Tomislav Zajec

S V I NJ E
mjuzikl
u deset prizora, iz života na farmi

Dosadašnje izvedbe:

2003. GK Vinkovci, režija: Ozren Prohić

2011. DK Dubrava / Kufer, Zagreb, režija: Helena Petković
2012. Gledališče Glej, Ljubljana, režija: Renata Vidič
2015. HNK Varaždin, režija Damir Zlatar Frey

1
Uloge:

IBRU, autoritativna gospodarica farme na samom ulazu u tridesete godine, potpuno

posvećena svinjama, inače - Odabrana

MALA IBRU, djevojka rastrgana u vječnoj potrazi za smislom vlastitog života, inače
– mlađa sestra Odabrane

Farma kapaciteta od oko 1000 svinja mora biti udaljena 500m od naseljena mjesta,
1000m od turističkog mjesta, 200m od glavne prometnice, 300m od vodotoka. Baš
tamo se događa ova drama.

2
Farma. Prostrana i savršeno uredna glavna soba, s groteskno malim namještajem,
uređena kao soba za djevojčice, tako da sav namještaj izgleda poput igračaka. S
lijeve i desne strane prozori u cvijeću. Stol za ručanje i dvije stolice. Zidovi u nekoliko
boja, jedna od minijaturnih fotelja izvučena gotovo u proscenij, okrenuta prema
publici nalazi se na malom, okruglom tepihu. Pokraj fotelje stalak na kojem stoji
starinska krletka ovog trenutka potpuno prekrivena šarenom tkaninom. Na sredini
zida preko puta publike su vrata koja vode u sobu, a s lijeve i desne strane od vrata
na zid su pribijene dvije svinjske glave na drvenoj podlozi, koje zapravo izgledaju kao
trofeji iz lova.
U trenutku ulaska publike, svjetlo je blago, potpuno neutralno, jednako na sceni i u
gledalištu. Ibru i Mala Ibru od samog su početka na pozornici i dok Ibru sjedi u
naslonjaču i nezainteresirano promatra publiku kako ulazi, njezina sestra izgleda kao
velika glumica prije svoje najvažnije premijere u karijeri. Mala Ibru nervozno prolazi
prostorom, radi vježbe disanja, gladno uzima zrak i uz šištanje ga ispušta, snažno
izvikuje samoglasnike, ili vrlo brzo izgovara slogove, razgibava se, meditira, na sve se
načine pokušava koncentrirati. A zatim potpuno nesigurno i plaho dolazi na
proscenij, gotovo na dodir publici. Rukama nervozno hvatajući rubove haljine, ona
tiho, nespretno i s puno grešaka počinje govoriti.
MALA IBRU: (potpuno netalentirano i ravno recitirajući sve više i više ostaje bez
samopouzdanja, posustaje, potpuno se gubi, ostaje bez zraka, zagrckuje se i napokon
na kraju zašuti usred riječi):
Izmena draga, sestro moja, da li znaš,
imade li na svijetu jošte kakav jad,
što ne svali na pleme Edipovo Zeus.
Pokopat jednog brata dade Kreont kralj,
a drugom bratu ne da da se naspe grob.
Eteoklu je, vele, kako traži red
i zakoni i pravda, dao vječni stan,
da mrtvi časte njeg u svijetu podzemnom.
Polinika pak, štono jadan nađe kraj,

3
zabranio je, kažu, građanima svim
ukopati i suzom opla ...
Nekoliko trenutaka vlada potpuna tišina, a zatim Ibru potpuno bez žurbe, s
polaganim, dostojanstvenim pokretima ustaje iz fotelje i odlazi prema vratima od
sobe, otvara ih sasvim polagano i za sobom zatvara vrata. Nekoliko trenutaka ne
događa se ništa, Mala Ibru nastavlja izgubljeno zuriti pred sebe, a zatim iz sobe
odjekne snažan pucanj puške. Idući pokret na sceni su vrata koja se otvaraju, Ibru
izlazi iz sobe, s vatrogasnom kacigom na glavi, maskom na licu i azbestnim
rukavicama, energično za noge vukući potpuno opušteno muško tijelo, ostavljajući
guste krvave tragove za sobom. U tom trenutku svjetla se polagano prigušuju i gase,
Ibru nastavlja vući leš i izlazi, Mala Ibru uzima pokrivenu krletku i iznosi ju na drugu
stranu.
Naglo zamračenje, dvije svinjske glave na zidu ostaju osvijetljene.
Nakon toga, mrak.
Svjetlo nas ponovno vraća u urednu glavnu sobu na farmi.
Krletka prekrivena šarenom tkaninom ponovno je na svom postolju. Mala Ibru kleči
leđima okrenuta publici i gotovo histerično, kratkim snažnim pokretima pere krvave
mrlje s poda, velikom četkom grebući po parketima, a zatim ponovno četku uranjajući
u kantu.
MALA IBRU (na tren se okreće prema prekritoj krletki i rukama otire čelo): Flafi …
pjevaj mi «Que serra, serra». (Sama počinje mrmljati pripjev i pjeva sve glasnije.)
Odjednom ulazi Ibru u velikim rukavicama i velikoj pregači, sa zaštitnom kacigom
koju koriste zavarivači na glavi i ogromnom lopatom u rukama. Mala Ibru tog
trenutka prestaje s pjesmom i ustaje. Ibru diže kacigu i duboko udahne, sasvim je
očito da je teško radila. Zatim odbacuje kacigu.
MALA IBRU: Ne na pod. (Podiže kacigu i lopatu i odlazi ih spremiti negdje izvan
scene.)
IBRU: Hvala Bogu, i to je gotovo. (Pauza.) Da znaš da sam se pošteno iscrpila. Svaki
put mi je sve teže. Zamisli! Danas sam morala napraviti i mali razmještaj u vrtu.
MALA IBRU (vraća se): A zato si ostala tako dugo.
IBRU (umorno, uz uzdah): S novim stvarima čovjeku se otvaraju i nove perspektive.
Tvoj profesor iz pjevanja sad je sasvim uz ogradu, gotovo do tvog profesora iz
pantomime.

