J. Spyri - P.

Mrduljaš: HEIDI
Zagrebačko kazalište lutaka
Sezona 2022./ 2023.

LIKOVI
Heidi
Djed/ Gradski miš
Klara/ Kukavica
Petar/ Klarin otac
Koza Bjelka/ Mehanička kukavica
Koza Sivka/ Guvernanta
Seoski miš/ Mjesec
Ili… isti glumac gradski miš/ seoski miš

1. PRIZOR
Planinski proplanak ispred Djedove kolibe koja podsjeća na švicarski sat s
kukavicom. Jutro je. Koliba je zatvorena. Iz gornjeg prozorčića izlazi Kukavica.
Isprva se glasa kao mehanički sat, ali zatim odustane od službenoga obilježavanja
vremena i započne SONG. Pridružuju joj se koze, Bjelka i Sivka. I one se raduju jutru
i planinama. Budi se i Seoski Miš te se i on priključuje pjesmi.
BJELKA (hiperaktivna koza): Kad ćemo na pašnjak? Kad ćemo na pašnjak?
SIVKA (lakonskoga izričaja, nešto razumnija koza, ali ipak koza): Čim dođe Petar.
BJELKA: A gdje je Petar? Gdje je Petar?
MIŠ (star seoski miš, mršav, ali još u snazi): Garant je opet zaspal. Dok sem ja bil
dečec, pastiri su se budili i prije Kukavica!
KUKAVICA: Jesu - jesu.
BJELKA: Ja bih na pašnjak. Ja bih na pašnjak! Tamo ima još bolje trave i još više…
cvijeća! (Ugleda posebno privlačno cvijeće.) Sivka! E, Sivka! Gle što je niknulo tamo
gore! Ja to moram pojesti. Ja to želim pojesti. Ja to želim… sadaaaa!
SIVKA: Visoko je.
 Johanna Spyri: Heidi

BJELKA: Istina, istina… (Nemirno poskakuje, ne može otkinuti pogleda od tog

cvijeća.) Ali! Imam plan!
SIVKA: Neću.
MIŠ: Ne valjda spet neki plan!
KUKAVICA: Opet plan - opet plan.
BJELKA (Sivki): Ne moraš mi pomagati. Stvarno ne moraš.
SIVKA: I neću.
BJELKA: Gle, ne moraš ništa raditi. Baš ništa. Samo stani ovdje.
SIVKA: Već stojim.
BJELKA: Još korak bliže.
SIVKA (pomakne se): Stojim.
BJELKA: A ja se popnem ovako… (Penje se Sivki na leđa, koja to stoički podnosi.)
MIŠ (uznemireno plahuta oko njih): Ovo ne bu dobro, deca draga. Ne bu dobro!
BJELKA (nesigurno balansirajući): Ne… brini… stari… s ovim planom ne možemo…
promašiti… (Istodobno promaši kopitom stijenu i sleti na Sivku. Nepoljuljana
optimizma, nastavlja pokušavati doseći cvijeće.)
MIŠ: Bogek dragi, fala ti kaj sem prestar za ovakve norije. (Kao da će otići, kadli ga
zazove Bjelka.)
BJELKA: E, miš! E, miš. Jako mi malo fali. Jako malo. Daš šapu?
SIVKA: Neće odustati.
MIŠ: Ne i ne!
BJELKA (i dalje opasno balansirajući): Hajde, miš, ne mogu još dugo!
SIVKA (na kojoj je sav teret): Ni ja.
MIŠ: Rekel sem „ne“.
SIVKA (molećivo, vrag je odnio šalu): Miš!
MIŠ (govori penjući se na životinjsku piramidu): Kaj sam ja dragem bogu skrivil.
Bum. Al sam ovaj put!
BJELKA: Hajde, još mrvica nam fali.
Sve troje se zanose lijevo-desno pokušavajući dobaciti miša do cvijeća.
BJELKA: Još maloooo! I…
Pojavljuje se PETAR.
2
 Johanna Spyri: Heidi

PETAR (zazviždi kozama): Jutro! (Ugleda neobičan prizor.) Zaboga, pa što je… zašto
ste… kako su… zašto sam…
Životinje ga ne primjećuju, nastavljaju podvig. Sada se svi ljuljaju u ritmu. Petar
pokušava dohvatiti Bjelku dok se naginju udesno, a kada piramida krene ulijevo,
izmiče se, jer prijeti da će svi pasti na njega.
MIŠ: Hoću doleeeee!
BJELKA: Imamo gaaaaa!
Nastane tajac usred nezgodnog balansa.
SIVKA: Nemamo.
Svi popadaju na Petra.
PETAR (ispod hrpe životinja): Koje ste vi koze.
MIŠ (jedva razumljivo, prikliješten): Nsm ti ja kza, mulec.
KOZE (snuždeno i bolno): Beee.
PETAR (ljutito zviždi pokušavajući se iskoprcati): Sad je dosta! Dosta! U stroj!
Brabonjaka vam vaših! U stroj!
I miš, zbunjen nenadanom vikom i zvižducima, stane u vrstu.
PETAR (stupa kao pravi kozji general na prozivci ispred svoje natučene i nespremne
čete): Koza jedan!
BJELKA: Bee.
PETAR: Koza dva!
SIVKA: Bee.
PETAR: Koza tri!
MIŠ: Skvik.
PETAR (izvan sebe): A miševi u rupu!
MIŠ: Skvik! (Uvrijeđeno se odmakne.)
PETAR: Idemo! I jedan, i dva…
Petar stupajući izađe. Sivka ostane stajati tako da ni Bjelka ne može proći za Petrom.
BJELKA: Hajde, Sivka. Na pašu! Napokon!
SIVKA: Neću kad je takav.
MIŠ (smrtno uvrijeđen): Miš, pa odmah u rupu. Pih.
SIVKA: Da nam je bar… pastirica.
3
 Johanna Spyri: Heidi

Svi čeznutljivo uzdahnu.

2. PRIZOR
Na njihov uzdah kao da je stigao odgovor. Nije izvjesno je li taj zvuk ispustilo
čudovište iz druge dimenzije, ranjena životinja ili… djevojčica koja se vere uzbrdo
odjevena u brdo odjeće. Doista brdo, jer se od odjeće ne razaznaje djevojčica. Više
nalikuje na stog od tkanine.
BJELKA (napeto): Be?
SIVKA (upitno, prestrašeno): Bee?
MIŠ: Ovaaaaj… miš… vu… rupu!!! (Prvi dade petama vjetra.)
Nastane opća strka, svi bježe u zaklon. Sivka se u jednom tromom koraku skloni iza
kuće. Bjelka trčkara amo-tamo.
BJELKA (traži sklonište): Zauzeto. Sve je zauzeto! Petre! Petreeee!
„Čudovište“ je već preblizu, Bjelka zaključi kako je sve propalo i odluči se sakriti tako
što će ušima/ kopitima prekriti oči i praviti se da je nema. Heidi se sudari s Bjelkom i
sjedne, naprosto preumorna da nastavi. Bjelka pokraj nje drhti od straha. Heidi ispod
stoga tkanine i dalje puše i stenje.
Vrati se Petar.
PETAR (izvana): Brabonjaka vam vaših, pa što je ovo? Kada ni koze na pašnjak ne
možeš natje… (postupno utihne). Što je… tko je? Ma, nemojte me zezati! Odustajem!
Petar očajno sjedne s druge strane Heidi. Triptih jada.
PETAR (nesuvislo šmrca): Kakav sam ja to pastir, djed će me… ko vola u kupusu.
HEIDI iz krpenoga stoga uspije izvući ruku i potapšati Petra po ramenu.
PETAR (ne primjećujući da je to djevojčica): Možda bi mi čak i u školi bilo bolje…
(Nastavlja šmrcati.)
HEIDI: Mogu li ja kako pomoći?
Petar iznenađeno podigne pogled.
PETAR: Ha?
BJELKA (skloni kopita s očiju): Be?
MIŠ I SIVKA: A?
HEIDI (glasnije): Rekla sam da bih rado pomogla. Samo… samo što mi je malo
nespretno. (Stog tkanine se počne migoljiti.) Ako biste prvo vi možda meni…
mrvicu… pomogli…
4
 Johanna Spyri: Heidi

