Ponovo baci pogled na veslo, kajak nije išao dovoljno brzo, za njega, što u
Gudruni izazva osjećanje očaja i bespomoćnosti; bilo je to i previše za njene nerve,
ali je i dalje veslala iz sve snage. I dalje su se čuli glasovi koji su se dozivali.
– Gdje? Gdje? Eto ti ga sad, to ti je to. Koji? Neeee. Neka ide do vraga, ovamo,
ovamo... – čamci su jurili iz svih pravaca na mjesto događaja; vidjelo se kako se
njišu obojeni fenjeri blizu površine, za njima se zibao odsjaj neujednačenom
brzinom. Parobrod je ponovo svirao iz nepoznatih razloga. Gudrunin kajak je išao
brzo, fenjeri su se klatili iza Džeralda.
– Ponovo se začuo onaj dječji piskavi glas sa prizvukom plača i nestrpljenja:
– Di, O, Di, O, Di, Di...
Bio je to grozan zvuk koji je dolazio iz uznemirene noći sa vode.
– Bolje bi ti bilo da si sad u postelji, Vini – mucao je Džerald za sebe. Sagnuo
se, odvezao cipele i skinuo ih s nogu. Onda je bacio meki šešir na dno kajaka.
– Ne možeš u vodu sa povrijeđenom rukom – rekla je Gudruna dubokim
glasom straha teško dišući.
– Što? Neće boljeti...
Iskobeljao se iz žaketa i pustio ga da padne među noge. Sjedio je gologlav, sav
u bijelom, sada. Popipao je opasač. Približavali su se parobrodu koji je stajao
mirno iznad njih; bezbroj njegovih svjetiljki su formirale krasne strelice i plamene
jezičke crvene, zelene i žute svjetlosti na sjajnoj tamnoj vodi, u sjenci.
– O, izvadite je! O, Di, dušo, o, izvadite je! O, tatice, o tatice – cvilio je dječji
glas izbezumljeno.
– Hej, Rokli, hej tamo...
– Gospodine Džeralde – čuo se uplašeni kapetanov glas – gospođica Dajana
je u vodi.
– Je li neko skočio za njom? – vikao je Džerald oštro.
– Mladi dr. Brindel, gospodine.
– Gdje?
– Ne vidim ni traga od njih, gospodine. Svi tragaju, ali dosad on njih nema ni
traga ni glasa.
Nastupila je kratka zloslutna pauza.
– Gdje je pala?
– Mislim tu negdje gdje je onaj čamac – dođe nesigurni odgovor – onaj sa
crvenim i zelenim svjetlima.
– Veslaj tamo – reče Džerald Gudruni tiho.
151
 – Izvadi je, Džeralde, o, izvadi je – cvilio je dječji glas. On se nije obazirao.
– Nasloni se natrag, tako – rekao je Gudruni dok je stajao na ivici kajaka –
neće se izvrnuti.
U sljedećem trenu skočio je glatko, mekano, poput viska, u vodu. Gudruna se
žestoko ljuljala u čamcu, uzburkana voda se ljeskala na nepostojanoj svjetlosti,
shvatila je da je mjesečina i da je on iščezao. Tako je i mogao da ode. Užasan
osjećaj fatalnosti izbrisao je sva osjećanja i sve misli iz njene svijesti. Znala je samo
da je nestao iz svijeta; prosto je postojao isti onaj stari svijet i njegova odsutnost.
Noć je bila ogromna i prazna. Fenjeri su se klatili tamo-amo, ljudi su tiho
razgovarali na parobrodu i u čamcima. Čula je Džeraldovu sestru Vinifred kako
zapomaže, „O, nađi je, Džeralde, molim te, pronađi je...” i nekoga ko je pokušavao
da je umiri. Gudruna je plutala tamo-amo, bez cilja. Užasna, masivna, hladna,
beskonačna površina vode neizrecivo ju je uznemiravala. Zar se neće vratiti?
Osjećala je da i sama treba da skoči u vodu i da upozna ne samo užas nego i stravu.
Krenula je na nečiji glas koji je rekao, „Eno ga tamo.” Vidjela je njegov stil
plivanja, sličan stilu vodenog pacova. Počela je nesvjesno veslati prema njemu.
Ali, on je bio kod nekog drugog, većeg čamca. Ipak je veslala prema njemu. Mora
da je blizu. Vidjela ga je. Izgledao je kao tuljan, dok se hvatao za bok čamca.
Njegova plava kosa bila je mokra i lijepljena uz lobanju; lice mu je bilo blistavo
sjajno, čula ga je kako diše.
Onda se popeo u čamac. O, ta ljepota njegovih povijenih leđa i slabina dok se
prebacivao preko boka čamca; ljepota njegovih slabina ju je natjerala da poželi da
umre, da umre istog trena. Ljepota tih nejasnih blještavih slabina i povijesnih
mekanih leđa dok se peo u čamac, o, bilo je to previše za nju, bila je to previše
konkretna vizija. Ona je to znala i to je bilo fatalno. Užasno beznađe sudbine i
ljepote, takve ljepote.
Za nju on nije bio čovjek, nego inkarnacija, velika faza života. Vidjela ga je
kako otresa vodu sa lica i gleda u zavoj na ruci. I znala je da je sve uzalud, da ga
ona nikad neće pregorjeti, on je bio konačna aproksimacija njenog života.
– Ugasite svjetla, bolje ćemo vidjeti – čula je njegov glas, iznenadan i
mehanički, glas koji pripada svijetu muškaraca.
Ona se nagla i ugasila svjetiljke. Težak je to posao. Svuda su svjetla bila
pogašena, izuzev krajnjih tački na bokovima parobroda koje su bile obilježene
svjetlima u boji. Plavosiva rana noć ravno se širila uokolo; mjesec je bio nasred
neba, tu i tamo vidjele su se sjenke čamaca.
Ponovo se čuo skok u vodu, ponovo je iščezao. Gudruna je sjedila sa bolom u
srcu, plašila se velike ravne površine vode, tako teške i smrtonosne. Bila je tako
usamljena na ravnom neživom prostranstvu vode. Nije to bila obična izolacija,
bila je to užasna, hladna izdvojenost neizvjesnosti. Bila je raspeta na površini
podmukle stvarnosti sve do točke kad će i ona nestati u njoj.
Sljedeća stvar koju je shvatila po komešanju glasova i uzburkanosti vode bilo
je to da se opet popeo u čamac. Sjedila je i čeznula da se spoji s njim. Smjelo je
polagala pravo na vezu s njim prhko nevidljivog prostranstva vode. Ali oko srca
joj se uhvatio nepodnošljivi led izolacije kroz koji se ništa nije moglo probiti.
152
 – Idite sa parobrodom u pristanište. Nema potrebe da tu stojite. Donesite uže
za vuču – čuo se njegov odlučni instrumentalni glas pun ovozemaljskih zvukova.
Lopatice na točkovima parobroda opet počeše da pljuskaju i lupaju po vodi.
– Džeralde, Džeralde – čuo se plačni glas male Vinifred. Nije odgovorio.
Parobrod je polako zaokrenuo u nezgrapnom patetičnom krugu i odšunjao se u
pravcu pristaništa gubeći se u izmaglici. Pljuskanje njegovih lopatica se sve slabije
čulo. Gudruna se ljuljala u svom lakom čunu i automatski zabola veslo u vodu da
se odmori.
– Gudruna – pozvao ju je Ursulin glas.
– Ursula!
Čamci dviju sestara su prišli jedan drugom.
– Gdje je Džerald? – pitala je Gudruna.
– Ponovo je zaronio – rekla je Ursula tužno. – A znam da ne bi smio sa
povrijeđenom rukom i svim ostalim...
– Ovaj put ću ga voditi kući – rekao je Birkin.
Čamci se ponovo udaljiše uslijed djelovanja valova što su došli iza parobroda.
Gudruna i Ursula su budno pratile kad će se Džerald pojaviti.
– Eno ga! – rekla je Ursula, koja je imala veoma oštro oko. Nije se dugo
zadržao pod vodom. Birkin je zaveslao prema njemu, Gudruna za njim. Plivao je
sporo i uhvatio se za čamac povrijeđenom rukom. Ruka popusti i on ponovo
skliznu u vodu.
– Zašto mu ne pomogneš? – povikala je Ursula oštro.
– Ponovo se pojavio i Birkin se sagnuo da mu pomogne oko penjanja u čamac.
Gudruna je ponovo posmatrala Džeralda dok je izlazio iz vode; sad je bio spor,
bilo je dosta nasumičnih i nezgrapnih pokušaja, pri čemu je ličio na nekog
vodozemca koji pokušava da se popne u čamac. Mjesec je ponovo sijao slabom
svjetlošću na njegovom bijelom tijelu, na povijenim leđima i punim slabinama, ali
sad je to tijelo izgledalo kao da je poraženo, bilo je teturavo i sručilo se kao vreća
u čamac. Hropio je promuklo poput životinje koja je izložena velikom fizičkom
naporu. Sjedio je mlohavo i nepomično u čamcu, kosa mu je bila zalizana, glatka,
glava bezoka, slična glavi tuljana, najmanje je ličio na inteligentno biće, na
čovjeka. Gudruna je drhtala dok je mehanički slijedila njegov čamac. Birkin je
veslao bez riječi prema improviziranom pristaništu.
– Kuda ideš? – pitao je Džerald iznenada, kao da se budi.
– Kući – reče Birkin.
– O, ne – reče Džerald zapovjednički. – Ne možemo kući dok su u vodi. Vrati
čamac natrag, naći ću ih ja. – Sestre su bile prestravljene. Glas mu je bio tako
zapovjednički i strašan, gotovo luđački, koji ne dopušta protivljenje.
– Ne – reče Birkin. – Ne možeš natrag. – U njegovom je glasu bilo neke čudne
neuhvatljive prinude. Džerald je šutio dok su njihove volje ratovale. Činilo se da
će ubiti sugovornika. Ali Birkin je veslao ujednačeno i odgovarao sa neljudskom
neumitnošću.
– Zašto se ti miješaš? – reče Džerald s mržnjom.
153
 Birkin nije odgovorio. Veslao je pravo prema obali. Džerald je nijemo sjedio,
kao omamljena životinja, naporno dišući, dok su mu zubi cvokotali, ruke ležale
nepomično u krilu, a glava ličila na glavu foke.
Stigli su u pristanište. Džerald se mokar i go popeo nekoliko stepenica. Tu je
stajao njegov otac, u noći.
– Oče! – rekao je.
– Da, moj dečko? Idi kući i presvući se.
– Nećemo ih spasiti, oče – rekao je Džerald.
– Još ima nade, moj sine.
– Na žalost, nema. Ne zna se gdje su. Ne mogu se naći. A posao otežava i
podvodna struja hladna kao led.
– Ispustit ćemo vodu – reče otac. – Idi kući i postaraj se o sebi. Ruperte,
pobrani se za njega – dodao je otac neutralnim glasom.
– Pa, oče, žao mi je. Na žalost, krivica je moja. Ali, što se tu može? Učinio sam
sve što sam mogao u ovom času. Mogao sam i dalje roniti, naravno, ne dugo, ipak,
ne bi mnogo koristilo.
Udaljio se bosonog koračajući po daskama improviziranog pristaništa. Stao je
na nešto oštro.
– Naravno, nemaš cipela na nogama – reče Birkin.
– Njegove cipele su ovdje – povika Gudruna odozdo. Brzo je veslala.
Džerald je čekao da mu ih donesu. Navukao ih je.
– Kad se jednom umre – reče on – kad je svršeno, gotovo je. Zašto bi se čovjek
ponovo vraćao u život? Ima mjesta dolje pod vodom za hiljade.
– Dvoje je dosta – promrmljala je ona za sebe.
On je navukao i drugu cipelu. Drhtao je kao prut, zubi su mu cvokotali dok je
govorio.
– To je istina – reče on – može biti. Ali neobično je koliko dolje ima mjesta, a
hladno je kao u paklu, čovjek je potpuno bespomoćan, kao da mu je glava
odsječena. – S naporom je govorio, toliko se tresao. – Ima jedna stvar u našoj
porodici, znate – nastavio je. – Kad bilo što krene naopako, nikad se više ne da
popraviti, kod nas je tako. U to sam se toliko puta uvjerio, apsolutno se ništa ne
može popraviti krene li samo naopačke.
Prelazili su prhko glavnog druma prema kući.
– A znate li, kad se čovjek nađe dolje, hladno je, stvarno, i tako beskonačno,
tako, zapravo, različito od onoga što je na površini, tako beskonačno; čovjek
počinje da se pita kako je tako mnogo živih, zbog čega nas ima tako mnogo gore?
Idete li to vi? Vidjet ćemo se opet, zar ne? Laku noć i hvala vam. Mnogo vam hvala.
Djevojke su malo čekale da vide ima li nade. Mjesec je jasno sijao na nebu, sa
gotovo nepristojnom jasnoćom, mali tamni čamci su se grupirali na vodi, čuli su
se glasovi i prigušeni povici. Ali, sve to nije imalo nikakve svrhe. Gudruna se
vratila kući sa Birkinom.

154
 On je bio određen da podigne zastavnicu na brani da se ispusti voda iz jezera,
koje je bilo probušeno na jednom kraju, blizu glavnog druma, da služi kao
rezervoar za snabdijevanje vodom udaljenih rudnika u slučaju potrebe. – Hajde
sa mnom da mi praviš društvo – rekao je Ursuli. – Poslije ću te je otpratiti kući,
kad dignem zastavnicu.
Svratio je u kućicu čuvara jezera i uzeo ključ od ustave. Prošli su kroz malu
kapiju sa glavnog druma, gdje je bio veliki kameni bazen koji je primao višak vode.
Odatle su se spuštale stepenice do vode. Na vrhu stepenica nalazila se brava
zastavnice.
Noć je bila srebrnosiva i savršena, ako se izuzme raštrkani uznemireni zvuk
ljudskih glasova. Sivi sjaj mjesečine zahvatio je pojas vode; tamni čamci su bućkali
i kretali se. Ali, Ursulin um je izgubio moć recepcije, sve je bilo nevažno i
nestvarno.
Birkin namjesti željeznu ručku na matricu zastavnice i poče okretati.
Zupčanici su uz škripu počeli polako da se dižu. Okretao je ručku i okretao, kao
rob; njegova bijela prilika je postala jasno vidljiva, ali Ursula nije gledala u njega
nego u stranu. Nije mogla da gleda kako okreće ručku saginjući se i dižući kao rob.
Onda se odjednom trgla preneraženo: iz tamne drvećem obrasle dubodoline s
druge strane druma do nje doprije šikljanje vode koje se uskoro pretvorilo u oštro
klokotanje, da bi ubrzo preraslo u tešku bučnu gromoglasnu buku velikih količina
vode koje su se stropoštale niz provaliju. Ta je jeka trajala cijelu noć, sve se utapalo
u nju, sve je bilo potopljeno i izgubljeno. Ursula se, činilo se, borila za svoj vlastiti
život. Stavila je ruke na uši i gledala u visoki umiljati mjesec.
– Zar ne možemo sad kući? – pitala je Birkina, koji je sa stepenica posmatrao
isticanje vode; htio je da provjeri da li nivo opada. Gledao je kao opčinjen.
Pogledao ju je i potvrdno klimao glavom.
Mali tamni čamci su se primakli bliže, ljudi su se gomilali duž ivice glavnog
druma da vide ono što će se morati vidjeti. Birkin i Ursula su otišli u čuvarevu
kućicu da vrate ključ, a onda su okrenuli leđa jezeru. Njoj se strahovito žurilo, nije
podnosila gromoglasnu jeku stropoštavanja vode niz raselinu.
– Misliš li da su mrtvi? – povika ona visokim glasom, da nadviče jeku.
– Da – odgovori on.
– Zar to nije grozno?
Nije obraćao pažnju. Išli su uz padinu, sve dalje od zaglušujuće buke.
– Je li ti mnogo žao? – pitala ga je.
– Nije mi žao mrtvih – reče on – kad su već mrtvi. Najgore od svega je to što
se oni grčevito pripiju uz žive i neće da odu.
Ona se zamisli.
– Da – reče ona. – Smrt sama po sebi, čini se, nije važna, što ti misliš?
– Nije – reče on. – Nije važno da li je Dajana Krič živa ili mrtva.
– Zar nije? – reče ona, zapanjena.
– Nije važno, zašto bi bilo? Bolje da bude mrtva, jer je mrtva mnogo stvarnija.
Bit će pozitivna u smrti. Ona je u životu bila čangrizavo, poricano stvorenje.
155
 – Prilično si grozan – promrmlja Ursula.
– Ne. Bilo bi mi draže da je Dajana Krič mrtva. Njen je život na neki način bio
potpuno pogrešan, što se tiče mladića, nesretni đavo, pronaći će svoj pravac brzo
umjesto da ga traži polako. Smrt je sasvim u redu, nema ništa bolje.
– Ipak, ti ne želiš umrijeti – jačikavala ga je.
Šutio je neko vrijeme. Onda reče zastrašujućim glasom:
– Volio bih da svršim s tim, želio bih da se već jednom okonča taj proces smrti.
– Možda je već okončan – reče ona nervozno.
Išli su dio puta ćutke, ispod drveća. Onda je on rekao polako, kao da se plaši:
– Postoji život koji pripada smrti, a postoji i život koji nije smrt. Umoran sam
od života koji pripada smrti, od naše vrste života. Ali, Ida li je okončan, bogzna.
Ja hoću ljubav koja je kao san, kao ponovno rađanje, ranjivu, poput bebe koja je
netom došla na svijet.
Ursula ga je slušala sa rasijanom pažnjom. Činilo se da je uhvatila nit njegovog
iskaza, a onda se isključila. Htjela je čuti, ali nije htjela biti upletena. Nije htjela
da popusti na mjestu koje je on odabrao, nije pristajala da mu preda i samu bit
svoje ličnosti.
– Zašto bi ljubav trebalo da bude kao san? – pitala je tužno.
– Ne znam. Možda zato da bude kao smrt. Ja zaista želim da umrem od ovoga
života, a da istovremeno budem nešto više od samog života. Čovjek se rađa kao
naga beba iz materice; sve stare odbrane, kao i stara beba, iščezle su, novi je
vazduh sad oko nje, vazduh koji nikad ranije nije udisala.
Slušala je poimajući što govori. Znala je, kao što je i on znao, da riječi same po
sebi ne prenose značenje, da one nisu drugo do gesta koju napravimo, pantomima
kao i svaka druga. I činilo se da ona osjeća njegovu gestu svojom krvlju i uzmicala
je, premda ju je želja gurala naprijed.
– Ali – reče ona ozbiljno – zar nisi rekao da želiš nešto što nije ljubav, nešto s
onu stranu ljubavi?
On se smušeno okrenuo. U govoru uvijek ima zbrke. Pa ipak, ona se mora
izgovarati. Ma u kom pravcu se čovjek kretao, ako treba da se kreće naprijed, on
mora da sebi probije put. A znati, izreći, znači probiti put kroz zatvorske zidove,
kao što se novorođenče pomoću trudova probija kroz zidove materice. Sad više
nema novog pokreta bez probijanja kroz staro tijelo, hotimičnog probijanja, sa
znanjem da se mora napolje.
– Ja ne želim ljubav – rekao je. – Ne želim da te poznajem. Sve što želim jeste
da izađem iz sebe, a ono što ti želiš jeste da budeš izgubljena za sebe; kao što vidiš,
mi smo različiti. Ne bi trebalo o tome govoriti kad smo umorni i ojađeni. Čovjek
zapada u hamletovštinu, a ona je, čini se, laž. Vjeruj mi samo kad ti pokažem parče
zdravog ponosa i nemara. Mrzim kad sam ozbiljan.
– Zašto bi bio ozbiljan? – reče ona.
Razmišljao je nekoliko trenutaka, a onda reče zlovoljno: – Ne znam.
Poslije su išli ćutke, ljuti. On je bio neodređen i izgubljen.

156
 – Zar nije čudno – reče ona – iznenada spuštajući ruku na njegovu mišicu
blago, s ljubavlju – kako mi uvijek razgovaramo uvijek na isti način?
– O, da – reče on –previše na isti način.
Ona se glasno nasmijala, gotovo veselo.
– Ti bi htio da razgovaramo na tvoj način, zar ne? – dirala ga je. – Ti nikad ne
bi mogao da igraš na povjerenje.
On se promijeni; blago se nasmija, okrenu se prema njoj i obujmi je rukama
nasred puta.
– Bih – reče on meko.
Ljubio ju je u lice i u obrvu, blago, s nekom vrstom nježne sreće, što ju je
krajnje iznenadilo i na što nije mogla da odgovori. Bili su to mekani, slijepi
poljupci, savršeni u svom miru. Pa ipak, prezala je od njih. Bili su kao neobične
bube, veoma mekane i tihe, što padaju na nju iz mraka njene duše. Osjećala se
nelagodno, uzmicala je.
– Neko ide – rekla je.
Pogledali su niz tamni drum, a onda su ponovo nastavili put prema Beldoveru.
A onda iznenada, da mu pokaže da nije od one vrste što se razmeću svojom
nevinošću, zaustavila se i čvrsto ga obgrlila, privlačeći ga sebi, prekrivši njegovo
lice tvrdim plahovitim poljupcima strasti. Usprkos razlikama, u njegovim žilama
poče da vri krv.
– Ne ovo, samo ne ovo – cvilio je za sebe kad se prvo savršeno raspoloženje
mekoće i ljubavi-sna poče kolebati i uzmicati pred navalom strasti koja preplavi
njegove udove i lice. I uskoro, dok ga je ona strasno grlila, on se pretvorio u
savršeno čvrst vatreni stub strasne žudnje prema njoj. Pa ipak, u tankoj ljusci
plamena nalazila se nepopustljiva strepnja druge vrste. A onda se i ona izgubila.
Htio je samo nju, pretjerano ju je želio, željom koja je bila nesporna i neminovna
kao smrt.
A potom, zadovoljen i uzdrman, ispunjen i uništen, Birkin se, pošto ju je
dopratio kući, vratio batrgajući se kroz mrak, ponovo obuzet vatrom razjarene
strasti prema njoj. Daleko, daleko, činilo se da se nazire mali lament u mraku. Ali,
čemu? Kakvog značaja ima išta u poređenju sa ovim konačnim i trijumfalnim
iskustvom fizičke strasti koja se ponovo razbuktavala kao novi život. „Postojao
sam sasvim mrtvo-živ, puki zavežljaj riječi” – reče likujući, prezirući svoje drugo
ja. Pa ipak, negdje daleko i sasvim malo, njegovo drugo ja je bdjelo.
Ljudi su još uvijek pretraživali jezero kad se vratio. Stajao je na obali i čuo
Džeraldov glas. Voda se još uvijek uz gromoglasnu jelku stropoštala niz
dubodolinu u noć; mjesec je bio lijep, bregovi na drugoj strani su bili daleki,
nedokučivi. Jezero je opadalo. Noćni povjetarac je nosio prijesni miris obale.
U Šortlandzu su se vidjeli osvijetljeni prozori, kao da niko nije otišao na
spavanje. Na pristaništu je stajao stari doktor, otac nestalog mladića. Stajao je
savršeno miran, čekao. Birkin je, također, stajao, promatrao. Džerald je došao
čamcem.

157
 – Još si ovdje, Ruperte? – rekao je. – Ne možemo ih naći. Dno je strmo. Voda
se zadržala između dvije veoma oštre padine, sa malim dolinama koje se račvaju,
i ko zna gdje će te struja zanijeti. Nikad ne znaš gdje si kad te struja zanosi.
– Ima li ikakve potrebe da ti radiš? – pitao ga je Birkin. – Zar ne bi bolje bilo
da ideš na spavanje?
– Na spavanje? Gospode bože, zar misliš da bi trebalo da spavam? Tek kad ih
nađemo, mogu otići odavde.
– Ali, ljudi će ih naći i bez tebe. Zbog čega bi morao da insistiraš?
Džerald ga odmjeri pogledom. Onda nježno stavi ruku na Birkinovo rame
govoreći:
– Ne brini za mene, Ruperte. Ako o nečijem zdravlju treba brinuti, onda je to
tvoje, a ne moje zdravlje. Kako se osjećaš?
– Veoma dobro. Ali ti upropaštavaš svoje šanse za život, upropaštavaš dio
sebe.
Džerald je za trenutak šutio. Onda reče:
– Upropaštavam šanse? Što bi se drugo s njima moglo činiti?
– Ali, ostavi ovo kad te molim. Prisiljavaš se da gledaš užase i stavljaš sebi
mlinski kamen grozomornih uspomena oko vrata. Hajdemo odavde.
– Mlinski kamen grozomornih uspomena! – ponovi Džerald. Onda ponovo
nježnim pokretom stavi ruku na Birkinovo rame. – Gospode, pa ti zaista imaš
sjajne sposobnosti izražavanja, Ruperte, bez sve šale.
Birkinovo srce se sledi. Razdraživalo ga je što ima sjajne sposobnosti
izražavanja.
– Zar nećeš otići odavde? Hajdemo kod mene – nagovarao ga je kao što se
nagovara pijan drug.
– Ne – reče Džerald laskajući, sa rukom na Birkinovom ramenu. – Hvala ti,
Ruperte, bit će mi drago da te posjetim sutra. O, rado bih došao da porazgovaram
ako ti odgovara. Razumiješ, zar ne? Moram obaviti ovaj posao. Ali, sutra ću
sigurno doći. Radije bih s tobom razgovarao nego i s kim drugim, zaista ti kažem.
Da, zaista. Mnogo mi značiš, Ruperte, više nego što misliš.
– Što ja značim više nego što mislim? – pitao je razdraženo. Bio je, zapravo,
svjestan Džeraldove ruke na svom ramenu. A on nije želio ovu raspravu. Htio je
da odvede druga iz te ružne bijede.
– Reći ću ti drugi put – rekao je Džerald udvorno.
– Hajde sa mnom sada; želim da ideš sada sa mnom – reče Birkin.
Nastupila je pauza, napregnuta i stvarna. Birkin se pitao zašto mu srce tako
snažno lupa. Onda su se Džeraldovi nokti žarili snažno i komunikativno u
Birkinovo rame.
– Ne, popratit ću ovaj posao, Ruperte. Hvala ti, znam što hoćeš da kažeš. Mi
smo sasvim kao što treba, znaš, ti i ja.
– Možda sam ja kao što treba, ali sam siguran da ti nisi čim gubiš vrijeme ovdje
– reče Birkin i ode.

158
 Tijela utopljenih su nađena tek pred zoru. Dajanine su ruke bile čvrsto
sklopljene oko mladićevog vrata, ugušile su ga.
– Ubila ga je – rekao je Džerald.
Mjesec je ubrzo zašao. Jezero je bilo sipalo na četvrtinu zapremine; obale su
mu bile grozne, glinene, sa mirisom na ustajalu vodu. Zora se probudila iza
istočnog brijega. Voda je i dalje bučno lomila kroz otvor na ustavi.
Ptiće su pjevale u ranu zoru; bregovi i zaleđa ispražnjenog jezera su zračili
novim tamama. U Šortlandz je ulazila razvučena povorka, ljudi su nosili leševe na
nosilima. Džerald je išao pored njih; dva sjedobrada oca su išla za nosilima, ćutke.
U kući je porodica bdjela, čekala. Neko mora otići da kaže majci, u njenu sobu.
Doktor se potajno borio da oslobodi sina iz Dajaninog zagrljaja sve dok potpuno
iscrpljen nije odustao.
U cijeloj oblasti osjećala se prigušenost užasnog uzbuđenja tog nedjeljnog
jutra. Rudari su suosjećali kao da se nesreća desila njima lično, zapravo, više su
bili zapanjeni i uplašeni nego da je neko od njih stradao. Takva tragedija u
Šortlandzu, koji je dvorac čitave oblasti! Jedna od mladih djevojaka koja je uporno
plesala na krovu kabine parobroda, svojeglava mlada dama, utopila se usred
svečanosti, sa mladim doktorom. Toga nedjeljnog jutra rudari su svuda
raspravljali o nesreći. Nad svim nedjeljnim ručkovima činilo se da lebdi čudna
utvara, kao da je anđeo smrti blizu; u zraku se osjećalo prisustvo nematerijalnih
sila. Ljudi su imali uzbuđena, uplašena lica, žene su izgledale ozbiljno, neke su
plakale. Djeca su u početku uživala u uzbuđenju. U zraku se osjećala napetost,
gotovo magijska. Jesu li svi u njoj uživali? Jesu li svi uživali u uzbuđenju?
Gudruna je imala ludu ideju da trči kod Džeralda da ga tješi. Sve vrijeme je
mislila što bi mu to rekla da bude savršeno utješno i umirujuće. Bila je zapanjena
i uplašena, ali je ta osjećanja odložila u stranu, misleći kako bi se našla uz
Džeralda, da igra svoju ulogu. Bilo je to istinsko uzbuđenje: kako igrati svoju
ulogu?
Ursula je bila duboko i strasno zaljubljena u Birkina i nije bila sposobna ni za
što. Bila je potpuno neosjetljiva na sve priče o nesreći, ali bi se po njenom
zanesenom izrazu moglo misliti da je u nevolji. Potpuno se izdvojila, kad god je
mogla, sjedila je sama, čeznući da ga vidi. Željela je da joj dođe kući; nije htjela
drukčije, mora smjesta doći. Čekala ga je. Po cijeli dan je ostajala u kući čekajući
ga da pokuca na vrata. Svaki minut je automatski bacala pogled kroz prozor.
Očekivala je da će ga tamo ugledati.

159
 GLAVA PETNAESTA
NEDJELJA VEČE
Kako je dan odmicao, životni sokovi su, činilo se, sve više napuštali Ursulu; u
praznini njenog bića se gnušalo teško očajanje. Njena strast je, činilo se, iskrvarila
do smrti i ničeg više nije bilo. Sjedila je lebdeći u stanju koje se teže podnosi nego
smrt.
„Ako se nešto ne dogodi”, razmišljala je u savršenoj lucidnosti razorne patnje,
„umrijet ću. Nalazim se na kraju mog životnog puta.”
Sjedila je smoždena u tami koja je graničila sa smrću. Shvatila je kako se,
zapravo, cijelog života približavala ovom rubu gdje ničeg nema iza, sa kojeg se
mora skočiti kao što je učinila Sapfo, u nepoznato. Saznanje o neminovnosti smrti
imalo je djelovanje droge. Ne crnom, mrakom svoga bića je znala da se nalazi u
blizini smrti. Ona se cijeloga života kretala po crti ispunjenja i sad je ta crta gotovo
dovršena. Znala je sve što se moralo znati, iskusila je sve što se mora iskusiti, bila
je ispunjena nekom vrstom gorke zrelosti, ostajalo joj je još samo da padne sa
drveta u smrt. A čovjek mora da ispuni svoj životni put do kraja, mora dovesti
avanturu do završetka. Sljedeći korak vodi preko ruba u smrt. Pa da. Bilo je nečeg
umirujućeg u tom saznanju.
Na kraju krajeva, kad je čovjek ispunjen, najsretniji je ako padne u smrt, kao
što gorki plod pada u svoje zrenje putujući dalje. Smrt je veliko dovršenje,
ispunjenje iskustva. Ona je nastavak života. To znamo dok smo još živi. Zbog čega
bismo, dakle, morali misliti što dalje slijedi? Čovjek nikad ne vidi što je s onu
stranu kraja. Dovoljno je da znamo da je smrt veliko i konačno iskustvo. Zašto
bismo pitali što dolazi poslije iskustva kad nam ni iskustvo još nije poznato?
Umrimo, budući da je veliko iskustvo ono što slijedi iz svega ostaloga, smrt koja
je sljedeća velika kriza pred koju smo stigli. Ako čekamo, ako osujećujemo ishod,
samo se vrzmamo oko kapije nedostojne nelagodnosti. Tu je, pred nama kao i pred
pjesnikinjom Sapfo,47 bezgranični prostor. Tamo vodi put. Zar nemamo hrabrosti
da nastavimo putovanje, moramo li zacviljeti, „Ne usuđujem se”? Naprijed ćemo
ići, u smrt, bez obzira što ona znači. Ako čovjek može da vidi sljedeći korak koji
treba da učini, zašto se boji onoga što dolazi poslije sljedećeg koraka? Zašto
postavljati pitanja o onome što dolazi poslije sljedećeg koraka? U sljedeći korak
smo sigurni. To je korak u smrt.
„Umrije ću, brzo ću umrijeti”, mislila je Ursula jasno kao u zanosu, jasno,
mirno i izvjesno s onu stranu ljudske izvjesnosti. Ali negdje duboko u mraku njene
duše krilo se gorko ridanje i beznađe. „Tome se ne smije pridavati značaj. Čovjek
mora da ide tamo gdje ga nepokolebljivi duh vodi, ishod se ne smije zatvarati zbog
straha. Nema zatvaranja ishoda, nema slušanja nižih glasova. Ako je sad najdublja
želja da se ide u nepoznanicu smrti, zar da izgubimo najdublju istinu da bismo
dobili pliću?”

47
Sapfo (Sappho), slavna grčka pjesnikinja iz 7. vijeka p.n.e. koja se po legendi bacila u more iz očajanja
zbog neuzvraćene ljubavi.
160
 „Neka se, dakle, svrši”, reče ona u sebi. Bila je to odluka. Ne radi se o tome da
li sebi oduzeti život, ona nikad neće dići ruku na sebe, to je odvratno i nasilno.
Radi se o spoznanju sljedećeg koraka. A sljedeći korak vodi u prostranstva smrti.
Da li, ili možda postoji...”
Njene misli su vodile u nesvjesno. Sjedila je kao da spava pored vatre. A onda
joj se misao vratila. Prostranstva smrti! Može li im ona sebe isporučiti? O, da, bio
je to san. Bilo joj je dosta. Dosad je izdržala, odupirala se. Sad je vrijeme da se
preda, dalji otpor je nepotreban i besmislen.
U nekoj vrsti duhovnog zanosa ona je popustila, prepustila položaj i svuda je
nastupio mrak. Osjećala je, u mraku svoje svijesti, užasnu potvrdu svoga tijela,
neizrecivu mučninu raspadanja, jedinu mučninu koja je previše velika, užasno
daleko gađenje od raspadanja koje se odvijalo u tijelu.
„Da li se tijelo neposredno podudara sa duhom?” pitala se. I znala je jasnoćom
konačnog znanja da je tijelo samo jedan od pojavnih oblika duha; preobražaj
integralnog duha je istovremeno i preobražaj fizičkog tijela. Osim ako ne učvrstim
volju, osim ako se ne oslobodim od ritma života, osim ako se ne utvrdim i ne
ostanem statična, odsječena od života, slobodna u granicama moje vlastite volje.
Ali bolje je umrijeti nego mehanički živjeti, životom koji je ponavljanje
ponavljanja. Umrijeti znači kretati se sa nevidljivim. Umrijeti predstavlja,
također, i radost, radost podčinjavanja onome što je veće od praznine, to jest
onome što je savršeno nepoznato. To je radost. Ali živjeti mehaniziran i odsječen
u granicama kretanja volje, živjeti kao biće lišeno nepoznatog, to je sramotno i
nedostojno. Nema sramote u smrti. Sramota je neispunjeni mehanizirani život.
Život zaista može biti sramotan, gnusan za dušu. Ali smrt nikad nije sramotna.
Smrt je sama po sebi, kao bezgranični prostor, s onu stranu naše prljavštine.
Sutra je ponedjeljak. Ponedjeljak, početak nove školske sedmice! Još jedne
sramotne, prazne školske sedmice koja se sastoji od puke rutine i mehaničke
aktivnosti. Zar avantura smrti nije beskonačno poželjnija? Zar smrt nije
beskonačno ljepša i plemenitija od takvog života? Života jalove rutine lišene
unutrašnjeg značaja, lišene svakog suštinskog značaja. Kako je život gnusan,
kakvu on groznu sramotu predstavlja za dušu, samo da se živi sada! Koliko je
čistije i dostojanstvenije biti mrtav! Ne može se više podnositi ova sramota
odvratne rutine i mehaničke ništavosti. U smrti bi se možda moglo stići do ploda.
Dosta joj je svega. Jer, gdje da se nađe život? Cvijeće ne cvjeta na zahuktaloj
mehanizaciji, rutina nema svoga neba, nema prostora za kružno kretanje. A cijeli
život je kružno kretanje, mehanizirano, odsječeno od stvarnosti. Od života se
nema što tražiti, isto je u svim zemljama i u svim narodima. Jedini prozor je smrt.
Čovjek može da gleda u veliko mračno nebo smrti sa ushićenjem, kao što je gledao
kroz prozor svog razreda dok je bio đak i kroz njega vidio savršenu slobodu
napolju. Sad više nismo djeca i znamo da je duša zatočenik u ovom gnusnom
prostranom zdanju života i da nema izlaza osim u smrti.
Ali kakva radost, kakva dragost kad pomisliš da čovječanstvo, bez obzira
koliko se upinjalo, nikad neće ovladati kraljevstvom smrti, nikad je neće poništiti.
More su pretvorili u uski prolaz u kome vrebaju gusari i razbojnici, u uprljani
drum trgovine; štaviše, svaka njegova stopa postala je predmetom sporova poput
161
prljavog gradskog zemljišta. I vazduh su prisvojili, dijele ga, parceliraju ga
izvjesnim vlasnicima, vrše prestupe u zračnom prostoru da bi ratovali oko njega.
Sve je prisvojeno, ograđeno zidom sa gvozdenim šiljcima, a čovjek mora sramotno
da puzi između zidova koji su pojačani šiljcima kroz labirint života.
Ali veliko mračno i beskonačno kraljevstvo smrti je oblast u kojoj je
čovječanstvo izvrgnuto preziru. Tako mnogo mogu i čine na zemlji ti raznorodni
mali bogovi! Ali, kraljevstvo smrti ih izvrgava ruglu; kad se nađu licem u lice s
njom, srozaju se i splasnu na svoju pravu mjeru plitkoumnosti.
Kako je divna, kako je veličanstvena i savršena smrt, kako je dobra; da nije
nje, ne bismo se imali čemu nadati i radovati. Tamo će čovjek saprati sve laži i
sramotu i prljavštinu što su za njega prionule u životu; kad primiš kupku koja
savršeno čisti i osvježava, možeš da ideš nepoznat, neosporan, neponižavan. Na
kraju krajeva, čovjek je bogat bar u obećanju savršene smrti. Velika je radost što
nam ona ostaje da joj se radujemo i nadamo, toj čistoj neljudskoj posebnosti,
smrti.
Ma što bio, život ne može da odstrani smrt, neljudsku, transcendentnu smrt.
O, ne postavljamo pitanje o njoj, što je i što nije. Znati je ljudski, a u smrti ne
znamo, nismo ljudski. Radost ovoga nadoknađuje svu gorčinu znanja i niskosti
naše ljudskosti. U smrti nećemo biti ljudska bića, nećemo znati. Obećanje tog
blaženstva je naše jedino nasljeđe kome se nadamo radujući se u srcu kao
nasljednici svome punoljetstvu.
Ursula je sjedila mirna i zaboravljena, sama pored vatre u dnevnoj sobi. Djeca
su se igrala u kuhinji, svi ostali su bili otišli u crkvu. A ona je utonula u konačni
mrak svoje vlastite duše.
Prenuo ju je zvuk zvona u kuhinji; djeca dođoše jureći hodnikom, silno
uznemirena.
– Ursula, neko zvoni.
– Znam. Ne budite šašavi – odgovorila je. I ona je bila iznenađena, gotovo
uplašena. Gotovo se nije usuđivala da ode do vrata i vidi ko je.
Birkin je stajao na pragu, u kišnom mantilu, zadignutog ovratnika do ušiju.
Sad je došao kad je ona otišla previše daleko. Bila je svjesna kišne noći i njega pred
sobom.
– O, to si ti – rekla je.
– Drago mi je što si kod kuće – rekao je dubokim glasom ulazeći u kuću.
– Svi su otišli u crkvu.
Skinuo je ogrtač i objesio ga. Djeca su virila iza ugla.
– Idite i obucite pidžame, Bili i Dora. Majka će se brzo vratiti i bit će
razočarana ako vas ne zatekne u postelji.
Neočekivano anđeoski raspoložena, djeca se povukoše bez riječi. Birkin i
Ursula su otišli u dnevnu sobu. Vatra je plamsala u kaminu. Gledao ju je i divio se
ozarenoj delikatnosti njene ljepote i širokom sjaju u njenim očima. Posmatrao ju
je iz daljine, sa divljenjem u srcu; činilo se da ju je svjetlost preobrazila.
– Što si radila cijeli dan? – pitao je.
162
 – O, sjedila sam – reče ona.
Obuhvatio ju je pogledom. U njoj se odigrala promjena. Ali, ona je odvojena
od njega. Ostala je u nekoj vrsti odvojenog sjaja. Oboje su sjedili i šutjeli u mekoj
svjetlosti petrolejke. Osjećao je da treba da ode, da nije trebalo da dolazi. Pa ipak,
nije mogao da prikupi dovoljno odlučnosti da ode. Ali, on je de trop,48 ona je
odsutna, odvojena, zasebna.
Onda su se čuli glasovi djece koja su stidljivo zvala ispred vrata, meko, sa
strahom koji su sama izazvala:
– Ursula, Ursula!
Ustala je i otvorila vrata. Pred njom je stajalo dvoje djece u dugim
spavaćicama sa anđeoskim licima i širom otvorenim očima. Savršeno su igrala
uloge dvoje poslušne djece.
– Hoćeš li nas pokriti? – reče Bili glasnim šapatom.
– O, pa vi ste noćas anđeli – reče ona meko. – Zar nećete ući i poželjeti laku
noć gospodinu Birkinu?
Djeca su stidljivo ušla u sobu, bila su bosa. Bilijevo lice je bilo široko i
nasmijano, ali je u njegovim okruglim plavim očima obitavala ozbiljnost dobrote.
Dora, koja je virila kroz uvojke svoje zlatne kose, držala se povučeno, kao kakva
sićušna Drijada49 bez duše.
– Hoćete li mi poželjeti laku noć? – pitao je Birkin glasom neobično mekanim
i uglađenim. Dora se odmah povukla, kao list odnesen kovitlacem vjetra. Ali Bili
je mekano krenuo naprijed, sporo i s naporom, bolje podižući napućena usta, s
nagovještajem da budu poljubljena. Ursula je gledala kako su pune nabrane
čovjekove usne nježno dodirnule dječakove, tako nježno. Onda je Birkin podigao
prste i dodirnuo dječakov okrugli povjerljivi obraz nježnim dodirom ljubavi.
Šutjeli su. Bili je izgledao anđeoski, kao heruvim, ili kao ministrant. Birkin je bio
visok, ozbiljan anđeo koji ga gleda odozgo.
– Hoćeš li i ti biti poljubljena? – umiješala se Ursula pitanjem koje je bilo
upućeno djevojčici. Ali Dora se sklonila u stranu, kao sićušna Drijada koja ne
dozvoljava da je dodirnu.
– Zar nećeš reći ,laka noć’ gospodinu Birkinu? Idi, on te čeka – reče Ursula.
Ali djevojčica samo napravi mali pokret okrećući se od njega.
– Šašava Dora – šašava Dora! – skandirala je Ursula.
Birkin je osjećao da je djevojčica nepovjerljiva prema njemu. Nije mogao da
shvati zbog čega.
– Hajde onda – reče Ursula. – Hajdemo da vas stavim u postelju prije nego
majka dođe.
– Ko će biti s nama dok iščitamo molitve? – pitao je Bili zabrinuto.
– Koga bi ti?
– Zar nećeš ti?

48
De trop (francuski) – suvišan.
49
Drijada (Dryada), (grčki) šumska nimfa koja umire sa drvećem u kojem je živjela.
163
 – Hoću.
– Ursula?
– Pa, Bili?
– Je li to osoba koju si odabrao?
– Jeste.
– Ali što je koju?
– To je akuzativ od koja.
Nastupila je kratka zamišljena tišina, a onda on reče povjerljivo:
– Je li?
Birkin se smiješio sjedeći pored vatre. Kad je Ursula sišla u dnevnu sobu,
sjedio je nepomično, sa rukama na koljenima. Gledala ga je, vidjela je da je bez
starosti, kao kakav zgrčeni idol, kao lik iz neke religije smrti. Okrenuo se i
pogledao je; njegovo je blijedo i nestvarno lice zračilo bjelinu koja je bila gotovo
fosforescentna.
– Ne osjećaš se dobro? – pitala ga je sa neodređenom odvratnošću.
– Nisam o tome mislio.
– Zar to ne znaš i kad ne misliš o tome?
Gledao ju je; oči su mu bile tamne i hitre. Zapazio je njenu odvratnost. Nije
odgovorio na pitanje.
– Zar ne znaš da li se osjećaš dobro bez razmišljanja? – bila je uporna.
– Ne uvijek – rekao je hladno.
– Ali zar ne misliš da je to veoma ružno?
– Ružno?
– Da. Mislim da je ravno kriminalu imati tako malo veze sa svojim tijelom da
ne znaš ni da li si bolestan.
Gledao ju je mrko.
– Da – rekao je.
– Zašto ne ostaneš u krevetu kad si iznuren? Zaista izgledaš jezivo.
– Napadno jezivo? – pitao je ironično.
– Da, veoma napadno. Sasvim odvratno.
– Ah, pa to je nesreća.
– Još i kiša pada; noć je strašna. Stvarno ti ne bi trebalo oprostiti što se
odnosiš prema svom tijelu na taj način; ti treba da patiš kao čovjek koji obraća
tako malo pažnje na svoje tijelo.
– ... koji obraća tako malo pažnje na svoje tijelo – ponovio je mehanički.
Ovo ju je presjeklo i nastupila je tišina.
Porodica se vratila iz crkve pa su se Birkin i Ursula morali susresti sa
djevojkama, pa sa majkom, i na kraju sa ocem i dječakom.
– Dobar veće – rekao je Brengven, malo iznenađen. – Došli ste da me vidite,
zar ne?

164
 – Ne – rekao je Birkin – ništa naročito, to jest. Dan je grozan pa sam mislio
da nećete imati ništa protiv ako malo navratim.
– Dan je bio zaista tužan – rekla je gospođa Brengven suosjećajno. U tom času
su se čuli glasovi djece sa kata – „Mama, mama!” – Ona je podigla lice i odgovorila
blago, u daljinu – Dolazim odmah, Dojsi – a onda Birkinu – Nema ništa novo u
Šortlandzu, pretpostavljam? Ah – ona uzdahnu – nema, jadni ljudi, što bi bilo?
– Vi ste bili tamo danas, pretpostavljam? – pitao je otac.
– Džerald je bio kod mene na čaju. Kuća je pretjerano uzbuđena i nezdrava,
čini mi se.
– Čini se da su oni ljudi koji se mnogo ne suzdržavaju? – rekla je Gudruna.
– Ili se suzdržavaju previše – reče Birkin.
– O, da, naravno – rekla je Gudruna, gotovo osvetoljubivo. – Jedno ili drugo.
– Oni svi osjećaju da treba da se ponašaju na neki neprirodan način – reče
Birkin. – Kad je u žalosti, čovjeku bi bolje bilo da pokrije lice i da se negdje skloni,
kao u stara vremena.
– Naravno – povika Gudruna zažarena u licu, uzrujana. – Što može biti gore
od paradiranja s bolom, i što je još gore, što može biti lažnije? Ako bol ne ostane
u domenu privatnog i skrivenog, što je?
– Upravo – saglasi se on. – Bilo me je stid dok sam bio tamo i dok sam ih
gledao kako svi hodaju lažno ožalošćeni, osjećajući da ne smiju biti prirodni i
obični.
– Pa – rekla je gospođa Brengven uvrijeđena ovom kritikom – nije lako
podnijeti tako veliku nesreću. – I ode na sprat djeci.
Ostao je još samo nekoliko minuta. Kad je otišao, Ursula je osjetila tako bolnu
mržnju prema njemu, kao da se sav njen um pretvorio u oštar kristal savršene
mržnje.
Cijelo njeno biće se pretvorilo, izgledalo je, u oštru snažnu strijelu mržnje. Nije
mogla da shvati što se desilo. Spopala ju je prosto najbolnija i konačna mržnja,
čista i jasna, s onu stranu misli. Nije mogla da misli o svemu tome, bila je prosto
van sebe od mržnje, kao da ju je spopao zloduh mržnje. Nekoliko dana je hodala
po okolini obuzeta izuzetnom snagom mržnje prema njemu, mržnje koja je
prevazilazila sve što je ikad ranije znala; činilo se da je mržnja prenosi iz
ovozemaljskog svijeta u neku užasnu oblast gdje ništa od njenog ranijeg života
nema važnost. Bila je sasvim izgubljena i ošamućena, mrtva za svoj vlastiti život.
Bilo je to sasvim nerazumljivo, iracionalno. Nije znala zašto ga mrzi; njena je
mržnja bila savršeno apstraktna. Samo je, sa užasom od kojeg je gubila razum,
shvatila da je potpuno obuzeta tim čistim zanosom mržnje. On je neprijatelj, fin
kao dijamant i isto tako tvrd i dragulju sličan, on je kvintesencija neprijateljstva.
Mislila je o njegovom licu, bijelom i savršeno pravilno izvedenom, i o njegovim
očima koje su imale tako mračnu konstantnu volju samopotvrđivanja i ona je
dotakla svoje vlastito čelo da vidi da nije poludjela, toliko je bila izbezumljena
bijelim usijanjem suštastvene mržnje.

165
 Bila je privremena, njena mržnja; nije ga mrzila zbog ovog ili onog, nije htjela
da mu učini bilo što, niti da ima bilo kakve veze s njim. Njen odnos je bio konačan,
neizreciv, nemušt: tako je bila čista i dragulju slična njena mržnja. Bilo je to kao
da je on zraka suštastvenog neprijateljstva, zraka svjetlosti koja ne samo da ju je
uništavala nego ju je i poricala, potpuno poništavala cjelokupni njen svijet. Vidjela
ga je kao čisti potez krajnje proturječnosti, kao neobično, dragulju slično biće čije
je postojanje definiralo njeno vlastito nepostojanje. Kad je čula da je opet
bolestan, njena se mržnja samo pojačala za nekoliko stepeni, ako je to mogućno.
Ta mržnja ju je izbezumljivala i poništavala, ali joj se ona nije mogla oduprijeti.
Nije mogla da izbjegne ovo preobraženje mržnje koje ju je spopalo.

166
 GLAVA ŠESNAESTA
ČOVJEK ČOVJEKU
Ležao je bolestan i napušten u čistoj opreci prema svemu. Znao je koliko je
posuda koja čuva njegov život bila blizu raspada. A znao je isto tako koliko je jaka
i durašna. I nije mu bilo stalo. Hiljadu puta je bolje iskoristiti svoju šansu kod
smrti nego prihvatiti nepoželjni život. Ali, najbolje je istrajavati i istrajavati i
zauvijek istrajavati, sve dok ne postaneš zadovoljan životom.
Znao je da je Ursula ipak na njega upućena. Također je znao da mu život od
nje zavisi. Ali radije bi umro nego što bi prihvatio ljubav koju mu ona nudi. Ljubav
starog kova je predstavljala stravičnu obavezu, neku vrstu vojne obaveze. Što je to
s njim, ne zna, ali odvratna mu je pomisao na ljubav, brak, djecu i zajednički život
u užasnoj izdvojenosti bračnog i porodičnog zadovoljavanja obaveza. On želi nešto
jasnije, otvorenije, svježije, tako reći. Vrela pretjerana intimnost između muža i
žene je gnusna. Način na koji zatvaraju vrata, taj vjenčani svijet, i kako se
zatvaraju u svoje vlastito isključivo otuđenje, pa i u ljubav, gadio mu se. Čitava
zajednica se sastoji od sumnjičavih parova izdvojenih u privatne domove, ili u
privatne sobe, uvijek u parovima, i nema više nikakvog života, ništa drugo ne
postoji neposredno, neprihvatljiv je svaki odnos bez interesa, to je kaleidoskop
parova, odvojenih, separatističkih, besmislenih entiteta bračnih parova. Istina, on
mrzi razvrat više od braka, a ljubavna veza je samo drugi vid sparivanja,
reakcionarna u odnosu na zakoniti brak, a reakcija je veća nevolja od akcije.
Gledano u cjelini, on je mrzio seks, seks je jedno tako očajno ograničenje. On
pretvara muškarca u odsječenu polovinu bračnog para, ženu u drugu odsječenu
polovinu. A on bi htio da muškarac bude cjelina za sebe, a žena druga cjelina za
sebe. On bi htio da se seks vrati na razinu drugih apetita, da se promatra kao
funkcionalni proces, a ne kao ispunjenje. On je vjerovao u seksualno vjenčanje.
Ali, mimo toga, s onu stranu seksa, on želi druge veze, gdje muškarac ima svoje
biće, a žena svoje, gdje će i muškarac i žena biti dva čista bića, od kojih svako
kontrolira slobodu drugoga, uravnotežuje jedno drugo, kao dva pola iste sile, kao
dva anđela ili dva demona.
Strahovito je želio da bude slobodan, da ne bude pod prinudom bilo kakve
nužde jednoobraznosti, da ga ne muči nezadovoljena želja. Želja i težnja trebalo
bi da nađu svoj objekt bez ovoga mučenja, kao sada; u jednom svijetu punom
vode, žeđ je beznačajna, zadovoljena gotovo nesvjesno. A on je htio da bude
podjednako slobodan sa Ursulom kao i sa samim sobom, cjelovit i jasan i svjež, a
ipak uravnotežen, polariziran s njom. Miješanje, stiskanje, prožimanje ljubavi
postalo mu je do ludila gnusno.
Ali, činilo mu se da je žena uvijek tako grozno gotova na hvatanje, tako užasno
pohlepna na posjedovanje, opčinjena isticanjem važnosti svoje uloge u ljubavi.
Ona hoće da ima, da posjeduje, da kontrolira, da dominira. Sve mora polaziti od
nje, od Žene, Velike Majke svega, od koje potiče sve i kojoj se konačno sve mora
vratiti.

167
 To ga je dovodilo gotovo do ludila, ta mirna pretpostavka o Magna Mater,50 o
tome da je sve njeno, jer je ona sve rodila. Muškarac je njen jer ga je rodila. Magna
Mater ga traži sad, njegovu dušu i tijelo, njegov pol, značenje, sve. Osjećao je strah
od te Magna Mater, koja je dostojna njegovog prezira.
Ona je na konju, na veoma visokom konju, opet je žena. Velika Majka. Zar to
nije prepoznao u Hermioni? Skromna, korisna Hermiona, što je ona sve vrijeme
ako ne Mater Dolorosa51 sa svojom probitačnošću, koja podmuklom arogancijom
i ženskom tiranijom opet traži svog rođenog: ona traži da joj se vrati čovjek koga
je u mukama rodila. Samom patnjom i poniženjem, ona je vezala svoga sina
lancima, učinila ga svojim doživotnim zatočenikom.
A Ursula, Ursula je ista, ili obratno. I ona je također užasna, arogantna kraljica
života, slična pčelinjoj matici, od koje cijeli roj zavisi. Vidio je žuti plamen u
njenim očima, prepoznavao je nezamislivu uobraženu pretpostavku o njenom
primatu. Bila je previše spremna da glavom dodirne tle pred muškarcem. Ali tek
kad je bila sigurna da je on njen čovjek, tek tada je bila spremna da ga obožava
kao što žena obožava svoje novorođenče, obožavanjem savršenog posjedovanja.
Bilo mu je nepodnošljivo to posjedovanje u rukama žene. Čovjek se uvijek
posmatra kao otkinut komad žene, a pol nije drugo nego bolni ožiljak toga kidanja.
Čovjek se mora dodati ženi da bi zauzimao bilo kakvo stvarno mjesto ili potpunost.
A zbog čega? Zašto bismo smatrali sebe, ljude i žene, za rasječene dijelove
cjeline? To nije istina. Nismo mi odsječeni dijelovi cjeline? To nije istina. Nismo
mi odsječeni dijelovi cjeline. Prije će biti da se mi izdvajamo u čistoću i jasno biće
iz stvari koje su bile zbrkane i pomiješane. Pol je, izgleda, onaj ostatak
pomiješanosti, ono nerazrješivo. A strast je dalje razlučivanje ove smjese: ono što
je muško stavlja se u biće čovjeka, a ono što je žensko ide ženi sve dok njih dvoje
ne postanu jasno razlučeni i cijeli kao anđeli; primjesa pola je u najvišem smislu
prevaziđena, ostaju samo dva izdvojena bića u konstelaciji kao dvije zvijezde.
U drevna vremena, prije nego je postojao pol, bili smo izmiješani, svaki od nas
je bio mješavina. Proces razdvajanja u jedinke doveo je do velike polarizacije
polova, ženski na jednu, a muški na drugu stranu. Ali razlučivanje je bilo još i tada
nesavršeno. I tako naš svjetski ciklus prolazi, sad treba da naiđe novi dan u kojem
ćemo svi, svaki od nas, biti bića, ispunjena u razlici. Muškarac je čist muškarac,
žena je čista žena, savršeno su polarizirani. Ali, neće više biti užasnog miješanja,
neće više biti prožimajućeg samoprijegora ljubavi. Postoji samo čista dvojnost
polarizacije u kojoj je svaka jedinka slobodna od zagađivanja drugom. U svakoj
jedinki je individualno primamo, pol je sporedan, ali savršeno polariziran. Svako
ima izdvojeno zasebno biće koje živi po vlastitim zakonima. Muškarac ima svoju
čistu slobodu, žena svoju. Svako od njih priznaje savršenstvo polariziranog polnog
kola. Svako priznaje drukčiju prirodu drugome.
Tako je Birkin meditirao dok je bio bolestan. Volio je da ponekad bude
dovoljno bolestan da mora biti prikovan za postelju. Tada se mnogo brže
oporavljao, a stvari su mu postajale jasne i čvrsto određene.

50
Magna mater (latinski) – velika majka.
51
Mater Dolorosa (latinski) – ožalošćena, brižna majka; Bogorodica – kršćanska verzija velike majke.
168
 Dok je ležao, Džerald mu je došao u posjetu. Njih dvojica su gajili duboko
nelagodno osjećanje jedan prema drugome. Džeraldove oči su bile hitre i nemirne,
kretnje napete i nestrpljive; činilo se da je naoštren da nešto preduzme. U skladu
sa običajem, nosio je crno odijelo, izgledao zvaničan, naočit, comme il faut. Kosa
mu je bila svijetla, gotovo bijela, oštra poput zraka svjetlosti, lice napregnuto i
rumeno, tijelo, činilo se, puno sjevernjačke energije.
Džerald je, zapravo, volio Birkina, premda nikad nije sasvim vjerovao u njega.
Birkin je previše nerealan, pametan, ćudljiv, sjajan, ali nedovoljno praktičan.
Džerald je osjećao da je njegovo poimanje mnogo zdravije i sigurnije. Birkin je
kolosalan, sjajan duh, ali, na koncu konca, ne može se uzeti ozbiljno, ne može se
računati kao čovjek među ljudima.
– Zašto opet ležiš? – pitao je ljubazno, držeći bolesnika za ruku. Džerald je
uvijek bio zaštitnički raspoložen, nudeći toplo skrovište svojom fizičkom snagom.
– Zbog svojih grijeha, pretpostavljam – rekao je Birkin smijući se pomalo
ironično.
– Zbog grijeha? Da, to je mogućno. Trebalo bi da manje griješiš i da više vodiš
računa o zdravlju.
– Nauči me kako.
Gledao je Džeralda ironično.
– Kako stvari kod tebe stoje? – pitao je Birkin.
– Kod mene? – Džerald pogleda Birkina, vidje da je ozbiljan i topla svjetlost
ispuni njegove oči.
– Ne mislim da su išta drukčije. Nema promjene.
– Pretpostavljam da uspješno vodiš poslove, kao i uvijek, i da zanemaruješ
zahtjeve duše.
– Upravo – reče Džerald. – Bar što se poslova tiče. Ne mogu da kažem za dušu,
ne znam.
– Ne.
– Sigurno to ne očekuješ od mene? – smijao se Džerald.
– Ne. Kako druge stvari napreduju, osim posla?
– Druge stvari? Koje? Ne znam. Ne znam na što misliš?
– Znaš – reče Birkin. – Jesi li turoban ili si veseo? Kako stoje stvari sa
Gudrunom Brengven?
– Što je s njom? – zbunjen izraz pređe preko Džeraldovog lica. – Pa – dodade
– ne znam. Mogu samo da ti kažem da sam od nje dobio udarac po licu kad sam
je prošli put vidio.
– Udarac po licu! Zbog čega?
– Ni to ne znam.
– Stvarno? Ali kad?
– One noći kad je bila zabava, kad se Dajana utopila. Tjerala je junce uz brijeg,
a ja sam išao za njom, sjećaš se?

169
 – Da, sjećam se. Ali zašto je to učinila. Nisi to od nje izričito zahtijevao,
pretpostavljam?
– Ja? Ne, koliko mi je poznato, nisam. Samo sam joj rekao da je opasno
izazivati hajlandske junce, kao što i jeste. Ona se tako žestoko okrenula i rekla:
„Pretpostavljam da mislite da se bojim vas i vaših junaca”, na to sam ja pitao:
„Zašto?” a ona me u znak odgovora mlatnula vanjskom stranom ruke preko lica.
Birkin se brzo nasmijao, kao da mu je bilo drago. Džerald ga pogleda upitno i
poče i sam da se glasno smije govoreći:
– Nisam se onda smijao, uvjeravam te. Nikad se u životu nisam tako
iznenadio.
– Zar nisi bio bijesan?
– Bijesan? Još kako. Mogao bih je zaklati dok kažeš britva.
– Hm – reče Birkin. – Sirota Gudruna. Kasnije je patila što se odala! – Bio je
veoma zadovoljan.
– Patila? – pitao je Džerald, za koga je ovo također bilo zabavno. Oba su se
smijali zlurado i veselo.
– Veoma, pretpostavljam, znajući kako je povučena i stidljiva.
– Povučena i stidljiva, kažeš? Zašto je, onda, to učinila? Jer, sasvim sam
siguran da je nisam izazvao, nema opravdanja.
– Pretpostavljam da je to bio iznenadan impuls.
– Da, ali kako objašnjavaš takav impuls? Ništa joj nisam učinio.
Birkin odrično odmahnu glavom.
– Amazonka se iznenada probudila u njoj, pretpostavljam – reče.
– Pa – odgovorio je Džerald – što se mene tiče, više bih volio da je Orinoko.
Oba su se nasmijala njegovoj neuspjeloj dosjetki. Džerald se sjetio da je
Gudruna rekla da će mu zadati i posljednji udarac, ali zbog nečega prešuti ovo
pred Birkinom.
– I ti se opireš tome? – reče Birkin.
– Ne opirem se. Ni najmanje mi nije stalo. – Za tren je zastao, a onda dodade
smijući se. – Ne, pozabavit ću se time, to je sve. Činilo mi se kasnije da se kajala.
– Je li? Niste se odonda vidjeli?
Džeraldovo lice se smrknu.
– Ne – reče – nismo. Bili smo... možeš zamisliti kako je bilo poslije nesreće.
– Da. Oporavljaš li se?
– Ne znam. To je, naravno, težak udarac. Ali, mislim da majka ne mari.
Zapravo ne vjerujem da uopće primjećuje. I, što je naročito čudno, ona je živjela
za djecu, ništa za nju nije imalo značaja, savršeno ništa osim djece. A sad ne
primjećuje više nego da je nestao neko od slugu.
– Ne? Je li taj događaj tebe uzdrmao?
– To je udarac. Ali ne osjećam ga snažno, u stvari. Ne osjećam se nimalo
drukčijim. Svi moramo umrijeti, u svakom slučaju, nema velike razlike između

170
toga jesi li mrtav ili živ. Ne osjećam nikakav bol, shvati. Taj me događaj ostavlja
hladnim. Ne mogu to sasvim da objasnim.
– Ne mariš da li si živ ili nisi? – pitao je Birkin.
Džerald ga pogleda očima boje plavog čelika od kojeg se pravi oružje. Osjećao
se nelagodno, ali je bio ravnodušan. U stvari, mario je i te kako, strahovao je.
– O – reče – ne želim umrijeti, zašto bih? Ali se nikad ne sekiram. To pitanje
nije na tapetu, bar što se mene tiče. Ne zanima me, shvataš?
– Timor mortis conturbat me52 – citirao je Birkin, a onda dodade – Ne, smrt,
čini se, zaista više nema smisla. Ona me se na neki čudan način ne tiče. Ona je kao
obično sutra.
Džerald je pomno pogledao svoga prijatelja. Oči im se susretaše i među njima
se uspostavi nijemo razumijevanje.
Džeraldove oči su se suzile, lice mu je postalo hladno i beskrupulozno dok je
gledao Birkina, bezlično, sa vizurom koja se završava u prostoru, čudno oštrog
pogleda, a ipak slijep.
– Ako smrt ne predstavlja poentu – reče čudno apstraktnim, hladnim, finim
glasom – što je predstavlja? – njegove riječi su zvučale kao da je provaljen.
– što je predstavlja? – ponovi Birkin. I zavlada tišina ispunjena
podrugljivošću.
– Ima još dosta da se ide nakon točke tjelesne smrti, prije nego iščeznemo –
reče Birkin.
– Ima – reče Džerald. – Ali kakvim putem? – Činilo se da istiskuje iz svog
prijatelja znanje s kojim je bio mnogo intimniji od Birkina.
– Niz strmine degeneracije, mistične vasionske degeneracije. Ima mnogo faza
čiste degeneracije, raspadanja, kroz koje se mora proći: čitava vječnost. Mi
nastavljamo da živimo dugo poslije smrti, i to progresivno, u progresivnoj
devoluciji.
Džerald je slušao, na licu mu je sve vrijeme bio fini blijedi osmijeh, kao da on
to negdje duboko u sebi zna mnogo bolje od Birkina, kao da je njegovo znanje
neposredno i lično, dok je Birkinovo bilo stvar opservacije i izvođenja, kao da
Birkinovo znanje ne pogađa ekser pravo u glavu, iako ne udara daleko od cilja. Ali
on se neće odati. Ako Birkin može da prodre u tajnu, neka izvoli. Džerald mu nikad
neće pomoći. Džerald će ostati nevidljiv do kraja.
– Naravno – reče on mijenjajući temu začuđujućom brzinom – otac je taj koji
pati. Ovo će ga dotući. Za njega, svijet se ruši. Sva njegova briga je sad
usredotočena na Vini, mora spasiti Vini. Kaže da je treba poslati u školu, ali ona
neće da čuje i on je nikad neće poslati. Naravno, ona jeste u prilično čudnom
položaju. Svi veoma loše stojimo sa življenjem. Možemo da činimo razne stvari,
ali uopće ne umijemo da se srodimo sa životom. To je neobično, to je porodični
neuspjeh.
– Ne treba je slati u školu – reče Birkin, koji je razmatrao novu mogućnost.

52
Timor mortis contrabat me (latinski) – strah od smrti me uznemirava, stih Viljema Danbara, XV vijek.
171
 – Ne treba? Zašto?
– Ona je čudno dijete, posebno dijete, izuzetni je i od tebe. Po mom mišljenju,
izuzetna djeca ne treba da idu u školu. Samo prosječna djeca treba da pohađaju
školu, tako se bar meni čini.
– Sklon sam da zastupam suprotno mišljenje. Mislim da bi je upravo škola
učinila normalnijom, kad bi otišla od kuće i miješala se s drugom djecom.
– Ona se ne bi miješala, u tome je stvar. Ti se, zapravo, nikad nisi miješao, je
li istina? A ona ne bi bila voljna ni da se pretvara da se miješa sa ostalima. Ona je
ponosna i usamljena i prirodno apartna. Ako ima jedinstvenu prirodu, zašto bi je
prisiljavao da postane pripadnik čopora?
– Ne, ne želim da je prisilim na bilo što. Ali mislim da bi joj škola dobro došla.
– Je li škola tebi dobro došla?
Džeraldove se oči ružno suziše. Škola je za njega bila mučenje. Pa ipak, on se
nikad nije pitao da li čovjek treba da prođe kroz to mučenje. Čini se da je vjerovao
u obrazovanje kroz podčinjavanje i mučenje.
– Mrzio sam je sve vrijeme, ali vidim da je potrebna – rekao je. – Malo me
dovela u liniju, a ne možeš da živiš ako nisi u liniji.
– Što se mene tiče – reče Birkin – počinjem da vjerujem da ne možeš živjeti
ako se ne držiš po strani od linije. Nema nikakvog smisla stajati na liniji i
izvršavati sve obaveze kad ti je jedina želja da je pogaziš i prekršiš. Vini ima
posebnu narav, a posebnim se naravima mora dati poseban svijet.
– Da, ali gdje je taj tvoj posebni svijet? – reče Džerald.
– Stvori ga. Umjesto da tešeš sebe da se uklopiš u svijet, teši svijet po svojoj
mjeri. U stvari, dovoljne su dvije posebne naravi da se stvori poseban svijet. Ti i
ja, mi činimo drugačiji, apartan svijet. Ti ne želiš svijet koji bi bio na vlas isti kao
svijet tvojih zetova. Ti cijeniš samo posebne vrijednosti i ništa drugo. Da li ti želiš
biti normalan i običan? To je laž. Ti želiš biti slobodan i neobičan u neobičnom
svijetu slobode.
Džerald je posmatrao Birkina finim očima punim znanja. Ali nikad ne bi
priznao što je u tom času osjećao. Znao je više od Birkina, u izvjesnom smislu,
mnogo više. I to saznanje mu je podarilo nježnu ljubav prema svom sugovorniku,
kao da je Birkin na neki način bio mlad, nevin, djetinjast; tako zapanjujuće bistar,
ali tako neizlječivo nevin.
– Pa ipak, toliko si banalan da me uglavnom smatraš za čudaka – reče Birkin
zajedljivo.
– Za čudaka! – uzviknu Džerald iznenađeno. Njegovo lice se odjednom otvori,
kao da je bilo ozareno jednostavnošću, slično cvijetu koji se otvori iz zakukuljenog
pupoljka. – Ne nikad nisam držao da si čudak – reče i odmjeri sugovornika
pogledom koji ovaj nije razumio. – Osjećam – nastavio je Džerald – da kod tebe
uvijek postoji elemenat neizvjesnosti, možda si ti nesiguran u sebe. Ali, ni ja nikad
nisam siguran u sebe. Ti možeš da sve napustiš i da se promijeniš tako lako kao
da nemaš duše.

172
 Gledao je Birkina prodornim pogledom. Birkin je bio zapanjen. Mislio je,
naprotiv, da je sva duša koliko je ima na svijetu – njegova. Gledajući ga, Džerald
je primijetio iznenađujuću ljepotu njegovih očiju, mladu spontanu ljupkost koja
ga je beskonačno privlačila, istovremeno ga ispunjavajući tugom, jer joj nimalo
nije vjerovao. Znao je da Birkin može bez njega, može da ga zaboravi i da nimalo
ne pati. To je oduvijek bilo prisutno u Džeraldovoj svijesti, ispunjavajući ga
gorkim nevjerovanjem: ta svijest mlade, životinjski spontane ravnodušnosti.
Govoriti tako dubokomisleno i važno, to je sa Birkinove strane ponekad, o veoma
često, ličilo gotovo na licemjerje i laž.
Sasvim druge misli su se rojile u Birkinovoj svijesti. Iznenada je zatekao sebe
kako se hvata ukoštac s jednim drugim problemom: sa problemom ljubavi i vječne
veze između dva čovjeka. Naravno, ona je potrebna, on tu potrebu nosi cijelog
života: voljeti čovjeka čisto i bez ostatka. Naravno, on je sve vrijeme volio Džeralda
i sve vrijeme poricao svoju ljubav.
Ležao je u krevetu i razmišljao dok je njegov prijatelj sjedio pored njega,
utonuo u teške misli. I jedan i drugi su slijedili tokove svojih misli.
– Znaš kako su se stari njemački vitezovi zaklinjali na Blutsbrüderschaft53? –
reče on Džeraldu sa potpuno novom sretnom živošću u očima.
– Pravili su male rezove i utrljavali jedan drugom krv u ranu? – reče Džerald.
– Da, i zaklinjali se na vjernost jedan drugome, da imaju jednu krv cijelog
života. To je ono što treba da činimo. Rane nisu potrebne, to je prevaziđeno. Ali,
treba da se zakunemo jedan drugome da ćemo voljeti jedan drugoga, ti i ja,
prešutimo i savršeno, konačno, bez mogućnosti da pogazimo zakletvu.
Gledao je Džeralda bistrim, sretnim očima otkrivenja. I Džerald je gledao
njega, privučen, tako duboko vezan, opčinjen privlačnošću, da je postao
sumnjičav, protivio se obavezi, mrzio privlačnost.
– Zareći ćemo se jedan drugome jednoga dana, zar ne? – molio je Birkin. –
Zareći ćemo se jedan drugome da ćemo se uzajamno pomagati, biti vjerni,
konačno, neopozivo odani jedan drugome, organski, bez mogućnosti opoziva.
Birkin se naprezao da se što jasnije izrazi. Ali, Džerald gotovo nije ni slušao.
Lice mu je bilo ozareno snažnom radošću. Radovao se. Ali je bio i suzdržan.
Uzmicao je.
– Hoćemo li se zareći jednoga dana? – reče Birkin pružajući ruku prema
Džeraldu.
Džerald samo dodirnu ispruženu, finu, živu ruku, povučen i uplašen.
– Ostavit ćemo to dok bolje shvatim – rekao je glasom u kome se osjećao
prizvuk izvinjenja.
Birkin ga je gledao. Malo oštro razočaranje, možda lak dodir prezira kosnu
njegovo srce.

53
Blutsbrüderschaft (njemački) – krvno pobratimstvo.
173
 – Da – reče on. – Moraš mi kasnije reći što misliš o tome. Znaš što hoću da
kažem? Bez mladalačkog sentimentalizma. Imam na umu bezlično ujedinjenje
koje nas ostavlja potpuno slobodnim.
Oba su zašutjela. Birkin je gledao Džeralda sve vrijeme. Činilo mu se da sad
vidi ne fizičkog, animalnog muškarca, što je obično vidio u Džeraldu, i što mu se
obično veoma sviđalo, nego samog čovjeka, kompletnog i, tako reći, osuđenog
sudbinom, ograničenog. Onaj neobični osjećaj fatalnosti u Džeraldu, kao da je
osuđen na jedan oblik postojanja, jedno znanje, jednu aktivnost, na neku vrstu
fatalne polovičnosti koja je njemu lično izgledala kao cjelovitost, uvijek je
zapanjivao Birkina nakon trenutaka strasnog približavanja ispunjavajući ga
nekom vrstom prezira, ili dosade. To insistiranje na ograničenosti je bilo ono što
je kod Birkina izazivalo dosadu u vezi sa Džeraldom. Džerald nikad ne može
pobjeći od sebe, u stvarnu, ravnodušnu veselost. Priječila ga je neka smetnja, neka
vrsta monomanije.
Ćutanje je potrajalo. Onda Birkin reče svilenim tonom, puštajući da napetost
popusti.
– Zar ne možeš da nađeš neku dobru guvernantu za Vinifred, nekog
izuzetnog?
– Hermiona Rodis je natuknula da razgovaramo sa Gudrunom da je podučava
u crtanju i u modeliranju glinom. Znaš, Vini je izuzetno spretna u modeliranju
plastelinom. Hermiona tvrdi da je rođeni umjetnik. – Džerald je govorio
uobičajenim načinom ćaskanja, kao da se ne radi ni o čem neobičnom. Ali
Birkinovo ophođenje je bilo puno podsjećanja.
– Stvarno? Nisam to znao. O, u tom slučaju, mislim ako bi je Gudruna
podučavala, bilo bi to savršeno, ništa se bolje ne bi moglo poželjeti, hoću reći, ako
Vinifred ima umjetničke žice. Jer Gudruna je negdje, u određenim stvarima,
jedinstvena. A svaki istinski umjetnik je spas za drugoga.
– Mislim da se ne podnose, po pravilu.
– Možda. Ali samo umjetnici proizvode jedan za drugoga svijet prikladan za
život. Ako to možeš udesiti za Vinifred, to je savršeno.
– Misliš da ona ne bi htjela doći?
– Ne znam. Gudruna je prilično sujetna osoba. Neće se jeftino prodati. Ili će
se, ako joj se to desi, brzo povući. Prema tome, da li će se spustiti na privatne
časove, naročito ovdje, u Beldoveru, ne znam. Ali to bi bila prava stvar. Vinifred
ima izuzetnu prirodu. I ako imaš mogućnosti da joj staviš na raspolaganje
sredstva koja će joj omogućiti da bude samostalna, to je najbolja moguća stvar.
Ona se nikad neće pomiriti sa običnim životom. I ti ga sam teško prihvatiš, a ona
je za nekoliko koža tankoćutnija od tebe. Užasno je i pomisliti kakav bi joj život
bio ako joj ne bi pošlo za rukom da pronađe svoj način izražavanja, svoj način
samoispunjenja. I sam vidiš što puko prepuštanje sudbini donosi. Vidiš koliko se
čovjek može osloniti na brak, sjeti se svoje majke.
– Misliš li da je majka abnormalna?
– Ne. Mislim samo da je željela nešto više ili drugačije od onoga što joj je
običan život nudio. Ne dobivši to, ona je, možda, krenula u pogrešnom pravcu...
174
 – Nakon što je izvela nakot pogrešne djece – reče Džerald turobno.
– Ne pogrešnije nego što smo svi mi ostali – reče Birkin. – Najnormalniji ljudi
imaju najgore unutrašnje ličnosti, uzmi jednog po jednog.
– Ponekad mislim da je prokletstvo biti živ – reče Džerald sa iznenadnim
izlijevom nemoćnog gnjeva.
– Pa – reče Birkin – zašto ne? Neka je ponekad prokletstvo biti živ, u nekom
drugom trenutku biti živ je sve samo ne prokletstvo. Ti, zapravo, ne oskudijevaš u
oduševljenju prema životu.
– Varaš se – reče Džerald otkrivajući neobično siromaštvo u pogledu na svog
sugovornika.
Zavladala je tišina; svako je mislio svoju misao.
– Ne vidim u čemu je razlika između podučavanja u gimnaziji i časova koje bi
davala Vin – reče Džerald.
– To je razlika između javnog službenika i privatnog sluge. Danas je javnost,
država, jedini plemić i jedini kralj i jedini aristokrata. Ona je sasvim voljna da
bude javni, to jest državni, službenik, ali pitanje je da li bi htjela biti privatni
učitelj...
– Ja ne bih htio da služim ni jednom ni drugom...
– Naravno. I Gudruna se, vjerojatno, isto tako osjeća.
Džerald je razmišljao nekoliko minuta, a onda reče:
– U svakom slučaju, otac će se postarati da se ne osjeća kao sluškinja. Bit će
joj zahvalan.
– I treba da bude. Ne samo on nego i svi ostali. Ne misliš, valjda, da možeš
iznajmiti ženu kakva je Gudruna Brengven za pare? Ona ti je, u najmanju ruku,
ravna, možda i superiorna.
– Misliš? – reče Džerald.
– Da. A ako nemaš dovoljno dobar stomak da to svariš, nadam se da će te
ostaviti da se baviš svojim „pravicama.
– Pa ipak – reče Džerald – ako mi je ravna, volio bih da nije nastavnica, jer
mislim da nastavnici, po pravilu, nisu moji egali.
– Neka im je daleko lijepa kuća. Ali, da li sam ja nastavnik zato što podučavam,
ili sam svećenik zato što propovijedam.
Džerald se nasmijao. On se uvijek nelagodno osjećao u ovom smislu. Nije želio
da poseže za društvenom superiornošću, pa ipak, on ne bi posezao ni za
unutrašnjom ličinom superiornošću, jer on nikad ne bi zasnivao svoja mjerila
vrijednosti na čistom biću. Tako se on kolebao na prešutnoj pretpostavci
društvene ljestvice. A Birkin je od njega zahtijevao da prihvati činjenicu
unutrašnje razlike među ljudskim bićima, ali on nije imao namjeru da udovolji
tom zahtjevu. Bilo bi to protivno njegovoj društvenoj časti, njegovom principu.
Ustao je da ide.
– Zanemarivao sam poslove sve ovo vrijeme – rekao je smiješeći se.

175
 – Trebalo je da te ranije podsjetim – odgovorio je Birkin smijući se glasno i
rugajući mu se.
– Znao sam da ćeš reći nešto slično – smijao se Džerald, prilično nelagodno.
– Stvarno?
– Da, Ruperte. Ne bi bilo dobro kad bismo svi bili kao ti; uskoro bismo se našli
u škripcu. Kad budem bio iznad svijeta, zanemarivahu svaki posao.
– Naravno, sad nismo u škripcu – reče Birkin satirično.
– Ne, koliko se ti razumiješ u te stvari. U svakom slučaju, imamo dovoljno za
jelo i piće...
Džerald priđe krevetu i ostade tu gledajući Birkina, čija je adamova jabučica
bila isturena, čija je neuredna kosa padala na toplu obrvu, iznad očiju koje su bile
tako mirne na satirskom licu. Nabrekao od energije, Džerald je stajao nad njim,
ne želeći da ode, zadržavalo ga je prisustvo prijatelja. Nije imao snage da ga
napusti.
– Pa, onda – reče Birkin – do viđenja. – I on ispruži ruku ispod pokrivača,
smiješeći se ustreptalim očima.
– Do viđenja – reče Džerald čvrsto držeći toplu ruku svog prijatelja. – Opet ću
doći. Nedostaješ mi tamo kod mlina.
– Bit ću tamo za nekoliko dana – reče Birkin.
Oči su im se ponovo susrele: Džeraldove, koje su bile oštre kao u šakala, sad
su se zamaglile toplom svjetlošću i nepriznatom ljubavlju; Birkinove su gledale
kao iz mraka, nenajavljenog i nepoznatog, a ipak je bilo u njima topline koja je
plavila Džeraldov um poput blagotvornog sna.
– Do viđenja, dakle. Zar nema ništa što bih mogao učiniti za tebe?
– Nema ništa, hvala.
Birkin je promatrao priliku odjevenu u crno kako izlazi kroz vrata; svijetla
glava njegovog prijatelja je iščezla i on se prevrnuo na drugu stranu.

176
 GLAVA SEDAMNAESTA
INDUSTRIJSKI MAGNAT
Za Ursulu kao i za Gudrunu nastupio je zastoj u Beldoveru. Ursuli se činilo da
je na neko vrijeme istisnula Birkina iz sebe, izgubio je gotovo svaku važnost u
njenom svijetu. Imala je svoje prijatelje, svoje aktivnosti, svoj život. Sa
oduševljenjem se vratila starim oblicima života, daleko od njega.
I Gudruna je, pošto je svakog trena svojim krvotokom bila svjesna Džeralda
Kriča i bila čak i fizički spojena s njim, sada bila gotovo ravnodušna pri pomisli na
njega. Pothranjivala je nove planove o odlasku u svijet, gdje bi mogla da se ogleda
u nekom novom obliku života. U njoj je sve vrijeme bilo nešto što je tjeralo da
izbjegava konačno uspostavljanje odnosa sa Džeraldom. Osjećala je da bi bilo i
bolje i pametnije da ne ide dalje od slučajnog poznanstva s njim. Imala je planove
da ide u Petrograd, gdje je imala prijatelja skulptora, kao i ona što je; živio je sa
nekim bogatim Rusom koji je iz hobija pravio dragulje. Emotivni, prilično
bezobzirni život toga Rusa ju je privlačio. Nije htjela u Pariz. Pariz je grad
antialkoholičara, u suštini dosadan. Išla bi u Rim, Minhen, Beč ili u Petrograd ili
Moskvu. Jednoga je prijatelja imala u Petrogradu, a drugoga u Minhenu. Pisala je
i jednome i drugome, raspitujući se za smještaj.
Imala je izvjesnu šumicu novca. Došla je kući dijelom i zbog toga da uštedi, a
sad je prodala nekoliko radova; hvalili su je na raznim izložbama. Znala je da bi
mogla steći ime i ugled ako bi ostala u Londonu. Ali, ona je znala London, nju je
zanimalo nešto drugo. Imala je sedamdeset funti, o kojima niko nije znao ništa.
Uskoro će otići, čim dobije vijesti od prijatelja. Usprkos prirodnoj blagosti i
smirenosti, njena je narav, u stvari, bila veoma nemirna.
Sestre su jednoga dana slučajno svratile u jednu kuću u Vili Grinu da kupe
meda. Gospođa Kerk, stamena blijeda žena oštrog nosa, prepredena, medena, sa
nečim svađalačkim i mačkastim ispod površine uvela je djevojke u svoju previše
udobnu, previše urednu kuhinju. U svemu se osjećao neki mačji komfor i čistoća.
– Da, gospođice Brengven – reče ona svojim malčice plačnim, udvornim
glasom – kako se osjećate sad kad ste se vratili u zavičaj?
Gudruna, kojoj je pitanje bilo upućeno, prosto se sledi.
– Ne marim za zavičaj – odgovorila je nabusito.
– Ne marite? Da. Pa pretpostavljam da ste uočili razliku u odnosu na London.
Vi volite život i velika grandiozna mjesta. Ima nas koji moramo da se pomirimo i
sa Vili Grinom i Beldoverom. A što kažete za školu, o kojoj se mnogo govori?
– Što mislim o školi? – Gudruna se okrenu i odmjeri je sporim pogledom. –
Mislite da li smatram da je to dobra škola?
– Da. Što mislite o njoj?
– Zaista mislim da je to dobra škola.
Gudruna je bila hladna i odbojna. Znala je da prost svijet mrzi školu.