4
MALA IBRU: Iz pantomime? Oh, sjećam ga se, on je bio prvi. Duša od čovjeka.
Stvarno sam ga jako udarala veslom, a on nije ni jednom rekao da ga boli.
IBRU: Možda zato jer je bio nijem, Mala Ibru.
MALA IBRU: Nisam to znala. Mislila sam da se srami. Ipak, ostalo mi je nešto od
onog što me naučio. (Jezikom nijemih pokazuje «Volim te najviše».) Znaš što to
znači?
IBRU (za sebe): A tek sam s ovim danas imala gadnog posla.
MALA IBRU: (vrisne): Ibru! (Pokazuje ponovno, rukama gotovo udara sestru.)
IBRU nezainteresirano sliježe ramenima.
MALA IBRU: To znači - volim te najviše.
IBRU (skida pregaču, Mala Ibru ju odmah iznosi.): A tako. Ti se igraš, a ja sam tvog
trenera karatea danas ekshumirala. Sad je u susjednom voćnjaku.
MALA IBRU (vraćajući se): Je li ti se on, nakon svega, obratio?
IBRU: Tvoj trener karatea je mrtav već dvije godine.
MALA IBRU: Mislila sam na profesora glume.
IBRU (skida rukavice i baca ih na pod): Je li što rekao?
MALA IBRU: Ne na pod! (Iznosi rukavice.)
IBRU (gotovo zbunjeno): Misliš, dok sam ga pilila?
MALA IBRU: Bože! Što si radila?
IBRU: Drugi obavljaju sve za tebe, a ti još prigovaraš. Potpuno si ista kao i Tata.
Prepilila sam ga na pola. Kako misliš da bi ga drugačije ugurala u ono malo mjesta
između tvog profesora gitare i tvog profesora slikanja? Gužva je već pomalo, draga
moja.
MALA IBRU: Nisam to znala.
IBRU (sjeda u fotelju u koju Mala Ibru samo trenutak prije stavlja podložak za
sjedenje): Naravno da nisi. Uostalom, ovo i nije bilo tako strašno. Prvo sam ga
prerezala u ravnini pupka, a onda trup još jednom popreko. Ošit sam uzela kao
smjerokaz.
MALA IBRU: Sad mi je baš palo na pamet da je imao odličnu dikciju.
IBRU: Kad sam ga složila i zamotala u vreću, izgledao je kao deformirana
gusjenica. (Nasmije se vlastitoj duhovitosti.)
MALA IBRU: A ja sam zapravo kriva za sve. Da sam ga manje udarala veslom,
možda bi bio sabraniji.
IBRU: Čisto sumnjam. Iako ponekad to veslo u tvojim rukama leti kao da si na regati.

