Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Osijek

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti

i povijesti umjetnosti

Petra Lugarić

Dioklecijanova palača

Seminarski rad iz Umjetnosti starog vijeka

Mentor: dr. sc. Anita Ruso Brečić

Osijek, 2022. godina.

Sažetak

U dubokoj uvali, na području Salonitanskog agera podignuta je palača (villa) rimskog cara
Dioklecijana, završena prije careve abdikacijen 1. svibnja 305. Godine. S namjerom da se
dragovoljno odrekne prijestolja, car je sebi odigao rezidencju za razdoblje života poslije
povlačenja. Zdanje u obliku nepravilnog pravokutnika (dimenzija 215,54 m na istočnoj i
zapadnoj strani, 174,94 m na sjevernoj i 180,90 m na južnoj) smješteno je približno u tjemenu
uvale, pročeljem okrenuto prema moru. Čitav kompleks snažno je utvrđen osmerokutnim
kulama koje flankiraju gradska vrata te četverokutnim kulama na kutovima i istim takvim
kulama na sredini između kutova i vrata. Posredini zidnih poteza prostrana su vrata, povezana
vodoravnim i okomitim ulicama, široka i uokvirena portikatima, poput onih u helenističkim
gradovima Istoka. Južni krak ulice pravca sjever-jug zapravo ne postoji, nego je proctor
drukčije riješen. U tipološkom smislu, Dioklecijanova je palača maritimna vila umetnuta u
vanjski plašt kastruma, kakve je car naveliko gradio na čitavom Istoku. Spoj dvaju
raznoraznih zdanja valjalo je međsobno uskladiti, jer je južni segment po vodoravnoj osnovi
bio podijeljen na rezidencijalni i religijski pojas s hramovima i mauzolejom, među Kojima je
središnji trg – peristil. Unutar toga dijela palače posebno je važan osmerokutni mauzolej s
ophodnim trijemom. U Dioklecijanovoj palači ostalo je mnogo nedovršenih pojedinosti
(kapiteli, arhitravi, profili, reljefi, razni dekorativnielementi i sl.), što upućuje da se gradilo u
velikoj žurbi. Ta se činjenica može objasniti samo time što se približavao datum napuštanja
trona i što je rezidenciju još prije toga trebalo pripraviti za cara i brojnu svitu. Unatoč
kasnijim izmjenama i devastacijama, Dioklecijanova palača ostala je originalan i za povijest
svjetske arhitekture iznimno važan spomenik.
Sadržaj
Uvod............................................................................................................................................1
Vrijeme radnje i izvorni izgled...................................................................................................3
Glavne građevine unutar Dioklecijanove palače........................................................................5
Građevni materijal......................................................................................................................6
Zaključak.....................................................................................................................................7
Literatura.....................................................................................................................................8
Uvod

U skladu s međunarodnom konvencijom o svjetskoj kulturnoj i prirodnoj baštini UNESCO-va

je komisija u studenom 1979. da se splitska povijesna jezgra s Dioklecijanovom palačom
upiše u popis svjetske baštine. Kao najbolje sačuvani primjer carskih antičkih palača uopće u
svijetu, splitska je palača u svjetskoj arheološkoj i povijesno-umjetničkoj znanosti s pravom
smatrana klučnom građevinom za poznavanje i proučavanje svoje kategorije i u cjelini, i u
pojedinim svojim dijelovima. Gotovo svi splićani, živeći u prvim stoljećima srednjeg vijeka
unutar Dioklecijanove palače, služeći se arhitektonskim i skulptorskim tvorevinama prvog
reda, stvorenim krajem III. i početkom IV. stoljeća, od djetinjstva su bili naviknuli gledati
ljepote Dioklecijanova mauzoleja, Peristila, malog hrama Jupitrova i skladne linije
perimetralnih bedema okićenih lukovima i arhitravima. 1
Cjelinu odlikuje jedinstvena
urbanističko-arhitektonska kombinacija raskošne carske vile i utvrđenog logora s nekim
elementima helenističkoga grada. Nema ni jedne druge antičke carske rezidencije, sagrađene
prije ili poslije Dioklecijanove palače, koja je u tolikoj mjeri sačuvala svoje izvorne ostatke.
Pojedini nezini dijelovi također su temeljni spomenici svoga tipa. Tri fasadna zida i troja
kopnena vrata s dvostrukim ulazima značajni su primjeri obrambene arhitekture
kasnoantičkog doba. U južnoj četvrtini palače ostaci su Dioklecijanova stana s izvrsno
sačuvanim prizemnim prostorijama koje sadrže oko pedeset presvođenih dvorana Središnja
otvorena dvorana Peristil jedinstven je prostor kako po svojoj urbanističkoj i funkcionalnoj
ulozi pristupa carevu stanu tako i po svojoj arhitektonskoj formi. Dioklecijanov mauzolej,
velika osmerokutna građevina, smatra se prototipom mnogih drugih kasnijih centralnih
arhitektonskih prostora, a mali pravokutni hram sadrži jedsn od najsačuvanijih svodova u
rimskom graditeljstvu. Veliku vrijednost Dioklecijanovoj palači daje i njezin kasniji razvoj od
vremena kada je u ranome srednjem vijeku carska rezidencija preobražena u grad Split, pa sve
do danas, kada ta ista jezgra ima toliko važnu ulogu središta većega gradskog područja.