PETAR (ne zna odakle bi počeo): Da, svakako, sad ću ja… nekako…
Životinje su brže od Petra kada treba misliti pa se sve daju na posao. Zajedničkim
snagama pomalo skidaju suvišne slojeve odjeće s Heidi. Naposljetku pred nama stoji
ljupka djevojčica u laganoj haljinici.
HEIDI: O, hvala vam puno. Sad mi je lakše. Obukli su mi svu moju odjeću da mi je ne
bude teško nositi. A ipak mi je bilo teško. Kako je tu kod vas strmo! Jedva sam se
popela iz sela. Ti ovim putem ideš svaki dan?
PETAR (zbunjeno zuri): Ovaaaaaaaj.
HEIDI: Sigurno si jako jak.
PETAR: Ovaaaaaaj.
Sivka ga trkne.
PETAR (pribere se, donekle): Da. Jako jak. Svaki dan. Gore i dolje.
KOZE (prijekorno): Beee. (Sivka ga opet trkne.)
PETAR: I koze. Svaki dan.
HEIDI (oduševljeno): Svaki dan si s kozama u planini. Divno!
Svi je prate pogledom dok ona skakuće i razgledava kolibu i krajolik.
HEIDI (pokazujući vratašca kukavice): A što vam je ovo?
Kukavica izađe.
KUKAVICA: Ku-ku! Do-dobar dan! Na usluzi! Do-dobro nam došla! Ja sam ku-
kukavica budilica.
HEIDI: O, dobar dan! Ja sam Heidi.
PETAR: Ovaj, ja sam… Petar.
HEIDI: Petar! Drago mi je.
BJELKA: Bee.
PETAR: Ovo je Bjelka.
SIVKA: Bee.
PETAR: Ovo je Sivka.
MIŠ (uz galantan naklon): Skvik.
HEIDI: Drago mi je, gospon Miš.
PETAR: A kako si ti uopće došla sama do…

5
 Johanna Spyri: Heidi

3. PRIZOR
DJED (gromko, iz offa): Opet kasniš!
Od čistog iznenađenja neočekivanim autoritativnim glasom, svi se redom postroje kao
životinje maloprije, čak i Heidi, s malom zadrškom. Kukavica ne zna što bi pa se
zatvori u kućicu. Petar stoji najbliže djedu.
DJED (ulazi): Petre, kozji generale! Imaš li mi što reći?
PETAR (tresući se od straha, piskutavo): Dobro jutro?
DJED: Jutro? Vidiš li ti sunce, kozji generale?
PETAR (nesigurno): Vidim sunce.
DJED: Onda vidiš da ti je sunce već iznad te prazne glave, što znači da više nije jutro,
nego dan. Dakle, imaš li što reći?
PETAR: Dobar… dan?
DJED: Dobar dan? Samo to?
PETAR: Dobar dan, djede s planine?
DJED: Dat ću ja tebi d…
Čuvši da je to Djed kojega traži, Heidi mu pritrči i čvrsto ga zagrli. Djed zbunjeno
gleda prekinut usred prodike.
HEIDI: Djedice! Napokon! Dobar vam dan!
DJED: Uf, d-dobar dan i tebi.
HEIDI: Kako će nam biti lijepo kod vas u ovoj divnoj kućici. Igrat ćemo se s kozama,
imat ću svoj krevetić u sijenu i svoju zdjelicu za mlijeko i…
DJED: U mojoj kući… krevetić… zdjelica? (Otrgne se iz zagrljaja.) Tko si ti uopće?
(Ostalima) Tko je ona uopće? (Svi slegnu ramenima.)
HEIDI (ushićeno vergla): Došla sam vlakom do sela i živjet ću s vama i Gerta mi je
dala svu moju odjeću i morala sam je obući da ne vučem uzbrdo kofer i bilo mi je jako
vruće i nespretno i skoro sam pala, a onda sam upoznala…
DJED (svejednako zbunjen): Ali tko si ti?
HEIDI: Heidi.
DJED (zgranuto sjedne): Heidi.
HEIDI: Da, djede.
DJED: Kćerkica mojega pokojnoga Tobije.
HEIDI (vedro): I pokojne Adelaide.
6
 Johanna Spyri: Heidi

DJED: Pokojne Ade…?

HEIDI: Mislim da vam je teta Deta poslala pismo. U njemu sve piše.
DJED (kukavici, prijeteći): Kukavice!
KUKAVICA (izviri iz kućice): Ku-ku.
DJED: Je li stiglo kakvo pismo?
KUKAVICA (nakon nekoliko trenutaka vraća se iz kućice s pismom u kljunu): Ku-ku.
DJED: Pa koliko je već dugo ovdje?
KUKAVICA: Ku-ku. (Pokajnički nestane u kućici.)
DJED: Detino pismo? (Udalji se malo od ostalih i čita ispod glasa.) Nakon teške
bolesti, preminula je… Dijete ne može ostati kod nas… Dužan si bar nešto učiniti za
obitelj… (Spušta pismo, posve zgranut, zaboravivši na bijes.) Kozjih mi brabonjaka.
(Brzo donosi odluku i vraća se zapovjednom načinu.) Što svi blejite?
KOZE: Beee.
DJED: Što blejite vi koji niste koze? Na posao! Ovome djetetu treba namjestiti
krevetić, pronaći zdjelicu za mlijeko… Petre, donesi mlijeka… Sivka, daj mlijeka…
Svi se ustrče, većina uglavnom besciljno. Uspiju pronaći stolac i zdjelicu za Heidi.
DJED (zabrinuto, u stranu): Dijete… kod mene… još k tome djevojčica… kako ću ja
to… pa nemam ni osnovne stvari…
HEIDI: Djede?
DJED (odsutno): Da, Heidi?
HEIDI (vedro, već sjedeći na svojem stolčiću sa zdjelicom mlijeka u rukama): Ja
mislim da će nam baš biti lijepo.

4. PRIZOR
Večer. Djed i Heidi su sami, vidljiv je Heidin ležaj u sjeniku ispred prozorčića.
DJED: Ovdje ćeš spavati. Znam da nije nešto, ali ja naprosto nemam…
HEIDI (već je u krevetu): Kako fino miriši! Kako je mekano!
DJED (iznenađeno): A… dobro. I da znaš, nemoj cijelu kuću buditi usred noći ako se
slučajno probudiš. Ovdje se ujutro rano ustaje! Morat ćeš se uspavati sama i…
HEIDI: Ali, djede, kako sama! Pa vidi! Mjesec će mi praviti društvo.
DJED: Da… naravno… mjesec.

7
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI: Ako budem osamljena, razgovarat ću s njim.

DJED: Da, da, jasno. Nego, laku noć, Heidi.
HEIDI: Laku noć, djede!
Zamrači se sve osim Heidina krevetića i neba. Djevojčica se zagleda u Mjesec.
HEIDI (Mjesecu): Blago tebi, mjeseče. Ti se svake večeri penješ visoko, visoko, više
od svake planine. I vidiš cijeli svijet.
Mjesec je alpinist koji sjedi na mjesečevu srpu. Sada se vješto spusti planinarskim
užetom na krov.
MJESEC: Istina!
HEIDI: Foraaa!
MJESEC: Nego što! Penjem se na najviše planinske vrhunce. Prelijećem šume, jezera,
gradske krovove.
HEIDI: I vidiš sve koji spavaju.
MJESEC: I one koji su noću budni. Sove u lovu i lisice u skitnji.
HEIDI: Voljela bih da nekad mogu poći s tobom.
MJESEC: Ja sam uvijek tu, vječno u pokretu.
Mjesec i Heidi - SONG.
MJESEC: Laku noć, djevojčice.
HEIDI: Sretan put, mjeseče.
Mjesec se vrati užetom na svoj srp i otplovi dalje.

5. PRIZOR
Jutro. Svi još spavaju. Dolazi Petar.
PETAR (neobično dobre volje, jodla?): Gdje ste spavalice? (Lupa kukavici na
vratašca.) Buđenje!
KUKAVICA (tromo, tek probuđeno): Ku-ku. (Zijevne.) Ka-kava. (Vrati se u kućicu.)
PETAR: Hajde, kozja moja vojsko! Pokret. Pašnjak čeka! Nemam cijeli dan.
SIVKA (dokono izašavši iz staje): Be.
PETAR: Dobro, imam cijeli dan. Ali nećemo ga trošiti na ljenčarenje.
Koze lijeno staju u vrstu. Izađe djed.

8
 Johanna Spyri: Heidi

DJED: Što to moje stare oči vide, Petre?