177
 – Tako, dakle, vi mislite. Čula sam mnoga mišljenja, i ovakva i onakva. Lijepo
je čuti što o njoj misle oni koji tamo rade. Ali, mišljenja se razlikuju, zar ne?
Gospodin Krič iz Hajklouza ima veoma pohvalno mišljenje. Nesretnik, čini se da
nije duga vijeka. Loše izgleda.
– Je li se pogoršalo njegovo stanje? – pitala je Ursula.
– Kako ne, otkad su izgubili gospođicu Dajanu. Pretvorio se u sjenku. Jadnik,
prošao je kroz teške muke.
– Zaista? – pitala je Gudruna sa prizvukom ironije.
– O, da, kroz sve nevolje ovoga svijeta. Jedan tako fini i ljubazni gospodin,
kakav se samo poželjeti može. Njegova djeca ne liče na njega.
– Pretpostavljam da liče na majku? – reče Ursula.
– Po mnogo čemu. – Gospođa Kerk spusti glas. – O, ta je bila ohola dama kad
je ovamo došla. Časti mi, kad vam kažem, nije se smjelo u nju pogledati, a tek da
progovorite s njom, što vam pada na pamet! Više je cijenila jednu svoju riječ od
vašeg života – žena napravi beživotno, lukavo lice.
– Jeste li je poznavali kad se tek udala?
– Da, poznavala sam je. Bila sam dadilja troje njene djece. I mogu vam reći da
su to bila prava mala čudovišta, prave male zloće od djece; Džerald je bio pravi
demon, ako su ikad demoni postojali, bio je demon kad mu je bilo tek šest mjeseci,
– čudan, zloban, lukav prizvuk se osjećao u njenom glasu.
– Stvarno? – rekla je Gudruna.
– O, taj svojeglavi gospodaroglavi, ta što vam je, taj je gospodario dadiljom
kad mu je bilo šest mjeseci. Ritao se i vrištao i otimao se kao pravi demon. O,
koliko sam ga puta uštinula za guzu kad bi postao previše ratoboran. Da, da, a bio
bi mnogo bolji da su ga češće za nju štipali. Ali, ona nije dala da se djeca uče redu,
nije htjela ni da čuje. Sjećam se svađa koje je imala sa gospodinom Kričom, o blagi
bože! Kad bi se taj razbjesnio, kad više nije mogao da trpi, imao je običaj da
zaključa vrata svoje radne sobe i da ih bičuje. Ona bi sve vrijeme šetala gore-dolje,
kao tigrica, ispred vrata, ubilački smrknutog lica. Imala je lice koje je moglo
izgledati kao smrt. A kad bi se vrata otvorila, ušla bi sa podignutim rukama: „što
si to radio mojoj djeci, sinja kukavice?” Ličila je na osobu koja je sišla s uma.
Vjerujem da je se on bojao; morao je biti doveden do ludila prije nego bi prst
podigao. O, kako se posluga smijala na račun toga. Kako smo bili presretni kad bi
neko od njih dobilo porciju. A kako i ne bi kad su bila sva odreda pravi mali
mučitelji.
– Stvarno? – reče Gudruna.
– Kad vam kažem. Ako im niste dali da polome svoje šalice i tanjuriće na stolu,
ako im niste dozvolili da razvlače mačiće po sobi sa vrpcom oko vrata, ako im niste
dali sve živo što su tražili, nadali bi dreku i njihova bi mati došla i pitala: „Zašto
plače? Što ste mu učinili? Što su ti učinili, dušo mamina?” a onda bi se okomila na
vas, kao da hoće da vas rasturi. Ali, mene nije rasturila. Ja sam bila jedina koja je
nešto postigla s njenim demonima, jer sama nije marila da se zamara s njima. Ne,
ona se nije zamarala oko njih. A oni su morali da provode svoje, ništa im se nije

178
smjelo reći. O, a gospodin Džerald je bio prava cvjećka. Napustila sam ih kad mu
je bilo godina i po, nisam mogla više izdržati. Ali, štipkala sam njegovu malu
guzičicu za njegovo dobro, kad bi postao previše ratoboran, još kako sam ga
štipkala kad ne bi dao vladati sobom, ne žalim što sam mu to radila...
Gudruna je gnjevno, sa gnušanjem napustila ženinu kuću. Fraza „štipkala sam
njegovu malu guzičicu za njegovo dobro” dovodila je njen gnjev do bijelog
usijanja. Nije mogla to podnijeti, željela je da se ta žena smjesta izvede na stratište
i zadavi. Pa ipak, ta joj se fraza urezala u svijest za sva vremena, neopozivo.
Osjećala je da mu jednoga dana mora reći, da vidi kako će on to primiti. I gnušala
se sama sebe zbog te misli.
Ali, u Šortlandzu se životna bitka privodila kraju. Otac je bio bolestan i umirao
je. Imao je grozne unutrašnje bolove koji su apsorbirali svu njegovu pažnju
ostavljajući ga samo sa krhotinama svijesti. Sve češće ga je obuzimala šutnja; sve
manje i manje je bio svjestan okoline. Bol je, čini se, apsorbirao i njegovu
aktivnost. Znao je da je bol tu i da će se ponovo vratiti. Bilo je to kao da ga nešto
vreba iz mraka u njemu samom. A on nije imao ni snage ni volje da to pronađe i
da ga upozna. Tamo je to ostajalo u mraku, taj veliki bol, razdirući ga s vremena
na vrijeme, a onda bi minuo. Kad bi ga razdirao, puzio je nijemo mu se
podvrgavajući, a kad bi minuo, odbijao je da zna za njega. Bilo je to nešto iz mraka,
neka i dalje ostane nepoznato. On ga nikad nije prihvatio, osim u jednom tajnom
kutku gdje su se svi njegovi nikad otkriveni strahovi i tajne gomilali. Što se tiče
ostaloga, imao je bol koji ga je napuštao, koji nema značaja, štaviše, on ga je
ponekad stimulirao, izazivao ga.
Ali bol je postepeno ispijao njegov život. Malo-pomalo je ispraznio sve njegove
zalihe snage, ispio mu krv u mraku, odvojio ga od života i vukao u mrak. A u tom
sutonu života malo mu je što ostalo vidljivo. Poslovi, njegov rad, sve je to potpuno
iščezlo. Njegov interes za javne poslove je ispario kao da ga nikad nije ni bilo. I
porodica mu je postala tuđa, mogao je samo da se sjeća, u nekom malom
nebitnom dijelu svog bića, da su njegova djeca bila takva i takva. Ali, to je bila
davnašnja činjenica, nebitna za njegov sadašnji trenutak. Morao je da uloži znatan
napor da se sjeti u kakvoj vezi oni stoje s njim. Čak je i njegova supruga jedva
postojala. Bila je, zapravo, kao onaj mrak, kao bol u njemu. Nekom čudnom
asocijacijom, mrak u kojem se krio bol i mrak u kome se krila njegova supruga
stopili su se u jedan mrak, postali identični. Sve njegove misli i razumijevanja
zamaglili su se i slili ujedno, pa su se i njegova supruga i razdirući bol slili u istu
mračnu tajnu silu koja se urotila protiv njega, silu s kojom nikad nije smogao
snage da se suoči. Nikad mu nije pošlo za rukom da istjera strah iz onog mračnog
kutka u sebi. Znao je samo da postoji mračni kutak i nešto što ga naseljava, što s
vremena na vrijeme izlazi iz tog kutka i razdire ga. Ali on se nije usuđivao da
prodre u mrak i da istjera zvijer na čistac. Radije je ignorirao njeno postojanje. Na
neki neodređeni način taj strah se poistovjećivao sa njegovom suprugom,
razaračem, a bol, razaranje poistovjećivalo se sa mrakom koji je bio i jedno i
drugo.
Rijetko je viđao suprugu. Držala se svoje sobe. Samo je povremeno izlazila sa
glavom isturenom naprijed da ga pita dubokim zanesenim glasom kako se osjeća.
179
A on joj je odgovarao po običaju starijem od trideset godina: „Pa ne mislim da sam
gore nego jučer, draga.” Ali ispod tog štita običaja hvatao ga je jeziv, smrtan strah
od nje.
Ali on je cijelog života ostao vjeran svojim mislima vodiljama i nikad se nije
slomio. I sad bi mogao da umre nesalomiv, ne znajući kakva su njegova osjećanja
prema njoj. Cijeloga je života govorio: „Jadna Kristina, ona ima tako plahovitu
narav”, sa nesalomivom voljom on se držao ovoga stava prema njoj, uveo je
sažaljenje umjesto gostoljublja, sažaljenje je postalo njegov štit i osiguranje, i
njegovo ubojito oružje. Pa ipak, on ju je u svojoj svijesti žalio, narav joj je bila tako
plahovita i nestrpljiva.
Sad je sa životom i sažaljenje prema njoj otančalo, a strah od nje, koji je
dostizao gotovo razmjere užasa, polako je puštao korijen. On će umrijeti prije
nego se njegov oklop od sažaljenja raspadne, poput insekta kome je oklop tek
napukao. Ono je njegovo posljednje sredstvo. Drugi će nastaviti da žive i upoznat
će živu smrt, nadolazeći proces beznadežnog kaosa. On neće. On ne priznaje da je
smrt odnijela pobjedu.
Bio je tako vjeran svojim principima, tako vjeran milosrđu i ljubavi prema
bližnjem. Možda je više volio bližnjeg nego sebe sama, što predstavlja korak dalje
od božje zapovijesti. Uvijek je taj plamen gorio u njegovom srcu i nosio ga kroz
sve i svašta, uvijek imajući na umu blagostanje naroda. Zapošljavao je veliki broj
radnika, bio veliki vlasnik rudnika. On nikad nije gubio iz vida da je jedno sa
svojim radnicima u Kristu, štaviše, osjećao se inferiornim prema njima, kao da su
oni kroz siromaštvo i dirinčenje bliži Bogu. Uvijek je u duši nosio nepriznato
uvjerenje da su njegovi radnici, rudari, ti koji drže u rukama sredstvo spasa. Da bi
bio bliže Bogu, mora se približiti rudarima, njegov život mora gravitirati prema
njihovom. Nesvjesno, oni su bili njegov idol, njegov Bog koji je postao vidljiv. On
je u njima obožavao najviše, veliko suosjećajno, bezumno božanstvo čovječanstva.
Supruga mu se sve vrijeme suprotstavljala kao neki veliki demon pakla. Čudna
poput divlje ptice, sa fascinantnom ljepotom jastreba, ona je tresla rešetke
njegove filantropije i, poput jastreba u kavezu, umirila se. Silom prilika, jer se
cijeli svijet trudio da napravi kavez od nelomljivog materijala, on je bio previše jak
za nju, držao ju je u zatočeništvu, u kavezu. I zbog toga što je bila njegov zatočenik,
njegova strast prema njoj je bila i ostala oštra i jaka poput smrti. Uvijek ju je volio,
intenzivno ju je volio. Unutar kaveza, ništa joj nije uskraćivao, ostavljao joj je
punu slobodu.
Ali, ona je gotovo izludjela. Divljeg i plahovitog temperamenta, nije mogla da
podnosi ponižavajuću, mekanu, polumolećivu ljubaznost njenog muža prema
svima i svakome. Njega siromasi nisu varali. Znao je da dolaze i parazitiraju na
njemu i cvile u njegovo uho, ta najgora sorta; većina je, srećom, bila previše
ponosna da traži bilo što, previše nezavisna bi došla da pokuca na vrata. Ali, u
Beldoveru, kao i drugdje, bilo je plačljivih, parazitskih, izopačenih bića koja su
puzeći molila milostinju i parazitirala na tijelu zajednice poput ušiju. Neka vatra
bi prostrujala kroz svijest Kristine Krič kad bi ugledala još dvije kao smrt blijede
ženske prilike u crnini kako se vuku prilaznom stazom prema kapiji. Osjećala je
želju da napujda pse: „Puci je, šaro, keči je, Garo, drži je, Preša, na njih, na njih,
180
rastrgnite ih!” Ali, Krouter, nadzornik domaće posluge, sa ostalim slugama, bio je
čovjek gospodina Kriča. Međutim, kad njen muž nije bio kod kuće, ona bi se poput
vučice okomila na ljigave prosjake. „Što vi, ljudi, hoćete? Za vas ovdje nema ničeg.
Nemate nikakvog posla u našem dvorištu. Simpsone, otjeraj ih i ne puštaj više
nijednoga kroz kapiju.” Sluge su je morale slušati. A ona je stajala posmatrajući
orlovskim okom kako štalar pravi dar-mar među bijednicima i kako ih razgoni na
buljuke kao kakve ptice boje rđe koje bježe ispred njega.
Ali, oni su se snalazili, preko vratara su se obavještavali kad je gospodin Krič
kod kuće pa su svoje posjete prema njemu podešavali. Koliko je puta, prvih
godina, Krauter blago kucao na vrata:
– Jedna osoba želi da vas vidi, gospodine.
– Kako se zove?
– Grokok, gospodine.
– Što hoće? – pitanje je bilo polu nervozno, polu zadovoljno.
– U vezi sa djetetom, gospodine.
– Uvedite ih u biblioteku i recite im da ne bi trebalo da dolaze poslije
jedanaest. – Volio je da sluša molbe za milostinju.
– Zašto ustaješ od ručka? Vrati ih – rekla bi njegova supruga nabusito.
– O, ne mogu to učiniti. Nije mi teško da čujem što imaju da kažu.
– Koliko ih se još izredalo danas. Zašto ne osnuješ neki dom za njih. Uskoro
će i mene i djecu istjerati iz kuće.
– Znaš, draga, ne predstavlja mi nikakav napor da čujem što imaju da kažu.
A, ako su zaista zapali u nevolju, pa dužnost mi je da im pomognem da se
iskobeljaju.
– Tvoja je dužnost da uputiš poziv svim pacovima ovoga svijeta da ti grickaju
kosti.
– Nemoj, Kristina, nije tako. Ne budi nemilosrdna.
Ali ona bi naglo ustala i otišla u biblioteku, gdje su sjedili mršavi tražioci
milosti, kao pred vratima ljekarske ordinacije.
– Gospodin Krič vas ne može primiti. Ne može vas primiti u ovo vrijeme.
Mislite li da je on vaše vlasništvo, da možete doći kad vam je volja? Morate otići;
za vas ovdje nema ništa.
Siromasi su poustajali u neredu. Ali, gospodin Krič, blijed, crnobrad i molećiv
ulazio je za njom govoreći:
– Da, ne volim što ste ovako kasno došli. Saslušat ću svakoga od vas u
jutarnjim časovima, ali ne mogu se baviti vama poslije jedanaest. Što ne ide kako
treba, Džitense? Kako je tvoja gospođa?
– Pa, pala je na niske grane, gospodine Krič, samo što nije lipsala; ona je...
Ponekad je gospođi Krič izgledalo kao da je njen muž neka tanana zloguka
ptica kojoj su tuđi jadi najslađa duševna hrana. Činilo joj se da nije sretan ni
zadovoljan ako toga dana nije čuo neku ružnu, prljavu, žalosnu ili strašnu priču
koja mu se povjerava i koju je on upijao s nekom vrstom suosjećajnog

181
zadovoljstva. On ne bi imao raison d'être54 kad ne bi bilo tuge, bijede i patnje u
svijetu, kao što bi i grobari bili suvišni kad ne bi bilo pogreba.
Gospođa Krič se povlačila u sebe, uzmicala je od ovog svijeta gmižuće
demokratije. Pojas mučnog isključivanja se stezao oko njenog srca, njena je
izolacija bila žestoka i teška, njen je antagonizam bio pasivan, ali užasno čist,
poput antagonizma jastreba u kavezu. Sa godinama, ona je sve više gubila vezu sa
svijetom, činilo se da je zaokupljena nekom blistavom apstrakcijom, gotovo
savršeno nesvjesna. Muvala se po kući i po okolini široko otvorenih očiju koje nisu
vidjele ništa. Rijetko je govorila, bila je prekinula vezu sa svijetom. Bila je obuzeta
žestokom napetošću opiranja, poput negativnog pola magneta.
I rodila mnogo djece. Jer kako je vrijeme proticalo, nikad se nije protivila
svome mužu riječju ili djelom. Nije obraćala pažnje na njega, izvana. Ona mu se
podčinjavala; dopuštala mu je da uzme što želi i da postupa s njom kako mu je
volja. Bila je kao jastreb koji se mrzovoljno svemu pokorava. Odnos između nje i
muža bio je bez riječi i nedokučiv, ali je bio dubok, jeziv, odnos potpunog
uzajamnog razaranja. A on, koji je trijumfirao u svijetu, postajao je sve prazniji u
svojoj vitalnosti: vitalnost je iscurila iz njega, kao u nekom krvarenju. Ona je bila
zatočena kao jastreb u kavezu, ali je njeno srce bilo žestoko i nesmanjeno, premda
joj je pamet bila razorena.
Tako je do posljednjeg daha odlazio kod nje i držao je u naručju prije nego ga
je snaga potpuno napustila. Užasna razorna bijela svjetlost, koja je gorjela u
njenim očima, samo ga je uzbuđivala i razjarivala. Sve dok nije iskrvario do smrti,
a onda se više bojao nje nego ičega drugoga. Ali, uvijek je govorio sebi kako je
sretan, kako ju je volio cistom i potpunom ljubavlju od prvog dana. I mislio je o
njoj kao o čistoj i čestitoj; bijeli plamen, koji je bio poznat samo njemu, plamen
njenog pola, bio je snježnobijeli svijet za njegovu dušu. Ona je njegov snježnobijeli
cvijet za kojim je beskrajno čeznuo. A sad je umirao, ali su njegove ideje i
interpretacije ostale čitave i nedirnute. One će samo klonuti kao dah napusti
njegovo tijelo. Do tada one će biti čiste istine za njega. Samo će smrt pokazati
savršenu potpunost laži. Ona će sve do smrti biti njegov snježnobijeli cvijet. On ju
je potčinio; njeno je podčinjavanje za njega bilo dokaz beskonačne čestitosti,
djevičanstva koje nikad nije mogao uništiti i koje je vladalo njime poput čarolije.
Ona je napustila vanjski svijet, ali je u svojoj unutrašnjosti ostala nesalomiva,
neoštećena. Dane je provodila sjedeći u svojoj sobi kao mrzovoljni razbarušeni
jastreb, nepomična, izbezumljena. Njena su djeca u mladosti bila tako okrutna
prema njoj da joj sad nisu značila gotovo ništa. Ona ih je sve izgubila, bila je
potpuno sama. Samo je Džerald, taj zlatokosi mladić blistava oka, imao nekakvo
postojanje za nju. Ali posljednjih godina, otkad je preuzeo vođenje rudnika, i njega
je potisnula u zaborav. Za razliku od nje, smrtno bolesni otac se obraćao Džeraldu
očekujući od njega samilost. A oduvijek je među njima vladala opreka i
protivljenje. Džerald se bojao oca i prezirao ga; tokom cijelog dječaštva i mladosti
izbjegavao ga je koliko god je mogao. I otac je veoma često osjećao istinsku mržnju
prema svom najstarijem sinu, koju, iz straha da joj ne podlegne, nikad nije

54
Raison d’être (francuski) – razlog postojanja.
182
priznao. Ignorirao je Džeralda koliko je god to bilo mogućno, prepuštajući ga da
se sam snalazi kako zna i umije.
Međutim, otkad se Džerald vratio i preuzeo poslove u firmi i pokazao se kao
izvanredno sposoban direktor, otac je, umoran i malaksao od bezbrojnih briga,
prenio sve poslove na sina, prešutno, ostavljajući mu sve i dovodeći sebe u prilično
dirljivu zavisnost od mladog neprijatelja, što je odmah izazvalo bolno sažaljenje i
vezanost u Džeraldovom srcu, osjećanja koja su se uvijek nalazila u sjenci prezira
i nepriznatog neprijateljstva prema ocu. Džerald se protivio Milosrđu premda se
nalazio pod njegovom dominacijom, ono je imalo vrhovnu vlast u njegovom
unutrašnjem životu, on to nikad ne bi mogao poreći. On je, dakle, makar
djelimično, bio podložan onome za što se zalagao njegov otac, ali mu se
istovremeno i protivio. Sad mu nije bilo spasa. Plijenilo ga je izvjesno sažaljenje i
patnja i nježnost prema ocu usprkos dubljem ozlojeđenom neprijateljstvu.
Otac je osvojio kutak u Džeraldovom srcu kroz samilost. A Vinifred mu je
ostajala za ljubav. Bila je njegovo najmlađe dijete, bila je jedino njegovo dijete koje
je ikad prisno volio. A nju je volio svom svojom velikom, pretjeranom,
zaštitničkom ljubavlju čovjeka koji umire. Htio je da je beskonačno zaštiti, da je
uvije u toplinu i ljubav, da joj pruži savršeno skrovište. Kad bi je mogao spasiti,
kad bi bilo u njegovoj moći, ona nikad ne bi upoznala nijedan jedini bol, ne bi
znala što je patnja ili uvreda. Bio je pravičan cijelog života, tako postojan u
blagorodnosti i dobroti. Ovo je bila njegova posljednja pravičnost, ta njegova
ljubav prema djevojčici Vinifred. Neke su ga stvari ipak uznemiravale. Sa
tančanjem njegovih snaga, svijet se udaljio od njega. Nije više bilo siromaha, ni
uvrijeđenih i niščih da ih zaštiti i da im pruži potporu. Sve je to bilo izgubljeno za
njega. Nije više bilo sinova i kćeri da ga uznemiravaju i pritiskuju poput
neprirodne odgovornosti. I to je iščezlo iz njegove stvarnosti. Sve te stvari su mu
se otele iz ruku i ostavile ga slobodnim.
Ostao je potajni strah i užas od supruge, koja je sjedila bezumna i čudna u
svojoj sobi ili tumarala uokolo sporim korakom sa glavom isturenom naprijed.
Odlagao je da misli o tim neprijatnostima. Ali ga ni pravičnost, koju je njegovao
cijelog života, neće izbaviti od tih užasa. Ako ništa drugo, mogao je da ih bar zasad
drži na odstojanju. Nikad im neće dozvoliti da ga otvoreno napadnu. Preduhitrit
će ih smrt, nadao se.
A onda, tu je Vinifred. Kad bi samo mogao biti siguran za nju, o kad bi se
mogao pouzdati. Otkad se Dajana utopila i njegova bolest dobila novi zamah,
njegova želja da obezbijedi malu Vinifred dobila je razmjere opsesije. Kao da mora
i dok umire da brine, da se stara, da osjeća odgovornost ljubavi i milosrđa u svom
srcu.
Bila je čudno, osjetljivo dijete bujne mašte, sa očevom tamnom kosom i
mirnim držanjem, povučena, podložna hirovima trenutka. Bila je, zapravo, kao
tuđe podmetnuto dijete, kao da joj njena vlastita osjećanja nimalo nisu važna.
Često se činilo da govori i da se igra kao najveselije i najdjetinjastije od sve djece,
bila je puna najtoplije i najdivnije odanosti prema nekim stvarima, zatim prema
ocu i, naročito, prema životinjama. Ali, kad bi čula da su njeno omiljeno mače,
Lea, pregazila kola, ona bi nakrivila glavu na jednu stranu i rekla, sa malim grčem,
183
sličnim otporu, na licu: „O, zar jesu?” i više nikad ne bi upitala za njega. Samo nije
voljela služavku koja bi joj donijela lošu vijest i tražila je od nje da žali. Ona nije
željela da zna, i to je bio njen jedini motiv. Izbjegavala je majku i većinu članova
porodice. Voljela je taticu, jer je želio da ona uvijek bude sretna, a i zbog toga što
joj se činilo da se podmladio i postao neodgovoran u njenom prisustvu. Voljela je
Džeralda zbog toga što je bio tako odmjeren. Voljela je ljude koji su se trudili da
od života naprave igru za nju. Imala je zapanjujuću urođenu kritičku sposobnost
i bila čisti anarhist da bi samo tren kasnije bila čisti aristokrata, u času se
mijenjala. Jer ona je prihvatala samo sebi ravne ma gdje da ih je našla, i ignorirala
sa blaženom ravnodušnošću inferiornije od sebe bez obzira jesu li to njena braća,
sestre, bogati gosti kuće, običan svijet ili sluge. Bila je potpuno apartna i
samostalna, kao da ne potiče ni od koga. Kao da je potpuno odsječena od svake
svrhe i kontinuiteta, kao da postoji prosto iz trena u tren.
Otac je, po nekoj čudnoj zabludi, osjećao da mu sudbina zavisi od toga da li će
mu poći za rukom da osigura sretnu budućnost za Vinifred. Ona, koja nikad nije
patila, jer nikad nije zasnivala životne veze, ona koja je mogla izgubiti najdraže
stvari i biti savršeno istog raspoloženja idućeg dana, sa potpuno odbačenim
sjećanjem, ona čija je volja bila čudno i veoma lako slobodna, anarhična, gotovo
nihilistička, ona koja se poput bezdušne ptice seli po vlastitoj volji, bez naknadne
privrženosti i odgovornosti, ona koja je u svakom svom pokretu lovila konce
ozbiljnog odnosa blaženim slobodnim rukama, zapravo nihilističkim, jer se nikad
nisu uznemiravale, ona, dakle, mora biti predmet konačne i strasne očeve brige.
Kad je gospodin Krič čuo da bi Gudruna mogla doći da daje instrukcije
njegovoj kćerki iz crtanja i modeliranja, Ukazao mu se put spasenja svoga djeteta.
Vjerovao je da Vinifred ima talenta, vidio je Gudrunu, znao je da je ona izuzetna
osoba. Može joj povjeriti Vinifred i biti siguran da ju je dao u prave ruke. Tu je
smjer i pozitivna sila za njegovo dijete; ne smije je ostaviti neusmjerenu i
bespomoćnu. Kad bi mogao nakalemiti djevojčicu na neko drvo stvaranja prije
nego umre, ispunio bi svoju obavezu. A prilika mu se ukazala. Neće oklijevati,
obratit će se mladoj Gudruni s molbom da podučava njegovu kćerku.
U međuvremenu, dok se otac sve više povlačio iz života, Džerald se osjećao sve
više izloženim. Na kraju krajeva, otac je za njega predstavljao živi svijet. Dok je
otac živ, Džerald se nije osjećao odgovornim za svijet. Ali, sad je otac umirao i
Džerald je bio izložen i nespreman za oluju života, poput buntovnog prvog oficira
broda koji je izgubio kapetana i koji vidi samo užasan kaos pred sobom. On nije
naslijedio uspostavljen red i živu ideju. Cjelokupna ideja koja objedinjuje
čovječanstvo činilo se da umire sa ocem; središnja sila koja održava cjelinu
zajedno činilo se da pada sa odlaskom oca, dijelovi su bili spremni da se raspadnu
u groznom truljenju. Džerald se osjećao kao da je ostao na brodu koji se raspada
pod njegovim nogama; upravljao je brodom čije se trule daske raspadaju.
Znao je da se cijelog života rvao sa okvirom života, trudeći se da ga razbije. A
sad sa strahom, sličnim onome koji osjeća destruktivno dijete, vidio je sebe u
trenu kad nasljeđuje svoju vlastitu destrukciju. U toku posljednjih mjeseci, pod
utjecajem smrti i Birkinove priče i Gudruninog prodornog bića, on je potpuno
izgubio onu mehaničku izvjesnost koja je predstavljala njegov trijumf. Ponekad
184
su ga spopadali nastupi mržnje prema Birkinu i Gudruni i čitavom tom društvu.
Bio je spreman da zaglavi u najglupljem konzervativizmu i da se pridruži
najglupljim i najkonzervativnijim ljudima. Htio je da se vrati najstrožim
torijevcima. Ali ta želja nije živjela dovoljno dugo da pređe u akciju.
U toku djetinjstva i mladićkih godina želio je neku vrstu divljaštva. Homerovo
doba je bilo njegov ideal, kad je čovjek bio zapovjednik vojske konjanika ili kad je
provodio godine kao ratnik u Odiseji. Besprizivno je mrzio okolnosti svog vlastitog
života, u tolikoj mjeri da zapravo nikad nije vidio Beldover i dolinu rudnika.
Okretao je glavu od čađavog rudarskog regiona koji se širio desno do Šortlandza;
on se okretao prema šumama s onu stranu jezera Vili voter. Istina, stenjanje i buka
rudnika uglja su se uvijek osjećali u Šortlandzu. Ali od svog najranijeg djetinjstva,
Džerald na to nije obraćao pažnju. Ignorirao je cijelo industrijsko more koje se
pojavljivalo u plimama crnim od uglja prema proplancima oko kuće. Svijet je,
zapravo, bio divljina u kojoj čovjek lovi i pliva i jaše. Bunio se protiv vlasti. Život
je stanje divlje slobode.
Onda su ga poslali u školu, koja je za njega previše ličila na smrt. Odbio je da
ide na Oksford, umjesto njega, odabrao je jedan njemački univerzitet. Proveo je
izvjesno vrijeme u Bonu, u Berlinu i u Frankfurtu. Tamo, u tim gradovima, jedna
radoznalost se začela u njegovoj glavi. Htio je da vidi i da zna, na čudan objektivan
način, kao da mu je to predstavljalo zabavu. A onda je morao da okusi rat. Onda
je morao da putuje u divlje predjele koji su ga toliko privlačili.
Na osnovu stečenih iskustava došao je do zaključka da je čovječanstvo manje-
više svuda isto, i za um, kakav je bio njegov, čudno i hladno; divljak je gluplji i
manje uzbudljiv od Evropejca. Upoznao se sa svim vrstama socioloških ideja, kao
i sa idejama reforme. Ali, one nikad nisu išle dublje od površine, nikad nisu bile
više od mentalne zabave. Njegov interes se svodio, uglavnom, na reakciju protiv
pozitivnog reda, to jest na destruktivnu reakciju.
Najzad je otkrio istinsku avanturu u rudnicima uglja. Otac ga je molio da
pomogne oko vođenja rudnika. Džerald je stekao obrazovanje rudarskog
inženjera, premda ga rudarstvo nije zanimalo. Sad odjednom, sa nekom vrstom
ushićenja, uhvatio se ukoštac sa svijetom.
U njegovu se svijest fotografskom oštrinom utisnula velika industrija.
Odjednom je postala stvarna, on je bio njen dio. Niz dolinu je išla rudarska
željeznica povezujući rudarska okna jedno sa drugim. Prugom su tutnjali vozovi,
kratki vozovi pretovarenih vagona i duge kompozicije praznih vagona od kojih je
svaki nosio inicijale

C. B. & Co.

Od najranijeg djetinjstva gledao je ova bijela slova na vagonima, ali se osjećao tako
kao da ih nikad ranije nije vidio, bila su tako poznata i obična da ih nije ni
primjećivao. Sad je odjednom otkrio svoje ime u tim bijelim inicijalima; ta su mu
slova odjednom dala viziju moći.

185
 Svi ti vagoni, čitavo mnoštvo vagona, koji putuju širom zemlje, nose inicijale
njegovog imena. Vidio ih je u Londonu i u Doveru. Tako daleko njegova moć seže
i račva se. Gledao je u Beldover, Selbi, u Votmor, u Letbi Benk, velika rudarska
sela koja su potpuno zavisila od njegovih rudnika. Bila su odvratna i ružna, za
vrijeme njegovog djetinjstva, ta su sela predstavljala žive rane na njegovoj svijesti.
A sad ih je gledao sa ponosom. Četiri prijesna, novopečena grada i mnogo ružnih
zaselaka prenaseljeni su i svi zavise od njega. Gledao je rijeku rudara koja je tekla
od rudnika, duž nasipa, krajem dana, hiljade pocrnjelih, nakrivljenih ljudskih
stvorenja sa crvenim ustima, svi su se kretali po njegovoj volji. Vozio se polako,
automobilom, kroz mali pijačni trg na brijegu petkom uveče u Beldoveru, kroz
gustu gomilu ljudskih stvorenja koja su obavljala kupovinu i bančila po krčmama:
svi su mu bili podčinjeni. Bili su ružni i neotesani, ali oni su njegovi instrumenti.
On je bog mašine. Išli su prema njegovom automobilu automatski, polako.
Nije mario da li mu prilaze radosno ili ropćući. Nije mario što misle o njemu.
Njegova se vizija iznenadno kristalizirala. Odjednom je pojmio čistu
instrumentalnost čovječanstva. A bilo je toliko priče o humanosti, o patnji, o
osjećanjima. To je smiješno. Patnje i osjećanja pojedinaca nemaju nikakvog
značaja. To su puki uvjeti kao i atmosferske prilike. Bitna je čista
instrumentalnost jedinke. Čovjek je isto što i nož: da li dobro siječe? Ništa drugo
nema značaja.
Sve na svijetu ima svoju funkciju i dobro je, ili nije dobro, u mjeri u kojoj vrši
svoju funkciju na više ili manje savršen način. Da li je rudar dobar rudar? Ako
jeste, savršen je. Da li je direktor dobar direktor? To je dovoljno. Džerald lično, on
koji je odgovoran za svu tu industriju, da li je on dobar? Ako jeste, ispunio je svoj
životni zadatak. Ostalo je samo uzgredna igra.
Tu su rudnici, već su stari. Stari, zastarjeli. Kao ni stari lavovi, ne valjaju više.
Opet je pogledao. Uh! Rudnici nisu ništa drugo do nezgrapni napori tupih umova.
Leže kao nedonoščad polukvalificiranog uma. Neka se ideja o njima zatre. Izbacio
ih je iz svog uma i mislio samo o uglju, o naslagama što leže pod zemljom. Koliko
ga još ima?
Ima još dosta uglja. Stara tehnologija ne može da dopre do njega, to je sve. U
tom slučaju treba staru tehnologiju baciti u staro gvožđe. Ugalj je ležao duboko u
slojevima, premda možda u tankim slojevima. Tu leži ta inertna tvar kao što je
oduvijek ležala, podložna volji čovjekovoj. Čovjekova volja je određujući faktor.
Čovjek je arhibog zemlje. Njegov um je spreman da poslušno služi njegovoj volji,
čovjekova volja je apsolut, jedini apsolut. A njegova je volja da materiju potčini
svojim ciljevima. Podčinjavanje samo po sebi je cilj, borba je vrhovna vrijednost,
plodovi borbe su puki nusproizvodi. Džerald nije preuzeo rudnike zbog novca. U
suštini, on nije mario za novac. Nije ni razmetljiv, ni raskošan, a nije mnogo mario
ni za društveni položaj, u krajnjoj liniji, nije. Ono što ga je zanimalo jeste čisto
ispunjenje njegove volje u borbi sa prirodnim uvjetima. Njegova volja je sada da
vadi ugalj iz zemlje na unosan način. Profit je prosto uvjet pobjede, mada sama
pobjeda leži u postignutom podvigu. Bio je sav ustreptao pred izazovom. Svakoga
je dana odlazio u rudnike, testirao, konsultirao eksperte sve dok, malo-pomalo,

186
nije imao cjelokupnu situaciju u malom prstu, ovladao njome kao što general
ovlađuje planom svoga vojnog pohoda.
Iskrsla je potreba potpune obustave rada u rudnicima. Radili su po
zastarjelom sistemu, čitav koncept je bio zastario. Prvobitna ideja je bila: dobiti
što je mogućno više novca iz zemlje kako bi vlasnici mogli postati lagodno bogati,
a radnici zarađivati dobre nadnice i stvarati dobre uvjete za uvećanje ukupnog
bogatstva zemlje. Džeraldov otac, povodeći se za drugom generacijom, pošto je
imao dovoljno bogatstva, mislio je samo na radnike. Za njega, rudnici su
prvenstveno velika polja za proizvodnju hljeba i ostalih namirnica u izobilju za
stotine ljudskih stvorenja okupljenih oko njega. On je živio i borio se sa svojim
suvlasnicima za dobrobit svojih radnika u svakom času. I radnici su imali
svojevrsnu dobrobit. Malo je bilo siromašnih, još manje bijednih. Svega je bilo u
izobilju, jer su rudnici bili dobri i podesni za eksploataciju. A rudari su u to
vrijeme, videći da su bogatiji nego što su mogli očekivati, bili radosni i
pobjedonosni. Smatrali su se dobrostojećim, čestitali su sami sebi na tako štedroj
sreći, sjećali su se kako su njihovi očevi gladovali i zlopatili, i osjećali su da su
konačno došla bolja vremena. Bili su zahvalni onima prije njih, pionirima, novim
vlasnicima koji su otvorili okna i omogućili potoku izobilja da po teče.
Ali, čovjek nikad nije zadovoljan, pa su i rudari od zahvalnosti postepeno
prešli na gunđanje i roptanje, htjeli su još. Zašto bi gazda bio tako, van svakog
poređenja, bogat?
Kad je Džerald bio dječak, bila je kriza. Federacija vlasnika je zatvarala
rudnike zbog toga što rudari nisu pristajali da primaju niže nadnice. Zatvaranje
rudnika je nametnulo nove uvjete Tomasu Kriču. Pošto je pripadao Federaciji, bio
je moralno obavezan da zatvori jame na štetu svojih ljudi. On, otac, patrijarh, bio
je prinuđen da uskrati sredstva za život svojim sinovima, svojim radnicima. On,
bogataš koji teško da će ući u raj zbog svojih posjeda, morao je protiv svoje volje
da se okomi na siromahe, na one koji su bliži Kristu od njega, na one koji su bili
skrušeni i prezreni i bliži savršenstvu, na one koji su bili muževni i plemeniti u
svojim nastojanjima, i morao je da im kaže: „Niti ćete raditi, niti ćete hljeb jesti.”
Ovo priznanje ratnog stanja bilo je zapravo ono što mu je slomilo srce. On je
želio da njegovu industriju pokreće ljubav. O, on je htio da ljubav bude
usmjeravajuća sila čak i u rudnicima. A sad, ispod plašta ljubavi, cinično je isukan
mač, mač mehaničke nužde.
To mu je zaista slomilo srce. On nije mogao da živi bez iluzija, a sad je bio lišen
iluzija. Rudari nisu bili protiv njega, ali su bili protiv gazda. Bio je rat i, hoćeš-
nećeš, on se našao na pogrešnoj strani, pred sudom svoje savjesti. Uzavrele mase
rudara su se svakodnevno sastajale, ponesene novim religioznim impulsom.
Među njima je strujala ideja „Svi su ljudi jednaki na zemlji” i bili su spremni da
dovedu tu ideju do njenog materijalnog ispunjenja. Na koncu konca, zar to nije
Kristovo učenje? Što je ideja ako ne kvasac akcije u materijalnom svijetu? „Svi
ljudi su jednaki u duhu, svi su božji sinovi. Otkud, dakle, ova očigledna
nejednakost?” Tako je religiozno ubjeđenje dovedeno do svog materijalnog
zaključka. Tomas Krič, u svakom slučaju, nije imao odgovor. Mogao je samo da
prizna, u skladu sa svojim iskrenim pogledima, da nejednakost nije u redu. Ali
187
nije mogao da napusti svoja dobra koja su materijal od kojeg se pravi nejednakost.
I tako, ljudi će se boriti za svoja prava. Nadahnjivali su ih posljednji impulsi
posljednje religiozne strasti koja je ostala na zemlji, impulsi strasti jednakosti.
Uzavrele gomile rudara su marširale, lica su im bila ozarena dimom pohlepe,
kao u svetom ratu. Kako razlučiti strast za jednakošću od strasti za pohlepom?
Kada počinje borba za jednakost posjeda? Ali, mašina je bog. Svaki čovjek polaže
pravo na jednakost pred božanstvom velike proizvodne mašine; svaki čovjek je
podjednako dio toga božanstva. Ali, nekako, negdje duboko u sebi, Tomas Krič je
znao da je to pogrešno. Ako je mašna božanstvo, a proizvodnja ili rad obožavanje,
tada je najmehaničkiji um i najčistiji i najviši predstavnik Boga na zemlji. Svi
ostali su njegovi podčinjeni, jedni viši, drugi niži, zavisno od stepena
mehaniziranosti.
Došlo je do nereda. Okno Votmor je bilo u plamenu. To je okno najdublje
sezalo u unutrašnjost, blizu šuma. Došla je vojska. Sa prozora Šortlandza, fatalnog
dana su se mogli vidjeti plamenovi u nebu, prilično blizu, i sad je mali rudarski
voz sa vagonetima za prijevoz rudara do udaljenog Votmora bio pun vojske u
crvenim koporanima. Zatim se čuo zvuk puškaranja, a nešto kasnije su stigle
vijesti da je rulja rastjerana, jedan rudar je bio ubijen, vatra je bila ugašena.
Džerald, još dječak, bio je ponesen neukrotivim uzbuđenjem i oduševljenjem.
Želio je da ide s vojskom i da ubija rudare. Ali mu nije dozvoljeno da izlazi iz
dvorišta. Na kapiji je stajala straža sa puškama. Džerald im je oduševljeno prilazio
dok su se čopori rudara vrzmali okolo dobacujući podrugljivo:
– Ajde, jado, dajem tri bakrenjaka da vidu kako pucaš iz puške.
Uvrede su krišom ispisivane kredom po zidovima i ogradama, posluga je
napuštala zamak.
Za sve to vrijeme Tomasu Kriču se srce cijepalo, podijelio je stotine i stotine
funti milostinje. Svuda se mogla dobiti hrana besplatno, obilje besplatne hrane.
Svako ko je pitao, mogao je dobiti hljeb, vekna je stajala samo tri polića. Svakog
dana se negdje dijelio čaj, djeca nikad u životu nisu dobila toliko poklona. U petak
uveče, velike korpe sa uštipcima i kolačima nošene su pred škole, i veliki krčazi sa
mlijekom. Đaci su imali sve što su htjeli. Spopadala ih je muka od pretjeranog
uživanja u kolačima i mlijeku.
Onda je došao kraj nemirima i rudari su se vratili na posao. Ali nikad više nije
bilo kao prije. Stvoreni su novi uvjeti. Vladala je nova ideja. Jednakost bi trebalo
da vlada i kod mašina. Nijedan dio ne bi trebalo da bude podčinjen nekom
drugom; svi bi trebalo da su jednaki. Pokrenuo se nagon za kaosom. Mistična
jednakost je apstraktna, ne odnosi se na imanje i činjenje, jer su imanje i činjenje
procesi. U funkciji, u procesu, jedan čovjek, jedan dio, nužno se mora podčinjavati
drugome. To je uvjet postojanja. Ali, pokrenula se potreba za kaosom, ideja
mehaničke jednakosti je bila oružje kidan ja koje bi trebalo da vrši ljudska volja,
volja za kaos.
Džerald je bio dječak u vrijeme štrajka, ali je čeznuo da bude čovjek, da tuče
rudare. Međutim, ota je u procijepu između dvije poluistine, bio slomljen. Htio je
da bude pravi kršćanin, jedan i jednak sa svim ljudima, štaviše, želio je da razdijeli
188
sve što ima siromasima. S druge strane, on je bio jedan ori velikih organizatora
industrije i savršeno je dobro znao da mora čuvati svoju robu i svoj autoritet. To
je, on je to duboko u sebi osjećao, isto tako sveta potreba kao i potreba da razdijeli
sirotinji sve što ima, pa i svetinja, jer je to bila osnova njegove djelatnosti. Pa ipak,
s obzirom da on nije zasnivao svoju djelatnost na ovom drugom idealu, on je bio
dominantan: umirao je od griže savjesti zbog toga što ga mora iznevjeriti. On je
želio da bude otac dobrote i samoprijegorne blagorodnosti. A rudari su mu
dovikivali prijekore zbog njegovih hiljada funti godišnje. Ne daju se oni zavarati.
Kad je Džerald ovladao putevima i zakonima koji vladaju u svijetu, promijenio
je mišljenje. Nije mario za jednakost. Čitavo kršćansko učenje o ljubavi i
samoodricanju je zastarjelo. Znao je da su položaj i autoritet prava stvar na svijetu
i smatrao je da nema nikakvog smisla prenemagati se. Oni su prava stvar iz
prostog razloga što su funkcionalno potrebni. Ali, oni nisu vrhovne vrijednosti.
Bilo bi to kao da je čovjek dio mašine. On lično je, slučajno, kontrolni, centralni
dio; mase radnika su dijelovi koji se na razne načine kontroliraju. To je prosto ono
što se dešava. Mogao bi se čovjek isto tako uzbuđivati zbog toga što centralna
glavčina pokreće stotine vanjskih točkova, ili zbog toga što se vasiona okreće oko
sunca. Na kraju krajeva, bilo bi glupo da Mjesec i Zemlja i Saturn i Jupiter i Venera
imaju isto toliko prava da budu centar vasione, svaki od njih odvojeno, koliko i
sunce. Takvu tvrdnju može da zastupa samo neko ko želi kaos.
Ne trudeći se da do kraja domisli, Džerald je donio brzoplet zaključak. U
cijelosti je odbacio problem demokratske jednakosti kao glupost. Velika
društvena proizvodna mašina je po njemu ono što je najvažnije. Neka ona
savršeno radi, neka proizvodi obilje svega, neka se svakom čovjeku da racionalan
dio, manji ili veći, prema stepenu funkcije ili veličini, a poslije, kad je taj uvjet
zadovoljen, neka sve đavo nosi, neka se svaki čovjek brine o svojim zadovoljstvima
i prohtjevima, pod uslovom da ne ugrožava nikoga.
Došavši do ovih zaključaka, Džerald se dao na posao da dovede veliku
industriju u red. Zahvaljujući putovanjima i knjigama koje je na tim putovanjima
čitao, došao je do zaključka da je harmonija bitna tajna života. Nije jasno definirao
što je harmonija. Riječ mu je bila prijatna, imao je utisak da je počeo dolaziti do
svojih zaključaka. I nastavio je nastojeći da svoju filozofiju pretoči u praksu
uvođenjem reda u postojeći svijet, prevođenjem mistične riječi harmonija u
praktičnu riječ organizacija.
Odmah mu je firma došla pred oči; shvatio je išta se može i treba učiniti. On
mora da bije bitku sa Materijom, sa zemljom i ugljem koji je u svojoj utrobi krila.
To je jedina ideja, ustremiti se na neživu tvar podzemlja i podčiniti je svojoj volji.
A za ovaj boj sa materijom, čovjek mora imati savršene instrumente u savršenoj
organizaciji, mehanizam tako osjetljiv i harmoničan u funkcioniranju da
predstavlja jedinstven čovječji um koji će pomoću svog nepogrešivog ponavljanja
zadatog kretanja neodoljivo, neljudski, postići željeni cilj. Taj neljudski princip u
mehanizmu koji je želio konstruirati je ono što je inspiriralo Džeralda i dovelo ga
u stanje gotovo religiozne opijenosti. On, čovjek, može da ubaci savršen,
nepromjenljiv, bogolik medijum između sebe i Materije koju mora da potčini.
Postoje dvije suprotnosti, njegova volja i otpornost zemaljske Materije. A između
189
ovih krajnosti on bi mogao postaviti svoju volju, inkarnaciju svoje moći, veliku i
savršenu mašinu, sistem, aktivitet čistog reda, čistog mehaničkog ponavljanja ad
infinitum,55 pa, dakle, vječnog, beskrajnog. Našao je svoje vječno i beskonačno u
principu čiste mašine, savršene koordinacije u kompleksnom beskonačno
ponavljanjem kretanju, kao što je obrtanje točka, ali produktivno obrtanje, kako
se može nazvati obrtanje vasione kroz vječnost do beskonačnosti. A to je božansko
kretanje, to je produktivno ponavljanje ad infinitum. Džerald je Bog mašine. Deus
ex machina.56 A cjelokupna ljudska produktivna volja je božanstvo.
Sad je imao pred sobom životni cilj, uhvatiti zemlju u mrežu velikog i
savršenog sistema u kome se čovječja volja kreće glatko i neometano,
bezvremenski, božanstvo u opticaju. Mora da počne sa rudnicima. Uvjeti su bili
zadati: najprije otporna Materija podzemlja, onda instrumenti njenog
podčinjavanja, instrumenti ljudski i metalni, i najzad njegova vlastita čista volja,
njegov um. Bilo bi potrebno čudesno podešavanje bezbroj instrumenata, ljudskih,
životinjskih, metalnih, kinetičkih, dinamičkih, čudesno livanje bezbroj sićušnih
cjelina u jednu savršenu veliku vječnost. Tada će biti ostvareno savršenstvo, volja
najvišeg će se savršeno ispuniti, volja čovječanstva će se savršeno vršiti, jer, zar se
čovječanstvo mistički ne razlikuje od nežive Materije, zar povijest čovječanstva,
zapravo, nije podsvijest osvajanja Materije od strane čovječanstva?
Rudari su zastarjeli, prevaziđeni instrumenti. Dok su se još upinjali da
dosegnu božansku jednakost čovjeka, Džerald ih je preduhitrio, priznao im je da
u suštini imaju pravo, kako bi mogao da nastavi da sam kao ljudsko biće ispuni
volju čovječanstva kao cjeline. Uostalom, on je samo predstavnik rudara u jednom
višem smislu kad je shvatio da je uspostavljanje savršene, neljudske mašine jedini
način da se ispuni čovjekova volja. Ali, on ih je predstavljao veoma suštinski, oni
su bili daleko zaostali, zastarjeli, oni su se još uvijek borili za svoju materijalnu
jednakost. Kod njega se ta želja već bila pretočila u novu i veću čežnju za
interventnim mehanizmom između čovjeka i Materije, u čežnju da se božanstvo
pretoči u čisti mehanizam.
Čim je ušao u firmu, grč smrti je prostrujao kroz stari sistem. Cijelog života ga
je mučio razjaren, rušilački demon koji bi ga ponekad dovodio do ludila. Sad je to
raspoloženje, poput virusa, zarazilo firmu i dolazilo je do žestokih erupcija.
Užasna i neljudska su bila ispitivanja svake pojedinosti, ništa nije štedio, nisu
pomagala nikakva stara osjećanja ni obziri, sve je prevrtao i rasturao. Stari sijedi
direktori, stari sijedi činovnici, teturavi stari penzioneri, sve ih je bez milosti
uklanjao, kao i svaku drugu starudiju. Čitav rudnik je ličio na bolnicu
onesposobljenih radnika. Nije imao emotivnih sumnji. Postarao se za penzije koje
su bile potrebne; tražio je pogodne zamjene i kad su nađene, zamijenio je stare
novim radnicima.
– Primio sam očajno pismo od Leteritona – rekao je njegov otac sa prizvukom
tuge i molbe u glasu. – Zar ne misliš da bi taj nesretnik mogao ostati još koju
godinu? Uvijek sam imao utisak da dobro obavlja svoj posao.

55
Ad infinitum (latinski) – beskonačno.
56
Deus ex machina (latinski) – bog iz mašine, iznenadno posredovanje nekog boga u kritičnoj situaciji.
190
 – Već imam čovjeka na njegovom mjestu, oče. Bit će sretniji u penziji, vjerujte
mi. Slažete se da mu je potpora dovoljna, zar ne?
– Taj nesretnik ne traži potporu. Užasno ga pogađa to što je zastario. Kaže da
smatra da bi još dvadeset godina mogao raditi.
– Ne onaj posao koji je meni potreban. On ne shvaća.
Otac je uzdahnuo. Nije više želio da zna. Vjerovao je da rudarska okna treba
da se remontiraju ako se želi nastaviti eksploatacija. I, na kraju krajeva, bilo bi
najgore, gledano dugoročno, za svakoga, ako bi se morala zatvoriti. I tako, on nije
odgovarao na molbe svojih starih i povjerljivih službenika, sve što je mogao
svodilo se na to da kaže, „Džerald misli...”
Tako se njegov otac sve više gubio iz vidnog polja. Čitav djelokrug stvarnog
života za njega je bio rasturen. Bio je u pravu, sudeći prema svojim uvjerenjima,
a njegova uvjerenja su bila uvjerenja velike religije. Pa ipak, činilo mu se da su
zastarjela, da je došlo vrijeme da se zamijene. Nije razumio. On se samo povukao
sa svojim uvjerenjima u jednu unutrašnju prostoriju, u tišinu. Divne svijeće
vjerovanja više nisu bile dovoljne za osvjetljavanje svijeta, ali će još divno gorjeti
i solidno osvjetljavati unutrašnji prostor njegove duše u tišini mirovine.
Džerald se punom snagom bacio na reorganizaciju firme, počev od uprave.
Trebalo je strogo ekonomisati da bi se uvele promjene koje je planirao.
– Kakav je to udovički ugalj? – pitao je oca.
– Uvijek smo davali udovicama ljudi koji su radili u firmi kola uglja svaka tri
mjeseca.
– Od sad će morati da plate cijenu koštanja. Firma nije dobrotvorna
organizacija, kao što svi, čini se, misle.
Udovice, Obavezni inventar sentimentalnog humanizma; kvarilo mu se
raspoloženje i pri samoj pomisli na njih. Gotovo su mu odvratne. Zašto se ne
žrtvuju na lomači svoga muža kao sati57 u Indiji? U svakom slučaju, neka plate
cijenu košta nja uglja.
Na hiljadu je načina smanjio troškove poslovanja, na tako prefinjene načine
da su bili gotovo neprimjetni za radnike. Rudari su morali platiti za prijevoz uglja,
prijevoz na veliko, također, morali su platiti alat, oštrenje, održavanje lampi,
mnoge beznačajne tričarije koje su povećavale stavku izdataka za jedan šiling
sedmično po čovjeku. Rudari nisu sasvim shvaćali, premda su bili prilično
ozlojeđeni. Ali svake sedmice su ostvarivane uštede od više stotina funti za firmu.
Džerald je postepeno sve poslove preuzeo u svoje ruke. A onda je započela
velika reorganizacija. U svako odjeljenje su uvedeni eksperti-inženjeri. Podignuta
je ogromna električna centrala za osvjetljenje, za podzemnu vuču i za pogon
mašina. Električna struja je dovedena u svaki rudnik. Nabavljena je nova oprema
u Americi, oprema kakvu ranije rudari nisu ni vidjeli, kao što su rezne mašine i
razni neobični uređaji. Tehnologija u rudarskim oknima je potpuno zamijenjena,
sva kontrola je oduzeta iz ruku rudara, sistem predradnika je potpuno ukinut. Sve
je funkcioniralo po najtočnijem i najosjetljivijem naučnom metodu, obrazovani

57
Sati (Sanskrt) – vjerna i odana supruga.
191
stručni ljudi su vršili kontrolu svega; rudari su svedeni na puke mehaničke
instrumente. Morali su naporno raditi, mnogo napornije nego ranije, ali rad je bio
ubitačan, naročito zbog svoje mehaniziranosti.
Svi su mu se, međutim, podčinili. Radost je napustila njihove živote, nade je
bilo sve manje, a mehanizacije sve više. Pa ipak, prihvatili su nove uvjete, što više,
izvlačili su neku vrstu zadovoljstva iz novih uslova privređivanja. U početku su
mrzili Džeralda Kriča, zaklinjali se da će mu nešto učiniti, da će ga ubiti.
Ali kako je vrijeme odmicalo, sve su prihvatili sa nekom vrstom fatalističkog
zadovoljstva. Džerald je njihov vjerski poglavar, on predstavlja religiju koju su oni
stvarno osjećali kao svoju. Njegov je otac već zaboravljen. Stvoren je novi svijet,
novi poredak, strog, užasan, nehuman, ali zadovoljavajući u svojoj
destruktivnosti. Ljudi su osjećali zadovoljstvo što pripadaju velikoj i čudesnoj
mašini, i onda kad ih ona razara. To je bilo ono što su željeli. To je najviše što je
čovjek proizveo, najuzvišenije, nadljudsko. Bili su ushićeni zato što su pripadali
tome veličanstvenom, nadljudskom sistemu koji je bio s onu stranu osjećaja i
razuma, nešto zaista bogoliko. Srca su umrla u njima, ali su im duše zadovoljne.
To je bilo ono što su željeli. U protivnom, Džerald nikad ne bi mogao učiniti ono
što je učinio. On je bio ispred njih po tome što im je davao ono što su željeli,
sudjelovanje u velikom i savršenom sistemu koji je podvrgavao život čistim
matematičkim principima. To je bila neka vrsta slobode, ona vrsta koju su oni
stvarno željeli. To je bio prvi veliki korak u pravcu raspada, prva velika faza kaosa,
supstitucija mehaničkog principa za organsko, uništenje organske svrhe,
organskog jedinstva i podčinjavanje svake organske jedinice velikoj mehaničkoj
svrsi. To je čista organska dezintegracija i čista mehanička organizacija. To je prva
i najsuptilnija faza kaosa.
Džerald je bio zadovoljan. Znao je da se među rudarima govori da ga mrze. Ali
on je davno prestao da ih mrzi. Kad su prolazili pored njega uveče, dok su njihove
teške duboke cipele dobovale po pločniku, sa malčice iščašenim ramenima, nisu
ga primjećivali, nisu ga nikako pozdravljali; prolazili su u crnosivoj rijeci
neemotivnog prihvaćanja. Oni za njega nemaju važnosti, osim kao instrumenti;
ni on njima, osim kao vrhovni kontrolni instrument. Kao rudari, oni su imali svoje
biće, on je imao svoje biće kao direktor. Divio se njihovim sposobnostima. Ali, kao
ljudi, kao ličnosti, oni su bili slučajni, sporadični, nevažni, mali fenomeni. I oni su
se s tim prešutno slagali. Jer, Džerald se i sam u sebi s tim slagao.
Uspio je. Preobrazio je firmu u novu i užasnu čistoću. Uglja se proizvodilo više
nego ikad; divni i delikatni sistem je funkcionirao gotovo savršeno. Imao je ekipu
veoma sposobnih inženjera, rudarskih i elektro struke, i nisu mnogo koštali.
Visokoobrazovani stručnjak ne košta mnogo više od običnog radnika. Njegovi
rukovodeći ljudi, koji su, svaki ponaosob, bili stručnjaci rijetkih sposobnosti, nisu
bili skuplji od starih trapavih šalabajzera iz vremena njegovog oca, koji su,
zapravo, bili obični rudari unaprijeđeni na više poslove. Njegov glavni inženjer,
koji je imao 1200 funti godišnje, ostvarivao je uštedu firmi od bar 5000 funti
godišnje. Cijeli sistem je sad bio tako savršen da Džerald gotovo više nije bio
potreban.

192
 Tako je bio savršen, da ga je ponekad obuzimao čudan strah i nije znao što da
radi. Nekoliko godina se kretao u svojevrsnom transu aktivnosti. Ono što je radio,
činilo se da je bilo vrhunskog kvaliteta, poprimao je gotovo osobine božanstva.
Bio je čista ushićena djelotvornost.
Sad je uspio, sad je konačno uspio. Ali u posljednje vrijeme, jednom ili dvaput,
kad je bio sam uveče i nije imao ništa da radi, iznenada je skakao sa stolice obuzet
užasom: nije znao što je on. Prilazio je ogledalu i dugo i pomno promatrao lice,
dugo je gledao u vlastite oči tražeći nešto u njima. Plašio se, bio je smrtno uplašen,
ali nije znao čega se boji. Gledao je svoje lice. Tu je, lijepog je oblika i zdravo i sito,
kao i uvijek, ali usprkos tome, na neki način je nestvarno, to nije lice nego maska.
Nije se usuđivao da ga dodirne iz straha da će se uvjeriti da je to samo vještačka
maska. Oči su mu bile plave i žive kao i uvijek i isto tako čvrste u očnim dupljama.
Unatoč tome, nije bio siguran da to nisu samo lažni plavi mjehuri koji će za tren
pući ostavljajući za sobom čistu pustoš. Vidio je mrak u njima, kao da nisu drugo
do mjehuri mraka. Bojao se da će se jednoga dana slomiti i pretvoriti u besmislen
mjehur koji se besmisleno vrzma u tami.
Ali volja mu je još bila čvrsta, mogao je da čita i da razmišlja o stvarima. Volio
je da čita knjige o primitivnim ljudima, antropološke studije, kao i knjige iz
spekulativne filozofije. Um mu je bio veoma aktivan. Ali se osjećao kao mjehur
koji lebdi u tami. Svakog bi trena mogao pući i ostaviti ga u kaosu. Nije htio da
umre. Znao je da to ne želi. On bi nastavio da živi, ali se bojao da će značenje
iscuriti iz njega, da će napustiti njegov božanski um. Bio je uplašen na neki čudan,
ravnodušan, neplodan način. Ali nije mogao da reagira čak ni na strah. Kao da se
njegovi osjetilni centri suše. Ostao je miran, proračunat, zdrav i sasvim slobodno
promišljen čak i onda kad je osjećao, sa primjesom neznatnog ali konačnog
sterilnog straha, da njegov um u ovoj krizi popušta, puca.
To je izazivalo napetost. Znao je da nema ravnoteže. Morao bi krenuti u nekom
pravcu, makar na kratko, da potraži olakšanje. Samo je Birkin definitivno odbijao
strah od sebe, čuvajući svoju hitru dostatnost u životu pomoću neobične
mobilnosti i promjenljivosti koje su, činilo se, sadržavale suštinu vjere. Ali,
Džerald se uvijek morao udaljavati od Birkina, kao od crkvene službe, natrag u
stvarni vanjski svijet rada i života. Ništa se nije promijenilo, napetost ga nije
ostavljala, riječi su bile izlišne. Morao je da računa na svijet rada i materijalnog
života. A postajalo je sve teže, osjećao je tako čudan pritisak na sebi, kao da je
njegov središnji dio puki vakuum, a napolju kao da je vladao užasan pritisak.
Nalazio je najprihvatljivije olakšanje u ženama. A nakon rastanka sa nekom
očajnom ženom, nastavljao je s radom mirno je zaboravljajući. Nevolja je bila u
tome što je bilo teško održavati zanimanje za žene. Više ga nisu privlačile. Neka
mačka je u redu na svoj način, ali ona je bila izuzetna, premda ni ona nije imala
mnogo značaja. Ne, u tom smislu, žene su za njega bile savršeno beskorisne.
Osjećao je da je njegovom umu potreban žestok stimulans da bi se mogao fizički
uzbuditi.

193
 GLAVA OSAMNAESTA
KUNIĆ
Gudruna je znala da je za nju opasno da posjeti Šortlandz. Osjećala je da je to
ravno prihvaćanju Džeralda Kriča za ljubavnika. I premda se opirala, zazirući od
uslova, osjećala je da će se to ostvariti. Mislila je jedno a radila drugo. Govorila je
sebi, sa bolom se sjećajući udarca i poljubaca. – Na kraju krajeva, Ikakvog to ima
značaja? Što je poljubac? Uostalom, što je i udarac? Trenutak koji je odmah
iščezao. Mogu da idem u Šortlandz na neko vrijeme, prije odlaska, alko ništa, da
vidim kako to izgleda. – Jer u njoj je gorjela nezajažljiva ljubopitljivost, morala je
da vidi i da zna sve.
Htjela je, također, da sazna kakva je Vinifred stvarno, čula je kako zapomaže
sa parobroda one užasne noći i od tada je osjećala neku tajanstvenu vezu s njom.
Gudruna je sa ocem razgovarala u biblioteci. Onda je poslao po kćerku. Došla
je u pratnji guvernante.
– Vini, ovo je gospođica Brengven, koja će biti tako ljubazna da ti pomaže u
crtanju i modeliranju tvojih životinja – rekao je otac.
Djevojčica je sa zanimanjem pogledala Gudrunu prije nego je pošla naprijed
i, sa licem okrenutim u stranu, pružila joj ruku. Osjećala se savršena sang froid58
i ravnodušnost ispod Vinifredine dječje suzdržanosti, izvjesna neodgovorna
ravnodušnost.
– Milo mi je – rekla je ona ne dižući lice.
– Drago mi je – rekla je Gudruna.
Onda se Vinifred izmakla u stranu, dok je Gudruna predstavljena guvernanti.
– Imate lijep dan za šetnju – reče guvernanta poletno.
– Sasvim lijep – reče Gudruna.
Vinifred je gledala sa odstojanja. Bilo joj je, kanda, zabavno, ali je dosad bila
prilično nesigurna kakva će biti ta nova osoba. Upoznala je mnogo novih osoba, a
tako malo onih koje su za nju postale stvarne. Guvernanta nema nikakvog značaja,
djevojčica ju je jednostavno trpjela, mimo i lako prihvaćajući njen mali autoritet
sa blagim prezirom, sa gunđanjem iz djetinjaste arogantne ravnodušnosti.
– Pa, Vinifred – rekao je otac – zar ti nije drago što je gospođica Brengven
došla? Ona pravi životinje i ptice u drvetu i glini o kojima ljudi u Londonu pišu po
novinama dižući je u zvijezde.
Vinifred se blago osmjehnula.
– Ko ti je to rekao, tatice? – pitala je.
– Ko mi je rekao? Hermiona mi je rekla i Rupert Birkin.
– Znate li ih? – Vinifred je pitala Gudrunu okrećući se prema njoj sa blagim
začikavanjem.
– Da – rekla je Gudruna.

58
Sang froid (francuski) – hladnokrvnost.
194
 Vinifred se malo korigirala. Bila je spremna prihvatiti Gudrunu kao neku vrstu
služavke. Vidjela je da je očeva namjera bila da njih dvije surađuju na prijateljskoj
osnovi. Bilo joj je prilično drago. Imala je tako mnogo polupodanika koje je
savršeno tolerirala.
Gudruna je bila veoma mirna. Ni ona ovaj posao nije uzimala mnogo ozbiljno.
Nova prilika je za nju bila uglavnom spektakularna. Međutim, Vinifred je
otkačeno, podrugljivo dijete, ona nikad neće postati privržena. Gudruna je
osjećala naklonost prema njoj, zanimala ju je. Prvi susret je protekao u izvjesnoj
mučnoj nezgrapnosti. Ni Vinifred ni njena instruktorica nisu posjedovale
društvenu ljupkost.
Uskoro su se, međutim, susrele u jednom izmišljenom svijetu. Vinifred nije
primjećivala ljudska stvorenja ako nisu bila kao ona, sklona igri i blago
podrugljiva. Ona nije prihvatala ništa izuzev svijet zabave, a ozbiljni ljudi njenog
života bile su životinje koje je držala kao ljubimce. Na njih je izlivala, gotovo
ironično, svoju naklonost i prijateljstvo. Ostatku ljudske sheme se podčinjavala sa
blagom dosadom i ravnodušnošću.
Imala je psa pekinezera po imenu Lulu, koga je voljela.
– Hajde da crtamo Lulu – reče Gudruna – da vidimo da li možemo da
pogodimo njegovu luluastoću, što kažeš?
– Dušo moja – povikala je Vinifred trčeći prema psu koji je sjedio tužno
zamišljen kod kamina i poljubi njegovu isturenu obrvu. – Dušice, hoćeš li da te
crtamo? Hoće li tvoja mamica nacrtati portret svog Lulua? – počela je da guče
veselo, a onda, okrećući se prema Gudruni, reče – Hajde da ga crtamo!
– Snabdjele su se olovkama i papirom, bile su spremne.
– Moj naj-naj! – povika Vinifred grleći psa. – Sjedi mirno dok svoja mamica
nacrta predivni portret svog mezimca. – Pas ju je pogledao sa ljutom mrzovoljom
u velikim buljavim očima. Ona ga vatreno poljubi i reče – Baš me zanima kakav
će moj biti. Sigurna sam da će biti grozan.
Skicirajući, ona se za sebe grleno smijala povremeno vičući:
– O, dušo, tako si lijep!
I opet je gučući trčala da zagrli psa pokajnički, kao da mu nanosi neku suptilnu
nepravdu. Sjedio je sve vrijeme sa izrazom rezignacije i prgavosti, što su vi jekovi
ostavili na njegovom licu. Crtala je polako sa poročnom koncentracijom u očima,
sa glavom nagnutom na jednu stranu i sa žestokom ukočenošću tijela. Izgledala je
kao da spravlja čini za neku čaroliju. Odjednom je stala. Bacila je pogled prvo na
psa pa na svoj crtež, a onda povika sa istinskim sažaljenjem prema ljubimcu, ali i
sa vragolastim ushićenjem:
– O, ljepoto moja, što se ovo radi od tebe?
Odnijela je crtež psu i držala mu ga pod nosom. On je okrenuo glavu u stranu,
kao da je uvrijeđen i ponižen i ona nabusito poljubi njegovo baršunasto čelo.
– To Luli, to mali Luzi... To njegov portret, gledaj, ljepotane, tvoja mamica
napravila slikicu svoga ljepotana. – Gledala je crtež i grleno se smijala. A onda,

195
poljubivši psa još jednom, ustala je i sa ozbiljnim izrazom na licu prišla Gudruni.
Ponudila joj je crtež.
Bio je to groteskan mali crtež groteskne male životinje, tako zloban i tako
komičan; spor osmijeh se pojavio na Gudruninom licu, nesvjesno. Vinifred se
pored nje veselo cerekala govoreći:
– Ne liči, je l’ te? On je mnogo ljupkiji. O, on je tako lijep; mmm. Lulu, srce
moje drago – i otrčala je da zagrli ojađenog malog psa. Pogledao ju je prijekorno
očima punim mrzovolje kojom je ovladalo njegovo iskonsko biće. Onda se vratila
svom crtežu i nasmijala se sa zadovoljstvom.
– Je l’ da ne liči na njega? – pitala je Gudrunu.
– O, naprotiv, veoma liči na njega – odgovorila je Gudruna.
Djevojčica je cijenila svoj crtež, nosila ga sa sobom i pokazivala sa tihom
zabrinutošću svakome.
– Pogledaj – rekla je stavljajući crtež u očevu ruku.
– Gle, pa to je Lulu! – uzviknuo je i pogledao iznenađeno dok je slušao gotovo
neljudsko cerenje djevojčice pored sebe.
Džerald je bio daleko od kuće kad je Gudruna prvi put bila u Šortlandzu. Ali
od prvog jutra kad se vratio počeo je da mjerka zgodnu priliku. Bilo je blago
sunčano jutro i on se namjerno zadržavao u parku, švrljao po stazama i zagledao
cvjetove koji su se razvili u njegovom odsustvu. Bio je elegantan, čist i u formi, kao
i uvijek, izbrijan, sa brižljivo razdijeljenom kosom, koja se presijavala na suncu.
Plavi čekinjasti brkovi su mu bili kratko podsječeni, oči su mu veselo treperile, što
je samo zavaravalo. Bio je odjeven u crno, odijelo je dobro pristajalo uz njegovo
dobro njegovano tijelo. Pa ipak, dok se zadržavao ispred cvjetnih leja na jutarnjem
suncu, u njegovoj pojavi je bilo nečega što je odavalo njegovu usamljenost, gotovo
strah od nečeg što mu je nedostajalo.
Gudruna je prišla brzo, neprimjetno. Bila je obučena u plavo sa žutim
vunenim čarapama, poput onih što nose pitomci londonske škole „Kristova
bolnica”. Trgao se iznenađeno. Uvijek su ga zbunjivale njene čarape: blijedožute
sa teškim crnim cipelama. Vinifred, koja se igrala po vrtu sa guvernantom i psima,
dotrčala je do njih. Djevojčica je bila u odijelu sa crnobijelim prugama. Kosa joj je
bila prilično kratka, sprijeda je bila kratko podsječena, a pozadi slobodno padala
niz leđa.
– Crtat ćemo Bizmarka, što kažete? – rekla je provlačeći ruku ispod
Gudrunine miške.
– Da, radit ćemo Bizmarka. Želiš li da njega radimo?
– Da, o da, još kako. Strašno mi se Bizmark crta. Tako sjajno jutros izgleda,
tako svirepo. Gotovo je veliki kao lav. – Djevojčica se jetko cerekala svojoj
hiperboli. – On je pravi pravcati kralj, zaista.
– Bonjour, Mademoiselle – rekla je mala francuska guvernanta kolebljivo se
klanjajući; bila je to ona vrsta naklona koje se Gudruna gnušala.

196
 – Winifred veut tant jaire le portrait de Bismarck! Oh, mais toute la matinée,
„Jutros ćemo crtati Bizmarka. Bismarck, Bismarck, toujours Bismarck! C’est tin
lapin, n’est-ce pas, Mademoiselle?59
– Oui, c’est und grand lapin blanc et noir. Vous ne l'avez pas vu?60 –
odgovorila je Gudruna na dobrom, premda pomalo rogobatnom francuskom.
– Non, Mademoiselle, Winifred n’a jamais voulu me le faire voir. Tant de fois
je le lui ai demande, „Qu est ce donc que ce Bismarck, Winifred?”, mais, elle n’a
pas voulu me le dire. Son Bismarck, c’ était un mystère.61
– Oui, c’est un mystère, vraiment un mystère!62 Gospođica Brengven kaže da
je Bizmark misterija – povika Vinifred.
– Bizmark je misterija, Bismarck c’est un mystere; der Bismarck, er ist ein
Wunder63 – reče Gudruna sa prizvukom ruganja u glasu.
– Ja, er ist ein Wunder64 – odgovori Vinifred sa čudnom ozbiljnošću ispod
koje je podrhtavao maliciozan grlen smijeh.
– Ist er ein Wunder?65 – dođe blago uvredljiv podsmijeh male guvernante.
– Doch!66 – reče Vinifred kratko, ravnodušno.
– Doch ist er nicht ein König.67 Bizmark nije bio kralj kao što si ti rekla. On je
bio samo... Il n’était que chancelier68.
– Qu ’est-ce qu'un Chancelier?69 – pitala je Vinifred sa blago prezrivom
ravnodušnošću.
– Chancelier je kancelar, a kancelar je, vjerujem, neka vrsta studije – reče
Džerald prilazeći i rukujući se sa Gudrunom. – Uskoro ćete spjevati pjesmu
Bizmarku – reče on.
– Ne dopuštaju vam da vidite Bizmarka, Mademoiselle? – reče on.
– Non, Monsieur.70
– Da, veoma ružno od njih. Što ćete mu učiniti, gospođice Brengven? Htio bih
da bude isporučen kuhinji da ga skuhaju.
– O, ne – povika Vinifred.
– Crtat ćemo ga – reče Gudruna.

59
Winifred veut... (francuski) – Vinifred toliko želi da napravi Bizmarkov portret... Bizmark, Bizmark,
uvijek samo Bizmark. To je neki pitomi zec, je l’ te, gospođice?
60
Oui, c’est... (francuski) – Da, to je veliki pitomi zec crn i bijel. Niste ga vidjeli?
61
Non, Mademoiselle... (francuski) – Nisam, gospođice. Vinifred nikad nije htjela da mi ga pokaže. Toliko
sam je puta pitala: „Ali, što vam je taj Bizmark, Vinifred?” Ali nije htjela da mi kaže. To je bila tajna, taj
njen Bizmark.
62
Oui, c’est... (francuski) – Pa i jeste. Prava tajna.
63
der Bismarck... (njemački) – Bizmark, to je čudo.
64
Ja, er... (njemački) – Da, to je čudo.
65
Ist er ein Wunder? (njemački) – Je li on čudo?
66
Doch (njemački) – Pa da.
67
Doch ist... (njemački) – Pa da, ali nije bio kralj.
68
il n’etait... (francuski) – Bio je samo kancelar.
69
Qu’est-ce... (francuski) – Što je to kancelar?
70
Non, Monsieur (francuski) – Ne, gospodine.
197
 – Crtajte ga i rišite ga i brišite ga i derite ga i perite ga i iznesite ga pred goste
– reče on namjerno se praveći da je šašav.
– O, ne – povika Vinifred naglašeno, cerekajući se.
Gudruna je zapazila prizvuk ismijavanja u njegovom glasu, odmjerila ga
pogledom i nasmijala mu se u lice. Osjećao je da mu njen smijeh miluje damare.
Oči su im se hotimično susrele.
– Kako vam se sviđa Šortlandz? – pitao je.
– O, veoma – reče ona nemarno.
– Milo mi je. Jeste li zapazili očevo cvijeće?
Vodio ju je stazom. Išla je za njim napregnuto. Vinifred im se pridruži, a
guvernanta ostade pozadi. Zaustavili su se pred cvjetovima petunije koji su ovamo
dospjeli iz Kine zbog svoje neobičnosti.
– Zar nisu divni – povika ona gledajući ih oduševljeno, čudno kako je njen
glas, pun poštovanja, gotovo ushićenog divljenja prema cvjetovima, milovao
njegove nerve. Sagnula se i dodirnula časku jednog cvijeta sa beskrajno finim
delikatnim prašnicima. Njeno prisustvo ga je ispunjavalo lagodnošću. Kad se
podigla, njene su se oči, zapaljene ljepotom cvjetova, susrele sa njegovim.
– Koji su ovo cvjetovi?
– Neka vrsta petunije, pretpostavljam – odgovori on. – I meni su, zapravo,
nepoznati.
– Meni su savršeno nepoznati – reče ona.
Stajali su jedno pored drugog, u pozi prividne intimnosti, nervoznog kontakta.
I on je bio zaljubljen u nju.
Ona je bila svjesna guvernante koja je stajala blizu, poput neke male francuske
bube, pažljiva i sračunata. Otišla je sa Vinifred, rekavši da idu da traže Bizmarka.
Džerald ih je promatrao dok su odlazile, držeći sve vrijeme Gudrunino
mekano, punačko tijelo u svilenom kašmiru u svom vidnom polju. Kako svileno i
mekano i raskošno mora da je njeno tijelo. Snažno oduševljenje obuze njegov
razum: ona je bila od svih najpoželjnija i najljepša. Sve što je želio bilo je joj priđe
blizu i ništa više. Bio je samo to, to stvorenje koje treba da joj priđe i da joj se
preda.
Istovremeno je bio oštro svjestan guvernanitne uredne, krhke savršenosti
oblika. Ličila je na neku elegantnu buhu sa tankim zglavcima podignuta na visoke
pete; njena blještavo oma haljina, savršeno korektna, njena tamna kosa, očešljana
visoko i divno. O, kako mu je odvratna ta njena potpunost i savršenost. Mrzio ju
je.
Ali joj se i divio. Bila je savršeno korektna. I prilično ga je ljutilo što Gudruna
u vrijeme porodične žalosti nosi napadne boje, poput američkog papagaja makao.
Ona je kao makao. Posmatrao je kako sporo pokreće noge sa zemlje. Članci su joj
blijedožuti, a haljina tamnoplava. Usprkos tome, bila mu je neobično prijatna.
Osjećao je izazov i u samoj njenoj toaleti, ona je bacila rukavicu cijelom svijetu. I
on se smiješio kao da čuje zvuk trube.

198
 Gudruna i Vinifred su prošle kroz kuću u zadnje dvorište, gdje su se nalazile
štale i druge dvorišne zgrade. Svuda je bilo tiho i pusto. Gospodin Krič je otišao
na kratku vožnju, štalar je upravo izveo Džeraldovu kobilu u šetnju. Dvije djevojke
su otišle do kućice za pitome zečeve, koja se nalazila u uglu, i posmatrale velikog
crno-bijelog kunića.
– Zar nije divan! Pogledajte kako osluškuje. Zar ne izgleda luckasto? – brzo se
nasmijala, a onda dodade – O, hajde da ga nacrtamo kako osluškuje, molim vas;
on se toliko unosi u osluškivanje. Je li tako, Bizmark, mili moj!
– Zar ga ne bismo mogle izvesti napolje?
– Vraški je jak. Ne, ne, strahovito je jak – gledala je Gudrunu sa glavom
nagnutom na jednu stranu, sa čudnim sračunatim nepovjerenjem.
– Ali, pokušat ćemo, zar ne?
– Da, alko želite. Ali, taj se užasno rita.
Uzele su ključ da otključaju vrata. Kunić se dade u pomamnu trku po kućici.
– On ponekad užasno grebe – povika Vinifred uzbuđeno. – O, pogledajte ga,
zar nije prekrasan? – Kunić se bijesno praćakao desno lijevo po kućici. – Bizmark!
– reče djevojčica uzbuđeno. –Da samo znaš kako si grozan! Ponašaš se kao divlja
zvijer. – Vinifred je sumnjičavo gledala Gudrunu u svom neobuzdanom
uzbuđenju. Gudruna se jetko nasmiješi usnama. Vinifred ispusti neobičan cvileći
zvuk izazvan snažnim uzbuđenjem. – Sad se primirio! – povika ona, videći kako
se kunić potulio u udaljenom uglu kućice. – Hoćemo li ga sad uhvatiti? – cerekala
se zlurado za sebe.
Otključale su vrata. Gudruna je uvukla ruku i uhvatila velikog snažnog kunića
koji je mirno puzio; ščepala ga je za duge uši. On je poravnao sve četiri noge i
odbacio se natrag. I sad se Gudruna počela natezati sa kunićem: ona je vukla
naprijed, a on se grebući šapama po podu i zidovima kućice odupirao, da bi se u
sljedećem trenutku odbacio i divlje trzao u zraku pokušavajući da se otme; tijelo
mu je, poput zategnute opruge, odskakivalo napadajući djevojku koja ga je čvrsto
držala za uši na odstojanju odmaknute ruke, sa licem odvraćenim u stranu. Ali
kunić je bio divovski jak, sve što je mogla bilo je da ga čvrsto drži za uši
odmaknutog od tijela. Malo je trebalo da izgubi prisebnost duha.
– Bizmark, Bizmark, ti se grozno ponašaš! – vikala je Vinifred uplašenim
glasom. – O, pustite ga, sasvim je podivljao.
Gudruna je stajala zapanjena goropadnošću stvorenja koje je imala u rukama.
Onda je dobila rumen, spopao ju je gnjev poput olujnog oblaka. Stajala je
uzdrmana poput kuće zahvaćene olujom, potpuno savladana. Srce joj je razdirao
gnjev zbog bezumnosti i bestijalnosti ove borbe; zglavci na rukama su joj bili
grozno izgrebeni kandžama razjarene životinje; teška svirepost pokulja iz njene
duše.
Džerald je prišao dok je ona pokušavala da savlada goropadnog kunića.
Svojom suptilnom rasudnom moći je zapazio razularenu strast surovosti u njenim
očima.
– Trebalo je da zovete nekoga od slugu da to uradi – rekao je zureći.

199
 – On je tako grozan! – povika Vinifred gotovo panično.
Džerald je ispružio svoju nervoznu žilavu ruku i uzeo kunića za uši iz
Gudrunine ruke.
– Nevjerojatno je jak – povika ona visokim glasom, sličnim kliktanju morskih
galebova, glasom koji je bio neobičan i osvetoljubiv.
Kunić se u zraku sklupča u loptu i baci se u napad pretvarajući se u napet luk.
Izgledao je zaista demonski. Gudruna je vidjela kako se Džeraldovo tijelo također
pretvara u napet luk; primijeti kako oštro sljepilo pomrači njegove oči.
– Poznajem ja ove gadove od ranije – reče on.
Duga demonska životinja se bacila u napad još jednom, šireći se u zraku kao
da leti, poprimajući izgled zmaja, a onda se opet skupi u nezamislivo snažan i
eksplozivan čvor. Džeralda obuze iznenadan oštar gnjev doveden do bijelog
usijanja. Poput munje, brzo povuče natrag i spusti svoju slobodnu ruku kao
jastreb na kunićev vrat. Nezemaljski jeziva cika smrtno uplašenog kunića propara
zrak. Onda se još jednom skupi u guku i pređe u napad razdirući Džeraldove
zglavke i rukave, svom žestinom, njegov dugi trbuh se sav bijelio, dok su šape
pomamno miješale vazduh poput vihora. Onda ga je Džerald iznenada snažno
zavitlao u zraku i čvrsto pritisnuo pod mišku. Kunić se uplašeno zgrči i pritaji.
Džeraldovo lice razgali pobjednički osmijeh.
– Nikad ne bih vjerovao da u kuniću ima toliko snage – reče gledajući
Gudrunu. Na njenom blijedom licu su bile oči tamne kao noć, izgledala je gotovo
vanzemaljski. Prodorni krik životinje poslije žestoke borbe činilo se da je poderao
veo njene svijesti. Bjelkasti električni sjaj njegovog lica je postajao jači dok ju je
gledao.
– Ja ga zapravo ne volim – vajkala se Vinifred. – Ni blizu ne marim za njega
kao za Luzija. Odvratan je, zaista.
Osmijeh iskrivi Gudrunino lice dok se oporavljala. Znala je da je odala neke
tajne koje dosad nisu bile dostupne drugima.
– Zar taj piskavi krik nije nepodnošljiv? – reče ona visokim tonom koji je zbog
toga ličio na kliktanje morskog galeba.
– Jeziv – reče on.
– Ne bi trebalo da se toliko luđački opire jednom najobičnijem izlasku iz
kućice – reče Vinifred ispružajući ruku i tapšući kunića, koji se bio umelunio pod
Džeraldovom miškom; bio je nepomičan kao da nije živ.
– Nije mrtav, Džeralde, je li? – pitala je.
– Ne, ne bi trebalo da je mrtav – reče njen brat.
– Trebalo bi da bude mrtav – povika ona sa iznenadnom provalom
zadovoljstva što je životinja savladana. Dodirnuta je kunića sa više
samopouzdanja. – Srce mu tako brzo lupa. Zar nije čudan? Zaista je čudan.
– Gdje ćete s njim? – pitao je Džerald.
– U malo dvorište – reče djevojčica.
Gudruna obuhvati Džeralda pogledom punim tame, napregnutim od
skrivenog znanja, pogledom stvorenja koje je gotovo ponizno molilo kao da mu se
200
predaje na milost i nemilost, a ipak potajno zna da će ona biti pobjednik. Nije znao
što da joj kaže. Osjećao je pakleno uzajamno prepoznavanje. Isto tako je osjećao
da bi trebalo nešto reći da sav taj pakao prekrije. Imao je elektricitet munje u
nervima, a ona je ličila na mekani prijemnik njegovog jezivo magičnog bijelog
usijanja. Ali, on je bio nepouzdan, imao je nastupe straha.
– Je li vas povrijedio? – pitao je.
– Nije – rekla je ona.
– To je bezumna beštija – reče on okrećući lice u stranu.
Stigli su do malog dvorišta koje je bilo ograđeno zidovima od crvene cigle u
čijim su pukotinama rasli šeboji. Trava je bila meka i fina i zrela, cijelo dvorište je
bilo obraslo u finu zelenu travu, a nebo iznad njih je bilo plavo. Džerald baci
kunića na travu. Gudruna ga je posmatrala sa blagim strahom.
– Zašto se ne kreće? – pitala je.
– Pretvara se – reče on.
Pogledala ga je; njegovo lice zategnu jedva primjetan sudbonosan osmijeh.
– Zar nije blesav? – pitala je ona. Zar nije prokleto i odvratno blesav? –
Osvetoljubivo ruganje u njenom glasu izazva podrhtavanje njegovog mozga. Opet
je usmjerila pogled u njegove oči i ponovo u njima otkri podrugljivo do usijanja
nemilosrdno prepoznavanje. Uspostavljen je savez među njima, jeziv, ali čvrst za
oboje. Zajedno su bili uvučeni u jezive misterije.
– Koliko imate ogrebotina? – pitao je pokazujući svoju tvrdu podlakticu,
bijelu, i mišićavu, izbrazdanu crvenim ogrebotinama.
– To je zaista podlo – povika ona i obli je rumen kad vidje u kakvom je stanju
njegova ruka. – U mene nema ništa.
Podigla je podlakticu i pokazala duboku crvenu brazgotinu u svilenom bjelilu
njenog tkiva.
– Kakav vrag! – povika on. Ali u njegovom glasu je bilo nečeg kao da ju je
upravo preko te duge crvene brazde na njenoj podlaktici spoznao. Nije htio da je
dodirne. Morao bi da se prisili da je dodirne. Duga plitka crvena brazgotina kao
da je zaparana preko njegovog mozga, kao da je poderala površinu njegove
konačne svijesti, ispuštajući kroz tu ogrebotinu ono zauvijek nesvjesno, onaj
nezamislivi crveni eter zaumlja, skarednog zaumlja.
– Ne boli vas mnogo, je 'l te? – pitao je on zabrinuto.
– Nimalo – odgovorila je ona.
Kunić, koji je bio sklupčan u trubicu kao svijet, savršeno mekan i nepomičan,
odjednom oživje. Kružio je i kružio duž zidova malog dvorišta kao ustrijeljen iz
puške, okolo-naokolo, kao kakav krzneni meteorit u napetom čvrstom krugu koji
je umotavao i uvezivao njen mozak. Svi su ga zapanjeno promatrali, neobjašnjivo
se smiješeći, kao da se kunić pokorava nekoj nemuštoj komandi. Okolo-naokolo
je jurio po travi između starih crvenih zidova, poput olujnog oblaka.
A onda se isto tako iznenadno zaustavio, hramao je po travi i čučnuo
zamišljeno, dok mu je vlažni nos drhturio poput paperja na povjetarcu. Pošto je
razmišljao nekoliko minuta, mekani buket sa otvorenim crvenim okom, koje ih je
201
možda gledalo a možda i nije, mimo odskakuta hramljući i poče da čimka travu
onim ogavnim pokretima kojim kunići uzimaju hranu.
– Lud je – reče Gudruna. – Sasvim sigurno je lud.
On se glasno nasmijao.
– Pitanje je – rekao je – što je ludilo. Ne mislim da je kunićki lud.
– Mislite da nije? – pitala je.
– Nije. Kunić se na to svodi, to je sve.
Na njegovom licu se pojavi neobičan, jedva vidljiv bestidan osmijeh. Pogledala
ga je i vidjela, znala je da je posvećen u tajnu, kao i ona što je bila. Za trenutak ju
je ovo sputavalo i zabrinjavalo.
– Hvala bogu kad mi nismo kunići – reče ona visokim piskavim glasom.
Onaj osmijeh na njegovom licu postade jači.
– Nismo kunići? – reče on fiksirajući je pogledom.
Polagano, njeno lice se opusti u osmijeh bestidnog priznanja.
– Ah, Džeralde – reče ona jakim, sporim, gotovo muškim tonom – sve to i
mnogo što još. – Njene oči se podigoše i pogledaše ga sa zapanjujućom
nemarnošću.
Osjećao se kao da ga je ponovo zamlatila nadlanicom preko lica, točnije, kao
da ga je prekinula preko grudi, tupo, neopozivo. Okrenuo je glavu u stranu.
– Ručki, ručki, slatki moj – Vinifred je nježno čarala kuniću i bauljala naprijed
da ga dodirne. On odskakuta od nje. – Daj da ga svoja majkica pomilki po svilenim
dlakicama, slatki moj, zato što je to tako puno tajanstva...

202
 GLAVA DEVETNAESTA
MJESEČAR
Birkin je poslije bolesti proveo neko vrijeme na jugu Francuske. Nikome nije
pisao, niko ništa nije znao o njemu. Ursula, prepuštena sama sebi, osjećala se kao
da se svijet oko nje ruši. Činilo joj se da nema nade. Osjećala se poput sićušne
stijene pred plimom ništavila koja iz časa u čas narasta sve više. Ona postoji sama,
i to sama-samcata, kao stijena u poplavi plime. Sve drugo je ništavilo. Bila je tvrda
i ravnodušna, izolirana u svom biću.
Sad više nema ničeg do prezira dostojne otporne ravnodušnosti. Cijeli svijet
splašnjava u sivu žabokrečinu ništavila, ona nema dodira ni veze nigdje ni sa čim.
Prezirala je čitavu paradu, gnušala je se. Iz dubine srca, iz dna duše je prezirala i
mrzila ljude, odrasle ljude. Voljela je samo djecu i životinje. Djecu je voljela nekom
hladnom strašću, budila su u njoj želju da ih zagrli, da ih zaštiti, da im ulije život.
Ali sama ta ljubav, zasnovana na sažaljenju i očajanju, nije bila drugo do obaveza
i bol za nju. Najviše je voljela životinje koje su bile izdvojene i asocijalne kao što
je i sama bila. Voljela je konje i krave u polju. Svaka je bila izdvojena i zasebna,
magična. Nije htjela da ima bilo kakve veze sa nekim odvratnim društvenim
načelima. Ona nije bila sposobna za duševnost i tragediju koju je svim svojim
bićem mrzila.
Mogla je biti veoma prijatna i laskava, gotovo servilna prema ljudima sa
kojima se viđala. Ali niko nije imao pristupa u njenu dušu. Svako je od njih na sebi
lično osjećao prezir koji je ona osjećala prema ljudskom biću uopće. Nešto se u
njoj duboko protivilo ljudskoj prirodi. Sve što riječ „ljudski” označava bilo joj je
mrsko i odvratno.
Njeno je srce većinom bilo zatvoreno u ovaj sakriveni nesvjesni pritisak
ogavnog ruganja. Mislila je da voli, da je ispunjena ljubavlju; to je bila njena
predstava o sebi. Ali čudni sjaj njene pojave, čudesno zračenje njene unutrašnje
vitalnosti nije bilo drugo do prosijavanje vrhovnog odricanja, odricanja i samo
odricanja.
Pa ipak, na momente je popuštala, postajala je mekša, htjela je pravu ljubav,
samo pravu ljubav. Ovo drugo, stanje stalnog neopozivog odricanja predstavljalo
je napetost, patnju, također. Užasna želja za čistom ljubavlju ponovo ju je
savladala.
Izašla je jedne večeri sva obamrla od ove trajne suštastvene patnje. Oni koji su
predodređeni za uništenje, moraju sad umrijeti. Spoznaja o ovome postajala je
konačna, dovršena u njoj. A konačnost oslobađa. Kad bi sudbina, kroz smrt ili pad,
odnijela sve one koji su predodređeni da idu, zašto bi se sekirala, zašto bi se više
odricala? Bila je slobodna od svega i sad je mogla da potraži novi savez na drugoj
strani.
Krenula je u pravcu Vili Grina, prema vodenici. Stigla je na jezero Vili voter;
opet je bilo gotovo puno poslije pražnjenja. Skrenula je prema šumi. Noć je već
bila pala, bio je mrak. Smetnula je s uma strah, ona koja je imala jake porive
203
straha. Među drvećem, daleko od ljudi, vladao je čarobni mir. Ako čovjek može da
nađe više čiste samoće, bez ljudskih brljotina, bolje će se osjećati. U samoj stvari,
Ursula je bila užasnuta strepnjom od ljudi. Krenula je primijetivši nešto desno od
sebe, između visokih stabala. Bilo je to kao neka utvara koja je promatra izmičući
joj. Žestoko se streknula. Pokazalo se, međutim, da je to bio samo mjesec koji se
cijedio kroz krošnje tankog drveća. Ali izgledao je tako zagonetno sa svojim
mrtvački blijedim osmijehom. A nije se moglo pobjeći od njega. Ni noću ni danju,
čovjek ne može da umakne njegovom zloslutnom liku, pobjedničkom i ozarenom,
sa likujućim osmijehom. Žurila je naprijed krijući se od blijedog satelita. Samo da
vidi vodeničku ustavu pa će se vratiti kući.
Pošto je željela da izbjegne pse, nije išla kroz dvorište, nego stranom duž
padine s tim da se spusti na ustavu odozgo, niz padinu. Mjesec je bio nenadmašan
iznad praznog otvorenog prostora; patila je zbog toga što mu je bila izložena. Oči
noćnih zečeva su svijetljele u mraku, prelazili su put. Noć je bila kristalno jasna i
veoma mirna. Čuo se udaljeni kašalj neke ovce.
I tako, skrenula je niz strmu drvećem zaklonjenu padinu iznad ustave gdje su
jasike bile ispreplele korijenje. Obradovala se kad joj se ukazala prilika da se
skloni od mjeseca u sjenku njihovih širokih krošnji. I tu je bila, na otpukloj i
obrušenoj obali, sa rukom na grubom deblu nekog drveta, gledala je vodu koja je
bila savršena u svom miru, sa mjesecom koji se ogledao u njoj. Ali zbog nečeg nije
joj se dopadala. Nije joj se dopadala. Nije joj nudila ništa. Napregla je sluh da čuje
šum vode na zastavnici. I poželjela je nešto drugo iz noći; htjela je drugačiju noć,
a ne ovu tvrdoću mjesečine. Osjećala je dušu kako cvili u njoj, neutješno
jadikujući.
Odjednom je ugledala sjenku koja se kretala pored vode. Bio je to Birkin.
Vratio se, dakle, bez najave. Prihvatila je to bez primjedbe; ništa nije imalo značaja
za nju. Sjela je među korijenje jasika, nevidljiva, uvijena velom. Slušala je šum na
zastavnici, kao da se rosa glasno destilira u noći. Ostrva su bila pola u sjenci, pola
na mjesečini, i trska je bila u sjenci, samo su neki izdanci primali mali krhki
vatreni odsjaj. Neka riba je skočila tajno otkrivajući svjetlost bazena. Odbijala ju
je ova vatra prohladne noći koja se stalno razbijala u sudaru sa čistom tamom.
Kamo lijepe sreće da je mrkli mrak bez mjeseca, da je bešumna noć, bez ijednog
pokreta. Birkin, mali i također u sjenci, osim kose koja je bila obasjana
mjesečinom, primakao se bliže. Bio je sasvim blizu, ali nije postojao u njoj. Niti je
znao da je ona tu. Pretpostavimo da je učinio nešto što ne bi želio da drugi vide
kako radi, misleći da je sam? Ali, kakvog to ima značaja? Kakvog značaja imaju
male tajne? Kakvog bi moglo imati značaja to što on čini? Kako mogu postojati
bilo kakve tajne kad su nam organizmi isti? Kako može biti tajnosti kad nam je
svima sve poznato? Nesvjesno je dodirivao prazne čahure cvjetova prolazeći pored
njih i nervozno govorio sam sa sobom.
– Ne možeš otići – govorio je. – Nema puta. Samo se povlačiš u sebe.
Bacio je praznu ljusku nekog ploda u vodu.
– Antifonija: oni lažu, a ti im to otpjevaš uzvraćajući. Ne bi moralo biti nikakve
istine kad ne bi bilo laži. Tada čovjek ne bi morao da tvrdi bilo što...

204
 – Neka je prokleta... Sibila! Prokleta Syria Dea.71 Da li da joj čovjek zavidi na
tome? Što još postoji?...
Ursula osjeti želju da se nasmije glasno i histerično slušajući njegov usamljeni
glas. Bilo je smiješno.
Stajao je zureći u vodu. Onda se sagnuo i uzeo kamenčić koji je žustro hitnuo
u jezero. Ursula je bila svjesna jasnog mjeseca koji je skakao i njihao se; sve je u
njenim očima bilo izobličeno. Činilo joj se da mjesec iz sebe izbacuje vatrene pipke
poput sipe, poput sjajnog polipa koji snažno drhti pred njom.
Njegova je sjenka na rubu vode posmatrala nekoliko trenutaka, a onda se
sagnuo i počeo da nešto traži na zemlji. Onda se ponovo začuo prasak, razbila se
svjetlost, mjesec je eksplodirao u vodi i sad su svuda uokolo plutale krhotine koje
su se razbijale na sve manje pahuljice opasne bijele vatre. Brzo, poput bijelih ptica,
vatre, sve izlomljene, razidoše se po površini, bježeći u bučnoj zbrci, boreći se sa
tamnih valovima koji su se probijali unutra. Najudaljeniji talasi svjetlosti, bježeći
sve dalje, činilo se da udaraju u obalu u želji da pobjegnu; valovi mraka su žestoko
nasrtali krećući se ispod površine, prema središtu. Ali, u središtu, u srcu svega, još
se održavalo živahno usijano treperenje bijelog mjeseca koji nije bio sasvim
uništen; bijelo tijelo vatre koje se grčilo i borilo, još uvijek neslomljeno, još
nepovrijeđeno. Činilo se da se prikuplja u silnim mukama, u slijepim naporima.
Postajao je jači, potvrđivao se nepovrijeđeni mjesec. A zrake su hitale u tankim
strijelama svjetlosti da se vrate ojačalom mjesecu koji se zibao na vodi, ponovo
pobjednički otjelovljen.
Birkin je stajao i gledao, nepomično, sve dok se površina nije gotovo sasvim
umirila; mjesec je bio gotovo providan. A onda, zadovoljan onim što je vidio, ode
da traži još kamenica. Osjećala je njegovu nevidljivu istrajnost. Samo tren kasnije,
zaslijepila ju je izlomljena svjetlost, raspukla u eksploziji, da bi već idućeg trena
došao novi pucanj. Mjesec je odskočio, sav bijel, i rasprsnu se u paramparčad u
zraku. Strelice jarke svjetlosti su letjele na sve strane, zgusnu se tama iznad
središta. Nije više bilo mjeseca, samo razbojiše polomljenih svjetlica i sjenki koje
su se približavale jedne drugima. Sjenke, mračne i teške, udarale su ponovo i
ponovo u mjesto gdje se nalazilo srce mjeseca, potpuno ga brišući. Bijele krhotine
su pulsirale gore-dolje na uzburkanoj površini nesposobne da nađu izlaz,
izdvojene i sjajne na vodi, poput latica ruže koje je vjetar otpuhao daleko u svim
pravcima.
Usprkos žestini eksplozije, krhotine su plamsale prema središtu, pronalazeći
put slijepo, zavidno. Opet je sve bilo mimo, dok su Birkin i Ursula posmatrali.
Voda je glasno udarala o obalu. Vidio je mjesec kako se postepeno pribira, vidio
je srce ruže kako se snažno i bezočno spliće i poziva razbacane olupine i parčad,
kako ih uspješno nagovara da se vrate kući u pulsu i naporu povratka.
Nije bio zadovoljan. Nastavio je kao lud. Našao je veće kamenice i bacao ih
jednu za drugom u bijelo goruće središte mjeseca, pomamno i silovito i bijesno,
bacao je i bacao, sve dok nije bilo ničeg osim uzburkane prazne buke i zatalasane,
uzavrele, podignute površine jezera; više nije bilo mjeseca, tek nekoliko
71
Sibila – proročica. Syria Dea (latinski) – bogomajka, velika azijska boginja plodnosti.
205
slomljenih krljušti, zamršenih i blještavih, ljeskale su se u tami bez smisla i
značaja, zamračena zbrka, poput crno-bijelog kaleidoskopa, koji se nasumice
tresao. Šuplja noć se ljuljala i sudarala uz prasak a sa ustave su dolazili oštri,
pravilni zvučni signali. Ljuskice svjetlosti su se pojavljivale tu i tamo, izmučeno
bljeskajući među sjenkama, daleko, na neočekivanim mjestima, među sjenkama
vrba što su se cijedile na ostrvu. Birkin je stajao i slušao i bio zadovoljan.
Ursula je bila ošamućena, pamet je potpuno izgubila. Osjećala je da je pala na
tle i prolila se kao voda na zemlju. Iscrpljena i nepokretna, ostala je u tami.
Premda je bila svjesna prije nego ih je vidjela da u tami još ima malih razbacanih
ljuskica svjetlosti; jedna je grupica, potajno igrajući kolo, počela da se prepliće
okupljajući se u sve većem broju. Ponovo su se slile u jedno srce, još jednom su
postajale, rađale se. Postepeno su se olupine ponovo sastavile, dizale su se, ljuljale,
igrale, padale natrag, kao u panici, neprekidno i uporno se probijajući prema
središtu, odajući utisak da bježe dok su se približavale, uvijek plamsajući bliže,
bliže biljegu; jato je tajanstveno raslo i postajalo veće i sjajnije sa svakom zrakom,
a one su nezadrživo jedna za drugom padale i slijevale se sa cjelinom, sve dok se
nije ponovo pokazao iskrzan, iskrivljen pocijepan mjesec, njišući se na vodi,
prikupljen, obnovljen, potvrđen, kao da pokušava da se oporavi od grča, da
prevlada izobličenje i uznemirenost, da bude cio, i sabran i miran.
Birkin se sad besciljno muvao oko vode. Ursula se bojala da će ponovo početi
da kamenuje mjesec. Skliznula je sa svog sjedišta i prišla mu, rekavši:
– Nećeš, nadam se, više bacati kamenje na njega?
– Otkad si tamo bila?
– Sve vrijeme. Nećeš više bacati kamenice, što kažeš?
– Htio sam da vidim da li mogu potpuno da ga otjeram sa površine jezera –
reče on.
– Da, bilo je jezivo, zaista. Zašto bi mrzio mjesec? Nije ti, nadam se, nanio
nikakvo zlo?
– Ne znam da li je riječ o mržnji – reče on.
Šutjeli su nekoliko minuta.
– Kad si se vratio? – pitala je ona.
– Danas.
– Zašto nikad nisi pisao?
– Nisam imao što da kažem.
– Zašto nije bilo ničeg što bi mogao reći?
– Ne znam. Zašto sad nema sunovrata?
– Nema.
Opet je neko vrijeme vladala tišina. Ursula je gledala mjesec. Sasvim se
pribrao i sastavio, jedva primjetno drhtureći.
– Je li ti godila samoća? – pitala ga je.
– Možda. Premda ja to ne znam. Ali sam dosta toga prebrodio. Jesi li ti radila
išta važno?

206
 – Ne, gledala sam Englesku i mislim da sam s njom raskrstila.
– Zašto sa Engleskom? – pitao je iznenađeno.
– Ne znam. Tako mi došlo.
– Nije u pitanju nacija – reče on. – Što se toga tiče, Francuska je još gora.
– Znam. Ali osjećam da sam sa svim tim raščistila.
Šetali su pored obale i sjeli na panj nekog drveta, u sjenku. I, dok su šutjeli, on
se sjetio ljepote njenih očiju koje se ponekad ispune svjetlošću kao proljeće,
oblivene divnim obećanjem. Pa joj polako reče, s mukama sastavljajući riječi:
– U tebi ima zlatne svjetlosti koju bih želio da mi daš. – On je te riječi tako
izgovarao kao da je o tome već duže mislio.
Bila je iznenađena, činilo se da će skočiti da pobjegne od njega. Unatoč tome,
bilo joj je drago.
– Kakve svjetlosti? – pitala je.
Ali on je bio sramežljiv. Ništa više nije rekao. Tako je ovoga puta propustio
priliku. Ursulu postepeno obuze osjećanje tuge.
– Moj je život prazan – reče ona.
– Da – odgovorio je kratko, ne želeći da sluša o tome.
– Osjećam se kao da me nikad niko ne bi mogao stvarno voljeti – reče ona.
Ništa nije odgovorio.
– Ti misliš – reče ona – da me zanimaju samo fizičke stvari. To nije istina.
Potreban si mi da služiš mom duhu.
– Znam. Znam da ne želiš fizičke stvari same po sebi. Ali, ja želim da mi daš...
da mi daš svoj duh, tu zlatnu svjetlost koja je ti, čega ti nisi svjesna... daj mi je...
Ona je poslije kraće pauze rekla:
– Ali kako mogu? Ti me ne voliš! Tebe zanimaju samo tvoji ciljevi. Ti ne želiš
da služiš mene, a zahtijevaš da ja služim tebe. To je tako jednostrano!
Bilo mu je veoma naporno da održava ovaj razgovor i da nastoji da od nje na
silu iščupa stvar koja ga zanima, da je nagovori da mu preda svoj duh.
– To je drugo – rekao je on. – Te dvije vrste služenja su tako različite. Ja tebi
služim na drugačiji način; ne kroz tebe, nego negdje drugdje. Ali ono što hoću jeste
da budemo zajedno ne brinući o sebi, da budemo stvarno zajedno, jer jesmo
zajedno, kao da je to fenomen, a ne stvar koju moramo održavati vlastitim
naporima.
– Ne – reče ona zamišljeno. – Ti si jednostavno egocentričan. Nikad se ne
oduševljavaš, nikad ne nastupaš prema meni sa zanosom. Ti hoćeš, u stvari, sebe
i svoje vlastite poslove. Hoćeš prosto da ti ja budem tu, pri ruci, da ti služim.
Njene ga riječi samo natjeraše da se zatvori i povuče u sebe.
– Ah – reče on – u svakom slučaju, riječi su prazne. Stvar jest ili nije među
nama.
– Ti me čak i ne voliš – povika ona.
– Volim – uzvrati on jetko. – Ali želim... – U njegovoj se svijesti ponovo pojavi
ona divna zlatna svjetlost proljeća koja teče kroz njene oči kao kroz neke čudesne
207
prozore. A on je želio da ona bude s njim tamo, u toj svjetlosti ponosite
ravnodušnosti. Ali kakvog smisla ima govoriti joj da želi njeno društvo u ponositoj
ravnodušnosti? Kakva je korist od priče? To se mora odigrati izvan područja riječi.
Bilo bi kobno pokušati da je pridobije uvjeravanjem. To je rajska ptica koja se
nikad ne može uhvatiti u mrežu, ona mora sama da doleti u srce.
– Uvijek mislim da ću biti voljena, a onda bivam napuštena. Ti me ne voliš, da
znaš. Ti ne želiš da mi služiš. Ti želiš samo sebe.
Kroz njegove su nerve prostrujali žmarci gnjeva kad je ona ovo ponovila. – Ti
nećeš da mi služiš. – Sve rajsko iščeznu iz njega.
– Ne – rekao je razdraženo. – Ne želim da te služim, jer nema što da se služi.
Ono što želiš da činim je ravno nuli, pukoj ništici. To nisi ni ti, to je naprosto tvoje
žensko svojstvo. A ja ne bih dao ni po lule duhana za tvoj ženski ego, to je obična
lutka od krpa.
– Ha! – nasmijala se ona podrugljivo. – To je sve što misliš o meni, zar ne?
Još se usuđuješ da mi kažeš kako me voliš!
Ustala je gnjevno da ide kući.
– Ti hoćeš rajsko neznanje – okomila se na njega dok je mimo sjedio napola
sakriven sjenkom. – Znam što to znači, zahvaljujem. Ti hoćeš da budem tvoja
stvar, da te nikad ne kritiziram, niti da bilo što kažem u svoje ime. Ne, hvala. Ako
to želiš, ima dosta žena koje će leći kako bi mogao da ih gaziš; idi njima, dakle,
ako je to ono što želiš, idi, molim te, njima.
– Ne – rekao je iskreno zbog gnjeva. – Ja samo hoću da odbaciš svoju
samopotvrđujuću volju, tvoje uplašeno bojažljivo samoisticanje, eto, to je ono što
želim. Hoću da vjeruješ u sebe toliko da možeš sebi dozvoliti da odeš.
– Dozvoli ti sebi da odem! – ponovi ona podrugljivo. – Ja mogu sebi lako
dozvoliti da odem. Ti si taj koji ne može sebi da dozvoli da ode, ti si taj koji se
pripio uza se, kao da si ti jedino blago ovoga svijeta. Ti, ti si nastavnik nedjeljne
škole, ti, ti si propovjednik.
Istinitost ovoga iskaza natjerala ga je da se ukoči i da je potpuno zanemari.
– Ne mislim da ideš u smislu dionizijske ekstaze – reče on. – Znam da to
možeš. Ali ja mrzim ekstazu, dionizijsku, ili bilo koju drugu. To je kao da se vrtiš
u kavezu za vjeverice. Ono što želim jeste da ti ne mariš za sebe, nego da prosto
budeš tu i da ne brineš za sebe, da ne insistiraš, da budeš vesela i sigurna i
ravnodušna.
– Ko insistira? – rugala mu se. – Ko je taj koji neprekidno insistira. Nisam to
ja.
U umornom glasu joj se osjećala podrugljiva gorčina. On je šutio neko vrijeme.
– Znam – rekao je. – Dok god jedno od nas insistira u odnosu na drugo,
griješimo. Ali, što je, tu je, nema sklada.
Sjedili su nepomično u sjenci drveća pored obale. Noć oko njih je bila bijela, a
oni su bili u mraku, jedva svjesni.
Postepeno su ih ukočenost i mir savladavali. Ona je kao slučajno stavila svoju
ruku na njegovu. Ruke su im se sklopile meko i tiho u mraku.
208
 – Da li me zaista voliš? – reče ona.
On se glasno nasmijao.
– Ja to zovem tvojim ratnim pokličem – reče on veselo.
– Zašto? – povika ona veselo, stvarno se pitajući.
– Tvoje insistiranje, tvoj ratni poklič. „Brengven, Brengven”, stari borbeni
poklič. Tvoj je: „Voliš li me? Popusti, nitkove, ili umri!”
– Ne – reče ona. – Nije tako. Ne na taj način. Ali, moram znati da li me voliš,
zar ne?
– Pa onda znaj i svrši već jednom s tim.
– Ali, da li?
– Da, volim te. Volim te i znam da je to konačno. Konačno te volim; zbog čega
na to gubiti vrijeme?
Ćutala je neko vrijeme oduševljena i sumnjičava.
– Jesi li siguran? – rekla je gnijezdeći se sretno uz njega.
– Sasvim siguran i sad je dosta toga, prihvati i prekini. Bila je čvrsto pripijena
uz njega.
– Dosta čega? – mrmljala je sretno.
– Sekiracije – reče on.
Ona se još čvršće pribijala uz njega. On ju je držao i poljubio mekano, nježno.
Vladao je takav mir i nebeska sloboda; držati je i ljubiti nježno i nemati nikakvih
misli ili želja ili volje; prosto biti s njom, biti savršeno miran i zajedno; u miru koji
nije san, nego zadovoljstvo u blaženstvu. Biti zadovoljan u blaženstvu bez želje ili
insistiranja na bilo čemu, to je raj: biti zajedno u sretnoj nepomičnosti.
Dugo je ona bila pripijena uz njega i on ju je nježno ljubio, kosu, lice, uši,
mekano i nježno kao kad rosa pada. Ali taj topli dah ponovo poče da je uznemirava
i da podstiče stare rušilačke vatre. Pripijala se uz njega toliko da je mogao da osjeti
kako mu se krv u žilama mijenja poput žive.
– Ali, bit ćemo nepomični, zar ne? – reče on.
– Da – rekla je, kao pokoravajući se.
Ali je nastavila da se gnijezdi i mazi uz njega.
Onda se hitro odmakla od njega i pogledala ga.
– Moram kući – reče.
– Moraš li? To je tužno – rekao je on.
Nagla se naprijed i namjestila usta da je poljubi.
– Jesi li zaista tužan? – pitala je kroz smijeh.
– Da – rekao je. – Kamo sreće da možemo zauvijek ostati kao što smo bili.
– Zauvijek? Ti to želiš? – mrmljala je dok je on ljubio. A onda iz punog grla
zabugari – Poljubi me! Poljubi me! – i pripi se uz njega. Poljubio ju je mnogo puta.
Ali, i on je imao svoje planove i svoju volju. Želio je samo nježnu pričest i ništa
više, nikakve izljeve strasti sada. Tako se ona uskoro povukla, stavila šešir na glavu
i otišla kući.