5
MALA IBRU: Kad često ne mogu shvatiti što mi govore, pa ispadnem glupa. Pa se
onda jako uzrujam.
IBRU: No, mislim da bi polagano mogle okončati ovu raspravu. Ti se nećeš ljutiti.
Farma je vlak koji ne čeka. Za pola sata započinjem svinjama dijeliti večeru, a još
nisam ni obišla Melindu 166. Od kad ju je Lancelot 203 oplodio više uopće nije svoja.
MALA IBRU: Lako je tebi, Ibru. Ti si Odabrana i naći ćeš rješenje za tu tustu
krmaču. A ja ... ja … (Pokrije lice rukama.)
IBRU (sestri, nježno): Oh, ne plači, ne plači, ne plači. (Grli ju, ali Mala Ibru ne
prestaje. Odjednom vikne.) Začepi! Uzrujat ćeš Tatu! (Ponovno mirnije.) Tvoj
profesor nije valjao i morao je otići. To što sam ga usput prepilila, stvar je čisto
tehničke prirode.
MALA IBRU (nesigurno): Ne znam, Ibru ...
IBRU: Vidi. Mi još jednostavno nismo uspjele naći nikoga tko bi bio dostojan tvog
talenta. To je sve. Uostalom, ne radimo ništa krivo.
MALA IBRU: Stvarno vjeruješ u to?
IBRU (grli ju i odvodi prema krletki): Ne misliš valjda da bi ih trebali vraćati u škole,
kad jednom uvidimo da nevaljaju.
MALA IBRU: Oprosti. Malo sam se izgubila.
IBRU: Vjerujem, dušice. Dugo si napamet učila taj grozan monolog. Toliko muke
oko toga kako zakopati brata, čista glupost. Ja ću ti reći kako, dragi Sofoklo - treba
začepit, uzet lopatu u ruke i primit se posla.
MALA IBRU: Gluma uopće nije za mene. Od tih silnih rečenica samo sam se svaki
puta uzrujala i vitlala veslom.
IBRU: No, no, no. Dođi, dušo. Nahrani Flafija. Pjevajte zajedno, mila, ili štogod.
Pjevajte. Pjevajte.
MALA IBRU: Hvala Ibru. (Počinje tiho mrmljati «Que serra, serra», a zatim pjeva
sve glasnije.)
IBRU: Tako, dušo. Tako. Tako. Tako, dušice, tako.
Izlaze. Mrak.
Svjetlost.
Ibru sama u sobi sjedi u naslonjaču, skrivena iza slikovnice «Maja na selu». S desne
strane, na stalku za krletku stoji otvorena boca šampanjca i dopola napunjena čaša.
IBRU (spušta slikovnicu i škilji ravno ispred sebe.) Kad sam bila sasvim mala, svinja
mi je spasila život. Ovako se to dogodilo. Tog smo tjedna ostali bez posljednje zalihe

6
mesnog brašna. Prerađevine koja se dobije kuhanjem, sušenjem te mljevenjem mesa i
unutarnjih organa manjih životinja, uz isključivanje dlaka, papaka, kože, krvi i
sadržaja probavnih organa. I Tata mi je rekao, Idi na polje i uberi repu. Suhi repini
rezanci su podjednako dobri za prehranu rasplodnih krmača. Gadna je oluja, Tata! Ja
sam rekla. Grmi i sijeva. Pocrkat će nam svinje, rekao je Tata i vratio se pred
televizor. I ja sam taj tren obukla kabanicu, uzela kišobran i izašla na polje. I tamo
me, usred treće gredice od ograde, ravno u glavu opalio snažan grom. (Glasan zvuk
groma.) Dakle, ja sam se stropoštala u blato i dok sam ležala među repom pred očima
mi je prohujao čitav život, ali kako sam imala samo šest godina to je trajalo stvarno
kratko. A zatim sam osjetila kako me netko dira svojom hladnom njuškom. Bila je to
Melinda 17. (Kratka pauza.) Melinda 17 je svojim malim nožicama dotapkala iz
svinjca, a zatim, nakon što se uvjerila da reanimacija nije potrebna, krenula je u kuću
po Tatu. Međutim, evo obrata. Melindu 17 tad je također ravno u glavu opalio snažan
grom. (Glasan zvuk groma.) Ali ona se nije predala, ustala je dok joj se iz glave još
uvijek dimilo i krenula dalje prema vratima. Ni trenutka nije mislila na sebe. Trčala je
prema kući i dok je njuškom stiskala zvono, podli grom je udario još jednom. (Glasan
zvuk groma.) Sad je već Melinda 17 svjetlila u mraku. Tata je otvorio vrata i krenuo
za njom u polje i ona ga je dovela direktno do mene. Čvrsto sam vjerovala da su
svinje imune na udare groma, sve dok ju nije opalilo i treći puta. (Glasan zvuk
groma.) Tata je predložio da ju upotrijebimo kao luster, ali Melinda 17 se usred repe
izvalila na leđa i crkla. (Ibru hvata zrak i pogleda prema publici.) Glavu smo
preparirali, a svjetleći ostatak bacili u obližnje jezero iz kojeg i dan danas crpimo
toplu vodu. Tata čak tvrdi da je od onda ljekovita. (Uzdah.) Sve od tad seže moja
ljubav prema svinjama.
Mrak.
Svjetlost.
Mala Ibru manično posprema glavnu sobu. Kleči na koljenima i sjajilom lašti parkete,
zatim prestane u pola posla i otrči do tepiha gdje posebnim češljem popravlja resice,
odustaje upola završivši i odlazi do stola s kojeg briše prašinu, zatim trči prema
prozorima i pere ih spužvom, pa se ponovno vraća laštenju poda. Na stalku pokraj
fotelje stoji šarenom tkaninom prekrivena krletka. Snažan zvuk sirene za opasnost
prekine Malu Ibru u pola pokreta, crvena rotirajuća svjetlost odjednom je na
pozornici, Mala Ibru ustaje i odlazi na sredinu pozornice odakle joj se sa stropa
spušta maska s kisikom, koju ova vrlo vješto stavlja na lice, i odmah zatim nastavlja s