PETAR (ponosno): Mene, gospodine.
DJED: Zar ovako rano?
PETAR: Uvijek spreman za zadatke!
Djed se nasmije.
PETAR (plaho): A, gospodine, ovaj… bi li Heidi možda mogla sa mnom danas na
pašnjak?
DJED (mrko): S tobom? (Vedro) Pa naravno! Heidi!
Heidi izađe iz kuće.
HEIDI: Dobro jutro svima!
DJED: Kako si spavala?
HEIDI: Nikad bolje!
DJED: Ako želiš, smiješ s Petrom i kozama na pašnjak.
HEIDI: Na pašnjak? Naravno! Idemo!
Heidi kao da će krenuti.
DJED: Samo malo, samo malo. Heidi, popij mlijeka. Petre, ti ponesi ovaj kruh i sir.
Heidi odjuri u kuću.
PETAR (zabezeknuto gleda veliku torbu): Koliko kruha! Koliko sira!
DJED: Da nisi sve sâm pojeo, proždrljivče!
PETAR: Ne bih ja nikad, gospodine.
DJED: Kad nemaš nikad, kozji generale. I da si dobro čuvao Heidi.
PETAR: Naravno, gospodine.
DJED: I koze.
PETAR: I koze.
HEIDI (istrčavši): Idemo?
Petar, Heidi i koze krenu u koloni.
DJED (mišu, koji se također probudio): Ti i ja ćemo, stari prijatelju, morati malo
polakše krenuti u dan.
Djed i miš sjednu pred kolibu.
DJED: Ako smijem, počastio bih te s malo sira.
9
 Johanna Spyri: Heidi

MIŠ: Skvik.
Dva starca zadovoljno sjede i uživaju u danu.
Iza njih, djeca i koze skakuću po planini uz SONG o ljepotama planine, koja je lijepa
u sva godišnja doba. Pjesmi se pridružuju i djed i miš. Pritom se naznačuje protok
vremena.
KUKAVICA: Dan-noć. Noć-dan. Ljeto-jesen.

6. PRIZOR
Jednoga dana ujesen. Djed prilazi vratašcima Kukavice.
DJED (dobre volje, pokuca): Ku-ku?
KUKAVICA (iznutra): Ku-ku.
DJED: Nemoj ti meni „ku-ku“, nego reci je li što stiglo?
Kukavica izlazi s pismom u kljunu.
DJED (ojađeno): Neću niti pitati kada je pismo stiglo.
KUKAVICA: Ku-ku. (Nestane.)
DJED (čita): Ovim vas putem i službeno obavještavamo da je dijete na vašoj skrbi
obvezno pohađati nastavu… To piše ravnatelj škole dolje u selu. Taj stari, pokvareni…
MIŠ (izašavši iz kolibe): Skvik?
DJED: Slušaj! Pišu mi da Heidi mora u školu. Po zakonu… (čita) Članak 72…
Koještarije! Pa ja je mogu naučiti sve što treba znati.
MIŠ (zabrinuto): Skvik.
DJED: Znam, znam. Zakon je zakon. Ali ne dopuštam da ide u školu dolje u selu. Pa
oni u tri godine Petra nisu naučili ni dva slova!
MIŠ (slaže se): Skvik.
Djed je zamišljen.
MIŠ (upitno): Skvik?
DJED: Nema mi druge, stari moj prijatelju. Poslat ću je u grad. Pa neka je tamo uče tu
pustu matematiku, lektiru, prirodu. Prirodu! Zamisli! Oni će nju učiti prirodu.
MIŠ (ljutito): Skvik.
DJED (ljutito se slaže): Skvik. Mislim, budalaštine!
Dolazi Petar.

10
 Johanna Spyri: Heidi

PETAR: Heidi! Bjelka! Sivka! Idemo!

HEIDI (istrčavši iz kuće): Evo me, Petre! Dobro jutro, djede. Idemooo!
DJED: Heidi, stani malo. Moram ti nešto reći.
HEIDI: Reci, djede.
DJED: Moram te poslati u grad. Na školovanje.
HEIDI i PETAR: Na što?
DJED: Na školovanje. U školu. Ti bi, Petre, bar mogao znati što je to. I ti ideš u školu.
PETAR: Da, idem… bio sam… par puta.
DJED: I, jesi li što naučio?
PETAR: Aaaaa…
DJED: Upravo tako. Nisi stigao dalje od „A“. E, Heidi neće tako. Ona će lijepo naučiti
čitati i pisati…
HEIDI: Ali zašto, djede?
DJED: Kakvo je to pitanje? Zato što, zato što… zato što se mora!
HEIDI: Ali u planini nam slova ne trebaju! Što će nam slova za traženje trave, za igru,
za penjanje…
DJED: Bez pogovora! Ići ćeš u školu, jer tako kažu… jer tako kažem ja.
MIŠ (potvrdno): Skvik.
Svi tužno posjedaju. Djed ode u kuću po veliku putnu torbu. Donese je i ostavi pred
Heidi.
PETAR: Koja glupost!
DJED: Petre!
Petar brže-bolje dohvati svoj pastirski štap i pobjegne. Sa sigurne udaljenosti
dovikne:
PETAR: Škola je glupost!
DJED (odmahnuvši glavom na Petra, kaže Heidi): Dođi, izaberi što ćeš ponijeti.
Djed i Heidi odu u kuću.
BJELKA (jurca naokolo): Ajme meni, ajme meni. Ne može to tako, ne može to tako.
SIVKA: Nego kako?
MIŠ: Sirota Heidi.

11
 Johanna Spyri: Heidi

BJELKA: Imam plan!

SIVKA i MIŠ: Ne opet plan.
BJELKA: Dakle, miš će se sakriti u Heidinu torbu i izgrist joj sve stvari da ne može
takva u grad. Sivka i ja trčimo u selo zaustaviti vlak. To su dva plana u jednom!
MIŠ: Ja sam vam prestar za daleka putovanja.
BJELKA: Pa nikamo ne putuješ! Sivka i ja zaustavit ćemo vlak. Upadaj!
MIŠ: Ali ja ne…
Bjelka ga šutne u putnu torbu.
BJELKA: Sivka, idemo!
Sivka se dokono ne miče nego žvače travu.
SIVKA: Nema nade.
Bjelka i dalje gura Sivku. Vrate se Djed i Heidi.
HEIDI: Zar baš moram, djede?
DJED: Nažalost, da. Posjećivat ćeš me ljeti.
Prijelaz u grad dočaran svjetlom i zvukovima: cvrkut ptica zamjenjuje štropot
željeznice pa gradska vreva. Kao na usporenoj snimci, koze ostaju gdje jesu, Bjelka
očajno gura Sivku, ali bez uspjeha. Djed maše Heidi. Heidi ostaje nepomična s
putnom torbom dok se oko nje mijenja scenografija. Planinu i kolibu zamjenjuje
skučena kućica nalik na kuću na lutke. Klaustrofobičnom ozračju doprinosi nizak
strop/krov. I ondje je sat s kukavicom. S obje strane te otmjene, ali skučene sobe, širi
se prostor Klarine kuće u kojem će se pojavljivati Guvernanta i Otac, vidljivi samo
kao noge.

7. PRIZOR
Heidi i dalje nepomično stoji s torbom. Oko nje čujemo glasove odraslih koji se
pretapaju jedan u drugi.
GLAS SLUGE: Znači, to je ta djevojčica sa sela. Puno vam hvala što ste je dopratili.
GLAS SLUŽAVKE: Evo, malena, tu se smjesti i pričekaj. Uskoro će netko doći.
GLAS SLUGE: Gdje ti je ostatak prtljage? To je sve? O, Bože.
Čuje se zatvaranje vrata. Heidi ostaje sama u nepoznatoj prostoriji. Slušamo kucanje
sata.
HEIDI: Kako je tu sve čudno. I pusto.

12
 Johanna Spyri: Heidi

MEHANIČKA KUKAVICA: Ku-ku. Ku-ku.

HEIDI (obraduje se): O, pa i tu živi kukavica! Dobar dan, kukavice!
MEHANIČKA KUKAVICA: Ku-ku. Ku-ku.
Kukavica se povuče u kućicu.
HEIDI: O, oprosti. (Za sebe.) Nije baš razgovorljiva.
MIŠ (iz torbe): Skvik.
HEIDI (otvorivši torbu): Mišu! Pa ti si ovdje! Kako mi je drago!
Čvrsto ga zagrli. Mišu bjelodano nije dobro od drndanja putem. A i najeo se odjeće.
HEIDI: Jao, moja odjeća. Mora da si bio jako gladan. Žao mi je.
MIŠ (pokajnički): Skvik. (Uspaničari se i ustrči ne bi li pronašao izlaz.)
HEIDI: Umiri se. Ne smijemo bježati. Naljutili bi se dragi ljudi koji su nas primili.
Bolje da sjednemo i pričekamo
Heidi sjedne. Miš nastavi trčati.
HEIDI (molećivo): Mišu…
Uto se iz sjene pojavi Gradski Miš.
GRADSKI MIŠ (nadmeno): Nema trčanja po kući.
MIŠ: O, pardonček, nisem štel. Bi mogel sam prosit malo vode za gospodičnu i mene?
Dugo smo putovali.
GRADSKI MIŠ: Nema pijenja u salonu.
HEIDI: Gle, još jedan miš! Baš je simpatičan. Pitaj ga je li on ovdje glavni.
MIŠ: Pardonček, jeste vi ovde šef?
GRADSKI MIŠ: U neku ruku jesam. U ovoj kući ne postoje vrata koja meni ne bi bila
otvorena. Poznajem je od smočnice do podruma.
MIŠ (zadivljeno): Ovde se sigurno fest lepo živi.
GRADSKI MIŠ: Živi se, živi se. Sve ću vam pokazati. Bit će mi zadovoljstvo pružiti
dobrodošlicu kolegi sa… očito… sela.
MIŠ (ushićeno i preglasno): Fala lepa, fala lepa. (Prevodi za Heidi) Skvik skvik.
HEIDI: Ma da???
GRADSKI MIŠ: Nema vikanja u salonu.
MIŠ (šaptom): Pardonček.