209
 Idućeg je dana, međutim, bio zamišljen i čežnjiv. Mislio je da je možda
pogriješio. Možda nije trebalo da joj govori o tome što želi. Je li to zaista samo
ideja, ili se, zapravo, radi o interpretaciji duboke čežnje? Ako je interpretacija,
kako to da on uvijek govori o čulnom ispunjenju? Te dvije stvari se ne slažu
najbolje.
Odjednom se našao licem u lice sa tom situacijom. Jednostavno, da ne može
jednostavnije, kobno jednostavno. S jedne strane, zna da ne želi daljna čulna
iskustva, nešto dublje, tamnije, od onoga što obični život nudi. Sjetio se afričkih
fetiša, koje je vidio kod Halideja toliko puta. Sjetio se jednoga, jedne statuete duge
oko pola stope, visoke, vitke figure iz Zapadne Afrike u tamnom drvetu, sjajnom i
uglačanom. To je žena sa visoko očešljanom frizurom nalik na kupolu u obliku
dinje. Živo je se sjećao, ona je jedan od intimusa njegove duše. Tijelo joj je bilo
dugo i elegantno, lice zgnječeno i sićušno kao u bube, imala je redove teških
okruglih kolutova oko grla, poput stuba alki na vratu. Sjećao se njene zapanjujuće
kultivirane elegancije, njenog smanjenog bubolikog lica, njenog neobično dugog
elegantnog tijela na kratkim ružnim nogama, sa ružno izbačenom zadnjicom, tako
teškom i neočekivanom ispod vitkih dugih slabina. Ona je znala ono što on nije
znao. Imala je za sobom hiljade godina čisto čulnog, čisto neduhovnog iskustva i
znanja. Mora da su prošle hiljade godina otkad je njena rasa tajanstveno izumrla,
to jest, otkad je odnos između čula i jasno izraženog uma prekinut, ostavljajući
iskustvo da se svede samo na jednu vrstu, mistično senzualnu. Ono što je bilo
blisko njemu sad, mora da se dogodilo tim Afrikancima prije mnogo hiljada
godina: dobrota, svetost, želja za stvaranjem i proizvodnom srećom mora da je
splasnula i ostavila jednostran nagon za znanjem, jer se znanje sticalo putem čula,
ono je zarobljeno i završeno u čulima, to je mistično znanje o dezintegraciji i
raspadanju, znanje kakvo imaju bube koje žive isključivo u svijetu truljenja i
hladnog raspadanja. Zbog toga je njeno lice ličilo na lice bube: zbog toga su
Egipćani obožavali skaraba što pred sobom valja grudve izmeta: zbog principa
sticanja znanja kroz truljenje i raspadanje.
Ima dosta da se putuje poslije smrti: poslije točke na kojoj duša nakon
intenzivne patnje raskida i odvaja se od organskog hvatišta, kao list koji se otkida
i pada. Mi padamo od veze s životom i nadom, ističemo iz integralnog bića, iz
stvaranja i slobode, i padamo u dugi, dugi afrički proces čisto čulnog
razumijevanja iskustva o misteriji raspadanja.
Shvatio je da je to dug proces kome su potrebne hiljade godina poslije smrti
stvaralačkog duha. Shvatio je da postoje velike tajne koje treba otpečatiti, čulne,
bezumne, užasne tajne daleko iza falusnog kulta. Koliko su u svojoj uvrnutoj
civilizaciji ovi stanovnici Zapadne Afrike otišli s onu stranu falusnog znanja?
Veoma, veoma daleko. Birkin je opet dozvao u svijest žensku figuru: izduženo,
dugo, dugo tijelo, čudna, neočekivana teška zadnjica, zarobljeni vrat, lice sićušnih
crta poput lica bube. To je daleko s onu stranu falusnog znanja, suptilne čulne
realnosti, daleko izvan polja falusnih istraživanja.
Ostajao mu je ovaj put, ovaj užasni afrički proces da se ispuni. Bijele rase će
ga drugačije ostvariti. Bijele rase, budući da imaju arktički sjever iza sebe,
nepreglednu bjelinu leda i snijega, ispunit će misteriju ledeno-destruktivnog
210
znanja, snježno-apstraktnog uništenja. Dok su stanovnici Zapadne Afrike,
kontrolirani gorućom smrt-apstrakcijom Sahare, ovaj proces ispunili sunčanom
destrukcijom, misterijom truljenja sunčanih zraka.
Je li to, dakle, sve što mu je ostalo? Zar mu nije ostajalo ništa nego da se otrgne
od sretnog stvaralačkog bića? Je li već kucnuo čas? Je li dan našeg stvaralačkog
života prošao? Da li nam ostaje samo ono čudno, učasno znanje raspadanja što
slijedi poslije, afričko znanje, mada drukčije kod nas koji smo svijetle kože i
plavokosi iz sjevernih prostranstava?
Birkin se sjetio Džeralda. On je jedan od onih čudnih bijelih divnih demona sa
sjevera, ispunjen destruktivnom misterijom mraza. Je li mu suđeno da premine u
vječnost sa ovim znanjem, sa ovim procesom mraz-znanja smrti od strašne
hladnoće? Je li on glasnik, znak vasionskog raspadanja, rastvaranja u bjelinu
snijega?
Birkina je obuzeo užas. Bio je umoran kad je stigao do ove točke u spekulaciji.
Odjednom je njegova ćudljiva prenapregnuta pažnja popustila, nije više mogao da
se bavi ovim misterij ama. Postojao je još jedan put, put slobode. Postojao je rajski
ulaz u čisto izdvojeno biće, u individualnu dušu koja ima prvenstvo pred ljubavlju
i željom za ujedinjenjem, koja je jača od svake emocionalne patnje; to je divno
stanje slobodne gorde izdvojenosti koja prihvata obavezu trajne veze sa drugima
i sa drugima se pokorava jarmu i uzdi ljubavi, nikad ne gubeći svoju vlastitu gordu
individualnu izdvojenost, ni onda kad voli i kad se podčinjava.
Ovo je taj preostali, drugi put. On je morao ići tim putem. Sjetio se Ursule,
kako je osjetljiva i delikatna, sa kožom tako tankoćutnom kao da nedostaje jedan
sloj. Zaista je čudesno nježna i osjećajna. Zašto on to zaboravlja? Mora je smjesta
zaprositi. Moraju se odmah vjenčati i zavjetovati se jedno drugom na vječna
vremena. Mora odmah krenuti i zaprositi njenu ruku, istog trena, nema više
vremena za gubljenje.
Začas se našao u Beldoveru gotovo nesvjestan svojih postupaka. Vidio je grad
na padini koji nije išao u širinu, kao da je uhvaćen u mrežu pravih ulica sa
rudarskim stanovima i velikim trgom, sličan Jerusalimu u njegovoj uobrazilji.
Svijet je bio neobičan, nedokučiv čulima.
Rozalinda mu je otvorila vrata. Malo se iznenadila, kao što se često dešava
mladim djevojkama, i reče:
– O, reći ću tati.
S tim je riječima iščezla ostavljajući Birkina u holu, gdje je razgledao neke
Pikasove reprodukcije; Gudruna se nedavno sa umjetnikom upoznala. Divio se
gotovo magijskom, čulnom poimanju zemlje u trenu kad se Vil Brengven pojavio
zavrćući rukave.
– Pa – rekao je Brengven – uzeću kaput. – Onda se i on na trenutak izgubio.
Ubrzo se pojavio i otvorio vrata dnevne sobe govoreći:
– Morate me izviniti; upravo sam nešto radio u šupi. Uđite, molim vas.
Birkin je ušao i sjeo. Gledao je svijetlocrvenkasto lice drugog čovjeka, uskog
čela i veoma svijetlih očiju i prilično čulnih usana koje su bile široko razvučene
ispod crnih kratko podsječenih bukova. Zar je to ljudsko stvorenje! Kako je
211
besmislena Brengvenova predstava o sebi u poređenju sa onim što on stvarno
jeste. Birkin je vidio samo čudnu, neobjašnjivu, gotovo bezobličnu zbrku strasti i
želja i potiskivanja i zabrana i tradicija i mehaničkih ideja, svaku zasebno,
nestopljenu u cjelinu, razjedinjenu, kako je sve to moglo da stane u ovog mršavog
čovjeka pedesetih godina sa svijetlim licem, koji je bio neodlučan sad kao što je
bio i kad mu je bilo dvadeset, i isto tako neformiran. Kako on može biti Ursulin
otac, kad ni sam nije bio zreo? On nije roditelj. Komad ploti potiče od njega, ali ne
i duh. Duh i ne dolazi od predaka, on potiče iz nepoznatoga. Dijete je dijete
misterije, ali je nenapravljeno.
– Vrijeme nije tako loše kao što je bilo – reče Brengven sačekavši trenutak.
Među njima nije bilo nikakvog dodira.
– Nije – reče Birkin. – Bio je pun mjesec prije dva dana.
– O, vi, dakle, vjerujete da mjesec utiče na vremenske prilike?
– Ne, ne mislim da spadam u one koji vjeruju. Zapravo, ne znam mnogo o
tome.
– Znate što kažu? Mjesec i vrijeme mogu da se promijene istovremeno, ali
mijena mjeseca neće promijeniti vrijeme.
– Je li to tako? – reče Birkin. – Nisam to znao.
Zavladala je tišina. Onda Birkin reče:
– Smetam li vam? Svratio sam da vidim Ursulu, zapravo. Je li ona kod kuće?
– Ne vjerujem da je. Mislim da je otišla u biblioteku. Pogledat ću.
Birkin ga je čuo kako se raspituje u trpezariji.
– Nije – reče vraćajući se. – Ali, brzo će se vratiti. Htjeli ste razgovarati s njom?
Birkin usmjeri pogled na drugu stranu, gdje se nalazio drugi čovjek sa čudnim
bistrim očima.
– Zapravo – reče – došao sam da zaprosim njenu ruku, da se uda za mene.
Tračak svjetlosti se pojavi u očima starijeg čovjeka.
– O-ho? – reče on gledajući Birkina, a onda spusti oči pred mirnim postojanim
pogledom svog sugovornika. – Je li vas ona očekivala?
– Nije – reče Birkin.
– Nije? Nisam znao da je nešto slično na pomolu...– Brengven se nezgrapno
smiješio.
Birkin ga pogleda i reče u sebi, „Pitam se zašto bi moralo biti 'na pomolu’”, a
onda glasno reče:
– Ne, možda je to došlo prilično nenadano.–Na što, sjetivši se svog odnosa
prema Ursuli, dodade – ali, ne znam...
– Sasvim iznenada, je 'l te? O! – reče Brengven priličilo zbunjen i ljut.
– U neku ruku – reče Birkin – ali, ne sasvim.
Nastupila je kratka pauza, a onda je Brengven rekao:
– Pa, ona se zabavlja...
– O, da – rekao je Birkin mimo.
Brengvenov snažni glas je podrhtavao govoreći:
212
 – Premda ne bih volio da mnogo žuri, ipak. Nema koristi kukati kad bude
prekasno.
– O, ne mora biti prekasno – reče Birkin – što se toga tiče.
– Kako to mislite – pitao je otac.
– Ako se neko kaje kad je u braku, onda je kraj braku – reče Birkin.
– Mislite?
– Da.
– O, da; pa, možda je to vaš ugao gledanja na tu stvar.
Birkin je šutio misleći u sebi: „Pa, možda i jeste. A što se vašeg ugla gledanja
na tu stvar tiče, Viljeme Brengvene, njemu je potrebno malo objašnjenje.”
– Pretpostavljam – reče Brengven – da znate kakav smo mi svijet? Kakvu je
ona vrstu obrazovanja dobila?
„Ona je”, mislio je Birkin u sebi sjećajući se kako su ga ispravljali u djetinjstvu,
„mačkina majka”.
– Znam li kakvo je obrazovanje stekla? – reče on glasno.
Činilo se da on namjerno ljuti Brengvena.
– Pa – reče on – dobila je sve što je dobro za jednu čestitu djevojku da dobije,
u granicama mogućnosti, ukoliko smo joj to mogli omogućiti.
– Siguran sam da jeste – reče Birkin, što stavi opasnu točku na njihov
razgovor. Otac je postajao ozlojeđen. U Birkinovom pukom prisustvu za njega je
bilo nečeg razdražujućeg.
– Ne želim da pogazi sve to – reče on zvonkim glasom. – Zašto? – reče Birkin.
Ova kratka riječ eksplodira u Brengvenovom mozgu poput revolverskog
pucnja.
– Zašto! Ja ne vjerujem u vaše pomodarske načine i novopečene ideje: uskoči-
iskoči, kao žaba u ćup. To kod mene ne pali.
Birkin ga je gledao čvrstim pogledom, bez emocija. Među sugovornicima se
nerazumijevanje zgusnu u radikalni antagonizam.
– Da, ali, da li su moj način i ideje podmodarske? – pitao je Birkin.
– Jesu li? – upeca se Brengven. – Ne govorim o vama lično – reče. – Ono šito
želim reći jeste da su moja djeca vaspitana tako da misle i da postupaju u skladu
sa učenjem vjere, u kojoj sam i sam odgojen i ne želim da vidim kako je napuštaju.
Opet je nastupila napeta pauza.
– A mimo toga... ? – pitao je Birkin.
Otac je oklijevao. Bio je u škripcu.
– Molim? Na što mislite? Sve što želim da kažem jeste da moja kćerka... –
zašutio je shvativši da se našao u bezizlaznom položaju.
– Naravno – reče Birkin. – Ne želim da povrijedim bilo koga, niti da utičem
na bilo koga. Ursula čini upravo ono što želi.
Nastupila je potpuna tišina zbog potpune nemogućnosti međusobnog
razumijevanja. Birkinu je bilo dosadno. Njen otac nije razumno ljudsko biće; on
je puko skladište starih odjeka. Oči mlađeg čovjeka su počivale na licu starijega.
213
Brengven podiže pogled i opazi da ga Birkin gleda. Njegovo lice preplavi
neartikulirani gnjev i poniženje i osjećaj niže vrijednosti.
– A što se uvjerenja tiče, tu su stvari savršeno jasne – reče. – Radije bih svoje
kćerke sutra vidio mrtve nego da se stave na raspolaganje prvom čovjeku koji želi
da dođe da im zvižduče.
Neobično bolna svjetlost se pojavi u Birkinovim očima.
– što se toga tiče – reče – znam samo to da bi se prije moglo reći da se ja
stavljam na raspolaganje ženi nego ona meni.
Opet je zavladala tišina. Otac je bio nešto zbunjen.
– Znam – reče – ona će raditi što je volja, oduvijek je bila takva. Učinio sam
sve što sam mogao za njih, ali to nije važno. One će sebi činiti na volju i, ako je to
ikako moguće, one će samo sebi činiti na volju, i nikome drugom. Ali pravo bi bilo
da ima na umu mater i mene, također...
Brengven je išao za svojim mislima.
– I ovo ću vam reći, prije bih sahranio moje kćeri nego da ih vidim kako se
odaju raskalašenom životu kakav je danas svuda zavladao. Prije bih ih sahranio...
– Da, ali vidite – reče Birkin polako, prilično umorno, ponovo nezadovoljan
novim obrtom – one neće dati priliku ni vama, ni meni da ih sahranimo, jer ne
treba da budu sahranjene.
Brengven ga pogleda; u očima mu je treperio plamičak nemoćnog gnjeva.
– A sad, gospodine Birkin – reče – ne znam zbog čega ste došli ovamo, niti
znam što tražite. Ali, moje kćeri su moje kćeri i moja je dužnost da se brinem o
njima dok mogu.
Birkinove obrve se naglo nabraše, u očima mu se koncentrirao podsmijeh. Ali,
ostao je savršeno ukočen i miran. Zavladala je tišina.
– Nemam ništa protiv vašeg braka sa Ursulom – Brengven prekide ćutanje. –
Ja s tim nemam ništa; ona će činiti kako želi, sa mnom ili bez mene.
Birkin se okrenuo i gledao kroz prozor potpuno zanemarujući Brengvena. Na
koncu konca, kakve to ima veze? Nema nikakvog smisla upinjati se. Sjedit će dok
Ursula dođe, a onda će obaviti razgovor s njom i otići. Nije želio da dođe do
neprijatnosti između njega i njenog oca. To je nepotrebno.
Dva čovjeka su sjedila u potpunoj tišini. Birkin je bio gotovo potpuno
nesvjestan svog položaja. Bio je došao da joj ponudi brak, pa mu nije ostajalo ništa
drugo do da je čeka i ponudi. Što se tiče toga što će ona reći, bez obzira da li će ga
prihvatiti ili odbiti, on neće o tome da misli. Reći će zašto je došao, i to je bilo sve
čega je bio svjestan. Pomirio se s tim da je ovo domaćinstvo lišeno svakog značaja
za njega. Ali sve je sad izgledalo kao da je tako suđeno. Mogao je da vidi samo
jednu stvar pred sobom i ništa više. Ostale, bar za sada, nisu postojale. Treba
prepustiti sudbini i slučaju da razmrse klupko problema.
Najzad se otvorila kapija. Vidjeli su je kako dolazi uz stepenice sa svežnjem
knjiga pod miškom. Lice joj je bilo ozareno i odsutno kao i obično, sa izrazom koji
je govorio da nije sasvim prisutna, da nije sasvim svjesna stvarnog stanja stvari,
što je strašno razdraživalo njenog oca. Imala je izluđujuću sposobnost da se kreće
214
u svom svijetu, obasjanom njenom vlastitom svjetlošću koja isključuje stvarnost i
unutar koje je izgledala ozarena kao na suncu.
Čuli su je kad je ušla u trpezariju i stavila naručje knjiga na sto.
– Jesi li mi donijela posljednji broj časopisa „Samo za djevojke”? – povika
Rozelinda.
– Jesam, evo ga. Ali sam zaboravila koji si broj rekla.
– Naravno – reče Rozelinda ljutito. – To je za priču. Onda su je čuli kako nešto
govori tihim glasom.
– Gdje? – povikala je Ursula.
Opet je glas njene sestre bio nerazgovijetan.
Brengven otvori vrata i pozva je svojim jakim metalnim glasam:
– Ursula.
Ona se pojavi za tren, u šeširu.
– O, zdravo – povika ona videći Birkina. Bila je ošamućena, kao da je van sebe
od iznenađenja, čudio joj se znajući da je bila obaviještena da se on tu nalazi.
Imala je svoj čudni, zaneseni, zadihani, način ophođenja, kao da je zbunjuje
stvarni svijet, u kojem je ona nestvarna budući da je imala savršeno potpun i
osvijetljen svijet koji je pripadao samo njoj.
– Jesam li vas prekinula u razgovoru – pitala je.
– Ne, prekinula si samo savršenu tišinu – reče Birkin.
– O – reče ona neodređeno, odsutno. Njihovo prisustvo joj nije bilo bitno, bila
je zakopčana, nije ih primala. Bila je to jedva primjetna uvreda koja je uvijek
ozlojeđivala njenog oca.
– Gospodin Birkin je došao da razgovara s tobom, a ne sa mnom – rekao je
njen otac.
– O, zar? – uzviknula je neodređeno, kao da se to nje ne tiče. A onda,
pribirajući se, okrenu se prema njemu prilično ozarenog lica, ali još uvijek samo
površno, i reče:
– Radi li se o nečem posebno važnom?
– Nadam se – reče on ironično.
– Da te prosi, po svoj prilici – reče njen otac.
– Oh.
– Oh – rugao se njen otac, podražavajući je.
– Zar nemaš ništa drugo reći?
Ona se trže kao da je pogođena.
– Jesi li stvarno došao da me prosiš? – pitala je Birkina, kao da se radi o šali.
– Da – reče on. – Pretpostavljam da sam došao da te prosim. – činilo se da se
bori sa stidom dok je izgovarao posljednju riječ.
– Jesi? – povika ona sa neodređenim zanosom. Mogao je reći bilo što. Bila je
zadovoljna.

215
 – Da – odgovorio je. – Htio sam; htio sam da tražim od tebe pristanak da se
udaš za mene.
Ona ga je gledala. Oči su mu plamsale pomiješanom svjetlošću: htjele su nešto
od nje, a ipak nisu htjele. Malo se povuče, kao da je izložena njegovom pogledu i
kao da joj to nanosi bol. Namrštila se, duša joj se smrači i ona okrenu pogled u
stranu. Bila je izbačena iz svog vlastitog ozarenog, izdvojenog, svijeta. A u takvim
trenucima se plašila dodira sa drugima, sad joj je ličio na nešto potpuno
neprirodno.
– Da – rekla je neodređeno, odsutnim, sumnjičavim glasom.
Birkinovo lice iznenada se zategnu od iznenadne vatre ogorčenja. Njegova
ponuda njoj ništa ne znači. Opet je pogriješio. Ona se nalazi u nekom
samozadovoljnom svijetu koji pripada samo njoj. On i njegove nade su samo
neugodne slučajnosti, povrede za nju. To je dovelo njenog oca do bezumne
ozlojeđenosti. Cijeloga je života ovo trpio s njene strane.
– Pa, što kažeš? – povika on.
Ona se trže. Onda pogleda oca, upola preplašeno, i reče:
– Ništa nisam rekla, molim? – reče, kao da se bojala da se izjasni.
– Ne – reče njen otac jetko. – Ali ne moraš da izgledaš kao idiot. Nisi izgubila
pamet?
Ona se kolebala u tihom neprijateljstvu.
– Nisam izgubila pamet, što to znači? – odgovorila je mrzovoljnim glasom
protivljenja.
– Čula si što si pitana, zar ne? – povika njen otac gnjevno.
– Naravno da sam čula.
– Pa, onda, zar ne možeš da odgovoriš? – grmio je njen otac.
– Zašto bih?
On se ukočio zapanjen bezobrazlukom njenog odgovora. Ali ništa nije rekao.
– Ne – reče Birkin u namjeri da pomogne da se nekako iskobeljaju iz škripca
– nema potrebe da odgovoriš odmah. Možeš odgovoriti kad ti to budeš željela.
Oči su joj sijevale moćnom svjetlošću.
– Zašto bi trebalo da kažem bilo što? – povika ona. – To su tvoje bube, to nema
nikakve veze sa mnom. Zašto hoćete da me zlostavljate?
– Da te zlostavljamo? Da te zlostavljamo! – povika njen otac ogorčeno. – Da
te zlostavljamo!?! Sramota što ne možemo da te natjeramo da se pristojno
ponašaš. Mi te zlostavljamo! Dobit ćeš ti zbog toga, ti svojeglava sakaludo!
Stajala je kao omamljena nasred sobe, lice joj je opasno svjetlucalo. Učvrstila
se u samozadovoljnom prkosu. Birkin je pogleda. I on je bio gnjevan.
– Ali, niko te ne zlostavlja – reče on blagim ali i ljutitim glasom.
– O, da! – povika ona. – Obojica želite da me na silu uvalite u nešto.
– To je tvoja zabluda – reče on ironično.
– Zabluda! – povika njen otac. – Ona je uobražena sakaluda, eto što je ona.
Birkin ustade govoreći:
216
 – Međutim, to ćemo za sada ostaviti.
I bez ijedne dodatne riječi izađe iz kuće.
– Budalo! Budalo! – vikao je njen otac na nju krajnje ogorčeno. Izašla je iz
sobe i otišla na sprat pjevušeći. Ali bila je užasno uzbuđena, kao poslije neke
strašne tuče. S prozora je vidjela Birkina kako odmiče uz drum. Išao je tako
blaženim korakom gnjeva da se njene misli zadržaše na njemu. Bio je smiješan,
ali ona ga se plašila. Osjećala se kao da je umakla nekoj strašnoj opasnosti.
Njen otac je sjedio u dnevnoj sobi, bespomoćan, razdiran poniženjem i
ojađenošću, kao da su ga spopali svi đavoli, poslije ovoga sukoba sa Ursulom, koji
je samo jedan u nizu. Mrzio ju je kao da se sva njegova stvarnost sastoji u tome da
je mrzi do posljednjeg atoma snage. U srcu mu je bjesnio pravi pakao. Ali, izišao
je iz sobe da bi pobjegao od sebe. Znao je da mora da očajava, da popušta, da se
predaje ogorčenosti i da skonča.
Ursulino lice se zatvorilo. Ona će se svima njima suprotstaviti. Ustuknuvši,
postala je tvrda i samodovoljna, poput dragog kamena. Bila je vedra i ranjiva,
sasvim slobodna i sretna, savršeno oslobođena i riješena da gospodari sobom.
Njen otac treba da nauči da ne primjećuje njenu blaženu zaboravnost, u
protivnom će izludjeti. Poput bodeža, iz nje su na sve strane izbijale oštre zrake
obasjavajući okolinu njenim jarkim, jetkim, neprijateljstvom.
Sad će danima tako živjeti u stanju na izgled čiste spontanosti, potpuno
nesvjesna postojanja svega osim sebe same, ali uvijek spremna i pohlepna u svom
interesu. O, gorko je za svakog čovjeka da bude u njenoj blizini kad je u takvom
stanju, pa nije čudo što je njen otac proklinjao svoje očinstvo. Ali on mora naličiti
mudrost da ne vidi kad vidi, da ne čuje kad čuje, da ne zna kad zna.
Bila je savršeno stamena u otporu kad se nalazila u ovom stanju: tako jasna i
ozarena i privlačna u svom protivljenju, tako besprijekorno čistom, ali usprkos
tome, niko nije imao povjerenja u nju, niko je nije volio. Tako neobično jasan i
odbojan, njen glas ju je odavao. Samo je Gudruna bila na njenoj strani. U tim je
trenucima intimnost između dvije sestre dostizala najviši stepen, kao da se
njihova inteligencija stapala u jednu. Osjećale su jaku, jasnu sponu međusobnog
razumijevanja koje je prevazilazilo sve ostalo. Za vrijeme tih dana slijepe jasne
zanesenosti i intimnosti njegovih dviju kćeri, otac je, činilo se, udisao vazduh
smrti, kao da je razoreno i samo njegovo biće. Bio je razdražljiv do ludila, nije
imao mira, njegove su ga kćeri, činilo mu se, uništavale. Ali, bio je razbijen i
bespomoćan protiv njih. Bio je prinuđen da udiše vazduh svoje vlastite smrti.
Proklinjao ih je u duši i sve što je želio bilo je da mu se sklone s očiju.
Bile su ozarite u svojoj laganoj ženskoj nečujnosti, privlačne za oko.
Razmjenjivale su tajne, bile intimne u svojim ispovijedima do posljednjeg
stepena, odajući jedna drugoj i najskrivenije tajne. Ništa nisu prešućivale ni krile;
govorile su sve dok ne bi stigle s onu stranu granice zla. Naoružavale su jedna
drugu znanjem, izvlačile najsuptilnije mirise i ukuse iz jabuke znanja. Bilo je
pravo čudo kako je njihovo znanje komplementarno, što jedna nije znala, druga
jeste, i obratno.

217
 Ursula je gledala na svoje muškarce kao na sinove, sažalijevala je njihovu
čežnju i divila se njihovoj hrabrosti i bila zamišljena nad njima kao mati, sa
izvjesnim oduševljenjem prema njihovoj novini. Ali za Gudrunu su njeni bili
protivnički tabor. Bojala ih se i preživala ih, ali i poštivala njihove poduhvate više
nego što su zasluživali.
– Naravno – reče ona nemamo – Birkin posjeduje jedan sasvim izuzetan
kvalitet života. On posjeduje veoma bogat izvor života. Stvarno je zapanjujuće na
koji način on može sebe unijeti u stvari koje radi. Ali ima tako mnogo stvari u
životu za koje on jednostavno ne zna. Ili nije svjestan da postoje, ili ih odbacuje
kao zanemarive, stvari koje su suštinske drugim ljudima. Na neki način on nije
dovoljno razborit, previše je usredotočen na pojedinosti.
– Da – povika Ursula – previše je propovjednik. On je, zapravo, svećenik.
– Upravo. On ne čuje što drugi imaju da kažu; on jednostavno ne može da
čuje. Njegov je vlastiti glas previše glasan.
– Da. On te nadviče.
– On te nadviče – ponovi Gudruna. – I to pukom snagom silovitosti. I,
naravno, tu nema nade. Niko se ne uvjerava nasiljem. To čini razgovor s njim
nemogućim, a život s njim mislim da bi bio više nego nemoguć.
– Misliš da se s njim ne bi moglo živjeti? – pitala je Ursula.
– Mislim da bi bilo previše naporno, previše zamorno. Svaki put bi te
nadvikivao i tjerao u suru bez milosti. Htio bi da ima punu kontrolu nad tobom.
On ne dopušta da postoji još neki um izvan njegovog. A onda, ta rogobatnost
njegovog uma nije ništa drugo do nedostatak samokritičnosti. Ne, mislim da bi
bilo savršeno nepodnošljivo.
– Da – potvrdi Ursula neodređeno. Ona se samo polovično slagala sa
Gudrunom. – Nevolja je u tome – reče ona – što bismo se uvjerile da je gotovo
svaki čovjek nepodnošljiv poslije dvije sedmice.
– To je zaista grozno – reče Gudruna. – Ali Birkin, pa on je previše pozitivan.
On ne bi mogao da podnese da svoju dušu zoveš svojom. Za njega je to sasvim
sigurno.
– Da – reče Ursula. – Moraš imati njegovu dušu.
– Tačno! A, možeš li zamisliti išta užasnije? – To je sve od riječi do riječi bilo
tako istinito da je Ursula bila potresena do dna duše, zgađena.
Nastavila je živjeti tako raspeta, oprečna osjećanja su je razdirala dovodeći je
do očajanja.
Onda je došlo do udaljavanja od Gudrune. Ona je podsijecala život tako
nemilice i činila stvari tako ružnim i konačnim. U stvari, sve i kad bi bilo onako
kako Gudruna kaže u vezi sa Birkinom, i druge su stvari isto tako istinite. A
Gudruna bi htjela da podvuče dvije crte ispod njega i prekriži ga kao račun koji je
likvidiran. Tu je on, zbrojen, plaćen, likvidiran, odložen ad acta.72 A to je puka laž.
Nepodnošljiva joj je ova Gudrunina konačnost, njena navika da jednom

72
ad acta (latinski) – u akta.
218
rečenicom presudi ljudima i stvarima, sve je to udaljava od sestre, jer je sve to
grozna laž. Ursula je bila revoltirana ponašanjem svoje sestre.
Jednog dana, dok su šetale kroz šumu, vidjele su crvendaća kako kreštavo
ćirika na vrhu izdanka nekog žbuna. Sestre su se zaustavile da ga promatraju.
Ironičan je osmijeh treperio na Gudruninom licu.
– Gledaj ga kako je važan – smješkala se.
– Da, veoma – povika Ursula sa malom ironičnom grimasom. – On je mali
Lojd Džordž73 nebesa.
– Tačno. Mali Lojd Džordž neba. Da, to su crvendaći – povikala je Gudruna
oduševljeno. Tih dana je Ursula bila opsjednuta neobjašnjivom potrebom da u
upornim malim pticama vidi stamene političare malog rasta kako podižu glas sa
govornice, ljude male rastom koji će učiniti sve, ne birajući sredstva, da ih publika
čuje.
Ali i tome je došao kraj. Neki je dan čitavo jato žutovoljki iznenada nalet jelo
iznad nje. Izgledale su tako vanzemaljski, kao da leti blistavo žuto paperje kroz
vazduh obavljajući neki sudbinski važan i tajanstven posao; gledajući ih, rekla je:
„Ipak, nepristojno je zvati ih imenom Lojda Džordža. Mi o njima ništa ne znamo,
one su nepoznate sile. Bezobrazluk je gledati na njih kao da su isto što i ljudska
bića. One pripadaju nekom drugom, drugačijem svijetu. O, kako je
antropomorfizam glup! Gudruna je stvarno bezobrazna i drska; otkud joj pravo
da sebe proglasi mjerom svega, da prisili sve da se pokorava ljudskim mjerilima.
Rupert je u pravu, ljudska stvorenja su dosadna zbog toga što čitavu vasionu
slikaju svojim predstavama. A vasiona je neljudska, hvala bogu. Govoriti da je
ptica mali Lojd Džordž, pa to je nepoštovanje pogubno po svaki istinski život. Bila
bi to bezočna laž o žutovoljkama, sramna kleveta. Pa ipak, ona lično je vinovnik.
Da, ali pod Gudruninim utjecajem: tako je ona sebe oslobađala odgovornosti.
Tako se udaljila od Gudrune i od svega što je ona predstavljala i zastupala,
ponovo se duhom okrenula Birkinu. Nije ga vidjela od dana njegove porazne
prosidbe. Nije joj bila namjera, jer nije htjela da se pitanje njenog prihvaćanja
svali na nju. Znala je na što je Birkin mislio kad je molio da se uda za njega; znala
je na neki volšeban način koji se ne može izraziti riječima. Znala je kakvu je vrstu
ljubavi, kakvu je vrsta predaje on želio. I nije nimalo bila sigurna da je to vrsta
ljubavi koju ona želi. Nipošto nije bila sigurna da je uzajamna jednodušnost u
odvojenosti ono što ona želi. Ona je željela neizrecive intimnosti. Htjela ga je
imati, potpuno, konačno ga imati kao svog vlastitog, o, tako neizrecivo, u potpunoj
prisnosti. Ispiti ga, ali, kao kap, eliksir života. Davala je velike izjave, sebi svojoj
spremnosti da mu dopusti da zgrije svoja stopala među njenim grudima, u stilu
one mučne Mereditove pjesme. Ali samo pod uslovom da on, njen voljeni,
apsolutno i neopozivo voli nju, do potpunog samoprijegora. Ali, ona je, prilično
prepredeno, znala da se on nikad neće konačno odreći sebe nje radi. Ne, ne vjeruje
u potpuni samoprijegor. On je to otvoreno rekao. To je njegov izazov. Bila je
spremna da ratuje s njim oko toga. Jer ona je vjerovala u potpunu i neopozivu

73
Lojd (Lloyd George David 1863-1945) – britanski političar i državnik; premijer u vrijeme kad je Lorens
pisao Zaljubljene žene.
219
predaju u ljubavi. Vjerovala je da ljubav daleko prelazi pojedinca. A on je zastupao
mišljenje da je pojedinac više od ljubavi, ili od bilo kog odnosa među ljudima. Po
njemu, sjajna izdvojena duša prihvata ljubav kao jedan od uvjeta, kao uvjet svoje
ravnoteže. Ona pak vjeruje da je ljubav sve. Čovjek joj se mora predati bez ostatka.
Ona ga mora do dna ispiti. Neka bude potpuno njen čovjek, pa će i ona sa svoje
strane biti njegova ponizna robinja, bez obzira da li to ona želi ili ne.

220
 GLAVA DVADESETA
GLADIJATORSKA
Poslije poraza u prosidbi, Birkin je glavom bez obzira pobjegao iz Beldovera
nošen kovitlacem gnjeva. Osjećao je da se ponašao kao budala, da je čitava
predstava bila farsa najgore vrste. Ali to ga ni najmanje nije mučilo. Ono što ga je
žestoko ljutilo bilo je to što je Ursula nastojala da istraje u svom starom pokliču:
„Zašto hoćete dame zlostavljate”? a što tek reći o njenoj blještavo uvredljivoj
zanesenosti?
Otišao je pravo u Šortlandz. Tamo je zatekao Džeralda kako stoji leđima
okrenut vatri, u biblioteci, nepomičan, kao čovjek potpuno prazan i lišen
unutrašnjeg mira. Završio je sve planirane poslove i sad više nije bilo ničega.
Mogao je izaći u vožnju kolima, mogao bi skoknuti do Londona. Ali, nije mu se
išlo u vožnju, nije mu se ni u London dalo, a nije htio ni da ide u posjetu
Terblijevima. Stajao je nepomično, u agoniji mrtvila, kao motor kome je nestalo
goriva.
Bilo je to veoma gorko saznanje za Džeralda, koji nikad prije nije znao za
dosadu, koji je išao iz akcije u akciju, koji nikad nije bio u nedoumici. A sad je,
činilo se, sve jedno za drugim počelo da se zaustavlja u njemu. Više nije želio da
radi stvari koje obećavaju. Nešto mrtvo u njemu je uporno odbijalo da odgovori
na svaki podsticaj. Preturao je po glavi što bi trebalo da uradi da se spasi od ove
bijede i ništavila i da olakša nesnosni pritisak praznine. Ostale su samo tri stvari
koje su ga mogle pokrenuti i održati u životu. Jedina je bila piće ili uživanje hašiša,
druga Birkinova tješenja i treća žene. Trenutno nije bilo nikoga s kim bi mogao
piti. Niti je bilo žena. A znao je da Birkin nije kod kuće. Nije mu, dakle, ostajalo
ništa drugo nego da podnosi pritisak svoje vlastite praznine.
Kad je ugledao Birkina, lice mu se razgalilo u divan iznenadan osmijeh.
– Tako mi boga, Ruperte – rekao je – upravo sam došao do zaključka da ništa
na zemlji nema značaja osim neko ko će s mene skinuti oštricu nepodnošljive
samoće: pravi neko.
Osmijeh na njegovom licu je bio zadivljujući dok je gledao prijatelja. Bila je to
čista zraka olakšanja. Lice mu je bilo blijedo, gotovo unezvijereno.
– Prava žena, pretpostavljam da hoćeš da kažeš – reče Birkin pakosno.
– Naravno, po izboru. Ali, kad nema ono što bih htio, daj bar prijatnog čovjeka
– smijao se izgovarajući ove riječi. Birkin je sjeo blizu vatre.
– Što si radio? – pitao je.
– Ja? Ništa. Lošeg sam raspoloženja, svega mi je do guše, ne mogu ni da radim
ni da se igram. Možda je to znak starosti, ko zna?
– Hoćeš da kažeš da ti je dosadno?
– Dosadno, ne znam. Ne mogu da se prisilim da se prihvatim bilo kakvog
posla. Osjećam da se đavo uvukao u mene, ili je u meni umro.
Birkin pređe pogledom preko njega i zagleda se u njegove oči.
221
 – Trebalo bi da pokušaš da nešto opaučiš – reče.
Džerald se smijao.
– Možda – reče. – Pod uslovom da vrijedi da se opauči.
– Tačno – reče Birkin svojim mekim glasom.
Dugo su šutjeli osjećajući prisustvo drugoga.
– Mora se vrebati – reče Birkin.
– Ali, blagi bože, vrebati! što vrebamo.
– Izvjesni udarac. Džoni je imao običaj da kaže da postoje tri lijeka od dosade:
san, piće i putovanje – reče Birkin.
– Trice i kučine – reče Džerald. – U snu sanjaš, u piću psuješ ili kuneš, a na
putovanju galamiš na portire. Ne, postoje samo dva: rad i ljubav. Kad ne radiš,
trebalo bi da budeš zaljubljen.
– Neka bude tako, dakle – reče Birkin.
– Daj mi objekt – reče Džerald. – Mogućnosti ljubavi se iscrpljuju.
– Da ii? I što onda?
– Onda umreš – reče Džerald.
– I treba – reče Birkin.
– Ne vidim zašto – odgovori Džerald. Izvadi ruke iz džepova i uze cigaretu. Bio
je napet i nervozan. Zapalio je cigaretu na lampi naginjući se naprijed i snažno
vukući dim. Bio je obučen za večeru, kao i obično uveče, premda je bio sam.
– Postoji i treći pored ona tvoja dva – reče Birkin. – Rad, ljubav i tuča.
Zaboravio si tuču.
– Možda – reče Džerald. – Jesi li se ikad bavio boksom?
– Ne, mislim da nisam – reče Birkin.
– Da – Džerald podiže glavu i ispusti puna pluća dima u vazduh.
– Zašto? – reče Birkin.
– Ništa. Mislio sam, mogli bismo jednu rundu. Možda imaš pravo, možda bi
mi dobro došlo da nešto opaučim. To je dobra ideja.
– Pa misliš da bi mogao mene da opaučiš? – reče Birkin.
– Tebe? Pa...! Možda...! Prijateljski susret, naravno.
– Sasvim – reče Birkin jetko.
Džerald je stajao naslanjajući se na kamin. Gledao je Birkina, oči su mu
svijetljele nekom vrstom straha, slično očima ždrijepca koje su zakrvavljene i
napregnute, kad se okretne i pogleda natrag ukočen od straha.
– Osjećam da ću učiniti nešto glupo ako ne budem pazio na sebe – reče.
– Zašto to ne bi učinio? – reče Birkin hladno.
Džerald je slušao nestrpljivo. Bacao je poglede na Birkina, kao da nešto traži
od njega.
– Trenirao sam japansko rvanje – reče Birkin. – Neki Japanac je živio u istoj
kući gdje i ja u Hajdelbergu pa me malo podučavao. Ali nikad nisam bio dobar.

222
 – Japansko rvanje! – povika Džerald. – To je jedna od stvari koje nikad nisam
vidio. Misliš na džiju-džicu, pretpostavljam.
– Da. Ali ja sam ti smotan za te stvari, ne zanimaju me.
– Ne zanimaju te! Mene zanimaju. Kako se počinje?
– Pokazat ću ti što znam ako želiš – reče Birkin.
– Hoćeš? – čudan, nasmijan izraz zategnu Džeraldovo lice dok je govorio. –
Želim, nego što.
– Onda ćemo pokušati sa džiju-džicu. Samo, nećeš mnogo učiniti u uštirkanoj
košulji.
– Onda ćemo se svući i propisno rvati. Sačekaj trenutak... – pritisnuo je zvonce
i pozvao lakeja.
– Donesite nam par sendviča i sifon sode – reče on – i ne uznemiravajte nas
više večeras, vi, ili bilo ko drugi.
Lakej se udalji. Džerald se okrenu prema Birkinu sa zažarenim očima.
– Rvao si se, kažeš, sa Japancem? – reče. – Jeste li se svlačili?
– Ponekad.
– Jeste! Kako je on izgledao kao rvač?
– Dobar, vjerujem. Nisam sudija. Bio je veoma brz i gladak i pun elektriciteta.
Neobično je kako ogromne količine fluidne snage oni posjeduju, taj narod, to nije
kao običan stisak čovjeka nego hobotnice.
Džerald klimnu glavom.
– Mogu misliti – reče. – Dovoljno ih je pogledati. Odvratni su mi, prilično.
– Odvratni i privlačni. Veoma su odbojni kad su hladni, tada su sivi. Ali, kad
su vrući i razbuđeni, posjeduju neodoljivu privlačnost, neku čudnu vrstu punog
električnog fluida, slično jegulji.
– Pa... da... možda.
Lakej unese služavnik sa sendvičima i bocom i spusti ga na sto.
– Ne ulazite više – reče Džerald.
Vrata se zatvoriše.
– Pa, dakle – reče Džerald. – Hoćemo li se skinuti i početi? Hoćeš li najprije
nešto popiti?
– Ne, ne bih.
– Ni ja.
Džerald zaključa vrata i gurnu namještaj u stranu. Prostorija je bila velika; bilo
je dovoljno prostora koji je bio bogato zastrt tepisima. Onda je brzo zbacio odjeću
sa sebe i sačekao Birkina. Ovaj, bijel i mršav, priđe Džeraldu. Birkin je više ličio
na priviđenje nego na vidljivo tijelo. Džerald je bio potpuno svjestan njegovog
prisustva, ali ne vizualno. S druge strane, Džerald je bio čvrst i vidljiv, komad čiste
tvrde supstance.
– A sad – reče Birkin – pokazat ću ti što sam naučio i čega se još sjećam.
Dozvoli mi da te uhvatim ovako – njegove ruke se stegoše oko nagog tijela

223
njegovog partnera. U sljedećem trenutku blago je zanjihao Džeralda i strmoglavio
ga preko koljena. Opušten, Džerald skoči na noge i reče:
– Dobro si to izveo. Pokušaj opet.
Tako su počeli da se rvu. Bili su veoma različiti. Birkin visok i tanak, sitnih
kostiju, Džerald mnogo teži i korpulentniji. Kosti su mu bile jake i krupne, udovi
zaobljeni, linije su mu bile prelijepo i savršeno izvedene. Za razliku od Birkina, čiji
se centar gravitacije nalazio u njegovoj utrobi, on se, tako je izgledalo, svom
težinom čvrsto oslanjao na majku zemlju. Osim toga, Džerald je posjedovao
raskošnu snagu, koja je, istina, bila prilično mehanička, ali trenutna i
nesavladljiva, dok je Birkin bio nekako vazdušast, gotovo neopipljiv. On je
zadavao sitne, nevidljive udarce, gotovo ne dodirujući Džeralda, kao kakav
odjevni predmet, a onda bi iznenada uslijedio žestok stisak koji je prodirao do srži
Džeraldovog bića.
Prekinuli su da razmotre metode, uvježbavali su zahvate i vršite obaran ja,
navikavali su se jedan na drugoga, tako da su stekli neku vrstu fizičkog
razumijevanja. A onda je došlo pravo rvanje. Činilo se da se njihova bijela tijela
sve dublje upijaju jedno u drugo, kao da će se srasti u jedno. Birkin je posjedovao
veliku suptilnu energiju koja je svom silinom stiskala Džeralda, a onda bi
popustila i ovaj bi se oslobodio bijelim, teškim, silovitim i munjevitim kretnjama.
Tako su se zaplitali i rvali sve više se zagrijavajući. Oba su bili bijeli, ali na
Džeraldovom tijelu su ostajale crvene masnice, dok je Birkinovo i dalje bilo bijelo
i napeto. Činilo se da on prodire u Džeraldov jedriji razvijeniji trup, da provlači
svoje tijelo kroz partnerovo, kao da hoće na taj način da ga savlada i potčini, uvijek
osujećujući sa nekim volšebnim predznanjem svaki pokret protivnikovog tijela,
poigravajući se sa Džeraldovim udovima, parirajući im, kao kakav jak vjetar, kao
da se Birkinova cjelokupna fizička inteligencija uplela u Džeraldovo tijelo, kao da
njegova suptilna, sublimirana energija ulazi u tijelo krupnijeg partnera poput
moćnog fluida koji razapinje finu mrežu kroz protivnikove mišiće do
najskrivenijih dubina.
Žestoko su se rvali i razorno, odlučno i bezumno, dva suštastvena bijela tijela
koja su se sve više priljubljivala u sve čvršće i tješnje jedno sa neobičnim
čvorovima i pregibima i zapletima za kakve je sposobna samo hobotnica, pri čemu
je sijevala bjelina udova na prigušenoj svjetlosti lampe; napregnut bijeli čvor
mišića uhvaćen ukoštac među zidovima obloženim starim smeđim knjigama. S
vremena na vrijeme čulo se naporno izdisanje ili udisanje, ili neki zvuk sličan
uzdahu, a onda brzi rad nogu, koje su bubnjale po bogato zastrtom podu, pa onaj
čudni zvuk koji se čuje kad tijelo isklizne iz stiska ili zahvata protivnika. Često, u
bijelom zapletenom čvoru ovog neobičnog živog bića, koje je tiho zamahivalo,
glava se uopće nije vidjela, nego samo hitri, napregnuti udovi, čvrsta bijela leđa,
fizičko jedinstvo dvaju ukliještenih tijela. Onda bi se pojavila Džeraldova zgužvana
svjetleća glava, a nešto kasnije, u mijenama borbe, sivosmeđa, sjenci slična glava
drugog muškarca iz gužve, sa strašnim, široko otvorenim očima koje nisu vidjele.
Najzad se Džerald našao na tepihu, ležao je nepokretno, dok su mu se grudi
dizale i spuštale sa velikim i sporim udisajima i izdisajima, dok je Birkin klečao na

224
njemu, gotovo onesviješten. Birkin je bio mnogo iznureniji. Disao je u malim
kratkim udisajima, gotovo da više nije mogao disati. Zemlja se, činilo se, naginjala
i ljuljala i svijest mu je preplavio gust mrak. Nije znao što se desilo. Skliznuo je,
potpuno nesvjestan, naprijed, po Džeraldu, a da ovaj to nije ni primijetio. Onda je
bio polusvjestan, svjestan samo čudnog naginjanja i klizanja svijeta. Svijet je
klizio, sve je klizilo u mrak. I on je klizio, beskrajno dugo u mrkli mrak.
Opet mu se vratila svijest, prenulo ga je strašno lupanje vani. Što se to događa,
što je to, što znači taj zvuk čekića koji se razliježe po cijeloj kući? Nije znao. A onda
mu dođe u glavu da to njegovo srce lupa. Ali činilo se da to nije moguće, buka je
dolazila spolja. Ne, ipak je u njemu, ipak je njegovo srce. Lupanje je bilo bolno,
tako silovito i prenapregnuto. Pitao se da li ga Džerald čuje. Nije znao da li stoji,
ili leži, ili pada. Kad je shvatio da se koliko je dug i širok prostro po Džeraldu,
začudio se. Sjeo je pridržavajući se rukom i čekao da mu se srce umiri i mine bol.
Lupanje i bol su bili tako siloviti da je ponovo izgubio svijest.
Džerald je, međutim, bio još manje svjestan, čekali su kao u bunilu, u nekoj
vrsti nebića, mnogo nebrojenih i nepoznatih minuta.
– Naravno – stenjao je Džerald – nisam morao... biti grub... bar s tobom...
trebalo je... da se povučem... moja snaga...
Birkin je čuo zvuk, kao da sam njegov duh stoji negdje iza njega, izvan njega,
i slušao ga je. Tijelo mu je bilo u transu iznemoglosti, a duh se jedva čuo. Njegovo
tijelo nije moglo da odgovori. Znao je samo da mu srce smiruje. Bio je potpuno
podijeljen između duha koji je stajao napolju, i znao, i tijela koje se stropoštavalo
i ličilo na nesvjesni mlaz krvi.
– Mogao sam te baciti... koristeći svoju snagu – stenjao je Džerald – ali tvoja
pobjeda... je čista i zaslužena.
– Da – reče Birkin glasom koji je dolazio s velikim naporom ne iz usta nego iz
grla – ti si mnogo jači od mene, lako si me mogao pobijediti.
Onda se ponovo predade strahovitom lupanju srca i strujanju krvi.
– Iznenadio sam se – stenjao je Džerald – kakvu snagu imaš... Gotovo
natprirodnu...
– Samo trenutno... – reče Birkin.
Još uvijek je slušao, kao da to ne govori on nego njegov duh, koji stoji na nekoj
udaljenosti iza njega. Približavao se, međutim, njegov duh. I silovito šikljanje krvi
u grudima se smirivalo dopuštajući njegovoj svijesti da mu se vrati. Shvatio je da
se svom težinom naslanja na mekano tijelo svog prijatelja. Trgao se, jer je pomislio
da je on povukao priznanje. Onda se pribrao i sjeo. Ali još uvijek je bio nesiguran
i mutan. Ispružio je ruku da dođe sebi. Onda je dodirnuo Džeraldovu, koja je ležala
na podu. I Džeraldova se ruka toplo sklopi oko Birkinove; ostali su tako iznureni
i bez daha sa stisnutim rukama. Birkinova ruka je bila ta koja je brzo i toplo
odgovorila i stegla se u jak i topao stisak preko druge ruke. Džeraldov stisak je bio
umoran i jednolik.
Normalna svijest se, međutim, kolebljivo vraćala. Birkin je najzad mogao
normalno disati. Džeraldova ruka se polako povuče, Birkin se polako, omamljeno,

225
osovi na noge i pođe prema stolu. Nasu sebi viski sa sodom. Džerald, također,
priđe da se okrijepi pićem.
– Bio je to pravi meč, zar ne? – reče Birkin gledajući Džeralda očima punim
mraka.
– Nego što – reče Džerald. Pogleda krhko tijelo svoga prijatelja i dodade –
Nadam se da nije bilo previše za tebe, što kažeš?
– Ne. Čovjek treba da se hrva i bori i da bude fizički blizu drugima. To liječi
čovjeka.
– Ti tako misliš?
– Da. Zar ti ne misliš?
– Da – reče Džerald.
Pravili su duge pauze između riječi. Rvanje je za njih imalo duboko, trajno
značenje.
– Mi smo mentalno, duhovno, intimni, pa bi po prirodi stvari trebalo da
budemo manje-više i fizički intimni; tada ćemo biti cjeloviti.
– Sasvim – reče Džerald. A onda se prijatno nasmija dodajući – Meni je ovo
prilično divno. – I snažno raširi ruke.
– Da – reče Birkin. – Ne znam zašto bi čovjek morao da se pravda.
– Nema razloga.
Obukli su se.
– Ja, također, mislim da si lijep – reče Birkin Džeraldu – i da si prijatan čovjek,
čovjek treba da uživa u onome što mu se nudi.
– Misliš da sam lijep; kako misliš, fizički? – pitao je dok su mu oči iskrile.
– Da, ti imaš sjevernjački tip ljepote, kao svjetlost koja se odbija od snijega i
divan plastičan oblik. Da, i to postoji da se u njemu uživa, također. Trebalo bi u
svemu da uživamo.
Džerald se grleno nasmija i reče:
– To je sigurno jedan način gledanja na te stvari, što se mene tiče, ja se sad
bolje osjećam. Sigurno mi je ovo rvanje pomoglo. Je li ovo taj tvoj Bruderschaft?74
– Možda. Da li misliš da ovo može da posluži kao zavjet?
– Ne znam – smijao se Džerald.
– U svakom slučaju, čovjek se osjeća slobodnijim i otvorenijim. A to je ono što
želimo.
– Naravno – reče Džerald.
Prišli su vatri sa bocama i čašama i sendvičima.
– Uvijek pojedem nešto prije spavanja – reče Džerald. – Bolje spavam.
– Ja ne bih tako dobro spavao – reče Birkin.
– Ne bi? U tome se, dakle, razlikujemo. Obući ću kućni ogrtač.

74
Bruderschaft (njemački) – pobratimstvo.
226
 Birkin je gledajući u vatru ostao sam. Njegove su se misli vratile Ursuli. Činilo
se da se ona ponovo vraća u njegovu svijest. Džerald je sišao u ogrtaču od teške
svile na široke štrafte zelene i ome boje. Izgledao je zanosno u njemu.
– Veoma lijepo izgledaš – reče Birkin obuhvativši ga pogledom od glave do
pete.
– To je bio kaftain kupljen u Buhari – reče Džerald. – Sviđa mi se.
– I meni se sviđa.
Birkin je šutio misleći kako je Džerald probirljiv u izboru odjeće, a i raskošan.
Nosio je svilene čarape i dugmad fine izrade, svileni veš i svilene narukvice, čudno.
To je još jedna razlika među njima. Birkin je nemaran i bez mašte kad se radi o
njegovom ličnom izgledu.
– Naravno – reče Džerald, kao da je o tome duže razmišljao – ima nečeg
neobičnog u tebi. Neobično si jak. To je prilično iznenađujuće, niko to ne bi
očekivao.
Birkin se nasmija. Gledao je pristalu figuru svog prijatelja; onako plav i naočit
u raskošnoj odjeći mnogo se razlikovao od njega; razmišljao je o toj razlici,
razlikovali su se možda kao čovjek i žena, samo u drugom smislu. Ali, u tom času
Ursula je zaokupljala njegove misli. Džerald se ponovo gubio u tami, iščezavao iz
vidnog polja njegove svijesti.
– Znaš li – reče on iznenada – danas sam išao da prosim Ursulu Brengven.
Primijetio je kako preko Džeraldovog lica prelazi svijetao val iznenađenja.
– Stvarno?
– Zaista. Gotovo zvanično; govorio sam prvo sa ocem, kao što se i radi u
svijetu, premda je to ispalo sasvim nepredviđeno, nesretnim stjecajem okolnosti,
tako reći.
Džerald je samo zadivljeno zurio, kao da ne može da pojmi.
– Nećeš, valjda, da kažeš da si ozbiljno išao i molio njenog oca za dozvolu da
se oženiš njome?
– Da – reče Birkin. – Jesam.
– Što, jesi li ranije o tome s njom govorio?
– Nisam, ni riječi. Odjednom mi je palo na um da idem i da je pitam i slučaj je
htio da, umjesto na nju, natrapam na njenog oca i tako sam njega prvo pitao.
– Da ti je da? – zaključi Džerald.
– Daaa. To.
– Nisi govorio s njom?
– Jesam. Došla je kasnije. Tako sam i njoj saopštio želju.
– Zaista? I, što je ona rekla na to? Sad si vjerenik?
– Nisam. Samo je rekla da ne pristaje da bude prisiljena da odgovori.
– Što to kažeš?
– Rekla je da ne pristaje da bude prisiljena da odgovori.
– „Rekla je da ne pristaje da bude prisiljena da odgovori”! – ponovio je od
riječi do riječi. – Što to znači?
227
 Birkin uzvi ramenima. – Nemam pojma – reče. – Pretpostavljam da nije
željela da bude uznemiravana u tom času.
– Ali, je li to moguće? I što si ti onda uradio?
– Pokupio sam se i došao ovamo.
– Direktno si ovamo došao?
– Da.
Džerald ga je gledao zadivljeno i zadovoljno. Nije mogao da shvati.
– Je li se to stvarno desilo kako si sad ispričao?
– Od riječi do riječi.
– Jeste?
Džerald se zavali u naslonjaču ispunjen radošću i zadovoljstvom.
– Dobro si učinio – reče. – Došao si ovamo da se rvaš sa svojim anđelom
čuvarom, je li?
– Jesam li? – pitao je Birkin.
– Pa, tako izgleda. Zar nisi tako rekao?
Sad Birkin nije mogao da prati Džeraldovu nit.
– I, što će se desiti? – reče Džerald. – Ponuda će ostati, da tako kažemo, na
snazi?
– Pretpostavljam. Zarekao sam se da ću ih sve poslati do đavola. Ali,
pretpostavljam da ću je još jednom pitati poslije izvjesnog vremena.
Džerald ga je uporno gledao.
– Tebi se ona, dakle, dopada? – pitao je.
– Mislim da je volim – reče Birkin; lice mu postade zategnuto, nepomično.
Džerald je za trenutak sijao od zadovoljstva, kao da je to nešto što je učinjeno
isključivo zato da obraduje njega. Onda mu lice naglo poprimi izraz ozbiljnosti i
on polako klimnu glavom.
– Da znaš – reče – uvijek sam vjerovao u ljubav, istinsku ljubav. Ali, gdje ćeš
je naći u naše vrijeme?
– Ne znam – reče Birkin.
– Veoma rijetko – reče Džerald. A onda, poslije kraće pauze – Ja je lično nikad
nisam osjetio, ne ono što nazivam ljubavlju. Jurio sam za ženama, za neke sam se
bio pošteno zagrijao. Ali, nikad nisam osjećao ljubav. Mislim da nikad nisam
osjećao ljubav prema nekoj ženi kao prema tebi. Razumiješ što hoću da kažem?
– Da. Siguran sam da nikad nisi volio ženu.
– Ti to osjećaš, zar ne? A što misliš, hoću li ikad voljeti? Razumiješ na što
mislim? – on stavi ruku na grudi i stisnu je u šaku, kao da hoće nešto da izvadi
odande. – Hoću da kažem da... da..., ne mogu to da izrazim riječima, ali znam što
je to.
– O čemu se radi, dakle? – pitao je Birkin.
– Vidiš, ne umijem da to izrazim riječima. U svakom slučaju, hoću da kažem
nešto trajno, nešto što se neće izmijeniti.

228
 Oči su mu bile sjajne i zbunjene.
– A sad mi reci, što misliš hoću li to ikad osjećati prema nekoj ženi? – reče
zabrinuto.
Birkin ga pogleda i odmahnu glavom.
– Ne znam – reče. – Ne bih mogao da kažem.
Džerald je bio na qui vive75, kao da čeka sudbinu. Sad se opet zavalio u
naslonjaču.
– Ne – reče – ni ja ne bih mogao, ni ja ne bih mogao.
– Različiti smo nas dvojica – reče Birkin. – Ne mogu da znam kakav će biti
tvoj život.
– Ne – reče Džerald – ni ja ne znam. Ali, mogu da ti kažem da sumnjam u to.
– Da ćeš ikad voljeti neku ženu?
– Pa da, ono što se zove pravom ljubavlju.
– Ti u to sumnjaš?
– Pa, počinjem da sumnjam.
Nastupila je duga pauza.
– Život nosi razne stvari – reče Birkin. – Ne postoji samo jedan put.
– Da, i ja u to vjerujem. Ja vjerujem. I, pazi dobro, nimalo ne marim što će biti
sa mnom, ni najmanje me nije briga, sve dok ne osjetim... – ovdje on zaslade; bijel,
prazan izraz pređe preko njegovog lica, da izrazi njegovo osjećanje – sve dok ne
osjetim da sam živio, nimalo ne marim što će biti sa mnom, ali hoću da osjećam
da...
– Ostvaren – reče Birkin.
– Paaa, možda, ostvaren, premda ne upotrebljavamo iste riječi.
– Isto je.

75
Oui vive (francuski) – (doslovno): ko ide?, tj. na straži, na oprezu.
229
 GLAVA DVADESET PRVA
PRAG
Gudruna je bila u Londonu, gdje je priredila malu izložbu svojih radova sa
jednim prijateljem i mjerkala priliku kako da pobjegne iz Beldovera. Neka bude
što će biti, ona će se uskoro otisnuti u svijet. Primila je pismo od Vinifred Krič
ukrašeno crtežima.

„Otac je također bio u Londonu, da se pregleda kod doktora. To ga je

iznurilo. Rekli su mu da mora mnogo da odmara, pa vrijeme provodi
uglavnom u postelji. Donio mi je divnog tropskog papagaja od fajansa,
drezdenske izrade, zatim čovjeka koji ore, dva miša koji se pentraju uz
neku stabljiku, također od fajansa. Miševi su kopenhagenski rad. Oni su
najbolji, ali miševi nisu tako sjajni, inače su veoma dobri, repovi su im dugi
i tanki. Svi su sjajni gotovo kao staklo. Naravno, riječ je o glazuri, ali ne
sviđaju mi se. Džeraldu se najviše dopada orač sa plugom, pantalone su
mu poderane, ore volovima, mislim da se radi o njemačkom seljaku. Sav
je siv i bijel, bijela košulja i sive pantalone, ali veoma sjajan i čist.
Gospodinu Birkinu se najviše dopada djevojka pod glogom u cvatu sa
janjetom i sunovratima naslikanim na njenoj suknji, u dnevnoj sobi. Ali to
je smiješno, jer janje nije pravo janje, a i ona izgleda smiješno. Draga
gospođice Brengven, da li ćete se uskoro vratiti, veoma nam mnogo
nedostajete. Prilažem jedan crtež na kome je prikazan otac kako sjedi u
krevetu. Kaže da se nada da nas nećete napustiti. O, draga gospođice
Brengven, sigurna sam da nećete. Molim vas, vratite se i crtajte lasice, one
su najplemenitija stvorenja na svijetu. Mogli bismo ih praviti od zelenike
kako se igraju na pozadini od zelenog lišća. O, molim vaš, jer su zaista
božanstvene.
Otac kaže da bismo mogle imati atelje. Džerald kaže da bismo lako
mogle imati krasan atelje u potkrovlju štale, trebalo bi samo ugraditi
prozore u krovu, što ne bi bilo teško izvesti. Tada biste mogli ovdje biti
cijeli dan i raditi, i mi bismo mogle živjeti u ateljeu, kao pravi umjetnici,
kao onaj čovjek na slici u holu sa tavom i zidovima prekrivenim crtežima.
Čeznem da budem slobodna i da živim životom slobodnog umjetnika,
štaviše, Džerald je i ocu rekao da je samo umjetnik slobodan jer živi u svom
vlastitom stvaralačkom svijetu.”

Gudruna je uhvatila nit porodičnih namjera u ovome pismu. Džerald je želio

da je privuče u zamak Šortlandz, poslužio se sestrom kao trojanskim konjem. Otaj
je mislio samo na kćerku, u Gudruni je vidio hrid spasa. A Gudruna mu se divila
zbog visprenosti. Kćerka je zaista bila izuzetna. Gudruna je bila sasvim
zadovoljna. Bila je spremna, pod uslovom da dobije atelje, da provodi dane u
zamku Šortlandz. Već je bila zamrzila rad u srednjoj školi; htjela je biti slobodna.

230
Kad bi imala svoj atelje, mogla bi da nastavi sa radom i da čeka na obrt sasvim
mimo i vedro. Vinifred ju je zaista zanimala, bilo joj je drago što razumije
djevojčicu.
Tako je, zahvaljujući djevojčici Vinifred, priređena mala svečanost onoga dana
kad se Gudruna vratila u Šortlandz.
– Trebalo bi da nabaviš buket cvijeća da daš gospođici Brengven kad dođe –
rekao je Džerald, smiješeći se svojoj sestri.
– O, ne – povika Vinifred. – To je smiješno.
– Ni najmanje. To je samo simpatična mala pažnja.
– O, to je glupo – protestirala je Vinifred sa krajnjom mauvaise honte76 njenih
godina. Pa ipak, ideja joj se dopadala. Svim silama je željela da je ostvari. Jurila je
između staklenika gledajući zaneseno u cvjetove na stabljikama. I što je više
gledala, sve je više željela da napravi buket od cvjetova koje je vidjela, tim više je
bila opčinjena predstavom ceremonije na kojoj će uručiti buket i sve više se plašila
i zbog nečeg stidjela, sve dok nije bila gotovo sasvim van sebe. Nije mogla da se
oslobodi ideje, kao da je podstiče neki uporni izazov koji joj ne da mira, a nema
dovoljno hrabrosti da ga prihvati. Opet je lutala po staklenicima, dugo gledala
divne ruže u saksijama i u djevičanske ciklame i u tajanstvene bijele grozdove neke
puzavice. Ljepota, o njihova ljepota, i, o, rajsko blaženstvo, kad bi mogla da
napravi savršen buket i da ga pokloni Gudruni kad sutra dođe. Od strasne želje i
neodlučnosti se gotovo razboljela.
Najzad se prikrala u očevu sobu.
– Tatice – rekla je.
– Molim, dušice tatina.
Ali ona se povukla, suze su joj gotovo navrle na oči, tako je bila preosjetljiva i
smušena. Otac ju je pogledao; njegovo je srce gorjelo od nježnosti i malaksalosti
njegove čemerne ljubavi.
– Što hoćeš da kažeš, milo moje?
– Tatice! – oči su joj se lakonski smiješile – zar ne bi bilo luckasto da gospođici
Brengven dam malo cvijeća kad dođe?
Bolesni čovjek je pogledao u svijetle pametne oči svog djeteta, dok mu je u
srcu gorio plamen ljubavi.
– Nije, srce moje, nije to luckasto. To se i kraljicama daje.
Taj argument za Vinifred nije bio sasvim ubjedljiv. Bila je sklona da sumnja
da su kraljice i same po sebi otjelovljenje luckastosti. Pa ipak, veoma je čeznula za
tim da uruči svoj mali romantični poklon.
– Hoćemo li, onda? – pitala je ustreptalo.
– Dati gospođici Brengven malo cvijeća? Da, pile moje. Kaži Vilsonu da sam
rekao da ti se da sve što želiš.
Djevojčica se osmjehnu nesvjesnim nježnim smiješkom u očima u očekivanju
svog trenutka.

76
Mauvaise honte (francuski) – štetni stid.
231
 – Ali, hoću li dobiti cvijeće prije sutra? – reče.
– Ne prije sutra, moja mačko. Poljubi me...
Vinifred je tiho poljubila bolesnog oca i otperjala iz sobe. Ponovo je obišla
staklenike i obavijestila vrtlara, na svoj dostojanstveni, odlučni, jednostavni
način, o tome što želi imenujući svaki cvijet pojedinačno.
– Što će vam ti cvjetovi?
– Trebaju mi – rekla je. Nije voljela da sluge postavljaju pitanja.
– Da, to već znam. Ali, za što vam trebaju, za dekoraciju, da pošaljete nekome,
ili za nešto treće?
– Trebaju mi da poklonim kao buket.
– Da poklonite kao buket? Ko to dolazi, kneginja od Portlanda?
– Ne. O, nije ona.
– Pa imat ćete rijetku izložbu makova ako štavite u buket sve cvjetove koje ste
odabrali.
– To i želim: rijetku izložbu makova.
– Zaista? Onda nema više što da se kaže.
Sa buketom lijepih cvjetova u ruci, u haljini od srebrnastog velura, Vinifred je,
često pogledajući kroz prozor, nestrpljivo očekivala Gudrunin dolazak. Jutro je
bilo kišovito. Osjećala je mirise cvjetova iz staklenika, buket je bio sličan maloj
vatri, činilo se da i u srcu nosi istu takvu malu vatru. Onaj blagi smisao za
romantiku uzbuđivao ju je poput opojnog sredstva.
Najzad je ugledala Gudrunu i otrčala niz stepenice da obavijesti oca i Džeralda.
Oni su, smijući se njenoj brizi i ozbiljnosti, došli s njom u hol. Lakej je otvorio
vrata i već je idućeg trena uzimao kišobran od Gudrune, a onda i mantil. Odbor za
dobrodošlicu se držao povučeno dok gošća nije ušla u hol.
Gudruna je bila rumena od kiše, kosa joj je bila u malim opuštenim uvojcima,
ličila je na cvijet koji se otvorio na kiši, kruna cvijeta se tek ukazivala i zračila, kao
da ispušta akumuliranu sunčanu svjetlost. Džerald pokleknu duhom kad je vidje
onako lijepu i nepoznatu. Nosila je haljinu prijatne plave boje, a čarape su joj bile
tamnocrvene.
Vinifred je nastupila veoma zvanično.
– Tako nam je milo što ste se vratili – rekla je. Ovo cvijeće je za vas. – Predala
joj je buket.
– Za mene? – povika Gudruna. Za trenutak je bila u nedoumici, a onda preko
njenog lica pređe vidljiv val rumenila: za trenutak je bila gotovo zaslijepljena
plamenom radosti. Onda su se njene plahovite plamene oči podigle i pogledale
najprije oca a onda Džeralda. Džerald još jednom pokleknu duhom, kao da je to
više nego što on može da podnese, dok su njene vatrene, širom otvorene oči
počivale na njemu. Bilo je nečeg obnaženog u tim očima, bila je nepodnošljivo
otkrivena njegovim očima. Okrenuo je pogled u stranu. I osjećao da neće imati
snage da je odvrati od sebe. I grčio se u ropskim okovima.
Gudruna je zaronila lice među cvjetove.

232
 – O, kako su divni! – rekla je prigušenim glasom. Onda se, sa čudnom
iznenadno otkrivenom strašću, sagnula i poljubila Vinifred.
Gospodin Krič je koračao prema njoj sa ispruženom rukom.
– Bojao sam se da ćete pobjeći od nas – rekao je šaljivo.
Gudruna ga je pogledala svijetlim, vragolastim, nepoznatim licem svjetske
dame.
– Stvarno? – odgovorila je. – Ne, nisam htjela da ostanem u Londonu.
Njeno lice kao da je nagovještavalo da joj je drago što se ponovo nalazi u
Šortlandzu; njen topli ton ga je nježno milovao.
– To je dobro – smiješio se otac. – Vidite, vi ste nam veoma dobro došli.
Gudruna je samo pogledala njegovo lice svojim tamnoplavim, toplim,
plašljivim očima. Bila je nesvjesno ponesena svojom vlastitom snagom.
– Vi izgledate kao da ste se vratili kući pobravši svu slavu svijeta – nastavio je
gospodin Krič, držeći njenu ruku.
– Ne – rekla je čudno se žareći – nisam probrala nikakvu slavu dok nisam
ovamo stigla.
– Ah, dobro, dobro! Dosita s tim pričama. Zar nismo čitali članke po
novinama, Džeralde?
– Dobro ste prošli u štampi – reče Džerald rukujući se s njom. – Zar ništa niste
prodali?
– Ne – rekla je – ne mnogo.
– Ne smeta – rekao je on.
Pitala se na što misli. Ali, bila je potpuno ushićena prijemom, ponesena ovim
malim laskavim ceremonijalom u njenu čast.
– Vinifred – rekao je otac – imaš li neki par cipela za gospođicu Brengven? Bit
će bolje da se odmah preobujete.
Gudruna je izašla sa buketom u ruci.
– Sasvim izuzetna mlada žena – reče otac Džeraldu, kad je izašla.
– Da – odgovorio je ovaj kratko, kao da mu se ovo zapažanje nije svidjelo.
Gospodin Krič je volio da Gudruna provede s njim pola sata. Obično je bio siv
i ojađen; životni sokovi su bili potpuno iscijeđeni iz njega. Ali čim bi se pribrao,
volio je da se pravi kao da se osjećao kao i ranije, sasvim dobro i u naponu snage;
ne jednom nogom u grobu, nego u punoj snazi. Gudruna je savršeno doprinosila
ovome pretvaranju. Taj polučasovni razgovor s njom bio je dragocjena
stimulacija, bilo je to pola sata snage i ushićenja i čiste slobode; u tim trenucima
mu se činilo da živi intenzivnije nego što je ikad živio.
Došla mu je dok je ležao podignut na jastuke u biblioteci. Lice mu je bilo žuto
kao vosak, oči potamnjele, tako reći, obnevidjele. Njegova crna brada, sada
prošarana sijedim pramenovima, činilo se da izbija iz voštanog tkiva leša. Usprkos
tome, oko njega je vladala atmosfera energičnosti i veselosti. Gudruna je spremno
pristala na ove uvjete. Po njenom mišljenju, on je bio običan čovjek. Samo je
njegov prilično jeziv izgled bio odslikan na njenoj duši, duboko ispod njene

233
svijesti. Znala je da njegove oči usprkos šaljivosti ne bi mogle da izmijene izgled
potamnjele praznine, da su to oči mrtvog čovjeka.
– A, to je gospođica Brengven – rekao je naglo se prenuvši kad je ušla nakon
najave lakeja. – Tomas, donesi stolicu za gospođicu Brengven; ovdje je stavi, tako.
– Gledao je sa zadovoljstvom njeno mekano, svježe lice. Davala mu je iluziju
života. – A sad mi recite jeste li za čašicu šerija i parče kolača. Tomas...
– Ne, hvala – rekla je Gudruna. I čim je izustila te riječi, srce joj obuze tuga.
Njeno odbijanje je bacilo bolesnog čovjeka na rub smrti. Treba da se igra s njim,
a ne da mu proturječi. Za čas mu se smiješila onim svojim prilično vragolastim
osmijehom.
– Ne volim mnogo šeri, ali može bilo što drugo.
Bolesni čovjek se istog trena uhvati za ovu slamku.
– Ne šeri. Ne. Nešto drugo, što, dakle? Što možeš da ponudiš, Tomas?
– Porto, kurasao...
– Kurasao, jednu čašicu, molim – reče Gudruna gledajući bolesnog čovjeka s
povjerenjem.
– Hoćete? Dobro, onda, Tomas, kurasao i parče kolača, ili možda neki biskvit?
– Biskvit – reče ona. Nije htjela ništa, ali je bila mudra.
– Da.
Čekao je da donesu piće i biskvit. Bio je zadovoljan.
– Čuli ste za plan – rekao je prilično uzbuđeno. – Za atelje za malu Vinifred
nad štalom?
– Nisam – reče Gudruna, praveći se da je iznenađena.
– O, mislio sam da vam je Vini to spomenula u pismu!
– O, pa da, naravno. Ali, mislila sam da je to možda samo njena mala ideja. –
Gudruna se smiješila povlađujući. Bolesni čovjek se također smiješio, ushićeno.
– O, ne. To je pravi projekt. Ima velika prostorija u potkrovlju sa kosim
krovom. Razmišljali smo o tome da je adaptiramo za atelje.
– O, to bi bilo veoma divno – povika Gudruna sa uzbuđenjem i toplinom.
Pomisao na kosi krov ju je uzbuđivala.
– Mislite da bi to bilo dobro? Pa, to se može izvesti.
– O, kako će to biti prekrasno za Vinifred! Naravno, to je neophodno ako se
misli ozbiljno baviti slikarstvom. Potreban je atelje, vlastita radionica, inače će do
kraja života ostati amater.
– Je li tako? Da. Naravno, bilo bi mi drago da to bude i vaš atelje, da ga dijelite
sa Vinifred.
– Mnogo vam hvala.
Gudruni su sve ove stvari već bile poznate, ali je morala da izigrava plašljivu,
veoma zahvalnu djevojku, kao da je iznenađena.
– Naravno, najviše bih volio kad biste mogla da napustite rad u srednjoj školi
i da dobijete atelje i da radite, da li malo ili mnogo, to je vaša stvar.

234
 Pogledao je Gudrunu zemljanim, praznim očima. Uzvratila mu je pogled
prepun hinjene zahvalnosti. Te fraze čovjeka na samrti, tako potpune i prirodne,
dolazile su kao odjeci kroz njegova mrtva usta.
– A što se tiče vaših primanja, nadam se da nemate ništa protiv da dobijete od
mene koliko ste dobijali od Komiteta za obrazovanje. Ne bih želio da budete na
gubitku.
– O, ako mogu dobiti atelje – reče Gudruna – da radim u njemu, ja mogu da
zaradim dosta novca, stvarno mogu.
– Pa – rekao je radujući se što mu se pružila prilika da bude dobrotvor –
možemo se o svim pojedinostima dogovoriti. Ne biste imali ništa protiv da ovdje
provodite dane?
– Kad bi bio atelje – rekla je ona – ništa bolje ne bih tražila.
– Ne šalite se?
Bio je zaista veoma zadovoljan. Ali, već je bio umoran. Vidjela je kako ga
grozni bol i raspadanje uništavaju, vidjela je patnju kako ispunjava prazninu
njegovih potamnjelih očiju, vidjela je užasno stanje polusvijesti. Još nije dovršen
taj proces umiranja. Ustala je blago govoreći:
– Možda ćete zaspati. Idem da potražim Vinifred.
Izašla je i rekla njegovateljici da je gospodin Krič sam.
Bolesni čovjek se iz dana u dan smanjivao, proces se približavao posljednjem
čvoru koji održava ljudski organizam. Ali taj čvor je bio čvrst i nepopustljiv,
njegova volja nikad nije popuštala. Mogao je biti mrtav u devet desetina svog
tijela, ali je ona preostala desetina ostajala nepromijenjena sve dok i ona ne bude
rastrgana. On je, zahvaljujući svojoj jakoj volji, čvrsto držao svoj organizam u
rukama, ali se krug njegove vlasti iz dana u dan smanjivao, najzad će biti sveden
na točku a onda izbrisan.
Da bi se održavao u životu, morao je pristati na ljudske odnose i za svaku
slamku se hvatao. Vinifred, nadzornik domaće posluge, njegovateljica, Gudruna,
oni su mu značili sve u ovim zadnjim danima. Džerald bi se u prisustvu oca ukočio
od gnušanja. Tako je bilo, u nešto manjoj mjeri i sa ostalom djecom, izuzev
Vinifred. Kad bi pogledala u oca, njegova djeca nisu mogla da vide ništa osim smrt.
Bilo je to kao da ih obuzima neka skrivena mržnja. Nisu mogla da vide njegovo
dobro poznato lice, ni da čuju dobro poznati glas. Bila su smrvljena antipatijom
prema smrti koja se vidi i čuje. Džerald nije mogao da diše u prisustvu svog oca.
Morao je istog trena izaći napolje. I tako, na isti način, ni otac nije podnosio
prisustvo sina. Ono je uzrujavalo njegovu izmučenu dušu.
Atelje je dovršen. Gudruna i Vinifred su se uselile u njega. I sad gotovo da i
nije bilo potrebe da dolaze u kuću. Objedovale su u ateljeu i živjele u njemu
sigurno. Jer kuća je postajala grozna. Bile su dvije njegovateljice u bijelom koje su
tiho hitale tamo-amo, kao glasnici smrti. Otac je bio prikovan za krevet, po kući
su se vrzmali šaputavi dolasci i odlasci braće i sestara i djece.

235
 Vinifred je bila očev redovni posjetilac. Svako jutro poslije doručka ona je išla
u njegovu sobu, pošto bi ga umili i postavili u sjedeći položaj, i ostajala je s njim
pola časa.
– Jesi li bolje, tatice? – pitala ga je svako jutro.
– Da, mislim da sam malo bolje, moja mačko.
Držala je njegovu ruku objema svojim s ljubavlju i zaštitnički. I to mu je veoma
godilo.
Upala bi ponovo, po pravilu, u vrijeme ručka, da mu ispriča novosti i svake
večeri pošto bi se navukle zavjese i kad bi njegova soba postala ugodno zagrijana,
provodila je s njim dosta vremena. Gudruna je bila otišla kući. Vinifred je bila
sama i tada je najviše voljela da bude sa ocem. Razgovarali su i ćaskali nevezano,
on uvijek kao da se osjeća dobro, isto kao i kad je izlazio iz kuće i obavljao poslove.
Tako se Vinifred, sa dječjim instinktom za izbjegavanje bolnih stvari, ponašala
kao da se ne radi ni o čem ozbiljnom. Instinktivno, ona nije obraćala pažnju i bila
je sretna. Pa ipak, duboko u duši, znala je, kao što su i odrasli znali: možda i bolje.
Otac je bio sasvim dobro u svojim pretvaranjima pred njom. Ali kad bi ona
otišla, ponovo bi zapao u očaj svog raspadanja. Usprkos tome, postojali su trenuci
vedrine, premda je sa opadanjem snage opadala i sposobnost koncentracije, pa je
njegovateljica bila prinuđena da moli Vinifred da napusti sobu da ga poštedi od
zamaranja.
Nikad nije priznao da će umrijeti. Znao je kako stvari stoje, znao je da je došao
kraj. Ali, on to sebi nije priznavao. Mrzio je tu istinu, moralno. Njegova volja je
bila čvrsta. Nije mogao da se pomiri s tim da ga je smrt pobijedila. Smrt za njega
nije postojala. Pa ipak, ponekad je osjećao strašnu potrebu da viče i da cvili i da se
žali, želio je da glasno vrisne Džeraldu kako bi natjerao svog sina da bude van sebe
od straha. Džerald je instinktivno bio svjestan ovoga, pa je izbjegavao, da mu se
ne bi desilo bilo što slično. Ta gnusnost smrti ga je previše odbijala. Trebalo bi
brzo umrijeti, kao Rimljani; čovjek bi trebalo da bude gospodar svoje sudbine u
umiranju kao i u životu. Dobijao je grčeve od pomisli na očevo umiranje koje je
bilo slično umiranju Laokona u užasnom zagrljaju velike zmije. Velika zmija je
savladala oca i sin je uvučen u grozni zagrljaj smrti zajedno s njim. Uvijek se
opirao. Na neki čudan način, on je bio glavni stub moći njegovog oca.
Posljednji put kad je bolesni čovjek tražio da vidi Gudrunu imao je pepeljastu
boju smrti. Pa ipak, morao je vidjeti nekoga, morao je, u intervalima svjesnog
stanja, da uhvati vezu sa živim svijetom, kako ne bi bio prinuđen da prihvati svoje
stanje. Srećom, najveći dio vremena bio je omamljen i polumrtav. Provodio je
duge sate razmišljajući kao kroz maglu o prošlosti; kroz maglu je još jednom
proživljavao svoje stare doživljaje. Ali, bilo je trenutaka, sve do samog kraja, kad
je mogao da shvati što se s njim događa u sadašnjosti, da shvati smrt koja je u
njemu. To su bili trenuci kad bi prizivao pomoć izvana, bilo čiju. Jer shvatiti smrt
od koje je on umirao značilo bi smrt s onu stranu smrti, koja se nikad neće roditi.
Bilo bi to priznanje koje se nikad ne smije dati.
Gudruna je bila zapanjena njegovim izgledom, njegovim mrkim, gotovo
raspadnutim očima koje su još bile čvrste i neuništene.
236
 – Pa – rekao je oslabljenim glasom – kako se vi i Vinifred slažete?
– O, veoma dobro, zaista – odgovorila je Gudruna.
U razgovoru je dolazilo do malih mrtvih prekida, kao da su u svijest dozvane
ideje samo neuhvatljive slamke što plutaju po tamnom kaosu čovjekovog
umiranja.
– Atelje vam odgovara? – pitao je.
– Savršeno. Ne može biti ljepši i prikladniji – rekla je Gudruna.
Čekala je da vidi što će je još pitati.
– I mislite da Vinifred ima potrebne osobine za vajara? Bilo je neobično kako
su njegove riječi šuplje, besmislene. – Sigurna sam. Pravit će dobre stvari jednoga
dana.
– Onda njen život neće biti potpuno uzaludan, mislite? Gudruna je bila
prilično iznenađena.
– Naravno da neće – povika ona blago.
– To je dobro.
Gudruna je ponovo šutjela.
– Nalazite da je život prijatan, dobro je živjeti, je l’ te? – pitao je sa žalosnim
blijedim osmijehom koji je značio gotovo previše za Gudrunu.
– Da – smiješila se, povremeno je lagala – čini mi se da mi vrijeme sasvim
lijepo prolazi.
– To je dobro. Lijepa narav je veliko preimućstvo.
Gudruna se opet osmjehnula, premda je u duši osjećala gorčinu odbijanja. Da
li se mora tako umirati, nasilnim cijeđenjem života iz čovjeka dok se on sve
vrijeme osmjehuje i razgovara do samog kraja? Zar ne postoji neki drugi način?
Mora li se proći kroz sav taj užas pobjede nad smrću, kroz to likovanje integralne
volje koja ostaje nesalomiva do potpunog iščeznuća? Mora, drugog načina nema.
Beskrajno se divila prisebnosti i samokontroli čovjeka koji je umirao. Ali se
gnušala same smrti. Bilo joj je drago što se svakodnevni svijet držao dobro i što
ne mora da obraća pažnju na bilo što izvan njega.
– Ovdje se udobno osjećate? Nema ništa što bismo mogli za vas učiniti? Nema
ništa što vam se ne dopada u vašem položaju?
– Samo to što ste previše dobri prema meni – reče Gudruna.
– O, što se toga tiče, greška je do vas – reče on osjećajući blago ushićenje što
je održao svoj mali govor. Još je on jak i živ. Ali mučni žmarci smrti počeli su da
struje po njegovom tijelu u znak odgovora.
Gudruna se vratila natrag, Vinifredi. Guvernanta je već bila otišla, Gudruna se
dosta zadržavala u Šortlandzu, a došao je i jedan učitelj da se stara o Vinifredinom
obrazovanju. Ali on nije živio u kući, bio je vezan za srednju školu.
Jednoga dana Gudruna je trebalo da putuje kolima u grad sa Vinifred,
Džeraldom i Birkinom. Dan je bio tmuran, kišan. Vinifred i Gudruna su bile
spremne i čekale su pored vrata. Vinifred je bila veoma povučena, ali Gudruna to
nije zapazila. Iznenada djevojčica zapita nemarnim glasom:

237
 – Što mislite hoće li moj otac umrijeti, gospođice Brengven?
Gudruna se trže.
– Ne znam – odgovorila je.
– Zaista ne znate?
– Niko ne zna sigurno. Naravno, možda će umrijeti.
Djevojčica je razmišljala nekoliko trenutaka, a onda zapita:
– Ali, da li vi mislite da će umrijeti?
Pitanje je postavljeno na način kako se postavljaju pitanja iz geografije ili
fizike, uporno, kao da hoće da iznudi dopuštenje odrasle osobe. Na ljubopitljivom
licu pojavio se izraz blagog likovanja, u kome je bilo nečeg demonskog.
– Mislim li da li će on umrijeti? – ponovila je Gudruna. – Da, mislim.
Vinifredine velike oči su ukočeno zurile u nju, nije se micala.
– Veoma je bolestan – rekla je Gudruna.
Mali osmijeh se pojavi na Vinifredinom licu, nježan i skeptičan.
– Ja ne vjerujem da će – tvrdila je djevojčica podrugljivo i otišla na put.
Gudruna je posmatrala usamljenu djevojčicu i srce joj se sledi. Vinifred se igrala
sa malim potočićem od kišnice, odsutno, kao da ništa nije rečeno.
– Napravila sam pravu branu – rekla je iz vlažne udaljenosti.
Džerald je došao na vrata iz stražnjeg hola.
– Ne smeta što neće da vjeruje – rekao je.
Gudruna ga je pogledala. Oči su im se srele: i razmijenili su gorko
razumijevanje.
– Ne smeta ni najmanje – rekla je Gudruna.
Opet ju je pogledao i u njegovim očima se pojavi treperavi plamičak.
– Najbolje je igrati dok Rim gori, pošto svakako mora da gori, zar ne?
Bila je prilično iznenađena. Ali, pribravši se, rekla je:
– O, bolje je igrati nego cviljeti, u svakom slučaju.
– I ja mislim.
I Oboje je osjetilo potajnu želju da popušite, da sve bace u vodu i da utonu u
puku opuštenost, brutalnu i razuzdanu. Neobična crna strast pokulja kroz
Gudrunin krvotok. Osjećala se snažnom. Osjećala je da su joj ruke tako jake da bi
njima mogla rastegnuti svijet. Sjetila se rimskih prepuštanja orgijama i srce joj se
ispuni vatrom. Znala je da i ona sama to želi, ili nešto, nešto ravno tome. O, kad
bi se ono što je bilo nepoznato i potisnuto duboko u njoj jednom oslobodilo, kakve
bi to orgije bile, prijatne i prepune zadovoljstava. Ona je to željela, podrhtavala je
zbog blizine muškarca koji je stajao tik iza nje naslućujući i kod njega isti crni
razvrat koji se pokrenuo u njoj. Htjela je da se zajedno s njim preda toj nepriznatoj
pomami, tim orgijama punim razvrata i onog neizrecivog. Za trenutak je bila
potpuno uronjena u veoma jasnu predstavu tog orgijanja koju je vidjela savršeno
jasno u svojoj realnoj konačnosti. Onda je potpuno isključi, rekavši:
– Mogli bismo i mi poći do vratareve kućice, Vinifred je tamo otišla. Tamo
možemo sjesti u kola.
238
 – Mogli bismo– rekao je prilazeći joj.
Zatekli su Vinifred u kućici kako se divi nakotu čistokrvne štenadi. Djevojčica
je podigla oči, koje su u tom trenu bile zasjenjene prilično ružnim zaslijepljenim
izrazom. Nije htjela da ih vidi.
– Gledajte – povika ona. – Tri nova šteneta. Maršal kaže da ovo izgleda
savršeno. Zar nije slatko? Ali nije tako slatko kao njegova mati. Okrenula se da
pomiluje finu bijelu kučku bul-terijer rase koja je stajala pored nje prilično
uznemireno.
– Draga moja ledi Krič – reče – vi ste lijepi kao anđeo na zemlji. Anđele,
anđele, zar ne mislite da je dovoljno dobra i lijepa da ide u nebo, Gudruno? Oni
će biti na nebu, zar ne? I naročito moja premila ledi Krič. Gospođo Maršal,
slušajte!
– Molim, gospođice Vinifred – reče žena pojavljujući se na vratima.
– O, kao boga vas molim, zovite ovo štene ledi Vinifred, ako bude savršena,
molim vas. Molim vas recite Maršalu da je zove ledi Vinifred.
– Reći ću mu, ali, žao mi je, to je muško štene, gospođice Vinifred.
– O, ne! – Čuo se motor automobila. – Eto Ruperta! – povika djevojčica i otrča
na kapiju.
Birkin se sa svojim kolima zaustavio pred čuvarevom kućicom.
– Spremni smo! – povika Vinifred. – Želim da sjedim naprijed s vama,
Ruperte, mogu li?
– Bojim se da ćeš biti nemirna pa bi mogla ispasti – reče on.
– Neću. Zaista želim da sjedim naprijed do vas. Kad sjedim naprijed tako mi
je lijepo i toplo od motora.
Birkin joj je pomogao da se popne, zadovoljan što mu se ukazala prilika da
pošalje Džeralda da sjedi sa Gudrunom pozadi.
– Imaš li kakvih novosti, Ruperte – viknu Džerald dok su jurili vlažnom
stazom.
– Novosti? – viknu Birkin.
– Da – Džerald pogleda u Gudrunu, koja je sjedila pored njega, i reče smiješeći
se poluzatvorenim očima. – želim da znam da li da mu čestitam, ali ništa
pouzdano ne mogu da izvučem iz njega.
Gudruna jako porumenje.
– Da mu čestitaš na čemu? – pitala je.
– Bilo je govora o nekoj vjeridbi, on mi je bar tako rekao.
Rumen na Gudruninom licu dobi zagasitu boju.
– Misliš sa Ursulom? – rekla je izazovno.
– Da. Tako stvari stoje, zar ne?
– Mislim da nema nikakve vjeridbe – reče Gudruna hladno.
– Je li tako? Još nema ništa novo, Ruperte? – doviknuo je on.
– Ne znam na što misliš, na ženidbu? Nema.
– Kako to? – doviknu Gudruna.
239
 Birkin se brzo obazrije. Iz očiju mu je izbijala razdraženost.
– Zašto? – odgovorio je. – što ti, Gudruna, misliš o tome?
– O – reče ona, riješena da hitne svoju kamenicu u vir, kad su već počeli. – Ne
mislim da ona želi bilo kakvu vjeridbu. Prirodno, ona je ptica koja više voli grm.
– Gudrunin glas je bio jasan i zvonak poput gonga. Podsjetio je Birkina na glas
njenog oca, tako jak i sonoran.
– A ja – reče Birkin sa šaljivim, ali i odlučnim izrazom na licu – ja želim
obavezujući ugovor i nisam posebno zagrijan za ljubav, naročito za slobodnu
ljubav.
Njima oboma je ovo bilo pomalo smiješno, čemu ova javna ispovijest? Džerald
je bio, činilo se, u maloj nedoumici.
– Ljubav za tebe nije dovoljno dobra? – doviknu.
– Nije – urlao je Birkin.
– Ha, to ja zovem pretjeranom finoćom – reče Džerald i kola projuriše kroz
blato.
– Što se desilo, stvarno? – reče Džerald okrećući se prema Gudruni.
Ova vrsta intimnosti razdraživala je Gudrunu gotovo kao uvreda. Činilo joj se
da je Džerald namjerno vrijeđa i da zadire u privatni život svih njih.
– O čemu govoriš? – rekla je svojim visokim odbojnim glasom. – Ne pitaj
mene. Ja ne znam ništa o konačnom braku, uvjeravam vaš: ili bilo kakvom.
– Samo o onom običnom bez garancije – odgovori Džerald. – Upravo tako, i
sa mnom je isto. Nisam nikakav stručnjak za brak, ni za stepene konačnosti.
Izgleda da su to Rupertove previše glasne bube.
– Upravo! Ali to je njegov problem. Umjesto da traži ženu od krvi i mesa, on
hoće da ispuni neke svoje ideje, što, kad se prevede u stvarnu praksu, nije dovoljno
dobro.
– O, ne. Najbolje je nasrnuti na ono što je žensko u ženi kao bik na kapiju. –
činilo se da je u njemu zatreperila neka svjetlost. – Mislite da je ljubav neka vrsta
ulaznice, je l' te – pitao je.
– Naravno, dok traje; samo ne može se insistirati na permanentnosti – čuo se
Gudrunin glas koji se probijao kroz buku motora.
– U braku ili van braka, konačnom ili bilo kakvom, ili tek tako, uzmi ljubav
takvom kakva je.
– Kako ti se sviđa, ili kako ti se ne sviđa – odgovori ona. – Brak je društvena
institucija, mislim, i nema nikakve veze sa ljubavlju.
Njegove su oči treperile na njoj sve vrijeme. Osjećala se kao da je on ljubi
slobodno i zlonamjerno. Od toga joj se lice zažarilo, ali joj je srce ostalo savršeno
čvrsto i nepokolebljivo.
– Misliš da je Rupert malo pošandrcao? – pitao je Džerald.
Njene su oči dale potvrdan signal.

240
 – U pogledu žena, da – rekla je. – Mislim. Postoji takva stvar kao što je ljubav
između dvoje ljudi u toku cijelog njihovog života. Ali, brak je ni tamo ni amo, čak
i u takvim slučajevima. Ako se vole, to je dobro i lijepo. Ako ne, čemu dizati dreku?
– Da – reče Džerald. – I ja tako gledam na tu stvar. Ali što ćemo sa Rupertom?
– Ne mogu da proniknem, ali ni on, niti bilo ko. Čini se da on misli da, ako se
oženiš, možeš, kroz brak, ući u deveto nebo, ili nešto slično, sve veoma nejasno i
neodređeno.
– Veoma. Osim toga, kome je do devetog neba? U samoj stvari, Rupert čezne
za sigurnošću, da se priveže za jarbol.
– Upravo. Čini mi se da se on i tu vara – reče Gudruna. Ima više izgleda da će
ljubavnica biti vjernija od vjenčane žene, zbog toga što je ljubavnica svoj
gospodar. No, on kaže da vjeruje da muž i žena mogu da stignu dalje od bilo koja
dva bića, ali gdje, to se ne zna. Oni se mogu poznavati, nebeski i pakleno, naročito
pakleno, tako savršeno da mogu da idu s onu stranu neba i pakla, u, tu se ova
konstrukcija lomi, u nigdinu.
– U raj, on kaže – smijao se Džerald.
Gudruna sleže ramenima. – Je m’en fiche77 za tvoj raj! – reče ona.
– Pošto nisi muslimanka – reče Džerald. Birkin je sjedio nepomično na
prednjem sjedištu i upravljao kolima, potpuno isključen iz njihovog razgovora. A
Gudruna, koja je sjedila iza njega, osjećala je neku vrstu ironičnog zadovoljstva
zbog toga što ga je tako razgolitila.
– On kaže – dodala je sa ironičnom grimasom – da možeš naći vječnu
ravnotežu u braku ako prihvatiš uzajamni sklad, a ipak ostaneš odvojen i ne
pokušavaš da se stopiš.
– Ne privlači me to – reče Džerald.
– To i jest ono – reče Gudruna.
– Ja vjerujem u ljubav, istinsko davanje sebe, ako si sposoban za to – reče
Džerald.
– I ja – reče ona.
– A isto tako i Rupert, mada vječno galami.
– Ne – reče Gudruna. – On neće dati sebe drugoj osobi. Njemu se ne može
vjerovati. U tome je nevolja, mislim.
– A ipak želi brak! Marriage, et puis?78
– Le paradis79 – rugala se Gudruna.
Upravljajući kolima, Birkin je osjetio kako mu se žmarci penju uz kičmu, kao
da mu je prijetila opasnost zatiljku. Ali ravnodušno je slegao ramenima. Počela je
kiša. Najzad neka promjena. Zaustavio je kola i navukao krov.