7
poslom, podjednako brzo i podjednako neučinkovito mijenjajući stvari na koje se
odlučila koncentrirati. Nekoliko trenutaka kasnije sirena napokon staje, Mala Ibru i
dalje spremajući počne govoriti, ali zbog maske uopće ju ne možemo razumjeti, što i
ona shvaća nakon nekoliko rečenica, te masku oprezno skida i namješta na čelo, tako
da joj lice ostaje slobodno.
MALA IBRU (čitavo vrijeme nastavlja s pospremanjem, ovog puta samo još
konfuznije): Jednom sam se od smrada onesvijestila u svinjcu. To se dogodilo u
pripustilištu. Pala sam između Lancelota 56 i Lancelota 57. Ružna slika, svinje su se
strašno uznemirile, Lancelot 57 me prednjim desnim papkom udrio u glavu i tako je
zapravo dao zgodnu ideju Lancelotu 56 koji je jedva dočekao da me i sam svojim
papkom odvali u glavu, na što su uskoro iznad mene, koja sam obamrla ležala na
žičanom podu koji ima najveću propusnu moć za feces i urin, uskoro u redu stajali
prasci od rednog broja 45 do 61, čekajući svoju priliku da me tresnu. A ja sam ležala,
nisam se uopće mogla pomaknuti, i mislila sam da umirem.
Ponovno sirena i crvena rotirajuća svjetlost, ali ovoga puta traje vrlo kratko.
MALA IBRU (ponovno skida masku): I tad, usred svinjca, ja sam se sjetila najljepšeg
trenutka mog djetinjstva. (Prilazi krletki.) Istina, Flafi. (Dramatična muzika i svjetlo
na Malu Ibru.) A sjetila sam se onog jutra kad je ispred mene ležala Mama i još nije
bila umrla ... (zastane) ... barem mislim da nije, teško je reći. I smijala mi se, Flafi, ali
ne onako kako se smijala na kraju, kad ni remenje kojim smo ju vezali za krevet nije
bilo dovoljno, nego onako ... lijepo i govorila mi da ću i ja jednom biti kao i ona.
Zapamti, nije sve u svinjama, tako je rekla. Tvoja sestra je Odabrana. A ti .. pred
tobom je nešto puno veće i ... (U tom trenu ulazi Ibru odjevena u kućnu haljinu,
zaštitnu kacigu za vožnju motorom i rukavice do lakta.)
IBRU (prekida ju bijesno): Pogledaj kako sam sad sva grozno zasrana!
MALA IBRU (okreće se, još uvijek uljuljana u svoj san): Oh, nisam te čula. Uopće
nisam znala da si ovdje.
IBRU: A gdje bih bila? (Skida kacigu i rukavice i baca ih na pod pokraj
košarice.): Upravo sam hranila Tatu. Pogledaj, molim te! Svu me izsrao.
MALA IBRU (hvata stvari koje ova skida i odbacuje, i iznosi ih van): Ne na pod. Ne
na pod. Ne na pod.
IBRU: I što je najgore, nikakva kazna njega ne može pokolebati.
MALA IBRU: Imala si potpuno pravo kad si ga odlučila maknuti iz kuće.

8
IBRU: Rekla sam mu da to tako više ne ide. Ja trenutačno i ovako imam previše
problema s Melindom 166.
MALA IBRU (vraća se i velikom četkom počinje energično četkati Ibrinu kućnu
haljinu): Bravo! Dobro si postupila.
IBRU: Rekla sam mu: Bolje prestani, u svinjcu je kriza.
MALA IBRU (kao jeka): U svinjcu je kriza.
IBRU: Melinda 166 me čitavo jutro gleda svojim pametnim očima i govori - pomozi,
Ibru. A sve što ti znaš je bljuvati kašicu - tako sam mu rekla. (Grubo odguruje Malu
Ibru.) No, jesi li me pomela više?!
MALA IBRU: Oprosti. Imala si mucice.
IBRU: Od kad sam sa šest godina potpuno preuzela brigu o svinjcu, Tata se toliko
ulijenio da sad ni žlicu ne želi držati sam.
MALA IBRU: Gotovo kao moj profesor iz origamija. I njega si morala hraniti, sjećaš
se?
IBRU: Oprosti, ali to uopće nije isto.
MALA IBRU: Kako nije?
IBRU: Profesoru iz origamija si veslom slomila obje ruke.
MALA IBRU: Ti si zapravo ljuta zbog toga što te on jedini pretekao kad je vilicom
napravio harakiri.
IBRU: Mislim da je to napravio prvenstveno zbog toga što ste tri mjeseca izrađivali
jednog te istog ždrala od papira.
MALA IBRU: To sad nije istina.
IBRU: Oprosti, Mala Ibru, ali meni se ovog trena uopće ne prepire oko tih gluposti.
Jako sam se umorila. Voditi svinjac teže je no što bi ti ikad mogla zamisliti, draga
moja.
MALA IBRU (uvrijeđeno): Od kud bih ja to znala.
IBRU: Evo je sad! Pa zar sam ikad rekla da ti ne radiš ništa?
MALA IBRU: Bože! Vrijeme je da nahranim Flafija! (Mala Ibru odlazi do krletke i
podiže tkaninu, okrećući se od krletke, tako da ne vidi što je unutra i okrenuta leđima
odlazi po hranu. Na dnu krletke leži velika papiga okrenuta na leđa, s nogama u
zraku.)
IBRU (uopće ne gledajući u krletku, ironično): Požuri, da slučajno ne krepa od gladi.
MALA IBRU (i dalje okrenuta od krletke Mala Ibru na policama traži hranu i tepa
Flafiju): Ma, nisam te zaboravila. Nemoj plakati. Nemoj plakati. Nemoj plakati.