13
 Johanna Spyri: Heidi

GRADSKI MIŠ: I još nekoliko pravila koja vrijede i za miševe i za ljude. Nema
trčanja po hodnicima, nema izlaska iz kuće nakon sedam navečer, nema griženja
tepiha i ne zaboravite da sam ja ovdje domaćin i gazda… (Začuju se zlokobni koraci
pa dovrši paničnim glasom) …dok nema gospođice
Rottenschlesvigpartenkirchenmeier! U zaklon!
Gradski Miš povuče Miša u skrovište.
MIŠ (bježeći dobaci Heidi upozorenje da se sakrije): Skvik!
Miševi se sakriju uz neki zid jedan na drugoga tako da je samo pitanje kada će se
razotkriti.
HEIDI: O! (Sakrije se iza stolice.)
Uđe Guvernanta, gospođica Rottenschlesvigpartenkirchenmeier, kojoj vidimo samo
dugu, strogu suknju.
GUVERNANTA (stroga, do daljnjega): Adelaida?
Nema odgovora.
GUVERNANTA: Adelaida?
HEIDI: Ovdje sam samo ja, Heidi.
GUVERNANTA: Koliko ja znam, puno ime ti je Adelaida. Zaboga, dijete, zašto čučiš
iza stolice? Pristojno stani kad ti se odrasli obraćaju.
HEIDI: Oprostite, gospođice…
GUVERNANTA: Rottenschlesvigpartenkirchenmeier.
HEIDI: Rotten… špajza… štrudl… šnite…
GUVERNANTA: Dosta. Naučit ćeš. Dakle, došla si ovamo u kuću gospodina
Sesemanna kako bi pohađala nastavu i stasala u dobro odgojenu mladu damu. Koliko
sam shvatila, za sada je tvoj odgoj bio… manjkav. Što si uopće naučila?
HEIDI: O, svašta! Znam pomusti kozu, znam napraviti maslac, ne baš najbolje, još se
učim, ali zato se brže od Petra mogu popeti na veliki bor ispred…
GUVERNANTA: Nebesa. Imat ćemo mnogo posla. Dakle, buđenje je u sedam, slijedi
doručak pa nastava do podneva. Nakon ručka i kraćeg odmora slijedi matematika i
strani jezik, večera i spavanje u devet.
HEIDI: A, gospođice… gospođice, kada idemo van?
GUVERNANTA: Kamo van?
HEIDI: Van na… zrak.

14
 Johanna Spyri: Heidi

GUVERNANTA: Naravno, boravak na svježem zraku organiziran je utorkom i

subotom. Sluga će te odvesti na jedan sat u park. Gdje, podrazumijeva se, nema trčanja
ni vikanja. Ako se vratiš zablaćena, sama pereš odjeću.
HEIDI: Ali…
GUVERNANTA: Nema „ali“. Nisi se došla ovamo zabavljati, nego učiti i, što je još
važnije, praviti društvo mladoj gospođici Klari.
HEIDI: Klari? Znači, ovdje živi još jedna djevojčica! Bogu hvala!
GUVERNANTA: Moraš imati na umu da Klara ne može niš… miš!!
Gradski miš se u tom trenutku prevalio sa seoskog miša pa se razotkrio te ustrčao u
pokušaju da se ponovo sakrije. Guvernanta panično ciči, ciče i miševi. Heidi otvori
torbu da u nju uskoči gradski miš.
GUVERNANTA: Nestao je. Nestao je. Štetočine jedne.
HEIDI: Možda ne bi radili štetu da ih nekad nahranite. Ne treba njima puno.
GUVERNANTA: Zaboga. Hraniti miševe! Kakva pomisao. S čime ja sve imam posla.
Sada ću pozvati gospođicu Klaru.

8. PRIZOR
Ulazi Klara u kolicima.
GUVERNANTA: Adelaida, ovo je Klara Maria Josephine Sesemann. Klara, ovo je
Adelaida.
KLARA: Drago mi je, gospođice Adelaida.
HEIDI: I meni, Klara. Gospođice Klara.
GUVERNANTA: Uz prvi pozdrav, mladoj se dami priliči spustiti u ženski naklon.
Ovako. (Pokazuje.)
HEIDI (pokuša, ali zamalo padne): Oprostite, vježbat ću.
Klara se dobrohotno nasmije.
GUVERNANTA: Klara, mladoj dami se ne priliči smijati.
KLARA: Oprostite.
GUVERNANTA: Ostavit ću vas da se upoznate. Adelaida, ugledaj se u Klaru. Ona je
pravi primjer kako djevojčica treba biti odgojena. Ja sam se za to pobrinula. Ispričajte
me, posao zove. (Izlazi.)
Nekoliko trenutaka vlada nelagodna tišina.

15
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA (uštogljeno, kako su je naučili): Kako ti se za sada sviđa kod nas, Adelaida?
HEIDI: Jako je… otmjeno. I… strogo?
KLARA (strogo): Mladoj dami ne priliči se prigovarati domaćinima.
HEIDI: Oprosti.
KLARA (kroza smijeh): Pa šalim se! Jesam uspjela zvučati kao guvernanta?
HEIDI: Jesi, jesi. Stvarno sam se prestrašila.
KLARA: Tako ti je ovdje stalno. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Nekad mi se čini da
pola toga ne smijem, a drugu polovicu… ne mogu.
HEIDI: Ne možeš?
KLARA: Pa… nisi primijetila? Ne mogu hodati.
HEIDI: Onako… uopće?
KLARA (s tužnim smiješkom): Uopće. Što si mislila, zašto sam u kolicima?
HEIDI: Mislila sam da se mladim dama možda ne pristoji hodati u društvu.
KLARA (nasmije se): Shvaćam zašto si to pomislila!
HEIDI: Sigurno je tužno kad ne možeš hodati.
KLARA: Nije tako strašno. I da mogu hodati, vjerojatno me nikamo ne bi pustili.
HEIDI: Kod nas u planini to ne bi išlo. Tamo moraš trčati, jer kako ćeš inače dostići
koze? I moraš vikati, jer kako bi ih dozvao? A moraš se i glasno smijati… jer je sve
jako lijepo.
KLARA: Zvuči divno! Dok sam bila mala, tata mi je čitao jednu divnu priču o
planinama.
HEIDI: A gdje ti je sada tata?
KLARA: Joj, tata je stalno na putu. A mame već dugo nema.
HEIDI: Nemam ni ja više roditelje, ali zato imam najboljeg djeda na svijetu!
KLARA: Pričaj mi o njemu.
Uto seoski Miš kihne i izviri iz skrovišta.
KLARA (iznenađeno): Miš!
Miš vrlo zbunjeno stoji, ne zna bi li bježao.
HEIDI: Da, oprosti, zaboravila sam ti reći. Sa mnom je iz planine doputovao i moj
prijatelj miš.
KLARA (prijekorno): Imaš miša za prijatelja? (Naglo oduševljeno): Pa to je genijalno!
16
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI: Pa… mogla bi i ti imati miša za prijatelja. Možda se još niste upoznali…
(Mahne prestravljenom Gradskom mišu da izađe iz torbe.) Dođi, upoznajte se. (Klari)
Ovo je tvoj kućni miš.
GRADSKI MIŠ (uz uljudan naklon): Skvik.
KLARA: Ja sam toliko dugo željela ljubimca, a nisam niti znala da ga imam!
HEIDI (kroza smijeh): Tko zna što ćeš joj doznati!
KLARA: Znaš, Adelaida, mislim da nam zajedno uopće neće biti tako loše!
HEIDI: Molim te, zovi me Heidi.
KLARA: Heidi.
Djevojčice se prime za ruke. Prijelaz u noć.