77
Je m’en fiche (francuski) – briga me.
78
Marriage et puis (francuski) – brak a onda.
79
Le paradis (francuski) – raj.
241
 GLAVA DVADESET DRUGA
ŽENA ŽENI
Došli su u grad i ostavili Džeralda na željezničkoj stanici. Gudrun i Vinifred
trebalo je da dođu na čaj kod Birkina, koji je, također, očekivao i Ursulu. Međutim,
prva osoba koja se pojavila kod njega toga popodneva bila je Hermiona Rodis.
Birkin nije bio kod kuće, pa je ušla u dnevnu sobu i razgledala knjige i novine i
svirala na klaviru. Onda je stigla Ursula. Bila je neprijatno iznenađena, kad je
ugledala Hermionu, o kojoj ništa nije čula neko vrijeme.
– Iznenađena sam što vas vidim – rekla je.
– Da – rekla je Hermiona. – Bila sam u Eksu...
– O, u vezi sa vašim zdravljem?
– Da.
Dvije žene su se pogledale. Ursula nije voljela Hermionino dugo, ozbiljno,
oboreno lice. U njemu je bilo nečeg od neprosvijećene i blesave samodopadljivosti
konja. „Ona ima konjsko lice”, Ursula je zaključila u sebi. „Ona nosi konjske
kapke. Zaista se činilo da Hermiona ima lice poput mjeseca, ili novčića koji ima
samo „sliku”, ali ne i „pismo”. Ona je uvijek zurila u uzani, ali za nju potpuni svijet
pune svjesnosti. U mraku ona nije postojala. Kao i kod mjeseca, jedna njena
polovina je bila izgubljena za život. Njena ličnost se svodila na njenu svijest, ona
nije znala što znači spontano trčati ili kretati se, poput ribe u vodi, ili lasice po
travi. Ona uvijek mora znati.
Ali samo je Ursula patila zbog Hermionine jednostranosti. Samo je ona
osjećala Hermioninu hladnu prisutnost, koja ju je svodila na nulu. Hermiona, koja
je imala običaj da utone u teške i turobne misli i da ostane u njima sve dok ne bi
potpuno malaksala od napora da sve dokuči sviješću, istrošenog i onemoćalog
tijela, koje je pribiralo tako sporo i sa takvim naporom njene konačne i isprazne
zaključke; ona je imala običaj da nosi svoje zaključke kao dragulje koji su joj davali
svojstvo neosporne otmjenosti, stavljajući je u viši red među drugim ženama koje
je smatrala pukim ženkama. Bila je intelektualno sposobna da se spusti na ravan
žena kakva je bila Ursula koju je ona smatrala robinjom emocija. Jadna
Hermiona, to je bio njen jedini posjed, ta njena bolna izvjesnost, ona je bila njeno
jedino opravdanje. Bar tu mora biti sigurna, jer, što zna Bog, neka znaju i ljudi,
osjećala se dovoljno odbačenom i zakinutom na drugim stranama. U životu misli,
duha, ona je bila jedna od odabranih. I pretendirala je na univerzalnost. Ali,
duboko u njoj bjesnio je razorni cinizam. Nije vjerovala u svoje vlastite principe,
bili su lažni. Nije vjerovala u unutrašnji život, to je trik, varka, a ne stvarnost. Nije
vjerovala u duhovni svijet, to je puka afektacija. U krajnjoj liniji, vjerovala je u
parešu Mamona80, u plotsku ljubav i u đavola; to, u najmanju ruku, nisu bile lažne
stvari. Bila je svećenica bez vjere, bez ubjeđenja, bila je zadojena jednim izanđalim
vjerovanjem i osuđena na ritualno ponavljanje misterija koje za nju nisu imale

80
Mamon (arapski, grčki, latinski) – zlatno tele, personifikacija bogatstva.
242
božansko značenje. Unatoč tome, od njih se nije moglo pobjeći. Bila je list na
drvetu koje se suši. Što se, dakle, moglo činiti do boriti se za stare uvele istine,
umrijeti za staru izlizanu vjeru, biti sveta i neoskrnavljena svećenica obesvećenih
misterija. Stare, velike istine su nekad bile istinite. A ona je bila list na velikom
starom drvetu znanja koje je sad venulo. Staroj i posljednjoj istini, dakle, ona
mora ostati vjerna, premda su cinizam i poruga duboko pustili korijen u njenoj
duši.
– Veoma mi je drago što vas vidim – rekla je Ursuli svojim sporim glasom koji
je zvučao kao vradžbina. – Vi i Rupert ste se sasvim sprijateljili?
– O, da – reče Ursula. – Uvijek je tu negdje u pozadini.
Hermiona nije žurila sa odgovorom. Bila je savršeno svjesna razmetljivosti
druge žene, što joj je izgledalo zaista vulgarno.
– Stvarno? – rekla je polagano, savršeno ravnodušno. – A što mislite, hoćete
li se udati za njega?
Pitanje je bilo tako mirno i blago i ogoljeno i lišeno strasti da se Ursula
iznenadila, pa i bila osvojena. Dopadalo joj se to kao neko nevaljalstvo. Bilo je
neke divno ogoljene ironije u Hermiona.
– Pa – reče Ursula – on hoće, strašno mu je stalo, ali ja nisam sasvim sigurna.
Hermiona ju je gledala sporim, mirnim pogledom. Zapazila je ovaj novi izraz
razmetljivosti. Kako je zavidjela Ursuli na izvjesnoj nesvjesnoj pozitivnosti. Pa i
na njenoj priprostosti!
– Zašto niste sigurni? – pitala je svojim laganim raspjevanim glasom. Osjećala
se savršeno komotno, možda je bila i sretna zbog ovog razgovora. – Vi ga, zapravo,
ne volite?
Ursula je malo pocrvenjela zbog blage drskosti ovog pitanja. Pa ipak, zbog
nečeg nije mogla da ga uzme kao uvredu.
Hermiona je bila, činilo joj se, mimo i razborito iskrena. Na kraju krajeva,
velika je stvar moći biti razborit.
– On kaže da ne želi ljubav – odgovori ona.
– Nego što? – Hermiona je bila spora i monotona.
– Hoće, zapravo, da ga primim u bračnu zajednicu.
Hermiona je neko vrijeme ću tala posmatrajući Ursulu sporim, zamišljenim
pogledom.
– Stvarno? – rekla je naposljetku, bezizrazno. Onda živnu. – Vi ne želite
bračnu zajednicu?
– Ne, ne želim, stvarno ne. Ne želim da mu pružim onu vrstu poslušnosti na
kojoj on insistira. On od mene očekuje da se samoprijegorno predam, a ja se ne
osjećam sposobnom za to.
Opet je potrajala pauza prije nego je Hermiona progovorila.
– Ne, ako ne želite. – Ponovo je zavladao tajac. Hermiona je drhtala od
neobične želje. O, da je samo nju molio da mu bude poslušna, da bude njegova
robinja! Drhtala je od želje.

243
 – Znate, ja ne mogu...
– Ali, čemu, zapravo...
Obje su počele govoriti istovremeno i obje su zastale. Onda je Hermiona
preuzela riječ i nastavila nekako umorno:
– Čemu on želi da vas potčini?
– Kaže da traži od mene da ga prihvatim neemotivno i konačno; zapravo ne
znam na što misli. Kaže da želi da spari, fizički, demonski dio sebe, a ne ljudsko
biće. Znate, on danas kaže jednu stvar, a sutra drugu; uvijek proturječi sebi.
– I uvijek misli na sebe i na svoje vlastito nezadovoljstvo – rekla je Hermiona
polagano.
– Da – povika Ursula. – Kao da niko drugi ne postoji osim njega. To čini stvari
nemoguće kompliciranim.
Ali odmah je počela da se povlači.
– Sam bog zna što u njemu insistira da prihvatim, – nastavila je. – Hoće da
ga prihvatim kao, kao nešto apsolutno. Ali, čini se da on ne želi da da bilo što
zauzvrat. On ne želi istinsku toplu intimnost, on to odbacuje. On mi ne da,
zapravo, da mislim, ni da osjećam, on mrzi osjećanja.
Nastupio je dug prekid, gorak za Hermionu. O, kad bi samo od nje to
zahtijevao! Nju je on uvukao u misao, uvukao je u labirinte znanja, a onda je zbog
toga proklinjao.
– Hoće da utopim sebe – nastavila je Ursula – da se odreknem svog vlastitog
bića.
– Zašto se onda ne oženi odaliskom? – rekla je Hermiona svojim blagim
pjevajućim glasom. – Ako je to ono što želi. – Njeno dugo lice je izgledalo jetko i
blaženo u isto vrijeme.
– Da – reče Ursula, neodređeno. Na kraju, ono što je najgore, on nije htio
odalisku, nije htio robinju. Hermiona bi pristala da bude njegova robinja, u njoj
je tinjala užasna želja da padne ničice pred čovjekom, pred čovjekom koji bi je
obožavao, ali i prihvatio kao vrhovno biće. On nije htio odalisku. Htio je ženu koja
bi uzela nešto od njega, koja bi mu se toliko predala da bi mogla od njega uzeti
njegovu potonju stvarnost, potonje činjenice, potonje fizičke činjenice, fizičke i
nepodnošljive.
A kad bi pristala na to, da li bi joj on odao priznanje? Da li bi mogao da joj oda
priznanje za sve, ili bi se jednostavno poslužio njome kao instrumentom radi svog
sopstvenog privatnog zadovoljstva, ne prihvatajući je? To je ono što su i drugi
radili. Htjeli su svoju vlastitu predstavu, i ne bi je priznali, pretvarali su sve što je
ona predstavljala u ništavilo. Isto kao što je i Hermiona sad samu sebe izdala kao
žena. Hermiona je bila kao muškarac, ona je vjerovala samo u muške stvari. Ona
je izdala ženu u sebi. A Birkin, da li bi je on priznao, ili bi je porekao?
– Da – rekla je Hermiona pošto su i jedna i druga izronile iz svojih misli – to
bi bila greška, mislim da bi to bila greška.
– Da se udam za njega? – pitala je Ursula.

244
 – Da – rekla je Hermiona polagano. – Mislim da je vama potreban čovjek
vojničkog kova, jake volje. – Hermiona ispruži ruku i stisnu je sa rapsodskim
zanosom. – Trebalo bi da dobijete čovjeka kakvi su bili stari heroji; treba da stojite
iza njega dok on odlazi u rat; vi treba da vidite njegovu snagu, da čujete njegov
poklič... Vama je potreban fizički snažan muškarac i muževan u svojoj volji, a ne
preosjetljivi nervčik... – ovdje je došlo do prekida, kao da je Pitija izrekla svoje
proročanstvo, a onda je nastavila glasom umornog rapsoda. – A, znate, Rupert
nije takav. On je krhkog zdravlja i tijela, njemu je potrebna veoma brižna njega.
Osim toga, taj je tako nestalan i nesiguran u sebe da je potreban najviši stepen
strpljenja i razumijevanja da bi mu se moglo pomoći. I nemojte uobražavati da ste
strpljivi. Morali biste biti spremni da patite, da užasno patite. Ne mogu vam kazati
koliko bi patnje bilo neophodno da biste ga učinili sretnim. On živi intenzivnim
duhovnim životom, ponekad previše divotnim. Ali onda dolaze reakcije. Ne mogu
vam reći kroz kakve patnje sam prošla s njim. Dugo smo bili zajedno, ja ga zaista
poznajem, zaista znam što je on. I osjećam da to moram reći, osjećam da bi bilo
savršeno pogubno po vas da se udate za njega, po vas čak i više nego po njega. –
Hermiona utonu u gorke misli. – Tako je nesiguran, zamori se pa onda nastupa
reakcija. Ne mogu vam kazati kakve su njegove reakcije. Ne mogu vam kazati koje
su to patnje. Ono što jednog dana okiva u zvijezde, drugoga gnjevno baca pod
noge. On je nesposoban za istrajnost i za vjernost; te njegove grozne reakcije sve
upropaste. Uvijek te nagle promjene iz dobrog raspoloženja u loše, a ništa nema
pogubnije od toga, ništa...
– Da – reče Ursula skromno – mora da ste strašno patili.
Neka vanzemaljska svjetlost ozari Hermionino lice. Stisnula je šaku kao u
zanosu.
– Morate biti voljni da patite za njega iz sata u sat, iz dana u dan, ako želite da
ostane vjeran bilo čemu.
– A ja ne želim da patim iz časa u čas, iz dana u dan – povika Ursula. – Ne
želim. Ja bih se stidjela. Mislim da je ponižavajuće ne biti sretan.
Hermiona ju je dugo gledala.
– Zaista? – rekla je najzad. Ovaj je iskaz, činilo joj se, najjasnije označio razliku
između nje i Ursule. Jer za Hermionu je patnja bila najviši stepen stvarnosti, pa
neka bude što će biti. Pa ipak, i ona je na neki svoj način vjerovala u sreću.
– Da – rekla je – trebalo bi biti sretan. – Ali to je bila stvar volje. – Da –
nastavila je Hermiona, ovoga puta rasijano. – Sve što mogu da kažem jeste da bi
bilo kobno, u najmanju ruku kobno, udati se na brzinu. Zar ne možete biti skupa
i bez braka? Zar ne možete otići i živjeti negdje bez bračnog jarma? Zaista osjećam
da bi brak bio koban za vas oboje. Po vas možda kobniji nego po njega, a mislim i
da njegovo zdravstveno stanje...
– Naravno – reče Ursula. – Ja ne marim za brak, meni brak zaista nije
potreban; on je taj koji to želi.

245
 – Trenutno, to je njegova ideja – rekla je Hermiona sa umornom konačnošću
i svojevrsnom si jeunesse savait81 nepogrešivošću.
Nastupila je pauza. A onda se Ursula upustila u neobičan izazov.
– Vi mislite da sam ja prostonajprosto fizičko žensko, zar ne?
– Ne, nipošto – rekla je Hermiona. Bože sačuvaj. Ali mislim da ste vitalni i
mladi; nisu u pitanju godine, pa ni iskustvo, riječ je, da tako kažem, o rasi. Rupert
je rasno star, on potiče od neke stare rase, a vi mi izgledate tako mladi, vi potičete
od mlade, neiskusne rase.
– Stvarno? – reče Ursula. – Ali, ja mislim da je on užasno mlad u nekim
stvarima.
– Da; možda djetinjast u mnogo kojem pogledu. Unatoč tome...
Obje su zašutjele. Ursula je bila duboko ozlojeđena i pomalo bespomoćna. „To
nije istina”, reče u sebi, tiho se obraćajući u mislima suparnici. „To nije istina. Vi
ste ona koja čezne za fizički jakim muškarcem, za siledžijom, a ne ja. Vi želite
neosjetljivog čovjeka, a ne ja. Vi ne znate ništa o Rupertu, zaista ništa, usprkos
godinama koje ste provodili s njim. Vi mu ne nudite plotsku ljubav, vi mu nudite
idealnu ljubav, zbog toga on bježi od vas. Vi ne znate. Vi znate samo mrtve stvari.
Svaka bi sudopera nešto znala o njemu, a vi ne znate. Što je vaše znanje do puko
mrtvo razumijevanje koje ne znači ništa. Vi ste tako lažni, tako neistiniti, kako vi
možete išta znati? Čemu vaše torokanje o ljubavi? Vi, neistinita prikazo žene!
Kako možete znati išta kad ne vjerujete? Vi ne vjerujete u sebe ni u svoju
ženstvenost, pa čemu onda vaša uobražena plitka mudrost?”
Dvije žene su sjedile u tišini ispunjenoj mržnjom. Hermiona je bila uvrijeđena
zato što su sve njene dobre namjere da joj pomogne kod druge žene izazvale
prostačku mržnju. Uostalom, Ursula i nije mogla da shvati, nikad neće moći da
shvati, nikad i neće biti ništa do obična ljubomorna i nepametna ženka sa dosta
jakih ženskih osjećanja, ženske privlačnosti i poprilično ženskog poimanja stvari,
ali bez uma. Hermiona je davno došla do zaključka da kod nje nema pameti, nema
nikakve koristi apelirati na razum, jedino što joj ostaje jeste da ignorira neznalice.
A što se Ruperta tiče, sad ga je zanijela jaka ženka, zdrava, sebična žena, to je
njegov trenutni hir, ništa više. Sve se svodi na blesave vehementne oscilacije,
naprijed-natrag, ali one će postati previše silovite i rastrgnut će njegov integritet,
on će se razbiti i umrijeti. Nema mu spasa. Silovita i kaotična kolebanja između
životinjskih nagona i duhovne istine nastavit će se u njemu sve dok ga ne rastrgnu
i ne unište. Ne vrijedi, i on je bez jedinstva, bez cjelovitosti, bez uma u pravom
značenju; nedovoljno je čovjek da se zgusne i stvrdne u sudbinu jedne žene.
Ostale su u sobi sve dok ih Birkin nije zatekao kako zajedno ćute. Odmah je
osjetio napetost u zraku, nešto radikalno i nesavladljivo i ugrize se za usnu. Ali
odlučio se da blefira.
– Zdravo, Hermiona, vratila si se? Kako se osjećaš?
– O, bolje. Kako si ti, ne izgledaš dobro.

81
Si jeunesse savait (francuski) – kad bi mladost znala...
246
 – O, vjerujem da će Gudruna i Vini Krič svratiti na čaj. Bar su rekle da hoće.
Imat ćemo čajanku. Kojim si vozom ti, Ursula, došla?
Bilo je prilično neugodno gledati ga kako pokušava da stiša obje žene
istovremeno. Obje su ga gledale, Hermiona sa dubokom ozlojeđenošću i
sažaljenjem prema njemu, Ursula veoma nestrpljivo. Bio je nervozan i prividno
dobrog raspoloženja, spreman da ćaska o uobičajenim opštim mjestima. Ursula
je bila zapanjena i ogorčena načinom na koji je on ćaskao, bio je u tome vješt kao
i svaki debeljko na ovome svijetu. Potpuno se ukočila, odlučila je da ne odgovori.
Sve je to bilo tako namješteno i ponižavajuće. A ni Gudrune još nije bilo.
– Mislim da ću u Firenci provesti zimu – rekla je Hermiona naposljetku.
– Je li? – odgovori on. – Ali tamo je tako hladno.
– Da, ali ću ja odsjesti kod Palestre. Sasvim je udobno.
– što te vuče u Firencu?
– Ne znam – rekla je Hermiona polako. Onda ga je odmjerila sporim, teškim
pogledom. Barnz otvara svoju školu za studije estetike, a Olandeze će organizirati
nekoliko razgovora o talijanskoj nacionalnoj politici...
– I jedno i drugo luk i voda – reče on.
– Ne mislim tako – rekla je Hermiona.
– Što ti se tu toliko sviđa?
– Sviđa mi se i jedno i drugo. Barnz obavlja pionirski posao. Osim toga, mene
Italija zanima, zanima me buđenje njene nacionalne svijesti.
– Bolje bi bilo da se u njoj probudi nešto drugo – reče Birkin – tim prije što se
tu radi samo o nekoj vrsti komercijalno-trgovačke svijesti. Mrzim Italiju i njenu
nacionalnu euforiju. A što se Barnza tiče, mislim da je on amater.
Hermiona je ćutala nekoliko trenutaka, neprijateljski raspoložena. Pa ipak,
povratila je Birkina u svoj svijet! Kako je suptilan njen utjecaj, činilo se da će brzo
skrenuti njegovu razdražljivu privlačnost u svom smjeru. On je bio njeno
stvorenje.
– Ne – rekla je – griješiš. – Onda je obuzela napetost, zabacila je glavu kao
proročica u zanosu proročanstava i nastavila u maniru rapsoda: – Il Sandro mi
scrive che ha accolto il pui grande entusiasmo, tutti i giovani, e janiciulle e
ragazzi, sono tutti82 – nastavila je na talijanskom, kao da se, kad misli o
Talijanima, i njene misli formiraju na talijanskom.
Slušao je njenu rapsodiju sa primjesom bljutavosti, a onda reče:
– Usprkos svemu tome, meni se to ne sviđa. Njihov nacionalizam je puki
industrijalizam, to i još nešto plitke ljubomore, koju prezirem iz dna duše.
– Mislim da griješiš, mislim da griješiš – rekla je Hermiona. – Meni izgleda
spontana i lijepa modema talijanska strast, jer to je strast za Italiju. L’Italia...
– Poznajete li Italiju dobro? – pitala je Ursula Hermionu. A Hermiona je
mrzila kad je netko na taj način prekine. Ipak je blago odgovorila:

82
Il Sandro mi scrive... (talijanski) – Sandro mi piše da je naišao na najveće oduševljenje, sva omladina,
mladići i djevojke, svi su...
247
 – Da, prilično dobro. Provela sam nekoliko godina kao djevojčica u Italiji, s
majkom. Majka mi je umrla u Firenci.
– O!
Nastupila je pauza, bolna za Ursulu i za Birkina. Hermiona je, međutim, bila
odsutna i mirna. Birkin je bio blijed, oči su mu bile zažarene kao u groznici, bio je
previše razdražen. Kako je Ursula patila u ovoj atmosferi čeličnih volja! Imala je
utisak da joj se oko glave istežu željezni obručevi.
Birkin je pozvonio da unesu čaj. Više nisu mogli čekati Gudrunu. Kad su se
vrata otvorila, ušao je mačak.
– Micio! Micio! – zvala ga je Hermiona svojim sporim odlučnim pjevnim
glasom. Mladi mačor se okrenuo da je pogleda, a onda se polaganim i svečanim
korakom uputi prema njoj.
– Vieni, vieni qua83 – govorila je Hermiona svojim čudnim umilnim glasom
zaštitnice, kao da je ona uvijek starija, vrhovna majka. – Vieni dire Buon' Giorno
alla zia. Mi ricorde, mi ricorde, bene, non è vero, piccolo? È vero che mi ricordi?
È vero?84 – i polako ga je pomilovala po glavi, polako i sa ironičnom
ravnodušnošću.
– Razumije li talijanski? – reče Ursula, koja nije znala ni riječi.
– Da – rekla je Hermiona najzad. – Njegova je majka bila Talijanka. Rodio se
u mojoj kanti za otpatke u Firenci, na Rupertov rođendan ujutro. On je bio njegov
rođendanski poklon.
Serviran je čaj. Birkin je služio. Neobično je kako je postojala nepovrediva
intimnost između njega i Hermione. Ursula se osjećala kao stranac među njima.
I same šalje i staro srebro bili su spona između Hermione i Birkina. Sve je to, činilo
joj se, pripadalo jednom starom, prohujalom svijetu koji su njih dvoje zajedno
naseljavali i u kojem je Ursula bila strankinja. Ona je bila gotovo skorojević u
njihovoj staroj kulturnoj sredini. Njene konvencije nisu bile njihove konvencije,
njihova mjerila nisu bila i njena. Ali njihova su vladala, imala su biljeg
posvećenosti i patinu starine. On i ona zajedno, Hermiona i Birkin, pripadali su
istoj staroj tradiciji, istoj uveloj kulturi koja sve umrtvljuje. A ona, Ursula, bila je
uljez. Tako se uvijek osjećala u njihovom prisustvu.
Hermiona je nasula malo skorupa u tanjurić. Lakoća i njena sloboda
ponašanja u Birkinovoj kući prosto su izluđivali i obeshrabrivali Ursulu. Bilo je u
tome nečeg kobnog, kao da je suđeno da tako bude. Hermiona je podigla mačka i
stavila skorup pred njega. On je postavio šape na ivicu stola i sagnuo svoju
gracioznu mladu glavu da loče.
– Sicuro che capisce italiano – pjevala je Hermiona – non l’avrà dimenticato,
la lingua delta Mamma?85

83
Vieni, vieni qua (talijanski) – Dođi, dođi ovamo.
84
Vieni, dire... (talijanski) – Dođi, reci teti dobar dan. Sjećaš me se, dobro me se sjećaš, zar ne, malecki? Je
l’ da me se sjećaš? Je li?
85
Sicuro che capise... (talijanski) – Sigurno razumije talijanski. Nije zaboravio materinji jezik.
248
 Podigla je mačorovu glavu dugim, sporim bijelim prstima, nije mu dala da
pije, držala ga je u svojoj vlasti. Uvijek ista priča, uživanje u vlasti nad nekim,
pogotovu ako je taj neko još i muškarac. Mačak je trepnuo i sa muškom
mrzovoljom na licu počeo da se oblizuje. Hermiona se nasmijala na svoj kratki
grleni način.
– Ecco il bravo ragazzo! Com’e superbo, questo!86
Predstavljala je živu sliku, onako mirna i čudna, sa mačorom. Bilo je u njoj
nečeg statički impresivnog, bila je, zapravo, umjetnik u društvenom ophođenju.
Mačak je odbio da je pogleda, ravnodušno je izbjegavao njene prste i ponovo
počeo da pije, sa nosom zamočenim u skorup, savršeno uravnotežen, mimo je
lokao.
– Nije dobro što ga učiš da jede sa stola – reče Birkin.
– Imaš pravo – Hermiona se odmah složila.
A onda, gledajući mačka, ponovo se vratila svom poznatom podrugljivom i
šaljivom pjevnom tonu:
– Ti imparano fare brutte cose, brutte cose...87
Podigla je polagano mačorovu bijelu bradu na kažiprst. Mladi se mačak
obazrije oko sebe sa izrazom vrhunske strpljivosti, trudeći se da ne vidi ništa, a
onda je povukao bradu i počeo da se umiva šapom. Hermiona se grleno smijala,
zadovoljna.
– Bel giovanetto88 – rekla je.
Mačak se ponovo sagnuo i stavio svoju meku bijelu šapu na rub tanjurića.
Hermiona ga spusti sa gracioznom sporošću. Ova otmjena brižljivost pokreta je
podsjetila Ursulu na Gudrunu.
– No! Non è permesso di mettere il zampino nel tondinetto. Non piace il
babbo. Un signor gatto cosi selvatico!89
Zadržala je pust na meko postavljenim mačjim šapama, a u glasu joj se osjećao
isti onaj ćudljivi i podrugljivi ton ukora.
Ursula je bila potpuno izbačena iz sedla. Htjela je otići. Svega joj je već bilo
dosta. Hermiona se učvrstila za vječna vremena, a ona je bila tako efemerna,
zapravo još nije ni stigla.
– Idem – rekla je iznenada.
Birkin je pogledao gotovo uplašeno, on se plašio njenog gnjeva.
– čemu tolika žurba? – rekao je.
– Ima razloga – odgovorila je. – Idem. – A onda, okrećući se prema Hermioni,
prije nego je bilo vremena da se kaže bilo što, ispružila je ruku i rekla – Zbogom.

86
Ecco il bravo... (talijanski) – Eto kako je dobar dečko, zar nije sjajan?
87
Ti imparano fare... (talijanski) – Uče te da radiš ružne stvari, ružne stvari.
88
Bel giovanetto (talijanski) – Lijepi dečko!
89
No! Non e permesso... (talijanski) – Ne, nije dozvoljeno stavljati šapu na tanjurić. Tata to ne voli. Jedan
gospodin mačak je tako divlji.
249
 – Zbogom pjevala je Hermiona zadržavajući njenu ruku u svojoj. – Morate li
stvarno da idete sada?
– Da, mislim da treba da idem – rekla je Ursula. Lice joj je bilo ozbiljno i
okrenuto u stranu od Hermione.
– Mislite da ćete...
Ali Ursula je već bila oslobodila ruku. Okrenula se Birkinu sa jednim brzim,
gotovo podsmješljivim – Zbogom – i već je bila na vratima; otvorila ih je prije
nego je on uspio da dođe do njih.
Kad je izašla iz kuće, trčala je, gnjevna i uzbuđena, čudno je to, taj nerazumljivi
gnjev i bijes koje je Hermiona u njoj pobuđivala samim svojim prisustvom. Ursula
je znala da se odala pred njom, znala je da je ispala gruba i neotesana. Ali nije
marila. Trčala je uz cestu, kako se ne bi vratila natrag da im se u lice naruga i
nasmije. Jer, uvrijedili su je i ponizili.

250
 GLAVA DVADESET TREĆA
IZLET
Sljedećeg dana Birkin je potražio Ursulu. Toga je dana nastava držana samo
prije podne. Pojavio se pod kraj radnog dana i zamolio je da odu negdje kolima na
izlet. Pristala je. Ali je njeno lice bilo zatvoreno i tuđe pa se led počeo hvatati oko
njegovog srca.
Popodne je bilo lijepo, prošarano izmaglicama. On je upravljao kolima, a ona
je sjedila do njega. Ali je njeno lice i sad bilo zatvoreno za njega i potpuno bez
života. Uvijek mu se ledilo oko srca kad bi se kao danas poput zida ispriječila pred
njim.
Život mu je izgledao tako osiromašen da gotovo više nije mario ni za što. Bilo
je trenutaka kad mu se činilo da ga savršeno ne zanima da li Ursula i Hermiona
postoje ili ne postoje. Čemu sekiracija? Zašto se boriti za smislen, zadovoljavajući
život? Zašto se ne prepustiti životnoj matici da nas nosi kroz niz slučajnosti kakve
se susreću u pikarskom romanu? Zašto ne? Zašto trljati glavu međuljudskim
odnosima? Zašto ih uzimati ozbiljno, pa bilo da se radi o muškarcima ili ženama?
Zašto zasnivati ozbiljne i čvrste veze? Zašto ne biti opušten, zašto ne plutati niz
maticu, zašto svemu ne odrediti cijenu po zasluzi?
Ipak, bio je proklet i osuđen da uloži sve napore u ozbiljan način života.
– Pogledaj – rekao je – što sam kupio. – Kola su jurila širokim bijelim putem
između jesenjeg drveća.
Dao joj je nešto zavijeno u papir. Uzela je i otvorila smotuljak.
– Divni su – povika.
Razgledala je poklon.
– Savršeni su – ponovo je viknula. – Ali, zašto mi ih poklanjaš? – pitala je
uvrijeđeno.
Njegovo je lice razdraženo podrhtavalo. Slegao je ramenima.
– Želio sam – rekao je hladno.
– Ali zašto? Zašto bi?
– Zahtijeva li se od mene da navedem razloge? – pitao je.
Zavladala je tišina, u kojoj je ona razgledala prstenje koje je bilo zavijeno u
papir.
– Mislim da su lijepi – rekla je. – Naročito ovaj. Ovaj je divani.
Imao je kamen od opala, vatrenocrven, okružen sićušnim rubinima.
– Taj ti se najviše dopada? – pitao je.
– Da.
– Ja volim safire – rekao je.
– Ovaj?
Imao je oblik ruže, divan safir sa briljantima.

251
 – Da – rekla je – lijep je. – Okrenula ga je prema svjetlu. – Da, možda on i jest
najbolji.
– Plavi... – rekao je.
– Da, čudesan je.
Naglo je zaobišao zaprežna kola. Automobil se zanese prema jarku. Bio je
nemaran, ali spretan vozač. Ali Ursula se uplašila. U njemu je uvijek bilo nečeg
neodgovornog, zastrašujućeg. Odjednom joj je palo na pamet da bi je on mogao
ubiti u nekoj groznoj automobilskoj nesreći, na primjer. Skamenila se za trenutak.
– Prilično riskantno voziš, zar ne? – pitala ga je.
– Ništa opasno – rekao je. A onda, poslije pauze – Zar ti se žuti prsten nimalo
ne dopada? – Bio je to četvrtast topaz u čeličnom okviru fine izrade.
– Da, sviđa mi se – rekla je. – Ali, zašto si kupio ovo prstenje?
– Htio sam ih imati. Kupio sam ih iz druge ruke.
– Za sebe?
– Ne. Na mojim rukama prstenje loše stoji.
– Zašto si ih onda kupio?
– Da ti ih dam.
– Ali, zašto? Mislim da treba da ih daš Hermioni. Ti njoj pripadaš.
Nije odgovorio. Ostala je sa draguljima stisnutim u šaci. Htjela je vidjeti kako
joj stoje na rukama, ali ju je nešto sprečavalo, štaviše, bojala se da su joj ruke
prevelike, strašno se bojala da ih neće moći staviti na prstenjak, nego samo na
mali prst. Vozili su se u tišini opustjelih drumova.
Vožnja automobilom ju je uzbuđivala, bila je potpuno zaboravila na sebe.
– Gdje smo? – pitala je iznenada.
– Nedaleko od Vorksopa.
– A kuda idemo?
– Bilo kuda.
Svidio joj se njegov odgovor.
Otvorila je šaku i ponovo počela razgledati prstenje. Tako im se radovala dok
su ležali na njenom dlanu, tri isprepletena kruga sa ugrađenim draguljima.
Kopkala ju je želja da ih isproba, a libila se. Pokušala je krišom, da on ne vidi, kako
ne bi znao da su joj prsiti predebeli za njih. Ipak je vidio. Uvijek je vidio ono što je
željela da sakrije od njega. I to je bila jedna od njegovih neprijatnih osobina.
Samo opal sa petljom od čelične žice mogao je na njen prstenjak. Postala je
sujevjerna. Ne, dosta je bilo loših predznaka, ona neće uzeti ovaj prsten od njega
kao zalogu vjernosti.
– Pogledaj – rekla je ispruživši ruku koja je bila poluzatvorena i uzmicala od
njega. – Drugi mi ne odgovaraju.
Pogledao je fini kamen sa crvenkastim odsjajem na njenoj preosjetljivoj koži.
– Da – rekao je.
– Ali, opal donosi nesreću, zar ne? – rekla je ćudljivo.

252
 – Ne smeta. Ja više volim stvari koje donose nesreću. Sreća je prostačka. Ko
želi ono što bi mu sreća donijela? Ja zaista ne.
– Zašto? – smijala se.
Obuzeta željom da vidi kako bi joj drugo prstenje stajalo na ruci, stavila ih je
na mali prst.
– Mogu se malo proširiti – rekao je.
– Da – odgovorila je sumnjičavo i uzdahnula. Znala je: ako primi prstenje,
primila je i zavjet vjernosti. Sudbina je izgleda, ipak, jača od nje. Ponovo se
zagledala u dragulje. Bili su veoma lijepi za oko, ne kao ukras ili bogatstvo, nego
kao djelići krasote.
– Milo mi je što si ih kupio – rekla je i oklijevajući stavila ruku na njegovo
rame.
Nasmiješio se blijedo. Htio je da joj se približi. Ali u dubini duše je bio gnjevan
i ravnodušan. Znao je da ga ona strasno voli, zaista. Ali, to nije bilo ono što je njega
zanimalo. Postoje dubine strasti kada se postaje bezličan i ravnodušan i
bezosjećajan. A Ursula je još bila na emotivnom ličnom nivou, uvijek tako
odvratno lična. Shvatio ju je na način na koji on nikad nije bio shvaćen. Shvatio ju
je u korijenu njene tame i sramote, kao demon koji se smije na zdencu mističnog
raspadanja, koje je bilo jedan od izvora njenog bića, smijeha, uzmicanja,
prihvaćanja, konačnog prihvaćanja. A ona, kad bi ona išla tako daleko da
prevaziđe sebe i da ga prihvati u samoj srži smrti?
Sad je bila potpuno sretna. Kola su jurila, dan je bio blag i pun izmaglice.
Govorila je živahno, analizirala ljude i njihove motive, Gudrunu, Džeralda. On je
neodređeno odgovarao. Njega više nisu zanimale ličnosti i ljudi, ljudi su različiti,
ali svi su zatvoreni u jasno omeđene granice, govorio je, postojale su samo dvije
velike ideje, dva velika toka djelatnosti, sa raznim refleksima i reakcijama. Ti se
refleksi i reakcije različito prelamaju u različitim ljudima, ali se ipak pokoravaju
velikim zakonima, tako da i nema suštinske razlike među ljudima. Ljudi djeluju i
reagiraju mimo svoje volje, u skladu sa velikim zakonima, a kad se jedinom
upoznaju zakoni, veliki principi, ljudi više nisu interesantni sa stanovišta mistike.
U suštini, svi su veoma slični, razlike se svode na puko variranje teme. Nijedan od
njih ne prevazilazi zadate uslove.
Ursula se nije slagala, za nju su ljudi još uvijek predstavljali avanturu, premda,
možda, ne u onoj mjeri u kojoj je pokušavala da sebe ubijedi. Možda je bilo nečeg
mehaničkog u njenom zanimanju za ljude. Možda je, također, njeno zanimanje
bilo destruktivno, njene analize su zaista predstavljale komadanje. Duboko u njoj
je postojao jedan skriveni sloj u kome nije marila za ljude i njihove čudi, pa ni za
njihovo uništavanje. Činilo se da za trenutak dodiruje taj duboki sloj, bila je mirna
i trenutno se obraćala samo Birkinu.
– Zar neće biti prekasno kad se budemo vraćali kući po mraku? Mogli bismo
svratiti negdje na čaj prilično kasno, što kažeš, pa da i prezalogajimo? Zar to ne bi
bilo zgodno?
– Obećao sam da ću doći u Šortlandz na večeru – rekao je.
– Ne mari, možeš sutra ići.
253
 – Hermiona će biti tamo – rekao je sa zebnjom u glasu. – Odlazi za dva dana.
Mislim da bi trebalo da se pozdravim s njom. Nikad je više neću vidjeti.
Ursula uzmače i povuče se u sebe. Njemu su obrve bile nabrane, iz očiju mu je
varničio gnjev.
– Nemaš ništa protiv, je li?
– Ne, nije mi stalo. Zašto bih imala nešto protiv? što me se to tiče? – glas joj
je bio uvrijeđen, a ton jedak.
– I ja se pitam – rekao je – zašto bi te se to ticalo. Ali, čini se, da te se ipak tiče.
– Obrve su mu bile napregnute od žestoke razdraženosti.
– Uvjeravam te, ne tiče me se. Ni najmanje mi nije stalo. Idi tamo gdje ti je
mjesto. To je sve što želim da učiniš.
– Ah, budalo! – povika on – „idi gdje ti je mjesto”! Svršeno je između
Hermione i mene. Ako ćemo tjerati mak na konac, ona znači mnogo više tebi nego
meni. Jer ti možeš da budeš ogorčena iz puke reakcije na nju, a biti njena
suprotnost je isto što i biti njen dvojnik.
– Ah, suprotnost! – povika Ursula – znam ja tvoje zavrzlame. Ne dam se ja
zavarati izvrtanjem riječi. Tebi je mjesto sa Hermionom, u njenom mrtvom
pozorištu. Pa, ako pripadaš tamo, pripadaj! Ne krivim te zbog toga. Samo, u tom
slučaju, nemaš ništa zajedničko sa mnom.
Zaustavio je kola. Bio je pretjerano uzrujan i ozlojeđen. Sjedili su tako na
otvorenom drumu da istjeraju stvari na čistac. Među njima je došlo do ratne krize,
pa nisu bili sposobni da vide koliko je njihov položaj smiješan.
– Da nisi blesava, o, da nisi blesava – vikao je u gorkom očajanju – shvatila bi
da čovjek može da bude pristojan čak i kad pogriješi. Pogriješio sam što sam sve
te godine proćerdao sa Hermionom, to je bilo ravno umiranju. Ali, na kraju,
možemo imati makar malo ljudske pristojnosti. Ali ne, ti si spremna da mi
rastrgaš dušu svojom ljubomorom samo zbog toga što sam spomenuo
Hermionino ime.
– Ja ljubomorna! Ja ljubomorna! Ti se grdno varaš ako tako misliš. Ni
najmanje nisam ljubomorna na Hermionu; ona mi ne znači ama baš ništa, ni
ovoliko – ovdje ona pucnu prstima. – Ne, ti si onaj koji laže. Ti se moraš vratiti
kao pas na izbljuvak. Ja mrzim ono što Hermiona predstavlja. To su laži, to je
izvještačenost, to je smrt. Ali, ti to voliš, ti ne možeš bez toga, ti tu ništa ne možeš.
Ti pripadaš starom smrtonosnom načinu života, pa idi, vrati im se, jer ja s tim
nemam nikakve veze.
Ponesena silinom osjećanja, izašla je iz kola i pošla pored živice nesvjesno
berući ružičaste bobe kurikovine.
– O, ti si stvarno blesava! – vikao je ogorčeno, prezrivo.
– Jesam, pa što? Budala sam, hvala bogu! Dovoljno sam velika budala da
progutam svu tvoju pamet, slava bogu! Idi svojim ženama, odlazi, idi svojoj sorti,
uvijek si ih imao, čitavu svitu si imao za sobom, i imat ćeš ih. Idi svojim
produhovljenim nevjestama, ali ne dolazi meni, jer ja nisam jedna od njih, hvala.
Nisi zadovoljan, što kažeš? Tvoje produhovljene, tvoje duhovne nevjeste, ne mogu

254
da ti daju to što tražiš, nisu dovoljno obične i putene za tebe, je li? Pa si meni
došao, a njih držiš u pozadini. Mene ćeš uzeti za svakodnevnu upotrebu, a držat
ćeš poveliki broj svojih duhovnih nevjesta u rezervi da se nađu, zlu ne trebalo.
Dobro ja znam tvoju malu prljavu igru! – Iznenadno se zapalila i počela da udara
nogom po drumu; on se uplašio da ga ne napadne. – A ja, ja nisam dovoljno
produhovljena, nisam produhovljena kao ta Hermiona – obrve su joj se bile
nabrale, a oči sijevale kao u tigrice. – Pa što čekaš, idi njoj, to je sve što imam da
ti kažem, idi njoj, idi! Ha, ona produhovljena, produhovljena ona! Prljavi
materijalist, eto što je ona. Ona produhovljena? Za što to ona mari, u čemu se
sastoji ta njena duhovnost? Što je to? – Gnjev je prijetio da potpuno zapali njeno
lice. Malo je ustuknula. – Kažem ti, to je đubre, đubre i ništa do đubre. A ni ti ne
tražiš ništa drugo nego đubre, prosto izludje za đubretom. Produhovljena! Njeno
zlostavljanje, njena uobraženost, njen prljavi materijalizam, je li to
produhovljenost? Ona je prljava piljarica, piljarica je svetica kakav je ona
materijalist. Tako podla i niska. Što to ona smjera, na što cilja s tom svojom
strašću za društvena pitanja, kakva je to njena strast? Pokaži mi je! U čemu se ona
sastoji? Ona hoće sitnu neposrednu vlast, potrebna joj je iluzija da je velika žena,
i to je sve. U duši, ona je demonski nevjernik, prosta kao smeće. Eto što je ona u
suštini. Sve drugo je pretvaranje i prenemaganje. Ali ti to obožavaš. Ti voliš lažnu
produhovljenost, to je tvoja duševna hrana. A zbog čega? Zbog prljavštine koja se
nalazi ispod nje. Misliš da mi nisu poznate gadosti tvog polnog života, i njenog!
Znam. Sve znam. A ti upravo za tim gadostima čezneš, lažove. Pa eto ti ih, izvoli,
nasiti se. Ti si tako grozan lažov!
Okrenula se grčevito kidajući izdanke kurike i trpala ih drhtavim prstima u
izrez svog kaputa.
Stajao je i posmatrao je, bez riječi. Njeni drhtavi prsti potakoše divnu nježnost
u njegovoj duši, uporedo sa gnjevom i podsmijehom.
– To je ponižavajuća predstava – rekao je hladno.
– Da, zaista ponižavajuća. Ali, više sam ponižena ja nego ti.
– Sama si izabrala da se ponižavaš – rekao je. Ponovo je prešao val rumeni
preko njenog lica, u očima joj se prikupljala žuta svjetlost.
– Ti! – povika ona. – Ti! Ti istinoljupče i trgovče čistotom. Bazdi ta tvoja istina
i čistoća. Bazdi od izmeta kojim se hraniš, pasja živino, strvinožderu jedan! Ti si
zao, zao, ti to moraš znati. Tvoja čistoća, tvoja iskrenost, tvoja dobrota, ne, hvala,
već smo se poslužili. To što si ti nije drugo do gadna, smrtonosna, bestidna
mrcina, to si ti: bestidan i izopačen, perverzan. Ti i ljubav! Možeš slobodno reći
da ti nije do ljubavi. Ne, ti hoćeš sebe i gadosti i smrt, eto što ti hoćeš. Ti si tako
perverzan, ti si običan lešinar. Osim toga...
– Ide neko na biciklu... – reče on povijajući se pod teretom glasnih optužbi.
Pogledala je niz drum.
– Baš me briga – povika ona.
Ipak je prestala. Čuvši glasnu svađu, biciklist je ljubopitljivo pogledao
muškarca pa ženu, pa automobil koji je stajao na putu.
– Dan – rekao je veselo.
255
 – Dobar dan – odgovorio je Birkin hladno.
Šutjeli su dok biciklist nije zamakao izgubivši se u daljini.
Birkinovo lice je dobilo vedriji izraz. Znao je da je ona, uglavnom, u pravu.
Znao je da je perverzan, veoma produhovljen na jednoj strani, a na neki način
srozan, degradiran na drugoj. Ali, je li ona išta bolja? Je li iko bolji?
– Može biti da je sve to istina, laži i smrad i ostalo – rekao je. – Ali Hermionina
duhovna intimnost nije ništa pokvarenija od tvoje ljubomorno-emotivne
intimnosti. Čovjek može da očuva pristojnost i prema svojim neprijateljima, sebe
radi. Hermiona je moj neprijatelj do zadnjeg daha. Zbog toga je moram sa
pristojnim naklonom udaljiti sa poprišta.
– Ti! Ti i tvoji neprijatelji i tvoji nakloni! Slikaš se lijepim bojama. Ali ta slika
ne može nikoga da prevari do tebe samog. Ja ljubomorna! Ja! Ono što ja govorim
– njen glas ponovo planu – govorim zbog toga što je to istina, shvataš li, zato što
si ti ti, gadni i nevjerni lažov, obijeljeni kumir. Eto zbog čega govorim. I ti to
čuješ...
– ... i budi zahvalan – rekao je sa satiričnom grimasom.
– Da – povika ona – ako imaš mrvu pristojnosti u sebi, budi zahvalan.
– Pošto nemam ni mrvu pristojnosti, međutim... – uzvrati on.
– Ne – povika ona – ti zaista nemaš ni mrvu pristojnosti. I zato ti možeš da
ideš svojim putem, a ja idem svojim. Ne vrijedi, nema nikakvog smisla. Sad me
ostavi, ne želim dalje ići s tobom, ostavi me...
– Ne znaš ni gdje se nalaziš – rekao je.
– Ne brini. Uvjeravam te da ću se snaći. Imam deset šilinga u novčaniku i to
je dovoljno da me vrati kući bez obzira gdje si me doveo. – Oklijevala je. Prstenje
joj je još bilo na rukama, dva na malom, jedan na prstenjaku. Još se kolebala.
– Vrlo dobro – rekao je. – Jedina beznadežna stvar je budala.
– Upravo! – rekla je.
Još se kolebala. A onda se na njenom licu pojavi ružan, zao izraz, trgnu
prstenje sa prstiju i baci ih na njega. Jedan ga je pogodio u lice, a dva u kaput i
padoše u blato.
– Uzmi svoje prstenje – rekla je – pa za njih kupi žensku na drugoj strani, ima
ih u ogromnim količinama koje će biti sasvim sretne da s tobom podijele duhovni
brlog... ne, bolje fizički; neka Hermioni ostane onaj duhovni.
Rekavši to, besciljno je krenula cestom. Stajao je i promatrao njen mrzovoljni,
prilično ružni hod. Mrzovoljno je kidala izdanke sa živice kuda je prolazila.
Smanjivala se, činilo se da se gubi iz njegovog vidokruga. Smračilo mu se u glavi.
Samo je mala mehanička mrlja svijesti lebdjela u njegovoj blizini.
Bio je umoran i malaksao. Napustio je svoje ranije stanovište. Otišao je i sjeo
na obalu. Nema sumnje, Ursula ima pravo. Istinu je govorila. Znao je da njegova
duhovnost ide ruku pod ruku sa njegovom izopačenošću, da je, zapravo, ona neka
vrsta uživanja u samouništavanju. Bilo je zaista za njega, nečeg stimulativnog u
samouništenju, naročito kad se to prenese na područje duha. Ali on je to znao,
znao je i s tim je svršeno. Nije li Ursulina emotivna intimnost, emotivna i fizička,
256
podjednako opasna kao i Hermionina apstraktno-duhovna intimnost? Spajanje,
spajanje, spajanje, grozno parenje dvaju bića na kome svaka žena i većina
muškaraca insistira, zar to nije mučno i grozno u svakom pogledu, bez obzira da
li se radi o duhu ili tijelu. Hermiona je zamišljala sebe kao čistu ideju kojoj se svi
ljudi moraju pokloniti, a Ursula je savršena utroba, kupka rađanja pred kojom,
također, svi muškarci moraju pasti ničice. Zašto ne bi mogle ostati jedinke
određene svojim vlastitim međama? Čemu ta užasna sveobuhvatnost, ta odvratna
tiranija? Zašto ne ostaviti drugo biće slobodnim, zašto pokušavati da upiju drugo
biće, da ga istope i pretope. Čovjek bi se mogao potpuno predati trenucima, ali ne
i nekom drugom biću.
Nije mogao da gleda prstenje u blijedom blatu na putu. Pokupio ih je i
nesvjesno obrisao rukama. Oni su bili male zaloge stvarnog postojanja ljepote,
stvarnosti sreće i toplog stvaranja. Ali sad su mu ruke bile sasvim prljave i
umazane blatom.
Svijest mu se pomračila. Užasni čvor svijesti koji se uporno održavao kao
opsesija pukao je, raspao se i njegov se život rasplinjavao u tami koja je prekrivala
njegove udove i tijelo. Ali sad ga je u srcu morila jedna briga. Želio je da mu se ona
vrati. Disao je lako i pravilno kao beba koja diše nevino, izvan dometa
odgovornosti.
I ona se vraćala. Vidio ju je kako besciljno luta pored visoke živice, polako mu
se približavajući. On se nije micao, nije ni pogledao. Osjećao se kao čovjek koji se
opušteno i mirno uvodi u san.
Prišla mu je i stala pred njega oborene glave.
– Gle kakav sam cvijet našla za tebe – rekla je i zamišljeno mu pokazala
stručak purpurnocrvenog vrijeska. Vidio je cvast obojenih zvončića i grančicu
nalik na stablo nekog drveta, i njene ruke, također, sa profinjenom, preosjetljivom
kožom.
– Lijep je – rekao je sa smiješkom na licu i uzeo cvijet. Sve je opet postalo
jednostavno, veoma jednostavno; oblika se povukla i rasplinula kao pramen
magle. Ali, osjećao je užasnu potrebu da plače, zbog toga što je bio umoran i
izmožden različitim osjećanjima.
Onda se njegovo srce ispunilo nježnošću prema njoj. Ustao je i pogledao je u
lice. Bilo je novo i, o, tako nježno i ozareno divljenjem i strahom. Obujmio ju je
rukama i ona je sklonila lice na njegovo rame.
Vladao je mir, divni jednostavni mir dok je stajao držeći je u naručju na
otvorenom putu. Najzad mir. Stari odvratni svijet napetosti je iščezao, duša mu je
bila snažna i mirna.
Pogledao ju je. Čudesna žuta svjetlost u njenim očima sad je bila meka i
popustljiva, izmirili su se. Ljubio ju je nježnim blagim poljupcima, mnogo puta.
Osmijeh se pojavio u njenim očima.
– Jesam li te izružila? – pitala je.
I on se smiješio i uzeo je za ruku koja je bila tako meka i podatna.
– Ne smeta. I to nekad treba. – Ponovo ju je ljubio nježno, mnogo puta.

257
 – Zar ne? – rekla je.
– Naravno – odgovorio je. – Samo polako. I mi imamo konja za trke.
Iznenadno se nasmijala sa divljim prizvukom u glasu i obgrlila ga rukama.
– Ti si moj, ljubavi moja, zar ne? – povika privlačeći ga sebi.
– Da – rekao je nježno.
Glas mu je bio blag i pouzdan i ona se umiri kao da se predaje sudbini koja je
tako htjela. Da, pokrovala joj se, premda je to odlučeno bez njenog pristanka.
Ljubio ju je mimo, mnogo puta, s nježnom mirnom srećom, od koje joj je srce
gotovo potpuno prestalo da kuca.
– Ljubavi moja – povikala je podižući lice i pogledala ga plašljivim očima,
punim blaženog divljenja. Je li ovo zbilja? Ali, njegove su oči bile lijepe i nježne,
bez napetosti i uzbuđenja, lijepe i nasmijane, smiješio se s njom. Stavila je lice na
njegovo rame, sklanjajući ga ispred njega, jer bi je mogao vidjeti tako potpuno.
Znala je da je on voli i bojala se, nalazila se u novom elementu, na nekom novom
nebu, voljela bi da je strastven, jer ona dobro poznaje strast. A ovo je bilo tako
mirno i krhko, kao što prostor zastrašuje više od site.
Ponovo je podigla glavu.
– Voliš li me? – pitala ga je brzo, nagonski.
– Da – odgovorio je ne obraćajući pažnju na njene kretnje, nego samo na
nepomičnost.
Znala je da govori istinu. I odvojila se od njega.
– I treba – rekla je okrenuvši se da pogleda na drum. – Jesi li našao prstenje?
– Da.
– Gdje su?
– U mom džepu.
Zavukla je ruku u njegov džep i izvadila ih.
Bila je nemirna.
– Hoćemo li ići? – pitala je.
– Da – odgovorio je. Ponovo su se popeli u kola i ostavili za sobom slavno
razbojište. Jurili su kroz divlje rano predvečerje u laganom kretanju koje je bilo
veselo i nadčulno. Duh mu je bio potpuno miran, život je strujao kroz njega kao
da teče iz novog izvora, bio je kao preporođen.
– Jesi li sretan? – pitala ga je na svoj čudesno oduševljeni način.
– Da – rekao je.
– I ja sam – povikala je sa iznenadnim zanosom i obuhvatila ga rukom silovito
gu vukući sebi dok je on upravljao vozilom.
– Nemoj da voziš još mnogo – rekla je. – Ne želim da te uvijek vidim zauzetog
nečim.
– Naravno – rekao je. – Završit ćemo ovo malo putovanje i onda ćemo biti
slobodni.
– Hoćemo, ljubavi moja, hoćemo – povikala je oduševljeno, ljubeći ga dok se
okretao prema njoj.
258
 Nastavio je da vozi sa čudesnom novom budnošću, pošto je napetost njegove
svijesti popustila, činilo se da je svaki njegov organ i svaki njegov dio tijela postao
svjestan, čitavo njegovo tijelo se pretvorilo u varničavu svjetlost kao da se tek
probudio, kao tić kad se iz jajeta ispili u novi svijet.
Dugo su se spuštali niz padinu brijega u sumrak i Ursula iznenada prepozna
na desnoj strani, dolje u dubodolini, toranj katedrale Sautvel Minster.
– Jesmo li stigli? – povika zadovoljno.
Stroga, namrgođena, ružna katedrala je stajala ovijena tamom nastupajuće
noći dok su oni ulazili u uzani grad, u izlozima su se pojavljivala zlatna svjetla
slična pločama otkrivenja.
– Otac je došao s majkom ovamo – rekla je – kad su se tek upoznali. On je
voli, voli ovu crkvu, a ti?
– Da. Izgleda kao kristali kvarca koji vire iz mračne šupljine. Ovdje ćemo se
okrijepiti čajem i nekom zakuskom, u „Saracenovoj glavi”.
Spuštajući se niz padinu, čuli su zvona sa katedrale u šest po podne, zvonila
su himnu:
„Slava tebi, Gospode moj, noći ove
za nebeskog svjetla blagoslove...”90
U Ursulinom uhu himna se točila kap po kap iz nevidljivog neba na grad u
sumraku. Kao da nejasna prohujala stoljeća zvone. Sve je to bilo tako daleko.
Stajala je u starom dvorištu krčme koje je mirisalo na slamu i štale i benzin. Iznad
glave su se vidjele prve zvijezde. Što je sve to? To nije stvarni svijet, to je svijet
snova iz djetinjstva, velika obilježena reminiscencija. Svijet je postao nestvaran.
Ona sama je bila neobična nadčulna stvarnost.
Sjedili su sami u malom salonu pored kamina.
– Je li ovo zbilja? – pitala je ne vjerujući svojim čulima. – Što?
– Ono što je najbolje, zbiljsko je – rekao je cereći se prema njoj.
– Da li je? – odgovorila je smijući se, još nesigurna. Pogledala ga je. Još uvijek
je bio tako izdvojen, apartan. Nove oči su se otvorile u njenoj duši. U njemu je
vidjela čudno biće iz drugog svijeta. Kao da je začarana, kao da se sve preobrazilo.
Opet se sjetila stare magije iz Knjige stvaranja,91 kad su sinovi Božji ugledali kćeri
ljudi i vidjeli da su lijepe. I on je bio jedan od onih čudnih stvorenja s druge strane
što gleda na nju i vidi da je ona lijepa.
Stajao je na ćilimu pred kaminom i gledao je u lice koje je bilo podignuto
prema njemu, kao cvijet, kao svjež svijetao cvijet što blista kapljicama rose na
prvim zrakama jutarnjeg sunca. On se tanano smiješio, kao da govor ne postoji na
ovome svijetu, no samo nemušto ushićenje cvjetova koje su vidjeli jedno u
drugom. Osmjehnuto su se oduševljavali, on njome, a ona njime, čistim
prisustvom o kojem se ne misli, niti zna. Ali u njegovim je očima bilo neke blago
ironične napetosti.

90
Himna. Riječi biskupa Tomasa Kena (1637-1710).
91
Genezis, VI, 2.
259
 Privukao ju je na čudesan način, kao da je začarana. Kleknula je na tepih pred
njega i obujmila ga rukama oko slabina položivši lice na njegova bedra. O, raskoši!
O, raskoši! Bila je skrhana osjećanjem nebeske raskoši i izobilja.
– Mi se volimo – rekla je ushićeno.
– Više od toga – odgovorio je gledajući je svojim svijetlim, prijatnim licem.
Nesvjesno, ona je nesvjesno prelazila osjetljivim vršcima svojih prstiju
stražnjom stranom njegovih bedara slijedeći neki tajanstveni životni tok. Otkrila
je nešto, nešto više nego čudesno, čudesnije i od samog života. Bila je to čudesna
misterija kretanja njegovih životnih sokova, tu, na stražnjoj strani butina, niz
slabine. Bila je to čudna stvarnost njegovog bića, sami štof od kojeg se biće pravi,
tu u tom pravom kretanju niz bedra. Tu, u toj tački, otkrila je da je i on jedan od
sinova Božjih koji su bili na početku stvaranja svijeta, ne čovjek, nego nešto drugo,
nešto više.
Najzad je došlo oslobođenje. I ranije je imala ljubavnike, upoznala je strast.
Ali, ovo nije bila ni ljubav ni strast. Bio je to povratak kćeri ljudskih sinovima
Božjim, neobičnim sinovima Boga koji su bili na Početku.
Njegovo je lice sad bilo čisti sjaj oslobođene zlatne svjetlosti dok ga je gledala
polažući ruke svom širinom na njegova bedra, straga, kako je stajao pred njom.
Pogledao ju je odozgo ozarena čela, koje je blistalo poput krune iznad očiju. Bila
je lijepa kao nov čudesan cvijet koji je izrastao iz njegovih koljena, bila je rajski
cvijet koji prevazilazi ženstvenost, cvijet ozarenosti. Ipak, u njemu je bilo nečeg
napetog i neslobodnog. Nije mu se dopadalo ovo klečanje, ni ova ozarenost, ne u
potpunosti.
Sve je bilo otvoreno za nju. Našla je jednoga od sinova Božjih s Početka, a on
je našao jednu od prvih, najsvjetlijih kćeri čovjekovih.
Prelazila je osjetljivim vršcima prstiju po linijama njegovih slabina i bokova i
bedara, uz leđa, i živa vatra je potekla kroz njene žile, prelazeći iz njega na
volšeban, magijski način. Oslobađala je iz njega tamnu plimu električne strasti
uvlačeći je u sebe. Uspostavila je novo bogato strujno kolo, kojim je potekla nova
struja strasne električne energije između njih dvoje, energije oslobođene iz
najmračnijih polova tijela, što je tekla kroz savršeno strujno kolo. Bila je to tamna
električna vatra koja je kuljala iz njega u nju prelivajući ih oboje raskošnim
mirom, zadovoljenjem.
– Ljubavi moja – povikala je dižući lice prema njemu otvorenih očiju i usta, u
zanosu.
– Ljubavi moja – odgovorio je saginjući se i ljubeći je, stalno je ljubeći.
Sklopila je ruke oko njegovih zaobljenih slabina dok je stajao nad njom; činilo
joj se da dodiruje samu srž misterije mraka koji je bio tjelesno on. Činilo joj se da
gubi svijest i da on gubi svijest naginjući se nad njom. Bilo je to savršeno umiranje
za oboje, ali i najnepodnošljiviji prilaz ka biću, divnoj punoći neposrednog
zadovoljenja koja se prelivala preko rubova izvora najdublje životne snage,
najdublje, najmračnije, najčudesnije životne snage ljudskog tijela, u kičmenoj
moždini i u korijenu slabina.

260
 Poslije perioda omamljenosti, pošto su rijeke čudnog mračnog, tečnog izobilja
prešle preko nje potapajući je, zatrpavajući njen um i rastačući ga niz tijelo, niz
kičmu, sve do koljena i stopala, ta čudna bujica koja je zbrisala sve i ostavila je kao
savršeno novo i čisto biće; sad je bila slobodna, bila je slobodna osjećajući se
savršeno ugodno u svakom kutku svog bića. Ustala je tiha i radosna, smiješeći mu
se. Stajao je pred njom svijetao, tako stravično stvaran da joj je srce gotovo stalo.
Stajao je tu sa svojim čudesnim čitavim tijelom koje je posjedovalo zadivljujuće
izvore, poput tijela sinova Božjih koji su bili na Početku. Postojali su čudesni izvori
u njegovom tijelu, tajanstveniji i moćniji od onog što je ona ikad zamišljala ili
upoznala, koji su potpunije zadovoljavali, o, konačno, mistično-fizički
zadovoljavali. Mislila je da ne postoji dublja izvor od falusnog. A sad, gle! Iz
pogođene stijene ljudskog tijela, iz čudesnih slabina i bedara, došle su bujice
zabranjenog mraka i zabranjenog izobilja koje je dublje i dalekosežnije od
falusnog izvora.
Bili su radosni, mogli savršeno da zaborave. Glasno su se smijali i objedovali.
Između ostalog, bilo je tu paštete od divljači, pa širokih tankih kolutova šunke,
jaja, onda potočarke, cvekle, mušmula, kolača sa jabukama i aromatičnog čaja.
– O, dobre li zakuske – povika ona zadovoljno. Kako je sve to prijatno
aranžirano! Hoću li poslužiti čaj?
Bila je obično nervozna i nesigurna u obavljanju javnih obaveza domaćice, kao
što je služenje čaja, na primjer. Ali, danas je zaboravila smetenost, bila je
opuštena, potpuno zaboravivši svoje bojazni. Čaj je tekao u krasnom mlazu iz
lijepo oblikovanog nosca. Poslužila ga je čajem i milim osmijehom u očima.
Najzad je naučila da bude mirna i savršena. – Sve je naše – rekla mu je.
– Sve – odgovorio je.
Ispustila je kliktav, pobjednički glas.
– Tako sam radosna – rekla je sa neizrecivim olakšanjem.
– I ja sam – rekao je on. – Ali mislim da treba da pobjegnemo od obaveza što
prije.
– Kakvih obaveza? – pitala je začuđeno.
– Moramo otkazati službu, odmah.
Laknulo joj je; lice joj se razgali novim razumijevanjem.
– Naravno – rekla je. – To treba imati na umu.
Moramo se izvući – rekao je. – Ne ostaje ništa nego da zbrišemo, što prije i što
brže.
Gledala ga je sumnjičavo preko stola.
– Ali, kuda?
– Ne znam – rekao je. – Prosto ćemo lunjati neko vrijeme.
Opet ga je upitno pogledala.
– Ja bih bila savršeno zadovoljna u Mlinu – rekla je.
– Previše je blizu starom jadu – rekao je. – Daj da malo lutamo.

261
 Glas mu je mogao biti tako nježan, tako bezbrižan da je sva treperila od
ushićenja. Pa ipak, maštala je o dolini, o divljim vrtovima, o miru. I željela je sjaj,
ekstravagantni aristokratski sjaj. Lutanje joj je ličilo na uznemirenost,
nezadovoljstvo.
– Kuda ćeš lutati? – pitala ga je.
– Ne znam. Osjećam se kao da sam se sad sastao s tobom i krećemo, prosto u
daljine.
– Ali, gdje se može otići? – pitala je zabrinuto. – Na kraju, postoji samo ovaj
svijet, ništa nije dovoljno daleko.
– Ipak – rekao je – htio bih s tobom otići u nigdinu. Bilo bi to lutanje upravo
u nigdinu. To je mjesto u koje treba stići, nigdje. Želim da odlutamo od
ovozemaljskih negdje u naše nigdje.
Ona je još razmišljala.
– Vidiš, ljubavi moja – rekla je. – Pošto smo samo ljudi, bojim se da moramo
prihvatiti dati svijet, jer ne postoji nikakav drugi.
– Postoji – rekao je. Postoji negdje gdje možemo biti slobodni, negdje gdje se
ne mora nositi mnogo odjeće, čak nimalo, gdje ćemo susretati malobrojne ljude
koji su kroz mnogo što prošli i koji razumiju, gdje možeš biti ono što jesi ne
izjedajući se. Postoje negdje jedan ili dva čovjeka...
– Ali gdje? – uzviknula je.
– Negdje, bilo gdje. Otiđimo odavde. To je ono što treba pod hitno uraditi.
Odlutajmo odavde.
– Da – rekla je uzbuđena pomišlju na putovanje. Ali, za nju je to bilo samo
putovanje.
– Da budemo slobodni – rekao je. Da budemo slobodni u slobodnom mjestu
sa još nekoliko ljudi.
– Da – rekla je zamišljeno. Onih „još nekoliko ljudi” su je bunili.
– Ne radi se ni o kakvom lokalitetu – rekao je. – Riječ je o usavršenom odnosu
između tebe i mene, i drugih, o odnosu koji će biti tako savršen da ćemo biti
potpuno slobodni zajedno.
– Slobodni smo, ljubavi moja, zar ne? – rekla je. – Tu smo ti i ja, zar ne? –
ispružila je ruke prema njemu. Prešao je na njenu stranu i sagnuo se da je poljubi.
Njene su se ruke ponovo sklopile oko njega; dlanovi su joj se raširili oko njegovih
ramena sporo se krećući preko lopatica niz leđa sa neobičnom strujom, ritmičnim
a ipak sporim kretanjem, da bi se misteriozno stegle oko slabina i bokova. Osjećaj
strahote izobilja koje se nikad ne može rastočiti preplavio je njenu svijest kao
blaga nesvjestica, neka vrsta smrti u mistično sigurnom posjedu. Posjedovala ga
je tako potpuno i nepodnošljivo da je i sama popustila. Pa ipak, samo je mirno
sjedila na stolici sa rukama sklopljenim oko njega, izgubljena.
Opet ju je nježno ljubio.
– Nikad se više nećemo rastati – tiho je mrmljao. Ona nije govorila, samo što
je rukama čvršće pritiskala izvor mraka u njemu.

262
 Kad su došli sebi od potpune nesvjestice, odlučili su da napišu otkaze na
službu u ovozemaljskom svijetu. Ona je to željela.
Pozvonio je i zamolio da se donese papir bez memoranduma. Konobar je
očistio sto.
– Pa, dakle – rekao je. – Najprije tvoj. Napiši adresu stana i datum. Zatim:
„Načelniku Komiteta za obrazovanje, Gradiško vijeće. Gospodine...” Ne znam,
zapravo, kako stoje stvari. Mislim da bi se mogla izvući iz škole za manje od mjesec
dana... U svakom slučaju: „Gospodine, molim da primite moj otkaz na mjesto
razredne učiteljice u srednjoj školi u Vili Grinu. Bit ću vam zahvalna ako me što
prije razriješite, prije isteka otkaznog roka od mjesec dana.” To je dovoljno. Da
vidim. „Ursula Brengven”. Dobro je. Sad ću ja napisati svoj otkaz. Moram im
ostaviti otkazni rok od tri mjeseca, ali mogu se pozvati na zdravstveno stanje. Da
se to srediti.
Sjeo je i napisao svoj zvanični otkaz.
– A sad – rekao je kad su koverte bile zapečaćene i adresirane – hoćemo li ih
ovdje predati na poštu, oba zajedno? Znam, Džeki će reći; „Evo jedne
koincidencije!” kad ih primi i vidi da su savršeno identični. Hoćemo li mu dati
priliku da to kaže?
– Nije mi stalo što će reći.
– Nije? – pitao je razmišljajući.
– To ništa ne mijenja na stvari – rekla je.
– Da – odgovorio je. – Ali nećemo mu dozvoliti da se njegova mašta miješa u
naše sudbine. Za svaki slučaj, tvoje ću ubaciti u poštu ovdje, a moje kasnije. Neće
moći da nas dovedu u vezu u svojim kombinacijama.
Pogledao ju je svojom čudnom neljudskom izuzetnošću.
– Da – rekla je. – Imaš pravo.
Podigla je lice prema njemu, blistavo i otvoreno. Činilo se da on može da uđe
pravo u izvor njene blistavosti. Lice mu je bilo malo rastrojeno.
– Idemo li? – rekao je.
– Kako ti kažeš – odgovorila je.
Uskoro su bili vam malog gradića jureći neravnim drumovima unutrašnjosti.
Ursula se ugnijezdila uz njega, u njegovu stalnu toplotu i promatrala blijedo
osvijetljene predjele koji su jurili ispred njih u prozirnoj noći bez mjesečine.
Ponekad je to bio stari put sa travnjacima na obje strane koji su letjeli vilinski
čarobni i zeleni, ili drveće koje se nejasno dizalo iznad njih, ili samogradi kupine
i gloga, zidovi nekog gradilišta ili ugao nekog žitnog ambara.
– Ideš li u Šortlandz na večeru? – pitala a je Ursula nenadano.
– Blagi bože – reče. – Šortlandz! Nikad više! Ne to. Uostalom, zakasnili bismo.
– Kuda ideš, u Mlin?
– Ako ti želiš. Šteta je ići bilo kuda po ovoj blagoj mrkloj noći. Bolja je od bilo
čega što će ikad biti ovaj dobri neposredni mrak.

263
 Sjedila je dok su joj misli bludile u daljinu. Automobil se naginjao i zanosio.
Znala je da ga neće ostaviti, mrak ih je obavijao oboje i čuvao, nije se mogao
probiti ni prevazići. Osim toga, sve je znala o njegovim mekanim slabinama
mraka, mrakom zaodjevene i nježne, a u tom znanju je bilo i izvjesne
neminovnosti i ljepote sudbine, sudbine koja se priziva i prihvata bez ostatka.
Sjedio je nepomično poput egipatskog faraona i upravljao vozilom. Osjećao se
kao da je ustoličen na tron iskonske moći, poput velikih kamenih kipova Egipta,
stvaran i ispunjen tajanstvenom snagom kao i oni što su, sa zagonetnim
osmijehom na usnama. Znao je što znači kad osjeća ovo čudno magijsko strujanje
snage kroz kičmu i slabine i niz noge; bila je to tako savršena snaga da ga je učinila
nepomičnim i ostavila na njegovom licu nježan i bezbrižan osmijeh. Znao je što
znači biti budan i moćan u tom drugom, osnovnom neljudskom fizičkom umu. Iz
toga je izvora dobijao čistu magijsku kontrolu, volšebnu i mističnu silu mraka koja
je bila slična elektricitetu.
Bilo je veoma teško govoriti, bilo je tako savršeno sjediti u ovoj čistoj živoj
tišini, nježnoj i punoj nepojmljivog znanja i neshvatljive modi koja se od iskona
održava u bezvremenoj moći, poput nepomičnih, vrhunski moćnih Egipćana,
zauvijek ustoličenih u njihovoj živoj tajanstvenoj tišini.
– Ne moramo ići kući – rekao je. – U ovom automobilu sjedišta se mogu
ispustiti i pretvoriti u ležaj, a možemo i da podignemo krov.
Bila je radosna i uplašena, šćućurila se uz njega.
– Ali, što će misliti kod kuće? – rekla je.
– Poslat ćemo im telegram.
Ništa više nije rečeno. Jurili su ćuteći. On je upravljao kolima sa nekom
vrstom druge svijesti, neka druga svijest ga je usmjeravala prema odredištu. Jer,
on je posjedovao inteligenciju koja je mogla slobodno da odlučuje o njegovim
ciljevima. Njegove ruke i grudi i glava bile su zaobljene i žive kao kod starih Grka;
nije imao prave neprobuđene ruke Egipćana, ni zapečaćenu, pospanu glavu.
Živahna inteligencija se naknadno rasplamsala iznad njegove egipatske
koncentracije na tamu.
Stigli su u neko ušoreno selo koje se protezalo duž puta. Vozio je polako da mu
pošta ne bi promakla. Onda se zaustavio.
– Poslat ću telegram tvome ocu – rekao je. – Dovoljno je reći: „Prenoćit ću u
gradu”, što kažeš?
– Da – rekla je. Nije željela da se zamara mislima.
Posmatrala ga je kako ulazi u poštu. Bila je to i prodavaonica istovremeno,
čudan je, da, čudan, čak i kad je ulazio u osvijetljenu javnu ustanovu, ostao je
taman i čaroban; živa tišina je, činilo se, predstavljala stvarnost u njemu, moćnu,
nedostupnu. To je on! Vidjela ga je u čudnom zanosu ushićenja; on je biće koje
ona nikad neće otkriti, strašno u svojoj moćnosti, mistično i stvarno. Ta njegova
tamna, tajanstvena stvarnost, koju nikad neće moći prevesti ni protumačiti,
oslobađala ju je do savršenstva, do njenog savršenog bića. I ona je, također, bila
tamna i ispunjena u tišini.

264
 Došao je i ubacio neke paketiće i kese u kola. – Nabavio sam malo hljeba i sira
i grožđica i jabuka i čokolade – rekao je glasom besprijekorne nepomičnosti i
snage koja je bila njegova unutrašnja stvarnost. Mora će ga dodirnuti. Govoriti,
biti, to nije ništa. Gledati i razumjeti toga čovjeka što stoji tamo, to bi bila sprdnja.
Tama i tišina moraju savršeno pasti na nju i tada će moći da ga spozna volšebno,
kroz neotkriveni dodir. Ona se mora spojiti s njim lagano, bezumno, doći do
znanja koje je smrt znanja, do stvarnosti sigurnosti u neznanju.
Uskoro su se ponovo našli u mrkloj pomrčini. Nije pitala kuda idu, nije marila.
Sjedila ispunjena čistom potentnošću koja je bila slična apatiji, bezumna i
nepokretna. Sjedila je do njega u stanju čistog počinka, kao zvijezda što lebdi
nepojamno uravnotežena. Ipak, u njoj je tinjala iskra iščekivanja.
Dodirnut će ga savršenim vršcima prstiju, dodirnut će stvarnost u njemu,
nježnu, čistu, neprovodljivu stvarnost, stvarnost njegovih slabina. Dodirnuti
bezumno u mraku, čistim dodirom dodirnuti čistu stvarnost u njemu, njegove
nježne, savršene slabine i bedra u mraku, to je bila ona iskra iščekivanja što je
tinjala u njoj.
Magično postojan i napet, čekao je da ga ona spozna kako je on nju spoznao.
Spoznao ju je nesvjesno, punoćom tamnog znanja. Sad će ona spoznati njega i on
će također biti slobodan. Bit će noćno-slobodan, kao Egipćanin, postojan u
savršenoj ravnoteži lebdenja koja je mistična uporišna točka fizičkog bića. Oni će
dati jedno drugom onu zvjezdanu ravnotežu, jer samo ona predstavlja istinsku
slobodu.
Vidjela je da jure između drveća, visokih starih stabala ispod kojih je umirala
paprat. Bljedunjava čvorljiva stabla izgledala su sablasno, a u treperavoj daljini
dizala se paprat, magična i tajanstvena poput starih svećenika. Noć je bila bez
mjesečine, sa niskim oblacima. Automobil se sporo kretao kroz gaj.
– Gdje smo? – šapnula je.
– U Šervudskoj šumi.
Očigledno, poznavao je mjesto. Vozio je mekano, promatrajući. Onda su izašli
na zelenu stazu između drveća. Oprezno je zaokrenuo i uputio se zelenom stazom
između hrastova. Staza se proširila u malo travnato proširenje u obliku guvna. Tu
je zaustavio kola. Čule su se kapi vode koje su padale dolje niz strmu obalu.
– Ovdje ćemo ostati – rekao je i ugasio svjetla. Zavladala je potpuna pomrčina
sa sjenkama drveća koje su ličile na stvarnost drugog, moćnog postojanja. Bacio
je ćebe na paprat i sjeli su u bezumnu nepomičnu tišinu, čuli su se slabački glasovi
u šumi, ali su bili takvi da nisu narušavali savršenu tišinu; svijet se nalazio pod
čudnom zabranom, zastrt novim tajanstvenim velom. Zbacili su odjeću sa sebe i
on je nađe i prikupi uza se, nađe čistu stvarnost njene zauvijek nevidljive puti koja
je tinjala u njoj. Ugašeni i neljudski, njegovi prsti na njenoj neotkrivenoj golotinji
bili su prsti tišine na tišini, tijelo tajanstvene noći na tijelu tajanstvene noći, muške
i ženske noći koju oko nikad neće vidjeti ili um spoznati, koja će biti poznata samo
kao opipljivo otkrivenje misterije drugačijeg svijeta.
Čeznula je za njim, dodirivala ga, primala najveću moguću mjeru neizrecive
komunikacije putem dodira, tamnog, tajanstvenog, tihog, veličanstvenog dara i
265
davala se ponovo; bilo je to savršenstvo uzimanja i davanja, misterija, stvarnost
onoga što se nikad ne može upoznati, mistična, čulna stvarnost koja se nikad ne
može pretočiti u sadržaj duha, stvarnost koja ostaje izvan, živo tijelo tame i tišine
i nježnosti, tijelo mistične stvarnosti. Njena je čežnja bila ispunjena i njegova je
čežnja bila ispunjena. Jer ona je bila njemu ono što je on bio njoj, iskonska
veličanstvenost mistične opipljive onostrane stvarnosti.
Prespavali su prohladnu noć pod krovom njegovog automobila, noć
neporemećenog sna. Dan je već bio davno svanuo kad su se probudili. Pogledali
su se i nasmijali, a onda se okrenuli jedno od drugoga ispunjeni tamom i
tajanstvom. Onda su se poljubili i sjetili se veličanstvene noći. Bila je tako
veličanstvena, takvo iskustvo svijeta tamne stvarnosti da su se plašili pokazati da
se sjećaju. Sakrili su sjećanje i svoju spoznaju.

266
 GLAVA DVADESET ČETVRTA
SMRT I LJUBAV
Tomas Krič je umirao polagano. Niko ne bi mogao vjerovati da se nit života
može ispredati tako tanko a da se ne prekine. Bolesni čovjek je ležao neizrecivo
slab i okopnio, održavajući se u životu morfijem i napicima. Bio je jedva
polusvjestan; veoma tanka nit svijesti povezivala je mrak smrti sa svjetlošću dana.
Ali volja mu je i dalje bila nesalomljiva, bio je cjelovit, potpun. Samo što je morao
vladati savršen mir oko njega.
Izuzev njegovateljice, svako prisustvo je predstavljalo napor za njega. Džerald
je svako jutro ulazio u očevu sobu nadajući se da je otac najzad izdahnuo. Ali da
je svaki put dočekivalo isto providno lice, ista stravična crna kosa na voštanom
čelu i jezive tamne oči zametka koje su se, tako mu se činilo, raspadale u
bezobličnu tamu čuvajući beskrajno malo vida u sebi.
Kad god bi se te tamne oči zametka okrenule prema njemu, Džeraldova utroba
se prevrtala od užasa, koji se razlijevao po cijelom njegovom biću prijeteći da
razori njegov um i da ga otjera u ludilo.
Svako jutro sin je stajao pred ocem, uspravan i nabrekao od života, zračeći
svojom plavoćom. Blistava plavoća njegovog bliskog bića bacala je oca u groznicu
ljute razdraženosti. Nije mogao da podnese susret sa Džeraldovim plavim očima,
koje su ga neobjašnjivo gledale, nekako podrugljivo. Ali to bi trajalo samo
trenutak, želeći da se što prije rastanu, samo bi se pogledali i rastali.
Dugo je Džerald održavao sang froid i ostajao savršeno pribran. Ali, strah ga
je najzad potkopao. Plašio se nekog užasnog sloma u sebi. Morao je ostati tu i
pobrinuti se oko toga. Neka izopačena volja tjerala ga je da gleda kako mu otac
biva odvučen preko granice života. Ali sad, svakog dana usijana šipka straha
proburazi njegovu utrobu dovodeći ga do očajanja. Kretao se, obavljao poslove po
vascijeli dan, osjećajući potrebu da se pogrbi, kao da ga vršak Damoklovog mača
bocka u potiljak.
Nije se imalo kuda pobjeći, bio je privezan za oca, morao ga je ispratiti do
vječne kuće. Ali očeva volja nikad nije znala za predah, niti se predavala smrti.
Pući će tek kad je smrt slomi, ako ne ustraje i poslije njegove fizičke smrti. Na isti
način, ni sinovljeva volja nije popuštala. Bio je čvrst i otporan, izvan te smrti i
umiranja.
Bio je to isljeđivanje mučenjem. Je li mogao gledati oca kako se polako
raspada i rasplinjuje u smrt a da mu volja nijednom ne poklekne, da nikad ne
popusti pred svemoćnom smrti. Poput američkog Indijanca podvrgnutog
mučenju, Džerald je bio riješen da podnese očevo sporo umiranje okom ne
trepnuvši. Štoviše, i likovao je. On je na neki način želio da otac umre, čak je i
podsticao njegovu smrt. Bilo je to kao da on sam zadaje smrt i onda kad je najviše
uzmicao od nje i užasavao je se. Usprkos tome, zadavao je smrt vjerujući da će
kroz nju likovati.

267
 Ali pod pritiskom ovog mučenja i Džerald je izgubio kontrolu nad vanjskim,
svakodnevnim životom. Ono što mu je nekad značilo mnogo, postajalo je sad
potpuno beznačajno. Rad, zadovoljstvo, sve je to bilo pa prošlo. Nastavljao je sa
obavljanjem poslova, manje-više, mehanički, ali i ono što je radio bilo je samo
puki privid. Njegova istinska djelatnost svodila se, zapravo, na to grozno rvanje sa
smrću koje se odigravalo u njegovoj duši, u kojem će njegova volja konačno
likovati. Neka bude što će biti, on se neće pokloniti, ni podčiniti, ni priznati
gospodara. On nije priznavao smrt za gospodara.
Ali kako je borba odmicala, sve što je ikad predstavljalo njega i njegov život
razarano je i uništavano, pa mu život nije bio drugo do prazna školjka koja
odzvanja i tutnji poput hučanja mora, buka u kojoj je i sam izvanjski učestvovao,
dok je unutrašnjost ove prazne školjke bila ispunjena mrakom i užasnim
prostorima smrti; znao je da će morati tražiti pojačanja, inače će se sve u njemu
survati u veliku mračnu prazninu koja je zjapila u vrtlogu njegove duše. Voljom je
održavao svoji vanjski um, svoje vanjsko biće neslomljeno i nepromijenjeno. Ali
pritisak je bio pakleno težak. Morat će da potraži nešto čime će održavati
ravnotežu. Nešto mora ući s njim u prazni prostor smrti u njegovoj duši, ispuniti
ga i na taj način izjednačiti unutrašnji s vanjskim pritiskom. Jer, on se iz dana u
dan sve više osjećao kao mjehur ispunjen mrakom oko koga se njegova svijest,
pod udarima i pritiskom vanjskog svijeta i života, vrtjela nemoćno svjetlucajući.
U toj krizi nagon ga je vodio Gudruni. Bio je sve zanemario, jedina stvar koja
ga je zanimala bila je kako uspostaviti odnos s njom. Išao je s njom u atelje da
bude blizu nje, da razgovara. Muvao se po prostoriji i nasumice uzimao pribor,
alatke, grumenje gline, figurice koje je izrađivala; bile su to ćudljive i groteskne
male figure, gledao je u nj ili, ali ih nije vidio. Ona je osjećala da je on prati, u
stopu, kao sudbina. Držala se po strani od njega, iako je znala da joj se on sve više
približava, malo-pomalo.
– Slušajte – rekao je jedne večeri, smušeno i nesigurno – zar nećete ostati na
večeri večeras? Bilo mi bi drago da ostanete.
Ona se malo trgla. Govorio je s njom na način kako se ljudi obraćaju kad nešto
traže jedan od drugoga.
– Čekat će me kod kuće – rekla je.
– Neće se oni ljutiti, što kažete? Bilo bi mi veoma milo da ostanete.
Njeno dugo ćutanje je značilo pristanak.
– Da kažem Tomasu da ćete ostati?
– S tim da odmah poslije večere idem kući – rekla je. Veče je bilo mračno i
hladno. Nije bilo vatre u dnevnoj sobi, pa su sjedili u biblioteci. On je najveći dio
vremena šutio, odsutno. Ni Vinifred nije mnogo govorila. Ali kad bi se prenuo iz
rasijanosti, Džerald se smješkao i bio prijatan i prirodan prema njoj. Ponovo bi ga
spopale duge praznine, kojih nije bio svjestan.
On ju je strahovito privlačio. Bio je tako zanesen, a njegove neobične prazne
pauze, koje nije mogla da dešifrira, bile su dirljive i tjerale su je da razmišlja o
njemu i da se prema njemu odnosi sa poštovanjem.

268
 Ali, bio je veoma ljubazan. Služio ju je najboljim stvarima na večeri, otvorio je
bocu delikatesnog vina boje ćilibara, vjerujući da će joj više prijati od burgundca.
Osjećala je da je poštovana, gotovo neophodna.
Pili su kavu u biblioteci kad se čulo blago kucanje na vratima. Trgao se rekavši
– Naprijed. – Boja njegovog glasa, kao kad nešto visoko treperi, uzbudila je
Gudrunu. Ušla je njegovateljica u bijelom, lebdjela je u vratima kao sjenka. Bila je
veoma zgodna, ali plašljiva i nesigurna u sebe.
– Ljekar bi želio da govori s vama, gospodine Krič – rekla je tihim, diskretnim
glasom.
– Ljekar! – rekao je trgavši se. – Gdje je?
– U trpezariji je.
– Recite mu da dolazim.
Ispio je kavu i pošao za njegovateljicom, koja je iščezla kao sjenka.
– Koja je to njegovateljica? – pitala je Gudruna.
– Gospođica Ingliz, nju najviše volim – rekla je Vinifred.
Džerald se poslije izvjesnog vremena vratio; izgledao je obuzet vlastitim
mislima i ispoljavao onu napetost i odsutnost koja se viđa kod podnapitih ljudi.
Nije rekao zbog čega ga je ljekar tražio, ostao je pored kamina sa rukama na
leđima i otvorenim licem, kao da je u zanosu. Ni o čemu nije mislio, bio je prosto
zarobljen neizvjesnošću u sebi i misli su mu se vrzmale po glavi bez ikakvog reda.
– Moram otići da vidim mamu – rekla je Vinifred – i taticu prije nego zaspi.
Poželjela im je laku noć i izašla.
Gudruna također ustade da ide.
– Ne morate, valjda, još ići? – rekao je Džerald pogledavši brzo na sat. – Još
je rano. Ispratit ću vas kad pođete. Sjedite, što vam se žuri?
Gudruna je sjela, kao da je njegova volja, ma koliko da je bio rasijan, imala
punu vlast nad njom. Osjećala se gotovo hipnotiziranom. On joj je bio čudan,
nešto sasvim nepoznato, što je mislio, što je osjećao dok je stajao tu zanesen, ne
govoreći ništa? Imao ju je u svojoj vlasti, osjećala je to. Nije joj dao da ode.
Posmatrala ga je ponizno mu se pokoravajući.
– Je li ljekar rekao išta novo? – pitala je najzad blago, suosjećajući s njim, što
ga je u srce dirnulo. Podigao je obrve sa nemarnim, ravnodušnim izrazom na licu.
– Ne, ništa novo – rekao je, kao da se pitanje odnosi na nešto uzgredno,
beznačajno. – Kaže da je puls veoma slab, veoma isprekidan, ali to ne mora da
znači bogznašto. Pogledao ju je. Oči su joj bile tamne i nježne, i otvorene, sa
izrazom potištenosti, koji ga je uzbudio.
– Ne – promrmljala je – ja se u te stvari nimalo ne razumijem.
– Bolje vam je – rekao je. – Slušajte, hoćete li cigaretu? Uzmite! – brzo je
donio tabakeru i pripalio joj. Onda je stao kraj kamina, pred njom.
– Ne – rekao je – nikad nismo imali mnogo bolesti u kući, sve dok se otac nije
razbolio. – Činilo se da razmišlja. Onda je pogledao čudno izražajnim plavim
očima, koje su je ispunile jezom. – To je nešto sa čim se ne računa sve dok ne dođe

269
– rekao je. – A tada se shvati da je to, zapravo, bilo tu cijelo vrijeme, da je uvijek
bilo prisutno, znate što hoću da kažem, ta mogućnost neizlječive bolesti, sporog
umiranja.
Nemirno se premjestio s noge na nogu na mramornoj ploči ognjišta i stavio
cigaretu u usta gledajući u plafon.
– Znam – rekla je Gudruna. – To je užasno.
Pušio je odsutno. Onda je izvadio cigaretu iz usta, otkrivajući zube, da bi tren
kasnije stavio jezik među zube i ispljunuo mrvu duhana okrećući se u stranu, kao
čovjek koji je sam, koji je utonuo u misli.
– Ne znam kako to, zapravo, djeluje na čovjeka – rekao je i ponovo spustio
pogled na nju. Oči su joj bile tamne i pogođene tajanstvenim znanjem dok su mu
uzvraćale pogled. Vidio je da je utonula u misli i skrenu pogled na drugu stranu –
Ali, ja apsolutno nisam isti. Ništa nije ostalo, ako razumijete što hoću da kažem.
Čini mi se da pokušavam da se uhvatim za prazninu i da se i sam pretvaram u
prazninu. I tako, čovjek prosto ne zna što da radi.
– Ne – promrmljala je ona. Snažno uzbuđenje prostruja njenim nervima,
teško, gotovo radosno, gotovo bolno. – Što se može? – dodala je.
Okrenuo se i otresao pepeo sa cigarete na veliki mermerni prijeklad koji je
ležao go, bez rešetaka ili ograde.
– Ne znam, to je sve što mogu da kažem – odgovorio je. – Ali, zaista mislim
da se mora naći neki način da se razriješi ovo stanje, ne zbog toga što se to želi,
nego što se mora, u protivnom je svršeno sa mnom. Sve redom, uključujući i sebe,
samo što se nije survalo, i ti to prosto, držiš rukama. To je, očigledno, stanje koje
ne može dugo da traje. Ne možeš vječno da stojiš držeći krov na rukama. Znaš da
ćeš morati, prije ili kasnije, da popustiš. Shvaćate li što hoću da kažem? Nešto se,
dakle, mora poduzeti, inače će doći do sveopćeg sloma, bar što se tebe tiče.
Pomjerio se nelagodno ispred ognjišta i zgazio petom jedan ugašeni ugljen.
Pogledao ga je. Gudruna je bila svjesna prelijepih starih mermernih ploča na
kaminu koje su se, znalački izrezane, dizale oko i iznad njega. Osjećala se kao da
je sudbina konačno ugrabila, zatočila je u neku užasnu, kobnu klopku.
– Ali, što se može? – skromno je mrmljala. – Morate se osloniti na mene ako
vam mogu bilo što pomoći, premda ne znam na koji bih vam način mogla pomoći.
On ju je kritički odmjerio pogledom.
– Ne tražim od vas da mi pomažete – rekao je pomalo razdraženo – jer se ništa
ne može učiniti. Potrebno mi je samo vaše suosjećanje, razumijete. Potreban mi
je neko s kim mogu razgovarati sa razumijevanjem. To olakšava pritisak. A nema
nikoga s kim bi se moglo razgovarati, ko bi razumio. To je čudno. Nema nikoga.
Postoji Rupert Birkin. Ali, on nije spreman da razgovara sa razumijevanjem, on
hoće da diktira. A to ne pomaže.
Bila je uhvaćena u neobičnu zamku. Pogledala je svoje ruke.
Onda se čulo tiho otvaranje vrata. Džerald se trže. Bio je ozlojeđen. Njegova
iznenađenost iznenadi Gudrunu. Pošao je prema vratima sa brzom elegantnom
namjernom ljubaznošću.

270
 – O, mama! – rekao je. – Kako lijepo od tebe što si sišla. Kako si?
Starica, nemamo i trapavo umotana u grimizni ogrtač, tiho pođe naprijed,
pomalo nezgrapno, kao i obično. Sin je išao pored nje. Privukao je stolicu govoreći.
– Ti znaš gospođicu Brengven, zar ne?
Majka je ravnodušno pogledala.
– Da – rekla je. Onda je na sina podigla svoje divne plave oči boje nezaboravka
dok je polako sjedala u stolicu koju joj je donio.
– Došla sam da te pitam za tvoga oca – rekla je svojim brzim, jedva čujnim
glasom. – Nisam znala da imaš društva.
– Nisi? Zar ti nije Vinifred rekla? Gospođica Brengven je ostala na večeri da
nas malo razgali.
Gospođa Krič se polako okrenula prema Gudruni i spustila na nju oči koje ne
vide.
– Bojim se da to za nju ne predstavlja nikakvu čast. – Onda se ponovo okrenu
sinu. – Vinifred mi je rekla da doktor ima nešto da kaže o tvom ocu. O čemu se
radi?
– Samo to da je pute veoma slab, da je isprekidan, tako da možda neće izaći iz
noći – odgovorio je Džerald.
Gospođa Krič je sjedila potpuno pasivno, kao da ništa nije čula. Ali koža joj je
bila čista i fina; ruke su joj, dok je sjedila zaboravivši na njih, bile sklopljene i
sasvim lijepe, pune potencijalne energije. Činilo se da velika količina energije
propada u toj krupnoj starici.
Pogledala je sina, koji je stajao pored nje u stanju pune vojničke gotovosti.
Njene su oči bile predivno plave, plavlje od nezaboravka. Činilo se da gaji izvjesno
povjerenje u Džeralda i da je materinski sumnjičava prema njemu.
– Kako se ti osjećaš – prošaptala je neobično tihim glasom, kao da samo on
treba da čuje to pitanje. – Nadam se da ne zapadaš u stanje... Nećeš valjda
dopustiti da postaneš histeričan?
Neobični izazov u ovim posljednjim riječima zapanji Džeralda.
– Nadam se da neću, majko – odgovorio je prilično hladno, veseo. Neko se
mora za sve to pobrinuti, majko.
– Mora? Mora? – odgovori njegova majka brzo. – Ali, zašto bi to ti morao
preuzeti na sebe? što bi to trebalo da uradiš da bi se pobrinuo? To će se srediti
samo od sebe. Ti tu nisi potreban.
– Ne, pretpostavljam da ne mogu učiniti bilo što korisno – rekao je. – Riječ je
o tome kako to mi doživljavamo.
– Ti voliš da doživljavaš stvari, zar ne? Tebi to godi. Ti moraš biti važan. Nema
potrebe da se zadržavaš kod kuće. Zašto ne odeš?
Ove riječi, očito zreli plod mnogih časova provedenih u mraku, zaprepastile su
Džeralda.
– Mislim da ne bi bilo nikakve koristi da sad odem od kuće, majko, u zadnji
tren – rekao je hladno.

271
 – Pazi dobro – odgovorila je majka. – Pobrini se o sebi, to je tvoj posao. Previše
obaveza uzimaš na sebe. Pripazi na sebe, inače ćeš se brzo naći u čudnoj ulici, eto
što će ti se desiti. Ti si histeričan, uvijek si bio.
– Sasvim se dobro osjećam, majko – rekao je. – Nema potrebe da se brineš za
mene, vjeruj mi.
– Neka mrtvi pokopaju mrtve, ne dozvoli da budeš pokopan s njima, to hoću
da ti reknem. Poznajem te dovoljno dobro.
Na ovo ništa nije odgovorio, nije znao što da kaže. Mati je sjedila sklupčana u
miru sa svojim divnim bijelim rukama, na kojim nije bilo prstenja, na jabučicama
naslona.
– Ti to ne možeš izvesti. Nemaš živaca. Slab si kao mačka, stvarno; uvijek si
bio. Da li ova mlada žena ostaje ovdje?
– Ne – rekao je Džerald. – Ona večeras ide kući.
– Onda bi bolje bilo da joj se daju dvokolice. Ide li daleko?
– Samo do Beldovera.
– Ah! – starica je nije pogledala premda je bila svjesna njenog prisustva.
– Sklon si da uzimaš previše na sebe, Džeralde – rekla je mati ustajući s
mukom.
– Ideš li, majko? – pitao je, učtivo.
– Da, popet ću se – odgovorila je. Onda je oteturala do vrata kao da nije vična
hodanju. Na vratima je podigla lice prema njemu. On ju je poljubio.
– Nemoj dalje da me pratiš – rekla je jedva čujnim glasom. Dalje mi nisi
potreban.
Poželio joj je laku noć i gledao za njom dok nije zamakla uz stepenice. Onda je
zatvorio vrata i vratio se Gudruni. Gudruna, također, ustade da ide.
– Čudno je stvorenje moja majka – rekao je.
– Da – odgovorila je.
– Ona ima svoje misli.
– Da – rekla je Gudruna.
Onda su zašutjeli.
– Hoćete da idete? – pitao je. – Samo časak, reći ću da upregnu konja...
– Ne – rekla je Gudruna. – želim da idem pješke.
Bio je obećao da će je ispratiti niz dugi usamljeni prilazni put do glavnog
druma, i ona je željela da on ispuni to obećanje.
– Mogli biste se odvesti u dvokolici – rekao je.
– Više bih voljela pješke – rekla je naglašeno.
– Zaista? Onda ću vas ispratiti. Znate li gdje su vam stvari? Navući ću čizme.
Stavio je kapu i navukao kaput preko večernjeg odijela. Izašli su u noć.
– Pripalimo cigarete – rekao je zaustavljajući se u zavjetrinu trijema. – Hoćete
li i vi?