9
(Ibru.) Znaš, Ibru, razmišljala sam usput malo i o svom životu. Možda nisam rođena
glumica, pa što? Gdje sam samo stavila to zrnje? Uglavnom, napravila sam neke nove
planove.
IBRU: Napravila si nove planove. Stvarno krasno. Punih tjedan dana nisam punila
pušku.
MALA IBRU: Ne moraš odmah biti zločesta. (Okreće se s hranom za ptice u rukama
koju je napokon pronašla i prilazi krletki i sipa zrnje po mrtvoj ptici.)
IBRU: Samo kažem da dok neki od najranije mladosti nemaju ni trenutak odmora,
neki drugi si mogu priuštiti neprekidno planiranje.
MALA IBRU: Moja Ibru, ja ti ne mogu dovoljno zahvaliti! Evo, donijet ću ti
šampanjac!
IBRU: Ne znam da li smijem. Ne znam je li etički, u ovom trenutku.
MALA IBRU: Ti si iz-mo-žde-na! Skreni misli s te bolesne trudne svinje kojoj pjena
polagano kreće na usta dok joj se nožice koče u grčevima preuranjenih trudova i
bjeloočnice postaju velike kao mjesečeve polutke.
IBRU (suho): Uvijek si znala pronaći prave riječi u pravom trenutku.
MALA IBRU: Draga moja seka. Mila moja. Puno te volim. Puno, puno, puno.
(Odjuri po šampanjac.)
IBRU (ostaje gledati za sestrom, a zatim, kao u transu, s puno dramatike): Mislim, ja
nikad nisam požalila što sam odmah osjetila poziv, što me sudbina odvukla u
prasilište, jer na kraju, sve mi se stostruko vratilo. (Ibru euforično odlazi do sredine
pozornice, usput skida kućnu haljinu ispod koje se nalazi blještava večernja haljina, u
prolazu hvata mikrofon koji se spušta sa stropa.) Maestro!
IBRU s puno žara izvodi svoj SONG, reflektor posebno obasjava dvije svinjske glave
na zidu. Za vrijeme instrumentala Mala Ibru ulazi s bocom šampanjca i sjeda. Ibru
nastavlja sa songom, a kad završi nakloni se jednostavnim, energičnim naklonom.
MALA IBRU (ustaje, ganuta do suza): Bravo, bravo, bravo! (Ibru ponovi naklon, dok
joj sestra prilazi. Obje nazdravljaju šampanjcem.
MALA IBRU (uzima Ibru mikrofon koji ova još uvijek drži iz ruku i govori prislonivši
usnice potpuno na mikrofon.): Ibru, ja sam odlučila. (Tijelom napravi nesigurnu pozu.
Pauza. Ibru ju bez riječi zbunjeno promatra. Mala Ibru ponovi pozu, ovoga puta nešto
energičnije. Ibru je i dalje potpuno zbunjena.)
IBRU (napokon progovara): Ma, što!?
MALA IBRU (i dalje u mikrofon): Želim biti balerina!