9. PRIZOR
Heidina prva noć u gradu, stoji pred prozorom kroz koji se vidi nebo.
HEIDI: Ovdje je čak i noć čudna! Uopće nema mraka. Vani je sve puno svjetla. A ne
vide s planine. Samo kuće i krovovi i kuće i krovovi. (Viri kroz prozor.)
MJESEC (spusti se užetom): Ali zato vidiš mene!
HEIDI: Mjesec! Pa da! Kako sam mogla zaboraviti? Ti putuješ posvuda.
MJESEC: Putujem, putujem. I ugledam ja tako lice na prozoru i pitam se koja to
djevojčica ne spava.
HEIDI (tužno): Ja.
MJESEC: Ti si bar uvijek spavala kao beba.
HEIDI: Ali ovdje mi je jako tužno. Jako, jako, jako, jako. Željela bih natrag na
planinu.
MJESEC: U tome ti ne mogu pomoći. Ali mogu ti praviti društvo. Što te muči?
HEIDI: Tu sam zatvorena u kući po cijele dane. Nikada ne idemo u šetnju!
MJESEC: Pa, možeš prošetati sa mnom.
HEIDI: Joj, bojim se da bi me ubila gospođica Rottenschlesvigpartenkirchenmeier!
MJESEC: Rotten… švajne… šlag…? Uglavnom, ako se predomisliš, ja sam svake
noći u prolazu. I ne zaboravi…
Mjesec povede njihov zajednički SONG s planine tijekom kojega Heidi utone u san.

17
 Johanna Spyri: Heidi

10. PRIZOR
Ulaze miševi.
GRADSKI MIŠ: Dragi prijatelju, danas ćeš vidjeti i ono što ljudi nazivaju „školom“.
MIŠ: To još nigdar nis jel.
GRADSKI MIŠ: To još nikada nisam okusio.
MIŠ (lomi jezik): To još ni-ka-da nis o-ku-sil.
GRADSKI MIŠ: Sio.
MIŠ: Sio.
GRADSKI MIŠ: Kako god, škola nije za jelo. Škola znači učenje. A ja te uvjeravam,
ono što ljudska djeca uče, mi miševi sve znamo.
MIŠ: Kaj zbilja?
GRADSKI MIŠ: Uzmimo matematiku na primjer. Djeca se strašno muče, uče napamet
neke tablice glodanja, zamisli. A reci, znaš li ijednoga miša koji napamet ne bi znao
podijeliti sir?
MIŠ: Taj mulec ne bi dugo preživil.
GRADSKI MIŠ: Svratimo stoga mi radije do smočnice.
MIŠ: Smočnice?
GRADSKI MIŠ: Do… špajze, tako reći.
MIŠ: O, špajza!
Miševi odšeću dalje.
Mehanička kukavica izlazi iz sata.
KUKAVICA: Ško-la, ško-la.
Dolaze djevojčice i Guvernanta.
GUVERNANTA: Sjednite i otvorite udžbenike iz prirode. Govorit ćemo o
osobitostima gorskoga zavičaja, koji će Adelaidi biti najbliži. (Heidi zuji.) Adelaida!
Adelaida! Heidi!
HEIDI: O, oprostite.
GUVERNANTA: Ti sigurno znaš ponešto o gorskom zavičaju.
HEIDI: O čemu?
Klara joj šapne.
HEIDI: O, o planinama! Da! Znam!
18
 Johanna Spyri: Heidi

GUVERNANTA: Nabroji nam nekoliko biljaka koje rastu u gorskome zavičaju.

HEIDI: Rastu borovi… puno borova. Onda ono žuto cvijeće koje pčele jako vole…
GUVERNANTA (hladno): Točno. Djelomice. Upamtit ćete sljedeće: u gorskom
zavičaju rastu ovsenica, moravka i alpska medvjetka.
Klara piše u bilježnicu.
HEIDI (Klari glasnim šaptom): Što je to?
KLARA: Valjda neke biljke.
HEIDI: A nije rekla „medvjedica“? To nije biljka, vjeruj mi.
GUVERNANTA: Rekla sam „alpska medvjetka“. Dakle, jeste li zapisale?
Klara poslušno kimne glavom, Heidi poslušno odmahne glavom.
GUVERNANTA: Heidi, zašto ne pišeš?
HEIDI: Pa ne znam baš pisati.
GUVERNANTA (zgranuto): Znaš li bar slova?
HEIDI: Znam slovo A, jer me naučio Petar, i znam slovo B, jer su me naučile koze.
Dalje baš i ne. Jel' ih ima još puno za naučiti?
GUVERNANTA: Pa to je skandalozno.
HEIDI: Hvala, gospođice Rottenschlesvigpartenkirchenmeier.
GUVERNANTA: Da si do sutra usvojila bar abecedu. Klara će ti pomoći, zar ne,
dušo?
KLARA: Da, da, svakako.
Pojave se miševi iz smjera u kojem su maločas odšetali. Svi ih gledaju.
GRADSKI MIŠ: Gradski miševi kreću se u skladu s ritmom grada. S noge, na nogu.
Ovako…
MIŠ (oponaša ga): Z noge na nogu…
GRADSKI MIŠ: Ali gradski miš zna biti i vrlo hitar kada je… (ugleda metlu)
Potrebnoooo!!!
GUVERNANTA: Miš! Dva miša!!!
Oba miša vrisnu, vrisne i guvernanta. Pobjegnu svaki na svoju stranu.
KLARA (miševima): Hvala, dečki! (Kroza smijeh) Čini se da je za danas škola gotova.
HEIDI (snuždeno): Draga Klara, mene brinu ta slova koja moram učiti. Neću ja to
moći!

19
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA: Kako ne bi mogla? Lagano je. Slušaj, abeceda ide ovako. A B C Ć Č D

DŽ… (izvergla cijelu abecedu).
HEIDI (još očajnija): ABCKMPLJVZŽ.
KLARA: Ne, slušaj polakše… A B C…
HEIDI (prima se za glavu): Ne mogu ja tooooo.
GRADSKI MIŠ (Klari, važno): Skvik, skvik, skvik.
KLARA: Pa da! Kako si pametan!
GRADSKI MIŠ (zadovoljno): Skvik!
HEIDI (još očajna): Pametan! Za razliku od mene.
KLARA: Nemoj se žalostiti! Naučit ćemo te abecedu za čas! Kroz pjesmu! Slušaj!
Slijedi SONG abecede. A ima oblik kućice, B je glasanje koza, C je mjesečev srp itd.
Svaka sličnost s pjesmom „Do re mi“ iz „Moje pjesme, moji snovi“ posve je slučajna.
U pjesmi sudjeluju i miševi. Heidi se, naravno, razvedri i u trenu nauči sva slova.

11. PRIZOR
Protok vremena. Mehanička kukavica izlazi iz sata.
MEHANIČKA KUKAVICA: Tik-tak, tik-tak. Dan-noć. Noć-dan. Dan…noć.
Večer. Klara i Heidi sjede u salonu. I miševi su s njima. Kartaju?
KLARA: Heidi, željela bih tih nešto pokazati.
HEIDI (bezvoljno): Može.
KLARA: Ovu mi je knjigu poklonio tata. U njoj svakakve priče. Kad mi je dosadno,
čitam je i imam dojam da putujem po cijelome svijetu. Možda će se i tebi svidjeti.
HEIDI: Jako je lijepa, Klara, ali nemoj se ljutiti…
KLARA: Zašto bih se ljutila?
HEIDI: Zato što… zato što bih ja jako htjela kući u planine. Nekad sam tako tužna da
mi srce hoće puknuti.
KLARA: A… nije ti lijepo ovdje sa mnom?
HEIDI: Nije to…
KLARA: Znam! Nagovorit ću Guvernantu da nas odvede u cirkus!
HEIDI: Ne bih u cirkus, ja bih kući. (Zajeca. Zagrle je i Klara i miševi.) Molim te,
pitaj svojega tatu da me pusti doma.

20
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA: Nemoj tako Heidi. Pa što bih ja bez tebe? Ti si mi jedina prijateljica. Čemu
ću se veseliti ako ti odeš?
HEIDI: Znam, Klara, znam. Zato mi i jest tako teško.
KLARA: Reci da ti nije lijepo sa mnom.
HEIDI (očajno): Lijepo mi je s tobom.
KLARA: Onda je sve u redu! Vidjet ćeš, ujutro će te već proći tuga. Hajdemo svi,
vrijeme je za spavanje!