272
 Tako su sa mirisom duhana u noćnom zraku krenuli niz mračnu prilaznu stazu
između nisko podšišanih živica.
Želio je da je obuhvati rukom oko pasa. Kad bi mogao staviti ruku oko njenog
struka i privući je sebi i tako ići, povratio bi poljuljanu ravnotežu. Mora povratiti
kakvu-takvu ravnotežu. Tu je bila ona i nada u savršen povratak ravnoteže.
Potpuno slijep prema njoj, misleći samo na sebe, nježno je ovio ruku oko
njenog struka i privukao je sebi. Srce joj klonu, osjećajući da je ugrabljena. Osim
toga, njegova je ruka bila tako snažna da je uzdrhtala pod njom. Doživjela je malu
smrt i bila privučena tijesno uz njega dok su išli kroz vjetrovitu tamu, činilo se da
je on savršeno uravnotežuje prema sebi dok su išli udvoje. I tako, on je iznenada
postao slobodan i savršen, snažan poput heroja.
– Sad je bolje – rekao je ushićeno.
Ushićenje u njegovom glasu je djelovalo na nju kao sladunjava otrovna droga.
Da li mu ona stvarno znači tako mnogo? Upijala je otrov.
– Jeste li sad sretniji? – pitala ga je zamišljeno.
– Mnogo mi je bolje – rekao je istim radosnim glasom. – A bio sam prilično
daleko dotjerao.
Privila se uz njega. Osjećao ju je svu mekanu i toplu: ona je bila raskošna,
divna suština njegovog bića. Toplina i gibanje njenog hoda divno su ga prožimali.
– Veoma mi je drago alko mogu da vam pomognem – rekla je.
– Da – odgovorio je. – Niko mi drugi ne bi mogao pomoći ako vi ne biste.
– To je istina – rekla je za sebe ustreptala od čudnog kobnog zanosa.
Dok su tako išli, činilo se da je on podiže i privlači sve više sebi, dok nije počela
da hoda nošena čvrstim osloncem njegovog tijela. Bio je tako snažan, tako siguran
oslonac da nije mogla da mu se protivi. Kretala se u divnom prožimanju fizičkog
gibanja niz mračnu vjetrovitu padinu brijega. Daleko na drugoj strani svjetlucale
su žute svjetiljke Beldovera, mnogo svjetlica gusto razasutih po suprotnom
tamnom brijegu. Ali, on i ona su išli kroz savršeno izdvojenu tamu, izvan svijeta.
– Ali, koliko vam je mnogo stalo do mene! – došao je njen glas, gotovo
nezadovoljan. – Znate, ja to ne znam, ne razumijem.
– Koliko! – njegov glas je zvonio bolnim zanosom – ne znam ni sam, ali znam
da mi značite sve. – Bio je zapanjen svojom vlastitom izjavom. To je bilo istina.
Tako je on odbacio svaki oprez; izjavivši ovo priznanje, ostao je potpuno
nezaštićen pred njom. Stalo mu je više nego i do čega, ona mu znači sve.
– Ne mogu da vjerujem – rekao je njen glas, zapanjeno, drhteći. Tresla se od
sumnje i sreće. To je željela čuti, samo to. Pa ipak, sad kad je čula neobično
podrhtavanje istine u njegovom glasu, koji je izgovarao te riječi, nije mogla da
vjeruje. Nije mogla, niti je vjerovala. Pa ipak je vjerovala, likujući u kobnom
zanosu.
– Zašto ne? – rekao je. – Zašto ne vjerujete. Istina je. Istina je kao što je istina
da nas dvoje sad u ovom času ovdje stojimo – stajali su mirno na vjetru. – I nije
mi stalo ni do čega na zemlji ili na nebu van ove točke gdje se sad nalazimo. I nije
moje prisustvo ono do čega mi je stalo; stalo mi je isključivo do vašeg prisustva.
273
Stotinu bih puta prodao svoju dušu, ali ne bih mogao da podnesem da vas sad
nema ovdje pored mene. Ne bih mogao da podnesem da ostanem sam. Mozak bi
mi se raspao. To je istina. – Privukao ju je bliže odlučnim pokretom.
– Ne – šaputala je uplašeno. Pa ipak, to je bilo upravo ono što je željela. Zašto
je tako gubila hrabrost?
Nastavili su svoj neobični hod. Bili su tako tuđi, a opet tako stravično,
nezamislivo bliski. To je bilo kao ludilo. Ali to je bilo upravo ono što je ona željela,
to je željela. Spustili su se niz brijeg i sad su stigli na mjesto gdje ispod četvrtastog
mosta rudarske željeznice prolazi kolski put. Most je imao zidove, Gudrun je
znala, od četvrtastih kamenih blokova, obraslih mahovinom na mjestima gdje
voda curi, dok su na drugim mjestima bili suhi. Stajala je pod njim da čuje voz
kako tutnji i klopara preko pragova iznad glave. Znala je da su pod ovim mračnim
i usamljenim mostom mladi rudari stajali sa svim svojim draganama kad je
kišovito vrijeme. Zato je i ona željela da se zaustavi pod mostom sa svojim dragim
i da je on tu poljubi u mrklom mraku. Usporavala je hod kako su se približavali.
I tako su se pod mostom zaustavili i on ju je privio na grudi. Tijelo mu je
treperilo napeto i snažno dok ju je grlio i stiskao bez daha, omamljenu i uništenu,
pritiskujući je na svoje grudi. O, bilo je strašno i savršeno. Pod mostom su rudari
pritiskali svoje dragane na grudi. A sad gospodar tih rudara je pritiskao nju na
svoje grudi! O, koliko je silovitiji i stravičniji njegov zagrljaj od njihovih, koliko je
usredsređenija i savršenija njegova ljubav od njihove! Osjećala je da će se
onesvijestiti, umrijeti pod drhtavim, nadljudskim pritiskom njegovih ruku i tijela,
da će izdahnuti. Onda je ono nezamislivo brzo treperenje popustilo postajući
valovito i sporije, a ritam ju je pustio i blago privukao rukama dok se leđima
oslanjao na zid.
Bila je gotovo izgubila svijest. Tako su mladi rudari stajali sa leđima
prislonjenim uza zid držeći svoje dragane i ljubeći ih kao što je on ljubio nju. Ali,
da li su njihovi poljupci bili tako slatki i moćni kao poljupci čvrstih usana njihovog
gospodara? Rudari nisu imali ni tako oštre kratko podrezane brke.
A dragane rudara bi kao i ona pustile svoje glave da se odmaraju na njihovim
ramenima i gledale iz mračnog podvožnjaka mrlje žutih svjetala na nevidljivom
brijegu u daljini ih nejasne krošnje drveća i zgrade rudarske drvare na suprotnoj
strani.
Ruke su mu sad bile čvrsto sklopljene oko nje, činilo se da je on uvlači u sebe,
njenu toplinu, njenu mekoću, njenu božanstvenu težinu, upijao ju je pohlepno
gaseći žeđ na vrelu njenog raskošnog bića. Podigao ju je kao da hoće da je izlije u
se, poput vina u čašu.
– Ovo vrijedi više od svega – rekao je čudnim prodornim glasom.
Ona se najzad opustila, kao da se istopila, da se pretoči u njega, kao da je ona
neki topao i neizrecivo dragocjen napitak koji se razlijeva njegovim krvotokom
poput opojnog sredstva. Grlila ga je oko vrata dok ju je on ljubio i držao na
grudima, bila je sva mekana upijajući se u njega, a on je bio taj čvrsti jaki pehar
koji je primao vino njenog života. Tako je ležala prostrta po njemu, klonula,
privijena na njegove grudi topeći se pod njegovim poljupcima, slijevajući se s
274
njegovim udovima i kostima njegova tijela koje je bilo, slično mekom gvožđu,
nabijeno elektricitetom njenog života.
Dok joj se činilo da gubi svijest, postepeno se gasio njen um i ona je umrla; sva
se istopila i pretvorila u fluid, nepomično ležeći, sadržana u njemu, usnula u
njemu, kao što iskra spava u čistom i čvrstom kremenu. Tako je ona bila mrtva i
izgubljena u njemu čineći ga savršenim.
Kad je ponovo otvorila oči i vidjela mrlje žutih svjetiljki u daljini, činilo joj se
čudnim da svijet još postoji, da ona stoji pod mostom odmarajući glavu na
Džeraldovim grudima. Džerald, ko je on? On je izuzetna avantura, ono poželjno
nepoznato za kojim je čeznula.
Podigla je oči i ugledala njegovo lice u mraku iznad sebe, njegovo naočito
muževno lice. Činilo se da emitira blijedu svjetlost, bijeli oreol, kao da je posjetilac
iz neviđenog. Podigla je ruke, poput Eve kad je posegla za jabukom sa drveta
znanja, i poljubila ga, premda je njena strast bila zapravo nadčulni strah od njega
kakav jest u svojoj suštini; dodirivala je njegovo lice svojim beskrajno nježnim,
osvajačkim, zadivljenim prstima. Njeni su prsti prelazili preko oblika i crta
njegovog lica pamteći ih. Kako je bio savršen i tuđ! O, kako opasan! Duša joj je
bila potresena savršenim znanjem. Bila je to ona blistava zabranjena jabuka, to
muževno lice. Ljubila ga je prelazeći prstima preko njegovog lica, očiju, nosa,
preko obrva i ušnih školjki, preko vrata, da ga upoznaju, da ga dodirom pokupi i
ima. Bio je tako čvrst i naočit, sa tako nezamislivo zadovoljavajućim skladom, a
ipak tako neizrecivo jasan. Bio je tako neizreciv neprijatelj, a blistao je
tajanstvenim bijelim žarom. Htjela je da ga dodiruje i da ga dodiruje i da ga
dodiruje sve dok ga ne bude imala čitavog u vršcima svojih prstiju, sve dok ga ne
utisne u svoje znanje. O, kad bi ga mogla savršeno znati, bila bi ispunjena i ništa
je više ne bi moglo lišiti toga znanja. Jer, on je bio tako nesiguran, tako rizičan u
običnom, dnevnom svijetu.
– Tako si lijep – prošaptala je grleno.
On se divio neodlučno se kolebajući. Ali, osjećala je da on drhti i nehotično
mu se primakla. Bila je neodoljiva. Njeni prsti su ga imali u svojoj vlasti. Duboka,
neizmjerna žudnja koju su pokrenuli u njemu bila je dublja od smrti i on nije imao
drugog izbora.
Ali sad je znala i to je bilo dovoljno. U tom času duša joj je bila uništena
izvanrednim udarcem tečne munje. Znala je. A to znanje je bilo smrt od koje se
morala oporaviti. Koliko ga je još ostalo da se upozna? O, mnogo, mnogo; ostali
su još mnogi dani žetve za njene velike ali savršeno suptilne i inteligentne ruke na
poljima njegovog živog, radioaktivnog tijela. O, njene ruke su bile željne, žedne
znanja. Ali sad je dosta, jer joj je duša bila prezasićena. Još samo malo i njena bi
se duša skrhala, napunila bi finu posudicu svoje duše previše brzo i onda bi se ona
raspala. Dosta je bilo, doista. Ostalo je još mnogo dana kad će njene ruke, poput
ptića, moći da se hrane na poljima njegovog mističnog, lijepo oblikovanog tijela,
do tada dosta.

275
 I njemu je čak bilo drago da bude zaustavljen, ukoren, ukroćen. Jer, bolje je
željeti nego posjedovati; konačnost kraja je nešto što čovjek želi, ali čega se u istoj
mjeri i plaši.
Išli su prema gradu gdje su usamljene svjetiljke na velikim razmacima
obilježavale glavni drum kroz dolinu. Najzad su stigli na raskršće gdje se prilazni
put odvajao prema Gudruninoj kući.
– Nema potrebe da ideš dalje – rekla je.
– Više bi voljela da ne idem? – pitao je sa olakšanjem. Nije želio da se viđa na
javnim mjestima s njom, tako razgolićene i zapaljene duše.
– Da, molim te. Laku noć. – Pružila mu je ruku. On ju je žudno uzeo i onda
dodirnuo vrhove njenih moćnih pogibeljnih prstiju svojim usnama.
– Laku noć –rekao je. – Do sutra.
Rastali su se. Vratio se kući pun snage i moći pokrenute živom željom.
Ali, sutradan ona nije došla, poslala je pisamce da je morala ostati kod kuće
zbog nazeba. Eto patnje! Ali, imao je vlast nad dušom zahvaljujući nekoj vrsti
strpljenja, napisao joj je kratak odgovor rekavši da mu je žao što je nije vidio.
Dan kasnije ostao je kod kuće, nije imalo nikakvog smisla ići na posao. Otac
neće izdržati ni sedmicu dana. A želio je da se nađe kod kuće, iščekujući najgore.
Džerald je sjedio na stolici pored prozora u očevoj sobi. Vani je bio pravi
zimski dan. Otac je ležao siv i pepeljast na krevetu, njegovateljica se tiho kretala
po sobi, u bijelom, uredna i elegantna, pa i lijepa. Osjećao se miris kolonjske vode
u sobi. Njegovateljica je nekim poslom izašla van; Džerald je bio sam sa smrću,
okrenut prema zimskom predjelu.
– Ima li još mnogo vode u Denliju? – dođe slabački glas, odlučan i
nezadovoljan, iz kreveta. Bolesni čovjek je pitao za prodiranje vode iz jezera u
jednu od rudarskih jama.
– I više nego je bilo. Morat ćemo da ispraznimo jezero – reče Džerald.
– Zar hoćete? – slabi glas se cijedio sporo dok nije sasvim iscurio. Zavladala
je mrtva tišina. Bolesnik sivog lica je ležao sa zatvorenim očima, mrtviji od smrti.
Džerald je gledao kroz prozor. Osjećao je da mu je srce uvelo, suho i da će
pregorjeli ako ovako duže potraje.
Odjednom ga je prenuo neki nesvakidašnji zvuk. Okrenuo se i vidio očeve
širom otvorene oči: kolutale su napregnute u nadljudskoj borbi. Džerald skoči na
noge, ukočen od straha.
– Vu-aaaa – dođe užasni hropac iz grla njegovog oca. Stravične oči su mahnito
kolutale, uzaludno tražeći pomoć. Slijepo su preletjele preko Džeralda, a onda je
pokuljala crna krv i neka nečist na usta razlijevajući se po licu unezvijerenog
samrtnika; napeto tijelo se opusti, glava klonu na stranu, niz jastuk.
Džerald je stajao ukočeno, užas mu se razlijegao po duši. Želio se pokrenuti,
ali nije mogao. Nije mogao da pomakne udove. U mozgu su mu odjekivali čekići
bila.
Njegovateljica u bijelom je tiho ušla. Pogledala je Džeralda, a onda krevet.

276
 – Oh! – dođe njen cvileći jecaj dok je trčala prema mrtvacu. – A-aaah! –
ispustila je slabi krik izazvan bolom dok se naginjala nad krevetom. Onda se
pribrala i izašla da uzme peškir i spužvu. Pažljivo je brisala mrtvo lice i gotovo
šapatom govorila. – Jadni gospodin Krič, jadni gospodin Krič, jadni gospodin
Krič, o, jadni gospodin Krič!
– Je li mrtav? – zvonio je Džeraldov oštri glas.
– O, da, preminuo je – odgovori njegovateljičin tihi glas. Pogledala je Džeralda
u lice. Bila je mlada i lijepa, uzdrhtala. Džeraldovo lice iskrivi čudan ukočen
osmijeh, u užasu. Izašao je iz sobe. Otišao je da kaže majci. Na stepenicama je
susreo brata Bejsila.
– Preminuo je, Bejsile – rekao je gotovo nesposoban da obuzda glas, da ne
ispusti neartikuliran, stravičan krik bola.
– Što? – reče Bejsil preblijedivši.
Džerald je klimnuo glavom, a onda otišao u majkinu sobu.
Sjedila je u svom grimiznom ogrtaču i šila, veoma sporo je šila, bod po bod.
Podigla je svoje nemirne plave oči prema Džeraldu.
– Otac je preminuo – rekao je.
– Je li mrtav? Ko kaže?
– O, kad ga vidiš, znat ćeš.
Spustila je svelo i polako ustala.
– Ideš li da ga vidiš – pitao je.
– Da – rekla je.
Pored kreveta su već stajala djeca oplakujući oca.
– O, majko – povikaše kćeri, gotovo histerično, kroz plač.
Ali, mati je išla naprijed. Mrtvac je počivao kao da je zaspao tako blago, tako
mirno, kao mladić koji spava snom pravednika. Još je bio topao. Stajala je
gledajući ga turobno, teško ćuteći.
– Eh, da – rekla je najzad gorko, kao da se obraća nevidljivim svjedocima u
zraku. – Mrtav si – dvorila je nekoliko minuta ćuteći, oborena pogleda. – Lijep
mrtvac – rekla je potvrdno – lijep kao da te život nikad nije dodirnuo. Daj bože da
ja izgledam drugačije. Nadam se da će se na meni vidjeti godine kad umrem. Lijep,
lijep – šaptala je nad njim. – Možete vidjeti kako je izgledao kao mladić od
osamnaest, sa prvom bradom na licu. Lijepa, divna duša – ali nešto joj je prepuklo
u glasu kad je rekla – Pobrinite se da niko od vas ne izgleda ovako kad umre! Ne
dopustite da se to ponovi! – bila je to čudna, divlja zapovijed koja je dolazila iz
nepoznatog. Njena djeca su se nesvjesno kretala zajedno, u zbijenoj grupi, na
komandu njenog stravičnog glasa. Obrazi su joj bili jarkocrveni, izgledala je i
stravično i divno. – Možete da me okrivljujete ako hoćete što on leži tu kao mladić
od osamnaest, sa pravom mladićkom bradom na licu. Okrivljujte me ako hoćete.
Ali, niko od vas ne zna – bila je tiha u napetoj tišini. Onda se čuo dubok napregnut
glas – da sam mislila da će djeca koju sam rodila ležati ovako izgledajući mrtva,
svako bih svojim rukama zadavila dok su bila odojčad, da...

277
 – Ne, majko! – dođe iz pozadine neobični Džeraldov glas, prodoran i jasan
poput zvuka trube – mi smo drukčiji, mi te ne optužujemo.
Okrenula se i pogledala ga ravno u oči. Onda je podigla ruke u nekoj slomljenoj
gesti bezumnog očaja.
– Molite se – rekla je oštro. – Molite se bogu za spas svoje duše, molite se za
sebe, jer vam nema pomoći od vaših roditelja.
– O, majko... – zaridaše njene kćeri gorko.
Ali, ona se okrenula i izašla, i svi su se uskoro razbježali, nigdje nije bilo dvoje
zajedno.
Kad je Gudruna čula da je gospodin Krič umro, osjećala se kao krivac. Ostala
je kod kuće da Džerald ne bi pomislio da je ona previše lak plijen. A sad je sam bio
u središtu nesreće dok je ona ostala hladna.
Idućeg je dana kao i obično otišla kod Vinifred koja se obradovala kad ju je
ugledala, sretna što se može povući u atelje. Djevojčica se isplakala a onda se,
pretjerano uplašena, povukla da se skloni od mogućih drugih tragičnih potresa.
Nastavila je da radi sa Gudrunom kao i obično u tišini ateljea, što je predstavljalo
neizmjernu sreću, svijet čiste slobode, poslije ubitačne besciljnosti i žalosti u kući.
Gudruna je ostala do večeri. Njih dvije su večerale u ateljeu, daleko od ožalošćene
porodice.
Džerald je došao poslije večere. Prostrani visoki atelje bio je pun sjenki i mirisa
kave. Gudruna i Vinifred su imale mali stol pored vatre na udaljenom kraju ateljea
sa bijelom lampom čija svjetlost nije daleko dopirala. Bile su sićušni svijet za sebe,
dvije djevojke okružene lijepim sjenkama, sa sjenovitim gredama i rožnicima
iznad glave i zasjenjenim klupama i priborom u ateljeu.
– Ovdje vam je dosta ugodno – reče Džerald prilazeći. U ateljeu je bio niski
kamin od opeke u kome je vatra veselo plamsala, stari turski čilim, mali sto od
hrastovine sa lampom i bijeloplavi stolnjak i slatkiši; Gudruna je skuhala kavu u
staroj mjedenoj džezvi, a Vinifred mlijeko u lončiću sa dugom ručkom.
– Jeste li pili kavu? – pitala je Gudruna.
– Jesam, ali mogu da popijem još jednu s vama – odgovorio je.
– Onda moraš piti iz čaše; imamo samo dvije šalice – reče Vinifred.
– Svejedno mi je – rekao je noseći stolicu u začarani krug djevojaka. Kako su
bile sretne, kako je bilo lijepo i ugodno i veselo s njima u svijetu uzvišenih sjenki!
Vanjski svijet u kojem je proveo dan obavljajući razne poslove bio je potpuno
izbrisan. Za trenutak se našao u svijetu sjaja i magije.
Sve su im stvari bile ukusne i prijatne; dvije čudne ljupke šalice,
grimiznocrvene i pozlaćene, pa mali crni krčag sa grimiznim krugovima, zatim
neobični primus za kuhanje kave čiji je plamen bio gotovo nevidljiv. Sve je to
ostavljalo utisak neke zakučaste raskoši u kojoj je Džerald odmah našao utočište.
Sjedili su pored kamina i Gudruna je služila kavu.
– Hoćete li mlijeka? – pitala je mimo, premda je nervozno držala mali crni
krčag sa velikim grimiznim kolutima. Uvijek je savršeno vladala sobom, iako je
bila veoma nervozna.
278
 Ispoljavajući čudnu poniznost, njemu je dala kavu u šalici, a sama je pila iz
neke nezgrapne staklene čaše sa drškom. Činilo se da želi da ga služi.
– Zašto meni ne date kriglu, tako je nezgrapna u vašim rukama – rekao je. On
bi radije pio iz čaše da ona bude pristojno poslužena. Ali, ona je ćutala, zadovoljna
nejednakošću i svojim samoponiženjem.
– Ovdje ste sasvim en ménage92 – rekao je.
– Da. U stvari nismo kod kuće za posjete – reče Vinifred.
– Niste? Onda sam ja uljez?
U tom času je osjećao da je njegovo svečano odijelo neumjesno i osjećao se
kao nezvan gost.
Gudruna je bila veoma tiha. Nije osjećala potrebu da razgovora s njim. U ovoj
fazi ćutanje je najbolje, ili obično ćaskanje. Najbolje je ozbiljne stvari ostaviti po
strani. Tako su bezbrižno ćaskali, sve dok nisu čuli čovjeka ispod njih kako izvodi
konja vičući „Natrag! Natrag!” dok ga je uprezao u dvokolicu kojom će se Gudruna
odvesti kući. Obukla se i rukovala sa Džeraldom a da im se oči nijednom nisu
susrele. Otišla je.
Sprovod je bio odvratan. Kasnije, na čaju, kćerke su se vajkale „Bio nam je
dobar otac, najbolji otac na svijetu.” ili „Teško da ćemo ikad naći čovjeka koji bi
bio tako dobar kao naš otac.”
Džerald je to prešutno odobravao. Bilo je to u skladu sa društvenim
konvencijama, a kad je u pitanju ovozemaljski svijet, on je pristalica konvencija.
On je to uzimao kao nešto što se samo po sebi razumije. Ali, Vinifred je mrzila sve
i sklonila se u atelje gdje je plakala do besvijesti moleći Boga da joj se Gudruna
vrati.
Srećom, svi su se razišli. Kričevi nikad nisu dugo ostajali kod kuće. Do večere,
Džerald je ostao sasvim sam. Čak je i Vinifred otpremljena u London na nekoliko
dana sa sestrom Laurom.
Ali kad je ostao sam, za Džeralda je postalo neizdržljivo. Prošao je jedan dan,
pa još jedan. Sve vrijeme se osjećao kao čovjek u lancima na ivici provalije. Ma
koliko da se borio, nije mogao da se dokopa čvrstog tla, nije imao uporišta. Visio
je na rubu ponora, grčeći se od bola kao crv. Ma čega da se sjetio, sve je bilo ambis,
pa bili to prijatelji ili stranci, rad ili igra, sve je bilo ista provalija bez dna u kojoj
se njegovo srce gušilo. Nije mu bilo spasa, nije bilo ničeg za što bi mogao da se
uhvati. Morao je da se grči na rubu ambisa, obješen u lancima nevidljivog fizičkog
života.
U početku je bio miran, bio je tih očekujući da će ono najgore minuti,
očekujući da će biti oslobođen i pušten u svijet živih poslije ove pokore. Ali njegova
se očekivanja nisu ispunila i zapao je u tešku krizu.
Kad se spustilo veče trećeg dana, srce mu je počelo da lupa od straha. Nije
mogao podnijeti još jednu noć. A dolazila je još jedna noć, još jednu noć će morati
da visi u okovima fizičkog života nad jamom bezdankom ljudskog ništavila koje je
zinulo da ga proguta. On to nije mogao podnijeti. Plašio se duboko i hladno,

92
En ménage (francuski) – kod kuće.
279
prestravljen u duši. Više nije vjerovao u vlastitu snagu. Nije mogao pasti u ovaj
ponor bez dna i ponovo izaći iz njega. Ako padne, zauvijek će propasti. Mora se
izvući, mora tražiti pojačanja. Više nije vjerovao u sebe samog, tu je bio kraj.
Poslije večere, suočen sa doživljajem svog potpunog pada u ništavilo, izabrao
je drugi put. Navukao je čizme, obukao kaput i krenuo u noćnu šetnju.
Bilo je mračno i maglovito. Išao je kroz šumu posrćući i pipajući put do Mlina.
Birkin je bio odsutan. Dobro, gotovo se obradovao. Krenuo je uz brijeg i teturao
preko divljih besputnih padina, pošto je izgubio put u pomrčini. Bilo mu je
dosadno. Kuda to on ide? Ne mari. Teturao je dok ponovo nije izbio na stazu.
Onda je nastavio kroz još jednu šumu. U glavi mu se smračilo, išao je nasumice.
Bez misli i osjećanja teturao je dalje, a onda je ponovo izašao na čistinu, pipajući
tražio prelaze preko ograda, gubio put, išao duž živice i njiva sve dok nije stigao
do izlaza.
Najzad je izašao na glavni put. Izmučio se teturajući kroz labirint mraka. Ali
sad će odabrati pravac. Ništa se ne može postići pukim hodanjem i udaljavanjem.
Mora, mora da odabere neki smjer.
Stajao je na glavnom drumu u mrkloj noći i nije znao gdje se nalazi. Imao je
čudan osjećaj, srce mu je lupalo i zvonilo u potpuno nepoznatom mraku. Stajao je
tako neko vrijeme.
Onda je čuo korake i vidio malu lelujavu svjetlost. Uputio se prema
svjetlonoši. Bio je to rudar.
– Možete li mi reći – rekao je – kuda ovaj drum vođi?
– Drum? O, da, u Votmor.
– Votmor! O, hvala vam, u redu je. Mislio sam da sam pogriješio. Laka noć.
– Laka noć – odgovorio je rudar dubokim glasom.
Džerald je pokušao da odredi gdje se nalazi. U svakom slučaju, kad dođe u
Votmor, znat će. Bilo mu je drago što se nalazi na glavnom drumu. Išao je naprijed
kao u snu.
To je Votmor? Da, kroma „Kraljeva glava” i ulaz u mjesnu kancelariju. Spustio
se niz strmi brijeg gotovo trkom. Krivudajući kroz udolinu, prošao je pored
srednje škole i stigao do crkve u Vili Grinu. Crkvena porta. Stao je.
U sljedećem trenu se popeo uza zid i hodao između grobova. Čak i u mraku se
vidjela blijeda gomila uvelog bijelog cvijeća pred nogama. To je, dakle, grob.
Cvijeće je bilo hladno i vlažno. Osjećao je oštar miris krizantema i tuberoza.
Opipao je ilovaču ispod cvijeća i sledio se: bila je, također, hladna i ljepljiva.
Izmakao se i stao osjećajući mučninu u stomaku. To je, dakle, bilo središte svega
u ovome mrklom mraku pored nevidljive svježe humke. Ali, tu nije bilo ničega za
njega. Ne, nije bilo nikakvog razloga da ostane tu. Osjećao se kao da mu se hladna
i nečista glina lijepi oko srca. Ne, ne, dosta je toga bilo.
Kuda, dakle? Kući? Nikad! Nije imalo nikakvog smisla vratiti se kući. Tamo se
nije moglo. Ima još mjesta na svijetu gdje se može otići. Ali, kuda? Gdje?
Opasna odluka se zgruša i stvrdnu u njegovom srcu, poput fiksideje. Postojala
je Gudruna, sigurno je sad kod kuće. Mogao bi, htio bi, želio bi do nje. Noćas nema
280
povratka dok je ne vidi, makar ga to života koštalo. Sve što je imao stavio je na tu
kocku.
Uputio se pravo preko njiva i livada put Beldovera. Bio je takav mrak da ga
niko nije mogao vidjeti. Noge su mu bile mokre i hladne, i teške od gline. Ali
uporno je išao, kao vjetar, pravo naprijed, kao da ga sudbina tjera. U njegovoj
svijesti su se javljale velike bjeline. Bio je svjestan da se nalazi u zaseoku Vintorp,
ali kako je tamo dospio, to nikako nije znao. A onda, kao u snu, našao se u dugoj
ulici Beldovera sa uličnim svjetiljkama.
Čula se neka galama, negdje su se zalupila vrata, negdje su ljudi glasno pričali
u noći. To se krčma „Lord Nelson” upravo zatvarala i pijanci su se vraćali kućama.
Najbolje bi bilo da upita nekoga od njih gdje ona stanuje, jer uopće nije poznavao
sporedne ulice.
– Možete li mi reći gdje se nalazi ulica Somerset Drajv? – pitao je jednog od
nakresanih.
– Gdje se nalazi što? – odgovori pijani rudarev glas.
– Somerset Drajv.
– Somerset Drajv! Čuo sam za tu ulicu, ali gdje je prem, da mi oba oka na šiljak
izvadiš, ne bi ti znao kazat. A koga prem tražiš?
– Gospodina Brengvena, Viljema Brengvena.
– Viljema Brengvena... ?
– Koji predaje u srednjoj školi, u Vili Grinu, i njegova kći tamo predaje.
– O... o... o... o Brengven! Sad sam te shvatio, burazeru. Ja što, Viljem
Brengven! Ja, ja. Ima dvije cure, nastavnice su i one. Ja, ja, njega ti, burazeru,
tražiš. E, pa svaka čast, znam gdje Vil živi. A je li, kako reče da se ona ulica zove?
– Somerset Drajv – ponovio je Džerald strpljivo. Znao je on dobro svoje
rudare.
– Somerset Drajv, ja što – reče rudar mašući rukama kao da nešto hvata. – Ja
što da znam dje je Somerset Drajv. A maloprije se nisam mogao sjetiti da mi oba
oka izvadiš. A stotinu sam puta tamo bio. Kako ne znam. Sad ću ja tebi reć.
Nesigurno se okrenuo i pokazao mračnu ulicu opustjelu u noći.
– Idi gori pa ćeš na prvoj raskrsnici skrenuti na lijevu ruku, jes na lijevu, iza
Vitmasove slastičare...
– Razumio sam – rekao je Džerald.
– Ja što da ćeš razumjet. Onda idi malo doli, prođi skeledžijinu kuću i odande
ti puca Somerset Drajv, što veliš, račva se na desnu ruku, a u tom sokačetu i nema
no tri kuće, cigle tri, i sve mi se čini, gotovo zasigurno, da je njegova posljednja od
te tri.
– Mnogo vam hvala – reče Džerald. – Laka noć.
Otišao je ostavljajući nakresanog čovjeka da stoji kao ukopan.
Džerald je prošao pored zamračenih radnji i kuća koje su većinom sad bile
zaspale, onda je skrenuo u slijepo sokače koje se završavalo mrakom. Usporavao

281
je hod sa približavanjem cilju, ne znajući kako da nastavi. Što ako kuća bude
zatvorena i svjetla pogašena?
Ali nisu bila. Vidio je veliki osvijetljeni prozor i čuo glasove, a onda se kapija
zalupila. Njegove napregnute uši prepoznaše Birkinov glas, njegove oštre oči
ugledaše Birkina sa Ursulom, koja je stajala u izblijedjeloj haljini na stepenicama
koje su vodile u baštu. Onda je Ursula sišla i uputila se stazom držeći Birkina za
ruku.
Džerald se sklonio u mrak i oni su prošli pored njega veselo čavrljajući;
Birkinov je glas bio dubok, Ursulin visok i jasan. Džerald je brzo stigao do kuće.
Roletna je bila spuštena na velikom trpezarijskom prozoru koji je bio
osvijetljen. Pogledavši uz stazu, vidio je da su ulazna vrata ostala otvorena točeći
blagu obojenu svjetlost iz lampe u hodniku. Odškrinuo je vrata i pogledao u
hodnik. Na zidovima su bile slike i rogovi jednog jelena; stepenice su se dizale na
jednu stranu, a vrata od trpezarije su bila na drugoj strani.
Obuzdavajući srce, Džerald je stupio u hodnik sa podom od mozaika u bojama,
a onda zavirio u veliku prijatnu sobu. U stolici pored vatre spavao je otac sa
glavom zabačenom natrag i naslonjenom na veliki hrastov okvir kamina; njegovo
crveno lice je iz tog ugla izgledalo kraće, nosnice su bile raširene, usta malo
otvorena. I najmanji bi ga šum mogao probuditi.
Džerald se časak kolebao. Pogledao je niz hodnik, iza sebe. Bio je mračan. Opet
je oklijevao. Onda se brzo popeo uz stepenice. Čula su mu bila tako savršena,
gotovo natprirodno izoštrena, tako da se činilo da je nametnuo svoju vlastitu volju
poluusnuloj kući.
Izašao je na vrh stepenica. Tu je zastao zaustavljajući dah. I ovdje su, iznad
trpezarijskih vrata, bila vrata, to je roditeljska soba. Čuo je kako se kreće po sobi
osvijetljenoj svijećom. Vjerojatno čeka muža da joj dođe. Pogledao je niz mračni
hodnik.
Onda tiho, beskonačno opreznim korakom, krenuo je hodnikom pipajući zid
vršcima prstiju. Napipao je vrata. Stajao je i slušao. Čuo je disanje dviju duša. Nije
to. Prikradao se naprijed. Napipao je još jedna vrata, malo odškrinuta. Soba je bila
mračna. I prazna. Onda je bilo kupatilo, osjećao je miris sapuna i toplotu. Na kraju
je bila još jedna soba, jedno tiho disanje. To je ona. Gotovo čarobnjački oprezno
okrenuo je kvaku i malo odškrinuo vrata. Škripnula su jedva čujno. Odškrinuo ih
je još prst ili dva. Srce mu je lupalo, ali činilo se da on širi tišinu oko sebe, neku
vrstu zaboravnosti.
Bio je u sobi. Spavačica je još tiho disala. Bilo je veoma mračno. Išao je
pipajući centimetar po centimetar, stopu po stopu, oprezno pipajući i nogama i
rukama. Dodirnuo je krevet. Čuo je disanje. Prikrao se blizu, nadnoseći se kao da
će njegove oči i u mraku vidjeti ko je u krevetu. I zaista, veoma blizu svom licu,
ugledao je, na svoj užas, okruglu, tamnu glavu dječaka.
Oporavio se. Okrenuo se i ugledao vrata kroz koja je dolazio tračak slabe
svjetlosti. Brzo je izašao i pritvorio vrata ne zatvorivši ih kvakom, a onda je brzo,
ali oprezno, krenuo hodnikom. Na vrhu stepeništa se kolebao nekoliko trenutaka.
Još je bilo vremena da pobjegne.
282
 Ali, to je bilo nezamislivo. On mora ustrajati u svojoj volji. Zaobišao je
roditeljsku sobu kao sjenka i krenuo uz stepenice što su vodile na drugi sprat.
Škripale su pod težinom njegovog tijela, to ga je razdraživalo. O, nesreće, ako se
otvore vrata i njena mati izađe na hodnik, pravo ispod njega! O, nesreće, ako ga
vidi!
Ako se desi, neka se desi. Još je savršeno vladao sobom.
Nije se bio sasvim popeo kad su ga prenuli koraci u prizemlju, neko je trčao
vanjska vrata su zatvorena i zaključana, čuo se Ursulin glas, onda očev pospani
uzvik. Brzo se popeo uz gornje stepenice.
Opet su jedna vrata bila odškrinuta, soba je bila prazna. Pipajući brzo je išao
naprijed poput slijepca, iz straha da Ursula ne krene uz stepenice. Napipao je još
jedna vrata. Tu je svojim natprirodno izoštrenim čulima osluškivao, čuo je kako
se neko prevrće u krevetu. To će biti ona.
Brzo, kao neko ko ima samo jedno čulo, čulo dodira okrenuo je kvaku.
Škljocnula je. Držao je kvaku. Posteljno rublje je šuštalo. Srce mu se sledilo. Onda
je povratio kvaku i veoma oprezno gurnuo vrata. Cviljela su sve vrijeme dok su se
otvarala.
– Ursula! – povika Gudruna uplašeno.
Brao je otvorio vrata i zatvorio ih za sobom.
– Jesi li to ti, Ursula? – ču Gudrunin preplašeni glas, čuo je kako sjeda u
krevetu. U sljedećem trenu će vrisnuti.
– Ne, to sam ja – rekao je pipajući prema njoj. – To sam ja, Džerald.
Sjedila je nepomično u krevetu, skamenjena. Bila je previše zapanjena i
iznenađena, nije imala vremena ni da se uplaši.
– Džerald – ponovila je zapanjeno.
Napipao je put do kreveta i njegova ispružena ruka slijepo dodirnula njene
vrele grudi. Ona se trže uzmičući.
– Da upalim svjetlo – rekla je ustajući sa kreveta.
Stajao je nepomično, kao kip. Čuo je kako uzima šibicu, čuo je šuškanje njenih
prstiju. Onda ju je ugledao na svjetlosti šibice koju je držala da upali svijeću.
Svjetlost se razli po sobi, onda splasnu i postade mutna prelazeći na svijeću pa
opet živnu.
Pogledala ga je dok je stajao blizu kreveta. Kapa mu je bila navučena nisko na
obrve, omi kaput je bio zakopčan do kragne. Lice mu je bilo neobično, svijetlo. Bio
je neminovan, kao neko natprirodno biće. Kad ga je ugledala, znala je. Znala je da
postoji nešto kobno u poretku stvari, znala je da to stanje mora prihvatiti. Ipak je
osjećala da ga mora izazvati.
– Kako si došao? – pitala je.
– Izašao sam uz stepenice; vrata su bila otvorena.
Gledala ga je.
– I moja su vrata ostala otključana – rekla je. Brzo je prešla preko sobe i
okrenula ključ u bravi. Onda se vratila.

283
 Bila je divna sa iznenađenim očima i zažarenim obrazima, sa pletenicom
prilično kratkom, niz leđa, i finom bijelom spavaćicom koja je padala do stopala.
Vidjela je da su mu čizme sasvim blatnjave, čak su mu i pantalone bile
umazane ilovačom; pitala se da li je za sobom ostavio trag svuda kuda je po kući
prošao. Bio je zaista neobična pojava, dok je stajao u njenoj sobi, pored
razvaljenog kreveta.
– Zašto si došao? – pitala ga je gotovo nabusito.
– Zato što sam želio doći – odgovorio je.
To je vidjela i na njegovom licu. To je kob.
– Tako si umazan – rekla je sa prizvukom gađenja, ali nježno.
Pogledao je čizme.
– Pješačio sam po mraku – odgovorio je. Ali bio je živahno ushićen. Zavladala
je tišina. Stajao je s jedne strane rasturenog kreveta on, s druge ona. Nije čak ni
kapu sklonio sa obrva.
– Što tražiš od mene? – izazivala ga je.
Okrenuo je pogled u stranu i nije odgovorio. Da nije bilo njegove izuzetne
ljepote i tajanstvene privlačnosti njegovog jasnog, neobičnog lica, otjerala bi ga.
Ali, njegovo je lice bilo previše čudesno i neotkriveno za nju. Opčinjavalo ju je
čistom ljepotom, očaravalo ju je poput nostalgije, poput bola u duši.
– što tražiš od mene? – ponavljala je otuđenim glasom.
Skinuo je kapu pokretom oslobađanja u snovima, i prišao joj. Ali, nije mogao
da je dodirne, jer je stajala bosonoga u spavaćici, a on je bio umazan i vlažan.
Njene oči, široko otvorene i velike, začuđeno su ga promatrale postavljajući mu
posljednje pitanje.
– Došao sam jer moram – rekao je. – Zašto pitaš?
Gledala ga je sumnjajući i diveći mu se.
– Moram pitati – rekla je.
Blago je odmahnuo glavom.
– Nema odgovora – rekao je čudno prazan.
Bilo je u njemu neke neobične, gotovo božanske jednostavnosti i naivne
neposrednosti. Podsjećao ju je na priviđenje, na mladog Hermesa.
– Ali, zašto si meni došao? – bila je uporna.
– Zato... što tako mora biti... Kad tebe ne bi bilo na ovom svijetu, ni mene ne
bi bilo.
Stajala je gledajući ga velikim, široko otvorenim omađijanim očima. Njegove
su oči sve vrijeme gledale u njene; čvrst je kao stijena u čudnoj natprirodnoj
nepokolebljivosti. Uzdahnula je. Sad je bila izgubljena. Nije se imalo kud.
– Zar nećeš skinuti čizme? – rekla je. – Mora da su mokre.
Spustio je kapu na stolicu, otkopčao kaput podižući bradu da otkopča pod
grlom. Njegova kratka oštra kosa je stršila u neredu. Bio je tako divno plavokos,
poput zrelog žita. Skinuo je kaput.

284
 Onda je brzo skinuo sako, popustio kravatu i skinuo biserne kopče sa
manžetna. Slušao je, gledao, nadajući se da niko neće čuti šuškanje uštirkanog
rublja. Činilo mu se te kopče pucaju kao revolverski hici.
Došao je da se potvrdi. Dopustila mu je da je drži u naručju, da je čvrsto
priljubi uza se. U njoj je našao beskrajno olakšanje. U nju je izlio sav nagomilani
mrak i jetku smrt i ponovo je bio cjelovit. Bilo je čudesno divno, bilo je to čudo na
zemlji. To je ono čudo njegova života što se neprekidno ponavlja, u čijoj se
spoznaji gubio u ekstazi olakšanja i divote. A ona, podčinjena, primala ga je kao
posuda ispunjena njegovim gorkim otrovom smrti. Nije imala snage da se odupre
u ovoj krizi. Grozno nasilno trenje smrti ispunjavalo ju je i ona ga je primala u
zanosu podčinjavanja, u mukama oštrog žestokog uzbuđenja.
Privlačeći je sve bliže, bacao se sve dublje u njenu meku, sveobuhvatnu
toplinu, čudesnu stvaralačku toplinu koja je prodirala u njegov krvotok i vraćala
mu život. Osjećao je da se rastvara i tone u kupku odmora njene životne snage.
Izgledalo je kao da su njeno srce i grudi drugo nepobjedivo sunce u čije je zračenje
i stvaralačku snagu sve dublje ronio. Svi njegovi damari, koji su bili usmrćeni i
razoreni, zagrijavali su se blaženo kako se život u njih vraćao pulsirajući,
nevidljivo, krišom, prodirući u njega kao svemoćni zraci sunca. Njegova krv, koja
se, izgledalo je, povukla u smrt, vraćala se u valovima, sigurno, divino, moćno.
Osjećao je kako mu se vraća život u udove, njegovo tijelo je dobijalo nepoznatu
snagu. Ponovo je bio čovjek, snažan i zaokružen. I bio je novorođenče, tako
utješno i okrijepljeno i zahvalno.
A ona, ona je bila velika kupka života, on ju je obožavao. Mati i suština
sveukupnog života je bila. A on, novorođeni sin i čovjek, primao je od nje i
postajao cjelovit. Njegovo čisto tijelo je bilo gotovo ubijeno. Ali čudesno zračenje
njenih grudi ga je prožimalo, njegov usahli i oštećeni mozak je oživljavao kao da
je preliven životnim sokovima i ponovo je bio savršeno cjelovit, kao da se ponovo
okupao u materinoj utrobi.
Mozak mu je bio usahnuo, oštećen, sparušen, moždano tkivo mu je bilo
razoreno. Nije ni znao koliko je bio povrijeđen, koliko je njegovo tkivo, tkivo
njegovog mozga bilo oštećeno korozivnom poplavom smrti. Sada, dok je ljekovita
limfa tekla kroz njega, znao je koliko je razoren, slično biljci čije je tkivo iznutra
spržio mraz.
Zario je svoju malu tvrdu glavu među njene grudi i rukama pritiskao njene
grudi na svoje lice. A ona je drhtavim prstima pritiskala njegovu glavu na svoju
dok je ležao potpuno malaksao; ona je bila savršeno svjesna. Kroz njega je tekla
divna stvaralačka toplina kao san plodnosti u materinoj utrobi. O, kad bi mu samo
darovala taj tok životnih sokova, okrijepio bi se, ponovo bi bio čitav. Bojao se da
će ga odbiti prije nego se ta iscjeljujuća kupka završi. Kao dijete na grudima,
snažno se pripijao uz nju i ona ga nije mogla odvojiti od sebe. A sparušena i
uništena moždana opna se opuštala, omekšavala, ono što je bilo sprženo i tvrdo i
ispucalo, ponovo je popuštalo, postajalo meko i gipko pulsirajući novim životom.
Bio je neizmjerno blagodaran, kao Bogu, kao što je novorođenče zahvalno
grudima svoje majke. Bio je radostan i blagodaran kao u delirijumu dok je osjećao

285
kako mu se vraća cjelovitost, kao što je osjećao i neizrecivi san koji ga je obuzimao,
san potpune malaksalosti i okrepljenja.
Gudruna je, međutim, ležala široko otvorenih očiju, rasturena do savršene
svijesti. Ležala je nepomično, ukočeno zureći širom otvorenih očiju, dok je on
spavao sa rukama oko njenog struka.
Činilo joj se da čuje valove koji su se razbijali o nevidljivu obalu, duge, spore,
turobne talase koji su se razbijali u ritmu sudbine, tako monotono da se činilo da
su vječni. To beskrajno razbijanje sporih, mrzovoljnih valova sudbine držalo ju je
kao svoj posjed dok je ležala gledajući tamnim, širom otvorenim očima u tamu.
Vidjela je daleko, daleko, sve do vječnosti, premda, zapravo, nije vidjela ništa.
Lebdjela je u struji savršene svijesti, ali čega je bila svjesna?
Dok je ležala zagledana u vječnost, u stanju potpune neizvjesnosti, premda
svjesna svega do krajnjih granica, minulo je ovo raspoloženje osjećanja krajnosti
i ona se osjećala nelagodno. Dugo je nepomično ležala, a htjela je da ga gleda, da
ga vidi.
Ali nije se usuđivala upaliti svijeću, jer je znala da bi se on odmah probudio, a
nije željela da remeti njegov blaženi san koji mu je ona darovala.
Polako je oslobodila iz njegovog naručja i podigla se na lakat da ga gleda. Soba
je, činilo se, bila osvijetljena nekom tajanstvenom, jedva vidljivom svjetlošću.
Mogla je tek razaznati njegove crte dok je spavao savršenim snom. U mraku, činilo
joj se da ga vidi sasvim jasno. Ali, on je bio daleko, u drugačijem svijetu. O, mogla
je vrisnuti od jada, bio je tako daleko i tako savršen, u drugom svijetu, činilo joj se
da ga gleda kao oblutak duboko pod bistrom tamnom vodom. A ona je bila tu,
ostavljena na milost i nemilost patnjama savjesti, dok je on utonuo u drugi
element bezumne, daleke, žive sjenke radosti. Bio je lijep, dalek, savršen. Nikad
neće biti zajedno. O, ta užasna, neljudska udaljenost koja će se uvijek ubacivati
između nje i drugog bića.
Ništa joj nije ostajalo nego da leži nepomično i trpi. Osjećala je kako je
obuzima nježnost prema njemu, ispod koje se pokrenula mračna ljubomorna
mržnja, zbog toga što on leži tako savršen i zaštićen drugim svijetom dok se ona
previja u mukama nemilosrdnog stanja budnosti, izbačena napolje u mrak.
Ležala je intenzivno, živo svjesna, u stanju iscrpljujuće supersvijesti. Crkveni
časovnik je izbijao sate, činilo joj se, previše brzo. Jasno ih je čula u napetosti
njene budne svijesti. A on je spavao kao da je vrijeme trenutak, nepromjenljiv i
nepokretan.
Bila je iscrpljena, izmorena. A morala je ostati u tom stanju ženske, aktivne
supersvjesnosti. Bila je svjesna svega, svog djetinjstva, djevojaštva, svih
zaboravljenih neprijatnosti, svih neostvarenih uticaja i svih događaja kojima nije
razumjela značaj i smisao u vezi sa sobom, porodicom, prijateljima, ljubavnicima,
poznanicima, svakim. Kao da izvlači blještavi lanac znanja iz mora tame, vukla je
i vukla, iz neizmjerenih dubina prošlosti, a nikako da mu dođe kraj. Morala je da
tegli i da tegli lanac blještave svijesti, da je izvlači fosforescentnu iz neizmjernih
dubina nesvjesnog, sve dok se nije zamorila, bolno iznurena, na rubu sloma, a ipak
nije stigla do kraja.
286
 Bila je iscrpljena, izmorena. A morala je ostati u tom stanju ženske, aktivne
super svjesnosti. Bila je svjesna svega, svog djetinjstva, djevojštva, svih
zaboravljenih neprijatnosti, svih neostvarenih uticaja i svih događaja kojima nije
razumjela značaj i smisao u vezi sa sobom, porodicom, prijateljima, ljubavnicima,
poznanicima, svakim. Kao da izvlači blještavi lanac znanja iz mora tame, vukla je
i vukla, iz neizmjernih dubina prošlosti, a nikako da mu dođe kraj. Morala je da
tegli i da tegli lanac blještava svijesti, da je izvlači fosforescentnu iz neizmjernih
dubina nesvjesnog, sve dok se nije zamorila, bolno iznurena, na rubu sloma, a ipak
nije stigla do kraja.
O, kad bi ga samo mogla probuditi! Nelagodno se namjestila. Kad bi trebalo
da ga probudi i pošalje kući? Kad bi mogla da ga uznemiri? I ponovo je upala u
aktivnosti automatske svijesti kojoj nema kraja.
Ali, približavalo se vrijeme kad ga je trebalo buditi. Bit će to kao oslobođenje.
Sat je izbio četiri, napolju, u noći. Hvala bogu, noć je gotovo prošla. U pet mora
da ide i tada će ona biti slobodna. Tada će moći da se opusti i da ispuni svoje
mjesto. Sad je bila priljubljena uz njegovo savršeno gibanje u snu, kao nož
doveden do bijelog usijanja na tocilu. Bilo je nečeg monstruoznog u njemu, u
načinu na koji je bio protivpoložen prema njoj.
Posljednji je sat bio najduži. Međutim, i on je najzad prošao. Srce joj je kucalo
sa olakšanjem, da, čuli su se spori snažni udarci crkvenog sata, najzad, poslije ove
noći vječnosti, čekala je da uhvati svaki kobni otkucaj – ... tri... četiri... pet! Eto, i
to je prošlo. – Pao joj je kamen sa srca.
Polako je ustala, nagla se nad njega i nježno ga poljubila. Bilo joj ga je žao
probuditi. Ponovo ga je poljubila poslije nekoliko trenutaka. Ali, on se nije micao.
Duša njena, tako je duboko spavao! Baš je ružno što ga mora buditi. Pustila ga je
još malo da spava. Ali, on mora da ide, on stvarno mora da ide.
Sa pretjeranom nježnošću je uzela njegovo lice među svoje ruke i poljubila ga
u oči. Oči su se otvorile, ali je on ostao nepomičan, zurio je u nju. Srce joj je stalo.
Da sakrije lice od njegovih groznih otvorenih očiju, u mraku, sagnula se i poljubila
ga šapćući:
– Moraš ići, ljubavi.
Ali, bilo joj je muka, od straha joj se mučilo.
Obuhvatio ju je rukama. Srce joj se sledilo.
– Ali, moraš da ideš, ljubavi.
– Koliko je sati? – upitao je.
Čudan, taj njegov muški glas. Drhtala je. Bio je to neizdrživ pritisak za nju.
– Prošlo je pet – rekla je.
Ali, on je samo još jednom sklopio ruke oko nje. Srce joj je cviljelo od muke.
Energično se oslobodila.
– Stvarno moraš ići – rekla je.
– Pusti me još minutu – rekao je on.
Ležala je mirno, gnijezdeći se uz njega.
– Još samo minutu – ponovio je privlačeći je čvrsto.
287
 – Da – rekla je ne popuštajući. – Strah me je ako ostaneš i minutu duže.
Bilo je izvjesne hladnoće u njenom glasu koja ga je prinudila da je oslobodi i
ona se odvojila od njega, ustala i upalila svijeću. Tu je, dakle, bio kraj.
Ustao je. Bio je topao i pun života i želje. Ipak se osjećao malo posramljen i
ponižen dok se oblačio pred njom na svjetlosti svijeće. Jer, bio je otkriven, izložen
njenom pogledu u trenutku kad je na neki način bila protiv njega. Bilo je to veoma
teško razumjeti. Brzo se obukao, nije stavio kragnu ni mašnu. Bez obzira na to,
osjećao je da je potpun i cjelovit, savršen. Za nju je bilo ponižavajuće gledati
čovjeka kako se oblači: smiješna košulja, smiješne pantalone, tregeri. No, jedna
ideja ju je spasila.
To je kao kad radnik ustaje da ide na posao, mislila je Gudruna. A ja sam kao
radnikova žena. Ali, neki grč, sličan mučnini, osjećala je u stomaku. Bila je to
mučnina zbog njega.
Gurnuo je kragnu i kravatu u džep zimskog kaputa, onda je sjeo i navukao
čizme. Bile su blatnjave, kao i čarape i manžetne pantalona. Ali, on sam je bio hitar
i čio.
– Možda bi bolje bilo da čizme navučeš u prizemlju – rekla je.
On ih je bez riječi skinuo, a onda brzo ustao držeći ih u ruci. Obula je papuče i
nemarno navukla ogrtač. Bila je spremna. Gledala ga je dok je stajao čekajući u
crnom kaputu zakopčanom do brade, sa kapom navučenom na čelo sve do obrva
sa čizmama u rukama. A strasna opčinjenost, koja je graničila sa mržnjom,
ponovo oživje u njoj za trenutak. Nije bila sva potrošena. Lice mu je zračilo
toplinom, oči su mu bile širom otvorene, pune novine, tako savršene, činilo joj se
da je stara, stara. Prišla mu je teško da je poljubi. Brzo je poljubio. O, kad je samo
ne bi njegova topla, bezizrazna ljepota tako kobno očaravala i primoravala da mu
se potčini. Bio je to teret kojem se ona protivila, ali nije mogla da mu odoli.
Međutim, kad je pogledala njegove prave muževne obrve i njegov prilično mali,
lijepi nos, njegove pilave ravnodušne oči, znala je da njena strast prema njemu još
nije zadovoljena, možda nikad neće ni biti zadovoljena. Samo što je sad bila
iscrpljena, sa bolom u utrobi sličnim mučini. Željela je da što prije ode.
Brzo su sišli niz stepenice. Činilo joj se da su digli paklenu buku. Išao je za
njom, a ona, umotana u ogrtač žive zelene boje, sa svijećom, pred njim. Užasno se
plašila da ne uzbuni porodicu. On nimalo nije mario. Sad ga nije briga ko zna. I
ona je mrzila tu njegovu osobinu. Moraš paziti na sebe.
Vodila ga je do kuhinje. Bila je čista i uredna, kako ju je spremačica ostavila.
Pogledao je na sat: pet i dvadeset! Sjeo je na stolicu i navukao čizme. Čekala je
posmatrajući njegove pokrete. Htjela je da se to svrši, bio je to strašan napor za
njene nerve.
Ustao je. Ona je otključala zadnja vrata, pogledala je napolje. Hladna, svježa
noć, još nije bila zora, sa parčetom mjeseca na nebu. Bilo joj je drago što ne mora
napolje.
– Do viđenja – prošaputao je.
– Ispratit ću te do kapije – rekla je.

288
 Opet je potrčala naprijed da ga upozori da ne lupa čizmama. Na kraju je opet
stajala na stepeniku, dok je on stajao ispod nje.
– Do viđenja – prošaputala je.
Poljubio ju je poslušno i okrenuo se. Muke su je spopale dok je slušala njegov
čvrsti hod koji je odmicao sokakom. O, neosjetljivosti toga čvrstog hoda!
Zatvorila je kapiju i uvukla se brzo i nečujno natrag u krevet. Kad se našla u
sobi i zatvorila vrata, i vidjela da je sve prošlo bez posljedica, odahnula je kao da
joj je kamen pao sa srca. Ugnijezdila se u krevetu u udubljenje koje je njegovo
tijelo napravilo, u toplinu koju je on ostavio za sobom. I, uzbuđena, malaksala, ali
i zadovoljna, brzo je utonula u dubok, težak san.
Džerald je brzo koračao kroz mrak praskozorja. Nikoga nije sreo. Duh mu je
bio prijatno miran i bez misli, poput mirnog jezerceta, a tijelo puno i toplo i
raskošno. Brzo je odmicao prema Šortlandzu sa blagodarnošću i
samopouzdanjem.

289
 GLAVA DVADESET PETA
BRAK: DA ILI NE?
Porodica Brengven se spremala za preseljenje iz Beldovera. Otac je morao biti
u gradu.
Birkin je bio izvadio dozvolu za vjenčanje, ali Ursula je odgađala iz dana u dan.
Nije htjela da ugovori čvrst termin, još se kolebala. Njen jednomjesečni otkaz je
već ušao u treću sedmicu. Božić je bio na pragu.
Džerald je nestrpljivo očekivao vjenčanje Ursule i Birkina; bio je to izuzetno
značajan događaj za njega.
– Što kažeš da jednim hicem ubijemo dva zeca – reče on Birkinu jednoga dana.
– Ko će biti drugi? – pitao je Birkin.
– Gudruna i ja – rekao je Džerald namignuvši odvažno.
Birkin ga je uporno fiksirao pogledom, iznenađen.
– Zbilja, ili se šališ? – pitao je.
– Ne šalim se. Što ti kažeš, da li da vam se Gudruna i ja pridružimo?
– Bit će mi veoma drago – rekao je Birkin. – Nisam znao da ste vas dvoje stigli
tako daleko.
– Koliko daleko? – pitao je Džerald i gledao sugovornika smijući se. – O da –
dodao je – stigli smo do samog kraja.
– Ostaje samo da se postavi na široku društvenu osnovu i da se postigne visoka
moralna svrha – reče Birkin.
– Tako nešto: na široku i dugu i visoku osnovu – reče Džerald smijući se.
– O, da – reče Birkin – to je divan korak u životu, čini mi se.
Džerald ga je pomno gledao.
– Zašto nisi oduševljen? – pitao je. – Mislio sam da si potpuno pošandrcao za
bračnim životom.
Birkin sleže ramenima.
– Moglo bi se isto tako pošandrcati za nosevima. Postoje razne vrste noseva,
prćasti, orlovski, svakojaki.
Džerald se smijao.
– I razine vrste brakova, prćastih i svakojakih? – rekao je.
– Upravo.
– I misliš ako se oženim, da će moj brak biti prćast? – pitao je Džerald sa
glavom nagnutom na jednu stranu.
Birkin se brzo nasmija.
– Kako bih mogao znati kakav će biti? – rekao je. – Ne tuci me mojim oružjem.
– Džerald se malo zamisli.
– Ali, htio bih da čujem tvoje mišljenje – precizirao je.

290
 – O tvom braku? ... ili ženidbi? što će ti moje mišljenje? Nemam mišljenja.
Zakoniti brak me ni najmanje ne zanima. To je puka konvencija.
Džerald ga je i dalje pažljivo gledao.
– Više od toga, mislim – rekao je ozbiljno. – Međutim, bračni moral može biti
dosadan, pa ipak, kad čovjek lično stupa u brak, to je nešto kritično, konačno...
– Misliš da ima nečeg konačnog u tome što se registriraš sa nekom ženom?
– Ako se vraćaš s njom kući, da, mislim – reče Džerald. – To je na neki način
neopozivo.
– Da, slažem se – reče Birkin.
– Bez obzira na to kako ko gleda na zakoniti brak, ipak, ima tu nečeg
konačnog...
– Vjerujem da ima – reče Birkin – u izvjesnom smislu...
– Ostaje, dakle, pitanje, da li čovjek da preduzme taj korak? – reče Džerald.
Birkin ga je sa zanimanjem gledao, pomalo podrugljivo.
– Ti si kao Lord Bajron, Džeralde – reče on – čovjek zvuči kao pravnik ili kao
ono Hamletovo „biti-ili-ne-biti”. Da sam na tvom mjestu, ja se ne bih ženio, ali,
pitaj Gudrunu, a ne mene. Ne uzimaš mene za ženu, je li tako?
Džerald je prečuo drugi dio njegove izjave.
– Da – rekao je – čovjek o tome mora hladno razmisliti. To je nešto kritično.
Čovjek stiže do točke kad mora da preduzme korak u ovom ili u onom pravcu. A
brak predstavlja jedan od pravaca...
– Koji je drugi? – Birkin brzo upita.
Džerald ga odmjeri zažarenim, neobično svjesnim očima koje njegov
sagovornik nije razumio.
– Ne mogu da kažem – odgovorio je. – Kad bih to znao... Nelagodno se
premjestio s noge na nogu ne završivši misao.
– Hoćeš da kažeš, „kad bih znao alternativu”? – pitao je Birkin. – A pošto je
ne znaš, brak je pis aller?93
Džerald ga je gledao zažarenim, napregnutim očima.
– Čovjek ima utisak da je brak pis aller – priznao je.
– Onda ne stupaj u njega – reče Birkin. – Kažem ti – nastavi on – isto što sam
i prije rekao, brak starog kova mi se čini odvratnim. Egoisme a deux94 je ništa u
poređenju s njim. To je neka vrsta prešutnog lova u parovima: svijet raspoređen
u parove, svaki u svojoj maloj kućici brine brigu o svojim malim privatnim
interesima, prepušten svojoj maloj osami, to je za mene najodvratnija stvar na
svijetu.
– Potpuno se slažem – reče Džerald. – Ima nečeg ponižavajućeg u svemu
tome. Ali, kao što kažem, koja je alternativa?

93
Pis aller (franc.) – od dva zla ono manje.
94
Egoisme a deux (franc.) – sebično u dvoje.
291
 – Trebalo bi izbjegavati taj nagon za posjedovanjem doma. To, zapravo, i nije
nagon nego navika iz kukavičluka. Nikad ne bi trebalo imati svoj dom.
– Sasvim sam suglasan, zaista – reče Džerald. – Ali, nema alternative.
– Moramo je naći. Ja zaista vjerujem u trajan savez između čovjeka i žene.
Slobodan lov je hajka koja zamara. Ali trajan savez između čovjeka i žene nije
posljednja riječ, sigurno nije.
– Sasvim – reče Džerald.
– U stvari – reče Birkin – zbog toga što je odnos između čovjeka i žene
pretvoren u najviši i najisključiviji odnos, dolazi do ove tjeskobe i niskosti i
nedostatnosti.
– Da, vjerujem ti – reče Džerald.
– Treba skinuti ideal ljubavi i braka sa pijedestala. Potrebno nam je nešto šire.
Ja vjerujem u dodatnu savršenu vezu između čovjeka i čovjeka, u vezu koja bi
dopunjavala brak.
– Nikako mi nije jasno kako te veze mogu biti iste – rekao je Džerald.
– Ne iste, nego jednako važne, jednako stvaralačke, jednako svete, ako hoćeš.
Džerald se nelagodno pomjeri. – Ja ne gledam na tu stvar tako – reče. –
Sasvim sam siguran da nikakav odnos između čovjeka i čovjeka ne može biti tako
jak kao što je polna ljubav između čovjeka i žene. Priroda ne daje osnovu za to.
– Pa, ja mislim da daje. I mislim da nikad nećemo biti sretni dok se ne
organiziramo na toj osnovi. Moramo se osloboditi isključivosti bračne ljubavi. I
ne samo to. Moramo priznati nepriznatu ljubav između čovjeka i čovjeka. To
doprinosi većoj slobodi za svakoga, većoj snazi individualnosti kako kod ljudi,
tako i kod žena.
– Znam – reče Džerald. – Ti u nešto vjeruješ. Samo što ja to ne mogu da
osjetim, shvati me. – Stavio je ruku na Birkinovu s nekom vrstom naklonosti. I
nasmiješio se gotovo likujući.
Bio je spreman da se preda sudbini. Brak mu je ličio na sudbinu. Bio je
spreman da osudi sebe na brak, da postane kao robijaš osuđen da kopa u
rudnicima podzemnog svijeta i da ne izlazi na bijeli dan, nego da život provodi
rintajući u podzemlju. Spreman je da to prihvati. A brak je bio pečat na njegovoj
presudi. Bio je spreman da bude tako zapečaćen u podzemnom svijetu kao duša
prokleta da vječito živi u prokletstvu. Ali, on nije bio spreman da uspostavi bilo
kakav čist odnos sa bilo kojom drugom dušom. Ne bi mogao. Brak za njega nije
značio opredjeljenje za odnos sa Gudrunom. Bilo je to za njega opredjeljenje da
prihvati postojeći svijet i uspostavljeni poredak u koji nije iskreno vjerovao, a
onda će se povući u podzemlje da tamo provede ostatak života. To će on učiniti.
Drugi način je bio da prihvati Birkinovu ponudu ljubavi, da uđe u savez čistog
povjerenja i ljubavi sa drugim čovjekom, a onda i sa ženom. Ako bi se zavjetovao
sa tim čovjekom, kasnije bi mogao da se zavjetuje i sa tom ženom ne prosto u
zakonitom braku, nego u apsolutnom, mističnom braku.
Ali, on nije htio da prihvati ponudu. Obuzela ga je neka obamrlost, obamrlost
zbog pomanjkanja volje, ili zbog njene zakržljalosti. Možda se ipak radilo o
292
pomanjkanju volje. Jer, bio je neobično ushićen Rupertovom ponudom. No, ipak
je više volio da je odbije, kako ne bi bio prinuđen da se obavezuje.

293
 GLAVA DVADESET ŠESTA
STOLICA
Svakog ponedjeljka u popodnevnim satima na starom sajmištu se održavala
rasprodaja svih vrsta polovne robe. Tako su se Ursula i Birkin jednog ponedjeljka
našli tamo. Razgovarali su o namještaju pa su htjeli da vide ne bi li se našao neki
komad koji bi im se svidio u gomilama izložene starudije.
Staro sajmište je bilo nevelik četvrtast prostor pokaldrmljen granitnim
kockama. Obično je uza zid bilo nekoliko tezgi za prodaju voća. Nalazilo se u
sirotinjskoj četvrti. S jedne strane su se nalazile sirotinjske udžerice i fabrika
trikotaže, veliki prazni zid sa bezbroj izduženih prozora, i na kraju uličice sa
sirotinjskim dućanima, i kao kruna svega, javno kupatilo od nove opeke sa sat-
kulom. Svijet koji se tuda muvao bio je zdepast i pohaban, vazduh je bio ispunjen
dosta neprijatnim mirisima, i stjecao se utisak da na taj trg vode ili se iz njega
granaju brojne prljave ulice. Povremeno bi protutnjao veliki čokoladnožuti
tramvaj koji je dizao zaglušujuću buku savlađujući dosta oštru krivinu oko fabrike
trikotaže.
Ursula je bila površno uzbuđena kad se našla među prostim pukom na buvljoj
pijaci sa gomilama stare posteljine, zarđalog gvožđa, jeftine grnčarije u blijedim
gomilama, smotuljaka nezamislivih odjevnih predmeta. Ona i Birkin su se
mrzovoljno kretali između gomila izložene robe. On je posmatrao robu, ona ljude.
Uzbuđeno je posmatrala jednu mladu ženu u drugom stanju koja je preturala
neke madrace i tjerala jednog potištenog i mrzovoljnog mladića da joj u tom poslu
pomaže. Mlada žena je bila tako priležna i hitra i zabrinuta, a mladić tako
kolebljiv, i tako pokunjen. On će se oženiti njome zato što je u drugom stanju.
Kad su dobro pregledali i prepipali madrac, mlada je žena pitala starca, koji je
sjedio na stolici među izloženom robom, koliko košta. Ovaj joj je rekao i ona se
obratila mladiću koji je bio postiđen i plašljiv. Premda je fizički još bio tu, okrenuo
je lice u stranu i mrmljao nešto sebi u bradu. Mlada žena je ponovo prepipala
madrac, nekoliko puta, presabirala se i cjenjkala sa musavim starcem. Mladić je
sve vrijeme stajao postiđen i smolav; popuštao je.
– Gle – reče Birkin – eno tamo lijepe stolice.
– Divna je – povika Ursula. – Baš je zgodna. – Bila je to naslonjača od punog
drveta, vjerojatno brezovog, izrađena tako znalački i sa ukusom; stajala je na
prljavoj kaldrmi tako da je gotovo tjerala suze na oči. Bila je udobna, čistih, vitkih
linija sa četiri kratke drvene prečke u naslonu, što Ursulu podsjeti na strune harfe.
– Nekad je bila – reče Birkin – pozlaćena i imala sjedište od trske. Neko je
naknadno prikovao daske umjesto trske. Gle, evo malo osnovne crvene boje koja
se nalazila ispod pozlate. Ostalo je sve crno osim na mjestima gdje se drvo izlizalo
i uglačalo. Ali, fino jedinstvo linija je ono što privlači i plijeni. Pogledaj kako te
linije idu, kako se sastaju i uravnotežuju. Ali, naravno, drveno sjedište odudara,
uništava savršenu lakoću i jedinstvo u napetosti koju joj je davalo trščano sjedište.
Sviđa mi se, premda...
294
 – O da – reče Ursula – i meni se dopada.
– Koliko košta? – Birkin je pitao čovjeka.
– Deset šilinga.
– I vi ćete je isporučiti?
Kupio ju je.
– Tako lijepa, tako čista – reče Birkin. – Prosto srce da ti pukne – prolazili su
pored gomila starudije. – Moja voljena zemlja je imala nešto da izrazi i kad je
pravila običnu stolicu.
– Zar nema sad? – pitala je Ursula. Uvijek se ljutila kad započne u tom stilu.
– Nema. Kad vidim tu divnu stolicu jasnih linija i pomislim na Englesku, pa i
na Englesku Džejn Ostin, jasno je da je i tada imala žive misli i da ih je iskazivala
čistom radošću. Sad možemo samo da pabirčimo po gomilama starudije u potrazi
za ostacima njihovog starog izraza. Sad u nas nema proizvodnje, već samo
odvratne i zlokobne mehaniziranosti.
– To nije istina – povika Ursula. Zašto uvijek hvališ prošlost na račun
sadašnjosti? Stvarno, ja nemam takvo mišljenje o Engleskoj Džejn Ostin. Bila je
previše materijalistička, ako ćemo pravo...
– Mogla je sebi dozvoliti da bude materijalistička – reče Birkin – zbog toga što
je imala snage da bude nešto drugo, a mi te snage nemamo. Mi smo materijalisti
zbog toga što nemamo snage da budemo bilo što drugo; bez obzira koliko
pokušavamo, ne možemo da ostvarimo ništa do materijalizam.
Ursula je bila ućutkana, ali gnjevna. Nije obraćala pažnju na to što je govorio,
ona se bunila protiv nečeg drugog.
– Mrzim tu tvoju prošlost, muka me od nje hvata – povika ona. – Vjerujem
čak da mrzim i tu staru stolicu, premda je lijepa. Ali, to nije moja vrsta ljepote.
Kamo sreće da je smrvljena u paramparčad kad je njeno vrijeme prošlo da nam
ne drži prodike o voljenoj prošlosti. Sita sam voljene prošlosti.
– Ne toliko koliko sam ja sit ove proklete sadašnjosti – reče on.
– Da, isto toliko. Mrzim sadašnjost, ali ne želim da prošlost zauzme njeno
mjesto. Ja ne želim tu staru stolicu!
Bio je prilično gnjevan u tom času. Onda je pogledao u nebo koje je zračilo iza
sat-kule javnog kupatila i činilo se da ga je gnjev minuo. Nasmijao se.
– U redu – rekao je. – Onda je nećemo imati. I tako mi je već svega dosta. U
svakom slučaju, ne može se živjeti od kostiju bivše ljepote.
– Ne može! – povika ona. – Ne želim stare stvari.
– Istina je da ne želimo nikakve stvari – odgovorio je on. – I sama pomisao na
kuću i namještaj mi je mrska.
Ova izjava je za trenutak uplaši. A onda odgovori:
– I meni je. Ali, negdje se mora živjeti.
– Ne negdje, bilo gdje – reče on. – Čovjek bi trebalo da živi bilo gdje, a ne na
nekom određenom mjestu. Ja ne želim određeno mjesto, čim imaš sobu i čim
bude namještena, čovjek želi pobjeći iz nje. Moje sobe u Mlinu su sad potpuno

295
namještene i ja bih ih bacio na dno mora. Užasna je tiranija strogo omeđenog
prostora gdje je svaki komad namještaja božja zapovijed urezana u stijenu.
Ona se čvrsto pripila uz njegovu ruku dok su odlazili sa buvljaka.
– Ali, što sad da radimo? – reče ona. – Nekako moramo živjeti. Ja zaista želim
da budem okružena lijepim stvarima ako je to mogućno. Zapravo želim neku vrstu
prirodnog sjaja, čak i divote.
– Nikad je nećeš dobiti sa kućama i namještajem, pa ni sa odjećom. Kuće i
namještaj i odjeća, to su sve nazivi jednog starog niskog svijeta, ljudskog društva
koje je dostojno prezira. Ako imaš kuću iz vremena dinastije Tjudor95 i stari
prekrasni namještaj, to je samo prošlost koja se ovjekovječuje na tebi, užas. Ako
pak imaš savršenu modemu kuću koju je po tvojoj narudžbi projektirao Poare96,
to je opet nešto što se ovjekovječuje na tvojoj grbači. Sve je to užasno. Sve se svodi
na posjed koji te zlostavlja i pretvara u ružnu uopćenost. Moraš biti kao Roden97
ili Mikelanđelo98 i isklesati svoj kip na komadu sirovog, nedovršenog kamena.
Moraš ostaviti okolinu u ovlašnim naznakama, ona treba da ostane nedovršena,
nedorečena, kako nikad ne bi bila sadržana i omeđena, ničem ne smiješ dopustiti
da tobom vlada izvana.
Stala je nasred ulice zamišljeno.
– I nikad nećemo imati potpuno namješten stan, svoj dom? – pitala je.
– Slava bogu, ne na ovom mjestu – odgovorio je on.
– Ali, samo ovaj svijet postoji – protivila se.
Raširio je ruke sa gestom ravnodušnosti.
– U tom slučaju, u međuvremenu ćemo izbjegavati da imamo svoje vlastite
stvari – rekao je.
– Ali, upravo si maločas kupio stolicu.
– Mogu reći starcu da mi nije potrebna – odgovorio je. Opet je razmišljala.
Onda preko njenog lica preletje neobičan mali trzaj koji iskrivi njeno lice.
– Ne – rekla je – nije nam potrebna. Sita sam starih stvari.
– I novih, također – reče on.
Vratili su se natrag.
Na sajmištu su opet vidjeli onaj mladi par, ženu koja očekuje prinovu i mladića
uskog, mrzovoljnog lica, stajali su pred gomilom namještaja. Ona je bila svijetle
puti, prilično malog rasta, zdepasta. On je bio srednjeg rasta, lijepo građen.
Njegova tamna kosa je padala na stranu, iznad obrve, ispod kape, stajao je
neobično dalek, kao prokletnik.
– Dat ćemo je njima – šapnu Ursula. – Gledaj, oni stvaraju zajednički dom.

95
Tudor, engleska feudalna porodica (15. i 16. vijek) koja je dala pet kraljeva.
96
Poare (Paul Poiret), francuski arhitekt (1879-1943). Prev.
97
Rođen (Auguste Rodin) francuski kipar (1840-1917). Prev.
98
Mikelanđelo (Michelangelo Buonarroti), talijanski kipar, slikar i graditelj (1475-1564).
296
 – Neću ni da im pomažem, ni da ih podstičem u tom poslu – reče Birkin
sumorno, iznenadno suosjećajući sa odsutnim, potuljenim mladićem, u borbi sa
ovom žustrom, rodnom ženkom.
– O, da – reče Ursula – za njih je sasvim dobra; kao stvorena je za njih.
– U redu – reče Birkin. – Ponudi im je. Ja ću promatrati.
Ursula je prilično nervozno prišla mladom paru koji je raspravljao o metalnom
stalku za umivaonik; točnije, mladić je gledao potuljeno i nesigurno, kao
zarobljenik, u odvratni stalak, dok se žena cjenjkala.
– Kupili smo jednu stolicu koja nam nije potrebna – reče Ursula. – Da li biste
je vi uzeli? Bilo bi nam drago da vam je damo.
Mladi par je pogleda ne vjerujući da se njima obraća.
– Da li biste je uzeli? – ponovila je Ursula. – U stvari, veoma je lijepa, ali...
ali... – smiješila se prilično zbunjeno.
Mladi par je samo zurio u nju, a onda su značajno izmijenjali poglede, kako bi
znali kako da se ponašaju. Mladi čovjek izbrisa sebe, kao da je bio sposoban da
postane nevidljiv, kao što može pacov.
– Htjeli smo vam je dati – objasni Ursula, potpuno zbunjena i uplašena
njihovim ponašanjem. Sviđao joj se mladić. Bilo je to nepomično, bezumno
stvorenje, gotovo da i nije bio čovjek, proizvod grada, neobično čistokrvan
primjerak, profinjen na svoj način, lukav, hitar, spretan. Trepavice su mu bile
tamne i duge da sakriju oči u kojima nije bilo ni duše ni pameti, nego samo neka
stravična vrsta podčinjene unutrašnje svijesti, tamno gleđosane. Njegove tamne
obrve i sve crte lica bile su fino izvedene. Mogao bi da bude užasan, ali i divan
ljubavnik nekoj ženi, čaroban dodatak. Noge su mu čudesno nježne i žive ispod
bezobličnih pantalona; imao je u sebi finoće i nepomičnosti i svilenosti
tamnookog pacova.
Ursula ga je proniknula sa finom frisson privlačnosti. Zdepasta žena ju je
gledala uvredljivo. Ursula ga je ponovo zaboravila.
– Zar nećete uzeti stolicu? – pitala je.
Mladi čovjek je pogleda ispod oka, procjenjujući je, ali nekako nemamo,
gotovo uvredljivo, žena se pribra. Ličila je na bogatu piljaricu. Nije razumjela
kakve su Ursuline namjere, ali je zauzela gard, potpuno neprijateljski
raspoložena. Birkin je prišao smiješeći se zlobno, pošto je vidio da se Ursula
zbunila i uplašila.
– O čemu se radi? – reče on smiješeći se sa spuštenim kapcima. I u njegovom
držanju je bilo iste one tajanstvenosti koja se osjećala u držanju ova dva gradska
stvorenja. Mladi čovjek malo tržnu u stranu prema Ursuli i reče sa neobično
prijatnom i podrugljivom toplinom:
– Što hoće ova? – čudan osmijeh iskrivi njegove usne.
Birkin ga pogleda podrugljivo ispod svojih opuštenih trepavica.
– Da vam da stolicu. Onu sa etiketom – reče pokazujući.
Čovjek pogleda pokazani mu predmet. Između dva muškarca dođe do nekog
neobičnog nepriznatog muškog razumijevanja svojstvenog slobodnim zidanima.
297
 – Što hoće da je da nama, šefe? – odgovori on glasom drske prisnosti koja je
povrijedila Ursulu.
– Mislila je da će vam se svidjeti. To je lijepa stolica. Kupili smo je, a poslije
smo se predomislili. Ne morate je uzeti, ne bojte se – reče Birkin sa osmijehom
koji mu iskrivi lice.
Mladi čovjek ga pogleda i neprijateljski i sa razumijevanjem.
– Zašto je vi ne uzmete za sebe ako ste je netom kupili? – pitala je žena
uvredljivo. – Sad vi se ne sviđa pošto ste je bolje pogledali. Strah vas da u njoj
možda ima nešto, kladim se.
Gledala je Ursulu sa udivljenjem, ali i sa nijansom prezira.
– Nikad na to nisam ni pomislio – reče Birkin. – Ali, ne bojte se, drvo je svuda
veoma tanko.
– Vidite – reče Ursula ozarena i zadovoljna – upravo se spremamo da se
vjenčamo pa smo mislili da kupimo neke stvari. Onda smo naknadne odlučili da
ne nabavljamo namještaj nego da umjesto toga otputujemo u inostranstvo.
Punačka gradska žena ponovo baci pogled na lijepo lice druge žene, diveći joj
se. One su cijenile jedna drugu. Mladić je stajao po strani, bezizrazna i
bezvremena lica, sa tankom linijom crnih neobično sugestivnih bikova iznad
prilično velikih zatvorenih usta. Bio je ravnodušan, odsutan, poput nekog
mračnog priviđenja koje je izašlo iz šahta.
– Lijepo je biti neko – reče gradska žena obraćajući se svom čovjeku. On je
nije ni pogledao, samo se nasmiješio donjim dijelom lica naginjući glavu u stranu
sa čudnom gestom odobravanja. Oči mu se nisu mijenjale, bile su gleđosane
tamom.
– Košta to kad se čovjek predomisli – reče on nevjerojatno dubokim tonom.
– Samo deset šilinga ovaj put – reče Birkin.
Mladi čovjek ga pogleda sa grimasom smiješka, potuljeno, nesigurno.
– Jeftino ste prošli, šefe – reče on. – Jeftinije nego kad se čovjek razvodi.
– Još nismo vjenčani – reče Birkin.
– Ni mi – reče mlada žena glasno. – Ali ćemo biti u subotu.
Opet je gledala mladića odlučnim, zaštitničkim pogledom, koji je bio
istovremeno i ohol i nježan. On se bolesno isceri odvraćajući glavu. Dočepala se
njegove muškosti, ali, zaboga, što ga se to tiče! Imao je neki čudan suspregnut
ponos i potuljenu izdvojenost.
– Neka bude sa srećom – reče Birkin.
– I vama – reče mlada žena. Onda pomalo ispitivački – a kada je vaše?
Birkin pogleda Ursulu.
– Na dami je da kaže – reče on. – Idemo pred matičara onog časa kad ona
bude spremna.
– Ursula se nasmija zbunjeno i smušeno.
– Nije hiće – reče mladić iscerivši se sugestivno.

298
 – O, nemojte polomiti vratove trčeći pred matičara – reče mlada žena. – To je
kao kad si mrtav: dugo si vjenčan.
Mladi čovjek okrenu glavu u stranu, kao da ga je ova izjava pogodila.
– Što dulje, to bdije, nadajmo se – reče Birkin.
– Tako je, šefe – reče mladi čovjek sa divljenjem. – Uživaj dok traje. Nikad ne
bičuj mrtvog magarca.
– Osim kad se pravi da je crko – reče mlada žena gledajući svog dečka sa
umilnom nježnošću autoriteta.
– O, ima razlike – reče on satirično.
– Da, u redu – reče žena.
Krenuli su onda do prodavača, ali se mladi lukavi čovjek držao po strani.
– Evo te stolice – reče Birkin. – Hoćete li je uzeti sa sobom, ili ćemo
promijeniti adresu?
– O, Fred je može ponijeti. Treba ga natjerati da radi koliko može za dobri
stari dom.
– Upotrijebi je – reče Fred turobno uzimajući stolicu od prodavača. Kretnje
su mu bile elegantne, premda pomalo mrzovoljne, potuljene, lukave.
– Evo naslonjače za majku – reče. – Još samo jastuk fali – i postavi stolicu na
kaldrmu sajmišta.
– Zar ne mislite da je lijepa? – smijala se Ursula.
– O da – reče mlada žena.
– Sjedite u nju. Zažalit ćete što ste je dali – reče mladi čovjek.
Ursula spremno sjede nasred sajmišta.
– Strašno je udobna – reče ona. – Ali, prilično tvrda. Probajte – pozvala je
mladića da sjedne. Ali, on se prostački nezgrapno okrenu bacivši na nju brz
pogled, poput brzog, živahnog pacova.
– Nemojte ga maziti – reče mlada žena. – Nije on navikao na fotelje.
– Mladi čovjek se okrenu u stranu i reče cereći se nekud u daljinu:
– Samo da na njoj odmara noge.
Njih četvoro se rastalo. Mlada žena im je zahvalila.
– Hvala vam za stolicu. Trajat će dok se ne razvali.
– Čuvaj je za ukras – reče mladi čovjek.
– živjeli, do viđenja – rekoše Ursula i Birkin.
– Sretno – reče mladić izbjegavajući Birkinov pogled.
Dva para su se rastala; Ursula se pripijala uz Birkinovu ruku. Kad su se malo
udaljili, okrenula se i vidjela mladog čovjeka kako ide pored pune, lagane, mlade
žene. Pantalone su mu padale preko peta, kretao se sa nekom vrstom potuljenog
bjekstva, još više smožden posramljenošću što mora da nosi vitku stolicu; rukom
je držao za naslonjač dok su se četiri fino izrađene noge opasno klatile iznad
neravne kaldrme. Pa ipak, u nečem je bio nedostupan i izdvojen, poput hitrog,
živahnog pacova. Imao je čudnu skrivenu ljepotu koja je, također, djelovala
odbojno.
299
 – Kako su čudni! – reče Ursula.
– Čovjekova djeca – reče Birkin. – Oni me podsjećaju na Krista; „Blaženi
krotki jer će naslijediti zemlju.”
– Ali, oni nisu krotki – reče Ursula.
– Da. .Ne znam zašto, ali jesu – reče on.
Čekali su tramvaj. Ursula se popela na gornji sprat i promatrala grad. Suton
je tek zatamnjivao otvore prenaseljenih kuća.
– Hoće li naslijediti zemlju? – pitala je ona.
– Da, oni.
– A što će biti s nama? – pitala ga je. – Mi ne ličimo na njih, što kažeš? Mi
nismo krotki.
– Ne. Mi ćemo živjeti u pukotinama koje nam oni ostave.
– To je užasno – povika Ursula. – Ne želim živjeti u pukotinama.
– Ne brini – reče on. – Oni su djeca ljudi. Oni najviše vole trgove i uglove ulica.
Ostaje, dakle, dosta pukotina.
– Čitav svijet – reče ona.
– O, ne, ali ostaje nešto malo prostora.
Tramvaj se polagano penjao uz brijeg, gdje su zimski sive mase kuća ličile na
viziju pakla koji je hladan i uglast. Sjedili su i gledali. U daljini se vidjela ljuta crven
zalaska. Bio je hladan i nekako mali, pretrpan, sličan kraju svijeta.
– U tom slučaju, nemam ništa protiv – reče Ursula gledajući u odvratnu
panoramu. – Ne tiče me se.
– Ne više – odgovori on držeći je za ruku. – Ne treba vidjeti. Treba ići svojim
putem. U mom svijetu je prostrano i sunčano...
– Jeste, ljubavi moja, zar ne? – povika ona privijajući se uz njega na spratu
tramvaja tako da su na sebe skrenuli pažnju ostalih putnika.
– I mi ćemo lutati po licu zemlje – reče on – i vidjeti kako izgleda svijet van
ovog kutka gdje se sad nalazimo.
Uslijedila je duga pauza. Njeno lice je bilo zračno, kao zlatno, dok je sjedila
razmišljajući.
– Ja ne želim naslijediti zemlju – reče on. – Ne želim naslijediti bilo što.
Sklopio je ruku preko njene.
– Ni ja. Želim da budem isključena iz nasljedstva.
Snažno je slegla njegove prste.
– Nećemo se brinuti ni za što – reče ona.
Sjedio je mimo i smijao se.
– Vjenčat ćemo se i svršiti s njima – dodade ona.
On se ponovo nasmija.
– To je jedini način da se čovjek otarasi svega, vjenčati se – reče ona.
– I jedini način da se prihvati cijeli svijet – dodade on.
– Cijeli drugi svijet, da – reče ona sretno.
300
 – Možda postoje Džerald... i Gudruna – reče on.
– Ako postoje, neka postoje, znaš – reče ona. – Ne vrijedi se sekirati. Ne
možemo ih promijeniti, je l' da ne možemo?
– Ne možemo. Nemamo prava ni da pokušamo, čak i sa najboljim namjerama
na svijetu.
– Pokušavaš li da ih prisiliš? – pitala je.
– Možda – reče on. – Zašto bi on bio slobodan ako to nije za njega?
Šutjela je neko vrijeme.
– Mi ga, u svakom slučaju, ne možemo usrećiti – reče ona. – Morao bi to on
sam postići.
– Znam – reče on. – Ali, mi želimo da budemo i sa drugim ljudima, zar ne?
– Zašto bismo? – pitala je ona.
– Ne znam – reče on nelagodno. – Čovjek čezne i za jednom drugačijom
vrstom druženja.
– Ali, zbog čega? – insistirala je. – Zašto bi čeznuo za drugim ljudima, zbog
čega su ti potrebni?
Ovo ga je pogodilo u nerv. Nabraše mu se obrve.
– Da li se sve svodi na nas dvoje? – pitao je napeto.
– Da, što hoćeš? Ako neko želi da nam se pridruži, neka se pridruži. Ali, zbog
čega bi ti trčao za nekim?
Njegovo je lice bilo napeto i nezadovoljno.
– Vidiš – reče on – uvijek zamišljam našu stvarnu sreću sa još nekoliko ljudi,
malo slobode sa ljudima.
Ona se malo zamisli.
– Da, to se želi. Ali, to se samo po sebi mora desiti. Tu se ništa ne može postići
naporom vlastite volje. Čini se da ti uvijek misliš da možeš natjerati cvijet da se
razvije. Ljudi nas moraju voljeti zato što nas vole; ne možeš ih prisiliti da nas vole.
– Znam – reče on. – Ali, zar čovjek ne treba ništa da poduzima? Moram li da
živim kao da sam sam na svijetu, jedini živi stvor na svijetu?
– Imaš mene – reče ona. – što će ti drugi? Zašto ne moraš biti izdvojen za
sebe, kao što uvijek govoriš? Pokušavaš da kinjiš Džeralda kao što si pokušavao
da kinjiš Hermionu. Moraš naučiti da budeš sam. To je tako strašno s tvoje strane.
Imaš mene. Ali, ti moraš da prisiljavaš druge ljude da te još i vole. Ti pokušavaš
da ih zlostavljanjem natjeraš da te vole. Pa ni tada ti, zapravo, ne želiš njihovu
ljubav.
– Lice mu se ukočilo od zapanjenosti.
– Ne želim li? – reče on. – To je jedan od problema koji ne mogu da riješim.
Znam da želim savršen i cjelovit odnos s tobom i gotovo smo ga ostvarili, zaista
jesmo. Ali više od toga. Da li ja želim stvaran, konačan odnos sa Džeraldom? Da
li želim konačan, gotovo vanljudski odnos s njim, odnos koji izvire iz najdubljih
dijelova moga i njegova bića, ili ne želim?
Dugo ga je gledala neobično svijetlim očima, ali ništa nije odgovorila.
301
 GLAVA DVADESET SEDMA
POBJEGULJA
Te večeri Ursula se vratila sa veoma izrazitim sjajem u očima i vesela, što je
razdraživalo porodicu. Otac je došao kući s posla tek u doba večere, umoran
poslije nastave i putovanja kući. Gudruna je čitala, mati je sjedila i ćutala.
Obraćajući se svima, Ursula nenadano reče veselim tonom:
– Rupert i ja ćemo se sutra vjenčati.
Njen otac se okrenu ukočeno.
– Vi ćete sutra što? – reče.
– Sutra! – ponovi Gudruna.
– E, pa, stvarno! – prokomentira mati.
Ali, Ursula se samo blaženo smješkala.
– Sutra vjenčanje! – povika njen otac grubo – o čemu to ti govoriš?
– Da – reče Ursula. – Zašto ne? – Oduvijek su ga do ludila dovodile te dvije
riječi. – Sve je sređeno, idemo kod matičara.
Zavladao je kratak tajac nakon Ursuline blažene nejasnoće.
– Ne, ali stvarno, Ursula! – povika Gudruna.
– Da li bismo mogli da pitamo čemu tolika tajanstvenost? – reče njena mati
prilično veličajno.
– Nije bilo tajanstvenosti – reče Ursula. – Znali ste.
– Ko je znao? – povika njen otac. – Ko je znao? Što hoćeš time da kažeš?
Savladao ga je njegov glupi gnjev i ona se automatski zatvorila prema njemu.
– Naravno da ste znali – rekla je hladno. – Znali ste da ćemo se vjenčati.
Nastupio je opasan tajac.
– Znali smo da ćete se vjenčati, je li? Znali! Ko išta o tebi zna, ti, prevrtljiva
kučko!
– Oče! – povika Gudruna protestirajući i crveneći. A onda hladnim, ali
nježnim glasom, kao da želi da podsjeti sestru da bude popustljiva, – ali, Ursula,
zar to nije stravično nagla odluka?
– Ne, zaista nije – odgovori Ursula sa istom izluđujućom veselošću. –
Sedmicama je čekao moj pristanak, već je imao izvađenu dozvolu za vjenčanje,
samo što ja još nisam bila sa sobom sasvim raščistila. Sad sam raščistila i vjenčat
ćemo se. Što tu ima zbog čega biste se morali nervirati?
– Naravno da nema – reče Gudruna tonom hladnog prigovora. Savršeno si
slobodna da sama odlučuješ o svojim postupcima.
– Ona „nije bila sa sobom raščistila”! Ti, to je jedina stvar koja ima značaja,
zar ne! „Nisam bila sa sobom raščistila”! podrugljivo je oponašao njene riječi. – Ti
i tvoja ličnost! Ti pridaješ sebi neki značaj, zar ne? Ko sam, ja sam!
Ona se prikupi i uspravi na stolici dok su joj oči sijevale opasnom žutom
svjetlošću.
302
 – Ja jesam za sebe – reče ona uvrijeđeno. – Znam da mi niko drugi ne pridaje
nikakav značaj. Samo ste htjeli da me zlostavljate. Nikad vam nije bilo stalo do
moje sreće.
On se naginjao naprijed posmatrajući je; lice mu je bilo napregnuto poput
varnice.
– Ursula, što to govoriš?! Jezik za zube! – povika njena mati.
Ursula se okrenu sijevajući očima.
– Neću! – povika ona. – Neću da držim jezik za zubima! Neću da dopustim da
me zlostavljate! Kakvog to ima značaja koga ću se dana registrirati? Je li to važno?
To se ne tiče nikoga nego mene.
Njen otac je bio napregnut i zapet poput mačka spremnog za skok.
– Da li? – povika on primičući joj se. Ona ustuknu.
– Ne tiče se nikoga, kako vas se može ticati? – odgovori uzmičući, ali prkosno.
– Ne tiče se, dakle, mene što ti radiš i što će s tobom biti? – povika on čudnim
glasom, koji je bio sličan kriku.
Mati i Gudruna ustadoše i uzmakoše, kao omamljene.
– Ne – mucala je Ursula. Otac joj je bio sasvim blizu. – Ti hoćeš mene da...
Znala je da je opasno, pa je zastala. On se bio nadnio nad nju, svaki mišić mu
je bio napregnut.
– što to ja hoću? – izazivao je.
– Da me zlostavljaš – promucala je. I dok je još izgovarala te riječi, njegova
ruka joj je opalila takav šamar da je odletjela do vrata i udarila u njih.
– Oče! – povika Gudruna Visokim glasom. – To je nemoguće.
Stajao je nepomično. Ursula se uspravila i stavila ruku na kvaku. Polako se
pridizala. Otac se dvoumio.
– Istina je – reče ona sa sjajnim suzama u očima i glavom prkosno zabačenom
nazad. – Što tvoja ljubav znači, što je ikad značila? Zlostavljanje i odbacivanje, eto
što!
Ponovo je počeo da joj se primiče sa čudnim napregnutim pokretima, šake su
mu bile stisnute, imao je lice ubice. Ali, ona je kao munja sinula kroz vrata i čuli
su je kako trči uz stepenice.
Stajao je časak gledajući u vrata. A onda se, kao pobijeđena životinja, okrenuo
i vratio na svoju stolicu pored vatre.
Gudruna je bila blijeda kao krpa. Iz napete tišine čuo se materin glas, hladan
i gnjevan:
– Pa nije trebalo da tome pridaješ toliko značaja.
Ponovo je zavladala tišina. Svako je mislio svoju misao i slijedio svoja
osjećanja.
Vrata su se iznenada ponovo otvorila. Bila je to Ursula odjevena u krzno, sa
šeširom na glavi i sa malom putnom torbom u ruci.
– Zbogom! – rekla je svojim izluđujućim, vedrim, gotovo podrugljivim
glasom. Već sljedećeg trena vrata su se zatvorila, onda su čuli vanjska vrata, onda
303
brze korake na stazi kroz vrt, onda se kapija zalupila i njen lagani hod je iščezao.
U kući je vladala tišina nalik na smrt.
Ursula je otišla pravo na stanicu, nesvjesno žureći na krilatim nogama. Nije
bilo voza. Morala je pješačiti do stajališta na raskršću. Idući kroz mrak počela je
da plače, ridala je gorko cijelim putem, i u vozu, slomljena srca, sa tupom
djetinjom tjeskobom. Vrijeme je neosjetno prolazilo, nije znala gdje se nalazi, ni
što se dešava. Samo je plakala iz neizmjernih dubina bespomoćnog bola, užasnog
djetinjeg bola koji ne zna za utjehu.
No glas joj je zadržao istu obrambenu vedrinu dok je razgovarala sa
Birkinovom gazdaricom.
– Dobro veće! Je li gospodin Birkin kod kuće? Mogu li ga vidjeti?
– Da, kod kuće je, u radnoj sobi.
Ursula hitro šmugnu unutra pored žene. Njegova vrata se otvoriše, čuo je njen
glas.
– Zdravo! – uzviknu Birkin iznenađeno dok ju je gledao pred sobom sa
putnom torbom u ruci i tragovima suza na licu.
Spadala je među one žene koje plaču na dječji način, bez dubokih tragova.
– Izgledam li grozno? – reče ona uzmičući.
– Ne, zašto? Uđi – Uzeo je torbu iz njene ruke i zajedno su ušli u radnu sobu.
Tamo su joj odmah počele drhtati usne, kao u djeteta koje se sjetilo i suze joj
same potekoše niz lice.
– Što se desilo? – pitao je uzimajući je u naručje. Grozno je jecala na njegovom
ramenu, dok ju je on držao mimo čekajući.
– Što se desilo? – ponovio je pitanje kad se umirila. Ali, ona je samo čvršće
pritiskivala lice na njegovo rame, u bolu, kao dijete koje ne može da kaže.
– Što ti je? – pitao je.
Odjednom se odvojila od njega, obrisala oči, povratila snagu i sjela na stolicu.
– Otac me ošamario – izjavila je sjedajući, sklupčavajući se, slična
razbarušenoj ptici, veoma sjajnih očiju.
– Zbog čega? – pitao je on.
Odvratila je pogled u stranu i nije odgovorila. Oko nozdrva i usana koje su se
nekontrolirano prčile bilo se pojavilo bolno crvenilo.
– Zašto? – ponovio je čudnim, blagim glasom, koji je prodirao u njenu dušu.
Pogledala ga je izokola, prilično izazovno.
– Zbog toga što sam mu rekla da sutra idem na vjenčanje, zlostavljao me je.
– Zašto te je zlostavljao?
Usne joj se ponovo opustiše; opet se sjetila scene i suze joj se zaiskriše u očima.
– Zato što sam rekla da mu nije stalo, i nije mu stalo, samo što je povrijeđena
njegova zapovjednička sujeta, eto što je... – Njena usna se naprći i izvrnu ne dajući
joj da govori; on se gotovo nasmijao, bila je to tako djetinjasta osobina. A nisu bile
u pitanju djetinjaste stvari, nego moralni sukob, duboka, bolna rana.
– To nije cijela istina – reče on. – Pa i da jeste, nije trebalo da to kažeš.
304
 – Istina je, istina je – govorila je kroz plač – i neću dopustiti da me muči
pretvarajući se da me voli, a ne voli, njemu nije stalo, kako može, ne, ne može...
Sjedio je bez riječi. Dirnula ga je preko svake mjere.
– Onda nije trebalo da ga uzrujavaš, ako mu nije stalo – reče Birkin mirno.
– A voljela sam ga, da, jesam. Oduvijek sam ga voljela, a on mi uvijek ovako
vraća, uvijek...
– Onda je to sujetna ljubav – reče on. – Nema veze, sve će opet doći na svoje
mjesto. Nije strašno.
Najzad se umirila. Onda ga je pogledala širom otvorenim, uplašenim očima.
– Zar me ne želiš? – pitala je.
– Tebe? – njegove zatamnjene uporne oči su je zbunile i nisu joj dozvoljavale
da se igra.
– Da li bi više volio da nisam došla? – pitala je zabrinuto, strahujući da je
možda ovdje suvišna.
– Ne bih – reče. – Više bih volio da nije bilo nasilja, tako mnogo ružnoga, ali,
možda je to bilo neminovno.
Ona ga je tiho posmatrala. Izgledala je utučeno.
– Ali kud ću sad? – pitala je osjećajući se poniženom. Zamislio se za čas.
– Ostani ovdje sa mnom – rekao je. – I danas smo vjenčani koliko ćemo biti
sutra.
– Ali...
– Reći ću gospođi Varli – reče on. – Ne brini.
Sjeo je i pogledao je. Sve vrijeme je osjećala njegove zatamnjene uporne oči na
sebi. Nervozno je zabacila kosu sa čela.
– Izgledam li ružno? – reče ona.
Glasno se useknula.
Mali osmijeh se pojavi oko njenih očiju.
– Ne – rekao je – srećom.
Prišao joj je i pokupio je kao svoje vlasništvo u naručje. Bila je tako nježno
lijepa da se nije usuđivao pogledati u nju, mogao je samo da je sakrije u svoje
naručje. Otapana u suzama, sad je bila nova i krhka poput tek razvijenog cvijeta,
poput cvijeta koji je tako nov, tako nježan, tako ozaren unutrašnjom svjetlošću da
se nije usuđivao pogledati u nju, mora je sakriti u svoje naručje, zatvoriti oči na
njenom tijelu. Imala je savršenu čednost stvaranja, nešto prozirno i jednostavno
poput blještavog cvijeta koji se istom rascvjetao u blaženstvu proljeća. Bila je tako
nova, tako nepomućena, tako divna. A on je bio tako star, tako zaronjen u teške
uspomene. Njena duša je bila nova, nedefinirana, svjetlucala je neviđenim. A
njegova je duša bila tamna i turobna, imala je samo jedno zrnce žive nade, poput
zrna gorušice. Ali, to jedno živo zrno u njemu bilo je u savršenoj ravnoteži sa
savršenom mladošću u njoj.
– Volim te – šaptao je dok ju je ljubio drhteći čistom nadom, kao čovjek
ponovo rođen za divnu nadu koja prevazilazi granice smrti.
305
 Nije mogla znati koliko mu je to značilo, koliko je htio reći sa tih nekoliko
riječi. Gotovo djetinjasto je tražila dokaz i izjavu, čak i pretjeranu, jer joj je sve
izgledalo neizvjesno, neutvrđeno.
Ali, ona nikad neće razumjeti strast zahvalnosti s kojom ju je primio u svoju
dušu, krajnju nezamislivu radost što zna da je živ i prikladan da se sjedini s njom,
on, koji je bio gotovo mrtav, koji je bio tako gotov da se sunovrati sa svojim
prijateljima niz strmu ravan mehaničke smrti. Obožavao ju je kao što starost
obožava mladost, likovao je u svom jedinom zrnu vjere, jer je bio mlad kao ona,
bio je njen pravi muž. Vjenčanje s njom bilo je za njega ravno vaskrsenju,
ponovnom rođenju.
Ništa od svega toga ona nije mogla znati, željela je da joj se pridaje veliki
značaj, da bude obožavana. Postojale su beskrajne daljine tišine između njih.
Kako bi joj on mogao govoriti o imanentnosti njene ljepote koja se nije sastojala
u obliku, ni u masi, ili boji, nego u nečem što je bilo slično čudnoj zlatnoj svjetlosti!
Kako bi mogao sam znati u čemu je njena ljepota, za sebe? Rekao je:
– Tvoj nos je lijep, brada ti je božanstvena. – Ali to je zvučalo kao laž i ona je
bila razočarana, povrijeđena. Čak i kad je rekao šapatom istinu – Volim te, volim
te – nije to bila stvarna istina. Bilo je to nešto s onu stranu ljubavi, neizreciva
radost prevazilaženja sebe, nadilaženja svoje stare egzistencije. Kako bi mogao
reći „Ja”, kad je bio nešto novo i nepoznato, potpuno različito od njega. To „ja”, ta
stara formula epohe, bilo je mrtvo slovo.
U novom, najčudesnijem blaženstvu, u miru koji je nadmašivao znanje, nije
postojalo ni „ja”, ni „ti”, postojalo je samo nešto treće, neviđeno čudo, čudo kad
čovjek ne postoji sam za sebe, nego u stapanju mog bića i njenog bića u novu,
rajsku jedinku nastalu iz dva bića. Ne mogu ni da kažem „Volim te”, kad sam
prestao biti i ti si prestala biti, oboje smo ulovljeni i preobraženi u novu jedninu
gdje je sve tiho, jer nema ni ko, ni što da odgovara, sve je savršeno i jednodušno.
Govor putuje između različitih dijelova. A u savršenom Jednom vlada savršena
tišina blaženstva.
Sudski su se vjenčali idućeg dana i ona je učinila kako joj je on rekao, pisala je
ocu i majci. Odgovorila je mati, a ne otac.
Nije se vratila natrag u školu. Ostala je sa Birkinom u njegovom stanu, ili su
boravili u Mlinu, pratila ga je. Ali, nije viđala nikoga osim Gudrunu i Džeralda.
Bila je čudna i začuđena, kao i ranije, ali i ispunjena olakšanjem, kao kad zora
svane.
Džerald je sjedio jednoga popodneva i razgovarao s njom u toploj radnoj sobi
u Mlinu. Rupert se još nije bio vratio kući.
– Jesi li sretna? – pitao ju je Džerald sa smiješkom.
– Veoma sretna – reče Ursula streknuvši malo od njegovog pitanja.
– Da, to se vidi.
– Da li se stvarno vidi? – iznenadi se Ursula. On ju je pogledao i nasmiješio se
sa razumijevanjem.
– O, da, kao dan.