10
Mrak.
Svjetlost.
Mala Ibru sjedi za stolom nad velikom hrpom papira i nešto ispisuje i izgleda kao da
računa i čitavo vrijeme plače, pokušavajući se suzdržati, ali ne uspijeva i ponovno
počinje jecati. Računanje svako malo prekida nekom od kućanskih aktivnosti koje
izvodi potpuno manično i kompulsivno, tek trenutak briše prašinu, ili trenutak trese
jastuke ili trenutak lašti parkete, a zatim se ponovno vraća računanju ali čitavo
vrijeme ne prestaje plakati.
IBRU (dok Mala Ibru sjedi za stolom, viče potpuno bijesna iza zatvorenih vrata.): Jel'
ti znaš išta o baletu, debilčino?!
Reakcija Male Ibru je još jači plač. Ibru naglo izlazi iz sobe s puškom u ruci, vunenim
rukavicama, kirurškoj masci na licu, kirurškoj kapi i ribičkim čizmama na nogama.
Mala Ibru se odmah okreće prema njoj.
MALA IBRU: Ja ti to stvarno nisam znala. Od kud bih? Nisam imala ...
IBRU (grubo ju prekida): Prestani!
MALA IBRU (nastavlja): Od kud sam mogla znati? Stvarno sam ...
IBRU: Što sam ti rekla da radiš?
MALA IBRU: Kad to?
IBRU: Dok se ja dogovaram s profesorom.
MALA IBRU: Ali, Ibru ...
IBRU (povisuje glas): Što sam ti rekla da radiš?
MALA IBRU: Rekla si mi da računam. (Ponovno pokušava.) Jako sam ti htjela
objasniti ...
IBRU (oštro naglašava svaku riječ): Što da računaš?
MALA IBRU: Rekla si mi da računam postotak mesa u svinjskim polovicama po
formuli: M(%) = 54,45 - 0,75027 x (S) + 0,21181 x (M) pri čemu je S debljina slanine
s kožom, a M debljina slabinskog mišića.
IBRU: Pa?
MALA IBRU: Pa računam, Ibru. (Ponovno pokušava.) Ali ti moraš znati da ja ...
IBRU (grubo ju prekida): Onda računaj i začepi.
Mala Ibru odustaje i ponovno se, brišući suze, naginje nad papire. Ibru skida masku i
zimske rukavice i baca ih na pod, a zatim umorno uzdahne. Mala Ibru napravi pokret
kao da ih želi pokupiti s poda.
IBRU (vikne): Ostavi ih! Da se nisi usudila!

11
MALA IBRU (šapuće ali se ne miče): Ne ... naaa ... poooooo ...
Mala Ibru još nekoliko puta napravi pokret kao da će krenuti, a zatim kad Ibru stavi
ruku preko očiju i prestane pratiti, Mala se Ibru zaleti preko sobe, stvari uhvati u trku
i iznosi ih.
IBRU (umorno): Još nam je samo to trebalo.
MALA IBRU (vraća se i oprezno joj skida dugačke čizme): Je li on što rekao?
IBRU: Prvo je molio za milost. Onda je mislio da sam njegova kćer koja ga je otela
zbog nesređenih imovinsko-pravnih odnosa. Onda mi je obećao kuću. Onda je pao u
nesvijest.
MALA IBRU: Pa to je baš lijepo do njega.
IBRU: Pokušala sam mu provjeriti znanje baleta.
MALA IBRU (u iščekivanju):Oh!
IBRU: Da. Pitala sam ga zna li što je to aplomb.
MALA IBRU: I? Što je rekao? Što je rekao?
IBRU: Rekao je da ne zna točnu definiciju, ali da ima po jedan u svakom kutnjaku.
MALA IBRU: Bože, kako si se umorila. Sirotice moja. Satima si čučala u zasjedi, i na
kraju otela krivog.
IBRU: Molim te! Pa ti si mi ga pokazala prstom kroz prozor kombija.
MALA IBRU: A ti baš u svakoj prilici moraš biti sitničava. Dušo, bio je mrak. I
prozor je bio sav prljav.
IBRU: Da sam barem bila pametnija. Ne razumijem kako si ih mogla tako glupo
zamijeniti.
MALA IBRU: Što sad mogu? U mraku ionako sve izgleda drugačije. Nisam ja kriva.
IBRU (mirnije): Znam, Mala Ibru. Uzrujala sam se. Nisam ovo planirala, što sad
mogu? Oprosti.
Ibru sklapa oči, a Mala Ibru ju miluje po kosi.
MALA IBRU (šapuće sve tiše, gotovo hipnotički): Malo se smiri. Malo se smiri.
Malo se smiri ...
Ibru i dalje opuštena skida kapu i ispušta ju iz ruke.
MALA IBRU (odjednom vrisne) Ne na pod!
Ibru se naglo prene, a Mala Ibru odnosi kapu.
MALA IBRU (vraćajući se): A što kažeš da ti Flafi nešto otpjeva. Znaš da sam ga
naučila «Que serra, serra»? Rekla sam ti?
IBRU: Mala Ibru …