12. PRIZOR
Noć. Izlazi Mjesec koji se spušta i penje po svojem užetu. Noćni zvukovi: lavež, ćuk il'
netopir, željeznica. Sablasno ozračje. U kući Sesemannovih zaškripe vrata, u kvadratu
svjetla neobična silueta. U gotovo potpunom mraku, čujemo Klarin krik i cičanje
miševa.
KLARA: Duh! Tu je bio duh!
GUVERNANTA: Nemoguće, drago dijete.
KLARA (izvan sebe): Vidjela sam ga! Neću više biti u ovoj kući. Pustite me van!
GUVERNANTA: Dragi Bože, dijete je skrenulo s pameti. Zovite gospodina
Sesemanna!
Dok Klara jeca, čujemo užurbane, zamućene telefonske pozive, otvaranje ulaznih
vrata. Dolazi Klarin otac, gospodin Sesemann, kojemu, kao i guvernanti, vidimo samo
noge.
OTAC: Klara! Draga moja Klara! Pa što se dogodilo?
KLARA: Tatice! Hvala Bogu što si došao. Nemoj više nikada otići!
OTAC: Draga moja Klara, znaš da to nije moguće. Ali sada sam ovdje. Reci mi, što te
uznemirilo?
KLARA: Duh! Vidjela sam duha.
OTAC: Duha? Što je taj duh radio? Je li ti htio neko zlo?
KLARA: Pa, ne. Samo je hodao. Kao da želi otići nekamo, a ne može.
OTAC: Klara, znaš da duhovi ne postoje…
KLARA (tuli): Ovaj postoji!
Ulazi Heidi, zijevajući.
OTAC: A ovo je sigurno malena Heidi o kojoj si mi pisala!

21
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI (uspavano): Laku noć. Mislim… dobar dan, gospodine Sesemann.

OTAC (kroza smijeh): Dobar dan i tebi, draga Heidi. Nego, reci mi, jesi li i ti vidjela
duha o kojemu Klara govori?
HEIDI (zijeva): Nisam.
KLARA: Ali on postoji!
OTAC: Imam ideju. Postavit ću tome duhu noćas zasjedu pa ćemo vidjeti tko to noću
šeće po kući.
KLARA: Tata, ti si moj junak!
OTAC (nasmije se): Neće tebe nitko plašiti dok sam ja na straži!

13. PRIZOR
MEHANIČKA KUKAVICA: Noć-dan. Dan-noć. Noć! (Povuče se i zalupi vratašca.)
Otac čeka s jedne strane. Dva miša naoružana vilicama čekaju s druge strane. Sat
otkucava ponoć, kako je red u takvim noćnim prizorima. Mjesec putuje nebom. Opet
škripa vrata, kvadrat svjetla i silueta. Silueta se penje na krov, Mjesec zapjeva svoj i
Heidin SONG, Heidi mu odgovara. Heidi se počinje prihvaćati Mjesečeva užeta da se
popne na Mjesečev srp.
OTAC: Heidi! Ne!
U zamračenju čujemo Heidin povik, Klarin otac spašava je s krova. Kada se svjetlo
ponovo pojača, vidimo Heidi je u naručju Klarina oca (oslonjenu o njegove noge,
odnosno što god spužva, drvo i mizanscen budu dopuštali). Uz njih su Klara i
Guvernanta.
KLARA: Draga Heidi, pa kamo si to krenula?
HEIDI (suzno): Kući. U planine. Mjesec me tamo može odvesti.
OTAC: O, draga djevojčice. Tebi dom stvarno jako nedostaje.
HEIDI (šmrc): Nedostaje.
OTAC: I sve mi se nekako čini da ti mi ovdje u gradu ne možemo pružiti ono što imaš
kod djeda na planini.
GUVERNANTA: Koješta! Ovdje ima sve što može poželjeti. Kvalitetno školovanje,
uravnoteženu prehranu i krov nad glavom.
OTAC: Možda nije sve u tome, gospođice Rottenschlesvigpartenkirchenmeier. Možda
je nekima otvoreno nebo važnije od krova na glavom.

22
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI: Klara je imala pravo, gospodine Sesemann, vi ste najpametniji čovjek na

svijetu.
OTAC (nasmija se): Onda će ti se sigurno svidjeti i moja sljedeća odluka. Budući da
ne želimo gledati zdravu djevojčicu kako blijedi i kopni po našim krovom… ovo se
dijete ima odmah vratiti kući djedu!
HEIDI: O! Hvala vam! Hvala!
KLARA: Tata! Kako možeš? A što ću ja ovdje sama? Ja mogu blijedjeti i kopniti?
OTAC: Nikako, Klara. Zato i ti ideš u planinu s Heidi!
KLARA i HEIDI: To! Hura!
GUVERNANTA: Ali gospodine, Sesemann, Klara nema snage za…
OTAC: I zato će joj boravak na planinskome zraku sigurno goditi! Vratit će nam se
rumena i vesela kao Heidi.
Iz skrovišta izađe seoski miš vukući Heidinu putnu torbu. Skoči na nju. I on se veseli
povratku kući.
MIŠ: Skvik!
OTAC (iznenađeno, ali razdragano): Vidim da Heidi ima i suputnika!
Iz skrovišta dojuri i Gradski miš pa također skoči na Heidinu torbu. I on želi ići.
GRADSKI MIŠ: Skvik!
KLARA: Ide i moj prijatelj miš! Idemo svi!
GUVERNANTA: Blagi Bože! (Po mogućnosti, padne u nesvijest.)

14. PRIZOR
Vedri tonovi, vjerojatno gorska tema sa samoga početka predstave, miješaju se sa
gradskom vrevom i štropotom vagona, koji postupno prelaze u spokojne zvuke alpske
prirode.
Prizor se odvija ispred Djedove kolibe. Petar bezvoljno sjedi postrani. Koze
pokušavaju ostvariti Bjelkin novi „plan“ pa su obje natakle Djedove šešire na glavu.
Bjelka Sivki upravo u usta stavlja Djedovu lulu.
BJELKA: Još samo ovo i… savršeno! Nitko neće ništa posumnjati! Ukrcat ćemo se u
vlak koji ide u grad i vratiti Heidi kući. (Uzbuđeno skakuće.) Napokon!
SIVKA (ravnodušno): Sjajan plan.

23
 Johanna Spyri: Heidi

KUKAVICA (izlazi iz kućice s pismom u kljunu, prvi put iskreno ushićena svojim
zadatkom, pokušava dići uzbunu, ali ima puna usta pa to ne zvuči najbolje): Ku-ku.
Ku-ku.
BJELKA (paradira sa šeširom na glavi ne obraćajući pozornost na Kukavicu): Kako
meni stoji? Kako meni stoji?
KUKAVICA (glasnije): Ku-ku! Ku-ku!
SIVKA (pokaže glavom na Kukavicu): Ku-ku.
BJELKA: Pusti sad to, moramo krenuti!
Uto iz kolibe izađe Djed.
DJED (tužan, teška koraka, Kukavici): Što sad?
Koze se postroje, tobože nevidljive i tobože nedužne.
KUKAVICA: Ku-ku!
DJED: Pismo! Je li iz grada? (Uzima pismo iz Kukavičina kljuna.) Jest! Piše gospodin
Sesemann! Samo da je Heidi dobro! (Čita.) Sa žaljenjem vam javljam… Ajme meni,
moram sjesti. (Sada svi slušaju, kao i Petar, koji se pretvara da ga ne zanima.) Heidi
je nažalost u našem domu imala poteškoća s mjesečarenjem… zbog čega smatram da
je najbolje… (Utihne i nastavi čitati u sebi pa usklikne) Heidi se vraća kući! Heidi
nam se vraća!
PETAR: Heidi se vraća! Juhuuuuu! (Vikne tako da se čuje s brijega na brijeg.)
Opće bekanje, ku-kukanje, klicanje, grljenje, skakutanje.
PETAR: A kada? Kada će doći?
DJED (čita): Samo malo… vlak stiže na stanicu… danas! Danas! Moram po nju!
Moram po Heidi. Brzo! Gdje mi je šešir?
Sivka mu pruži njegov šešir, a Djed od sreće niti ne uoči ništa sumnjivo.
DJED (istrčava): Moja Heidi se vraća!
PETAR: Čekajte mene! (Trči za njim.)
BJELKA (ponosno): Moj plan je uspio!
SIVKA: Baš.
Dotrčava Heidi.
HEIDI: Bjelka! Sivka! Kukavice! Kako ste mi nedostajali! (Još grljenja.)
DJED (žureći za njom s njezinom torbom u ruci): Brža si nego ikad, mora ti se
priznati.