306
 Bilo joj je drago. Zamislila se za trenutak.
– Vidi li se na Rupertu da je sretan? – rekla je.
Spustio je kapke i pogledao je iskosa.
– O, da – reče.
– Zaista?
– O, da.
Bio je veoma tih, kao da je to nešto o čemu on ne bi trebalo da govori. Izgledao
je tužno.
Ona je bila veoma sugestibilna, postavila je pitanje koje je on želio postaviti
njoj.
– Zašto i vi ne budete sretni? – reče ona. – I vi biste mogli biti na isti način.
On nije žurio sa odgovorom.
– Sa Gudrunom? – pitao je.
– Da, – povika ona zažarenih očiju. Ali u njenom glasu je bilo napetosti,
naglaska, kao da govore o željama koje nemaju veze sa istinom.
– Mislite da bi me Gudruna htjela i da bismo nas dvoje bili sretni? – pitao je.
– Da, sigurna sam – povika ona.
Oči mu se zaokrugliše od radosti. Duboko u sebi, ona je bila svjesna svoje
nametljivosti.
– O, veoma mi je drago – dodala je.
On se smiješio.
– što vam je drago? – rekao je.
– Drago mi je zbog nje – odgovori ona. – Sigurna sam da site vi pravi čovjek
za nju.
– Zaista? – reče on. – A što mislite da li i ona tako misli.
– O, da! – povika ona hitro. A onda, pošto je razmislila, veoma nelagodno reče
– Mada Gudruna nije nimalo jednostavna, što vi kažete? Ne može je čovjek
pročitati za pet minuta. Ona je u tom pogledu drugačija od mene. – Nasmijala se
svojim neobičnim, otvorenim, zasjenjenim licem.
– Mislite da se ona mnogo razlikuje od vas? – pitao je Džerald.
Ona nabra obrve.
– O, u mnogo čemu smo slične. Ali, nikad nisam znala kako će se ona ponašati
kad iskrsne nešto novo.
– Ne? – reče Džerald. Šutio je neko vrijeme. A onda oprezno reče. – Imao sam
namjeru da je zovem da ide sa mnom na put preko božićnih praznika – reče
sitnim, veoma opreznim glasom.
– Da ide s vama? Na neko vrijeme, mislite?
– Kako god želi – reče on uz jedan pokret kao da se izvinjava.
Oboje su šutjeli nekoliko minuta.
– Naravno – reče Ursula najzad – ona je možda raspoložena da stupi u brak.
To se vidi.
307
 – Da – nasmiješi se Džerald. – To se vidi. Ali, u slučaju da odbije, da li mislite
da bi pošla sa mnom u inostranstvo na nekoliko dana, ili možda, dvije sedmice?
– O, da – reče Ursula. – Ja bih je pitala.
– što mislite da li bismo mogli svi zajedno?
– Sve četvoro? – Ursulino lice se opet razvedri. – To bi bilo prilično zanimljivo,
zar ne?
– Veoma zanimljivo – reče on.
– Tada biste mogli da vidite.
– Što?
– Kako se stvari razvijaju. Mislim da je najbolje provesti medeni mjesec prije
vjenčanja, što vi kažete?
Bila je zadovoljna ovom dosjetkom. On se smijao.
– U nekim slučajevima – reče. – Bilo bi mi drago kad bi i u mom slučaju tako
bilo.
– Stvarno? – pitala je Ursula. A onda sumnjičavo – Da, možda ste u pravu.
Trebalo bi sebi ugađati.
Birkin je došao nešto kasnije i Ursula mu je ukratko ispričala o čemu su
razgovarali.
– Gudruna? – povika Birkin. – Ona je rođena ljubavnica isto kao što je i
Džerald rođeni ljubavnik, amant en titre.99 Ako su, kao što je neko rekao, sve žene
supruge ili ljubavnice, Gudruna je ljubavnica.
– A svi ljudi ljubavnici ili muževi? – povika Ursula. – Ali, zašto ne oboje?
– Jedno isključuje drugo – smijao se.
– U tom slučaju, ja želim ljubavnika – povika Ursula.
– Ne želiš – reče on.
– Ali, želim! – cviljela je.
On je poljubi i nasmija se.
Dva dana poslije ovoga razgovora trebalo je da Ursula ode do Beldovera po
svoje stvari. Porodica se odselila u grad, Gudruna je iznajmila namješten stan u
Vili Grinu.
Ursula nije vidjela roditelje od vjenčanja. Plakala je zbog raskida, ali kakva bi
korist bila od toga da se sad pomiri? Dobro ili ne, nije mogla otići do njih. Tako su
njene stvari ostale u kući pa je dogovoreno da ona i Gudruna odu po njih po podne.
Bilo je zimsko po podne sa crvenim nebom kad su stigle u kuću. Prozori su bili
tamni i crni i kuća je već djelovala zastrašujuće. A kad su ugledale ogoljen i prazan
hol, led im se uhvatio oko srca.
– Ne vjerujem da bih se usudila ući da sam sama – reče Ursula. – Ta pustoš
zastrašuje.

99
Amant en titre (francuski) – priznati ljubavnik.
308
 – Ursula – povika Gudruna – zar nije zapanjujuće? Možeš li vjerovati da si
ovdje živjela i da to nikad prije nisi osjetila? Kako sam i jedan dan mogla ovdje
živjeti a da ne umrem, to nikako ne mogu da shvatim.
Povirile su u trpezariju. Bila je to prostrana soba, ali sad bi zatvorska ćelija
bila prijatnija. Velika zastakljena veranda je bila gola, pod ogoljen, dok su dijelovi
koji su bili nezastrti bili tamni i uglačani, onaj središnji što je bio pod tepihom se
bijelio. Na izblijedjelim tapetama vidjeli su se tamni okviri na mjestima gdje je bio
prislonjen namještaj i gdje su visjele slike. Ti suhi tanki zidovi, taj olinjali pod,
bijel sa tamno izlizanim premazom, sve to je prosto umrtvljivalo njihov duh; sve
je bilo uništeno za čula, ostao je samo prazan prostor bez sadržaja, jer i zidovi su
bili isušeni i nekako papirnati. Jesu li stajale na zemlji, ili su možda lebdjele u
nekoj kutiji od kartona? U kaminu je bila spaljena hartija i komadi polusagorjelih
listova.
– Zamisli, mi smo ovdje provodile svoje dane! – reče Ursula.
– Znam – povika Gudruna. – To je i suviše zastrašujuće. Kakve smo mi ako
smo bile sadržaj ovog zindana?
– Ogavno! – povika Ursula. – Zaista odvratno.
Prepoznala je nagorjele korice časopisa „Moda”, nagorjele slike manekena u
haljinama ispod rešetke za pepeo.
Ušle su u dnevnu sobu. Još jedna pećina ispunjena ustajalim zrakom bez
težine i sadržaja, samo osjećaj neizdržljivog papirnatog zatočenja u ništavilo.
Kuhinja je izgledala nešto stvarnije zbog poda od crvene cigle i šporeta, ali je i ona
bila hladna i grozna.
Koraci djevojaka su odjekivali prazno dok su se penjale uz stepenice. Svaki
korak im je odzvanjao u srcu. Njihovi koraci ni na hodniku nisu bili ništa manje
bučni. U Ursulinoj sobi bile su njene stvari nabacane uza zid, kofer, korpa za ručni
rad, nekoliko knjiga, kućni ogrtač, kutija za šešire, sve je to stajalo napušteno u
neopisivoj praznini sutona.
– Veseo prizor pružaju te moje drangulije, nema što – reče Ursula gledajući
svoje napušteno vlasništvo.
– Veoma veseo! – reče Gudruna.
Djevojke su se dale na posao i snijele sve do izlaznih vrata. Nekoliko puta su
prošle kroz prazninu koja je zloslutno odjekivala. Čitava je kuća, činilo se,
odjekivala šuplje, bukom prazne uzaludnosti. Nevidljive sobe su iz dubine
ispuštale gotovo bestidne treptaje pa su djevojke, tako reći, bježale sa posljednjim
stvarima da se što prije nađu napolju.
Ali, napolju je bilo hladno, a one su čekale Birkina koji je trebalo da naiđe s
kolima. Ponovo su ušle unutra i popele se uz stepenice u neprozračenu sobu
njihovih roditelja, čiji su prozori gledali na put i na panoramu zalaska sunca sa
zastavom od ornih i crvenih oblaka.
Sjele su na prozorsku dasku i čekale. Obje su gledale preko sobe. Bila je prazna
i besmislena od užasa.
– Zaista – reče Ursula – ova soba nije mogla biti sveta, što ti kažeš?

309
 Gudruna je sporo prelazila pogledom preko sobe.
– Nemoguće – reče.
– Kad pomislim na njihove živote, očev i majkin, na njihovu ljubav, na njihov
brak i na nas, djecu, i na naš odgoj, da li bi ti željela takav život, Pruno?
– Ne bih, Ursula.
– Sve to izgleda tako besmisleno, njihova dva života, bez ikakvog značaja.
Stvarno, da se nisu sreli, da se nisu vjenčali, ne bi bilo nikakve štete, što kažeš?
– Naravno, to se ne zna – reče Gudruna.
– U redu, ne zna se. Ali, kad bih znala da će moj život tako izgledati, Pruno –
ona uhvati Gudrunu za ruku – pobjegla bih.
– Gudruna je ćutala nekoliko trenutaka.
– U stvari – reče ona najzad – čovjek ne može da promišlja i planira obični
život; obični život se opire kontemplaciji. S tobom stvari drukčije stoje. Ti ćeš biti
izvan običnog života sa Birkinom. On je poseban slučaj. Ali, sa običnim čovjekom
koji prikuje svoj život za jedno mjesto, brak je prosto nemoguć. Možda postoje,
sigurna sam da postoje, hiljade žena koje to žele i ne mogu da zamisle ništa drugo.
Ali, mene i sama pomisao na to dovodi do ludila. Čovjek mora biti slobodan. On
može da izgubi sve ostalo, ali mora da ostane slobodan; čovjek ne smije postati
Pinčbek broj 7, ili Somerset Drajv, ili Šortlandz. Nikakav muškarac ne može
nadoknaditi taj gubitak, niko. Da bi se moglo živjeti u braku, trebalo bi imati viteza
lutalicu, ili ništa, nekog sabrata po oružju, nekog Glücksrittera100. Čovjek sa
položajem na društvenoj skali, pa, to je nemoguće, nemoguće!
– Kako divna riječ, Glücksritter – reče Ursula. – Zvuči mnogo ljepše od
„vojnika sreće”.
– Da, zar ne? – reče Gudruna. – O, svijet bih okrenula glavačke sa jednim
Glücksritterom! Ali, dom, ustanova! Ursula, pomisli što bi to značilo, pomisli!
– Znam – reče Ursula. – Imale smo dom, to je za mene dosta.
– Sasvim dovoljno – reče Gudruna.
– Mali sivi dom na zapadu101 – citirala je Gudruna, podrugljivo.
– Zar ne zvuči sivo? – reče Gudruna turobno.
Prekinuo ih je zvuk automobilskog motora. Bio je to Birkin. Ursula se
iznenadila tome što se odjednom tako razgalila i potpuno zaboravila sivi dom na
zapadu.
Čule su dobovanje njegovih peta po golom podu u holu.
– Hej! – doviknuo im je i njegov se glas razli i poče odjekivati kroz praznu
kuću.
Ursula se osmjehnu za sebe: i njega je ova prazna bečalina uplašila.
– Hej! Ovamo smo! – doviknula je ona dolje. I čule su ga kako se brzo penje.
– Ovo je kao poručeno za duhove – reče on.

100
Glücksrittera (njemački) – pustolov, lovac na sreću.
101
„Mala kuća na zapadu”, popularni song oko 1911.
310
 – U ovim kućama nema duhova; one nikad nisu imale svoju fizionomiju, a
sama kuća sa vlastitom fizionomijom može imati duhove – reče Gudruna.
– Bit će da je tako. Oplakujete li zajedno prošlost?
– Oplakujemo li? – reče Gudruna mrgodno.
Ursula se nasmija.
– Ne oplakujemo što je prošla, nego što je ikad postojala – reče.
Sjeo je na trenutak. Bilo je nečeg u njegovom prisustvu, mislila je Ursula,
nečeg plamsavog, živog; čak je i napadna odvratnost ove kuće iščezla pod
utjecajem tih proplamsaja.
– Gudruna kaže da ne bi mogla podnijeti da bude udata i zatvorena u kuću –
reče Ursula značajno; znali su da se to odnosi na Džeralda.
Birkin je šutio nekoliko trenutaka.
– Pa – reče – ko unaprijed zna da ne može da izdrži, nije u opasnosti – reče
on.
– Sasvim tako – reče Gudruna.
– Zašto svaka žena misli da joj je jedini cilj u životu da ima svog mužića i malu
sivu kuću na zapadu? Zašto je to životni san? Zašto bi tako moralo biti? – reče
Ursula.
– Il faut avoir respect de ses bêtises102 – reče Birkin.
– Ali, ne možeš imati poštovanja prema toj bêtises103 prije nego si je napravio.
– Onda prema des bêtises du papa...104
– Et de mamma105 – dodade Gudruna.
– Et des voisins106 – reče Ursula.
Svi su se smijali, a onda su ustali. Smrkavalo se. Odnijeli su stvari u kola.
Gudruna je zaključala vrata prazne kuće. Birkin je uključio farove. Sve troje su
izgledali sretni kao da kreću na daleki put.
– Nemate ništa protiv da zaustavite kod Koulsonovih. Treba da ostavim ključ
kod njih – reče Gudruna.
– Ni najmanje – reče Birkin i krenuše.
Zaustavili su se na glavnoj ulici. Radnje su tek bile osvijetljene, posljednji
rudari su prolazili kući poput poluvidljivih sjenki u sivoj jamskoj prljavštini koje
se kreću kroz vazduh, premda su po pločnicima grubo dobovale njihove
potkovane cokule.
O, kako je Gudruni bilo drago kad je izašla iz radnje i ušla u automobil koji će
je sa Ursulom i Birkinom odnijeti niz padinu opipljivog sutona! Kako joj je život
ličio na pustolovinu u tom trenutku! Kako je duboko i nenadano zavidjela Ursuli!
Život je za nju proticao tako brzo, ličio joj je na otvorena vrata, tako bezbrižan, pa

102
Il faut avoir... (francuski) – treba imati poštovanja prema svojim glupostima.
103
Bêtise (francuski) – glupost.
104
Des bêtises du papa (franc.) – očevim glupostima.
105
Et de mamma (franc.) – i maminim.
106
Et des voisins (franc.) – i (glupostima) susjeda.
311
ne samo ovaj svijest, nego i onaj koji je minuo, kao i onaj koji će tek doći, za nju
nije predstavljao ništa. O, kad bi mogla biti upravo takva, bilo bi to savršeno.
Jer uvijek, izuzev trenutke uzbuđenja, ona je osjećala nedostatak u sebi, bila
je nesigurna. Osjećala je sad, najzad, u Džeraldovoj snažnoj i silovitoj ljubavi živi
cjelovito i konačno. Ali, kad bi pokušala da se uporedi sa Ursulom, njena bi duša
odmah postala ljubomorna, nezadovoljna. Nije bila, niti će ikad biti zadovoljna.
Što joj je sad nedostajalo? Brak, divna stabilnost braka. Ona ga nije željela, pa
neka priča što hoće. Lagala je. Starinski brak je i sad sasvim u redu, brak i dom.
Pa ipak, usta su joj se malčice krivila dok bi izgovarala te riječi. Mislila je na
Džeralda i Šortlandz, brak i dom! O, malo sutra! Značio joj je mnogo, no ipak!
Možda ona ne spada u one koje se udaju. Ona je jedna od izgnanica života, jedan
od onih plutajućih života bez korijena. Ne, ne, ne može tako biti. Odjednom je
dočarala ružičastu sobu u kojoj se nalazi ona u divnoj haljini i zgodan muškarac u
večernjem odijelu koji je drži u naručju i ljubi na mutnoj svjetlosti vatre iz kamina.
Toj slici je dala naslov „Dota”. Mogla bi da prođe i u Kraljevskoj akademiji.
– Hajde s nama na čaj, molim te – reče Ursula kad su se približili njenoj kućici
u Vili Grinu.
– Mnogo vam hvala, ali moram kući – reče Gudruna. Zaista joj se išlo sa
Ursulom i Birkinom. Njihov brak joj je zaista ličio na život. Usprkos tome, neke
mušice su je sprečavale da pođe s njima.
– Hajde s nama, kad te molim, bilo bi tako lijepo – zvala ju je Ursula.
– Strašno mi je žao, i ja bih voljela, ali ne mogu, zaista. – Žurno je izašla iz
kola drhteći.
– Zar zaista ne možeš? – reče Ursula sa žaljenjem u glasu.
– Ne, zaista ne mogu – odgovori Gudruna patetično ojađenim riječima iz
sutona.
– Kako se osjećaš, jesi li dobro? – doviknu Birkin.
– Sasvim – reče Gudruna. – Laka noć.
– Dođi kad god budeš raspoložena, bit će nam drago – doviknu Birkin.
– Mnogo hvala – uzvrati Gudruna čudnim reskim glasom usamljene
ozlojeđenosti koji ga je veoma zbunjivao. Ona se okrenu prema kapiji svoje kućice
i zamače unutra. Ali, odmah je stala da ih posmatra dok su se kola gubila u daljini.
I dok je išla vrtnom stazom prema ulaznim vratima svoje neobične kućice, srce joj
je bilo ispunjeno neizrecivom gorčinom.
U njenoj dnevnoj sobi nalazio se zidni sat u dugom ormariću sa brojčanikom
u čiju je sredinu bilo ugrađeno okruglo, rumeno, veselo lice sa zrikavim očima; sa
svakim otkucajem sata, lice se klatilo namigujući joj sad na jedno, sad na drugo
oko, što mu je davalo besmisleno smiješan, ali i veseo izraz. Sve vrijeme ju je
nametljivo gledalo to apsurdno glatko, smeđerumeno lice i namigivalo. Stajala je
minulima i promatrala ga, sve dok je ne bi obuzela neka vrsta ljutitog gađenja, i
tada bi se smijala sama sebi šupljim, praznim smijehom. A ono se i dalje klatilo
namigujući joj jednim pa drugim okom, i sve tako do u beskraj. Usred najživlje
sreće kako je bila nesretna! Bacila je pogled na sto na kome je bila tegla sa džemom

312
od ribizla i domaći kolač u koji je po običaju bilo stavljeno previše kvasca! No,
ipak, džem od ribizla je bio dobar, tako se rijetko može naći u radnjama.
Čitavo veče joj se išlo u Mlin. Ali, hladno je odbila da sebi priušti to
zadovoljstvo. Otišla je tek sutradan. Bilo joj je drago kad je zatekla Ursulu samu.
U njenom domu je vladala divna intimna, skrovita atmosfera. Beskrajno su i
veselo ćaskale.
– Zar nisi ovdje strašno sretna? – reče Gudruna sestri pogledavši je veselo u
ogledalu. Oduvijek je zavidjela Ursuli, gotovo gnjevno, na čudnoj potvrdnoj
punoći koja je okruživala nju i Birkina.
– Kako je ova soba ukusno namještena! – glasno je uskliknula. – Kako su
divno složene boje na toj tvrdo pletenoj asuri, to su boje hladne svjetlosti!
Činilo joj se da je ta asura savršena.
– Ursula – reče ona nakon kraćeg prekida, glasom upitnim i dubokim – jesi li
znala da je Džerald Krič predložio da idemo svi u inostranstvo preko božićnih
praznika?
– Jesam, razgovarao je sa Birkinom.
Duboka rumen obli njeno lice. Zastala je za trenutak kao da je iznenađena, kao
da je ostala bez riječi.
– Ali, zar ne misliš – rekla je najzad – da je to od njega zapanjujuće drsko?
Ursula se nasmija.
– Meni se to od njega dopada – rekla je.
Gudruna je ćutala. Bilo je očigledno da je bila gotovo uvrijeđena što se Džerald
usudio da to predloži Birkinu, premda joj se ideja sama po sebi dopadala.
– Ima nečeg divno jednostavnog u Džeraldu – reče Ursula – što je
istovremeno na neki način oholo. O, mislim da je veoma drag.
Gudruna nije odmah odgovorila. Trebalo joj je vremena da savlada osjećaj
uvrede zbog toga što se neko drznuo da se poigrava njenom slobodom.
– Što je na to Rupert rekao, znaš li? – pitala je.
– Rekao je da bi to bilo jako zgodno – reče Ursula.
Ursula je opet umukla oborivši pogled.
– Zar ne misliš da bi bilo zgodno? – reče Ursula oprezno. Nikad nije bila
sigurna koliko Gudruna ima obrambenih pojaseva oko sebe.
Gudruna s naporom podiže lice koje i dalje ostade okrenuto u stranu.
– Mislim da bi moglo biti strašno zgodno, kako ti kažeš – odgovori ona. – Ali,
zar ti se ne čini da je to neoprostiva drskost razgovarati o takvim stvarima sa
Rupertom, koji ipak, shvati me što hoću da kažem, Ursula, oni bi mogli biti prosto
dva čovjeka koji se dogovaraju o putovanju sa nekim bezveznim ženskim type-
om107 koju su sasvim uzgred pokupili. Mislim da je to neoprostivo, zaista –
upotrijebila je francusku riječ type.

107
Type (francuski) – ženska, cura, cica.
313
 Oči su joj sijevale, njeno mekano lice je bilo zajapureno i mrzovoljno. Ursula
je pogledala prilično uplašena, uplašena jer je mislila da je Gudrun prilično
obična, zaista kao neka mala type. Ali nije imala dovoljno hrabrosti da tako misli,
ne sasvim.
– O, ne – povika ona zamuckujući. – O, ne, uopće ne na taj način, o ne. Mislim
da je to prilično lijepo, to prijateljstvo između Ruperta i Džeralda. Oni su samo
jednostavni; oni sve kažu jedan drugome, kao braća.
Gudruna porumenje još jače. Nije mogla da podnese to što je Džerald odao,
makar i Birkinu.
– Ali, zar misliš da i braća imaju prava da razmjenjuju tajne ove vrste? – pitala
je gnjevno.
– Naravno – reče Ursula. – Nikad ništa ne govore što nije potpuno iskreno.
Ne, stvar koja me je najviše zapanjila kod Džeralda je to kako može biti savršeno
jednostavan i neposredan. I, da znaš, za to su sposobni samo veliki ljudi. Većina
ih mora okolišati i zavijati u kučine, to su najobičnije kukavice.
Ali Gudruna još nije od gnjeva bila sposobna da govori. Željela je da se tajne
vezane za njena kretanja strogo čuvaju.
– Žar nećeš ići? – reče Ursula. – Hajde, molim te, moglo bi nam biti veoma
lijepo. Ima u Džeraldu nečeg što mi se dopada, mnogo je simpatičan, daleko više
nego sam očekivala. On je slobodan, Gudruno, zaista jeste.
Gudrunina usta su još bila zatvorena, mrzovoljna i ružna. Najzad ih je otvorila.
– Znaš li gdje predlaže da idemo? – pitala je.
– Da. Tirol, gdje je odlazio kad je bio u Njemačkoj, divno mjesto koje studenti
posjećuju, malo i grubo i kao stvoreno za zimske sportove.
Kroz Gudruninu glavu sinu srdita misao: oni sve znaju!
– Da – reče ona glasno – oko četrdeset kilometara od Inzbruka, zar ne?
– Ne znam tačno gdje, ali bilo bi lijepo, zar ne. U visinama djevičanski bijelog
snijega.
– Prelijepo, prelijepo! – reče Gudruna podrugljivo.
Ursula izgubi strpljenje.
– Naravno – reče. – Džerald je govorio sa Rupertom na način iz koga se
nipošto nije mogao steći utisak da se radi o izletu sa nekom type.
– Znam, naravno – reče Gudruna – da se on često upušta sa takvom sortom.
– Zaista? – reče Ursula. – Kako znaš?
– Znam za jednu fufu koja pozira kao model u Čelziju – reče Gudruna hladno.
Sad je Ursula umukla.
– Pa – reče najzad sumnjičavo se smijući – nadam se da se dobro provodi s
njom – na što se Gudruna još više natušti.

314
 GLAVA DVADESET OSMA
GUDRUNA U KAFANI „POMPADUR”
Božić se primicao, sve četvoro se spremalo za putovanje. Ursula i Birkin su
pakovali neke lične stvari da pošalju poštom u bilo koju zemlju i u bilo koje mjesto
za koje se naposljetku odluče. Gudruna je bila veoma uzbuđena. Ona je voljela da
se osjeća kao na krilima.
Ona i Džerald, pošto su se prvi spremili, krenuli su preko Londona i Pariza u
Inzbruk, gdje će se sastati sa Ursulom i Birkinom. U Londonu su prenoćili. Bili su
na koncertu, a poslije su navratili u kafanu Pompadur.
Gudruna je mrzila tu kafanu, ali joj se stalno vraćala, kao i većina umjetnika i
poznanika. Prezirala je atmosferu sitnog poroka i sitne ljubomore i sitne
umjetnosti. Unatoč tome, kad god je bila u Londonu, tamo je svratila. Bilo je to
kao da je morala da se vrati u mali, spori, središnji vrtlog raspadanja i rastakanja:
samo da baci pogled.
Sjedila je sa Džeraldom pijući neki sladunjavi liker i zureći zatamnjenim,
mrzovoljnim očima u razne grupe ljudi za stolovima. Odlučila je da se ni s kim ne
pozdravlja, ali su joj se mladi ljudi često klanjali s nekom vrstom podrugljive
familijarnosti. Pravila se da ih ne vidi. Bilo joj je prijatno da sjedi tu zažarenih
obraza, tamnih i mrzovoljnih očiju i da ih sve gleda nepristrano, kao odvojene od
sebe, kao kreature u menadžeriji majmunski degradiranih duša. Gospode, kakva
odvratna rulja! Krv u njenim venama se zgušnjava i tamni od gnjeva i prezira.
Usprkos tome, sjedila je tu i gledala, gledala. Jedan ili dvojica su prišli da
porazgovaraju s njom. Iz svakog kutka kafane okretale su se oči, poluprikriveno,
polupodsmješljivo, muškarci preko ramena, žene ispod šešira.
Staro društvo je bilo tamo, Karlajon u svom uglu sa svojim učenicima i gerlom,
Halidej, Libidnikov i Mine ta, svi su bili tu. Gudruna je posmatrala Džeralda.
Gledala je kako mu se oči zadržavaju trenutak na Halideja i njegovom društvu.
Budući da su pomno motrili što se oko njih dešava, odmah su ga primijetili i
klimnuli mu glavom. Ponovo im se naklonio i oni su se kikotali i sašaptavali.
Džerald ih je gledao sa postojanim svjetlucanjem u očima. Nagovarali su Minetu
da nešto učini.
Najzad je ustala. Bila je obučena u neobičnu haljinu od tamne svile, koja je
bila poprskana i umazana raznim bojama, što je davalo neobičan šareni efekt. Bila
je mršavija, oči su joj možda bile nešto otvorenije i rastrojenije. Inače je bila ista.
Džerald ju je posmatrao sa istim postojanim svjetlucanjem u očima dok im je
prilazila. Ispružila je tanku smeđu ruku prema njemu:
– Kako ste? – rekla je.
Rukovao se s njom, ali nije ustao, i ostavio ju je da stoji pored njega, kod stola.
Mračno se naklonila Gudruni, s kojom se nije poznavala dovoljno da bi
razgovarale, premda ju je znala iz viđenja i po čuvenju.
– Dobro sam – reče Džerald – a vi?
– O, pa i ja sam dobro, što je sa Vupevtom?
315
 – Sa Rupertom? I on je dobro.
– Da. Nisam mislila to. Što je sa njegovom ženidbom?
– O, da. Oženio se.
Minetine oči su bljesnule.
– O, on je to stvarno uvadio, je li? Kad se vjenčao?
– Prije sedmicu dana.
– Stvarno? Nikad nije pisao.
– Nije.
– Zav ne mislite da je to stvašno loše?
Ovo je bilo izgovoreno tonom izazova. Mineta je tonom stavila do znanja da je
svjesna da je Gudruna sluša.
– Vjerojatno mu se nije dalo – odgovori Džerald.
– Ali, zbog čega? – Mineta je bila uporna.
Džerald je umuknuo. Bilo je ružne podrugljive upornosti u maloj zgodnoj
prilici kratko podšišane djevojke koja je stajala pored njega.
– Ostajete li dugo u gvadu? – pitala je.
– Samo noćas.
– O, samo noćas. Hoćete li pveći za naš sto da vazgovavate sa Džulijusom?
– Ne večeras.
– Vllo dobvo. Veći ću mu. Onda je stupila na scenu njena mala vragolija. –
Čini mi se da ste u stvašnoj formi.
– Da. Tako se i osjećam. – Džerald je bio miran i opušten sa iskrom
podrugljive veselosti u očima.
– Provodiš se dobvo?
Ovaj udarac je bio upućen direktno Gudruni; riječi je izgovarala jednoličnim
glasom, rutinski.
– Da – reče on sasvim bezbojno.
– Stvašno mi je žao što nećete doći u naš stan. Nisi mnogo vjevan svojim
stavim prijateljima.
– Ne mnogo – reče on.
Poželjela je oboma laku noć i polako se vratila svom društvu. Gudruna je
posmatrala njen neobični hod: ukočen i vrckav u kukovima. Jasno se čuo njen
jednolični bezbojni glas:
– Neće doći, zauzet je. Čuo se smijeh i sašaptavanje i izrugivanje za stolom.
– Je li ona tvoja prijateljica? – reče Gudruna gledajući mimo Džeralda.
– Bio sam u Halidejevom stanu sa Birkinom – reče i oči mu se susretaše sa
njenim sporim, mirnim pogledom. I znala je da je Mineta bila jedina od njegovih
ljubavnica, i on je znao da ona zna.
Okrenula se i pozvala konobara. Od svih pića, poručila je koktel sa ledom. To
je zabavljalo Džeralda, shvatio je da se nešto sprema.

316
 Halidejevo društvo je bilo podnapito i zlobno. Govorili su o Birkinu i rugali
mu se, naročito njegovoj ženidbi.
– O, ne tjerajte me da mislim na Birkina – cvilio je Halidej. – Od njega me
muka hvata. Taj nije ništa bolji od Isusa: „Gospode, što mi je činiti da se spasim?”
– kikotao se pijano.
– Sjećate li se – čuo se Rusov žustri glas – pisama koja je po običaju slao?
„Želja je sveta...”
– O, da – povika Halidej. – O, kako savršeno sjajno. Pardon, pa ja imam jedno
u džepu. Siguran sam. Izvadio je razne stvari iz svog džepnog notesa. – Siguran
sam. Hik! O, bože! Imam. Evo ga.
Džerald i Gudruna su pažljivo pratili.
– O, da, kako sjajno! Hik! Sjajno! – svi su se kikotali.
– O čemu piše u tome? – pitala je Mineta naginjući se naprijed; njena tamna
mekana kosa je pala i odbila se od njenog lica. Bilo je nečeg čudno nepristojnog i
skarednog u njenoj maloj izduženoj lubanji, naročito kad joj se vide uši.
– čekaj, molim te, četkaj. Neee, neću ti ga dati. Ja ću ga naglas pročitati, čitaču
vam odabrane pasuse... Hik! O, bože! Što mislite hoće li me proći ovo štucanje ako
popijem malo vode? Hik! O, potpuno sam nemoćan...
– Zar to nije ono pismo o ujedinjavanju tame i svjetlosti i o Fluksu Truljenja?
– pitao je Maksim svojim brzim preciznim glasom.
– Mislim da jeste – reče Mineta.
– O, da li je? Bio sam zaboravio... hik! ... da je to ono pismo – reče Halidej
otvarajući ga. – Hik! O, da. O, kako savršeno divno! Ovo je jedno od najboljih.
„Postoji faza u svakoj rasi” – čitao je jasnim pjevnim glasom svećenika koji čita
Sveto pismo – „kad želja razaranja prevazilazi svaku drugu želju. Kod pojedinca,
ova želja je u krajnjem izvodu želja za samouništenjem...” hik! – on napravi pauzu
i pogleda oko sebe.
– Nadam se da ćete nastaviti sa svojim samorazaranjem – reče Rusov žustri
glas. Halidej se kikotao zabacujući glavu natrag.
– Nema mnogo što da se uništi u njemu – reče Mineta. – Već je bio toliko
mršav da se može pokušati samo sa ostacima...
– Zar nije divno? Volim to da čitam! Vjerujem da su te njegove riječi izliječile
moju štucavicu – cvilio je Halidej. Dozvolite da nastavim. „To je želja da se nastavi
proces redukcije u čovjeku, da se redukuje na sam početak, da se sa Fluksom
Raspadanja povrati na prvobitne rudimentarne uslove bića...!” O, zaista mislim
da je ovo izvanredno. Gotovo da prevazilazi Bibliju...
– Da Fluks Raspadanja – reče Rus. – Sjećam se toga izraza...
– On je uvijek govorio o vaspadanju – reče Mineta. – Mora da je iznutra
potpuno sagnjio kad mu je vaspadanje udarilo na mozak.
– Upravo! – reče Rus.
Dozvolite, molim vas da nastavim. O, ovaj odlomak je pravi biser. Ali, kad vas
molim, samo da čujete ovo: „U velikom nazadovanju, u svođenju cjelokupnog
živog svijeta, treba mističnim znanjem dalje od znanja ući u fosforescentnu
317
ekstazu snažnih emocija.” O, zaista mislim da su ovi izrazi apsurdno izvanredni.
Ali, molim vas, zar i vi ne mislite da su, pa oni su gotovo ravni Isusovim. „Ako ti,
Džulijuse, želiš ovu ekstazu sa Minetom, moraš da nastaviš sve dok je ne doživiš.
Ali sasvim sigurno u vama dvoma postoji negdje živa želja za pozitivnim
stvaranjem, za odnosima koji se zasnivaju na konačnoj vjeri, kad sav taj proces
aktivnog raspadanja, sa svim svojim cvjetovima blata biva nadmašen i manje-više
završen...”Pitam se što su cvjetovi blata? Mineta, jesi li ti cvijet blata?
– Hvala, a što si ti?
– O, jedan od njih, sigurno, sudeći po ovom pismu. Svi smo mi cvjetovi blata
... Fleurs... hik!... du mal. To je savršeno divno! Harajući po Paklu, Birkin hara po
Pompaduru... Hik!
– Nastavi, nastavi – reče Maksim. – Što dalje piše? Zaista je interesantno.
– Mislim da je užasno bezobavezno tako pisati – reče Mineta.
– Da, da, i ja mislim – reče Rus. – On je megaloman, naravno. To je oblik
religioznog ludila. On misli da je Spasitelj ljudi... nastavi.
– „Zaista vam kažem” – naglasi Halidej – „zaista vam kažem, dobrota i milost
iđahu stopama mojim svakoga dana u mome životu” – prekide se on glasno se
kikoćući. – ... Zaista vam kažem, doći će kraj ovoj želji u nama... za neprestanim
razaranjem, toj strasti za komadanjem svega, nas samih, za svođenjem putem
kidanja dijela od dijela kako bismo prisno reagirali samo na razaranje koristeći
polni akt kao veliki razarajući faktor putem trenja između dva velika elementa
muškog i ženskog, iz čega se postiže delirijum čulnog zadovoljstva, redukovanjem
starih ideja, vraćajući se u stadij divljaštva radi čulnog doživljaja, uvijek nastojeći
da se izgubimo u nekoj krajnjoj, crnoj čulnosti, bezumnoj i beskrajnoj, goreći
vatrama samouništenja i nastavljajući tako u nadi da ćemo potpuno izgorjeti...”
– Metni se ide odavde – reče Gudruna Džeraldu dok je davala znak konobaru.
Oči su joj sijevale, Obrazi su joj gorjeli. Čudni utjecaj Birkinovog pisma, koje je
pročitano naglas savršenim pjevnim glasom svećenika, jasnim i zvučnim, riječ po
riječ, natjerao je krv u njenu glavu, kao da je poludjela.
Ustala je dok je Džerald plaćao račun i prešla za Halidejev sto. Svi su je
odmjerili pogledom.
– Izvinite – reče ona. – Je li to zaista Birkin pisao?
– O, da – reče Halidej. – Glavom i bradom.
– Mogu li vidjeti?
Blesavo se smiješeći dao joj ga je, kao da je bio opčinjen.
– Hvala – rekla je.
Okrenula se i izašla iz kafane: sa pismom zgužvanim u rudi prolazila je između
stolova svojim odmjerenim korakom. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego je
liko od njih shvatio što se desilo.
A onda iza Halidejevog stola počeše neartikulirani krici za njom, neko je počeo
vikati „ua!” onda su svi iz udaljenog dijela sale vikali „ua!” za Gudrunom koja je
odlazila. Bila je odjevena po modi u haljinu mrke, zelene i srebrne boje, šešir joj
je bio sjajnozelen, poput sjaja na oklopu nekih insekata, ali obod je bio
318
pastelnozelen, a oboreni rub boje srebra. Imala je tamnozeleni ogrtač sa visokom
kragnom od krzna, kao i na rukavima; haljina joj je bila porubljena srebrastim i
mrkim baršunom, dok je na nogama imala srebrnastosive čarape i cipele. Kretala
se prema vratima sporim hodom elegantne ravnodušnosti. Portir joj je spremno
otvorio i na njen znak hitro odjurio napolje da pozove taksi. Farovi vozila gotovo
istog trena skrenuše prema njoj, gotovo kao oči.
Džerald je u čudu išao za njom kroz porugu ne shvatajući o čemu se radi, čuo
je Minetin glas kako dovikuje:
– Idi i uzmi ga od nje. To je nečuveno. Idi i otmi ga od nje. Veći Dževaldu
Kviču, eno ga ide, idi i natjevaj ga da ti ga vrati.
Gudruna je stajala na vratima koja joj je vozač otvorio.
– U hotel? – pitao je dok je Džerald žurno izlazio iz kafane.
– Gdje god hoćete – odgovorio je on.
– Sad je u redu – reče ona. A onda se obrati vozaču – U Vagstaf, ulica Barton.
Vozač se pokloni i spusti zastavicu.
Gudruna je ušla u taksi odmjerenim hladnim manirom dobro odjevene žene
sa prezirom u duši. Usprkos tome, sledila se od plime osjećanja. Džerald je ušao
za njom.
– Vi ste zaboravili na čovjeka – reče ona hladno sa neznatnim pokretom šešira.
Džerald dade vozaču šiling. Ovaj se pokloni. Bili su u pokretu.
– Oko čega se stvori ona gužva? – pitao je Džerald uzrujano začuđen.
– Izašla sam napolje sa Birkinovim pismom – reče ona i on vidje zgužvani
papir u njenoj ruci.
Oči mu zasjaše od zadovoljstva.
– A! – reče. – Sjajno. Čopor magaraca.
– Mogla sam ih ubiti! – povika ona strasno. – Psi! Oni su psi! ... Zašto je
Rupert tolika budala da im piše takva pisma? To je nepodnošljivo.
Džerald se čudio njenoj neobičnoj strasti.
Ona više nije mogla ostati u Londonu. Polaze jutarnjim vozom sa stanice
Čering Kros. Dok su prelazili preko mosta, u vozu, i gledali rijeku između velikih
željeznih nosača, ona povika:
– Osjećam da nikad više ne bih mogla nogom stupiti u ovaj pokvareni grad,
ne bih mogla podnijeti da se ovamo vratim.

319
 GLAVA DVADESET DEVETA
KONTINENTALNA
Ursula je posljednjih sedmica pred odlazak živjela u nekoj vrsti neizvjesnosti.
Više nije bila prisebna, nije bila ništa. Bila je nešto što će tek biti... uskoro...
uskoro... veoma uskoro. Ali sad je bila sva u iščekivanju onoga što će doći.
Išla je u posjetu roditeljima. Bila je to prilično kruta, tužna posjeta, koja je
značila više odvojenost nego pomirenje. Bili su tako nejasni i neodređeni u
međusobnim odnosima, sputani sudbinom koja ih je razdvojila.
Nije došla sebi sve dok se nije našla na brodu iz Dovera za Ostend. Nejasno,
kao kroz maglu, zna da je s Birkinom došla u London; London je, također, bio
maglovit kao i putovanje vozom do Dovera. Sve joj je to ličilo na san.
Sad je najzad stajala na krmi u mrkloj noći, prilično vjetrovitoj; osjećala je
gibanje mora i gledala žmirkanje malih, prilično pustih svjetiljki na obalama
Engleske, kao na kraju svijeta; posmatrala je kako postaju sve manje u dubokoj,
živoj tami, osjećala je kako joj se duša miče i budi iz omamljenosti snom.
– Hajdemo naprijed – reče Birkin. Htio je da budu u samoj špici njihovog
putešestvija. Tako su napustili nejasne iskrice što su svjetlucale iz nigdine u daljini
koja se zove Engleska i okrenuli lica neizmjernoj noći ispred sebe.
Otišli su na pramac koji je čas ponirao a čas se podizao. Birkin je u tami našao
prilično skrovit kutak gdje je bilo smotano veliko uže. Bilo je to sasvim blizu
najisturenije točke broda, blizu crnog, neprobojnog prostora ispred njih. Tu su
sjeli umotani u isti gunj i pribijali se bliže jedno uz drugo, sve dok se nisu tako
priljubili da se činilo da su se uvukli jedno u drugo i postali jedno biće. Bilo je
veoma hladno, mrak je bio gust kao tijesto. Jedan od članova posade broda išao
je duž palube, taman poput mraka oko njega, nevidljiv. Onda su veoma nejasno
razaznali bi jedilo njegovog lica. Osjetio je njihovo prisustvo i zastao, nesiguran, a
onda se nagnuo naprijed. Kad im se njegovo lice približilo, i on je raspoznao
nejasno bljedilo njihovih lica. Onda je iščezao kao fantom. Promatrali su ga ne
dajući od sebe glasa.
Tonuli su, činilo im se, u duboku tamu. Nije bilo ni neba, ni zemlje, samo
neprekidni mrak u koji su, mekim pokretima sna, tonuli kao jedno zrnce života
koje pada kroz neizmjerni tamni prostor.
Zaboravili su gdje se nalaze, zaboravili su sve što je ikad bilo, svjesni samo
svog srca, i u njemu, svjesni samo ove čiste putanje kroz sveobuhvatnu tamu.
Pramac je gotovo bešumno urezivao brazdu u mrkloj noći, ne videći je, ne znajući
za nju.
Iznad svega, u Ursulinoj duši je likovao osjećaj za neostvareni svijet koji je
stajao pred njom. Usred duboke tame, činilo se da na njenom srcu blješti sjaj:
jednog nepoznatog raja koji tek treba da se ostvari. Njeno je srce bilo poput
najdivnije svjetlosti koja je bila zlatna kao med tame i prijatna kao toplota dana;
svjetlosti koja se nije točila na svijet, nego samo na nepoznati raj prema kojem se
kretala, na boravište divote i radosti življenja, nepoznate ali zasigurno njene. U
320
zanosu je podigla lice prema njemu i on ga je dodirnuo usnama. Tako je bilo
hladno njeno lice, tako svježe i bistro poput mora; činilo mu se da ljubi cvijet
izrastao iz morske pjene.
Ali, on ništa nije znao o ekstazi blaženstva u predznanju koje je samo njoj bilo
dostupno. Potpuno ga je zbunilo čudo ovog njemu nepoznatog zanosa. Padao je
kroz provaliju beskonačnog mraka, poput meteorita koji preskače jaz koji
razdvaja dva svijeta. Svijet je bio pocijepan na dvoje i on se bacao poput
neupaljene zvijezde kroz neizrecivi sudbonosni procijep, još mu nije bilo suđeno
da zna žita ga čeka s onu stranu. Bio je potpuno opčinjen putovanjem.
Ležao je u zanosu opasujući Ursulu. Njegovo je lice bilo na njenoj nježnoj,
krhkoj kosi; udisao je njen miris sa mirisom mora i duboke noći. I duša mu je bila
mirna, predana dok je padala u nepoznato. Ovo je bilo prvi put da mu mir
ispunjava srce, sad, kad je konačno odlazio iz života.
Prenuli su se kad se na palubi nešto počelo komešati. Ustali su. O, kako su se
bili ukočili i utrnuli u hladnoj; dubokoj noći! Usprkos tome, rajski je sjaj
ispunjavao njeno srce, a neizrecivi mir njegovo; to je bilo sve i sva.
Ustali su i pogledali naprijed. Kroz tamu su se vidjela niska svjetla. Ponovo se
ukazivao svijet. Nije to bio sjaj njenog srca, ni mir njegovog. Bio je to površinski,
nestvarni svijet činjenica. Pa ipak, ne sasvim onaj stari. Jer su mir i sjaj u njihovim
srcima i dalje trajali.
Čudno je i nadasve turobno bilo njihovo iskrcavanje u noći, poput prelaska sa
rijeke Stiks u podzemni had. Obreli su se u primitivno sklepanoj poluosvijetljenoj,
natkrivenoj prostoriji sa podom od čamovine koji je šuplje odzvanjao pod
nogama; bila je to prostorija u kojoj je carovala pustoš. Ursula je ugledala velika
izblijedjela tajanstvena slova OSTEND u tami. Svi su nekud jurili sa slijepom
riješenošću, poput insekata, kroz tamnosivi vazduh; nosači su izvikivali na
neengleskom engleskom i srljali sa teškim koferima: izgledali su sablasno dok su
u svojim sivim bluzama zamicali u mrak; Ursula se našla na dugoj, niskoj,
pocinčanoj ogradi sa stotinama ostalih ljudskih prikaza; cijelim putem kroz
ogromnu, prohladnu tamu nalazio se taj niski pojas otvorenih kofera i ljudskih
priviđenja, dok su se sa druge strane ograde nalazili bljedunjavi službenici sa
šiljatim kapama i brkovima; oni su pomno prevrtali rublje po koferima, da bi, kad
završe, zašarali neke tajanstvene znake kredom.
– Tu smo – reče Birkin. Na svojoj strani je vidjela ELZAS – Loren –
Luksemburg – Mec – BAZEL.
– To je naš, za Bazel.
Došao je nosač.
– A Bâle, deuxième classe? Voila108 – i on se pope na visoki voz. Oni su ga
slijedili. Neki od kupea su već bili zauzeti, ali mnogi su bili tamni i prazni. Smjestili
su prtljag i dali nosaču napojnicu.
– Nous avons encore109? – reče Birkin pogledavši prvo na sat pa na nosača.

108
A Bâle. (francuski) – Za Bazel, druga klasa, izvolite ovdje. Pr.
109
Nous avons... (francuski) – Imamo još?
321
 – Encore une demi-heure110. – Rekavši to, on se u svojoj plavoj bluzi izgubi.
Bio je ružan i bezobrazan.
– Dođi – reče Birkin. – Hladno je. Hajde da štogod pojedemo.
Na peronu su se nailazila kolica sa kavom. Pili su vrelu vodnjikavu kavu i jeli
duge sendviče sa šunkom; bio je to tako velik zalogaj da Ursula zamalo nije iščašila
vilicu. Onda su šetali pored visokih kompozicija. Sve je izgledalo tako čudno, tako
beskrajno pusto, kao pakao: siva, siva prljavština, pusta napuštena nigdina, siva,
sumorna nigdina.
Najzad su počeli da se kreću kroz noć. U tami, Ursula je raspoznala ravna
polja, vlažnu, sumornu tamu Kontinenta. Zaustavili su se zapanjujuće brzo: Briž!
A onda opet naprijed kroz jednoličnu tamu sa rijetkim, jedva vidljivim svjetlima
usnulih seoskih domaćinstava i tamnih jablanova duž pustih drumova. Sjedila je
prestravljeno držeći se za ruke sa Birkinom. On blijed, nepomičan, nalik na
prikazu; ponekad bi pogledao kroz prozor, ponekad bi opet sjedio zatvorenih
očiju. Onda bi se njegove oči ponovo otvorile, tamne poput tame koja je vladala
napolju.
Nekoliko sijalica u tami: Gan! Još nekoliko priviđenja koja su se kretala
napolju po peronu, onda zvono i pokret kroz jednoličnu tamu. Ursula je vidjela
čovjeka sa fenjerom koji je izišao iz kuće pored pruge, vidjela ga je kako prelazi
prema tamnim štalama. Sjetila se svog djetinjstva u Maršu, starog prisnog života
u Koseteju. Gospode, koliko se udaljila od svog djetinjstva, koliko joj je još ostalo
da pređe? U ljudskom se životu kroz eone prolazi. Veliki jaz koji je dijelio njeno
djetinjstvo u prisnoj seoskoj atmosferi Koseteja i njihova farma u Maršu; sjetila
se služavke Tilije, koja joj je davala hljeb i putar sa smeđim šećerom u staroj
dnevnoj sobi, gdje je stajao stari djedov zidni sat sa naslikane dvije ruže u korpi
iznad brojčanika; jaz koji dijeli to vrijeme od sadašnjeg trenutka kad putuje u
nepoznato sa Birkinom, potpunim tuđincem, tako je bio veliki da joj se činilo da
je izgubila svoj identitet, da je ono dijete koje je bilo ona dok se igrala u crkvenoj
porti Koseteja zapravo neko povijesno biće, a ne ona lično.
U Brislu su ostali pola sata za doručak. Izašli su iz voza. Na velikom staničnom
satu bilo je šest sati. Jeli su kifle sa medom i pili kavu u prostranom i pustom
staničnom restoranu koji je djelovao tako sumorno, uvijek tako sumorno i prljavo
i prostrano, o, kakvog li raspadanja prostora. Ali, umila se i oprala rake toplom
vodom i počešljala se, što ju je sasvim osvježilo.
Uskoro su ponovo bili u vozu. Počelo se ukazivati sivilo zore. Bilo je nekoliko
putnika u kupeu, krupni, gizdavi belgijski poslovni ljudi, sa dugim smeđim
brkovima, što su neprekidno razgovarali na ružnom francuskom, ali ona od umora
nije mogla da prati o čemu govore.
Činilo joj se da voz postepeno izlazi iz tame ulazeći u oskudnu svjetlost, a onda,
veoma sporo, u dan. O, kako je to bilo zamorno. Kao kroz maglu, ukazivalo se
drveće, nalik na sjenke. A onda kuća, bijela, svaka se pojedinost na njoj jasno
vidjela. Kako je to mogućno? Onda je ugledala selo, kuće su u nedogled promicale.

110
Encore une... (francuski) – Još pola sata.
322
 Putovala je kroz jedan stari svijet u kome je vladala teška, sumorna zima.
Vidjele su se oranice i pašnjaci i cestari golog drveća i gustiši žbunja i malih,
gotovo zamrlih imanja. Nove zemlje nigdje nije bilo na pomolu.
Pogledala je Birkinovo lice. Bilo je bijelo i nepomično i vječno. Molećivo je
preplitala prste s njegovim ispod gunja. Njegovi joj se prsti javiše, njegove je oči
pogledaše. O kako su, poput noći, bile tamne, kao da se iza njih nalazi još jedan
svijet! O, kad bi i on bio svijet, kad bi samo on predstavljao svijet! Kad bi samo on
mogao da oživi neki svijet koji bi bio njihov vlastiti!
Belgijanci su izašli, voz je nastavio kroz Luksemburg, kroz Alzas-Loren, kroz
Mec. Ali, ona je bila slijepa, više ništa nije vidjela. Njena duša nije gledala napolje.
Najzad su stigli u Bazel, u hotel. Sve je to bio zanos putovanja iz koga se nije
trijeznila. Ujutro su izašli napolje, pred polazak voza. Vidjela je ulicu, rijeku,
stajala je na mostu. Ali, sve je to bilo lišeno svakog značenja. Sjećala se nekih
radnji, jedna je bila puna slika, druga narandžastog velura i hermelina. Ali, što to
znači? ... Ništa.
Nelagodno se osjećala sve dok se ponovo nisu popeli u voz. Onda joj je laknulo.
Kretanje naprijed ju je ispunjavalo zadovoljstvom. Došli su u Cirih, a zatim uskoro
kretali su se duž brda koja su bila pod dubokim snijegom. Najzad se primicala
odredištu. To je sad već bio drugi svijet.
Inzbruk je bio divan, utonuo u dubok snijeg i u veče. Vozili su se u otvorenim
saonicama po snijegu; u vozu je bilo previše vruće i zagušljivo. A hotel, sa
blještavom zlatnom svjetlošću u svodu iznad ulaznih vrata: to ju je podsjetilo na
kuću.
Zadovoljno su se smijali kad su se našli u holu. Izgledalo je da je pun i
prometan.
– Znate li da li je gospodin Krič, Englez, doputovao iz Pariza? – pitao je Birkin
na njemačkom.
Čovjek na recepciji se malo zamisli i upravo kad se spremao da odgovori,
Ursula je ugledala Gudrunu kako opušteno silazi niz stepenice u svom sjajnom
tamnom kaputu sa sivim krznom.
– Gudruna, Gudruna! – zvala je mašući joj iz prizemlja. – Ju-hu!
Gudruna pogleda preko ograde i odmah izgubi svoj nehajni, odsutni izraz. Oči
joj bljesnuše.
– Stvarno, Ursula! – povika ona. I pođe niz stepenice, dok joj je Ursula trčala
u susret. Sastale su se na odmorištu i poljubile cerekajući se i ispuštajući
neartikulirane glasove od uzbuđenja.
– Ali! – povika Gudruna zblenuto. – Mislili smo da dolazite tek sutra. Htjeli
smo izaći na stanicu.
– Ne, stigli smo danas! – povika Ursula. – Zar nije ovdje divno?
– Božanstveno! – reče Gudruna. – Džerald je upravo izišao da nešto uzme.
Ursula, zar nisi stravično umorna?
– Ne, ne tako jako. Ali izgledam odvratno prljava, zar ne?

323
 – Ne, nimalo. Izgledaš gotovo savršeno svježe. Strašno mi se dopada ta
krznena kapa – obuhvatila je pogledom Ursulu, koja je na sebi imala veliki meki
kaput sa kragnom od raskošnog mekog svijetlog krzna, od kakvog je napravljena
i njena kapa.
– A ti! – povika Ursula. – Što misliš kako ti izgledaš? Gudruna napravi
nezainteresirano, bezizrazno lice.
– Dopada li ti se? – reče.
– Veoma – povika Ursula, možda sa neznatnim prizvukom ruganja u glasu.
– Idite gore, ili siđite dolje – reče Birkin, jer su sestre stajale na odmorištu,
Gudruna sa rukom na Ursulinoj podlaktici, na pola puta između prvog kata i
prizemlja; zakrčile su prolaz priređujući zabavu za puno predvorje, od
recepcionista do zdepastog Jevrejiina u crnom odijelu.
Mlade žene su se polagano pele, a za njima Birkin i portir.
– Prvi sprat? – pitala je Gudruna gledajući ih preko ramena.
– Drugi, gospođo... Liftom! – odgovori portir i žurno krenu prema liftu da im
otvori. Ali, one se nisu obazirale, produžile su ćaskajući pješke na drugi sprat.
Neobično su se obradovale jedna drugoj. Kao da su se susrele u progonstvu i
ujedinile protiv cijeloga svijeta. Birkin ih je gledao s nepovjerenjem i čuđenjem.
Džerald je došao kad su se oni okupali i presvukli. Blistao je kao sunce na
mrazu.
– Idi i popuši jednu sa Džeraldom – reče Ursula Birkinu. – Ostavite nas da
razgovaramo.
Sestre su ostale u Gudruninoj sobi, gdje su ćaskale o garderobi i o doživljajima.
Gudruna je ispričala Ursuli scenu sa Birkinovim pismom u kafani, što ovu
zaprepasti i uplaši.
– Gdje je to pismo? – pitala je.
– Sačuvala sam ga – reče Gudruna.
– Dat ćeš mi ga, zar ne? – reče.
Ali, Gudruna je ćutala nekoliko trenutaka prije nego je odgovorila.
– Da li ga zaista želiš, Ursula?
– Htjela bih ga pročitati – reče Ursula.
– Naravno – reče Gudruna.
Čak ni sad nije mogla da prizna Ursuli da želi da ga čuva, kao uspomenu, ili
simbol. Ali, Ursula je znala i nije bila zadovoljna. Tako su prešle na drugu temu.
– Što si radila u Parizu? – pitala je Ursula.
– O – reče Gudruna lakonski – obične stvari. Jedne smo se večeri lijepo
zabavljali u ateljeu Fani Bat.
– Zaista? Oboje ste bili tamo? Ko je još bio? Pričaj mi o tome.
– Pa – reče ona. – Nemam ti što posebno pričati. Znaš da je Fani strašno
pošandrcala za onim slikarom Bili Mekferlenom. I on je bio tu, zbog toga Fani
ništa nije štedjela, izdašno se razmetala svim i svačim. O, bilo je izvanredno.
Naravno, svi su se poiznapijali, ali na neki zanimljiv način, a ne kao ona prljava
324
londonska bagra. Stvar je u tome što su to sve bili ljudi od značaja, što mijenja
čitavu stvar. Tu je bio jedan Rumunj, zgodan momak. Potpuno je bio pijan i popeo
se na velike merdevine u ateljeu i održao izvanrednu besjedu, stvarno, Ursula, bilo
je prekrasno. Počeo je na francuskom, ,,La vie, c’est in asfaire d’âmes
imperiales111”, savršenim glasom, bio je naočit, ali je uskoro prešao na rumunjski
i niko ga živ nije razumio. Ali, Donald Gilkrajst se do ludila razgoropadio. Bacio je
čašu na pod i izjavio da mu je, tako mu boga, drago što se radio, tako mu boga,
čudo je biti živ. I, da znaš, Ursula, i jeste – Gudruna se nasmija prilično šuplje.
– Ali, kako se Džerald ponašao među svima njima? – pitala je Ursula.
– Džerald! O, na časnu riječ, rascvjetao se kao maslačak na suncu. On je sam
za sebe čitav urnebes kad se raspali. Ne bih umjela da kažem oko čijeg se sve
struka njegova ruka nije obavila. Zaista ti kažem, Ursula, on prosto kosi žene; nije
bilo nijedne koja bi mu mogla odoljeti. To je bilo prosto zapanjujuće. Možeš li to
shvatiti?
Ursula je razmišljala i njene se oči ispuniše treperavom svjetlošću.
– Da – reče ona. Mogu. Taj se nikad ne zaustavlja na pola puta.
– Nikad se ne zaustavlja na pola pulta, dobro si rekla – povika Gudruna. – Ali,
istinu ti govorim, Ursula, svaka je od tih žena bila spremna da kapitulira pred
njim. Nije riječ o muškoj taštini, čak ni o Fani Bat, koja se do ušiju zacopala u Bili
Makferlena. U životu nisam bila više zapanjena. I, znaš li, činilo mi se, kasnije, da
sam se pretvorila u punu sobu žena. Za njega ja nisam bila više nego kraljica
Viktorija. Bila sam puna soba žena odjednom. Bilo je to zapanjujuće, života mi,
upecala sam sultana...
Gudrunine su oči bile sjajne, obrazi zajapureni, izgledala je čudno, neobično,
podrugljivo. Ursula je istovremeno bila i očarana i zbunjena.
Spremale su se za večeru. Gudruna je sišla u smjeloj haljini od jarkozelene
svile i zlatnog brokata, dok je gornji dio bio od zelene kadife; kosa joj je bila
povezana neobičnom crno-bijelom vrpcom. Bila je blistavo lijepa i svi su je
primijetili. Džerald je bio u onom punokrvnom stanju ozarenosti kad je
najviđeniji. Birkin ih je gledao svojim pametnim, nasmijanim, pomalo zlobnim
očima, a Ursula je potpuno izgubila glavu. Činilo se da je njihov sto bio začaran
nekom gotovo zamjenjujućom magijom, da je osvjetljeniji od ostalih stolova u
restoranu.
– Zar vam nije drago što se ovdje nalazite? – pitala je Gudruna. – Zar snijeg
nije prekrasan? Primjećujete li kako nas sve ushićuje? To je jednostavno čudesno!
Zaista se osjećaš übermenschlich112... nadljudski.
– Ja se upravo tako osjećam – reče Ursula. – Ali, zar to ne dolazi dijelom i
zbog toga što nismo u Engleskoj?
– O, naravno – povika Gudruna. – Nikad se tako ne bi mogla osjećati u
Engleskoj iz prostog razloga što tamo nikad, ne možeš dopustiti sebi da se otkačiš.
Zaista čovjek sebi ne može dati oduška u Engleskoj, u to nema nikakve sumnje.

111
La vie... (francuski) – život je stvoren za kraljevske duše.
112
übermenschlich (njemački) – nadljudski.
325
 Ponovo se predala slastima objeda. Sva je treperila kao napeta struna.
– To je savršeno tačno – reče Džerald. – U Engleskoj nikad nije sasvim ovako.
Možda to mi i ne želimo; možda bi to bilo isto što i prići sa plamenom previše blizu
magacinu baruta, ako bismo se sasvim opustili u Engleskoj. Pitam se što bi se
moglo desiti kad bi se odjednom svi opustili.
– Moj bože! – reče Gudruna. – Ali, zar to ne bi bilo čudesno kad bi se
odjednom cijela Engleska otkačila i bljesnula u nebu poput vatrometa?
– To ne bi moglo da se desi – reče Ursula. – Previše su vlažni; barut je u njima
ovlažen.
– Nisam u to siguran – reče Džerald.
– Ni ja – reče Birkin. – Kad se Englezi otkače i polete, en masse,113 moraju se
začepiti uši i bježati.
– Ali, oni nikad neće poletjeti – reče Ursula.
– Vidjet ćemo – odgovori on.
– Zar nije divno? – reče Gudruna. O, kako sam zahvalna što se nalazim izvan
svoje zemlje. Ne mogu sama sebi da vjerujem, tako se zanesem onog časa kad
spustim nogu na strano tle. Tada sebi kažem, „Evo, jedno novo biće stupa u život!”
– Ne budite previše strogi prema sirotoj staroj Engleskoj – reče Džerald. –
Premda je proklinjemo, mi je, zapravo, volimo.
Ursuli se učini da su ove riječi bile prožete cinizmom.
– Možda – reče Birkin – ali to je vraški neugodna ljubav, poput ljubavi prema
ostarjelom roditelju koji boluje od brojnih neizlječivih bolesti.
Gudruna ga pogleda širom otvorenim očima.
– Misliš da nema nade? – pitala je na svoj prikladan način.
Birkin se, međutim, povuče. Nije htio da odgovori na tako postavljeno pitanje.
– Ima li nade da će Engleska postati stvarna? Bog zna. U ovom času ona je
stvarno jedna velika nestvarnost, gomila nestvarnog. Mogla bi postati stvarna kad
ne bi bilo Engleza.
– Misliš da će Englezi morati da iščeznu? – Gudruna je bila uporna. Čudna je
bila riješenost njene želje da čuje njegov odgovor na njeno pitanje. Kao da se
raspituje za svoju vlastitu sudbinu. Njene širom otvorene tamne oči su počivale
na Birkinu, kao da vjeruje da kroz njega može proniknuti budućnost, kao kroz
neki medij za izučavanje budućnosti.
Birkin je bio blijed. Onda je, oklijevajući, odgovorio:
– Pa, što im drugo preostaje nego da iščeznu? Oni na neki način moraju
izgubiti obilježje engleske izuzetnosti.
Gudruna ga je gledala kao hipnotizirana, sa širom otvorenim očima koje su
počivale na nijemu.
– Ali na koji način će, po tvom mišljenju, izgubiti to obilježje? – uporno je
insistirala.

113
en masse (francuski) – masovno.
326
 – Da, da li misliš na promjenu u srcu? – dometnu Džerald.
– Ne mislim ništa, zašto bih? – reče Birkin. – Ja sam Englez i platio sam cijenu
koja se za to traži. Ne mogu da govorim o Engleskoj... mogu da govorim samo o
sebi.
– Da – reče Gudruna sporo. – Ti neizrecivo voliš Englesku, Ruperte,
neizrecivo.
I napuštam je – odgovori on.
– Ne zauvijek. Vratit ćeš joj se – reče Džerald mudro klimnuvši glavom.
– Kažu da uši bježe sa čovjeka koji umire – reče Birkin sa izrazom gorčine. –
Tako i ja napuštam Englesku.
– O, ali, ti ćeš se vratiti – reče Gudruna sa jetkim smiješkom.
– Tant pis pour moi114 – odgovori on.
– Zar se nije propisno razgoropadio nad svojom otadžbinom? – nasmija se
Džerald zadovoljno.
– O, rodoljub! – reče Gudruna sa prizvukom podsmijeha u glasu.
Birkin više nije odgovarao.
Gudruna ga je posmatrala još nekoliko trenutaka. Onda se okrenula. Raspala
se čarolija proročanskog medija u njemu. Postala je sasvim cinična prema
Birkinu. Pogledala je Džeralda. On je za nju bio čudesan, poput grumena
radijuma. Osjećala je da bi se mogla sasvim uništiti i sve saznati pomoću ovoga
sudbonosnog živog metala. Osmjehnula se u sebi na ovu pomisao. A što bi učinila
sa sobom kad bi se uništila? Jer, ako je duh, ako je integralno biće uništivo,
materija je neuništiva.
Izgledao je veseo i odsutan, zbunjen za trenutak. Ona je ispružila svoju
božanstvenu ruku sa paperjem od zelenog tila i dodirnula njegovu bradu nježnim
vršcima prstiju umjetnika.
– Kuda blude misli tvoje? – reče ona sa čudnim smiješkom punim
razumijevanja.
– Molim?
– Tvoje misli?
– Džerald je izgledao kao čovjek koji se budi.
– Mislim da ih uopće nisam imao – reče.
– Stvarno? – reče ona sa prizvukom podsmijeha u glasu. Birkinu je to bilo kao
da je tim dodirom ubila Džeralda.
– O, unatoč svemu – reče Gudruna – hajde da nazdravimo Britaniji, ispijmo
čaše u njenu čast.
Činilo se da osjeća silno očajanje u njenom glasu. Džerald se nasmija i napuni
čaše.
– Mislim da Rupert hoće da kaže da svi Englezi moraju umrijeti kao nacija,
kako bi mogli da postoje kao jedinke i...

114
Tant pis pour moi (francuski) – U toliko gore po mene.
327
 – Supernacija – dometnu Gudruna sa blago ironičnom grimasom, podižući
glas.
Idućeg dana sišli su na malu željezničku stanicu Hohenhauzen na kraju
minijaturne željeznice kroz dolinu. Svuda uokolo je bio snijeg, bijel, djevičanski
čist, nov i smrznut na ornim liticama koje su se dizale sa obje strane prema nebu,
pokrivene blještavim slojem srebra.
Kad su izašli na prazan peron sa snijegom svuda uokolo i iznad njih, Gudruna
se smanji kao da joj se srce sledilo.
– Moj bože, Džeri – reče okrećući se prema Džeraldu sa iznenadnom provalom
intimnosti – sad ti je pošlo za rukom.
– Što?
Ona napravi blagu gestu pokazujući na obje strane:
– Pogledaj!
Činilo se da se ne usuđuje da nastavi. On se smijao. Bili su u središtu planina.
Sa velikih visina, sa obje strane doline, spuštao se snježni pokrivač, tako da je
čovjek izgledao sićušan i beznačajan u dolini čistog stvarnog neba koje je bilo
ozareno ii nepromjenljivo i tiho.
– Ovdje se čovjek osjeća tako mali i usamljen – reče Ursula, okrećući se prema
Birkinu i stavljajući svoju ruku na njegovu podlakticu.
– Ne kaješ se što si došla, nadam se – reče Džerald Gudruni.
Činilo se da se ona koleba. Izašli su iz stanice i šetali stazom između snježnih
nanosa.
– Ah! – reče Džerald ushićeno mirišući zrak – ovo je savršeno. Eno naših
saona. Pješačit ćemo malo i potrčati usput.
Uvijek sumnjičava, Gudruna spusti kaput na saone, kao što je i on učinio, i
krenuše. Odjednom ona zabaci glavu i potrča snježnom stazom navlačeći kapu na
uši. Njena sjajna plava haljina je lepršala na vjetru, njene debele čarape boje
skerleta izgledale su sjajno na bjelini snijega. Džerald ju je promatrao: činilo se da
juri prema svojoj sudbini ostavljajući ga za sobom. Pustio ju je da malo odmakne,
a onda, opuštajući udove, potrča za njom.
Svuda uokolo je bio debeli i tihi snijeg. Debeli sloj snijega je pritiskivao široke
krovove tirolskih kuća koje su bile do prozora utonule u snijeg. Seljanke, noseći
na sebi po nekoliko suknji, ukršten šal na grudima i debele cipele za snijeg
okretale su se da vide odnjegovanu, odlučnu djevojku koja je trčala nespretno ali
brzo, kao da bježi od čovjeka koji je uzalud pokušavao da je prestigne.
Prošli su pored krčme sa obojenim kapcima i balkonom, pa pored nekoliko
kućica koje su bile do pola zarasle u snijeg, onda zametenu, zamuklu pilanu, pa
pored natkrivenog mosta preko sakrivenog potoka koji ih je prenio u samu dubinu
nedirnute bjeline snijega. Tišina i bjelina ovog predjela bile su zanosne do ludila.
Ali, savršena tišina je djelovala veoma zastrašujuće, izdvajajući dušu, okružujući
srce ledenim zrakom.
– Ovo je izvanredno mjesto, usprkos svemu – reče Gudruna gledajući ga u oči
sa neobično značajnim izrazom. Njegova duša ustrepta.
328
 – Dobro – reče on.
Neobična električna energija je, čini se, tekla kroz njegove udove koji su bili
zasićeni; ruke su mu bile nabrekle od snage. Brzo su išli uz snježnu stazu koja je
bila obilježena suhim motkama koje su bile zabodene u snijeg na određenim
razmacima. On i ona su bili razdvojeni, poput suprotnih polova iste silovite
energije. Ali, osjećali su se dovoljno snažni da preskoče preko granice života u
zabranjena mjesta i da se ponovo vrate.
Birkin i Ursula su također trčali po snijegu. On je ostavio prtljagu pa su išli
malo ispred saona. Ursula je bila uzbuđena i sretna, ali se često iznenada okretala
da uhvati Birkina za ruku, da ga ne izgubi.
– Ovo je nešto što ni u snu nisam mogla očekivati – reče ona. – Ovo je drugačiji
svijet.
Ušli su u snježnu zaravan. Tu su ih prestigle saone na kojima su zvečali
praporci u tišini. Prešli su još milju dok nisu naišli na Gudrunu i Džeralda na
strmom usponu pored ružičaste kapelice koja je bila napola zametena u snijeg.
Onda su ušli u klisuru sa zidovima od crnih litica i rijekom ispunjenom
snijegom, dok se iznad njih dizalo kristalno plavo nebo. Prešli su preko
natkrivenog mosta grubo bubnjajući po smrznutim daskama, prošli su kroz još
jedan snježni usjek, a onda polako uz strminu; konji su brzo koračali, dok je
kočijaš puckao dugim bičem izvikujući svoje neobično ,,đija!” na tiroski način.
Litice sa strana su sporo promicale, a onda su se obreli na čistini, među obroncima
zametenim snijegom. Postepeno su se sve više peli kroz hladnu prozračnost
popodneva, ušutkani ogromnošću planina, sjajem blještavih padina pod
snijegom, koje su se dizale iznad i spuštale ispod njih.
Najzad su stigli na zaravan iz koje su se dizali posljednji visovi pokriveni
snijegom, slični središnjim laticama rascvjetale ruže. Usred posljednje puste
rajske doline stajala je građevina smeđih drvenih zidova i teškog bijelog krova,
pusta i utonula u prostrano more snijega kao u san. Stajala je poput stijene koja
se otisnula niz posljednje strme padine i koja je poprimila oblik kuće, napola
zatrpana snijegom. Bilo je nevjerojatno da ljudi mogu živjeti u toj kući a da ne
budu zgnječeni ovim stravičnim rasipništvom bjeline i tišine i vedre, zvonke
hladnoće.
Saone su joj ipak u finom luku prišle i iz kuće su izašli ljudi na vrata
osmjehujući se uzbuđeno, drveni pod je šuplje dobovao pod nogama, hodnik je
bio mokar od snijega, pravi topli dom.
Idući za starom služavkom, pridošlice su se bučno penjale uz drvene
stepenice. Gudruna i Džerald su uzeli prvu sobu. Za tren su se našli sami u goloj
omalenoj dobro zatvorenoj sobi koja je bila sva od drveta boje zlata, pod, zidovi,
plafon, vrata, svuda isti topli zlatni borovi lamperija. Nasuprot vratima nalazio se
prozor, ali dosta nisko zbog toga što se krov nisko spuštao. Pod kosinom stropa
nalazio se sto sa umivaonikom i lavorom, a na suprotnoj strani još jedan sto sa
ogledalom. Na obje strane od vrata nalazio se po jedan krevet sa ogromnim plavo-
kockastim perinama, koje su zaista bile pretjerano debele.

329
 To je bilo sve; nije bilo ormara, nikakvih udobnosti za život. Tu su bili
zatvoreni u ovu drvenu ćeliju boje zlata sa plavo-kockastim krevetima. Pogledali
su se glasno se smijući, uplašeni ogoljenom blizinom izolacije.
Čovjek sa prtljagom je pokucao i ušao. Bio je snažan, sa nešto spljoštenim
jagodičnim kostima, prilično blijed, sa svijetlim, čekinjastim bikovima. Gudruna
ga je gledala dok je tiho spuštao kofere i izašao.
– Nije pretjerano grubo, što kažeš? – pitao je Džerald.
Soba nije bila dobro zagrijana i ona se strese od hladnoće.
– Divno je – reče ona dvosmisleno. – Pogledaj boju ove lamperije, to je
predivno, osjećaš se kao u orahu.
Stajao je gledajući je i prelazeći rukom preko svojih kratko podrezanih brkova;
bio je malo nagnut dok ju je promatrao svojim oštrim, neobuzdanim očima kojima
je upravljala neugasiva strast, kao sudbina.
Prišla je prozoru i radoznalo čučnula.
– O, ali ovo...! – povika spontano, gotovo s bolom.
Pred njom je pucao pogled na dolinu zatvorenu između neba i ogromnih
snježnih padina koje su se završavale liticama i, na kraju, kao pupak zemlje, u
bijelo zavijeni, dva visa koji su blještali obasjani posljednjim zrakama svjetlosti.
Pravo ispred kolijevke tihog snijega, između velikih padina koje su bile
opervažene naježenim borovima, kao da imaju kosu. A kotlina se pružala do
vječne pregrade gdje su se dizali neprobojni zidovi snijega i litica, dok su vrhovi
iznad njih parali nebo. To je bilo središte, čvor, pupak svijeta, gdje zemlja pripada
nebu, čista, nepristupačna, neprohodna.
To je ispunilo Gudrunu neobičnim ushićenjem, čučala je pred prozorom
pritiskujući lice rukama u trenutnom zanosu. Najzad je stigla, došla je u svoje
mjesto. Ovdje je konačno složila svoju avanturu koja se smirila poput kristalne
pahuljice snijega i iščezla.
Džerald se naginjao iznad nje i gledao preko njenog ramena. Već je osjećao da
je sam. Ona je bila nestala iz vidnog polja. Bila je potpuno iščezla i oko njegovog
srca se počela hvatati ledena para. Vidio je zatvorenu dolinu, veliki cul-de-sac115
snijega i planinskih vrhova pod nebom. I nije bilo izlaza. Užasna tišina i hladnoća
i blještava bjelina sutona obavijale su se oko njega, dok je ona ostala šćućurena
pred prozorom kao pred svetinjom, sjenka.
– Sviđa li ti se? – pitao je glasom koji je zvučao ravnodušno i tuđe. U najmanju
ruku, mogla bi potvrditi da je on s njom. Ali, ona je samo malo odvratila svoje
odnjegovano, nijemo lice od njegovog pogleda. Znao je da su joj suze u očima,
njene vlastite suze, suze njene čudne religije koja je njega svela na nulu.
Sasvim neočekivano on stavi ruku pod njenu bradu i podiže joj lice prema sebi.
Njene tamnoplave oči, vlažne od suza, raširiše se kao da joj je dušu obuzeo strah.
Gledale su ga kroz suze, prestravljeno. Njegove svijetloplave oči su bile prodorne,
suženih zjenica, neprirodno vidovite. Usne joj se rastaviše i ona je disala s
naporom. U njemu se strast razbuktavala sa otkucajima srca, poput zvonjave

115
Cul-de-sac (francuski) – slijepa ulica, ćorsokak.
330
brončanog zvona, tako snažna i besprijekorna i nesavladiva. Koljena mu
nabrekoše i postadoše kao bronca dok se naginjao nad njenim nježnim licem sa
rastavljenim usnama i širom otvorenim očima od neobičnog obeščašćenja. Njena
je brada u ruci bila neizrecivo nježna i svilena. Bio je moćan kao zima, njegove su
ruke bile kao čelik, nepobjedive i nisu se ničim mogle odvratiti. Srce mu je lupalo
poput zvona koje je zvonilo u njemu.
Uzeo ju je u ruke. Bila je nježna i nepokretna, nepomična. Sve vrijeme, njene
su oči, u kojima se suze još nisu bile osušile, bile širom otvorene, kao u
svojevrsnom nastupu omamljenosti. On je bio nadljudski jak i besprijekoran, kao
da posjeduje natprirodnu moć.
Podigao ju je i čvrsto privio uza se. Njena mekoća, njena nepokretna, opuštena
težina oslanjala se na njegove prenapregnute, bronci slične udove težinom želje
koja bi ga uništila kad ne bi bila utažena. Ona se grčevito trže odvajajući se od
njega. Srce mu poskoči kao ledeni plamen i on se sklopi oko nje kao čelik. Prije bi
je uništio nego bio odbijen.
Ali neodoljiva snaga njegovog tijela je bila prevelika za nju. Ponovo se
opustila, mlohavo ležeći i teško dišući u malom zanosu. Za njega je ona bila tako
slatka, bila je takvo blaženstvo oslobođenja da bi radije pristao da čitavu vječnost
bude podvrgnut najsvirepijim mukama nego da propusti samo jedan sekund ovog
bola nenadmašnog blaženstva.
– Gospode moj! – reče on, lica čudno izduženog, izobličenog – što sad?
Ležala je savršeno mirna, sa nepomičnim djetinjastim licem i tamnim očima,
gledajući ga. Bila je izgubljena, potpuno izgubljena.
– Uvijek ću te voljeti – reče on gledajući je.
Ali, ona ga nije čula. Ležala je gledajući ga kao nešto što nikad nije mogla
razumjeti, nikad: kao što dijete ne razumije odraslog čovjeka; bez nade da će
razumjeti, ne ostaje joj ništa nego da se potoni.
Ljubio ju je, ljubio je njene zatvorene oči tako da više nije mogla gledati. Sad
je htio nešto, neko priznanje od nje, neki znak, dopuštenje. Ali, ona je samo nijemo
ležala, djetetu slična i daleka, kao dijete koje je savladano i ne razumije ništa, samo
se osjeća izgubljeno. Ponovo ju je ljubio, odustajući.
– Hoćemo li sići na kavu i Kuchen116? – pitao ju je. Na prozore je padao suton
plav poput škriljca. Zatvorila je oči da odagna od sebe monotonu ravan tog mrtvog
čuda i ponovo ih otvorila za svakodnevni svijet.
– Da – reče ona kratko; u hipu je okrijepila volju. Opet je otišla do prozora.
Plavo veče se spuštalo preko kotline ispunjene snijegom i preko velikih, bijelih
padina. Ali, u nebu su snježni visovi bili ružičasti, kao vanzemaljski blistavi
pupoljci cvjetova u gornjim sferama, tako su bili lijepi i nedostižni.
Gudruna je vidjela svu njihovu draženost, znala je kako su besmrtno lijepi ti
veliki tučkovi ružičaste vatre u kojoj snijeg gori na plavom sutonu neba. Ona je to
vidjela, znala, ali mu nije pripadala. Bila je odvojena, odstranjena, izgnana duša.

116
Kuchen (njemački) – kolač.
331
 Okrenula se posljednjim pogledom kajanja i počela da se češlja. On je otvorio
kofere i čekao je, posmatrajući je. Znala je da je on posmatra. To ju je natjeralo na
bezglavu i nervoznu žurbu.
Sišli su oboje sa vanzemaljskim izrazom na licu, sa zažarenim očima. Vidjeli
su Birkina i Ursulu za drugim stolom u uglu, čekali su ih.
„Kako dobro i jednostavno izgledaju kad su zajedno”, mislila je Gudruna
ljubomorno. Zavidjela im je na sposobnosti da budu spontani, na djetinjastoj
samodovoljnosti kojoj se ona nikad nije uspjela približiti. Izgledali su joj kao dvoje
grešne djece.
– Imaju tako dobre Kranzkuchen117 – povika Ursula lakomo – tako su dobri.
– Krasno – reče Gudruna. – Možemo li dobiti Kaffee mit Kranzkuchen?118 –
reče konobaru.
I smjesti se na klupu do Džeralda. Posmatrajući ih, Birkin se bolno raznježi
nad njima.
– Mislim da je mjesto zaista prekrasno, Džeralde – reče on. – Prachtvoll i
wunderbar i wunderschön i unberschriblich119 i sve što se može izraziti tim silnim
njemačkim pridjevima.
Blag osmijeh pređe preko Džeraldovog lica.
– Meni se dopada – reče.
Stolovi od bijelog, izribanog drveta bili su postavljeni pored tri zida kao u
Gasthausu.120 Birkin i Ursula su sjedili leđima okrenuti zidu od lakirane
lamperije, a Džerald i Gudruna u uglu bliže peći. Bila je to prilično velika
prostorija sa malim šankom kao u seoskim krčmama, s tom razlikom što je ova
bila sasvim prosta i gola, sva od impregnirane lamperije, plafon, zidovi, pod,
stolovi i klupe poredani duž tri strane, dok su velika zelena peć, šank i vrata bili
na četvrtoj. Prozori su bili dupli, bez zavjesa. Bilo je rano veće. Stigla je kava, vruća
i jaka i pun služavnik kolača.
– O, čitav Kuchen – povika Ursula. – Dobili ste više od nas! Mogu li dobiti
malo?
Bilo je još gostiju, svega desetoro, kako je Birkin saznao: dva umjetnika, tri
studenta, muž i žena, jedan univerzitetski profesor sa dvije kćerke, sve Nijemci.
Četvoro Engleza, pošto su bili novajlije, sjedili su u povlaštenom položaju i
promatrali. Nijemci su provirivali kroz vrata, dovikivali narudžbe konobaru i
ponovo nestajali. Nije bilo vrijeme večeri, pa nisu išli u trpezariju, nego su, pošto
su promijenili cipele, otišli u Reunionsaal.121
Englezi su s vremena na vrijeme čuli brujanje citre, zvuk klavira, provale
smijeha, povike i pjesmu, blago podrhtavanje glasova. Pošto je cijela kuća bila od
drveta, činilo se da prenosi svaki zvuk poput bubnja, s tim što ga nije pojačavala

117
Kranzkuchen (njemački) – suhi kolač u obliku vijenca.
118
Kaffee mit Kranzkuchen (njemački) – Kafu sa suhim kolačima.
119
prachtvoll... (njemački) – divno, krasno, čudesno, neopisivo.
120
Gasthaus (njemački) – gostionica.
121
Reunionsaal (njemački) – sala za ples i zabavu.
332
nego prigušivala, pa je brujanje citre ostavljalo utisak kao da neko svira na
minijaturnoj citri, činilo se da ii klavir na kome je neko svirao mora biti mali, kao
kakav majušni spinet122.
Kad su popili kavu, ušao je domaćin, Tirolac, dežmekast sa prilično
spljoštenim obrazima blijede, boginjave kože i jakih brkova.
– Da li biste željeli da pređete u Reunionsaal da vas predstavimo ostalim
gostima? – pitao je naginjući se naprijed i smiješeći se, pokazujući jake bijele
zube. Njegove plave oči brzo su prelazile s jednoga na drugo; nije bio sasvim
siguran kako da se odnosi prema tim Englezima. Bilo mu je neprijatno što ne
govori engleski, a nije bio siguran da li da isproba svoj francuski ili da im se obrati
na njemačkom.
– Hoćemo li u Reunionsaal da budemo predstavljeni ostalim gostima? –
ponovio je Džerald smijući se.
Nastupilo je kratkotrajno kolebanje.
– Pretpostavljam da bi to bilo dobro, da bi dobro bilo da probijemo led – reče
Birkin.
Žene ustadoše, prilično zajapurene. Virt, tako se zvao domaćin, širokih
ramena, sličan crnoj bubi, išao je ponizno naprijed, prema izvoru buke i gungule.
Otvorio je vrata i uveo četvoro stranaca u salu za ples.
Istog trena zavlada tišina, neznatna zbunjenost prostruja kroz društvo.
Pridošlice su imale utisak da je mnogo svijetlih lica okrenuto prema njima. Onda
se domaćin naklonio jednom čovjeku sa velikim brkovima energičnog izgleda i
rekao tihim glasom:
– Herr Professor, darf ich vorstellen...123
Her Professor je bio brz i energičan. Poklonio se Englezima, sa osmijehom na
licu, i odmah počeo druželjubivo:
– Nehmen die Herrschaften teil an unserer Unterhaltung?124 – rekao je
snažnim uljudnim glasom koji se na kraju upitno podiže.
Englezi se zaustaviše nasred sobe smješkajući se, sa izrazom pažnje i
nelagodnosti na licima. Džerald, koji ih je zastupao, reče da će oni rado
učestvovati u zabavi. Gudruna i Ursula, vidno uzbuđene, osjećale su da su oči svih
muškaraca u sali usredsređene na njih, a onda s podigle glave ne gledajući nigdje,
osjećajući se kraljevski.
Profesor objavi imena prisutnih, sans cérémonie.125 Onda su se pogrešni ljudi
klanjali pravima; svi su bili tu osim muža i žene. Dvije atletski građene, svjetlopute
profesorove kćerke u jednostavno krojenim plavim bluzama i grubim suknjama,
sa prilično dugim snažnim vratovima, svijetloplavim očima i brižljivo povezanom
kosom poklonile su se rumeneći i povukle; tri studenta su se duboko poklonila u
skromnoj želji da ostave utisak krajnje lijepog vaspitanja, onda je došao na red

122
Spinet – žičani instrument iz 16-18. vijeka sa po jednom žicom za svaku notu.
123
Herr Professor... (njemački) – Gospodine profesore smijem li predstaviti?
124
Nehmen die... (njemački) – Hoće li gospoda učestvovati u našoj zabavi?
125
sans cérémonie (francuski) – bez ceremonije.
333
mršavi tamnoputi čovjek sa buljavim očima, čudan neki svat, sličan djetetu, ili
patuljku, hitar, odmjeren, blago se naklonio; njegov sudrug, krupan, plavokos,
mlad čovjek, ukusno odjeven, pocrvenio je do ušiju i duboko se poklonio.
I to je prošlo.
– Gospodin Lerke nam je recitirao na kelnskom dijalektu – objasni profesor.
– Mora nam oprostiti što smo ga prekinuli – reče Džerald – veoma bismo
željeli da to čujemo.
Uslijedilo je klanjanje i nuđenje stolica. Gudruna i Ursula, Džerald i Birkin su
zauzeli mjesto na dubokim kaučima uza zid. Sala je bila pokovana impregniranom
lamperijom kao i cijela kuća. Od namještaja, tu je bio klavir, kauči, stolice i
nekoliko stolova sa knjigama i časopisima. Ako se izuzme velika plava peć, u sobi
nije bilo nikakvih dekoracija, ali, bez obzira na to, bila je udobna i veoma prijatna.
Gospodin Lerke je bio mali rastom, djetinjastog izgleda, sa okruglom, punom,
osjećajnom glavom i brzim buljavim očima, kao u miša. Prešao je pogledom s
jednog na drugog stranca držeći se uzdržano.
– Molim vas, nastavite sa recitacijom – reče profesor uljudno, sa blagim
autoritetom. Lerke, koji je pogureno sjedio na klavirskoj stolici, trepnu ne
odgovarajući.
– Bilo bi veliko zadovoljstvo – reče Ursula, koja je nekoliko minuta smišljala
rečenicu na njemačkom.
Onda se iznenada mali povučeni čovjek okretalo prema svojoj ranijoj publici i
nastavio isto kao što je bio i prekinuo, kontroliranim, podrugljivim glasom,
podražavajući svađu između žene iz Kelna i željezničkog čuvara.
Tijelo mu je bilo malo i neformirano, kao u dječaka, ali mu je glas bio zreo,
jedak, a njegovo podizanje i spuštanje je imalo gipkost iskonske energije i
podrugljivog pronicljivog razumijevanja. Gudruna nije razumjela ni riječi
njegovog monologa, ali je bila očarana dok ga je posmatrala. Mora da je umjetnik,
niko drugi ne bi mogao tako fino da podešava ton i da individualizira. Nijemci su
se cijepali od smijeha dok je izgovarao neke škakljive i sočne riječi toga dijalekta.
I usred bure smijeha bacali su poglede pune obzira prema četvoro Engleza, prema
odabranima. Gudruna i Ursula nisu mogle da odole, smijale su se, cijela se kuća
tresla od smijeha. Plave oči profesorovih kćeri su se kupale u suzama, njihovi
svijetli obrazi su bili zažareni od veselja; njihov se otac grohotom smijao, studenti
su krili glave među koljena presamićeni od veselja. Ursula se začuđeno osvrtala,
smijeh je kuljao iz nje potpuno spontano, bez njene volje. Pogledala je Gudrunu,
ova je pogledala u nju i sestre su prasnule u još glasniji smijeh, zaneseno. Lerke
baci hitar pogled na njih svojim buljavim očima. I Birkin se prigušeno kikotao
protiv svoje volje. Džerald Krič je sjedio uspravno, lice mu je blistalo od
zadovoljstva. Smijeh se prolamao u neobuzdanim provalama; profesorove kćeri
su se bespomoćno previjale i tresle, vene na profesorovom vratu su bile nabrekle,
lice mu je dobilo tamnocrvenu boju, gušio se u tihim grčevima smijeha. Studenti
su izvikivali poluartikulirane riječi koje su se izmetale u bespomoćne eksplozije
smijeha. Onda je iznenada umjetnikovo brbljanje prestalo, poslije čega se čula još

334
poneka zakasnjela provala smijeha koji je jenjavao. Gudruna i Ursula su brisale
oči, profesor je glasno plakao.
– Das war ausgezeichnet, das war famos.126
– Wirklich famos127 – ponavljale su iscrpljene kćeri jedva čujno.
– A mi ništa nismo razumjele – reče Ursula.
– Oh, leider, leider128 – povika profesor.
– Niste razumjele? – povikaše studenti, koji su se konačno usudili da se upuste
u razgovor sa strancima. – Ja, das ist wirklich schade, das ist schade, gnadige
Frau Wissen sie...129
Ugođaj je bio potpun, pridošlice su se izmiješale sa društvom, poput novih
sastojaka, čitava je prostorija oživjela. Džerald je bio u svom elementu, razgovarao
je slobodno i uzbuđeno, lice mu je blistalo čudesnom radošću. Možda je čak i
Birkinu pošlo za rukom da se na kraju raskrvari. Bio je plašljiv i povučen, premda
veoma pažljiv.
Nagovorili su Ursulu da otpjeva Ani Louri130, kako je profesor krstio tu
pjesmu. Iskazano joj je nepodijeljeno divljenje. Nikad u životu nije bila tako
polaskana. Gudruna ju je pratila na klaviru po sjećanju.
Ursula je imala lijep zvonak glas, ali obično joj je nedostajalo samopouzdanje,
sve je kvarila. Ali, večeras je bila sigurna u sebe, nesputana. Birkin je bio daleko u
pozadini, blistala je gotovo prkosno, Nijemci su joj pomogli da se osjeća prijatno
i slobodno, što joj je pomoglo da povrati samopouzdanje. Osjećala se kao ptica
koja leti; glas joj se vinuo u visine, bila je potpuno sretna, u punoj ravnoteži sa
pjesmom, poput kretanja krila na vjetru koja klize i poigravaju se sa zrakom, tako
se ona poigravala sa sentimentalnošću, potpomognuta zanosnom pažnjom. Bila
je veoma sretna dok je pjevala tu pjesmu, ponesena taštinom i osjećanjem moći,
kojima je uticala kako na sve prisutne, tako i na sebe, pružajući neizrecivo
zadovoljstvo i sebi i Nijemcima.
Na kraju su Nijemci bili dirnuti divnom delikatnom melankolijom, i svi su je
hvalili blagim glasovima punim poštovanja, nisu imali riječi da izraze svoje
divljenje i oduševljenje.
– Wie schön, wie rührend! Ach, die Schottischen Lieder, sie haban so viel
Stimmung! Aber die gnädige Frau hat eine wunderbare Stimme, die gnädige
Frau ist wircklich eine Künstlerin, aber wirklich!131
Blistala je kao cvijet na jutarnjem suncu. Osjećala je da je Birkin gleda kao da
je ljubomoran na nju i grudi su joj se širile od uzbuđenja, a kroz krvotok joj je

126
Das war... (njemački) – To je bilo izvrsno, to je bilo sjajno.
127
Wirklich famos (njemački) – Zaista sjajno. Prim.
128
Leider, leider (njemački) – na žalost, na žalost.
129
Ja, das ist... (njemački) – Da, to je zaista šteta, to je šteta, milostiva gospođo.
130
Ani Lori (Annie Laurie) – pjesma popularna za vrijeme krimskog rata (1853-56); Francuska i Engleska
su učestvovale na strani Turske.
131
Wie schön... (njemački) – Kako je to lijepo, kako dirljivo! Ah, škotske pjesme, one imaju tako mnogo
atmosfere! Ah, milostiva gospođa ima tako divan glas, milostiva gospođa je zaista umjetnica, ali zaista
jeste!
335
strujala neka zlatna slast. Bila je sretna poput sunca koje se probilo kroz oblake.
Svi su joj se divili i bili ozareni, bilo je savršeno.
Poslije večere je poželjela da izađe na minut-dva napolje da pogleda svijet oko
sebe. Društvo je pokušalo da je odvrati, bilo je tako hladno. – Ali, samo da
pogledam – rekla je.
Sve četvoro su se dobro utoplili i našli u neodređenom, nestvarnom vanjskom
svijetu nejasnog snijega i duhova neba koji su pravili čudesne sjenke ispred
zvijezda. Bilo je zaista hladno, pogubno, strašno, neprirodno hladno. Ursula nije
mogla da vjeruje da je ono što udiše vazduh. Činilo joj se da je to nešto svjesno,
zlonamjerno, sračunato u svojoj ubitačnoj hladnoći.
Pa ipak je bilo divno; ta opojnost, ta tišina nejasnog, neshvaćenog snijega,
nevidljivog koje se upliće između nje i vidljivog, između nje i blještavih zvijezda.
Vidjela je Orion u usponu. O, kako je bio divan; bio je tako divan da se čovjek
mogao rasplakati gledajući ga.
A svuda oko nje je bila ta kolijevka snijega, a pod nogama joj je bio tvrdi snijeg
koji je napadao nepodnošljivom hladnoćom kroz đonove cipela. Bila je noć i
tišina. Zamišljala je da čuje kretanje zvijezda. Jasno je zamišljala da čuje nebesku
muziku gibanja zvijezda, sasvim blizu, činilo joj se da je ptica koja leti kroz njihovo
harmonično kretanje.
I pripijala se uz Birkina. Odjednom joj je palo na pamet da ne zna o čemu on
razmišlja. Nije znala kuda blude njegove misli.
– Ljubavi moja – reče ona i zaustavi se da ga pogleda.
Lice mu je bilo blijedo, oči tamne, nejasna zraka zvjezdane svjetlosti se
ogledala u njima. I on je ugledao njeno bujno lice podignuto prema sebi, veoma
blizu. Poljubio ju je nježno.
– O čemu govoriš? – pitao ju je.
– Voliš li me? – pitala je.
– Previše – odgovorio je tiho.
Pripita se još jače uza nj.
– Ne previše – izjavila je.
– Preko svake mjere – rekao je gotovo tužno.
– A da li te rastužuje to što sam ti ja sve i sva? – pitala je sumnjičavo. Držao ju
je pripijenu uza se, ljubeći je i govoreći jedva čujno:
– Ne, ali se osjećam kao prosjak; osjećam da sam siromašan.
Bila je tiha dok je gledala u zvijezde. Onda ga je poljubila.
– Ne budi prosjak – molila ga je čežnjivo. – Nije sramota što me voliš.
– Sramota je osjećati se kao prosjak, zar ne? – odgovori on.
– Zašto, zašto bi to bilo sramota? – pitala je. On je samo nepomično stajao na
jezivom hladnom zraku koji se nevidljivo kretao preko planinskih vrhova. Sklopio
je ruke oko nje.
– Ne bih mogao da podnesem ovo hladno, vječno mjesto bez tebe – reče. – Ne
bih to mogao podnijeti; ono bi ubilo i posljednji tračak života u meni.