12
MALA IBRU: Što to.
IBRU (nakon trenutka razmišljanja): Ništa. Zaboravi da sam išta rekla.
MALA IBRU: A da ti natočim šampanjac?
IBRU (zgroženo): Šampanjac?
MALA IBRU: Da.
IBRU (u nevjerici): Melinda 166 je pred prasenjem koje neće preživjeti, Tata je
nemoguć, upravo smo otele podvornika baletne škole kojem sam zamalo oduzela
život, u vrtu više uopće nemamo mjesta za ukop, obje smo na rubu živaca, a ti želiš
piti šampanjac?
MALA IBRU: Da.
IBRU: Može.
MALA IBRU (odlazi po bocu šampanjca): Znaš, razmišljala sam. Nije to situacija iz
koje nema izlaza. Mislim, uvijek možemo odsjeći glavu.
IBRU: Podvorniku?
MALA IBRU: Bolesnoj krmači.
IBRU (podiže ruke s gnušanjem): Šuti. Da te nisam čula. Molim te, ne govori!
MALA IBRU: I staviti ju pokraj Lancelota 107.
IBRU: Rekla sam da šutiš. Ne govori! Ne govori! Ne želim ni razmišljati o tome.
MALA IBRU (raznježeno gleda prema zidu): Već je tako usamljen, siroti Lancelot
107. Godinama sâm na svojoj polovici zida. (Odjednom se prisjeti.) A sjećaš se kako
smo s Lancelotom 107 prije dosta godina spasile Tatu?
IBRU: Naravno da se sjećam. Točno prije dvanaest godina. Kako bi to ikad mogla
zaboraviti?
(Kratka pauza, obje se u sebi prisjećaju.)
MALA IBRU (zaneseno): Ibru, ja te nikad nisam vidjela tako hrabru. A ta noć je bila
stvarno užasna. Danima prije je padala kiša i polja su bila natopljena tako da su
podsjećala na živo blato i Tata je odjednom sav požutio i počeo se tresti i pričati nešto
nesuvislo pod visokom temperaturom i ja sam sigurna da bi umro da ga ti nisi rukama
uhvatila ispod pojasa i u jednom potezu natovarila na ovaj stol i nakon šest sati
napornog kopanja, potpuno stručno napokon izvadila jetru i presadila mu onu koju si
trenutak prije iščupala iz Lancelota 107.
IBRU (skromno): Bilo je to stvarno najmanje što sam u tom trenutku mogla učiniti.

13
MALA IBRU: To je bilo čudo kakvo do tad nisam vidjela. Tati je odmah spala
temperatura.
IBRU: Sjećaš se, za dvadeset minuta već smo svi zajedno večerali.
MALA IBRU: Zapravo vas dvoje ste večerali dok sam ja i dalje izribavala Tatinu krvi
s parketa.
IBRU: U ljudskoj je naravi vlastitu muku uvijek izdići iznad tuđe.
MALA IBRU: Samo sam htjela reći da sam i ja ogladnjela od operacije, iako sama
nisam operirala.
IBRU (ustaje): Stvarno! Potpuno smo zaboravile na večeru.
MALA IBRU (za sebe): E ja nisam.
IBRU: A još ništa nije riješeno. Krmače nam crkavaju, Tata je gladan i vjerojatno se
uneredio, potpuni neznanac leži u našoj sobi, a mi čitavo vrijeme šećemo prostranom
ulicom sjećanja. Ibru uzima pušku i odlučno odlazi u sobu. Mala Ibru odlazi do
krletke.
MALA IBRU (Flafiju): Sad ćemo večerati, mali moj. Znam da si strašno gladan, ali
Ibru još ima nekog posla. Pjevaj mi nešto, Flafi. Pjevaj mi. (Počinje sasvim tiho
pjevati «Que serra, serra.»)
IBRU (izdire se kroz zatvorena vrata): No, onda? (Pauza.) Da te čujem sad! (Pauza.)
Jel ti znaš išta o baletu, debilčino! (Pauza.)
Glasan pucanj puške. Nekoliko trenutaka nakon toga Ibru izlazi iz sobe s zaštitnom
kacigom kakvu nose boksači i kirurškim rukavicama.
IBRU (sasvim mirno odmahuje glavom): Nema pojma.
Mrak.
Svjetlost.
Pozornica je potpuno prazna. Glasan, konstantan i prilično neugodan zvuk stroja,
nalik onom za miješanje betona. Nekoliko trenutaka ne događa se ništa. Zatim se kroz
ulazna vrata pojavljuju Ibru i Mala Ibru. Obje su odjevene identično, s crnim
skijaškim kapama na glavi, tako da im vire samo oči i nos, dok Ibru još preko kape
ima navučenu masku za ronjenje. Dok ulazi, Ibru bez većeg napora za noge vuče
nepomično muško tijelo, Mala Ibru ju slijedi s velikim, drvenim veslom u rukama.
IBRU (zastaje i okreće se prema sestri koja ju i dalje slijedi, oprezno držeći veslo
iznad muškarčeve glave): Dobro, zašto si ga čitavo vrijeme udarala veslom?
MALA IBRU: Kad to, Ibru?
IBRU (ispušta muškarčeve noge, proteže se i razgibava): Za vrijeme vožnje.