1
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača, svjetska kulturna baština, Split, Hrvatska, NEDELJKO
BUVINOVIĆ, Split – Zagreb, 1995., str. 474

1
Sl. 1: Srednjovjekovni Split potkraj XIV. stoljeća

2
Vrijeme radnje i izvorni izgled

Približan početak gradnje određen je podatkom o velikim upravnim reformama koje

Dioklecijan (Caius Valerius Diocletianus), jedan od najpoznatijih vladara antičkog svijeta
obznanio krajem 293. godine prigodom obilježavanja prvog desetljeća svoje vladavine. Već
tada car je zavrtao svoj politički program o podjeli carstva na dva dijela koji će retultirati
sustavom vladsnja četvorice i dovesti do svojevoljnog napištanja prijestolja prvih dvaju
vladara 305. godine, odnosno njihove zamjene dvama dotadašnjim pomoćnicima. Bilo je
logično pretpostaviti da će se ubrzo proslije proklamiranih redormi Dioklecijan pobrinuti i za
svoje prebivalište nakon napuštanja prijestolja, odnosno da će započeti izgradnju svoje
posljednje rezidencije. Sigurni početak gradnje nije utvrđen, ali se može prepostaviti da je do
njega došlo oko 295. godine, odnosno u zadnjoj petoljetki trećeg stoljeća poslije Krista. Za
razliku od tog otvorenog pitanja početka izgradnje, dovršetak Dioklecijanove splitske
rezidencije povijesno vrlo precizno utvrđujemo podatak što ga daje kršćanski pisac
Laktancije. Upotrebe reprezentativnih zgrada u svrhe kulta i stanova dostojanstvenika, zatim
ugrađivanje u nove objekte i onda iskorištavanje golemog okolnog zida palače u obrambene
svrhe spasilo je mnogo toga što bi inače propalo i što je često danas moguće urediti i
restaurirati2. Za gradnju dvorca car je izabrao mjesto koje je vrlo prikladno s gledišta širih i
užih lokacijskih pogodnosti. Gledajući sa šireg državno političkog stajališta, s rog je mjesta
upravo po sredini jadranske istočne obale, blizu zapadnog i istočnog dijela carstva,
umirovljeni car mogao čak i nakon napuštanja prijestolja pratiti daljni razvoj države , prema
kojoj nipošto nije bio ravnodušan. Dioklecijanov interes za sudbinu carstva i poslije
abdikacije dokazuje njegova politička intervencija 308. godine kada se u Carnuntumu sastao
sa svojim bivšim suvladarom Maksimijanom kojeg je odvratio od namjere ponovnog
preuzimanja vlasti. Mikrolokacijske prednosti položaja Palače su goleme. Ako je car zaista
bio podrijetlom iz Salone, onda je njegova odluka da sagradi Palaču svega nekoliko
kilometara od te velike antičke metropole posve shvatljiva iz sentimentalnoh razloga da se pri
krsju života veati u svoj uži zavičaj i da u njemu dobije svoje trajno prebivalište.