336
 Poljubila ga je još jednom iznenada.
– Mrziš li ga? – pitala ga je zbunjeno, začuđeno.
– Kad ne bih mogao da ti priđem, kad ne bih bio ovdje, mrzio bih ga –
odgovorio je.
– Ali, ljudi su simpatični – odgovorila je.
– Mislim na snijeg, na nepomični mir, na hladnu smrznutu vječnost – rekao
je.
Ona se zamisli. Onda je njen duh postao blizak njegovom, nesvjesno se
gnijezdio u njemu.
– Da, dobro je što nam je toplo kad smo zajedno – reče ona.
I ponovo su se vratili u hotel. Vidjeli su njegova zlatna svjetla kako se toče u
tišini snježne noći, izgledala su mala u udubljenju kao grozd žutih bobica, kao
šačica sunčevih zraka, sićušnih i narandžastih, usred snježne tame. Iza hotela su
se vidjeli obrisi jednog planinskog vrha sličnog sablasti koja zaklanja zvijezde.
Približili su se hotelu. Vidjeli su čovjeka koji je izašao iz mračne zgrade sa
upaljenim fenjerom što se ljuljao šireći oko sebe žutu svjetlost pa su njegove
tamne noge koračale u snježnom oreolu. On je predstavljao malo tamno stvorenje
u ogromnom snijegu. Otvorio je vrata jedine od sporednih zgrada. Miris goveda,
topao, životinjski, gotovo sličan mirisu govedine, dolazio je kroz teški hladni
vazduh. Ugledali su dvoje goveda u mračnoj štali, onda su se vrata ponovo
zatvorila ne puštajući ni tračak svjetlosti napolje. To je Ursulu opet podsjetilo na
porodični dom u Maršu, na djetinjstvo, na putovanje u Brisel, i na neki čudan
način, na Antona Skrebenskog.
O, Gospode, kako se to može podnositi, ta prošlost koja je propala u ambis?
Može li podnijeti činjenicu da je ta prošlost uopće postojala? Osvrnula se oko sebe
i ugledala taj tihi gornji svijet snijega i zvijezda i moćne hladnoće. Postojao je još
jedan svijet, poput slika na čarobnoj lampi, Marš, Kosetej, Ilkston, osvijetljen
običnom nestvarnom svjetlošću. Postojala je Ursula-sjenka, jedna nestvarna
Ursula, čitavo kazalište sjenki nestvarnog života. To je bio nestvaran svijet,
omeđen i opisan poput predstave sa čarobnom lampom. Kamo sreće da se sve
sličice na staklima čarobne lampe polome! Poželjela je da nestanu zauvijek, poput
sličica na magičnoj lampi koja se slomila, željela je da izbriše prošlost. Željela je
da vjeruje da je ovamo stigla niz padine neba, sa Birkinom i da se nije mukotrpno
probijala kroz mrak djetinjstva i odgoja, potpuno ukaljana. Osjećala je da je
pamćenje prljava podvala, kojoj nije odoljela. Po čijem se to naređenju ona mora
„sjećati"? Zašto ne bi uzela kupku čistog zaborava, ponovnog rođenja, bez sjećanja
ili mrlje prošlog života? Bila je sa Birkinom, upravo je oživjela ovdje u dubokom
snijegu pod zvijezdama. Kakve ona ima veze sa roditeljima i precima? Poznavala
je sebe novu i nerođenu, nije imala ni oca ni majke, nikakvih prethodnih veza, ona
je sama, čista i srebrna, pripadala je samo jedinstvu sa Birkinom, jedinstvu koje
je odzvanjalo dubljim zvucima, koji su se prenosili u srce vasione, u srce stvarnosti
u kojoj nikad prije nije ni postojala.
Čak je i Gudruna bila posebna jedinka, odvajkada, odlučena, bez ičeg
zajedničkog sa ovim bićem, ovom Ursulom u njenom novom svijetu stvarnosti.
337
Taj stari svijet-sjena, ta stvarnost prošlosti, ah, neka ide s milim bogom! Bila je
slobodna dižući se na krilima svog novog položaja.
Gudruna i Džerald se nisu vratili. Odšetali su uz dolinu pravo ispred kuće, a
ne kao Ursula i Birkin, na mali brijeg desno. Gudrunu je vukla neka čudna želja.
Htjela je da se baca sve dalje i dalje dok ne stigne na kraj doline snijega. Htjela je
da se penje uza zid bijele konačnosti, da pređe preko njega u vrhove koji su se
dizali poput oštre latice u srcu smrznutog tajanstvenog pupka svijeta. Osjećala je
da se tamo, preko neobičnog, slijepog, stravičnog zida od snijegom pokrivenih
litica, tamo s onu stranu, u pupku tajanstvenog svijeta, među posljednjim
planinskim vrhovima, tamo u zavijenom pupku svega toga nalazi njen cilj, njeno
ispunjenje. Kad bi samo mogla tamo stići, sama, i preći u zavijeni pupak vječnog
snijega i uspona na besmrtne vrhove snijega i litica, postala bi jedno sa svim, i ona
sama bi postala vječna, beskonačna tišina, usnulo, smrznuto bez vremensko
središte svega.
Vratili su se natrag u hotel u Reunionsaal. Zanimalo ju je što se tamo dešava.
Muškarci koje su tamo zatekli budili su u njoj živost i ljubopitljivost. Život je imao
nov ukus za nju, svi su se pred njom ljubazno klanjali, a bili su puni životnih
sokova.
Društvo je bilo bučno, plesali su svi zajedno, igrali su Schuhplatteln, tirolski
ples sa pljeskanjem rukama i bacanjem pantnenke u vazduh u odsudnom
trenutku. Nijemci su majstorski igrali, većinom iz Minhena. Džerald je također
mogao da prođe. Tri citre su zvonile u uglu. Bio je to prizor velike živosti i gužve.
Profesor je uvodio Ursulu u ples lupkajući nogama, plješćući rukama i bacajući je
visoko sa iznenađujućom snagom i žarom. Kad je igra bila u punom jeku i Birkin
se čak ponašao muževno sa jednom od profesorovih svježih, snažnih kćeri koja je
bila neizmjerno sretna. Svi su igrali, bio je to bučan urnebes.
Gudruna je gledala na sve sa radošću. Čvrsti drveni pod je odjekivao od
potpetica muškaraca, vazduh je treperio od udaranja na citrama, zlatna prašina
se digla oko lampi.
Iznenada se ples završio, Lerke i studenti su žustro istrčali da donesu piće.
Ćuli su se uzbuđeni povici, zveckanje poklopaca na vrčevima za pivo, povici
„Prost-Prost”, Lerke se mogao vidjeti na svim mjestima istovremeno, poput
patuljaka, preporučivao je pića damama, pravio dvosmislene, često riskantne šale
i dosjetke sa muškarcima, dovodio konobara u zabunu.
Veoma mu se igralo sa Gudrunom. Od prvog trena kad ju je ugledao, zaželio
je da s njom uspostavi vezu. Ona je to instinktivno osjećala i očekivala je da će joj
prići. Ali neka vrsta mrzovolje ga je odbijala od nje, pa je pomislila da je on ne
podnosi.
– Hoćete li da igrate Schuhplatteln, grädige Frau? – reče krupni plavokosi
mladić, Lerkeov drugar. Bio je nekako previše mekan, previše skroman za njen
ukus. Ali, željela je plesati, a plavokosi mladić, koji se zvao Lajtner, bio je dovoljno
zgodan na svoj nelagodni, malčice servilni, način: on je poniznošću prikrivao
izvjesni strah. Prihvatila ga je za partnera.

338
 Citre su ponovo zasvirale i ples je počeo. Džerald ih je predvodio s jednom od
profesorovih kćeri. Ursula je plesala sa jednim od studenata, a Birkin sa drugom
profesorovom kćerkom, profesor sa gospođom Kramer, a ostali muškarci su igrali
zajedno, sa podjednakim žarom kao da su imali ženske partnere.
Zbog toga što je Gudruna igrala sa dobro građenim, njegov je drugar Lerke bio
zlovoljniji i nesretniji nego ikad i nije htio ni da je vidi. Ovo ju je ljutilo, ali ona je
to nadoknadila igrom sa profesorom, koji je bio jak kao zreo, dobro iskusan bik i
isto tako pun sirove snage. Nije ga podnosila kao čovjeka, ali joj je godilo dok ju je
vitlao i bacao u vazduh svojim grubim, silovitim zamahom. I profesor je uživao u
igri s njom, gledao ju je čudnim velikim plavim očima, punim galvanskog
elektriciteta. Bio joj je odvratan zbog zrele poluočinske čulnosti s kojom se
ophodio prema njoj, ali se divila silini njegove energije.
Soba je bila zasićena uzbuđenjem i jakim čulnim osjećanjima. Nešto je Lerkea
sprečavalo da se približi Gudruni, s kojom je želio razgovarati, kao da se između
njih ispriječila živica od trn ja i on je osjećao jaku, bezočnu mržnju prema svom
kompanjonu Lajtneru, koji je financijski potpuno zavisio od njega. Rugao se
mladiću jetkim podsmijehom od kojeg je Lajtner pocrvenio do ušiju osjećajući
nemoćan gnjev.
Džerald, koji je sad već savršeno vladao plesom, ponovo je igrao sa mlađom
profesorovom kćerkom koja je gotovo umirala od djevičanskog uzbuđenja, jer joj
se činilo da je Džerald tako zgodan, naočit, tako izvanredan. Potpuno mu se
predala, kao uzdrhtala ptica, ustreptalo, zbunjeno, zajapureno stvorenje. On se
blago smiješio dok je ona umirala od uzbuđenja među njegovim rukama, kad bi je
uhvatio da je hitne visoko u vazduh. Na kraju je toliko bila obuzeta bespomoćnom
ljubavlju prema njemu da nije umjela ni dvije u nakrst da sastavi.
Birkin je igrao sa Ursulom. Čudne male vatre su treperile u njegovim očima,
činilo se da se pretvorio u nešto izopačeno, treperavo, podrugljivo, sugestivno,
potpuno nemoguće. Ursulu je hvatao strah od njega, on ju je opčinjavao. Jasno
pred svojim očima, kao u nekoj viziji, vidjela je jetku, razuzdanu porugu njegovih
očiju, kretao se prema njoj nježnom, čulnom ravnodušnošću životinje. Neobičnost
njegovih ruku, koje su se približavale hitro i lukavo, hvatajući je za životno bitno
mjesto ispod grudi, dižući je sa podrugljivim, sugestivnim zamahom, nosio ju je
kroz vazduh, kao da ne ulaže nimalo napora, nekom čarolijom, što ju je dovodilo
do obamrlosti od straha. Za tren je bila revoltirana, grozno se osjećala. Htjela je
da razbije čaroliju. Ali, prije nego je odluka pala, ponovo mu se predala,
popuštajući pred svojim strahom. Znao je sve vrijeme što radi, znala je to po
njegovim osmijesima, po njegovim usredsređenim očima. Prepustila mu se na
milost i nemilost.
Kad su se našli sami u mraku, osjećala je njegovu čulnu razvratnost dok je
treperio nad njom. I bila uznemirena i zgađena.
– Što to radiš? – pitala ga je užasnuto.
Ali njegovo je tijelo samo blistalo nad njom, nepoznato, grozno. Unatoč tome,
bila je opčinjena. Nagonski mu se željela žestoko oduprijeti, pobjeći iz začaranog

339
kruga podrugljive bestijalnosti. Ali, bila je previše očarana, htjela je da se potoni,
htjela je da zna. Što će joj učiniti?
Bio je neodoljivo privlačan, ali i odvratan u isto vrijeme. Jetka sugestivnost
koja je plamsala na njegovom licu i gledala iz njegovih suženih zjenica tjerala ju je
da se sakrije, da se sakrije od njega i da ga gleda iz nekog skrovitog mjesta krišom.
– Zašto si takav? – ponovo ga je pitala, buneći se protiv njega iznenadnom
žestinom i neprijateljstvom.
Treperavi plamenovi u njegovim očima su se koncentrirali dok ju je gledao
ravno u oči. Onda su se njegovi kapci spustili sa jedva primjetnim pokretom
podrugljivog prezira. Uskoro su se ponovo podigli sa bezobzirnom bestidnošću. I
popustila je, mogao je da čini što je htio. Njegov joj je razvrat bio odvratno
privlačan. Ali, on je bio odgovoran za sve, Vidjet će čemu to vodi.
Mogli su činiti što su htjeli, to je shvatila kad je pošla da spava. Kako se može
išta što pruža zadovoljstvo isključiti? Što je ponižavajuće? Što se to koga tiče?
Ponižavajuće stvari su stvarne, samo što posjeduju drugačiju stvarnost. A on je
bio tako bestidan i neobuzdan. Zar to nije grozno, čovjek koji može biti tako
duševan i produhovljen pa da sad bude... preplašila se od svojih vlastitih misli i
sjećanja, a onda je dodala... tako bestijalan? Tako bestijalni njih dvoje! Tako
poniženi! Ona se pokoleba. Ali, na kraju krajeva, zašto ne? Bila je ushićena od
radosti. Zašto ne biti bestijalan i bestidan i ne proći kroz sve vrste iskustava? Da,
bila je oduševljena. Bila je bestijalna. Kako je dobro biti zaista bestidan. Neće biti
nijedne bestidne stvari koju ona neće doživjeti! Bila je bestidna, bila je ono što
jest. Zašto ne? Bila je slobodna, jer je znala sve i nijedna mračna i bestidna stvar
joj nije zabranjena.
Gudruna je posmatrala Džeralda u Reunionsaal i iznenada pomisli:
„Trebalo bi da ima sve žene koje može imati, to je u njegovoj prirodi.
Besmisleno je zvati ga poligamnim, on prirodno ide od žene do žene, takva mu je
narav."
Ova misao se spontano rodila u njenoj glavi. I malo je iznenadila. Bilo je to
kao da je vidjela neko novo Mene! Mene!132 na zidu. Zapravo, to je bila samo istina.
Neki glas joj je govorio tako jasno da je u tom trenutku vjerovala u nadahnuće.
„To je zaista istina”, ponovila je u sebi.
Sasvim je dobro znala da je to oduvijek vjerovala. Instinktivno je to znala. Ali,
ona to mora kriti čak i od sebe. Mora to čuvati kao najveću tajnu. To znanje je bilo
namijenjeno samo njoj, znanje koje gotovo ni sama sebi ne bi smjela priznati.
U njoj je sazrela odluka da treba ratovati s njim. Neko od njih dvoje mora izaći
kao pobjednik. Ko će to biti? Njena duša postade jaka kao čelik. Gotovo se smijala
u sebi, svojoj samouvjerenosti. To je u njoj budilo izvjesnu jetku, gotovo
poluprezrivu samilost, nježnost prema njemu: bila je tako nemilosrdna.
Svi su se rano povukli. Profesor i Lerke su otišli u mali salon da piju. I jedan i
drugi su gledali Gudrunu dok je išla uz stepenice.
– Ein schönes Frauenzimmer – reče profesor.

132
Mene! Mene! – Stari zavjet, Danilo, V, 25, ruka koju je poslao bog, navodno, ispisala je te riječi na zidu.
340
 – Ja – potvrdi Lerke kratko.
Džerald je koračao svojim čudnim vučjim korakom po sobi, od vrata prema
prozoru i natrag, a onda se nagnuo i pogledao napolje; ponovo je ustao i okrenuo
se prema Gudruni; oči su mu bile izoštrene nekim odsutnim smiješkom. Izgledao
joj je veoma visok, vidjela je sjaj njegovih svijetlih obrva koje su bile sastavljene
iznad nosa.
– Kako ti se dopada ovdje? – reče on.
Činilo se da se u sebi smije, sasvim nesvjesno. Pogledala ga je. Za nju je on bio
fenomen a ne ljudsko biće, neka vrsta pohlepnog stvorenja.
– Mnogo mi se dopada – odgovorila je.
– Ko ti se najviše dopada dolje? – pitao je stojeći iznad nje, visok i blistav,
njegova sjajna oštra kosa je stajala uspravno.
– Ko mi se najviše dopada? – ponovila je kako bi imala vremena da se pribere.
– Pa, ne znam. Ne poznajem ih još dovoljno da bih mogla da kažem. Ko se tebi
najviše dopada?
– O, drugo sam ja. Nikoga od njih niti volim niti ne volim. Ja nisam važan.
Htio sam da znam kako s tobom stvari stoje.
– Ali, zašto? – pitala je blijedeći dosta primjetno. Odsutni, nesvjesni osmijeh
u njegovim očima bio je pojačan.
– Htio sam da znam – reče.
Okrenula se u stranu pokušavajući da razbije čaroliju: na neki čudan način,
osjećala je da on počinje da stiče vlast nad njom.
– Ne mogu ti još reći – rekla je.
Otišla je do ogledala da povadi ukosnice iz kose. Svako je veče stajala pred
ogledalom nekoliko minuta i četkala svoju finu tamnu kosu. Bio je to dio
nevidljivog rituala u njenom životu.
Prišao je iza nje i stao. Vadila je ukosnice pognute glave i opuštala svoju toplu
kosu. Kad je podigla oči, ugledala ga je u ogledalu kako stoji iza nje i nesvjesno
zuri u nju premda nije bio svjestan da je vidi; zurio je u nju očima koje su imale
fine zjenice, za koje bi se moglo pomisliti da se smiješe, mada se zapravo nisu
smiješile.
Ona se trže. Bila joj je potrebna sva hrabrost koju je imala da nastavi sa
četkanjem kose, kao obično, da se pretvara kako se osjeća savršeno lagodno. Ali,
bila je daleko, daleko od toga da se s njim osjeća lagodno. Bjesomučno je preturala
po glavi da smisli nešto što bi mu mogla reći.
– Kakve imaš planove za sutra? – pitala ga je bezbrižnim glasom dok joj je srce
mahnito lupalo; oči su joj bile sjajne od čudne nervne napetosti, osjećala je da on
ne može a da je ne gleda. Ali je, također, znala da je on potpuno slijep, slijep poput
vuka koji gleda u nju. Vodio se neobičan rat između njene obične svijesti i njegove
strašne, tajanstvene, magijske svijesti.
– Ne znam – odgovorio je. – Što bi ti željela da radimo?
Njegove riječi su zvučale šuplje, njegov um se negdje povukao, presahnuo.

341
 – O – rekla je ona blago protestirajući. – Spremna sam na sve, za mene je sve
sasvim u redu, ne brini.
A u sebi je govorila: „Gospode, zašto sam tako nervozna, zašto si tako
nervozna, budalo? Ako primijeti, svršeno je s tobom zauvijek, znaš li da će s tobom
biti zauvijek svršeno, ako primijeti u kakvom se blesavom stanju nalaziš?”
I smijala se u sebi, kao da je riječ o najobičnijoj dječjoj igri. U međuvremenu,
srce joj je lupalo kao ludo, samo što se nije onesvijestila. Vidjela ga je u ogledalu
kako stoji iza nje, visok i nagnut nad nju, plav i užasno zastrašujući. Krišom je
bacila pogled na njegov lik u ogledalu, spremna da učini sve kako on ne bi saznao
da ga ona vidi u ogledalu. Nije znao da ona može vidjeti njegov lik. Gledao je
nesvjesno, prosipajući svoj blistavi sjaj na njenu glavu s koje je kosa mekano
padala dok ju je ona četkala nervoznom, neposlušnom rukom. Držala je glavu
okrenutu u stranu i češljala, češljala svoju lijepu kosu do besvijesti ludo. Ni za što
na svijetu ne bi se mogla okrenuti da ga pogleda u lice. Ni za što na svijetu ne bi
se mogla okrenuti. To saznanje ju je gotovo smoždilo, samo što se nije stropoštala
onesviještena na pod, bespomoćna, uništena. Bila je svjesna njegove zastrašujuće
prilike u neposrednoj blizini iza njenih leđa, bila je svjesna njegovih čvrstih,
snažnih, nepopustljivih grudi koje su se nadvile nad nju. I osjećala je da to više ne
može podnositi, za nekoliko minuta bi pala pred njegove noge, puzila bi pokorno
ispred njegovih stopala i dopustila mu da je rasturi i uništi.
Ta je misao podstreknula svu njenu pamet i prisustvo duha. Nije se usuđivala
da se okrene prema njemu, a on je stajao tu, odmah iza nje, nepomičan,
neprikosnoven. Prikupivši svu svoju snagu, rekla je punim, zvonkim, bezbrižnim
glasam, koji je istiskivala iz sebe preostalom samokontrolom:
– O, hoćeš li biti tako dobar da pogledaš u moju torbu, tamo je iza, i da mi
daš...
Ovdje ju je snaga izdala. „Što, što”, očajno se pitala u sebi.
Ali, on je krenuo, prenut i iznenađen što ga moli da pogleda u njenu torbu koju
je uvijek tako ljubomorno čuvala za sebe. Okrenula se, lice joj je bilo bijelo kao
kreč, oči su joj sijevale od opasnog, prenapregnutog uzbuđenja. Vidjela ga je kako
se saginje da uzme torbu, kako otvara labavo pričvršćeni poklopac, nemarno.
– Što da ti dam? – pitao je.
– O, malu emajliranu kutijicu, žutu, sa slikom kormorana koji kljunom čupka
grudi...
Pošla je prema njemu i spustila svoju divnu obnaženu ruku i spretno
preturajući po torbi pronađe kutijicu koja je bila divno ukrašena.
– Ovo tražim, vidiš – reče ona podnoseći mu kutijicu pred oči.
I on je bio zbunjen. Ostao je da zakopča tašnu dok je ona hitro uređivala kosu
za noć i sjela da odžnira cipele. Nije se više osvrtala na njega.
Bio je zbunjen, osujećen, ali nesvjestan išta mu se desilo. Sad je ona njega
imala u svojoj vlasti. Znala je da on nije primijetio njenu stravičnu paniku. Srce
joj je još uvijek luđački lupalo. Budala, budala, kako je smjela dozvoliti da zapadne

342
u takvo stanje? O, kako je blagodarila bogu što je učinio da Džerald bude tako
blesavo slijep. Slava bogu, Džerald ništa nije mogao vidjeti.
Sjedila je polagano ražniravajući cipele, i on je također počeo da se svlači.
Hvala bogu, kriza je prošla. Sad joj je gotovo bio simpatičan, gotovo je bila
zaljubljena u njega.
– O, Džeralde – smijala se umilno, razigrano. – O, kako si prekrasno igrao sa
profesorovom kćerkom, znaš li kako si bio divan?
– Koju igru? – pitao je osvrćući se.
– Zar nije zaljubljena u tebe, o dragi bože, zar nije zaljubljena u tebe? – reče
Gudruna u najveselijem i najprivlačnijem raspoloženju.
– Ne bih rekao – reče on.
– Ne bi rekao? – zadirkivala ga je. – Pa, ta jadnica sad bespomoćno leži
savladana ljubavlju prema tebi. Ona misli da si ti divan, o, čudesan, božanstven,
da ti nema na svijetu ravnog. Stvarno, zar to nije neobično?
– Zašto neobično? – pitao je on.
– Zato što si je tako zaludio – reče ona poluprijekorno što je zbunjivalo njegov
muški ponos – Stvarno, Džeralde, jadna djevojka.
– Nisam joj ništa učinio – rekao je.
– O, bilo je to više nego sramotno, način na koji si je prosto obarao s nogu...
– Tome je kriva igra Schuhplatteln – reče on veselo.
– Ha-ha-ha! – smijala se Gudruna.
Njeno ismijevanje je treperilo u vlaknima njegovih mišića neobičnim
odjecima. Kad je spavao, činilo se da se gurio u krevetu uvijen i ušuškan u svoju
vlastitu snagu koja je ipak bila šuplja.
A Gudruna je dobro spavala, snom pobjednika. Odjednom, gotovo
bjesomučno se trgla iz sna. Kroz niski prozor odozdo, zora je sivom svjetlošću
osvijetlila malu drvenu sobu. Kad je podigla glavu, mogla je da pogleda niz dolinu:
snijeg sa poluotkrivenom čarolijom, čekinjasta griva borova na dnu padine.
Vidjela je i jednu sićušnu priliku koja se kretala po nejasno osvijetljenom
prostoru.
Pogledala je na sat, sedam. On je još čvrsto spavao. A ona je bila tako budna,
bilo je gotovo zastrašujuće, bilo je to stanje tvrde, metalne budnosti. Ležala je i
gledala ga.
Spavao je savladan zdravljem i porazom. Obuzeto ju je iskreno poštovanje
prema njemu. Dosad je osjećala strah pred njim. Ležala je i razmišljala o nijemu,
o tome što je on i što predstavlja u svijetu. Imao je finu, nezavisnu volju. Mislila
je o revoluciji koju je izveo u rudnicima za malo vremena. Ona je to znala, ako bi
se suočio sa bilo kojim problemom, sa bilo kakvom stvarno krupnom teškoćom,
Džerald bi je savladao. Alko bi se opredijelio za neku ideju, on bi je ostvario. Imao
je sposobnost da od zbrke pravi red. Samo alko shvati situaciju, doći će do
neminovnog zaključka.
Nekoliko trenutaka su je nosila krila divlje ambicije. Po snazi volje i
sposobnosti razumijevanja stvarnog svijeta, Džerald je kao stvoren da rješava
343
probleme dana, probleme industrijalizacije u modernom svijetu. Znala je da bi s
vremenom ostvario željene promjene, mogao bi reorganizirati industrijski sistem.
Znala je, on bi to izveo. Kao instrument, on je bio izvanredan u tim stvarima; nikad
nije vidjela čovjeka sa njegovim mogućnostima. On toga nije bio svjestan, ali ona
je znala.
Trebalo ga je samo upregnuti, trebalo je samo da započne neki posao, zbog
toga što nije bio svjestan. A ona ga je mogla upregnuti. Udat će se za njega; on će
u interesu Konzervativne partije ući u Parlament i raščistiti veliku kaljugu u
radničkom pokretu i industriji. Bio je vrhunski neustrašiv, autoritativan, znao je
da se svaki problem može riješiti, u životu kao i u geometriji. A on ne bi štedio ni
sebe ni bilo što drugo da dođe do rješenja. Bio je neumoljiv i čist poput mača.
Srce joj je snažno lupalo dok je letjela na krilima ushićenja, zamišljajući
budućnost. On će biti mirnodobski Napoleon ili Bizmark, a ona žena koja stoji iza
njega. Čitala je Bizmarkova pisma i bila duboko dirnuta njihovim sadržajem. A
Džerald će biti slobodniji, neustrašiviji od Bizmarka.
Pa i sad, dok je ležala kupajući se u čudnoj, lažnoj svjetlosti nade u život, nešto
je lecnulo, užasan cinizam je počeo da je rastače, poput propuha. Kod nje se sve
izmetalo u ironiju, sve je na kraju dobijalo ironičan ukus. Kad je osjetila ujed
neosporne stvarnosti, shvatila je gorku ironiju nada i ideja.
Ležala je i gledala ga kako spava. Bio je naprosto lijep, bio je savršena alatka.
Po njenom mišljenju, on je bio čist, neljudski, gotovo nadljudski instrument.
Njegova instrumentalnost ju je žestoko privlačila, žalila je što nije Bog da ga
upotrijebi kao alatku.
U istom trenu iskrsnu ironično pitanje, „Čemu?” mislila je na žene rudara sa
njihovim linoleumima i čipkastim zavjesama i o njihovim kćerkicama u dubokim
cipelama na žnjiranje. Mislila je na žene i kćerke direktora rudnika, na njihove
partije tenisa i na njihove užasne borbe da se nametnu jedan drugome kao
nadređeni na društvenoj ljestvici. Tu je Šortlandz sa svojom besmislenom
otmjenošću, tu je besmislena rulja Kričovih, pa London, Donji dom, sav taj
postojeći društveni svijet. Moj bože!
Ma koliko da je bila mlada, Gudruna je osjećala cjelovito društveno bilo
Engleske. Nije imala ambicija da se penje na društvenoj ljestvici. Znala je
savršenim cinizmom svoje surove mladosti da uspon na društvenoj ljestvici nije
drugo do zamjena jednog vanjskog izgleda drugim; napredak je sličan
posjedovanju lažne posrebrene novčanice od pola krune umjesto lažnog bakrenog
penija. Sve novčanice su lažne. Pa ipak, naravno, njen je cinizam bio svjestan da
je u svijetu u kome je lažni novac u opticaju bolja lažna funta od lažnog fardinga.133
Ali, ona je podjednako prezirala i bogate i siromašne.
Već se sebi rugala zbog svojih snova. Mogli bi se ostvariti, ništa lakše. Ali je u
duši previše dobro prepoznavala porugu vlastitih poriva. Što se to nje tiče što je
Džerald pretvorio jedan stari, dotrajali koncern u modemu industriju koja donosi
visoke dividende? Što se to nje tiče? Dotrajali koncern i savršeno organizirana

133
farding (farthing), 1/480 dio funte, najsitnija novčana jedinica starog britanskog novčanog sistema.
344
moderna industrija, i jedno i drugo su lažan novac. Pa ipak, naravno, bilo joj je
veoma stalo, bar izvana, a samo ono što je izvana ima značaja, jer iznutra je sve
samo loša šala.
Što se nje tiče, sve je u suštini puka ironija. Nagla se nad Džeralda i,
suosjećajući s njim u srcu, rekla:
– O dragi moj, dragi moj! Igra nije dostojna ni tebe samog. Ti si zaista jedna
dobra stvar. Zašto si morao biti upotrijebljen u jednoj ovako lošoj predstavi?
Srce joj se cijepalo od žalosti i bola za njim. A u isto vrijeme preko njenih usta
je prešla grimasa poruge na njenu vlastitu neiskazanu tiradu. O, kakva farsa.
Sjetila se Parnela i Katerine O’ši.134 Parnel! Na kraju krajeva, ko može uzeti irski
nacionalizam ozbiljno? Ko može uzeti ozbiljno politiku Irske ma kakva ona bila?
Ko može uzeti ozbiljno politiku Engleske? Ko može? Kome je stalo do toga kako
stvarno stari zakrpljeni Ustav služi? Ko mari za naše nacionalne ideale išta više
nego za naš nacionalni polucilindar? Sve je to samo šuplja priča.
To i ništa drugo, Džeralde, moj mladi heroju. U svakom slučaju, nećemo se
izlagati gađenju miješanja prozukle stare čorbe. Budi lijep, moj Džeralde, i
bezobziran. Postoje savršeni trenuci. O, ubijedi me, osjećam takvu potrebu da me
ubijediš!
Otvorio je oči i pogledao je. Pozdravila ga je podrugljivim zagonetnim
smiješkom u kome je bilo i bolne veselosti.
Preko njegovog lica pređe odraz njenog smiješka, nasmiješio se potpuno
nesvjesno.
Ispunila je neopisiva radost kad je ugledala odraz svog osmijeha na njegovom
licu. Tako se bebe smiju. To ju je ispunilo bezmjernom radošću.
– Uspio si – rekla je.
– Što? – pitao je bunovno.
– Ubijedio si me.
Sagla se nad njega ljubeći ga strasno, strasno ga je ljubila sve dok se on nije
potpuno izgubio. Nije je pitao u što ju je ubijedio, premda je imao namjeru. Bilo
mu je milo što ga ona ljubi. Činilo se da ona traži samo njegovo lice, da ga dirne u
živac. I on je želio da ona dime živac, samu srž njegovog života; on je to želio više
od svega.
Napolju je neko pjevao lijepim nehajnim muževnim glasom:
Mach mir auf, mach mir auf, du Stolze,
Mach mir ein Feuer von Holze,
Vom Regen bin ich nass,
Vom Regen bin ich nass135
Gudruna je znala da će je ta pjesma pratiti kroz njenu vječnost; pjevana
nehajnim, muževnim, podrugljivim glasom. Ona je označila jedan od njenih

134
Parnel (Charles Steward Parnell, 1846-1891) vođa irskog nacionalnog pokreta, koji je izgubio svoj
položaj kad se saznalo za njegovu preljubničku vezu sa Katherine O’Shea.
135
Otvori mi, otvori mi, ti Ponosna / Zapali mi vatru od drva / Mokar sam do kože / Mokar sam do kože.
345
vrhunaca, jedan od vrhunskih ujeda njenog nervoznog ispunjenja. Tu je bila ta
pjesma, urezala se u njenu svijest za vječna vremena.
Osvanuo je lijep, plavičast dan. Duvao je blag vjetar među planinskim
vrhovima, oštar poput bodeža gdje dodirne, noseći sa sobom fine čestice snježnog
praha. Džerald je izašao sa finim slijepim licem čovjeka u stanju svog ispunjenja.
Gudruna i on su se jutros nalazili u stanju savršenog statičkog jedinstva, premda
obnevidjeli i potpuno nesvjesni. Izvezli su se na sanjkama, ostavljajući Ursulu i
Birkina za sobom.
Gudruna je bila u ljubičastom i tamnoplavom, u ljubičastom kapu tiču i kapi i
tamnoplavoj suknji i čarapama. Išla je veselo po bijelom snijegu; Džerald je bio
pored nje u bijelom i sivom, vukao je za sobom male sanke. Smanjivali su se u
snježnoj daljini, penjući se uz strmu padinu.
Gudruna je koračala po bijelom snijegu, postajala je čista, beslovesni kristal.
Kad je stigla na vrh padine, izgledala je okrugla na vjetru i vidjela planinske vrhove
koji su se redali jedan iza drugoga i, onako plavičasti, dodirivali nebo. Sve joj je to
ličilo na vrt sa vrhovima čistih cvjetova koje bere njeno srce. Džerald se ničim nije
izdvajao iz sredine.
Držala se za njega dok su bezglavo jurili niz strmu padinu. Osjećala se kao da
su joj sva čula izoštrena na nekom finom brusu koji je bio oštar kao plamen. Snijeg
je prštao na obje strane kao iskre sa oštrice na tocilu, bjelina oko njih je promicala
brže, još brže, u čistom plamenu je promicala bijela padina u odnosu na nju i ona
se stopila kao istopljeni globul koji lebdi jureći silovito kroz blještavu bjelinu.
Onda je došao veliki zaokret na dnu, gdje su, usporavajući kretanje, tako reći, pali
na zemlju.
Najzad su se zaustavili. Kad je ustala, nije mogla da se drži na nogama.
Ispustila je čudan krik, okrenula se i pripila uz njega, zarivši lice u njegove grudi,
potpuno malaksala. Doživjela je potpun gubitak svijesti u toku onih nekoliko
trenutaka dok se naslanjala na njegove grudi.
– Što ti je? – pitao ju je. – Je li ovo previše za tebe?
Ništa nije čula.
Kad je došla sebi, pogledala je oko sebe iznenađeno. Lice joj je bilo blijedo kao
krpa, oči sjajne, širom otvorene.
– Što ti je? – ponovio je. – Je li ti pozlilo?
Gledala ga je sjajnim očima, koje su, činilo se, doživjele izvjestan preobražaj, i
ona se nasmija nekom groznom veselošću.
– Nije – povika ona likujući. – Bio je to tren ispunjenja u mom životu.
Gledala ga je smijući se sjajnim, nadmoćnim smijehom, kao opčinjena. Njemu
se učini da mu se u srce žabo oštar mač, ali nije obraćao pažnju, niti pokazivao da
mari.
Opet su se popeli uz padinu i ponovo su letjeli kroz bijeli plamen; bilo je divno,
savršeno. Gudruna se glasno smijala rumeneći dok su je po licu bockali fini kristali
snijega. Džerald je savršeno upravljao sanjkama. Osjećao je da tako vlada njima
da bi mogao i kroz iglene uši s njima proći, štaviše, osjećao je da bi mogao da ih

346
natjera da polete u vazduh i da prođu kroz samo nebesko srce. Činilo mu se da su
leteće sanke zapravo oblik njegove snage; trebalo je samo da pokrene ruke i one
će zajedno s njim poletjeti. Istraživali su velike padine, tragajući za najpodesnijim
stazama. Osjećao je da mora postojati neka još bolja od onih koje su već upoznali.
I našao je ono što je tražio, savršeno dugu, strmu padinu koja je išla tik uz
podnožje granitne litice, završavajući se u dolini među drvećem. Bila je opasna,
znao je. Ali je, također, znao da će se sanke pokoravati komandama njegovih
prstiju.
Prvi dani su prolazili u zanosu fizičkim kretanjima, u sanjkanju, skijanju;
uživali su u intenzitetu brzine i bijelog usijanja koje je prevazilazilo i sam život i
nosilo duše ljudskih bića u predjele neljudske apsolutne brzine i težine i vječnog,
smrznutog snijega.
Džeraldove oči su postale tvrde i čudne i dok je prolazio na skijama, više je
ličio na neki moćni sudbonosni uzdah nego na čovjeka; mišići su mu bili gipki dok
je jurio ostavljajući za sobom savršen trag; njegovo se tijelo projiciralo u čistu
svjetlost, bezumnu i bezdušnu, dok se kretao po savršenoj liniji sile.
Srećom, došao je jedan snježan dan, pa su morali ostati u hotelu, inače bi, po
Birkinovim riječima, potpuno izgubili sve svoje sposobnosti i počeli da se
izražavaju kricima i vriscima kao neka čudna, nepoznata vrsta snježnih bića.
Ursula je po podne sjedila u sali za zabavu i ples i razgovarala sa Lerkeom.
Ovaj je u posljednje vrijeme izgledao nesretan. Bio je živahan i pun jetkog humora,
kao i obično.
Ali, Ursula je imala utisak da je zbog nečeg mrzovoljan. Njegov kompanjon,
krupni, plavi, naočiti mladić se također nelagodno osjećao i tumarao kao da nigdje
ne pripada; bio je nekako zavisan, što je teško podnosio.
Lerke gotovo da nije ni razgovarao sa Gudrunom. Njegov drugar joj je,
međutim, stalno iskazivao nježnu pažnju, punu pretjeranog poštovanja. Gudruna
je željela da razgovara sa Lerkeom. On je bio vajar i ona je željela da čuje kakvi su
njegovi pogledi na umjetnost. Njegova je pojava također privlačila. U njemu je
bilo nečeg od uličnog mangupa, što ju je intrigiralo, a i njegov starački izraz ju je
zanimao; osim toga, neka zloslutna izdvojenost, on je posjedovao rijetku osobinu
izdvojenosti, što je za nju bilo obilježje umjetnika. Bio je brbljivac, čapkun, tvorac
kalambura i dosjetki koje su ponekad bile veoma uspjele, premda ne baš često. U
njegovim kestenjastim očima patuljka ona je vidjela izraz neizrecive bijede koja se
zaklanjala iza njegovih sitnih lakrdija.
Zanimala ju je njegova pojava, ličio je na dječaka, gotovo na uličara. Nije ni
pokušavao da to prikrije. Uvijek je nosio jednostavno odijelo od grubog materijala
sa pumparicama. Noge su mu bile tanke i on nije ni pokušavao da to prikrije, što
je samo po sebi bilo izuzetno s obzirom da je riječ o Nijemcu. I nikad se nikome
nije udvarao; uvijek je bio izdvojen, bez obzira na njegovu prividnu sklonost za
igru.
Lajtner, njegov kompanjon, bio je veliki sportista i veoma naočit, sa krupnim
udovima i plavim očima. Lerke se s vremena na vrijeme sanjkao ili klizao, ali ga
to nije oduševljavalo. A njegove fine tanke nozdrve, nozdrve čistokrvnog uličara,
347
prezrivo su podrhtavale kad bi se Lajtner razmetao svojim gimnastičkim
vještinama. Bilo je očigledno da su njih dva, iako su putovali i živjeli zajedno u
posljednjem stepenu intimnosti, stigli u fazu uzajamnog gnušanja. Lajtner je
mrzio Lerkea grčeći se kao crv od nemoćnog gnjeva, a Lerke se prema Lajtneru
odnosio sa prezirom i jetkošću. Nije im ostajalo ništa drugo nego da se što prije
raziđu.
Već i sad rijetko su kad zajedno. Lajtner se šljamčio sad jednom, sad drugom,
uvijek ponizno i sa poštovanjem, Lerke je, međutim, dosta vremena provodio sam.
Van hotela nosio je vestfalsku kapu sa velikim štitnjacima za uši od velura, što mu
je davalo izgled kunića sa klempavim ušima, ili zlobnog patuljka iz nordijskih
bajki. Lice mu je bilo smeđecrveno sa suhom svijetlom kožom koja se starački
nabirala prilikom čestih promjena izraza. Njegove su oči plijenile pažnju: smeđe,
buljave, kao u kunića, ili zlobnog patuljka iz skandinavskih bajki, ili kao oči nekog
izgubljenog stvorenja, sa čudnim obamrlim izrazom znanja i hitre iskre
tajanstvene kobne vatre. Kad god je Gudruna pokušala da razgovara s njim, svaki
put se mrzovoljno i ćutke povukao gledajući je svojim budnim, zatamnjenim
očima, ne ulazeći ni u kakav odnos s njom. Njegovom zaslugom, činilo joj se da
mu je odvratan njen spori francuski i još sporiji njemački. Što se tiče njegovog
dosta lošeg engleskog, bio je previše nespretan, pa nije ni pokušavao da ga
isproba. Ali je ipak razumio dosta toga što se kaže na tom jeziku. I Gudruna se
ljutila ostavljajući ga sama.
Pred veče je ušla u salon i zatekla ga da razgovara sa Ursulom. Njegova meka
crna kosa nekako ju je podsjećala na šišmiša, onako rijetka na okrugloj, osjetljivoj
glavi, olinjala na zaliscima. Sjedio je pogureno, kao da mu je i duh bio sličan duhu
slijepog miša. Gudruna je vidjela da on tiho Ursuli povjerava neku tajnu; činio je
to nerado, preko volje. Prišla je i sjela kod sestre.
Pogledao ju je, a onda je odvratio pogled u stranu, kao da ne obraća pažnju na
nju. U samoj stvari, ona ga je duboko zanimala.
– Zar nije zanimljivo, Pruno – reče Ursula okrećući se sestri – gospodin Lerke
radi veliki friz za fasadu jedne fabrike u Kelnu, sa pogledom na ulicu.
Pogledala ga je, njegove tanke, smeđe, nervozne ruke, nalik na hvataljke,
slične kandžama, neljudske.
– U kom materijalu? – pitala je ona.
– Aus was? – prevela je Ursula.
– Granit – odgovorio je.
Uslijedila je serija lakonskih pitanja i odgovora među kolegama po struci.
– Koji je reljef? – pitala je Gudruna.
– Alto relievo.136
– Koja visina?
Za Gudrunu je bilo veoma zanimljivo da ga zamišlja kako pravi veliki granitni
friz za neku veliku fabriku u Kelnu. Dobila je od njega neku predstavu o zamisli.

136
alto relievo (talijanski) – visoki reljef.
348
Bio je to prikaz nekog vašara sa seljacima i zanatlijama u razuzdanom orgijanju;
zamišljala ih je kako se pijani i smiješni u svojim modernim kostimima vrte na
ringišpilu, blenu u vašarske šatre, ljube se, bazaju, batrgaju i kotrljaju u gužvama,
ili se ljuljaju u čamcima-ljuljaškama i pucaju u streljačnicama, uskomešani u
sveopćem ludom kaosu.
Uslijedila je brza razmjena ideja o tehničkim pojedinostima. Gudruna je bila
veoma impresionirana.
– O, pa to je čudesno, imati takvu fabriku! – povika Ursula. – Je li cijela
građevina lijepa?
– O, da – odgovorio je on. – Friz je samo dio cjelokupne arhitekture. To je
kolosalna građevina.
Onda se učinilo da se ukočio, potom je slegao ramenima i nastavio:
– Skulptura i arhitektura moraju ići zajedno. Prošlo je vrijeme irelevantnih
kipova, kao i zidnih slika. U samoj stvari, skulptura je uvijek dio arhitektonske
zamisli. A pošto su se crkve pretvorile u muzeje, a industrija postala ono od čega
se živi, hajde, dakle, da pretvorimo naše industrijske hale u hramove umjetnosti...
naše fabričke krugove u Panteon, ecco!137
Ursula je razmišljala.
– Pretpostavljam – rekla je – da nema potrebe da naše velike tvornice postanu
tako sumorne.
On se odmah razmaha.
– Upravo se o tome radi – povika on. – Tu je čvor! Ne samo da nema potrebe
da naša radna mjesta budu ružna, nego njihova ružnoća, u krajnjoj liniji, uništava
naš rad. Ljudi se više neće pokoravati toj nepodnošljivoj ružnoći. Ona će ih na
kraju previše ozlijediti i oni će od te povrede uvenuti. A s njima će i rad uvenuti.
Mislit će da je rad po sebi ružan, mašine kao i sam proces rada. Međutim, mašine,
kao i proces rada su izuzetno, do savršenstva, lijepi. Ali, doći će kraj civilizacije
kad ljudi počnu odbijati da rade zbog toga što je rad postao nepodnošljiv za
njihova čula, kad počnu da se gnušaju rada, kad se odluče radije da gladuju nego
da rade. Tada ćemo vidjeti kako se čekić upotrebljava samo za razbijanje, i to ćemo
doživjeti. Ali tu smo, imamo priliku da napravimo lijepe fabrike, lijepe radionice...
Gudruna je samo djelimično razumjela njegove riječi. Mogla je plakati od
muke.
– Što kaže? – pitala je sestru. Ursula joj je Ukratko, nadvoje-natroje prevela
mucajući. Lerke je posmatrao Gudrunino lice da na njemu osjeti radost.
– Mislite li, dakle, – reče Gudruna – da umjetnost treba da služi industriji?
– Umjetnost bi trebalo da tumači industriju, kao što je nekad tumačila religiju
– reče on.
– Ali, da li vaš vašar tumači industriju? – pitala ga je.

137
ecco (talijanski) – eto.
349
 – Naravno. Što čovjek čini kad je na vašaru kakav je ovaj? On obavlja nešto
što je veoma slično radu; mašina pokreće njega, umjesto da on pokreće mašinu.
On uživa u mehaničkom kretanju, u svom vlastitom tijelu.
– Ali, postoji li išta osim rada, mehaničkog rada? – reče Gudruna.
– Ništa osim rada! – odgovorio je naginjući se naprijed; oči su mu se pretvorile
u dva mraka sa iskricama svjetlosti. – Ne, ništa ne postoji van toga, van službe
mašini, ili uživanja u gibanju mehaničkog stroja; gibanje – to je sve. Nikad niste
radili zbog toga što ste osjećali glad, inače biste znali koji bog upravlja nama.
Gudruna je drhtala i crvenjela. Zbog nečeg joj se gotovo plakalo.
– Ne, nisam radila zbog toga što sam bila gladna – odgovorila je – ali sam
radila.
– Travaillé... lavorato? – pitao je. – E che lavoro, che lavoro? Quel travail
est-ce que avez fait?138
Govorio je mješavinom francuskog i talijanskog, nagonski se služio stranim
jezikom kad se njoj obraćao.
– Nikad niste radili kako svijet radi – rekao je jetko.
– Jesam – rekla je ona. – I radim. I sad zarađujem svoj nasušni hljeb.
On se zaustavio, odmjerio je ne trepćući, a onda je potpuno zanemario tu
temu. Činilo mu se da se ona šegači s njim.
– Jeste li vi ikad radili kako svijet radi? – pitala ga je Ursula.
On je pogleda nepovjerljivo.
– Da – odgovorio je srdito. – Znao sam ležati po tri dana u krevetu zbog toga
što nisam imao što jesti.
Gudruna ga je gledala velikim ozbiljnim očima koje su, činilo se, iz njega
izvlačile teški mutljag, kao srž iz kostiju. Njegova se priroda svakim svojim
atomom protivila ispovijedanju. Usprkos tome, njene velike, ozbiljne oči su
otvarale neki tajni ventil na njegovim venama i on je, protivno svojoj volji,
govorio:
– Moj je otac bio od onih ljudi koji ne vole da rade, a nismo imali majke. Živjeli
smo u Austriji, u austrijskom dijelu Poljske. Kako smo živjeli? Ha! Nekako smo
živjeli! Većinom u jednoj prostoriji sa još tri porodice, po jedna u svakom uglu, sa
klozetom na sredini, koji se sastojao od tiganja sa daskom odozgo, ha! Imao sam
dva brata i sestru, a ponekad bi bila neka žena sa ocem. Bio je razuzdano stvorenje,
svojeglav, potukao bi se sa svakim čovjekom u gradu, u garnizonskom gradu,
premda je bio mali rastom... Ali, nije htio da radi ni za koga, zarekao se i nije htio...
– I kako ste živjeli? – pitala je Ursula.
On je pogleda, a onda naglo skrenu pogled na Gudrunu.
– Razumijete li? – pitao je.
– Dovoljno – odgovorila je.
Oči im se na trenutak susretoše. Onda je on odvratio pogled u stranu. Neće
više ni riječi progovoriti.
138
Travaillé... lovarato... (franc.-talijanski) – Radili... A koji posao, koji posao. Koji ste posao radili?
350
 – A kako ste postali vajar? – pitala je Ursula.
– Kako sam postao kipar? – on zastade. – Dunque139 – nastavio je
promijenivši ton, a onda pređe na francuski. – Bio sam dovoljno star da idem da
kradem na pijaci. Poslije sam radio, otiskivao sam štambilj na boce od gline prije
nego odu u peć da se peku. Bilo je to u jednoj fabrici glinenih boca. Tamo sam
počeo da pravim modele. Jednog dana bilo mi je svega dosta. Ležao sam na suncu
i nisam išao na posao. Onda sam otišao pješke u Minhen, odatle sam pješačio do
Italije, prosjačeći. Talijani su bili dobri prema meni, bili su dobri i časni prema
meni. Od Bozena do Rima, gotovo svake noći sam imao obrok i krevet, ponekad
od slame, kod nekog seljaka. Volim Talijane svim srcem. Dunque, adesso...
maintenant140. Zarađujem hiljadu funti godišnje, možda dvije... – oborio je
pogled i glas mu se izgubio u tišini.
Gudruna je gledala njegovu sjajnu, finu kožu koja je bila crvenosmeđa od
sunca, zategnuta na sljepoočnicama; gledala je njegovu prorijeđenu kosu i guste,
grube, čekinjaste brkove, kratko podšišane na nemirnim, prilično bezobličnim
ustima.
– Koliko vam je godina? – pitala ga je.
Pogledao ju je iznenađeno svojim punim očima patuljka.
– Wie alt141? – ponovio je. I oklijevao. Bila je to očigledno jedna od stvari o
kojima bi radije šutio.
– Koliko je vama godina? – odgovorio je pitanjem.
– Dvadeset i šest – rekla je ona.
– Dvadeset i šest – ponovio je gledajući je ravno u oči. Zastao je, a onda reče:
– Und Ihr Herr Gemahl, wie alt ist er?142
– Ko? – pitala je Gudruna.
– Tvoj muž – reče Ursula, pomalo podrugljivo.
– Nemam muža – reče ona na engleskom. Na njemačkom je odgovorila. –
Njemu je trideset i jedina.
Ali Lerke ju je pomno pratio zloslutnim, buljavim, sumnjičavim očima. Činilo
se da se nešto u Gudruni slagalo s njim. Bio je zaista kao jedan od patuljaka bez
duše koji je našao drugara u ljudskom biću. Ali, on je to skupo platio. On ju je
fascinirao, kao da je kunić ili slijepi miš, ili smeđa foka koja je počela da govori s
njom. Ali je i znala nešto čega on nije bio svjestan, znala je za njegovu
nesvakidašnju moć razumijevanja, shvatanja njenog životnog puta. On nije bio
svjestan svojih sposobnosti, nije ih poznavao. Nije znao kako svojim punim
budnim, zamišljenim očima može da pronikne u nju i da je vidi upravo onakvu
kakva je, da vidi sve njene tajne. On bi samo htio da ona bude to što jeste; on ju je
istinski znao, opakim podsvjesnim znanjem bez iluzija i nade.

139
Dunque (talijanski) – dakle.
140
Dunque, adesso... (talijansko-francuski) – Dakle sada... sada.
141
Wie alt (njemački) – Koliko star?
142
Und Ihr Herr... (njemački) – A vaš gospodin muž, koliko je on star?
351
 Za Gudrunu, u Lerkeu se nalazio temelj cjelokupnog života. Svi drugi su imali
svoje iluzije, morali su ih imati, svoje prije i svoje poslije. Ali, on je stoički opstajao
bez ikakvog prije i poslije, potpuno raskrstivši sa iluzijama. Nije se zavaravao u
bitnim stvarima. U suštini, on ni za što nije mario, ni zbog čega se nije sekirao,
nije pravio ni najmanji pokušaj da bude u skladu sa bilo čim. Postojao je kao čista,
nevezana volja, stoička i trenutna. Postojao je samo njegov rad.
Neobično je bilo i to kako ju je njegovo siromaštvo i degradacija njegovog
ranog života provocirala. Bilo je nečeg bljutavog i neukusnog, za nju, u predstavi
gospodina, čovjeka koji je prošao uobičajeni put školovanja i univerzitetskih
studija. U njoj se, dakle, rodila neka žestoka simpatija prema ovome djetetu
kaljuge, činilo joj se da je on šušti materijal od kojeg je načinjen donji postroj
života. Ispod njega nije bilo ničega.
Lerke je i Ursulu privlačio. I u jednoj i u drugoj, on je izazivao izvjesno
poštovanje. Ali, bilo je trenutaka kad se Ursuli činio neopisivo inferioran, lažan,
puka vulgarnost.
Što se Birkina i Džeralda tiče, obojici je bio mrzak. Džerald ga je ignorirao sa
izvjesnom dozom prezira, ali Birkina je dovodio do bijesa.
– Što žene nalaze tako zanimljivo u tom neslanom dripcu? – pitao je Džerald.
– Sam bog zna – odgovorio je Birkin – osim ako im se ne obraća s nekom
molbom za pomoć, što im laska i ima punu vlast nad njima.
Džerald ga iznenađeno pogleda.
– Da li ih on moli? – pitao je.
– O, da – odgovorio je Birkin – on je savršeno podčinjeno stvorenje koje
postoji gotovo kao kriminalac. A žene se bezglavo ustremljuju na takve, poput
struje zraka prema vakuumu.
– Čudno da ih tako privlači – reče Džerald.
– To je prosto da poludiš – reče Birkin. – Ali, on posjeduje fascinaciju
sažaljenja i odvratnosti za njih, to malo bestidno čudovište mraka, da ga tako
nazovem.
Džerald je bio nepomičan, utonuo u misli.
– Što u suštini žene traže? – pitao je.
Birkin je slegao ramenima.
– Bog zna – reče. – Neka vrsta zadovoljstva u dubokoj odbojnosti, bar meni
tako izgleda. Čini se da puze kroz neki tunel mraka i nikad im nije dosta dok ne
stignu do samog kraja.
Džerald se zagleda u tamu finog snježnog praha nošenu vjetrom. Danas je
svuda bilo mračno, užasno mračno.
– A kakav je kraj? – pitao je.
Birkin odmahnu glavom.
– Još nisam dotle stigao, pa ne znam. Pitaj Lerkea, on je prilično blizu. On je
mnogo etapa dalje od mjesta do kojeg ijedan od nas može da stigne.
– Da, ali kakvih etapa? – povika Džerald razdraženo.

352
 Birkin uzdahnu i skupi obrve u guku gnjeva.
– Etapa u društvenoj mržnji – reče on. – On živi kao pacov, u riječnoj truleži,
na mjestu gdje trulež pada u jamu bezdanku. On je odmakao dalje od nas, on
oštrije mrzi ideale. On potpuno mrzi ideale, iako oni vladaju njim. Mislim da je
Jevrejin, ili makar djelimično Jevrejin.
– Vjerojatno – reče Džerald.
– On je jedna mala negacija koja grize, koja nagriza korijene života.
– Ali, zašto iko mari za njega? – povika Džerald.
– Zato što i drugi mrze ideale, u duši svojoj. Hoće da istraže kanale kojima se
odvode otpadne vode, a on je vidoviti pacov koji pliva ispred svih.
Džerald je još uvijek stajao i zurio u tamnu izmaglicu od finih snježnih čestica.
– Ne shvaćam tvoje izraze, stvarno – reče on ravnim, otuđenim glasom. – Ali
mi se čini da je to neka nastrana želja.
– Pretpostavljam da i ti želiš isto – reče Birkin. – Samo što ti hoćeš da se svrši
jednim brzim skokom naglavce, u nekoj vrsti ekstaze, a on se koleba sa strujom,
sa strujom odvodnog kanala.
U međuvremenu, Gudruna i Ursula su lovile priliku da još koji put
porazgovaraju sa Lerkeom. To nije dolazilo u obzir kad su muškarci s njima. Tada
nikako nisu mogle doći u dodir sa usamljenim malim vajarem. On je morao biti
sam kad su oni tu. A volio je da i Ursula bude prisutna, kao neka vrsta prijenosnika
za Gudrunu.
– Radite li još išta osim arhitektonske skulpture? – pitala je Gudruna jedne
večeri.
– Ne sada – odgovorio je. – Radio sam sve vrste, osim portreta. Ali, druge
stvari...
– Koju vrstu stvari? – pitala je Gudruna.
Zastao je za časak, a onda ustade i izađe iz sobe. Vratio se gotovo istog trena
sa malim svitkom papira koji joj predade. Ona ga razvi. Bila je to reprodukcija
jedne statuete sa potpisom F. Lerke.
– To je jedna iz rane faze – reče on. – Više za mase.
Statueta je predstavljala mladu djevojku, sićušnu, fine izrade, koja je sjedila
na konju. Djevojka je bila mlada i nježna, čisti pupoljak. Sjedila je sa nogama na
jednu stranu, sa licem u rukama, kao da je zastiđena i potresena neizmjernim
bolom, potpuno skrhana. Njena je kosa, kratka i vjerojatno boje lana, padala
naprijed, pokrivajući ruke.
Udovi su joj bili mladi i nježni. Noge gotovo da još nisu bile formirane; bile su
to noge djevojčice koja stupa prema surovom dobu žene, visile su sa strane
snažnog konja, sa stopalima dirljivo prebačenim jedno preko drugoga, kao da ih
krije. Ali, nisu se imale gdje sakriti. Bila je naga, izložena, na golim leđima snažnog
konja.
Konj je stajao kao ukopan, napregnut, kao da je iznenađen. Bio je masivan,
veličanstven pastuh, nabrekao od prikupljene snage. Vrat mu je bio savijen u luk
i strašan, kao srp, slabine pomjerene natrag, ukočene od snage.
353
 Gudruna je poblijedjela, mrak joj je pao na oči, poput srama, onda je pogledala
sa izrazom molbe u stavu, gotovo kao robinja. On je odmjeri pogledom i malo
tržnu glavom.
– Kolika je? – pitala je bezbojnim glasom, trudeći se da izgleda opušteno i
prirodno.
– Kolika je? – ponovio je i još jednom je obuhvatio pogledom. – Bez postolja,
ovolika – pokaza on rukom – a sa postoljem ovolika...
Gledao ju je netremice. U njegovoj brzoj gesti bilo je nekog oholog, naglog
prezira prema njoj i činilo se da se ona malo smanjila.
– Od čega je? – pitala je zabacujući glavu i gledajući ga sa glumljenom
hladnoćom.
On ju je još uvijek netremice gledao, imajući punu vlast nad njom.
– Od bronce, od zelene bronce.
– Od zelene bronce! – ponovi Gudruna, hladno prihvaćajući njegov izazov.
Mislila je na male, krhke, nježne udove djevojčice, glatke i hladne u zelenoj bronci.
– Da, divno – promrmljala je i pogledala ga sa nekom vrstom hladnog
poštovanja.
Zatvorio je oči, a onda okrenuo pogled u stranu, likujući.
– Zašto je konj tako ukočen? – pitala je Ursula. – Krut je kao kamen.
– Ukočen? – ponovio je ratoborno.
– Da. Pogledajte kako je krut i glup i brutalan. Konji su osjetljivi, sasvim
delikatni i osjetljivi, zaista.
On podiže ramena, raširi ruke i ravnodušno sleže, koliko da joj kaže da je ona
samo amater i jedno nepristojno niko i ništa.
– Wissen sie143 – rekao je sa uvredljivim strpljenjem i ljubaznošću u glasu –
konj je određena forma, dio cjelovite forme. On je dio jednog umjetničkog djela,
dio forme. To nije fotografija nekog prijateljski raspoloženog konja kome dajete
kocku šećera, znate... On je dio umjetničkog djela, on nema veze ni sa čim izvan
tog umjetničkog djela.
Ursula, ljuta što se prema njoj odnosi tako uvredljivo, de haut en bas144, sa
visine svoje ezoterične umjetnosti, na nju u dubinama neukog, neposvećenog
amaterizma, odgovori srdito crveneći i podižući lice:
– Ali, to je ipak slika konja.
On još jednom sleže ramenima.
– Kako vam drago; to nije slika krave, naravno.
Ovdje se Gudruna uključi, crvena u licu i sjajna, u želji da spriječi
nesporazume ove vrste, da preduhitri Ursulu koja se svojom glupom upornošću
samo kom promilu je.
– Što hoćeš da kažeš time da je to „slika konja"? – povika ona na sestru. – Što
podrazumijevaš pod konjem? Ti imaš na umu predstavu konja koju imaš u svojoj

143
Wissen sie (njemački) – znate.
144
de haut en bas (francuski) – sa visine.
354
glavi i koju bi željela vidjeti predstavljenu na slici. Postoji jedna sasvim drugačija
predstava, sasvim drugačija. Možeš je zvati konjem ako hoćeš, a možeš reći i da
nije konj. Ja sa isto toliko prava mogu da tvrdim da tvoj konj nije konj, da je to
jednostavno tvoja lažna predstava o konju.
Ursula se kolebala, zbunjena. Onda reče:
– Ali, zašto on ima takvu predstavu konja. Znam da je to njegova predstava.
Znam da je to zapravo njegova slika.
Lerke je gnjevno frktao.
– Moja slika! – ponovi on prezrivo. – Wissen sie, gnädige Frau, to je
Kunstwerk145, umjetničko djelo. To je umjetničko djelo, to nije slika ničega,
apsolutno ničega. Ono nema posla ni sa čim izvan sebe, ono nema veze sa
svakodnevnim životom ovoga ili onoga, nema veze među njima, apsolutno
nikakve veze, to dvoje su potpuno različite, jasno odijeljene ravni postojanja i
svaki pokušaj da se jedna prevede na drugu je više nego glup, to je pomračenje
zdrave pameti, stvaranje zbrke i na jednoj i na drugoj strani. Shvaćate li, ne
smijete brkati relativni čin ljudskog rada sa apsolutnim svijetom umjetnosti, to se
ne smije.
– To je istina – povika Gudruna zaneseno. – Te dvije stvari su uvijek potpuno
odvojene, one nemaju ničeg zajedničkog jedna sa drugom. Ja i moja umjetnost
nemamo ničeg zajedničkog među sobom. Moja umjetnost živi u jednom drugom,
drugačijem svijetu, a ja u ovome.
Lice joj je bilo crveno i izobličeno. Lerke, koji je sjedio pognute glave, kao neko
stjeran uza zid, brzo podiže oči prema njoj, gotovo krišom, i prozbori:
– Ja, so ist es, so ist es.146
Ursula je umukla poslije ovoga izliva. Bila je gnjevna. Željela ih je natjerati da
spuste durbin.
– Ništa od svega toga nije istina; sve su to samo prazne fraze – reče ona prosto.
– Ovaj konj je slika vaše ustaljene glupe stvarnosti, a djevojka je bila djevojka koju
ste voljeli i mučili, a onda napustili.
Pogledao ju je sa tankim smiješkom prezira u očima. Neće se truditi da
odgovori na posljednju optužbu.
Gudruna je također zamukla, tonući u ozlojeđenost i prezir. Ursula je tako
nepodnošljivo ograničena i glupa; što joj treba da se brzopleto i nezgrapno zalijeće
u prostore gdje bi se i anđeli bojali da stupe. Ali, što da se radi, budale se moraju
podnositi, makar i preko naše volje.
Ali, i Ursula je bila uporna.
– A što se tiče vašeg svijeta umjetnosti i svijeta svakodnevne stvarnosti –
odgovorila je ona – morate da ih razdvojite zato što ne možete da podnesete da
saznate istinu o sebi. Niste u stanju da podnesete da shvatite koja ste vi oveštala,
uštogljena, uskogrudna i brutalna stvorenja, skrivate se iza tog vašeg „svijeta

145
Kunstwerk (njemački) – umjetničko djelo.
146
Ja, so ist... (njemački) – Da, to je tako, tako je to.
355
umjetnosti". Svijet umjetnosti je samo istina o stvarnom svijetu, ali vi ste previše
zabrazdili da to vidite.
Bila je blijeda i drhtava od napetosti. Gudruna i Lerke su sjedili ukočeno,
prezirući je. Džerald, koji im se pridružio na početku njene tirade, također je
stajao i gledao je ne prihvaćajući njeno shvaćanje. Osjećao je da je izgubila
dostojanstvo, da je vulgarizirala čovjekovo uzvišeno stvaralaštvo koje mu daje
tako istaknuto mjesto u svijetu. Udružio je svoje snage sa Gudrunom i Lerkeom.
Sve troje su željeli da odu. Ali, ona je sjedila ćutke, plačući u duši, dok su joj prsti
gužvali maramicu.
Ostali su šutjeli kao zaliveni, čekajući da nastup Ursuline nametljivosti prođe.
Onda je Gudruna pitala, glasom hladnim i nemarnim, kao da nastavlja običan
razgovor:
– Je li djevojčica bila model?
– Nein, sie war keine Model. Sie war eine kleine Malschülerin.147
– Student umjetnosti! – povika Gudruna.
O, kako joj je puklo pred očima! Vidjela je djevojku, mladu studentkinju
slikarstva, neformiranu i kobno lakomislenu, premladu, sa ravnom, kratko
podsječenom kosom boje lana koja je sezala do vrata povijajući se prema unutra
pošto je bila previše gusta, vidjela je Lerkea, poznatog vajara i djevojku, koja je
vjerojatno bila lijepo vaspitana, iz dobre porodice, i koja je zamišljala da je tako
velika zato što je njegova ljubavnica. O, kako je dobro poznavala prostačku
bezdušnost te situacije. Drezden, Pariz, ili London, u čemu je razlika? Svugdje je
isto.
– Gdje je ona sad? – pitala je Ursula.
Lerke sleže ramenima da izrazi svoje neznanje i savršenu ravnodušnost.
– To je bilo prije šest godina – reče on. – Bit će joj dvadeset tri; više nije
zanimljiva.
Džerald je bio uzeo sliku i razgledao je. I njega je privukla. Vidio je na postolju
da skulptura nosi naslov „Ledi Godiva”.148
– Ali ovo nije ledi Godiva – rekao je smijući se srdačno. – Ona je bila žena
srednjih godina, udata za nekog grofa, ili tako nešto, koja se pokrila svojom
dugom kosom.
– Á la Mod Alan149 – reče Gudruna sa podrugljivom grimasom.
– Zašto Mod Alan? – odgovori on. – Zar nije tako? Uvijek sam mislio da je
legenda tako predstavlja.

147
Nein, sie war... (njemački) – Ne, nije bila model. Bila je jedna mala studentkinja slikarstva.
148
Ledi Godiva/Lady Godiva/žena Liofrika, vojvode od Merše. Njen muž je po legendi nametnuo veliki
porez Koventriju, pa je ona molila muža da im smanji porez. On je pristao pod uslovom da ona naga projaše
na konju kroz glavnu ulicu Koventrija po mjesečini, na što je ona pristala. I niko je nije vidio, jer su građani
spustili kapke na prozore i dobro zakapijali vrata. A Godiva je imala dugu kosu koja je štitila njen stid.
149
Mod Alan/Maud Allan (1883-1956), kanadska igračica. Obično je igrala bosa u širokoj, neopasanoj
haljini po ugledu na antičke grčke plesačice.
356
 – Da, Džeralde, dragi, sigurna sam da savršeno dobro znaš legendu. – Smijala
mu se sa prizvukom podrugljivo-umilnog prezira.
– Sigurno, radije bih vidio ženu nego njenu kosu – uzvrati on smijući se.
– Ta nemojte kasti – rugala mu se Gudruna.
Ursula ustade i napusti prostoriju, ostavljajući njih troje za sobom.
Gudruna je uzela sliku od Džeralda i stade je pomno proučavati.
– Naravno – stade ona zadirkivati Lerkea – vi ste dobro razumjeli vašu malu
Malschülerin.
Podigao je i obrve i ramena, a onda ih samozadovoljno spustio.
– Malu djevojčicu? – pitao je Džerald pokazujući na lik.
Gudruna je sjedila sa slikom u krilu. Pogledala je Džeralda ravno u oči, tako
da je bio gotovo zaslijepljen.
– Zar je nije razumio? – reče ona Džeraldu sa blago podrugljivom veselošću.
– Treba samo vidjeti njene noge, zar nisu zgodne, tako lijepe i nježne, o zaista su
divne, zaista jesu...
Polako je digla svoje vatrene oči koje su se susrele sa Lerkeovim. Duša mu se
ispunila vatrenim priznanjem, činilo joj se da je postao umišljeniji i ponosniji.
Džerald je gledao male izvajane noge. Bile su sastavljene, krijući jedna drugu
u užasu stida i straha. Gledao ih je dugo, opčinjen. A onda, sa izrazom bola na licu,
odloži sliku na stranu. Osjećao je potpunu pustoš u duši.
– Kako se zvala? – pitala je Gudruna Lerkea.
– Anet fon Vek – odgovori Lerke prisjećajući se. Ja, sie war hübisch.150 Bila je
zgodna, ali je bila zamorna. Bila je zgodna, ali je bila zamorna. Bila je dosadna, ni
jednog trenutka nije mogla mirovati, sve dok je ne bih dobro napljeskao po
stražnjici i natjerao je da plače; tada bi mirovala pet minuta.
Razmišljao je o skulpturi, o njenom radu, najvažnijem za njega.
– Jeste li je stvarno pljeskali? – pitala je Gudruna hladno.
Bacio je brz pogled na nju, čitajući njen izazov.
– Da, naravno – reče on nemarno. – Jače nego što sam ikad išta udario u svom
životu. Morao sam. To je bio jedini način da završim posao.
Gudruna ga je gledala nekoliko trenutaka očima punim mraka; činilo se da
razmišlja o njegovoj duši. Onda je tiho oborila pogled.
– Zašto vam je bila potrebna tako mlada Godiva? – pitao je Džerald. – Osim
toga, previše je mala na konju; nije dovoljno velika za njega, to je obično dijete.
Neobičan grč pređe preko Lerkeovog lica.
– Da – reče. – Meni se ne dopadaju veće i starije. Lijepe su kad im je šesnaest,
sedamnaest, osamnaest; poslije nisu za mene.
Vladao je kratkotrajan muk.
– Zašto? – pitao je Džerald.
Lerke sleže ramenima.

150
Ja, sie war... (njemački) – Da, bila je lijepa.
357
 – Više nisu zanimljive za mene, ni lijepe; nisu za mene, za moj rad.
– Hoćete da kažete da žena nije lijepa poslije dvadeset? – pitao je Džerald.
– Za mene nije. Prije dvadeset, ona je mala i svježa i nježna i vitka. Poslije
toga, neka bude što joj drago, u njoj nema ničeg za mene. Miloska Venera je
buržujka, kao i sve ostale.
– I ne marite za žene pošto napune dvadesetu? – pitao ga je Džerald.
– Nisu za mene; ne mogu ih upotrijebiti za svoju umjetnost – popravi se Lerke.
– Nalazim da nisu lijepe.
– Vi ste epikurejac – reče Džerald sa jedva vidljivim jetkim osmijehom.
– A kako stvari stoje sa muškarcima? – pitala je Gudruna, nenadano.
– Da, muškarci su u svako doba dobri – odgovori Lerke. – Muškarac treba da
je veliki i snažan; uopće nema značenja to da li je star ili mlad, on uvijek ima nešto
od masivnosti i glupe forme.
Ursula je izašla sama u svijet čistog, novog snijega. Ali, zasljepljujuća bjelina
se, činilo se, razlijevala svuda po njoj sve dok je nije povrijedila; osjećala je kako
hladnoća polako davi njenu dušu. Glava joj je bila ošamućena i utrnula od
hladnoće.
Odjednom je poželjela da otputuje odavde. Palo joj je na um, kao čudo, da bi
se moglo otići u neki drugi svijet. Osjećala se tako stiješnjena, osuđena, ovamo u
svijetu vječnog snijega, kao da nema ničeg izvan toga.
Sad odjednom, kao nekim čudom, shvatila je da tamo, s onu stranu planina,
dolje ispod, leži tamna plodna zemlja, da se dalje na jug nalaze pojasevi zemlje,
tamnozeleni od stabala pomorandži i kiparisa, sivi od maslina, gdje se dižu stabla
česmine sa svojim čudesnim perjanicama u ažurno plavo nebo. Čudo nad čudima!
Ovaj potpuno nijemi, smrznuti svijet planinskih vrhova nije univerzalan. Može se
iz njega otići i svršiti s njim. Može se odavde otići!
Željela je da se čudo dogodi odmah. Htjela je ovog časa da napusti ovaj svijet
snijega i sve te grozne, statične, zaleđene planinske vrhove. Htjela je da vidi tamnu
zemlju, da miriše njenu zemljanu plodnost, da vidi strpljivu zimsku vegetaciju, da
osjeti kako se pupoljci ponašaju kad ih dodirne sunčeva zraka.
Radosno se vratila u hotel; Birkin je, ispunjen nadom, čitao ležeći u krevetu.
– Ruperte – rekla je odmah s vrata – želim da odemo odavde.
On je sporo dižući oči pogleda.
– Zaista? – reče on blago.
Sjela je pored njega i stavila ruke oko njegova vrata. Začudila se što se on tako
malo iznenadio.
– Zar se tebi ne ide? – pitala ga je zabrinuto.
– Nisam o tome razmišljao – reče on. – Ali, naravno, i meni se ide.
Ona sjede i naglo se ispravi.
– Mrzim ovo – reče ona. Mrzim snijeg i njegovu neprirodnost, i neprirodnu
svjetlost koju baca na svakoga, njegov sablasni sjaj, neprirodna osjećanja koja svi
pod njegovim utjecajem doživljavaju.

358
 Ležao je mimo i nasmijao se razmišljajući.
– Pa – reče – možemo da idemo, možemo već sutra da odemo. Idemo sutra u
Veronu da budemo Romeo i Julija, i da sjedimo u amfiteatru, hoćemo li?
Ona odjednom zari lice u njegovo rame, Zbunjeno i sramežljivo. Ležao je
savršeno opušten.
– Da – reče ona nježno, sa olakšanjem. Osjećala je da joj je duša dobila krila;
on je bio tako bezbrižan. – Bit će mi drago da budemo Romeo i Julija – reče ona
– moja ljubavi!
– Premda u Veroni puše jezivo hladan vjetar – reče on – iz Alpa. Imat ćemo
miris snijega u nosu.
Sjela je i pogledala ga.
– Želiš li da idemo? – pitala ga je zabrinuto.
Njegove su oči bile nedokučive i nasmijane. Ona privi lice uz njegov vrat,
pripijajući se uz njega, moleći ga.
– Nemoj da mi se smiješ, nemoj da mi se smiješ.
– Zašto? O čemu se radi? – smijao se stavljajući ruke oko nje.
– Zato što ne želim da budem ismijana – šaptala je.
On se smijao još jače i poljubio njenu nježnu kosu koja je prijatno mirisala.
– Voliš li me? – pitala ga je sa začuđujućom ozbiljnošću.
– Da – odgovorio je smijući se.
Iznenada mu je pružila usta sa željom da je on poljubi. Usne su joj bile
stisnute, napete, drhtave; njegove su bile mekane, duboke i nježne. Ostali su tako
ljubeći se nekoliko trenutaka. Onda se sjenka tuge nadvi nad njegovu dušu.
– Usta su ti tako tvrda – reče sa prizvukom prigovora u glasu.
– A tvoja tako mekana i prijatna – reče ona radosno.
– Ali, zašto uvijek stiskaš usne? – pitao ju je sa žaljenjem.
– Ne smeta – reče ona brzo. – To je moj stil.
Znala je da je on voli, bila je sigurna u njega. Pa ipak, nije mogla da mu
prepusti svu vlast nad sobom, nije podnosila da je ispituje. Sa oduševljenjem mu
je dopustila da je voli. Ona je znala da je, usprkos tome što se radovao kad mu se
predala, bio malčice tužan. Mogla se predati svemu što je on činio. Ali nije mogla
biti ono što jeste, nije se usuđivala da se potpuno naga susretne sa njegovom
golotinjom, bez ikakvog prilagođavanja. Prepuštala mu se na milost i nemilost, ali
i ona je iz njega izvlačila radost. I nalazila u njemu potpunu nasladu. Ali, nikad
nisu sasvim zajedno, nikad nisu disali jednom dušom, jedno je uvijek ostajalo
malo zakinuto. Unatoč tome, radovala se u nadi, bila je veličanstvena i slobodna,
ispunjena životom i slobodom. A on je bio miran i nježan i strpljiv, bar za sada.
Spremali su se da otputuju idućeg dana. Najprije su otišli do Gudrune u sobu
gdje su se ona i Džerald upravo bili obukli za večernji izlazak u društvo.
– Pruno – reče Ursula. – Mislim da odlazimo sutra. Ne podnosim više snijeg.
Ranjava mi i kožu i dušu.

359
 – Da ii ti stvarno ranjava i dušu, Ursula? – pitala je Gudruna prilično
iznenađena. – Da ranjava kožu, to ti vjerujem, grozan je. Ali, mislim da je kao
melem za dušu.
– Za moju nije. Samo je ranjava – reče Ursula.
– Stvarno? – povika Gudruna.
U sobi je zavladala tišina. Ursula i Birkin su osjećali da je Gudruni i Džeraldu
laknulo kad su čuli da njih dvoje odlaze.
– Idete li na jug? – reče Džerald sa prizvukom nelagodnosti u glasu.
– Da – reče Birkin okrećući pogled u stranu. Posljednjih dana je među njima
dvojicom vladalo čudno, neodređeno neprijateljstvo. Otkad se nalaze u
inostranstvu, Birkin je bio uglavnom nejasan i ravnodušan, prepuštajući se
nejasnoj, laganoj struji, ne primjećujući stvari, dok je Džerald, s druge strane, bio
napregnut u borbi sa bijelom svjetlošću poput Samsona. Njih dvojica su se sad
međusobno isključivala.
Džerald i Gudruna su bili veoma ljubazni prema putnicima, brinuli su se o
njihovom blagostanju na putu, kao da su bili dvoje djece. Gudruna je došla u
Ursulinu sobu sa tri para čarapa u boji, po kojima je bila poznata, bacila ih je sestri
na krevet. Bile su od debele svile, skerletne, plave i sive, kupljene u Parizu. Sive su
bile pletene, bešavne i debele. Ursula je bila ushićena. Znala je da je Gudruna
neizmjerno voli kad se odlučila da joj pokloni to bogatstvo.
– Ne mogu ih uzeti od tebe, Pruno – povika ona. – Nema smisla da te lišavam
ovih dragulja.
– Zar nisu dragulji, pravo reci! – povika Gudruna diveći se svojim poklonima,
sa zavišću. – Zar nisu božanstvene?
– Da, moraš ih zadržati – reče Ursula.
– Ne trebaju mi; imam još tri para. Želim da ih uzmeš. Tvoje su, uzmi...
Drhtavom, uzbuđenom rukom je gurnula željene čarape pod Ursulin jastuk.
– Čovjek se najviše može obradovati lijepim čarapama – reče Ursula.
– Zaista – potvrdi Gudruna – ta radost je najčistija od svih.
Sjela je na stolicu. Bilo je očito da je došla da porazgovara sa sestrom pred
rastanak. Ne znajući što hoće, Ursula je ćutke čekala.
– Imaš li osjećaj, Ursula – poče Gudruna skeptično – da odlaziš zauvijek–
nikad-više-da-se-ne-vratiš, razumiješ što hoću da kažem?
– Bog s tobom, vratit ćemo se – reče Ursula. – Nije riječ o putešestviju;
nećemo daleko.
– Znam. Ali, duhovno, da tako kažem, pozdravljaš li se sa svim ovim?
Ursula zadrhta.
– Pojma nemam što će se desiti – reče. – Samo znam da nekud odlazimo.
Gudruna je čekala.
– Raduješ li se? – pitala je.
Ursula je razmišljala trenutak.
– Vjerujem da se veoma radujem – odgovori ona.
360
 Ali, Gudruna je čitala nesvjesni sjaj na sestrinom licu bolje od neizvjesnih
tonova njenog glasa.
– Ali, zar ne osjećaš da će ti nedostajati stara veza sa svijetom, sa ocem i
ostalima i svim što porodica znači, sa Engleskom i svijetom misli; zar ne misliš da
će ti to biti potrebno, da bi stvorila svoj svijet?
Ursula je ćutala pokušavajući da sve to zamisli.
– Mislim – rekla je najzad, preko volje – da je Rupert u pravu: čovjeku je
potreban nov prostor za život, potreban je raskid sa starim.
Gudruna je netremice posmatrala sestru bezizraznim licem.
– Čovjek želi da živi u novom prostoru, slažem se – reče. – Ali ja mislim da se
novi svijet razvija iz ovoga i da izolacija udvoje uopće ne znači otkriće novog
svijeta, nego samo zatvaranje u vlastite iluzije.
Ursula pogleda kroz prozor. U duši se borila, i plašila se. Uvijek se bojala riječi;
znala je da riječi imaju snagu da je navedu da vjeruje u nešto što nije vjerovala.
– Možda – reče, ispunjena nepovjerenjem prema sebi i svakome. – Ali –
dodade – mislim da ne možemo imati ništa novo sve dok brinemo o starom, znaš
li na što mislim? Čak i boriti se sa starim znači pripadati mu. Znam, dolazimo u
iskušenje da ostanem sa svijetom, da bismo se borili s njim. Ali, to nije vrijedno
truda.
Gudruna je razmišljala o svom položaju.
– Da – reče ona. – Na svaki način, čovjek pripada ako živi u njemu. Ali, zar
nije iluzija misliti da se može pobjeći od njega. Na kraju krajeva, kućica u Abruciju,
ili ma gdje, nije novi svijet. Ne, jedina stvar koja se može učiniti u vezi sa svijetom
sastoji se u tome da se on pronikne.
Ursula je gledala u stranu. Zazirala je od prepirke.
– Ali, može postojati još nešto, zar ne? – reče. – Možemo ga proniknuti u duši,
daleko prije nego se on pronikne u stvarnosti. A kad ga proniknemo u duši,
postanemo nešto drugo.
– Može li se svijet proniknuti u duši? – pitala je Gudruna. – Ako hoćeš da
kažeš da možeš dokraja vidjeti što će se desiti na koncu, ne slažem se. U svakom
slučaju, ne možeš odjednom odletjeti na drugu planetu, zbog toga što misliš da
možeš da sagledaš kakav će biti kraj ove.
Ursula se iznenada uspravi.
– Da – reče ona. – Da... zna se. Ovdje čovjeka više ništa ne veže. On ima neku
vrstu drugog ja koje pripada novoj planeti, a ne ovoj. Moraš napraviti skok.
Gudruna je razmišljala nekoliko trenutaka. Onda preko njenog lica pređe
podsmješljiv, gotovo prezriv osmijeh.
– A što će se desiti kad se nađeš u vasioni? – povika ona podrugljivo. – Na
koncu konca, velike ideje svijeta su iste i tamo. Ne možeš, mimo sve ostale, pobjeći
od činjenice da je ljubav, na primjer, vrhunska stvar, u vasioni kao i na zemlji.
– Ne – reče Ursula – nije. Ljubav je previše ljudska i mala. Ja vjerujem u nešto
nadljudske, a ljubav je samo mali dio toga. Vjerujem da nam ono što moramo

361
raditi u životu dolazi iz nepoznanice koja je beskonačno veća od ljubavi. Ona nije
samo prosto ljudska.
Gudruna je gledala Ursulu postojanim, uravnoteženim očima. Ona se sestri
divila i prezirala je u istom času! Onda je odvratila lice, rekavši hladno, ružno:
– Pa, ja još nisam stigla dalje od ljubavi.
Kroz Ursulinu svijest prostruja misao, „Zbog toga što nikad nisi voljela, ne
možeš je ni prevazići."
Gudruna ustade, priđe Ursuli i obgrli je rukom oko vrata.
– Idi i nađi novi svijet, draga sestro – reče glasom u kome je zvonio prizvuk
lažne dobroćudnosti. – Na koncu, najsretnije je putovanje u potrazi za
Rupertovim Blaženim ostrvima.
Zadržala je ruku oko Ursulinog vrata, a prste na Ursulinom licu nekoliko
trenutaka. Ursula se osjećala krajnje nelagodno. Bilo je nečeg uvredljivog u
Gudruninom zaštitničkom pokroviteljstvu koje joj je bilo previše bolno.
Osjećajući sestrin otpor, Gudruna se nespretno povuče, prevrtnu jastuk ispod
koga su se nalazile čarape.
– Ha, ha! – smijala se prilično šuplje. – Kako mi razgovaramo, draga... novi i
stari svjetovi...
Prešle su na obične svakodnevne stvari.
Džerald i Birkin su išli naprijed, čekajući da ih preteknu saone sa gostima koji
su napuštali hotel.
– Koliko ćete još ostati ovdje? – pitao je Birkin obuhvativši pogledom
Džeraldovo crveno, gotovo opušteno lice.
– O, ne bih mogao da kažem – odgovori on. – Dok nam ne dosadi.
– Ne plašiš se da će se snijeg prije istopiti? – pitao je Birkin. Džerald se
nasmija.
– Da li se topi? – pitao je.
– S tobom, dakle, stvari dobro stoje? – reče Birkin. Džerald malčice zažmiri.
– Dobro stoje? – pitao je. – Nikad nisam bio načisto s tim što tvoje riječi znače.
Stajale dobro ili loše, zar ipak u nekoj točki ne postaju sinonimi?
– Da, pretpostavljam. Kako stoji sa povratkom? – pitao je Birkin.
– O, ne znam. Možda se nikad nećemo vratiti. Ja ne gledam ispred i iza sebe.
– Niti tuguješ za onim čega nema – reče Birkin.
Džerald se zagleda u daljinu odsutnim očima smanjenih zjenica, kao kod
jastreba.
– Ne. Ima nečeg konačnog u svemu tome. Gudruna izgleda kao kraj, bar za
mene. Ne znam, ali ona je tako nježna, koža joj je kao svila, ruke teške i nježne.
Od toga mi vene svijest i gori duša. – Išao je nekoliko koraka zureći ispred sebe
ukočena pogleda; ličio je na masku koju upotrebljavaju pripadnici varvarskih
religija. – To izbija oko moje duše i ostavlja me slijepog. Želiš da budeš bez vida,
želiš da budeš dignut u vazduh, uopće ništa drugo ne želiš.

362
 Govorio je kao u zanosu, mahinalno nižući riječi. A onda ga odjednom ponese
pjesnički zanos i on pogleda Birkina osvetničkim, uplašenim očima i reče:
– Znaš li što znači patiti kad si sa ženom? Ona je tako lijepa, tako savršena,
nalaziš da je tako dobra, to te razdire kao svilu i svaki otkucaj i svaki rez peče kao
plamen, o to blaženstvo kad sam sebe dižeš u vazduh! A onda – on zastade na
snijegu i iznenada otvori svoje stegnute ruke – nije ti ništa... mozak ti je spaljen
kao krpa... i... – on se osvrnu sa čudnim, glumačkim pokretom – puca, razumiješ
što hoću da kažem, to je veliko iskustvo, nešto konačno, a onda... onda si zgrčen
kao da si doživio električni udar. – Zamukao je idući dalje. Ličilo je to na
razmetanje čovjeka koji se razmeće krajnje istinitim stvarima.
– Naravno – nastavio je – ovim ne želim reći da se kajem što sam to doživio,
naprotiv. To je potpuno iskustvo. Ona je sjajna žena. Ali, o, kako je negdje duboko
u duši mrzim... to je čudno...
Birkin je gledao njegovo neobično, gotovo nesvjesno lice. Izgledao je kao da
su ga zbunile njegove vlastite riječi.
– Ali, sad ti je svega dosta? – reče Birkin. – Doživio si to iskustvo. – Zašto
pozljeđivati staru ranu?
– O – reče Džerald – ne znam. Još nije završeno... Nastavili su put.
– Volim te kao i Gudruna, ne zaboravi – reče Birkin ogorčeno. Džerald ga
pogleda čudno, zaneseno.
– Zaista? – reče on sa ledenim skepticizmom. – Ili samo misliš da me voliš? –
Teško bi se moglo reći da je bio odgovoran za svoje riječi.
Saone su došle. Gudruna je sišla i svi su se ispozdravljali. I jedni i drugi su
željeli da se rastanu. Birkin je zauzeo mjesto i saone su krenule ostavljajući
Gudrunu i Džeralda; stajali su na snijegu, mašući. Oko Birkinovog srca se zbog
nekog nepoznatog razloga uhvati led dok ih je gledao kako stoje izolirani u snijegu,
postajući sve manji i sve izoliraniji.

363
 GLAVA TRIDESETA
POMETENI
Kad su Ursula i Birkin otišli, Gudruna je osjetila veću slobodu u bici sa
Džeraldom. Kako su se navikavali jedno na drugo, činilo se da on sve više vrši
pritisak na nju. U početku je mogla vladati njim, tako da je njena volja uvijek bila
slobodna. Ali, uskoro je on počeo da zanemaruje njena ženska lukavstva, prestao
je da uvažava njene bubice i tajne i stao bezobzirno provoditi svoju volju, ne
pokoravajući se njenoj.
Već je došlo do životno značajnog sukoba koji ih je oboje zastrašivao. Ali, on
je bio sam, dok je ona počela da se oslanja i na vanjske saveznike.
Kad je Ursula otišla, Gudruna je osjetila da je njen život ogoljen do
elementarnosti. Živjela je i gurila se sama u spavaćoj sobi odakle je gledala velike
sjajne zvijezde. Ispod njih su se nalazile nejasne sjenke planinskih vrhova. To je
bio stožer. Osjećala je čudnu neminovnost, kao da je usredsređena na stožer
cjelokupnog postojanja; nikakva dalja stvarnost nije postojala.
Dok je bila u tim mislima, Džerald je otvorio vrata. Znala je da će se brzo
pojaviti. Rijetko je kad bila sama, napadao ju je poput mraza, umrtvljujući je.
– Jesi li to sama u mraku? – pitao je. Osjećala je po tonu da joj prebacuje, da
se protivi izolaciji kojom se zaogrće. Usprkos tome, osjećala se tako postojanom i
neminovnom da je mogla prela njemu biti ljubazna.
– Bi li više volio da upalim svijeću? – pitala ga je.
Nije odgovorio; samo je prišao i stao iza nje, u mraku.
– Gledaj – reče – onu divinu zvijezdu na nebu. – Znaš li kako se ona zove?
On se sagnu preko nje da pogleda kroz niski prozor.
– Ne znam – reče on. – Veoma je lijepa.
– Zar nije divna? Zapažaš li kako izbacuje raznobojne iskre? Zaista
veličanstveno sija...
Gledali su je ćutke. Sa nijemom teškom gestom ona položi ruku na njegovo
koljeno i uze njegovu ruku.
– Je li ti teško bez Ursule? – pitao je.
– Ni najmanje – reče ona. A onda ga tihim glasom upita. – Koliko me voliš?
On se još više ukoči.
– Što misliš koliko te volim? – pitao je.
– Ne znam – odgovori ona.
– Ali, što misliš? – pitao je.
Zavladao je tajac. Najzad je iz mraka došao njen glas, tvrd i ravnodušan.
– Veoma malo, zaista – rekla je hladno, gotovo nepristojno.
Srce mu se sledi od njenog hladnog glasa.
– Zašto te ne volim? – pitao je kao da priznaje istinitost optužbe, a
istovremeno je mrzi zbog toga.
364
 – Ne znam zašto me ne voliš... Bila sam dobra prema tebi. O, bio si u užasnom
stanju kad si mi one večeri došao.
Srce joj je lupalo prijeteći da će je zagušiti, ali je, usprkos tome, bila snažna i
nepopustljiva.
– Kad sam bio u stravičnom stanju? – pitao je.
– Kad si mi prvi put došao. Morala sam se sažaliti nad tobom. Ali, nikad to
nije bila ljubav.
Iskaz „nikad to nije bila ljubav” odjekivao je u njegovim ušima, dovodeći ga do
ludila.
– Zašto osjećaš potrebu da tako često ponavljaš da to nije bila ljubav – reče on
gušeći se pepelom gnjeva.
– Nećeš, valjda, reći da me voliš? – pitala je ona.
Šutio je razdiran hladnom strašću gnjeva.
– Misliš li da možeš da me voliš, misliš li? – rekla je gotovo podrugljivo.
– Ne – rekao je.
– Ti znaš da me nikad nisi volio, zar ne?
– Ne znam što podrazumijevaš pod riječju „volio” – odgovorio je.
– Znaš, znaš. Ti sasvim dobro znaš da me nikad nisi volio. Što misliš, jesi li?
– Ne – reče on podboden duhom neplodne istinitosti i tvrdoglavosti.
– I nikad me nećeš voljeti – reče ona konačno – je li tako?
Bilo je u njoj neke demonske hladnoće, prosto nepodnošljivo ledene.
– Ne – reče on.
– Što imaš protiv mene, kaži! – odgovori ona.
Zamuknuo je gušeći se u hladnoj, uplašenoj srdžbi i očajanju.
„Kad bih je mogao ubiti!”, šaputalo je njegovo srce bespomoćno, „kad bih je
mogao ubiti, oslobodio bih se.”
Činilo mu se da samo smrt može da razriješi ovaj Gordijev čvor.
– Zašto me mučiš? – pitao je.
Ona sklopi ruke oko njegovog vrata.
– O, ne želim da te mučim – rekla je sa žaljenjem u glasu, kao da tješi dijete.
Od ovog bezobrazluka sledila mu se krv u žilama; bio je obamro. Držala je
sklopljene ruke oko njegovog vrata, trijumfujući nad njim u samilosti. A njena
samilost prema njemu je bila hladna kao kamen, njen najdublji motiv je bila
mržnja prema njemu i strah od njegove vilasti nad njom, kojoj je stalno morala
izmicati.
– Reci da me voliš – molila ga je. – Reci da ćeš me uvijek voljeti, hoćeš li, hoćeš
li?
Ali, njen glas je bilo ono što mu je tako godilo, laskalo mu. Njena su čula bila
potpuno udaljena od njega, hladna i razorna za njega. Samo je njena volja bila
previše nametljiva.

365
 – Zar zaista nećeš reći da ćeš me uvijek voljeti? – ulagivala mu se. – Reci to,
sve ako i nije istina, reci to, Džeralde, molim te.
– Uvijek ću te voljeti – ponovio je za njom očajno, na silu istiskujući riječi
kroza zube.
Dala mu je brz poljubac.
– Zamisli, ti si to stvarno rekao – reče ona sa prizvukom ismijavanja.
Stajao je kao poražen.
– Pokušaj da me voliš malo više i da me želiš malo manje – reče ona glasom
koji je bio premazan istovremeno prezirom i ulagivanjem.
Tama je u valovima pomračivala njegov um, veliki talasi mraka su ispirali
njegov mozak, činilo mu se da je u svojoj suštini ponižen, pretvoren u mrtvo
puhalo.
– Hoćeš da kažeš da me ne želiš? – reče on.
– O, ti si toliko nametljiv, a u tebi je tako malo ljupkosti, tako malo finoće.
Tako si grub. Ti me lomiš, ti me samo rasturaš... to je strašno za mene.
– Strašno za tebe? – ponovio je.
– Da. Zar ne misliš da mogu imati sobu za sebe, sad kad je Ursula otišla?
Možeš reći da ti je potrebna garderoba.
– Čini kako ti je volja... možeš i sasvim da odeš – pošlo mu je za rukom da
nekako skrpi rečenicu.
– Da, znam – odgovori ona. – Možeš i ti. Možeš me ostaviti kad god ti padne
na pamet, čak i bez najave.
Velika oluja mraka je bjesnila nad njegovim umom, jedva se držao na nogama.
Obuzela ga je užasna malaksalost, osjetio je da mora leći na pod. Razodijevajući
se, legao je u svoj krevet i ležao kao čovjek koji se naglo opio; mrak je padao na
njegovu svijest i dizao se, kao valovi na crnom nemirnom moru. Ležao je
nepomično neko vrijeme u tome čudnom, grozomornom vrtlogu potpuno
pomračene svijesti.
Najzad se izvukla iz svog i prešla u njegov krevet. Ostao je ukočen, okrenut
leđima prema njoj. Samo što se nije onesvijestio.
Stavila je ruke oko njegovog zastrašujućeg, ukočenog tijela i naslonila obraz
na njegovo tvrdo rame.
– Džeralde – šaptala je – Džeralde.
On se nije ni pomakao. Privukla ga je sebi. Pritiskala je grudi na njegova
ramena, ljubila je njegovo rame, kroz pidžamu. Misli su joj bludile, preko
njegovog ukrućenog, beživotnog tijela. Bila je zbunjena i uporna; njena volja je
htjela da ga privoli da govori s njom.
– Džeralde, dragi moj! – šaputala je naginjući se nad njega, ljubeći ga.
Poigravala se svojim toplim dahom koji je u valovima prelazio preko njegovog
uha, što je, čini se, imalo uticaja na popuštanje njegove napetosti. Osjećala je da
se njegovo tijelo postepeno opušta, da gubi zastrašujuću, neprirodnu ukočenost.
Njene su ruke stiskale njegove udove, mišiće, milujući ga grčevito.

366
 Ponovo je vrela krv potekla kroz njegov krvotok, udovi su mu oživjeli.
– Okreni se prema meni – šaptala je, zanesena upornošću i trijumfom.
I tako se najzad predao; ponovo je bio topao i gibak. Okrenuo se i uzeo je u
naručje. I osjećajući njenu meku put, tako čudesno nježnu i otvorenu, njegove se
ruke stegoše oko nje. Bila je, tako reći, sprsnuta, bespomoćna u njegovom naručju.
Mozak mu je sad bio čvrst i nepobjediv, poput dragog kamena, ništa mu se nije
moglo suprotstaviti.
Njegova je strast bila užasna za nju, napeta i odvratna i bezlična, poput
razaranja, konačna. Osjećala je da će je on ubiti; bila je izložena ubistvu.
– Moj bože, moj bože, Džeralde! – vikala je malaksalo u njegovom naručju,
osjećajući da joj je život podvrgnut uništenju u njoj samoj. A kad ju je ljubio tješeći
je, uzdisala je sporo, kao da je zaista uništena, kao da umire.
„Hoću li umrijeti, hoću li umrijeti?" ponavljala je u sebi.
Ni od noći ni od njega nije bilo odgovora na to pitanje.
Pa ipak, idućeg dana, onaj njen dio koji nije bio uništen ostao je nedirnut i
neprijateljski; nije otišla, ostala je da provede praznike, ne priznajući ništa.
Gotovo je nikad nije ostavljao samu, slijedio ju je kao sjenka; on je bio kao kob,
kao zapovijest, „to moraš", a „ovo ne smiješ!” Ponekad joj se činilo da je on jači i
tada bi ona ličila na olupinu, puzila bi po zemlji kao mrtvi vjetar; drugi put bi
stvari dobile potpuno suprotan izgled. Ali, njihovi odnosi su bili na vječnoj
klackalici, jedno je moralo biti uništeno da bi drugo moglo živjeti; jedno se
potvrđivalo na taj način što je drugo bilo pretvoreno u ništicu.
„Na kraju krajeva”, reče ona u sebi, „napustit ću ga."
„Mogu li je se osloboditi?” pitao se on u paroksizmu patnje.
Odlučio je da se oslobodi. Čak se spremao da je napusti, da je ostavi na cjedilu.
Ali, prvi put se u njegovoj volji pojavila pukotina.
„Kuda mogu da odem?” pitao se.
„Zar ne možeš biti samodovoljan”, odgovarao je oslanjajući se na svoj ponos.
„Samodovoljan!” ponavljao je.
Činilo mu se da je Gudruna sama sebi dovoljna, zaokružena i zatvorena u sebe,
kao neki predmet u kutiji. U mirnom, postojanom rezoniranju svoje duše, on je to
priznavao i dopuštao da ima pravo na to da bude zaokružena, zatvorena cjelina,
bez želja. On je to shvatao, on je to dopuštao, bio je potreban još samo jedan
odsudan napor s njegove strane pa da i za sebe zadobije istu takvu potpunost.
Znao je da je potreban samo jedan grč volje da se okrene sebi, da se zatvori u sebe,
kao što se kamen stvrdnjava u sebi i postaje neprobojan, potpun, samostalan.
To ga je saznanje bacalo u užasan kaos. Jer, ma koliko da je materijalno mogao
htjeti da bude otporan i samodovoljan, nedostajala mu je želja za ovim stanjem, i
on nije imao snage da je stvori. Shvatio je da mora biti potpuno slobodan od
Gudrune da bi uopće postojao, shvatio je da mora da je napusti ako ona želi da
bude napuštena, da ne treba da zahtijeva ništa od nje, da ne polaže nikakvo pravo
na nju.