24
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI (upijajući radosno sve oko sebe): Sve je točno kako je bilo! I moj stolčić, i
zdjelica!
U torbi komešanje.
HEIDI: Ajme, djede, brzo otvori torbu.
Djed otvori torbu, a iz nje izađe seoski miš.
DJED: Stari prijatelju! I ti si mi nedostajao.
MIŠ: Skvik.
Iz torbe izviri i Gradski miš.
DJED: O, imamo i gosta.
Gradski miš se uljudno nakloni.
DJED: Mi nismo tako fini kao vi iz grada, ali sira imamo u izobilju. Dobro nam došli!
Miš odvede Gradskoga miša u obilazak špajze.
DJED (viče van na Petra): Nego, kozji generale, ide li?
Stiže namrgođeni Petar gurajući Klaru u kolicima.
PETAR (smrknuto): Ide. Ide.
KLARA: Kako je ovdje lijepo! Hvala ti, dragi Petre, što si mi pomogao. Stvarno si jak
i dobar kao što je Heidi rekla.
PETAR (prvo oduševljeno): Ma da? Heidi je to rekla? (Sjeti se da se ljuti.) Odnosno.
Da, jesam.
HEIDI: Klara, moram ti sve pokazati. Dođi vidjeti naš najveći bor! U njemu spava
sova.
Heidi otrči u jednu stranu. Klara i Petar ostanu stajati, odnosno sjediti. Koze
trčkaraju za Heidi.
KLARA (pristojno): Oprosti, Petre, ali bi li možda mogao…
PETAR (grubo): Bi.
DJED (Petru strogo): Kaže se: „Drage volje“.
PETAR (još gore volje): Drage volje.
Petar odgura Klaru za Heidi. Djed se povuče u kolibu razdragano odmahujući
glavom. Već u idućem trenutku Heidi trči na drugu stranu, za njom koze, a onda, puno
sporije, Klara i već iscrpljeni Petar.
HEIDI: A na ovoj strani je potok! Vidjet ćeš kako je leden!

25
 Johanna Spyri: Heidi

Heidi dotrči natrag do kolibe. Za njom ostali.

HEIDI: A tu su krevetići. Od slame, ali meki kao oblak.
KLARA: Jedva čekam. (Zijevne.)
DJED (izašavši iz kuće): Drage moje, večera je na stolu.
Djed podigne Klaru iz kolica i odnese je u kuću, uđe i Heidi. Petar kao da će poći za
njima, ali Djed se okrene na vratima.
DJED: Ti, Petre, smjesti koze u staju i da sutra ujutro nisi zakasnio!
Vrata se zatvore. I Kukavica zalupi svoja vratašca. Petar ostaje sam i bijesan.
KOZE (sućutno): Beee.
PETAR (kozama): Što blejite? Da ne treba možda i vas gurati? Glupa kolica! (Prema
kući.)
Izađe Mjesec i prođe nebom uz svoju melodiju.

15. PRIZOR
Sve kao prvoga jutra kada je Petar došao po Heidi.
PETAR (bolje volje nego sinoć): Gdje ste spavalice? (Lupa kukavici na vratašca.)
Buđenje!
KUKAVICA (tromo, tek probuđeno): Ku-ku. (Zijevne.) Ka-kava. (Vrati se u kućicu.)
PETAR: Hajde, kozja vojsko!
Koze izlaze uobičajenom sporošću. I njima bi dobro došla kava.
PETAR (lupa na vrata kolibe): Heidi! Heidi!
Vrata se otvaraju, ali umjesto Heidi izlaze miševi.
MIŠEVI: Skvik.
Odlaze dokono sjesti na svoje staro mjesto uz kolibu.
PETAR: Skvik i vama. Heidi! Heidi!
HEIDI (skoro pregazi Petra jureći iz kuće): Dobro jutro, planino! (Ugleda Petra) O,
dobro jutro, Petre!
PETAR: Mi smo spremni! Idemo na pašu. Kao uvijek!
HEIDI: Idemo, idemo! Samo malo!
Izlazi Djed noseći Klaru.

26
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA: Kako je ovdje divan zrak! (Ugleda Petra.) O, dobro jutro, Petre.
PETAR: D-dobro jutro. (Trudi se biti pristojan, ali je u žurbi da je se riješi.) Nadam se
da ćeš provesti ugodan dan s djedom. Bjelka, Sivka, Heidi, idemo!
HEIDI: Ali, Petre, ne misliš valjda da ćemo Klaru ostaviti ovdje! Moram joj pokazati
naše pašnjake!
PETAR: A ja da je guram naokolo? Ma ne dolazi u ob…
DJED (gromko): Kaže se „drage volje“.
PETAR (gore volje nego ikad): Drage volje!
KLARA: Hvala ti najljepša, Petre. Žao mi je što sam vam teret.
HEIDI: Ma kakav teret! Krenimo!
Heidi i koze izlaze prve, a za njima Petar koji gura Klaru. Možda kakva kakofonična i
po mogućnosti duhovita pjesma uživo, djevojčice nevješto jodlaju, a koze vješto bleje u
ritmu.
DJED (za njima): Petre, da si posebno pazio na Klaru! (Miševima) Prijatelji moji,
mislim da je vrijeme za jutarnju lulu!
MIŠEVI (s odobravanjem, već pomalo ovisni o nikotinu): Skvik.

16. PRIZOR
Prijelaz. Na pašnjaku. Djevojčice sjede na travi, Petar se duri malo dalje, a koze
mirno pasu. Samo Bjelka povremeno ima svoje napade hiperaktivnosti.
BJELKA (iz čista mira juri na drugu stranu): Sivka, vidi ono! Ne znam što je, ali ja to
moram pojesti!
SIVKA (nezainteresirano): Be.
KLARA: Sada mi je posve jasno zašto si bila nesretna kod nas. I ja bih najradije ovdje
zauvijek ostala!
PETAR: Ej!
HEIDI (prijekorno): Petre!
KLARA (njegovu ljutnju prima s blagošću i razumijevanjem): Ne brini, Petre. Neću
ostati vječno. Previše bi mi falio tata. A i posve shvaćam da želiš Heidi za sebe. Pa i ja
je skoro nisam pustila da se vrati kući.
HEIDI: Ne bih željela da misliš kako je meni kod vas bilo grozno.
KLARA (smije se): Ma da?

27
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI: Dobro, malo je. Ali sam i svašta naučila. Recimo, naučila sam biti ozbiljna!
KLARA (i ona glumi ozbiljnost): Mlade dame nikada nisu neozbiljne.
HEIDI: Baš kako nas je učila… (Obje jedva susprežu smijeh.) Gospođica… (smiju se)
Rotten - špajza - štrudla - štrukl - mejer! (Prasnu u gromoglasan smijeh.)
PETAR ih zlobno oponaša ispod glasa. SIVKA ga prekori jednim strogim „bee“.
HEIDI (obzirno primijetivši prijateljevo durenje): Petre, dođi sjedni s nama.
PETAR: Fala, tu mi je baš dobro. Radim. (Za sebe.) Za razliku od nekih koji samo
sjede.
SIVKA (Petru prijekorno): Be.
Neugodna tišina.
BJELKA (opet pretrčava): A ono… ono stvarno moram pojesti!
Djevojčice se kratko i usiljeno nasmiju. Opet neugodna tišina.
KLARA (nakon neugodne tišine): Petre… ovaj, a kako je u školi?
PETAR (ironično, oponašajući oduševljenje Klare i Heidi): U školi je tako divno!
HEIDI: Petar baš ne voli školu. Pa pričala sam ti. Još nije naučio ni slova dalje od A, a
već je u trećem razredu. Mislim da je u tri godine tri puta bio školi, zar ne, Petre?
PETAR: Tri, dva. Tko broji?
KLARA: Pa to je prava šteta! Čitanje je divno! Meni su knjige najdraža stvar na
svijetu!
HEIDI: Znam! Hajde da naučimo Petra abecedu onako kako si ti naučila mene!
KLARA: Da! Hajde!
PETAR: Nema šanse.
HEIDI: Hajde, Petre. Barem slušaj!
Djevojčice pjevaju ABECEDNI SONG. I koze se na svoj način priključuju pjesmi.
KLARA: Petre, sada ti pokušaj.
PETAR (preko volje): A…
HEIDI: Petre, to znaš otprije. Hajde dalje! Vjerujemo u tebe!
PETAR (postiđeno i ljutito): Pustite me na miru! Radim!
HEIDI: Ako neće, ne mora. Joj, Klara, moram ti nešto pokazati! Imamo tu malo više
jedan mali vodopad! Znaš kako je lijepo!
PETAR (preko ramena): Ne idu vam ta kolica do gore.
28
 Johanna Spyri: Heidi