2
Novak, Grga, Povijest Splita, Knjiga prva, Škuna, Split, 2005., str. 522

3
Sl. 2: Tlocrt izvornog stanja Dioklecijanove palače

4
Glavne građevine unutar Dioklecijanove palače

Splitski graditeljski i kulturno-umjetnički spomenici velikim su dijelom koncentrirani na

području povijesne gradske jezgre, pa je njihov obilazak i razgledavanje najlogičnije započeti
iz samog središta stare jezgre – Dioklecijanove palače.3 Cijeli jugoistočni dio Dioklecijanove
palaće obuhvaćala je nadbiskupska kurija koja je imala nekoliko palača i kuća jugoistočnu
ugaonu kulu koja je još i danas dobro sačuvana. Istočni zid nadbiskupijske palače bio je zid
nekadašnje Dioklecijanove palače, a tako je bilo i na jugoistočnom zidu od spomenute ugaone
kule prema zapadu do linije koja se nalazi nad današnjom ulicom Grota. Ali nadbiskupska
kurija nije obuhvaćala cijeli taj prostor, nego samo onaj uz sam perimetralni zid, a unutar toga
prostora i katedrale nalazile su se jedna posebna kuća za arhiđakona, zatim sinagoga koja se
zvala Sdorium, s kapelama i prostorom koji je toj sinagogi pripadao, a nalazio se pod kućom
Padovana Klementisa. Tu je završavao posjed nadbiskupske kurije. Gdje je bila kuća s
arhiđakonovim stanom, ne možemo doznati, dok nam je položaj sinagoge (Sdoriuma) poznat.
Samostan svete Klare u Splitu nalazio se nekako u centru jugoistočnog kvadrata
Dioklecijanove palače pa se sinagoga nalazila nešto na jugu vestibula te palače.

Sastavljači reambulacije iz godine 1397. nisu se osvrtali na privatnu vlasnost, pa čak ni na

komunalnu, jer je njima bilo do toga da utvrde posjed nadbiskupije i ako su govorili o tuđem
nekom zemljištu ili tuđoj kući, govorili su o tome samo kao o granici. Tako se opisuje
nadbiskupski posjed u Dioklecijanovoj palači koja ima uvijek kao granicu s istočne i južne
strane zid te iste nadbiskupske palače, koji je također i zid samoga grada, počinjući sa
sjeverne strane od kule ili kuće Cipirana Zanina, ravno prema jugu s cijelom kulom koja se
nalazi za uglu iste kurije.

3
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača - jezgra grada Splita, NEDELJKO DOMINOVIĆ, Split – Zagreb,
2008., str. 22

5
Građevni materijal

Posebna vrijednost Dioklecijanove palače ogleda se u okolnosti da je ona najbolje sačuvana

građevina svoje kategorije u svijetu i, prema tome, ključni povijesno-umjetnički spomenik u
svojoj graditeljskoj svrsi.4Kao što je to uobičajeno u rimskoj građevinskoj praksi osnovni
građevni materijali za izvođenje nosivoh konstrukcija kojeg treba dobaviti u velikoj količini
lokalnog je podrijetla. U palači to je kamen, karakteristični materijal našeg podneblja koji se
gotovo do danas zadržao u tradicijskoj gradnji. Bijeli vapnenac materijal je kojim su hrađeni
perimentalni zidovi i kule, zidovi supstrukcija, mauzoleja i hrama, njima su popločani
pločnici, a u njemu je isklesan i veliki dio dekoracije. Iz antičkih bračkih kamenoloma
Rasoha, Plata i Stažišća, smještenih uz put koji povezuje današnji Škrip i Splitsku, kameni
blokovi dovoženi su u palaču preko za to uređene luke, Splitske, na sjevernoj obali otoka. Da
je kamen koji se brao u bračkim kamenolomima korišten u gradnji Dioklecijanove palače,
svjedoče nalazi neposlanih blokova u antičkoj luci Splitskoj. Za izradu stupova i kapitela, kao
i kod izrade završnih obloga zidova, podova u interijeru i mozaika upotrebljivane su, uz
brački i trogirski vapnenac, i uvezene, često skupocjene, vrste kamena - prokoneški mramor,
crveni, crni, purpurni i zeleni porfir, granit - ukupno 17 identificiranih vrsta, što je tekođer
uobičajeno u rimskoj graditeljskoj tradiciji. O načinu pripreme kamenih blokova za ugradbu,
načinu njigova podizanja i smještanja na odgovarajuće mjesto te međusobnog povezivanja
postoje brojni tragovi. Blokovi su se podizali pomoću kolotura o koje su bili obješeni
konopima vezanim za kamene konzole. One su po završetku gradnje otklesane. Opekom su
zidani zidovi u tehnici opus testaceum, ona je sastavni dio zidova građenih u tehnici opus
mixtum, njome su oblikovani rasteretni lukovi u zidnoj strukturi, niše i otvori. Od drvene
građe gradili su se konatruktivni elementi, potporne skele i oplata, o čemu postoje brojni
dokazi u supstrukcijama. Na bogatstvo zidnog ukrasa upućuju i mramorne ploče, kojima su,
kako je to bio običaj, bile ukrašene donje zone zidova.5