367
 Ali, ako ne polaže pravo na nju, onda mora da se osloni na sebe iako je doveden
u stanje ništavila. Na tu se pomisao njegov um ugasio. To je stanje ništavila. S
druge strane, mogao bi popustiti, mogao bi joj se ulagivati... Ili, na kraju krajeva,
mogao bi je ubiti... Mogao bi postati ravnodušan, besciljan, lakomislen, pustiti se
niz maticu, kao tikva niz vodu i uživati u onome što mu život pruža. Ali, on je po
prirodi bio previše ozbiljan, nedovoljno bezbrižan i veseo, nedovoljno lukav za
cinični razvrat.
Čudna je pukotina zjapila u njegovoj duši, kao žrtva koja je rasporena i data
nebu, tako je i on bio rasporen i dat Gudruni. Kako da pukotina ponovo zacijeli?
Ova rana, ova čudna, bezmjerno osjetljiva pukotina u njegovoj duši, gdje je bio
izložen, poput otvorenog cvijeta, čitavom svijetu u kome je predat svojoj drugoj
polovini, drugom, nepoznatom, o, ta rana, ta razgolićenost, ta poderana koprena
koja ga je ostavila izloženog, nepotpunog, ograničenog, nedovršenog, poput
otvorenog cvijeta pod kapom nebeskom, eto, to je bila njegova najsurovija radost.
Zašto, dakle, da je se odrekne? Zašto da se zatvori i postane nepristupačan,
otporan, nalik na ranjeno biće u svom oklopu, nalik na klicu koja je probila svoju
ljusku i sad je spremna da se pojavi grleći svoje neostvareno nebo.
On će čuvati nedovršeno blaženstvo svoje čežnje čak i kroz patnju kojoj ga je
podvrgla. Obuzela ga je čudna tvrdoglavost; neće je napustiti ma što ona rekla ili
učinila, čudna, kobna čežnja ga je nosila njoj. Ona je predstavljala odlučujući
utjecaj na njegovo biće, iako se prema njemu odnosila sa prezirom, ponižavajući
ga i odbijajući; nije je htio napustiti, jer je, dok se nalazio uz nju, osjećao buđenje,
strujanje životnih sokova u sebi, osjećao je oslobođenje, saznanje svojih
ograničenja i magije obećanja kao i misteriju svog razaranja i uništenja.
Mučila je njegovo ranjeno srce kao što je i on mučio nju. Ona je i samu sebe
mučila. Može biti da je njena volja bila jača. Osjećala je sa užasom kao da on otkida
pupoljak njenog srca, razdire i otvara ga, kao kakvo uporno, bezobzirno stvorenje.
Kao dječak koji kida krila muhi, ili otvara pupoljak da vidi što ima u njemu,
razdirao je njene tajne, pa i sam njen život; on će je uništiti kao što se uništava
mladi pupoljak kad se nasilno otvori.
Mogla bi se otvoriti prema njemu i biti podatna još dugo, u snovima, kad je
bila čisti duh. Ali, sad više nije mogla da dopusti da je siluje i uništava. Žestoko se
zatvorila prema njemu.
Jedne su večeri otišli zajedno uz visoku padinu da promatraju zalazak sunca.
Na oštrom povjetarcu koji je fijukao stajali su i posmatrali kako žuto sunce tone u
crven i nestaje. Onda su se vrhovi i grebeni na istoku ozarili živom, ružičastom
svjetlošću plamteći čudesno poput besmrtnih cvjetova u smeđerumenom nebu,
dok se dolje ispod njih svijet pretvarao u plavičastu sjenku, a iznad njih jarka
rumen je lebdjela u zraku, kao blagovijest.
Za nju je to bila takva ljepota, čisto ludilo; željela je da sve te ozarene vrhove
privije na svoje grudi i da umre. I on ih je gledao i vidio da su lijepi. Ali, oni nisu
izazivali ushićenje u njegovim grudima, nego samo gorčinu, koja je sama po sebi
raspaljivala njegovu maštu. Kamo sreće da su ti vrhovi sivi i nelijepi, maštao je,
kako ona ne bi dobijala njihovu podršku. Zašto ona tako grozno izdaje njih dvoje

368
grleći večernju rumen? Zašto ga ostavlja da stoji tu dok ledeni vjetar fijuče kroz
njegovo srce, kao smrt, dok ona uživa u prizoru ružičastih snježnih vrhova?
– Zašto je sumrak tako važan? – reče on – zašto padaš ničice pred njim? Je li
zaista toliko važan?
Ona se trže povrijeđeno i gnjevno.
– Odlazi – reče ona – i ostavi me s njim. Divan je, divan – pjevala je u čudnom
pjesničkom zanosu. – To je najljepša stvar koju sam ikad vidjela. Ne pokušavaj da
se ubaciš između njega i mene. Nosi se odavde, suvišan si...
Malo se izmakao i ostavio je da stoji kao kip nepomično, opčinjena čarobnim
sjajem vrhova na istoku. Već je ružičasta svjetlost blijedjela i velike zvijezde su
počele da izranjaju iz plavog neba. Čekao je spreman da se odrekne svega, samo
ne čežnje.
– Ovo je najsavršenija stvar koju sam vidjela – rekla je hladnim, grubim
glasom kad se najposlije okrenula prema njemu. – Zapanjena sam tvojom željom
da je razoriš. Ako sam nisi sposoban da je vidiš, zašto pokušavaš mene da
odvratiš? – Ali, u stvari, on je to već uništio: ona se naprezala da dosegne nešto
što je već bilo mrtvo.
– Uništit ću te jednoga dana – rekao je nježno je gledajući – dok budeš uživala
u zalasku sunca, zbog toga što si tako grozna lažljivica.
Bilo je to nježno, sladostrasno obećanje sebi, izraženo riječima. Ona se sledila,
ali je bila osorna.
– Ha! – povikala je. – Ne bojim se tvojih prijetnji.
Odbijala ga je, svoju je sobu čuvala strogo za sebe. Ali, on je čekao neobično
strpljivo, sav pripadajući svojoj neodoljivoj čežnji prema njoj.
„Na kraju”, sladostrasno je obećao sebi, „kad sazru uvjeti, likvidirat ću je.”
Svako je vlakno u njegovim snažnim mišićima zadrhtalo radujući se surovom
slašću tome trenutku, kao što je i on sav drhtao u najsilovitijoj provali strasti i
pretjerano velike želje.
Ona je sve vrijeme održavala neobičnu vrstu saveza sa Lerkeom, nešto
podmuklo i izdajničko. Džerald je znao za tu vezu. Ali, u neprirodnom stanju
strpljivog iščekivanja, zazirući od grubosti prema njoj, nije obraćao pažnju,
premda je njena nježna ljubaznost prema Lerkeu, koga je mrzio kao
najodvratnijeg insekta, izazvala provalu gnjeva u njegovoj duši; nastojeći da ga
priguši i sakrije, cvokotao je kao da ga trese tropska groznica.
Ostavljao ju je samu samo kad je išao na skijanje, koje je bilo njegov omiljeni
sport, a ona nije skijala. Tada je, činilo mu se, klizio izvan života i postajao
projektil koji probija granice ovoga svijeta. Kad bi on otišao, ona se često upuštala
u razgovor sa malim njemačkim vajarem. Imali su neizbježnu temu, svoju
umjetnost.
Dijelili su gotovo iste ideje. On je mrzio Meštrovića151, nije bio zadovoljan
futuristima, volio je zapadnoafričke drvene figure, actečku umjetnost, meksičku i

151
Ivan Meštrović, hrvatski vajar (1883-1962).
369
centralnoameričku. U svemu je vidio grotesku i opijao se nekom čudnom vrstom
mehaničkog kretanja, kaosom u prirodi. Gudruna i Lerke su se na neobičan način
poigravali jedno drugim; njihova igra se sastojala od beskrajnih nagovještaja,
neobičnih i zlobnih, kao da posjeduju volšebno razumijevanje života, kao da je
samo njih dvoje posvećeno u užasne suštastvene tajne u koje se svijet ne usuđuje
ni da zaviri. Njihovo sporazumijevanje se odvijalo kroz čudne, jedva razumljive
nagovještaje koji su u njima podsiticali tanano sladostrašće drevnih Egipćana i
Meksikanaca, čitava igra se sastojala od razmjene tih nagovještaja i željeli su da
se na tome zaustave. Iz verbalnih i fizičkih nijansi izvlačili su najveće zadovoljstvo
za nerve; iz čudnovate razmjene polunagoviještenih ideja, izraza, pogleda, kretnji,
koje su Džeraldu bile potpuno nepodnošljive, iako ih nije razumio. Nije poznavao
termine koji bi mu omogućili da shvati njihovo značenje i put razmjene; termini
koje je on poznavao bili su previše grubi.
Sugestivnost primitivne umjetnosti je bila njihovo utočište, a unutrašnje
misterije čulnosti njihov predmet obožavanja. Umjetnost i Život za njih su
predstavljali Stvarnost i Nestvarno.
– Naravno – reče Gudruna – život stvarno nema značaja; naša umjetnost je
ono čemu pripada centralno mjesto. Ono što radimo u životu ima peti de
rapport152, ne znači mnogo.
– Upravo – odgovori vajar. – Mi živimo zbog onoga što stvorimo u umjetnosti.
A što radimo u životu, to je puka bagatela, koju možemo prepustiti neupućenima
da se njome bakću.
Čudnovato koliko je ushićenja Gudruna izvukla iz toga iskaza. Osjećala je da
je zauvijek stala na svoje noge. Džerald je, naravno, bio bagatela. Ljubav je jedna
od propratnih pojava njenog života u mjeri u kojoj je ona umjetnica. Mislila je na
Kleopatru;153 Kleopatra mora da je bila umjetnica, znala je da izvuče ono što je
suštinsko u čovjeku, željela je čistu čulnost i odbacivala pljevu, dok su Marija
Stjuart154 i Eleonora Duze155 bile predstavnice prostačke ljubavi.
Na kraju krajeva, išta je ljubavnik do gorivo za ushićenje tim suptilnim
saznanjem, ushićenje ženstvenom umjetnošću, umjetnošću čistog, savršenog
saznanja čulnog sporazumijevanja.
Džerald se jedne večeri prepirao sa Lerkeom oko Italije i Tripolija. Englez je
bio u čudnom zapaljivom stanju; Nijemac je bio uzbuđen. Bilo je to nadmetanje
riječima, ali se, zapravo, radilo o sukobu njihovih duhova. U Džeraldu je Gudruna
sve vrijeme vidjela arogantni engleski prezir prema strancu. Iako je drhtao sa
otrovnim strijelama u očima i crven u licu, Džeraldovi argumenti su bili brutalni,
a držanje arogantno i puno prezira, što je zapalilo Gudruninu krv i žestilo Lerkea
čineći ga peckavim i ozlojeđenim. Jer, Džerald je nemilice nasrtao sa svojim

152
peu de rapport (francuski) – malo značaja.
153
Kleopatra, egipatska kraljica (69-30 godina p. n. e.), kći kralja Ptolomeja, ljubavnica G. J. Cezara i Marka
Antonija.
154
Marija Stjuart (1542-1587), škotska kraljica, poznata kao Krvava.
155
Eleonora Duze (1859-1924), talijanska glumica, slavna u Europi i Americi oko 1890.
370
dokazima; sve što je mali Nijemac rekao svodilo se, po njemu, na prezira dostojne
tričarije.
Najzad se Lerke okrenuo Gudruni podižući bespomoćno ruke, podrugljivo
sliježući ramenima; bilo je u njemu nečeg djetinjasto dirljivog.
– Sehen Sie, gnädige Frau156... – poče on.
– Bitte, sagen Sie nicht immer, gnädige Frau157 – povika Gudruna; oči su joj
sijevale, a obrazi gorjeli. Ličila je na razgoropađenu Meduzu. Govorila je glasno i
zvonko, svi gosti u sali su se trgli od njenog glasa.
– Molim vas, ne zovite me „Gospođa Krič” – povika ona glasno.
Ovo ime, naročito u Lerkeovim ustima, predstavljalo je nepodnošljivo
poniženje i izazivalo napetost u njenim nervima sve vrijeme.
Džerald i Lerke su je pogledali iznenađeno. Džeraldove jagodice poblijedješe
kao krpa.
– Nego kako želite da vas zovem? – reče Lerke sa blago podrugljivom
aluzijom.
– Sagen Sie nur nicht das158 – mucala je kao krv crvenih obraza. – Samo ne
to.
Po Lerkeovom izrazu je vidjela da je razumio. Nije ona gospođa Krič, to mnogo
što objašnjava.
– Soll ich Fräulein sagen?159 – pitao je zbunjeno.
– Nisam udata – rekla je oholo.
Srce joj je lupalo lepršajući poput zarobljene ptice. Znala je da je zadala težak
udarac i sad je to teško podnosila.
Džerald je bio napet, savršeno miran; lice mu je bilo blijedo i mirno kao lice
nekog kipa. Nije bio svjestan ni nje ni Lerkea, ni bilo koga. Sjedio je savršeno
mirno, postojan u svom miru. Lerke je, međutim, pognuo glavu i gledao ispod oka.
Gudruna je bila na muci pokušavajući da nešto kaže, da ublaži napetost. Lice
joj se iskrivilo u osmijeh i ona je pogledala Džeralda značajno, gotovo podrugljivo.
– Treba i krivo sjesti a pravo reći – reče ona sa grimasom.
Ali, ona je sad opet bila u njegovoj vlasti, zbog toga što mu je nanijela onaj
udarac, zbog toga što ga je rasturila, a ona nije znala kako je to primio. Posmatrala
ga je. Bio joj je zanimljiv. Nije se više zanimala za Lerkea.
Džerald je najzad ustao i prešao mirnim otpuštenim korakom za profesorov
sto. Povedoše razgovor o Geteu.
Prilično ju je ljutila jednostavnost Džeraldovog ponašanja te večeri. Nije
pokazivao da je gnjevan ili zgađen, samo je izgledao čudnovato nevin i čist,
čudesno lijep. Ponekad je bio tako dalek, a nju je taj izgled uvijek očaravao.

156
Sehen sie... (njemački) – Vidite, draga gospođo...
157
Bitte, sagen sie... (njemački) – Molim Vas, nikad nemojte da kažete „draga gospođo”...
158
Sagen Sie nur... (njemački) – Samo to nemojte reći.
159
Soll ich... (njemački) – Da kažem gospođica?
371
 Četkala je uznemireno čitavo veče. Mislila je da će je on izbjegavati, ili da će
joj dati neki znak. Ali, govorio je s njom jednostavno i bez emocija, kao sa bilo kim
u sobi. Izvjesni mir, izvjesni zanos je obuzeo njegovu dušu.
Otišla je u njegovu sobu, vruće, žestoko zaljubljena u njega. Bio je tako lijep i
nedostižan. Poljubio ju je, on je bio njen ljubavnik. Pružao joj je vrhunsko
zadovoljstvo. Ali nije se povratio; ostao je dalek i otvoren, nesvjesno, željela je da
razgovara s njim. Ali, njegovo divno nevino stanje nesvjesnosti ju je spriječilo. Bila
je izmučena i mračna.
Sutradan, međutim, on ju je gledao sa izvjesnom odvratnošću, strahom i
svojevrsnom mržnjom koja se zgrušavala u njegovim očima. Povukla se na svoj
stari teren. Ali, on se još nije pribrao da je napadne.
Lerke ju je čekao. Taj mali umjetnik, uvijen u svoj omotač, osjećao je da je
najzad naišao na ženu od koje bi mogao nešto dobiti. Nelagodno se osjećao sve
vrijeme, očekujući da razgovara s njom, smišljajući zgode kako da joj se približi.
Njeno prisustvo ga je ispunjavalo živahnošću i uzbuđenjem, lukavo je gravitirao
prema njoj, kao da ona posjeduje nevidljivu privlačnu moć.
Nimalo nije sumnjao u sebe u vezi sa Džeraldom. On je jedan od
neposvećenih. Lerke ga je samo mrzio zbog toga što je bogat i ponosan i tako
naočit. Sve te stvari, bogatstvo, ponos zbog položaja koji zauzima na društvenoj
ljestvici, privlačan fizički izgled, sve su to bile vanjske oznake. Kad se radi o vezi
sa ženom kakva je Gudruna, on, Lerke, imao je pristup o kome Džerald nikad nije
ni sanjao.
Kako se Džerald može nadati da zadovolji ženu Gudruninog formata? Misli li
on da će mu pomoći njegov ponos, zapovjednička volja ili fizička snaga? Lerke je
znao jednu tajnu koja je sezala dublje od tih stvari. Najmoćnija je ona snaga koja
je suptilna i sposobna da se prilagođava, a ne ona koja slijepo napada. A on je
imao razumijevanja za stvari pred kojima je Džerald bio običan telac. On, Lerke,
može da pronikne dubine koje sežu daleko izvan Džeraldovog znanja. Ostavio je
Džeralda za sobom, kao pripravnika, u predvorju ovoga hrama misterija, ove žene.
Ali, on, Lerke, nije mogao da pronikne unutrašnju tamu, niti da nađe duh žene u
unutrašnjem kutku i da se tamo bori s njim, sa tom centralnom gujom koja se
savila oko stožera života.
Što je to, na kraju krajeva, što ova žena želi? Je li težila samo za društvenim
efektima, ispunjenjem ambicija na društvenom planu, u zajednici čovječanstva?
Ili, možda, za jedinstvom ljubavi i dobrote? Je li išla za „dobrotom”? Ko bi osim
preispoljna budala mogao tako misliti o Gudruni? Samo bi uličar mogao tako
suditi o njenim potrebama. Pređi prag i postat ćeš savršeno i potpuno ciničan u
pogledu na društvenu zajednicu i njena preimućstva. Kad se jednom nađeš u
građevini njene duše, Vidjet ćeš da u njoj vlada jetka atmosfera korozije, zapaljeni
mrak čulnosti i živa, suptilna, kristalna svijest koja vidi kako je svijet izopačen i
strašan.
Što dalje, što je sljedeće na redu, da li bi mogla slijepa sila strasti da je
zadovolji? Ne, nipošto. Samo suptilna uzbuđenja vrhunskog čulnog doživljaja
svedenog na iskonsku suštinu. Bila je to borba jedne nesalomljive volje sa još
372
jednom, njenom, nesalomljivom voljom kroz bezbroj suptilnih, prečišćenih
uzbuđenja, pri čemu se najtananije analize i lomovi odigravaju u mraku njene
duše, dok je vanjski oblik, jedinka, bila potpuno nepromijenjena, čak i
sentimentalna u svom držanju.
Ali, među dva pojedinačna ljudska bića, bilo koja dva ljudska bića, raspon
čisto čulnog iskustva je ogroman. Vrhunac čulnog reagiranja, kad se dosegne u
bilo kom pravcu, dosegnut je konačno, ničeg dalje nema. Moguća su samo
ponavljanja, ili rastanak partnera, ili podčinjavanje jedne volje drugoj, ili smrt.
Džerald je prodro u sva vanjska područja Gudrunine duše. On joj je bio
najpresudniji primjer postojećeg svijeta, ono ne plus ultra160 čovjekovog svijeta
kakav je postojao za nju. Ona je u njemu znala svijet i raščistila s njim. Upoznavši
ga konačno, bila je Aleksandar koji traži nove svjetove. Ali, nema novih svjetova
više ljudi, postoje samo stvorenja, mala, konačna stvorenja ikakav je Lerke. Za nju
je svršeno sa svijetom. Postoji samo unutrašnja, individualna, tama; čulnost
unutar mog ja, skaredna, religiozna misterija konačne istančanosti i
prečišćenosti, mistične aktivnosti trenja i đavoljeg svođenja, rastakanja vitalnog,
organskog tijela života.
Sve je to Gudruna znala svojom podsviješću, a ne razumom. Znala je svoj
sljedeći korak, znala je što je čeka kad napusti Džeralda. Plašila se da bi je Džerald
mogao ubiti. A nije imala namjeru da pogine. Jedna tanka nit ju je još vezala za
njega. Ne bi trebalo da je njena smrt prekine. Ima još dosita toga, pred njom je
žetva sporog, izvrsnog iskustva nezamislivih, čulnih suptilnosti koje treba
upoznati prije nego dođe kraj.
Džerald nije sposoban za posljednji niz suptilnosti. On nije imao sposobnosti
da je dirne u živac. Ali, tamo gdje njegovi grublji udarci nisu mogli da prodru,
prodirala je suptilna oštrica Lerkeove pronicljivosti slična rilici jednog komarca.
U svakom slučaju, vrijeme joj je da pređe od čovjeka stvorenju, zanatliji. Znala je
da je Lerke, u dubini svoje duše, bio daleko od svega; za njega nije postojalo ni
nebo, ni zemlja, ni pakao. On nije priznavao odanost ničemu, nije bio pristalica
ničega. Bio je izdvojen, apstrahiranjem od ostalih, apsolutan u sebi.
Međutim, u Džeraldovoj se duši još održavala izvjesna privrženost ostalima,
cjelini. To je bilo njegovo ograničenje. Bio je ograničen, borné161, zavisan od svojih
potreba, u krajnjoj liniji, od dobrote, pravičnosti, jednodušnosti sa konačnim
ciljem. On nije dopuštao mogućnost da konačni cilj može biti savršeno i suptilno
iskustvo procesa umiranja dok volja ostaje nedirnuta. U tome se sastojalo njegovo
ograničenje.
Lerke je likovao zbog toga što je Gudruna odbila da se uda za Džeralda. Činilo
se da umjetnik lebdi poput nekog krilatog stvorenja koje vreba pogodan trenutak
da se spusti. On nije pokušavao da se približi Gudruni silom, on se nikad nije
pojavljivao u nevrijeme. Naprotiv, vođen sigurnim nagonom u savršenom mraku
svoje duše, uspostavljao je tajanstven dodir s njom, nevidljiv, ali opipljiv dodir.

160
ne plus ultra (latinski) – najviše, vrhunac.
161
borné (francuski) – ograničen, glup, borniran.
373
 Dva je dana razgovarao s njom nastavljajući započete diskusije o umjetnosti i
o životu, u kojima su oboje neizmjerno uživali. Hvalili su minule stvari, djetinjasto
se oduševljavajući dostignućima savršenstva u prošlosti. Naročito su se
oduševljavali kasnim 18. vijekom, periodom, Getea162, Šelija163, Mocarta164.
Igrali su se prošlošću i velikim figurama prošlosti; ličilo je to na svojevrsnu
partiju šaha, ili na kazalište lutaka, iz čega su izvlačili veliko zadovoljstvo. Svi
velikani su im stajali na raspolaganju, kao marionete, a njih dvoje su bili bog
predstave, uređivali su i režirali sve po svojoj volji. Što se tiče budućnosti, nikad
je nisu spominjali, osim kao neki podrugljivi ismijani san uništenja svijeta u nekoj
smiješnoj katastrofi čovjekovih izuma; neki čovjek je izumio neki tako savršen
eksploziv da je raznio zemlju na dvije pole, od kojih je svaka otišla u suprotnom
pravcu kroz svemir, na užas svojih stanovnika, ili se stanovništvo svijeta dijelilo
na dvije pole, od kojih je svaka tvrdila za sebe da je savršena i pravična, dok je ona
druga izopačena i opasna i da se zbog toga mora uništiti, još jedan kraj svijeta. Ili
Lerkeov san strave u kome se svijet ohladio i snijeg sve zatrpao, samo bijela
stvorenja, polarni medvjedi i bijele lisice i ljudi kao grozne bijele snježne ptice
mogu da opstanu u ledenoj surovosti.
Sa izuzetkom ovih priča, nikad nisu govorili o budućnosti. Oduševljavali su se
bilo posprdnim predstavama razaranja, bilo finim sentimentalnim pričama u
kojima su se kao marionete pojavljivale slavne ličnosti iz prošlosti. Sa
sentimentalnim zanosom su rekonstruirali Geteov svijet u Vajmaru, ili Šilerov165
svijet siromaštva i odane ljubavi, ili su izražavali želju da ponove vide Žan Žaka166,
ili Voltera167 u Ferneju, ili Fridriha Velikog168 kako čita svoje stihove.
Satima su razgovarali o književnosti, o vajarstvu i slikarstvu, oduševljavajući
se Flaksmanom169 i Blejkom170 i Fuzelijem171, nježno su govorili o Fojerbahu172 i
Beklinu173. Trebao bi im čitav život da još jednom prožive in petto174 živote velikih
umjetnika. Ali, više su voljeli da borave u 18. i 19. vijeku.
Razgovarali su na neobičnoj mješavini jezika. Osnova je bio francuski u
svakom slučaju. Ali, on je većinu rečenica završavao na mucavom engleskom, a
zaključke na njemačkom. Što se nje tiče, vješto se ispetljavala iz svake rečenice
koja bi joj pala na pamet. Ona je naročito uživala u ovim razgovorima koji su bili
puni neobičnog, fantastičnog izraza, dvosmislenosti, nagovještaja, sugestivne

162
Gete (Johan Wolfgang von Göthe, 1749-1832), njemački pjesnik.
163
Šeli (Percy Busshe Shelley, 1792-1822), engleski romantični pjesnik.
164
Mocart (Wolfgang Amadeus Mozart, 1756-1791), austrijski kompozitor.
165
Šiler (Friedrich von Schiller, 1759-1805), njemački dramski pisac i pjesnik.
166
Misli se na Rusoa (J. J. Rousseau, 1712-1778), franc. pisac i filozof.
167
Volter (Voltaire 1694-1778), francuski pisac i filozof.
168
Fridrich Veliki (Friedrich II, 1712-1786), pruski kralj, pjesnik i kompozitor; njegov je dvor u Pozdamu
bio najsjajniji tada.
169
Flaksman (John Flaxman, 1755-1826), engleski neoklasični vajar.
170
Blejk (William Blake, 1757-1827), engleski pjesnik, slikar, graver.
171
Fuzeli (Henry Fuseli, 1741-1825), švicarski slikar, živio u Engleskoj
172
Fojerbah (L. A. Feuerbach, 1804-1872), njemački filozof.
173
Belklin (Arnold Bölklin, 1827-1901) švicarski slikar.
174
In petto (talijanski) – u srcu, tajno.
374
nejasnosti. To im je predstavljalo pravo fizičko zadovoljstvo da ispredaju nit
razgovora iz raznobojnih vlakana triju jezika.
Njih dvoje su sve vrijeme bdjeli kolebajući se oko plamena neke tajanstvene
izjave. On je to želio, ali ga je sprečavala neka nevidljiva neodlučnost. I ona je to
željela, ali je željela da je odgodi, da je odgodi na neodređeno vrijeme, još je
osjećala sažaljenje prema Džeraldu, neku vezu s njim. A najkobnije od svega je
bilo to sito je osjećala sentimentalno sažaljenje prema sebi u vezi s njim. Zbog
onoga što je već bilo osjećala se vezanom za njega, vječnim, nevidljivim nitima,
zbog onoga što je bilo, zbog njegovog dolaska prve noći, u njenu kuću, zbog toga
njegovog očajničkog koraka, zbog...
Postepeno je Džerald potpuno ogreznuo u gnušanje prema Lerkeu. Nije ga
uzimao ozbiljno, jednostavno ga je prezirao, osim kad je osjećao njegov utjecaj na
rad Gudruninog krvotoka. To ga je dovodilo do ludila, taj osjećaj Lerkeovog
prisustva u Gudruninom krvotoku; osjećao je da je Lerke potpuno ovladao njenim
krvotokom.
– Čime te tako smlavila ona sitna žgadija? – pitao je zaista zbunjen. Jer, on
kao čovjek, nije mogao da vidi ništa privlačno ili značajno u bilo kom pogledu u
Lerkeu. Džerald je vjerovao da su ljepota i plemenitost neophodne osobine za
osvajanje srca neke žene. A Lerke nije posjedovao nijednu od tih osobina;
naprotiv, on je pobuđivao odvratnost kakva se osjeća prema nekom crvu ili
gusjenici.
Gudruna je duboko pocrvenjela. Te napade nikad nije mogla zaboraviti.
– Što hoćeš da kažeš? – odgovorila je. – O, moj bože, kako je dobro sito se
nisam udala za tebe.
Njen podrugljivi, prezrivi glas ga je duboko ranio. Ostao je bez riječi. Ali, brzo
se oporavio.
– Reci mi, samo mi reci – ponavljao je opasno utanjenim glasom – reci mi što
te fascinira kod njega?
– Nisam fascinirana – rekla je sa hladnom, odbojnom nevinošću.
– Jesi, jesi. Opčinila te ta mala suha zmija kao pticu koja se sprema da uleti u
njene razjapljene čeljusti.
Gledala ga je smrknuto, razgoropađeno.
– Ne pristajem da me analiziraš – rekla je.
– Nema značaja to da li pristaješ ili ne – odgovorio je on – to ne mijenja
činjenicu da si spremna da padneš ničice i da počneš ljubiti noge tom odvratnom
crvu. Nije mi namjera da te sprečavam; idi, baci se pred njegove noge i ljubi mu
stopala. Ali, želim da znam što je to što te opčinjava, što je to?
Ćutala je kipteći od turobnog gnjeva.
– Kako se usuđuješ – povika ona – da tako režiš na mene? Kako se usuđuješ,
ti mali gospodičiću, siledžijo! Kakvo ti pravo polažeš na mene, sita misliš?
Lice inu je bilo bijelo i sjajno; znala je po sjaju u njegovim očima da je on ima
u svojoj vlasti, u vlasti vuka. I zbog toga što je to tako bilo, mrzila ga je tako

375
intenzivno da se čudila da ga nije ubila. U svojoj volji, ona ga je ubila, potpuno
raskrstila s njim.
– Nije riječ o pravu – reče Džerald sjedajući na stolicu. Promatrala je
promjenu u njegovom tijelu. Vidjela je njegovo napregnuto, mehaničko tijelo koje
se kretalo kao mora. U njenoj mržnji prema njemu osjećala se primjesa kobnog
prezira.
– Ne radi se o mom polaganju prava na tebe, premda imam nekog prava,
zapamti. Ja hoću da znam, samo hoću da znam što je to što te podčinjava tom
malom gadu od vajara; što je to što te baca na koljena pred njim. Hoću da znam
za čim puziš kao crv.
Stajala je pored prozora slušajući ga. Onda se okrenu.
– Ama nemoj! – reče ona najopuštenijim, najubojitijim glasom. – Želiš da
znaš što je u njemu? To je zbog toga što on pokazuje izvjesno razumijevanje za
ženu, zbog toga što nije glup. Eto zbog čega.
Neobičan, zao, gotovo životinjski osmijeh pređe preko Džeraldovog lica.
– Ali, kakvo je to razumijevanje? – pitao je. – Razumijevanje buhe,
razumijevanje skočibuhe sa rilicom. Zašto bi puzila pred njim ponizno, pred
razumijevanjem jedne buhe?
Kroz Gudruninu svijest prođe Blejkova predstava duše jedne buhe. Htjela je
da je sravni sa Lerkeom. I Blejk je bio klaun. Ali trebalo je odgovoriti Džeraldu.
– Zar ne misliš da je razumijevanje buhe zanimljivije od razumijevanja
budale? – pitala je.
– Budale! – ponovio je.
– Budale, uobražene budale, jednog Dummkopfa175 – odgovorila je dodajući
njemačku riječ.
– Nazivaš li ti mene budalom? – rekao je on. – Pa zar ne bih radije bio i budala
nego ta buha iz sale za igru i zabavu?
Pogledala ga je. Neka tupa, slijepa glupost u njemu pritiskala je njenu dušu,
gušeći je.
– Posljednje riječi su te odale – reče ona.
Sjedio je dok su mu misli bludjele.
– Brzo ću otići – reče on.
Ona se okomi na njega.
– Zapamti – reče ona – potpuno sam nezavisna od tebe, potpuno i savršeno.
Pravi ti svoje planove, a ja ću svoje.
On je razmišljao.
– Hoćeš da kažeš da smo od ovog trenutka stranci? – pitao je.
Ona se zaustavi i pocrvene. On je hvata u zamku, vukući je za ruku. Okomila
se na njega.

175
Dummkopf (njemački) – budala, glupak.
376
 – Stranci – reče ona – više nikad ne možemo biti. Ali, ako želiš da poduzmeš
bilo kakav korak bez mene, želim da znaš da imaš punu slobodu da to učiniš. Ni
najmanje se ne obaziri na mene.
Čak i tako mali nagovještaj da joj je potreban i da još zavisi od njega bio je
dovoljan da u njemu pokrene strast. Dok je sjedio, u njegovom tijelu se odigrala
promjena; vrela rastopljena struja, protivno njegovoj volji, proteče kroz njegov
krvotok. Jaukao je u duši pod žestinom naleta te struje, premda mu je godila.
Pogledao ju je jarkim očima, čekajući je.
Odjednom je znala i bila potresena hladnom odvratnošću. Kako može da je
gleda tim toplim, jasnim očima, punim iščekivanja, poslije svega? Ono što je bilo
rečeno među njima bilo je dovoljno da iskopa nepremostiv jaz između njih i da ih
odvojeno zamrzne za vječna vremena. Usprkos svemu, on je bio potpuno
prepodobljen i uzbuđen, očekujući je.
To ju je zbunilo. Okrećući glavu u stranu, reče:
– Uvijek ću ti reći, kad god budem željela da nešto promijenim...
Rekavši to, izašla je napolje.
Sjedio je u stanju očajne uzetosti koja je, činilo se, postepeno razarala njegov
razum. Ali, nesvjesno stanje strpljenja je i dalje trajalo. Ostao je nepomičan, bez
misli, bez saznanja, potpuno uzet. Dugo je tako sjedio. Onda je ustao i sišao u salu
za zabavu, gdje je igrao šah sa jednim od studenata. Lice mu je bilo otvoreno i
vedro, sa izvjesnim izrazom nevinog laisser-aller176 koji je veoma uznemiravao
Gudrunu, prisiljavajući je da ga se pribojava; iz dna duše ga je mrzila zbog toga.
Poslije se desilo da je Lerke, koji nikad ranije nije s njom govorio o ličnim
stvarima, počeo da se raspituje za njeno stanje.
– Vi uopće niste udati? – pitao je.
Gledala ga je ravno u oči.
– Ni najmanje – odgovorila je na svoj odmjereni način. Lerke se glasno
nasmijao, pri čemu se njegovo lice čudnovato zgužva. Tanak bič kose mu je pao
na čelo; primijetila je njegovu svijetlosmeđu kožu, njegove ruke, članke na
prstima. Ruke su mu bile prave hvataljke. Ličio je na topaz, tako čudno smeđ i
proziran.
– Dobro – reče on.
Morao je da prikupi još snage da bi nastavio.
– Da li je gospođa Birkin vaša sestra?
– Da.
– Je li ona udata?
– Udata je.
– Imate li roditelje?
– Da – reče ona – imam roditelje.
Rekla je ukratko, lakonski, sve o svom položaju. On ju je gledao pomno,
ljubopitljivo.
176
laisser-aller (francuski) – nehat, nemar.
377
 – Tako – povika on iznenađeno. – A gospodin Krič, je li bogat?
– Da, on je vlasnik rudnika uglja.
– Koliko je vaše prijateljstvo s njim trajalo?
– Nekoliko mjeseci.
Zavladao je tajac.
– Da, iznenađen sam – reče on najzad. – Mislio sam da su Englezi tako hladni.
A što namjeravate da radite kad odete odavde?
– Što namjeravam da radim? – ponovila je.
– Da. Ne možete nastaviti sa podučavanjem. Ne – on sleže ramenima – to je
nemoguće. Ostavite to za canaille177, koji ne može da radi ništa drugo. Vi ste
izuzetna žena, eine seltsame Frau178. Zašto biste to poricali, zašto to dovoditi u
pitanje? Vi ste izuzetna žena, zašto biste išli utabanim putem, zašto biste živjeli
običnim životom?
Gudruna je sjedila gledajući svoje ruke, crvena u licu. Bilo joj je drago što je
tako jednostavno rekao da je ona izuzetna žena. On to ne govori zbog toga da joj
se ulaguje, po prirodi je bio previše samosvojan i objektivan za tako nešto. On je
to rekao kao da govori za neku skulpturu da je izuzetna, zato što je znao da je
upravo takva.
Radovalo ju je što je to od njega čula. Drugi su osjećali tako čudnu potrebu da
sve izjednače i svedu na istu mjeru. U Engleskoj je bilo chic biti savršeno običan.
Priznanje da je izuzetna donijelo joj je veliko olakšanje. Sad više ne mora da se
računa sa ustaljenim mjerilima.
– Znate – reče ona – ja nemam novca.
– Ah, – novac – povika on dižući ramena. – Kad čovjek sazre, novac mu na
sve strane stoji na raspolaganju; samo dok ste mladi, teško se dolazi do novca. Ne
mislite na novac, to će vam uvijek stajati nadohvat ruke.
– Zaista? – rekla je smijući se.
– Uvijek. Der Džerald će vam dati određenu sumu ako zatražite od njega.
Duboka rumen obli njeno lice.
– Radije ću pitati bilo koga drugoga reče ona s mukom izgovarajući riječi.
Lerke se pažljivo zagleda u nju.
– Dobro – reče. – Pa, tražite od nekog drugog. Samo se ne vraćajte u tu
Englesku, u tu školu. Ne, to bi bilo glupo.
Opet zavlada muk. Plašio se da je direktno moli da ide s njim; nije bio načisto
da li mu je potrebna, a ona se plašila da bi je on mogao moliti. Nerado se odricao
svoje izolacije; vrlo mu je bila neprijatna misao da s nekim dijeli svoj život, makar
i za jedan dan.
– Jedino drugo mjesto koje znam je Pariz rekla je. – A Pariz ne podnosim.
Gledala je Lerkea netremice svojim velikim očima ravno u oči. Oborio je
pogled u stranu.
177
canaille (francuski) – ološ.
178
eine seltsame Frau (njemački) – rijetka žena.
378
 – Pariz, ne! – reče on. – Ako moram da biram između religion d’amour179 i
najnovijeg ’izma i ponovnog dolaska Isusa, radije ću se cijelog dana voziti na
ringišpilu. Ali, dođite u Drezden. Imam tamo atelje, mogu vam dati posla, o to bi
bilo veoma lako. Ništa od vaših radova nisam vidio, ali vjerujem u vas. Dođite u
Drezden, to je prijatan grad, a pruža vam tako dobar život da bolji ne možete
očekivati ni u jednom drugom gradu. Tamo imate sve bez ludosti Pariza i
minhenskog piva.
Sjedio je gledajući je hladno. Sviđalo joj se što je s njom govorio jednostavno
i neposredno, kao da govori sa sobom. On je bio drug po zanatu, sudrug, prvi.
– Ne Pariz – nastavio je – muka me od njega hvata. L’amour, pi! Odvratna mi
je. L’amour, l’amour, die Liebe180, mrzim je na svim jezicima. Žene i ljubav, nema
ništa dosadnije! – povika on.
Bila je malčice uvrijeđena. Pa ipak, to je bilo i njeno osnovno osjećanje. Ljudi
i ljubav, nema ništa dosadnije.
– I ja tako mislim – rekla je.
– Dosada – ponovio je. – Kakve ima veze nosim li ovaj šešir ili neki drugi?
Tako je i sa ljubavlju. Ne moram nositi nikakav šešir, ako mi to više odgovara. Reći
ću vam nešto, gnadige Frau – i on se naže prema njoj, a onda napravi brzu
neobičnu gestu, kao da nešto otresa sa sebe – gnädige Fräulein, ne mari, reći ću
vam, dao bih sve, sve, svu vašu ljubav za malo duhovnog drugovanja – oči su mu
mračno svjetlucale, kobno, prema njoj. – Razumijete? – pitao je sa blijedim
osmijehom. – Moglo bi joj biti sto godina, hiljadu, to bi mi bilo savršeno isto, samo
da me razumije. – On joj namignu sa oba oka i zatvori ih.
Gudruna je ponovo bila prilično uvrijeđena. Zar on ne misli da je ona lijepa,
dakle? Odjednom se nasmija.
– Hoću li morati da čekam osamdeset godina da bih vam ispunila tu želju? –
reče ona. – Dovoljno sam ružna, zar ne?
On je iznenađeno pogleda kritičkim očima umjetnika, procjenjujući je.
– Vi site lijepi – reče on – i to me raduje. Ali, ne radi se o tome – povika on
naglašeno, što joj je laskalo. – Radi se o tome da vi imate duha, to je ta vrsta
razumijevanja. Što se mene tiče, ja sam mali, chetif,181 beznačajan. Dobro! Ne
tražite od mene da budem snažan i naočit, dakle. Ali, moje ja – on stavi ruku na
usta nekako čudnovato – moje ja traži sebi ljubavnicu, moje ja očekuje od
ljubavnice njeno ti koje bi odgovaralo mome duhu, razumijete li?
– Da – reče ona – razumijem.
– A što se tiče drugoga, onog amour, on napravi kretnju kao da otresa u stranu
nešto neprijatno i dosadno – ono je nepotrebno, nevažno. Nije važno da li večeras
pijem bijelo vino ili ne pijem ništa. Isto je i sa tom ljubavlju, sa tim baiser.182 Da,

179
Religion d’amour (francuski) – religija ljubavi.
180
L’amour... die Liebe (francuski, njemački) – ljubav.
181
Chetif (francuski) – kržljav.
182
Baiser (francuski) – ljubiti, poljubac.
379
ili ne, soit ou soit pas183, danas, sutra ili nikad, to je savršeno svejedno; ne mari,
nema više značaja od bijelog vina.
Završio je neobično oborivši glavu da istakne svoju očajnu negaciju. Gudruna
ga je netremice gledala. Poblijedjela je.
Iznenada se naže preko stola i uhvati njegovu ruku svojom.
– To je istina – rekla je prilično visokim, prodornim glasom – to je i po mom
mišljenju istina. Razumijevanje je ono što je važno.
Pogledao ju je gotovo preplašeno, krišom. Onda je klimnuo glavom, pomalo
mrzovoljno. Pustila je njegovu ruku: uopće nije odgovorio na njen stisak. Sjedili
su u grobnoj tišini.
– Znate li – reče on iznenada je pogledavši svojim tamnim, tamnim, važnim,
proročanskim očima – vaša i moja sudbina će ići zajedno sve do... – i on se prekide
sa malom grimasom na licu.
– Do kada? – pitala je bijela kao zid; usne su joj imale boju krede. Užasno se
plašila tih zlogukih predskazanja, ali on je samo odmahnuo glavom.
– Ne znam – reče – ne znam.
Džerald nije došao sa skijanja do mraka, propustio je kavu sa kolačem u četiri.
Snijeg je bio savršen, prešao je mnogo, sam, duž južnih grebena, na skijama, peo
se visoko, tako visoko da je vidio predjele i s onu stranu, preko prevoja, pet milja
u daljinu, vidio je „Marijenhite”, hotel na kosi prevoja, napola zameten u snijeg, i
preko, duboku dolinu s druge strane, sve do sumraka borove šume. Moglo se tim
putem stići i do kuće, ali je zadrhtao od gađenja na tu pomisao; mogao se spustiti
skijama dolje i sići na stari carski drum ispod prevoja, ali zašto bi silazio na drum?
Protivio se i samoj pomisli da će se ponovo naći u svijetu. Treba zauvijek ostati
gore u snijegu. Bio je sretan dok je bio sam, dok je prelazio velike daljine na
skijama praveći velike ture i skokove, leteći pored litica prošaranih blještavim
snijegom.
Ali, osjećao je kako mu se hvata led oko srca. To čudno raspoloženje strpljenja
i nevinosti koje se održavalo u njemu već nekoliko dana prolazilo je, ponovo će
biti prepušten mi milost i nemilost užasnih strasti i muka.
I tako, spustio se preko volje, opaljen snijegom i odstranjen od drugih; sišao
je u kuću u dolini, među planinskim vrhovima. Vidio je žuta svjetla i ustuknuo
nazad; nije želio da uđe, nije želio da se susretne sa tim ljudima, nije želio da čuje
žamor glasova i da vidi komešanje prisutnih. Bio je izoliran, kao da se nalazio
bezvadušni prostor oko njegovog srca, ili sloj čistog leda.
Onog trena kad je ugledao Gudrunu osjetio je trzaj u duši. Izgledala je prilično
uzvišeno i veličanstveno smiješeći se oholo Nijemcima. U njegovom srcu se
iznenada rodi želja da je ubije. Pomisli kako bi to bilo savršeno sladostrasno is
punjenje kad bi je ubio! Bio je rasijan cijele večeri, otuđen snijegom i strašću. Ali
je ideju stalno održavao u sebi, kako bi to bilo savršeno sladostrasno ispunjenje
kad bi je zadavio, kad bi ugušio svaku i najmanju iskricu života u njoj, sve dok je
ne vidi kako leži potpuno nepomična, mekana, opuštena zauvijek; mekana gomila

183
Soit ou soit pas (francuski) – neka bude ili neka ne bude.
380
koja leži mrtva među njegovim rukama, neopozivo mrtva. Tada bi je imao
konačno i zauvijek, bio bi to savršeno sladostrastan kraj.
Gudruna nije bila svjesna što on osjeća ni o čemu snuje; činilo se da je miran
i ljubazan, kao i obično. Njegova je ljubaznost natjerala da pomisli da je okrutna
prema njemu.
Ušla je u njegovu sobu u trenu ikad je bio djelimično razodjeven. Nije
primijetila čudni radosni sjaj čiste mržnje u njegovim očima. Stajala je kod vrata
sa rukom iza sebe.
– Mislila sam, Džeralde – reče ona sa uvredljivom ravnodušnošću – da se neću
vratiti u Englesku.
– O – reče on. – A kuda ideš?
Ali, ona je zanemarila njegovo pitanje. Morala je da saopći svoj logički iskaz i
on se morao izreći onako kako ga je ona smislila.
– Ne vidim nikakve svrhe da se vraćam natrag – nastavila je. – Svršeno je
između mene i tebe...
Zaustavila se da mu omogući da dođe do riječi. A on je samo u sebi govorio,
„Svršeno, je li? Vjerujem da je svršeno. Ali, još ne konačno. Zapamti, nije
okončano. Moramo to okončati. Mora postojati zaključak, mora biti kraj.”
Tako je govorio u sebi, ali ništa nije rekao naglas.
– Što je, tu je – reče ona. – Ne žalim ništa. Nadam se da ni ti ne žališ.
Čekala je da on nešto kaže.
– O, ne žalim ništa – reče on susretljivo.
– U redu, onda – odgovori ona. – Drago mi je. Nijedno od nas, dakle, ne nosi
nikakvu žaovicu, što je sasvim kako treba.
– Sasvim kako treba – ponovi on besciljno.
Ona zastade da uhvati nit.
– Naš se pokušaj pokazao kao neuspješan – reče ona. – Ali, možemo pokušati
opet na nekom drugom mjestu.
Slab plamen gnjeva prostruja njegovim krvotokom. Bilo je to kao da ga ona
razdražuje, podbada, Zašto to čini?
– Što možemo pokušati? – pitao je.
– Da budemo ljubavnici, pretpostavljam – reče ona malo zbunjeno, premda
je činila sve da to izgleda veoma beznačajno.
– Naš pokušaj da budemo ljubavnici se pokazao kao neuspješan? – ponovio je
glasno.
U sebi je govorio, „Treba da je ubijem ovdje. Ne ostaje mi ništa drugo do da je
ubijem.” Obuze ga pretjerana želja da je ubije. Ona ničeg nije bila svjesna.
– Zar ne? – pitala je. – Zar ti misliš da je bio uspješan? – Bezobzirnost toga
pitanja ponovo zapali njegovu krv.
– Imao je neke elemente uspjeha, naš odnos odgovorio je. – Mogao je biti
uspješan.

381
 Zaustavio se prije nego je završio. Još u trenutku kad je počeo govoriti nije
više vjerovao u ono što je namjeravao reći. Znao je da nikad ne bi mogao biti
uspješan.
– Ne – rekla je. – Ti ne možeš voljeti.
– A ti?
Njene širom otvorene, mrakom ispunjene oči su ga gledale netremice, kao dva
mjeseca mraka.
– Ja te nisam mogla voljeti – reče ona tonom gole hladne istine.
Zasljepljujući bljesak prostrijeli njegov um; on se trže. Srce mu se pretvorilo u
buktinju. Svijest mu se povukla u zglobove, u ruke. Sav se pretvorio u slijepu želju
da je ubije. Zglobovi su mu pucali od snage. Neće se umiriti dok je njegove ruke
ne smožde.
Ali, čak i prije nego se njegovo tijelo ustremilo na nju, iznenadan, lukav izraz
razumijevanja se pojavi na njenom licu i ona se u hipu izgubi preko vrata.
Jednim skokom je stigla do svoje sobe i zaključala se. Bojala se, ali nije gubila
samopouzdanje. Znala je da joj život treperi na ivici provalije. Ali je bila neobično
sigurna da je tle čvrsto pod njenim nogama. Znala je da ga njeno lukavstvo može
nadmudriti.
Dok je stajala u sobi, drhtala je od uzbuđenja i užasnog ushićenja. Znala je da
ga može nadmudriti. Može se osloniti na prisustvo duha i lukavstva. Ali, to je
borba na život i smrt, sad je to znala. Jedan promašaj – i s njom je gotovo. Osjećala
je čudnu, napetu, ushićenu muku u tijelu, kao neko ko se nalazi u opasnosti da
padne sa velike visine, ali ne gleda dolje, neće da prizna da ga je strah.
– Odlazim prekosutra odavde – reče tiho.
Samo da Džerald ne pomisli da ga se ona boji, da bježi zato što ga se boji. Ona
ga se u suštini i nije bojala. Znala je da je njen spas u tome da izbjegava njegovo
fizičko nasilje. Ali, ni fizički ga se nije bojala. Htjela je da mu to dokaže. Kad mu
dokaže, bez obzira što je on, da ga se ona ne boji, kad mu to dokaže, može da ga
zauvijek napusti. Do tada, rat između njih, premda je znala da je stravičan, nije
završen. A ona je htjela da bude samouvjerena. Ma od koliko strahova patila, on
je neće zastrašiti. On je nikad nije mogao zastrašiti, ni vladati njome, ni polagati
bilo kakvo pravo na nju; to će tvrditi sve dok to i ne dokaže. Kad to dokaže,
oslobodit će ga se zauvijek.
Ali, još to nije dokazala, ni njemu ni sebi. I to je bilo ono što ju je još uvijek
vezalo za njega. Bila je vezana za njega; nije mogla živjeti bez njega. Satima je
sjedila u krevetu, dobro ušuškana, beskrajno razmišljajući o svom položaju. Činilo
joj se da nikad neće utkati veliko klupko svojih misli.
„On me stvarno nikad nije volio” – govorila je u sebi. „Ne voli me. On čini sve
da se svaka žena koju sretne zaljubi u njega. Nije ni svjestan toga što čini. Ali, što
se tu može, on pred svakom ženom paradira svojom muškom privlačnošću, izlaže
svoju veliku poželjnost, pokušava da navede svaku ženu da misli kako bi bilo divno
kad bi joj on bio ljubavnik. Njegov nemaran odnos prema ženama je samo dio
igre. On ih je uvijek svjestan. Trebalo bi da bude pijevac kako bi mogao da se

382
razmeće pred pedesetak ženki, svojih podanica. Ali, zaista me njegovo izigravanje
Don Žuana ne zanima. Mogao bi da izigrava i Dona Huanitu milion puta bolje
nego što igra Don Žuana. Dosadan mi je, da znaš. Njegova muškost mi je dosadna.
Ništa nije tako dosadno kao phalus, suštinski je glup i glupo koncipiran. Zaista je
neizmjerna uobraženost tih ljudi, to je smiješno, ti bijedni razmetljivci.
„Svi su isti. Pogledaj samo Birkina. Svi su sazdani od puke uobraženosti i ničeg
drugog. Zaista, samo ta smiješna ograničenost i suštinska beznačajnost ih je
mogla učiniti tako uobraženim.
Što se Lerkea tiče, u njemu ima hiljadu puta više nego u Džeraldu. Džerald je
ograničen, on je običan ćorsokak. Taj će ga tupiti dok god je živ i orgati kao prazan
mlin; i pošto nema što da melje, beskonačno će se prazan vrtjeti govoreći iste
stvari, vjerujući iste stvari, čineći iste stvari. Moj bože, pa to bi uništilo i strpljenje
jednog kamena.
Ne divim se Lerkeu, ali on je u svakom slučaju slobodno biće. Nije krut od
uobraženja u svoju muškost. On ne orga kao prazan mlin. O bože, kad pomislim
na Džeralda i na njegov rad, na te kancelarije u Beldoveru, i na rudnike, muka me
hvata. Kakve ja imam veze s tim? A on misli da može da bude ljubavnik nekoj ženi!
Moglo bi se to zahtijevati i od nekog samozadovoljnog telegrafskog stuba! Ti ljudi
sa njihovim vječnim poslovima i njihovim sporim ali dostižnim Bogom! Organje
praznog mlina. To je previše dosadno, baš je dosadno. Kako sam ga uopće mogla
uzeti ozbiljno?
U svakom slučaju, kad stignem u Drezden, svemu ću tome okrenuti leđa.
Tamo ću imati što da radim. Bit će zanimljivo da posjetim te euritmičke izložbe i
njemačku operu, njemački teatar. O, bit će zanimljivo da učestvujem u
njemačkom boemskom životu, a Lerke jeste umjetnik, on je slobodan čovjek.
Oslobodit ću se svih tih gluposti, to je najslavnije, izbjeći sve to mučno dosadno
ponavljanje prostačkih fraza, prostačkih poza. Ne zavaravam se da ću naći eliksir
života u Drezdenu. Znam da neću. Ali, otići ću od ljudi koji imaju svoje kuće i svoju
djecu i poznanike i ovo i ono. Bit ću sa ljudima koji ne posjeduju stvari i koji
nemaju doma ni domaće posluge, koji nemaju položaja ni statusa, ni stope na, ni
kruga prijatelja. O, bože, točkovi u točkovima ljudi, to mi tjera glavu da kuca kao
budilnik, ludošću mehaničke monotonije i beznačajnosti. O, kako mrzim život,
kako ga mrzim. Kako mrzim Džeralde koji ne mogu da ti ponude ništa drugo.
Šortlandz! Nebesa! Pomisli da živiš tamo nedjelju dana, pa još nedjelju, i onda
treću...
Ne, neću da mislim na to, to je previše...”
Prekinula je, užasno uplašena, nesposobna da podnese da i o tome misli.
Pomisao na mehaničko nizanje dana za danom, dana za danom, ad infinitum,
bila je jedna od stvari koja je tjerala njeno srce da lupa dovodeći je do ludila.
Užasne stege toga tiktakanja vremena, to grčevito pomicanje kazaljki na satu, to
vječno ponavljanje sati i dana, o bože, bilo je previše užasno da bi se o tome moglo
razmišljati. A nema se kud, nema izlaza.
Gotovo je zažalila što Džerald nije s njom da je spasi od more njenih vlastitih
misli. O, kako je patila dok je ležala sama u krevetu, suočena sa groznim satom,
383
sa njegovim vječnim tik-tak. Čitav život, čitav život se svodio na to tik-tak, tik-tak,
tik-tak, onda izbijanje sata, pa onda ponovo tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak i
grčevito pomicanje kazaljki na salu.
Džerald je ne bi mogao spasiti od toga. On, njegovo tijelo, njegovo kretanje,
njegov život je bio isto ono tiktakanje, isto grčevito pomicanje kazaljke na
brojčaniku, užasno mehaničko pomicanje naprijed, preko lica satova. Što su
njegovi poljupci, njegovi zagrljaji, čula je njihovo tik-tak, tik-tak...
Ha-ha! – smijala se sebi, tako je bila uplašena da je pokušavala smijehom da
otjera strah, ha-ha, kako je to dovodi do ludila, poludjet će, sigurno, zaista...
Onda, učinivši jedan nesiguran pokret, pitala se da li bi bila mnogo
iznenađena kad bi sutra kad ustane vidjela da joj je kosa preko noći pobijeljela.
Osjećala je veoma često kako joj kosa bijeli pod nesnosnim teretom misli i
osjećanja. A ipak je ostajala smeđa kao i uvijek, a ona sama je izgledala kao
otjelovljenje zdravlja.
Možda je bila zdrava. Možda je upravo njeno neuništivo zdravlje ono što je
toliko izložilo istini. Da je boležljiva, imala bi iluzija, maštarija. Ovako, nije joj bilo
spasa. Uvijek je morala da vidi i da zna, bez mogućnosti da pobjegne. Nema se
kud pobjeći. Tu je postavljena pred brojčanik sata života. Ako bi se okrenula, kao
na željezničkoj stanici, da razgleda kiosk sa knjigama, i tada bi vidjela, svojom
kičmom, sat, taj veliki bijeli brojčanik. Uzaludno je listati knjige, ili praviti statuete
od gline. Znala je da, zapravo, ne čita. Nije, zapravo, radila. Samo je gledala
kazaljke kako se grčevito pomiču preko vječnog, mehaničkog jednoličnog
brojčanika vremena. Nikad, zapravo, nije živjela, samo je posmatrala. Zaista je
ličila na mali sat sa dvanaest brojki nasuprot ogromnom satu vječnosti; tako su
njih dvije stajale jedna prema drugoj kao Dostojanstvo prema Bestidnosti, ili
Bestidnost prema Dostojanstvu.184
Slika joj se dopadala. Zar nije njeno lice izgledalo kao brojčanik na satu,
prilično okruglo i često blijedo i neosjetljivo. Ustala bi da se pogleda u ogledalu,
ali pomisao na prizor sopstvenog lica koje je ličilo na brojčanik sa dvanaest brojki
ispunila ju je tako dubokim užasom da je brzo počela misliti o nečem drugom.
O, zašto bar neko nije ljubazan prema njoj? Zašto nema nikoga ko bi je uzeo u
naručje i privio na grudi da na njima odahne čistim iscjeljujućim počinkom? Zašto
nema nikoga ko bi je obujmio rukama da je namjesti i ušuška za savršen san? Tako
joj je bio potreban taj san u nečijem naručju. Uvijek je u snu bila tako bespomoćno
nezaštićena. I uvijek će ležati tako nezaštićena, bez olakšanja, bez spasa. O, kako
to podnositi vječno, bez olakšanja?
Džerald! Da li bi on mogao da je uzme u naručje i da je štiti dok spava? Ha!
Njemu je i samom bilo potrebno da ga neko stavi da spava, jadni dečko Džerald.
To je sve što mu je bilo potrebno, što je on učinio? Samo to da joj breme
postane još veće, breme njenog sna još nepodnošljivije, kad je bio pored nje. On
je bio dodatni zamor njenim nezrijevajućim noćima, njenim neplodnim

184
Naziv slike Landsiera (E. H. Landseer, 1802-1873) u kojoj su predstavljena dva psa, veliki
„dostojanstveni” tragač i mali „bestidni” terijer.
384
dremežima. Možda je on iz nje izvlačio neki počinak. Možda. Možda je to bio
razlog što ju je uvijek pratio kao pas, kao izgladnjelo dijete koje plače za majčinim
grudima. Možda je u lome tajna njegove strasti, njegove nikad utažene želje za
njom; bila mu je potrebna da ga stavi u krevet da spava, da mu pruži počinak.
Pa što? Je li mu ona majka? Je li ona za ljubavnika tražila dijete koje će
njegovati noću? Prezirala ga je, srce joj je otvrdlo kao kamen. Dijete koje se budi i
plače noću, to je taj njen Don Žuan.
O, kako je mrzila noćni plač djeteta. Mirne bi ga duše mogla zadaviti. Zadavila
bi ga i zakopala poput Heti Sorel. Nema sumnje, dijete Heti Sorel je plakalo noću,
ništa se bol je ne bi moglo ni očekivati od djeteta kome je otac Artur Danitorn185.
Ha! Arturi Danitorni, Džeraldi ovoga svijeta! Takvi muževi danju, a ipak tako
kenjkave bebe noću. Neka se pretvore u mehanizme, neka. Neka postanu
instrumenti, čiste mašine, čiste volje, koje rade kao satni mehanizam u
neprekidnom ponavljanju. Neka to bude, neka se potpuno posvete radu, neka
budu savršeni dijelovi velike mašine, neka drijemaju omamljeni vječnim
ponavljanjem. Neka Džerald upravlja svojom firmom. Tamo će biti zadovoljan,
poput civara koje se natovarene kreću naprijed-natrag na jednom točku po dasci
cijeli bogovetni dan, ona je to vidjela.
Civare, jedan skromni točak, jedinica firme. Onda dvokolice sa dva točka,
onda kola sa četiri, pa vučna kola sa šest pa sa osam, onda rudnička lokomotiva
sa šesnaest... itd. sve dok se ne stigne do rudara sa hiljadu točkova, pa do
električara sa tri hiljade i do upravnika jame sa dvadeset hiljada i generalnog
direktora sa sto hiljada točkića koji se vrte u sastavu njegove nadležnosti, a onda
dolazi Džerald sa milion točkića i zupčanika i osovina.
Jadni Džerald, od tako mnogo točkića je sastavljen. Kompliciraniji je od
kronometarskog sata. Ali, o, nebesa, kakav zamor. Koji zamor, nebeski bože!
Kronometarski sat, buba, duša joj klonu od potpune ennui186 u koju je dovelo
razmišljanje. Tako mnogo točkića za brojanje, za razmatranje, za računanje.
Dosta, dosta, postoji granica čovjekovih sposobnosti za kompliciranje. Ili, možda,
nema kraja?
U međuvremenu Džerald je sjedio u sobi i čitao. Kad je Gudruna otišla, ostao
je ošamućen neispunjenom željom. Sjedio je na krevetu cijeli sat, omamljen,
tanana vlakna svijesti su se pojavljivala i nestajala. Ali, on se nije kretao, dugo je
ostao nepomičan, sa glavom oborenom na grudi.
Onda je pogledao i shvatio da je vrijeme da ide na spavanje. Bilo mu je hladno.
Uskoro je ležao u mraku.
Ali, mrak je bio ono što nije podnosio. Mrak je gust kao tijesto, što ga je
dovodilo do ludila. Ustao je i upalio svjetlo. Ostao je u sjedećem položaju neko
vrijeme zureći preda se. Nije mislio na Gudrunu, nije mislio ni na što.

185
Heti Sorel i Artur Danitorn, ličnosti iz romana Adam Bid od Džordž Eliot.
186
ennui (francuski) – dosada.
385
 Onda je iznenada sišao u prizemlje da potraži jednu knjigu. Cijelog života se
bojao besane noći. Znao je da će ova noć biti teža nego što on može da podnese,
jer je morao da se suoči sa noći užasnog bdjenja.
Satima je sjedio u krevetu, kao kip, čitao je. Njegov um, tvrd i oštar, brzo je
čitao, ali njegovo tijelo ništa nije razumjelo. U stanju napete nesvijesti čitao je
cijelu noć, sve do jutra, kad je, umoran i zgađen u duši, zgađen najviše na sebe,
odspavao dva sata.
Ustao je čvrst i pun snage. Gudruna gotovo nikako nije govorila s njim, osim
dok su pili kavu kad je rekla – Sutra odlazim.
– Ići ćemo zajedno do Inzbruka, reda radi? – pitao je.
– Možda – rekla je.
Rekla je možda između dva gutljaja kave. Muka mu je bila od toga što je ona
udišući izgovorila tu riječ. Brzo je ustao da pobjegne od nje.
Ustao je i otišao da se sprema za odlazak sutra. Onda je, pošto je uzeo nešto
hrane, odlučio da provede dan na skijanju. Možda će, rekao je Virtu, otići do
Manijenhitea, a možda u selo u dolini.
Gudruni je ovaj dan mnogo obećavao, kao proljeće. Osjećala je da joj se bliži
olakšanje, novi izvor života se podizao u njoj. Uživala je u pakovanju stvari za
odlazak, sa uživanjem je zaranjala u knjige, probala razne odjevne predmete,
gledala se u ogledalu. Osjećala je kako se u njoj bude novi životni sokovi i bila je
sretna poput djeteta; veoma privlačna i lijepa za svakoga, sa nježnom raskošnom
pojavom i srećom. Pa ipak, ispod površine je bila potpuno mrtva.
Po podne je morala da ide sa Lerkeom. Njeno sura je bilo savršeno nejasno i
njoj samoj. To ju je radovalo. Mogla bi se vratiti u Englesku sa Džeraldom, mogla
bi otići Drezden, sa Lerkeom, mogla bi u Minhen kod prijateljice koja je tamo
živjela. Sutra je sve bilo mogućno. A danas je bilo bijeli snježni prag koji se
prelijeva u duginim bojama bezbrojnih mogućnosti. Svih mogućnosti, u tome je
bila sva čar za nju, divna raznobojna, neodređena čarolija, čista iluzija. Sve
mogućnosti, jer smrt je bila neminovna, i ništa nije bilo moguće osim smrti.
Ona nije željela da se te mogućnosti ostvare, da uzmu bilo kakav konačan
oblik. Iznenadno je poželjela, u jedinom trenutku sutrašnjeg putovanja, da krene
potpuno novim putem, na koji će je usmjeriti neki potpuno neodređen događaj,
ili kretanje. Premda je željela da ide zadnji put na snijeg sa Lerkeom, nije željela
da bude ozbiljna ili poslovna.
A Lerke nije bio ozbiljna pojava. U smeđoj kapi od velura, u kojoj mu je glava
izgledala okrugla kao kesten, sa smeđim naušnjacima koji su labavo padali preko
ušiju, i pramenom rijetke, crte kose koja je kao u vilenjaku lepršala iznad buljavih,
vilenjačkih očiju, sjajna, prozirna, smeđa koža se nabirala u neobične grimase na
njegovom sitnom licu; zbog svega toga je izgledao kao kakav stanmali, slijepi miš.
Ali, u njegovoj pojavi, u odijelu od grubog zelenog sukna, bilo je nečeg od chetifa
i prconjka, premda je ipak bio sasvim drugačiji od drugih.
Uzeo je male sanke za njih dvoje i s mukom su se pentrali između blještavih
snježnih obronaka; fine snježne čestice su ih zasljepljivale bockajući ih po
utrnulim licima dok su sinjih dvoje kikotali i cerili dobacujući jedno dragom male
386
šarene loptice vragolastih šala, nagovještaja i dosjetaka. Njihove su maštarije
predstavljale stvarnost za njih; oboje su bili suci ni dok su dobacili jedno drugom
te šarene loptice doskočica i šeretluka. Činilo se da njihove prirode svjetlucaju
radosno uživajući u zajedničkoj igri i sreći. I željeli su da njihov od nos ostane na
ravni igre, tako vesele i duhovite igre.
Lerke nije uzimao sanjkanje veoma ozbiljno. Nije unosio u sanjkanje žar i
intenzitet kao Džerald, što se dopadalo Gudruni. Bilo joj je zlo, o kako joj je bila
muka od Džeraldovog napornog intenziteta fizičkog kretanja. Lerke je puštao
sanke da idu nasumice i veselo, poput lista na vjetru, a kad bi se u krivini i on i
ona prevrnuli i zaglavili u snijegu, čekao je da se iskobeljaju nepovrijeđeni iz
oštrog bijelog pokrivača, pucajući se od smijeha. Znala je da će on praviti ironične,
šaljive, obijesne primjedbe i u paklu ako bude raspoložen. I to ju je neizrecivo
radovalo. To je ličilo na dizanje iznad sumorne svakodnevice, iznad monotonije
međuzavisnosti.
Igrali su se do sunčevog zalaska, uživajući bezbrižno, potpuno van vremena.
A onda, kad su se sanke opasno zanijele na dnu padine, rekao je:
– Stanite – i iznenada izvadio odnekud veliku termos bocu, paketić keksa i
bocu Schnappsa187.
– O, Lerke – povika ona – Kakva inspiracija! Kakav combe de joie.188 Što je
Schcnapps?
Pogledao je bocu i nasmijao se.
– Heidelbeer189 – rekao je.
– Nije moguće da ima borovnica pod snijegom. Zar ne izgleda kao da je
dobijena od snijega. Možete li – prinijela je grlić boce pod nos da pomiriše –
možete li da osjetite miris borovnice? Zar nije divna? To je kao da osjećam kroz
snijeg. – Udarila je blago nogom po snijegu. On je čučnuo i zviždukao i stavio uho
na snijeg. Dok je to radio, oči su mu treperile.
– Ha, ha! – smijala se ona razdragano njegovom maštovitom ismijavanju
njenih verbalnih ekstravagantnosti. Ali, kako je on u svom ismijavanju bio još luđi
nego ona u svojim ekstravagantnostima, nije mogla a da se ne smije, osjećajući se
oslobođenom.
Osjećala je njegov i svoj glas, koji su odzvanjali poput srebrnih zvona u
smrznutom, nepomičnom zraku sutona. O, kako je to bilo savršeno, ta srebrnasta
izolacija i zajednička igra.
Pila je toplu kavu čija se aroma širila oko njih poput pčela koje zuje oko cvijeta
u snježnom zraku, pijuckala je sasvim male gutljaje Heidelbeerwassera i jela
hladne, slatke, punjene vafle. O, kako je sve bilo savršeno! Kako je sve imalo
savršen ukus i miris i zvuk, tu u potpunom miru snijega i sutona.
– Sutra odlazite? – reče on najzad.
– Da.

187
Schnapps (njemački) – rakija.
188
combe de joie (francuski) – vrhunac uživanja.
189
Heidelbeer (njemački) – borovnica.
387
 Zavladao je muk, u kome se činilo da se veče podiže u blijedoj svjetlosti
beskonačno visoko, do beskonačnosti, koja je bila nadohvat ruke.
– Wohin?190
To je pitanje, wohin? Kuda? Wohin? Kako divna riječ. Željela je da nikad na
nju ne dođe odgovor. Neka odjekuje među visovima zauvijek.
– Ne znam – rekla je smiješeći se na njega.
Osmijeh pređe i na njega.
– Nikad se ne zna – reče on.
– Nikad se ne zna – ponovi ona.
Zavladala je tišina, u kojoj je on brzo jeo biskvite, kao što kunić jede kupus.
– Ali – smijao se – za koje ćete mjesto kupiti kartu?
– O, za nebo – povika ona. – Karta se mora kupiti.
Nije se tome nadao.
Vidjela je sebe na šalteru željezničke stanice. Onda joj se javi spasonosna
misao. Disala je slobodno.
– Ali se ne mora otputovati – povika ona.
– Naravno – reče on.
– Hoću reći, ne mora se otići u mjesto na koje karta glasi.
To ga iznenadi. Može se kupiti karta za neko mjesto, ali se ne mora otputovati
na odredište naznačeno na karti. Može se prekinuti putovanje, i izbjeći odredište.
To je ideja.
– Onda kupite kartu za London – reče on. – Tamo nikad ne bi trebalo otići.
– Imate pravo.
Nasuo je malo kave u limenu šalicu.
– Nećete da mi kažete gdje idete? – pitao je.
– Stvarno i iskreno – reče ona – ne znam. Zavisi s koje strane vjetar puše.
Gledao ju je upitno, onda je napućio usne kao Zefir pušući po snijegu.
– Puše u pravcu Njemačke – reče on.
– Vjerujem da je tako – smijala se ona.
Iznenada su opazili da im se približava neka nejasna bijela figura; bio je to
Džerald. Gudrunu lecnu užas posred srca. Ustala je na noge.
– Rekli su mi gdje se nalazite – začu se Džeraldov glas, koji je zvučao kao
kobna presuda kroz bjeličasti vazduh sutona.
– Majko božja! Vi ste došli kao duh – povika Lerke.
Džerald nije ništa rekao. Za njih je njegovo prisustvo bilo neprirodno i
sablasno.
Lerke protrese termos, onda ga izvrnu i podrža iznad bijelog snijega. Iz njega
iscuri samo nekoliko kapi kave.
– Sve smo popili! – reče.

190
Wohin (njemački) – kuda.
388
 Džerald je jasno vidio omalenog čudnog Nijemca, kao kroz dogled. Pretjerano
mu je bila mrska ta patuljasta prilika; želio je da je ukloni.
Onda Lerke protrese kutiju sa biskvitima.
– Biskvita ima još – reče on.
I protežući se iz sjedećeg položaja na sanjkama, dodade ih Gudruni. Ona
zavuče ruku i izvadi jedan. Ponudio bi i Džeralda, ali Džerald je dao do znanja da
nipošto ne želi da bude ponuđen biskvitima i Lerke ih prilično neodlučno stavi na
stranu. Onda je uzeo malu bocu i pogledao u nju prema svjetlu.
– Ima još malo Schnappsa – reče sebi u bradu.
Onda odjednom galantno podiže bocu u zrak, napravi neobičnu figuru
naginjući se prema Gudruni i reče:
– Gnädiges Fräulein, wohl...
U tom času nešto tresnu, boca odletje u zrak, Lerke uzmače; sve troje su stajali
drhteći od snažnog uzbuđenja.
Lerke se okrenuo prema Gudruni sa satanskim podsmijehom na
svijetlosmeđem licu.
– Dobar štos – reče sa podrugljivim demonskim gnjevom. – C’est le sport,
sans doute.191
Sljedećeg trena se našao u snijegu, u smiješnom sjedećem položaju, pošto ga
je Džeraldova šaka pogodila u glavu. Ali, Lerke se pribrao, ustao je drhteći i
pogledao Džeralda pravo u oči, onako krivonog i slabačak; oči su mu sijevale
demonskom porugom.
– Vive le heros, vive192...
Nije dovršio: Džeraldova pesnica, sijevajući kroz sumrak, pogodila ga je u
glavu s druge strane i odbacila poput prazne vreće.
Gudruna stupi naprijed. Podigla je stisnutu šaku visoko i njome odozgo
udarila Džeralda po licu i prsima.
On se zapanji, kao da se vazduh prolomio. Njegova se duša širom otvori u
čudu, osjećajući oštar bol. Onda se isceri sa ispruženim snažnim rukama da
konačno zgrabi jabuku za kojom čezne. Sad mu se najzad pružila prilika da ostvari
svoju namjeru.
Njegove tvrde i nesavladljive ruke se stegoše oko Gudruninog vrata. A njen je
vrat bio divno predivno nježan, samo što je unutra osjećao klizave strune njenog
glasa. On ih je sprsnuo, mogao ih je sprsnuti. O, kakvo blaženstvo! Kakvo
blaženstvo najzad! Kakvo zadovoljstvo najzad! Čisti žar zadovoljstva ispuni
njegovu dušu. Posmatrao je kako se na njenom naduvenom licu gasi svijest, kako
koluta očima. O, kako je bila ružna! O, kakvo ispunjenje! Kakvo zadovoljstvo!
Kako je to bilo dobro, kakvo bogomdano zadovoljstvo, najzad! Nije bio svjestan
da se ona otima i bori. Borba je bila njen način davanja oduška svom sladostrašću

191
C’est le sport... (francuski) – To je sport, bez sumnje. Prim. prev.
192
Vive le heros... (francuski) – Živio heroj, živio... Prim. prev.
389
u njegovom zagrljaju; što je postajao žešći, tim je bila veća pomama sve dok se ne
dosegne vrhunac, kriza, otpor popušta, njegove kretnje postaju blaže...
Lerke se podiže na snijegu, previše ošamućen i povrijeđen da bi mogao ustati.
Samo su mu oči bile svjesne.
– Monsieur – rekao je tankim piskavim glasom – Quand vous aurez fini193...
Val prezira i gađenja pređe preko Džeraldove duše. Gnušanje prodire do dna
njegovog bića ispunjavajući ga mučninom. Što to on radi, dokle je sebi dozvolio
da se spusti! Kao da mu je toliko stalo do nje da je ubije, da je nosi na duši.
Obuze ga malaksalost, potpuni gubitak snage. Ne znajući, njegove su je ruke
pustile i Gudruna je pala na koljena. Mora li vidjeti, mora li znati?
Spopala ga je užasna slabost, zglobovi mu se proliše kao da je u njima bila
voda. Zanese se kao na vjetru, okrenu i ode teturajući.
„Nisam to želio, zaista", bilo je posljednje priznanje gnušanja u njegovoj duši
dok je teturao uz padinu, slab, smožden, nesvjesno bježeći od ljudi. „Svega mi je
dosta. Idem da spavam. Dosta je bilo". Savladao ga je osjećaj gnušanja.
Bio je malaksao, ali nije tražio počinak; htio je da ide sve dalje, do kraja. Nikad
više da ne stane dok ne stigne do kraja, to je bila jedina preostala želja u njegovoj
duši. Teturao je sve dalje i dalje, nesvjestan i skrhan, bez misli i osjećanja.
Suton je širio kobnu vanzemaljsku, plavičastoružičastu svjetlost odozgo;
hladna plava noć se spuštala na snijeg. U dolini, dalje i s onu stranu, u velikoj
kolijevci snijega, nalazile su se dvije male prilike, Gudruna na koljenima, kao
pogubljena, i Lerke, Uspravljen pored nje. To je bilo sve.
Džerald je teturao uz snježnu padinu u plavkastoj tami, stalno se penjući,
nesvjesno se penjući, mada je bio skrhan i malaksao. S lijeve strane se nalazila
strma padina sa crnim liticama i odronjenim stijenama i bijelim šarama snijega
koje su krivudale oko crnine stijena. Sve je to bilo mimo, utonulo u savršen mir.
Da mu uveća muke, blještavo je sijao mjesec iznad njegove glave, bolna
blještava stvar koja je uvijek bila tu, koja nije uzmicala, od koje se nije moglo
pobjeći. O, kako je želio da dođe kraj, svega mu je bilo dosta. Pa ipak, nije spavao.
Bolan je bio taj uspon, ponekad je morao da se pentra preko strme litice sa
koje je vjetar pomeo sav snijeg. Bojao se da ne padne, grozno se bojao. A visoko
gore, na grebenu, duvao je tako jak vjetar da ga umalo nije savladao ledenom
pospanošću. Ali, tu nije bio kraj, i on je morao da ide dalje. Beskonačno gnušanje
mu nije dalo da se zaustavi.
Pošto je savladao jedan greben, pred sobom je ugledao sjenku nečeg višeg.
Uvijek više i više. Znao je da ide tragom prema vrhu padine gdje je bio Marijenhite
u čijoj se blizini nalazi prevoj. Ali, on, u stvari, nije bio svjestan. Samo je želio da
ide dalje i sve dalje dok ne padne, da se kreće, da ostane u stanju kretanja, to je
sve; ići i ići, do svršetka. Izgubio je osjećaj za orijentaciju. Pa ipak, nagonski je
tražio trag po kome su skije išle.

193
Monsieur... (francuski) – Gospodine, kad završite.
390
 Otisnuo se niz čistu snježnu padinu. To ga je uplašilo. Nije imao capina, ničeg
nije imao. Ali, kad se uspješno spustio na zabanak, nastavio je da ide u
osvijetljenoj tami. Bilo je hladno kao u grobu. Nalazio se među grebenima, u
udolini. Onda je skrenuo. Da li da se penje uz drugi greben, ili da luta kroz
udolinu? Kako je bila krhka napeta nit njegovog života! Možda bi mogao da se
uspne na drugi greben. Snijeg je bio čvrst i bijel. Kretao se sporo. Nešto je stajalo
u snijegu. Približavao se sa mlakom ljubopitljivošću.
Bilo je to raspeće do polovine zaraslo u snijeg? Mali Isus ispod male zaštitne
nadstrešnice, na vrhu stuba, skrenuo je u stranu. Neko će ga ubiti. Strašno se
bojao da će ga neko ubiti. Ali, to je bio strah izvan njega, sličan njegovom duhu.
Pa ipak, čemu strah? To se mora desiti. Biti ubijen! Osvrnuo se oko sebe sa
strahom gledajući snijeg, nemirne, blijede, sjenovite padine gornjih sfera.
Neminovno će biti ubijen, znao je. Ovo je čas kad je smrt budna, i nije mu bilo
spasa.
Isuse Kriste, mora li se to desiti? Isuse Kriste? Osjećao je kako se udarac
spušta, znao je da je pogubljen. Nejasno teturajući naprijed, ruke su mu se
podigle, kao da je osjećao što će se desiti; čekao je trenutak kad će se zaustaviti,
kad će skončati. Još nije svršeno.
Stigao je u snježni bazen u dolini okruženoj strmim kosama i provalijama;
odatle se dizala staza kojom se stiže na vrh planine. Ali, on je nesvjesno teturao
sve dok se nije okliznuo i pao, i dok je padao, nešto se slomilo u njegovoj duši i
odmah je zaspao.

391
 GLAVA TRIDESET PRVA
EXEUNT194
Kad su donijeli leš sljedećeg jutra, Gudruna je bila zatvorena u svojoj sobi.
Kroz prozor je vidjela ljude kako dolaze sa nosilima. Sjedila je nepomično,
Osjećajući kako minuti polako protiču.
Začulo se kucanje na vratima. Otvorila je. Tamo je bila jedna žena, koja joj je
nježno, i s pretjeranim poštovanjem, rekla:
– Našli su ga, gospođo.
– Il est mort?195
– Da, već satima.
Gudruna nije znala što da kaže. Što je trebalo da kaže? Kako bi trebalo da se
osjeća? Što bi trebalo da radi? Što se očekuje od nje? Bila je ravnodušna, ali i u
nedoumici.
– Hvala vam – rekla je i ponovo se zatvorila u sobu. Žena je otišla van sebe od
čuda. Ni riječi, ni suze. Ha! Gudruna je bila hladna, hladna žena.
Sjedila je u svojoj sobi, lice joj je bilo blijedo, obamrlo. Što bi trebalo da radi?
Nije mogla da plače, niti da pravi scene. Nije se mogla promijeniti. Sjedila je
nepomično, krijući se od svijeta. Samo je napisala dug telegram Ursuli i Birkinu:
Po podne se, međutim, iznenada odlučila da potraži Lerkea. Sa strahom je
povirila u sobu u kojoj je Džerald spavao. Ni za što na svijetu ne bi ušla unutra.
Našla je Lerkea kako sam sjedi u salonu. Direktno mu je prišla.
– Nije istina, je li? – pitala je.
On podiže oči i pogleda je. Slab smiješak žalosti iskrivi njegovo lice. Slagao je
ramenima.
– Istina? – ponovio je.
– Nismo ga mi ubili? – pitala je.
Mrzio ju je što mu je na taj način prišla. Umorno je podigao ramena.
– To se desilo – rekao je.
Pogledala ga je. Sjedio je skrhano u tom času, bez osjećanja i prazan, kao i ona
što je bila. Moj bože! To je bila besmislena tragedija, bez smisla i svrhe.
Vratila se u sobu i čekala Birkina i Ursulu. Željela je da ode, samo da se makne
odavde. Nije mogla misliti ni osjećati dok ne napusti to mjesto, dok se ne izvuče
iz tog položaja.
Jedan je dan prošao, drugi je nastupio. Čula je saone, vidjela je Ursulu i
Birkina, što joj pade veoma teško.
Ursula je odmah došla njoj.

194
Exeunt (latinski) – izlaze, tehničko uputstvo u kazališnim djelima.
195
II est mort (francuski) – Je li mrtav?
392
 – Gudruna – povika ona dok su joj suze tekle niz lice. I ona uze sestru u
naručje. Gudruna sakri lice na Ursulino rame, ali nikako nije mogla da se oslobodi
hladne, paklene ironije koja je pustošila njenu dušu.
„Ha, ha!” mislila je, to je pravo ponašanje.”
Ali, nije mogla da počne; njeno hladno, blijedo, neosjetljivo lice je uskoro
zaustavilo izvor Ursulinih suza. Za nekoliko trenutaka sestre nisu imale što reći
jedna drugoj.
– Je li vam bilo mnogo neprijatno da se vratite ovamo? – upitala je Gudruna
najzad.
Ursula je pogledala zbunjeno.
– Nisam na to ni pomislila.
– Užasno sam se osjećala zbog toga što sam morala da vas zovem natrag –
reče Gudruna. – Ali, jednostavno nisam mogla nikoga vidjeti. To je previše za
mene.
– Da – reče Ursula hladno.
Birkin je pokucao i ušao. Lice mu je bilo bijelo i bezizrazno. Znala je da zna.
Pružio joj je ruku rekavši:
– Kraj ovog putovanja, u svakom slučaju.
Zavladala je tišina među njima; nisu imali što reći jedno drugome. Najzad je
Ursula upitala tihim glasom:
– Jesi li ga vidio?
Pogledao je Ursulu tvrdim, hladnim pogledom i nije se trudio da odgovori.
– Jesi li ga vidio?
– Jesam – rekao je hladno.
Onda je pogledao Gudrunu.
– Jesi li učinila išta? – rekao je.
– Ništa – odgovorila je. – Ništa.
Sa hladnim gađenjem je zazirala od bilo kakve izjave.
– Lerke kaže da je Džerald došao vama dok ste sjedili na sanjkama u udolini
Rudelban, da je došlo do riječi među vama i da je Džerald otišao. Oko čega ste se
sporječkali? Bolje bi bilo da znam, kako bih mogao da zadovoljim zahtjeve vlasti,
ako bude potrebno.
Gudruna ga je pogledala bijelo, djetinjasto, nijema od muke.
– Nismo se sporječkali – rekla je. – On je oborio Lerkea i onesvijestio ga
udarcima, mene je napola zadavio, a onda otišao.
U sebi je govorila:
„Prilično jadan primjer vječnog trokuta!” i okrenula se podrugljivo, jer je znala
da se bitka vodila između Džeralda i nje i da je prisustvo trećeg lica bila puka
slučajnost, neminovna slučajnost, ali ipak slučajnost. Ali, neka im to bude primjer
vječnog trokuta, trojstva mržnje. Bit će jednostavnije za njih.

393
 Birkin je otišao napolje, držao se hladno i odsutno. Ali, ona je znala da će on
obaviti stvari za nju, ipak, i da će se pobrinuti za nju. Blago se osmjehnula u sebi,
sa prezirom. Neka obavlja poslove, pošto se strašno dobro brine o ljudima.
Birkin je ponovo otišao da vidi Džeralda. On ga je volio. Pa ipak, osjećao je
uglavnom gađenje prema nepomičnom tijelu što je ležalo pred njim. Bilo je tako
nepomično, tako hladno mrtvo, leš; Birkinu se utroba ledila. Morao je da stoji i da
gleda smrznuto mrtvo tijelo koje je bilo Džerald.
Bio je to smrznuti leš mrtvog muškarca. Birkin se sjeti jednog kunića što ga je
jednom našao smrznutog kao rog na snijegu. Bio je ukočen kao rog kad ga je
podigao. A sad je evo Džerald krut kao rog, povijen kao da spava, pa ipak nekako
se na njemu vidi ta užasna tvrdoća. To ga je ispunilo užasom. Soba se mora
zagrijati, tijelo se mora odlediti. Udovi bi se slomili kao da su od stakla kad bi neko
pokušao da ih ispravi.
Dodirnuo je mrtvo lice. Oštar, težak dodir leda sledi njegovu utrobu. Pitao se
da li se to i on smrzava, iznutra. U kratkim, plavim brkovima živi dah se pretvorio
u komad leda ispod nijemih nosnica. I to je bio Džerald!
Ponovo je dodirnuo oštru, gotovo blistavu plavu kosu na smrznutoj glavi. Bila
je ledenohladna, gotovo otrovna. Birkinovo srce poče da se ledi. Volio je Džeralda.
Pogledao je u lijepo uobličeno neobično lice sa malim finim, tankim nosem i
muževnim obrazima; vidio ga je smrznutog poput grude leda, pa ipak, on ga je
volio, išta je trebalo da misli ili da osjeća? Um mu se počeo lediti, krv mu se
pretvarala u ledenu vodu. Tako hladno, tako hladno; razorna hladnoća mu je
pritiskala ruke izvana, a još veća hladnoća se zgrušavala i ledila u njemu, u
njegovom srcu i utrobi.
Otišao je do snježnih padina gdje je smrt zadesila njegovog prijatelja. Najzad
je stigao na veliku udolinu između klisura i provalija, blizu vrha prevoja. Dan je
bio siv, treći tmurni i mirni dan. Sve je bilo, ledeno, blijedo, osim kosa izbrazdanih
crnim liticama koje su izranjale poput korijenja, a ponekad su ličile na gola lica.
U daljini se vidjela jedna padina koja je išla do samog vrha sa mnogo crnih,
odronjenih stijena.
Ličilo je to na plitak kotao među liticama i snijegom u gornjim sferama. U
tome je kotlu Džerald zaspao. Na udaljenom kraju, vodiči su zabili gvozdene
klinove u snježni zid, kako bi, uz pomoć dugih konopaca, mogli savladati okomiti
snježni zid i popeti se na nazubljeni vrh prevoja koji se dizao u nebo go; tamo se
krila Marijenhite među golim liticama. Uokolo su šiljati vrhovi, izbrazdani
snježnim šarama, parali nebo.
Džerald je mogao naći konopac. Mogao se popeti na prevoj. Mogao je čuti pse
u Marijenhiteu i naći sklonište. Mogao je nastaviti put niz strmu padinu na južnoj
strani u mračnu dolinu sa borovima i sići na veliki carski drum koji vodi na jug, u
Italiju.
Mogao je! Ali, što ako je mogao? Carski drum! Na jug? U Italiju? Pa što? Je li
to bio izlaz?... To je bio samo novi ulaz. Birkin je stajao na visokom oštrom zraku
i gledao vrhove i put na jug. Je li vrijedilo ići na jug? U Italiju, niz drevni carski
drum?
394
 Okrenuo se. Ili će srce pući, ili prestani da se sekiraš. Najbolje prestani da se
sekiraš. Ma ikakva bila tajna koja je stvorila čovjeka i vasionu, to je neljudska
tajna; ona ima svoje vlastite velike ciljeve; čovjek ne može biti kriterij. Najbolje je
sve prepustiti ogromnoj stvaralačkoj neljudskoj misteriji. Najbolje je baviti se
sobom, a ne vasionom.
,,Bog ne može bez čovjeka”. To je rekao neki veliki francuski propovjednik
vjere. Ali, to je sigurno pogrešno rečeno. Bog može bez čovjeka. Bog je mogao bez
ihtiozaurusa i mastodonata. Ta čudovišta nisu uspjela da se stvaralački razviju pa
ih je Bog, stvaralačka tajna, likvidirao. Na isti način bi svemir mogao da likvidira
čovjeka, ako mu ne pođe za rukom da se stvaralački mijenja i razvija. Vječna
stvaralačka tajna bi mogla da likvidira čovjeka i da ga zamijeni istančanijim
stvaralačkim bićem. Isto kao što je konj zauzeo mjesto mastodonta.
Za Birkina je ova misao bila veoma utješna. Ako čovječanstvo zapadne u
slijepu ulicu, i ako se istroši, bezvremenska stvaralačka tajna će stvoriti neko
drugo biće, istančanije, veličanstvenije, neku novu divnu rasu, da nastavi
otjelovljenje stvaranja. Toj igri nema kraja. Tajna stvaranja je neizmjerna,
nepogrešiva, neiscrpna, vječna. Rase nastaju i nestaju, ali se stalno rađaju nove
vrste, ljupkije ili podjednako ljupke, uvijek prelazeći čudo. Izvor se ne može ni
izopačiti ni proniknuti. On nema granica. On može da rađa čuda, da stvori
potpuno nove vrste, u svoje vrijeme, nove oblike svijesti, nove oblike tijela, nove
jedinke. Biti čovjek je ništa u poređenju sa mogućnostima stvaralačke misterije.
Imati bilo koje će kucati neposredno iz misterije, to je savršenstvo, to je neizrecivo
zadovoljstvo. Ljudsko i neljudsko ne znači ništa. Savršeno bilo kuca neopisivim
bićem, čudesnom neodređenom vrstom.
Birkin se vratio u hotel i ponovo otišao kod Džeralda. Ušao je u sobu i sjeo na
krevet. Mrtav, mrtav i hladan.
Carski je Cezar umro, postao prah,
Čuva rupu, vjetra da ne uđe dah.196
Nije dolazio odgovor od onoga što je nekad bilo Džerald. Neobična sleđena,
ledena stvar i ništa drugo. Ništa drugo!
Užasno iznuren, Birkin je otišao da obavlja dnevne poslove. Obavljao ih je
mirno, bez sekiracije. Izljevi, naricanja, scene sve je to bilo kasno. Najbolje je biti
miran i strpljivo podnositi sve što čovjeka snađe.
Ali, kad je otišao opet, uveče, da baci pogled na Džeralda između svijeća, da
ga želja mine, iznenada mu se srce stislo; samo što mu svijeća nije ispala iz ruke,
kad su mu suze uz čudan cvileći krik potekle niz lice. Sjeo je na stolicu, potresen
iznenadnom provalom bola. Ursula, koja ga je pratila, uzmače od njega dok je
sjedio sa glavom utonulom u ramena i tijelom koje se grčevito treslo užasno cvileći
kroz plač.

196
V. Šekspir, Hamlet, V, I, 199-200, u prijevodu Ž. Simića i S. Pandurovića.
395
 – Nisam htio da se to ovako završi, nisam htio da se to ovako završi – povika
on. Ursula nije mogla da se ne sjeti kajzerovih riječi, „Ich habe es nicht gewollt”.197
Gotovo je sa strahom pogledala Birkina.
Odjednom se smirio. Sjedio je oborene glave, krijući lice. Onda je krišom
obrisao suze rukama. Iznenada je podigao glavu i pogledao Ursulu pravo u oči,
tmurnim, gotovo osvetoljubivim pogledom.
– Trebalo je da me voli – rekao je on. – Nudio sam mu ljubav.
Ona uplašeno odgovori blijedim, nijemim usnama:
– Sita bi to moglo da promijeni!
– Promijenilo bi – povika on – promijenilo bi!
Zanemario ju je i ponovo se okrenuo da gleda Džeralda. Sa čudno zadignutom
glavom, kao neko ko nastoji da skloni glavu od uvrede, poluoholo, posmatrao je
hladno, nijemo, materijalno lice. Imalo je plavičastu masku. Bacalo je sjajnu
zraku, poput leda, kroz srce dnevne sobe. Hladno, nijemo, materijalno! Birkin se
sjeti kako mu je Džerald jednom stisnuo ruku toplim snažnim stiskom punim
ljubavi. Samo sekundu, a onda je popustio, pustio zauvijek. Da je ostao vjeran
tome stisku, smrt ne bi imala značaja. Oni koji umru, i koji umirući mogu još
uvijek da vole, da vjeruju, ne umiru. Oni žive u voljenom. Džerald je još mogao
živjeti u Birkinovom duhu, i poslije smrti. Mogao je živjeti sa svojim prijateljem
još jedan život.
Ali, sad je bio mrtav poput ilovače, poput plavičastog, topljivog leda. Birkin
pogleda u plave prste, nepokretnu masu. Sjetio se mrtvog pastuha što ga je nekad
vidio: mrtva gomila muškosti, odvratno. Sjetio se, također, lijepog lica onoga koga
je nekad volio i koji je umro s vjerom da se preda misteriji.
To mrtvo lice je bilo lijepo; niko ga ne bi mogao nazvati hladnim, nijemim,
materijalnim. Niko ga se nije mogao sjetiti a da ne dobije vjeru u misteriju, da mu
se duša ne zagrije novom dubokom vjerom u život.
A Džerald! Odricatelj! On ostavlja srce hladno, smrznuto gotovo nesposobno
da kuca. Džeraldov otac je izgledao sjetno, srce da ti pukne gledajući ga, ali nije
imao ovaj užasni izgled hladne, nijeme Materije. Birkin je gledao i gledao.
Ursula je stajala po strani i gledala kako živi čovjek zrni u smrzlo lice mrtvaca.
Oba su lica bila neuzbuđena i neubjedljiva. Plamen svijeća je drhtao u smrznutom
zraku, u napregnutoj tišini.
– Zar se nisi nagledao? – reče ona.
Ustao je.
– To je za mene gorko razočarenje – reče on.
– Što... to što je mrtav? – pitala je.
Njegove se oči samo susretaše s njenim. Nije odgovorio.
– Imaš mene – reče ona.
On se nasmiješi i poljubi je.

197
Ich habe es... (njemački) – Nisam ovo htio, riječi koje je, navodno, kajzer često ponavljao za vrijeme
prvog svjetskog rata.
396
 – Ako umrem – reče on – znat ćeš da te nisam ostavio.
– A ja?
– Ni ti mene nećeš napustiti – reče on. – Nećemo imati nikakve potrebe da
očajavamo, u smrti.
Ona ga uze za ruku.
– Ali, moraš li očajavati nad Džeraldom? – roče ona.
– Da – odgovori on.
Otišli su. Džerald je prenesen u Englesku i pokopan. Birkin i Ursula su pratili
njegovo tijelo sa jednim od Džeraldove braće. Njegova braća i sestre su insistirali
da bude sahranjen u Engleskoj. Birkin je htio da ostavi mrtvaca u Alpima, blizu
snijega. Ali, porodica je bila uporna, glasno su zahtijevali.
Gudruna je otišla u Drezden. Nije podrobno opisala svoj položaj. Ursula je
ostala u Mlinu sa Birkinom sedmicu ili dvije. Oboje su bili veoma tihi.
– Je li ti Džerald bio potreban – pitala ga je jedne večeri.
– Da – reče on.
– Zar ti ja nisam dovoljna?
– Ne – reče on. – Dovoljna si mi u mjeri u kojoj mi je žena potrebna. Za mene
si ti sve žene svijeta. Ali, želio sam imati čovjeka prijatelja, isto tako stalnog kao
što smo li i ja stalni.
– Zašto nisam ja dovoljna? – reče ona. – Ti si meni dovoljan. Niko mi nije
potreban osim tebe. Zašto nije i s tobom isto?
– Imajući tebe, mogu da proživim čitav život bez ikog drugog, bez prisnosti s
bilo kim drugim. Ali, da bi život bio potpun, istinski sretan, htio sam da ostvarim
trajnu vezu i sa nekim muškarcem, drugu vrstu ljubavi – reče on.
– Ne vjerujem u to – reče ona. – To je samo tvoja tvrdoglavost, puka teorija,
perverzija.
– Pa... – reče on.
– Ne možeš imati dvije vrste ljubavi. Što će ti!
– Čini se da ne mogu – reče on. – Ipak sam ih htio imati.
– Ne možeš ih imati, zbog toga što je to pogrešno, nemoguće – reče ona.
– Ne vjerujem da je – odgovori on.

397
 BILJEŠKA O PISCU

David Herbert Lawrence ili bolje D. H. Lawrence, jer se prema britanskim

konvencijama osobna imena (ako ih ima više od jednog) ispred prezimena
označavaju samo inicijalima, rođen je god. 1885. u Eastwoodu blizu Nottinghama,
u predjelu ugljenokopa Srednje Engleske. Otac mu je bio rudar, a majka učiteljica.
Ta staleška razlika veoma je utjecala na atmosferu Lawrenceova djetinjstva, a
privrženost majci, kao što to pokazuje i prilično vjeran njegov autobiografski
roman, Sinovi i ljubavnici, utjecala je na Lawrenceov emocionalni život i kad je
stasao u mladića. Učiteljevao je kao početnik u rodnom mjestu, a onda stekao i
učiteljsku diplomu i bolje mjesto, ali je g. 1912 napustio taj rad i sa ženom jednog
profesora u Notinghamu odbjegao na kontinent. Bila je to Njemica, Frieda rođ.
von Richthofen, pa je, nakon što su se vjenčali god. 1914, za vrijeme rata u
Engleskoj bio izvrgnut nepovjerenju vlasti. Nakon rata Lawrenceovi su u glavnom
živjeli u inozemstvu. Lawrence je bolovao od sušice, te su njih dvoje putovali po
toplim zemljama, od Italije, preko Ceylona i Australije, New Zelanda, Tahitija, do
juga SAD, gdje su se, u državi New Mexico, smjestili na jednom ranču. Za
ponovnog dugog boravka u Italiji i drugim zemljama Južne Evrope Lawrence je
god. 1930. umro u sanatoriju u Venceu (Francuska). Uz dvanaestak romana i niz
zbirki pripovijedaka i pjesama, Lawrence je napisao nekoliko kazališnih komada,
te više putopisa, idiosinkratičkih knjiga o psihoanalizi, duševnom životu i
problemu sablazni u književnosti, kao i nekoliko značajnih eseja o romanu kao
književnoj formi; na području kritike najznačajnija mu je duboka i originalna
knjiga o starijoj američkoj literaturi.
Evo većeg izbora iz njegove bibliografije:
Romani i priče: Bijeli paun (The White Peacock, 1911), Sinovi i ljubavnici
(Sons and Lovers, 1913), Pruski oficir i druge priče (The Prussian Officer and
Other Stories, 1914), Duga (The Rainbow, 1915), Zaljubljene žene (Women in
Love, 1920), Aronova palica (Aaron’s Rod, 1922).

I. V.

398
 D. H. Lorens
ZALJUBLJENE ŽENE

1987.
Izdavač
SOUR „Veselin Masleša”,
IRO „Sarajevo”,
OOUR Izdavačka djelatnost,
Sarajevo

Za izdavača
Radoslav Mijatović

Recenzenti
Mile Pešorda
Ivo Vidan

Lektor
Satnija Andrijić

Tehnički urednik
Salih Ahmethodžić

Korektor
Fatima Cicvara

Štampa
RO štamparija „Budućnost”,
Novi Sad, Šumadijska 12

Tiraž: 4000 primjeraka

ISBN 86-21-00097-0

399