HEIDI (zamišljeno): Istina. (Malo ulagivački) Ali, Petre, ti bi je možda mogao

odnijeti. Nije daleko.
PETAR: Ja? Odnijeti?
HEIDI: Dat ću ti svoju užinu.
PETAR: Odnijet ću je! Ali ne zbog užine, nego zato da vas se riješim i napokon imam
malo mira.
HEIDI i KLARA: Jupi!!!
HEIDI: Ovuda!
Izlaze, Petar nosi Klaru na leđima. Koze dokono pasu. Vraća se Petar. Mrmlja si u
bradu. Kipti od bijesa.
PETAR: Gospođici treba posluga! (Ironično) Stojim vam na usluzi, gospođice. Drage
volje, gospođice.
Pogled mu zapne za Klarina kolica.
PETAR: Glupa kolica. Kako ih mrzim. Najradije bih ih razbio. Samo malo! Kada njih
ne bi bilo, Klara bi se morala vratiti u grad.
SIVKA (oprezno): Bee.
BJELKA (upitno, odozgo): Bee?
PETAR: Kada njih ne bi bilo… ne bi bilo ni Klare. (Oponaša Klaru) Oprostite, ako
vam ne bi bilo teško, biste li mogli gurnuti moja kolica u provaliju? (Svojim glasom)
Kako da ne? Drage volje!!!
Gurne kolica sa scene. Koze bleje nešto između „be“ i „ne“. Čuje se tresak. Dotrče i
koze pa sve troje pilje za kolicima koja sada već leže negdje smrskana.
SIVKA I BJELKA (očajno): Be. (Obje upitno okrenu glave prema Petru.)
PETAR (sleđeno): Gotov sam. Djed će me ubiti. Heidi više neće pričati sa mnom.
HEIDI (iz offa): Petre! Petre! Dođi da donesemo Klaru!
PETAR (kozama): Što ću sad?
SIVKA: A be. (Nemam pojma, tko ti kriv).
BJELKA: Be. (Idi po njih, što ćeš drugo.)
Petar drveno ode.
SIVKA (stoički): Gotov je.
BJELKA (uzbuđeno skakuće): Moramo mu pomoći! Imam plan!
SIVKA: Da se nisi usudila.
29
 Johanna Spyri: Heidi

Vraćaju se Petar i Heidi s Klarom. Posjednu Klaru. Petar je toliko očajan da se ljulja
na nogama.
HEIDI (Klari, urotnički): Znaš ono što smo pričale? Daj sad.
KLARA: O, da! Petre, željela bih da znaš kako sam ti jako zahvalna na svemu što si
učinio.
PETAR (obrambeno): Nisam ja ništa učinio!
KLARA: Ali jesi. Nosiš me i guraš u kolicima po cijele dane. Željela bih ti zato…
pokloniti ovo. Znam da je sitnica, ali možda ti se svidi. (Klara pruža Petru džepni
nožić.) Ovo je nožić koji ima i odvijač i još svašta što ja ne znam čemu služi, ali ti ćeš
sigurno znati.
PETAR (očajno prihvaća): Nožić.
KLARA: Ne sviđa ti se?
PETAR: Sviđa mi se! Poludjet ću! (Za sebe, uvjeren da će mu glava eksplodirati od
previše proturječnih osjećaja.) Baš je draga! Ali ju mrzim! I djed će me ubiti. I žao mi
je. Otela mi je Heidi. Nije mi žao! Aaaaa! (Izjuri.)
Djevojčice iznenađeno gledaju za njim.
HEIDI: Ja njega više ništa ne razumijem.
KLARA: Možda sam mu trebala pokloniti nešto drugo.
HEIDI: Ma doći će on k sebi. Hajde da se polako pripremimo za povratak. Uskoro će
mrak. Pomoći ću ti da sjedneš u kolica koja su… tu… tu?... negdje… Klara, gdje smo
ostavili kolica?
KLARA: Pa… baš tu.
Koze nedužno pasu sumnjivo gledajući na sve strane osim prema provaliji.
HEIDI (kozama): Jeste li možda vi zapamtile gdje su kolica?
KOZE: M-m. (Marljivo žvaču dalje.)
HEIDI (trčeći panično naokolo): Što ćemo ako su se otkotrljala?
KLARA (panično): Nisu valjda, Heidi, reci da nisu! Ja ne mogu bez njih, ne mogu
ništa… (neutješno nastavlja…)
HEIDI: Umiri se, čekaj, moraju biti negdje… Bjelka? Što gledaš dolje? (Priđe
provaliji.) Kolica! Ne! Pala su! Kako? (Bjelka bekne s grizodušjem.)
KLARA: Heidi, što ćemo sada??
HEIDI: Petre! Petre! Gdje si? Dođi, Klara, ja ću ti pomoći. Nekako ćemo se već
spustiti.

30
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA (panično): Nećemo moći! Nećemo moći!

Heidi je pokušava podići, ali ne uspijeva.
HEIDI: Nećemo moći.
KLARA (kroza suze): Rekla sam ti.
HEIDI (opet od do ruba provalije): Dobro je. Nije ništa strašno, Nisu duboko pala.
Idem po njih. Mogu ih dohvatiti. Mogu ja to. Mogu ja.
KLARA: Nemoj, Heidi, past ćeš!
HEIDI: Ne brini, spretna sam ja kao divoko… (Oklizne se i ostane jedva držati na
rubu.)
KLARA: Heidi!
HEIDI: Upomoć!
Koze bleje i beskorisno skakuću naokolo. Klara pokušava ustati, ne uspijeva.
KLARA: Petre! Petre! Upomoć!
HEIDI: Požurite! Klara!
KLARA: Oprosti, Heidi, oprosti, ne mogu.
HEIDI: Klaraaa!
Klara se i dalje trudi, u pomoć joj priskaču koze.
HEIDI: Ne mogu više!
Klara se, naravno, uspije klimavo osoviti na noge i junački, uz pomoć koza, doći do
Heidi te joj pružiti ruku. Heidi je opet na sigurnom i publika je odahnula.
HEIDI (u nesuvislom oduševljenju): Spašena! O, hvala Bogu. I, Klara, hvala… i…
Klara! Ti hodaš!
KLARA: Ja… da… ja… hodam! (Opet klone, jer je adrenalin popustio.) Hodala sam.
HEIDI: Ne, ti hodaš! Hodaš! Samo si još slaba! Dođi, hodaj!
KLARA (s mukom ustaje): Teško je! (Hoda prema Heidi. Koze je pridržavaju kada se
previše zaljulja.) Ali hodam! Hodam!
HEIDI: Hodaš!
Djevojčice se radosno zagrle.
HEIDI: Kakva sreća što su kolica pala!
KLARA: Pa da! Zapravo je to velika sreća!
Neopaženo ulazi Petar iznenađeno slušajući i gledajući.
31
 Johanna Spyri: Heidi

PETAR (oduševljen što se sve okrenulo na dobro): Pa da, sreća je da su kolica… pala!
HEIDI: I dalje mi nije jasno kako su pala.
PETAR: Da… nekad stvari padnu… same… od sebe.
HEIDI (sumnjičavo): Petre…
PETAR (u suzama): Jako mi je žao! Zbog svega!
Djevojčice ga gledaju i sve im bude jasno. Neko vrijeme ga puste da plače.
KLARA: Znate, stvari se nekad jednostavno otkotrljaju. Viša sila! A meni je ta viša
sila danas jako pomogla. Zato hajde da više ne govorimo o tome!
PETAR (zahvalno): Stvarno?
KLARA (odlučno): Stvarno. Hajdemo sada kući da pokažemo djedu!
HEIDI: Da! Kako će on samo biti sretan! Idemo!

17. PRIZOR
Djed i miševi sjede ispred kolibe.
DJED: …i kažem vam, tada su se mnogi moji suborci zavukli u mišju rupu! (Miševi i
Djed razdragano se smiju stotoj u nizu anegdoti iz rata.)
HEIDI (iz offa): Djede, evo nas!
DJED (ustaje): Sad ću vam pomoći s koli…ci… (Ugleda Klaru koja oprezno korača
prema njemu.) Ti hodaš! Ona hoda!
I miševi ushićeno skoče na noge.
Klara stigne do Djeda i klone mu u zagrljaj.
DJED (kroza suze): Pa to je čudo! Dogodilo se čudo!
Pritrči i Gradski miš.
KLARA (mišu): Dragi moj prijatelju! Sada ću moći trčati s tobom po cijeloj kući! I
šire!
I Gradski Miš je u suzama. Stižu Heidi i Petar s kozama.
DJED: Ali kako je to moguće?
HEIDI (tajnovito): Pa… morali smo se snaći, jer su nam kolica pala.
DJED (sumnjičavo): Pala?
PETAR (mrmlja gledajući u stranu): Pala.

32
 Johanna Spyri: Heidi

KLARA: Da, pala.

DJED (razdragano): Pa neka su pala! Moram odmah pisati tvome ocu. Kako će tek on
biti sretan!
KLARA: Znate što? Hajde da ga samo pozovemo hitno ovamo. Da ga iznenadim!
HEIDI: Da! Kakvo veselje!
KLARA: Dragi moji prijatelji, ne znam ni kako da vam svima zahvalim. I tebi, Heidi.
I tebi, Petre. I svima vama! Jer…
Klara započne završni song o prijateljstvu i slobodi planina koji završava s kozom
Bjelkom koja kaže: „Imam plan!“

SVRŠETAK

33