4
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača - jezgra grada Splita, NEDELJKO DOMINOVIĆ, Split – Zagreb,
2008., str. 8
5
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača - jezgra grada Splita, NEDELJKO DOMINOVIĆ, Split – Zagreb,
2008., str. 26

6
Zaključak

Zahtjevnom program gradnje rezidencije nekadašnjeg vladara graditelji Palače odgovorili su

realizacijom kompleksne structure s nizom građevina i sklopova različite namjene, te uz
primjenu različitih oblikovnih, konstruktivnih i tehnoloških rješenja. U dugogodišnjem
istraživanju Palače prikupljeno je i zabilježeno mnogo podataka o načinu gradnje. Opsežnom
monografijom o Dioklecijanovoj palači najviše je pridonio G. Niemann vrlo preciznim
opisima i crtežima tehničkih detalja , a u drugoj polovici 20. Stoljeća istraživaći J. Marasović,
T. Marasović, S. McNally, J. Wilkes. U većini ostalih radova tehnika gradnje je samo rubna,
usputna tema, kojoj nije posvećena dovoljna pozornost – iako je u provedbi terenskih
arheoloških istraživanja upravo tehnika građenja jedan od ključnih elemenata koje treba
poznavati te je često presudna u datiranju arheološke građe. Zahvaljujući stupnju očuvanosti i
stupnju istraženosti Palača je neiscrpan izvor za proučavanje umijeća graditelja antike. Podaci
o tehnologiji gradnje – počevši od mjerenja i trasiranja, preko građenja uz primjenu različitih
tehnika, do izvedbe arhitektonskih ukrasa mogu se čitati na svim nezinim sačuvanim
dijelovima. Sistematizirani podaci o tehnici građenja Palače upotpunit će znanja o antičkoj
građevinskoj praksi, a mogu biti i temelj za daljnje proučavanje mjesta graditelja Palače u
povijesti graditeljstva. Palača koju je krajem III. Stoljeća poslije Krista dao sagraditi rimski
car Dioklecijan da bi u njoj, posije svojevoljnog napuštanja prijestolja, proveo posljednje
godine života, čini danas najstariju jezgru i najvažniju povijeso – graditeljsku cjelinu grada
Splita.

7
Literatura

Novak, Grga, Povijest Splita, Knjiga prva, Škuna, Split, 2005.

Travirka, Antun, Split, FORUM, Zadar, 2000.
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača - jezgra grada Splita, NEDELJKO
DOMINOVIĆ, Split – Zagreb, 2008.
Marasović, Tomislav, Dioklecijanova palača, svjetska kulturna baština, Split, Hrvatska,
NEDELJKO BUVINOVIĆ, Split – Zagreb, 1995.
Skupina autora, Hrvatska umjetnost – Povijest i spomenici, Školska knjiga, Zagreb, 2010.

Krleža, Miroslav. "Dioklecijanova palača." Latina et Graeca, vol. 1, br. 18, 1981, str. 74-74.
https://hrcak.srce.hr/223510. Citirano 05.02.2022.

Marin, Emilio. "Dioklecijanova palača u Splitu." Latina et Graeca, vol. 1, br. 12, 1978, str.
15-28. https://hrcak.srce.hr/223428. Citirano 05.02.2022.