14
MALA IBRU: Da se ne probudi i poslije sve ispriča policiji. I gdje smo onda?
IBRU: No, mi tu nemamo problema. Svi naši ... gosti zauvijek ostanu.
MALA IBRU: Ispada da smo stvarno dobre domaćice.
IBRU (ponovno se sagiba, hvata muškarca za noge i odvlači ga u sobu): Baš jesmo.
MALA IBRU (odlaže veslo i svoju kapu izvan scene i prilazi krletki koja pokrivena
stoji na postolju.): Oh, Flafi, ne plači, nisam te zaboravila. (Otkriva krletku.) Imala
sam puno posla u gradu, to je sve. (Uzima Flafija u ruke i manično maše s njim po
krletki.) No, smiri se, smiri se! Ovaj pristojan gospodin će me učiti balet. Da, Flafi!
(Okreće se prema Ibru koja se vraća.) Jako je nemiran. (Pauza.) Boji se nepoznatih
ljudi.
IBRU (ironično): Siroti. (Odlazi prema jednoj od ladica u ormaru i vadi lance i
lisice.)
MALA IBRU: Istina je. A kod nas je katkad strašno prometno. (Pauza. Promatra
Ibru.) Ibru ... (Pauza. Ibru ključem provjerava ispravnost lisica i zaokupljena time ne
odgovara.) Što se to čuje?
IBRU: Ne znam o čemu govoriš. Ja ne čujem apsolutno ništa.
MALA IBRU (pokaže neodređeno u zrak): Ovaj zvuk.
IBRU (nezainteresirano): A to.
MALA IBRU: Da. Što se to čuje?
IBRU (odlazi do vrata od sobe za sobom vukući lance): To ti je drobilica.
MALA IBRU (puna razumijevanja, kao da joj je odjednom sve jasno): Aha, to je
drobilica. (Pauza. Novim pitanjem zaustavlja Ibru na vratima): A što to drobi
drobilica?
IBRU (kao da objašnjava djetetu): Drobilica drobi podvornika baletne škole.
MALA IBRU: A to znači drobi drobilica.
IBRU (pokazuje prema vratima): Idem sad ovog staviti u lance, jer ponovno postaje
nemiran. (Odlazi u sobu. Mala Ibru nekoliko trenutaka ostaje gledati za njom. Od
ovog trenutka dok kraja OSMOG PRIZORA iz sobe se čuje povremen zvuk lanaca.
Drobilica nastavlja dalje.)
MALA IBRU (trgne se i prilazi Flafiju): A što kažeš da te odnesem negdje na jak
propuh? Usprkos popularnom mišljenju da ptice ne vole propuh, Flafi na vjetru
jednostavno živne, perje mu poleti na sve strane i ja to ne mogu nikako znanstveno
objasniti, niti se razumijem toliko u ptice, ali ... (Duboko uzdahne, svjesna da je
počela priču s krivog mjesta, krene još bliže prema publici.) Moja prva ptičica se

15
zvala Ibru. Po mojoj sestri. Bila je to zelena papiga, koja nikako nije htjela pjevati kad
sam ja to htjela, nego kad je to ona htjela. (Hvata se za uši.) Poludjet ću od ovog
zvuka. (Nastavlja.) Uglavnom, tri puta sam ju udarila veslom u glavu i Tata mi je
rekao da moja papiga Ibru iz nekog razloga više ne valja. Kako je Tata bio u krivu!
Na žalost, tad još nismo znali da je Tata potpuno neuračunljiv i da mu ne treba
vjerovati. Ali to nije njegova greška. On je jednostavno bolestan, to je sve. Srećom,
sad ga Ibru drži u šupi, pa ne može iste strahote govoriti i za Flafija. (Pobjedonosnim
tonom, gotovo prijeteći.) Ali jednom kad Tata napokon izađe iz kazne i dođe, ja ću
mu pokazati Flafija, i to će biti prva stvar koju ću mu reći, ja ću mu reći -
(Neuračunljivo vrišti.) Pogledaj sad, kako si se samo prevario! (Iznosi Flafija i odmah
se vraća. Drobilica se zaustavlja. Normalnim tonom.) Prestalo je. Hvala Bogu.
IBRU (koja je u međuvremenu izašla iz sobe, sad konačno skida kapu i masku i obje
stvari baca ispred sebe.) Napokon ga je pretvorilo u kašu. (Maloj Ibru.) Samo da
znaš, tvoj novi profesor je nekim čudom došao svijesti.
MALA IBRU (hvata stvari i iznosi ih) Baš sam uzbuđena.
IBRU: Rekao je da se strašno veseli radu s tobom. Navodno te promatrao čitavim
putem do naše male farme.
MALA IBRU (zbunjeno zastaje u pola koraka): Stvarno?
IBRU: Kaže da je na prvi pogled osjetio tvoj potencijal za klasični ples. I tvoju
sklonost ... rekvizitima.
Mala Ibru se naglo okreće i odlazi sa scene. Trenutak kasnije vraća se potpuno
bijesna s veslom s kojim je i došla na početku prizora i bez ijedne riječi odlazi u sobu
i za sobom glasno zalupi vratima.
Mrak.
Svjetlo.
Još u mraku započinje valcer iz baleta «Trnoružica». Mala Ibru u tajicama, štucnama
i znojnikom oko glave stoji uz improviziranu prečku koja je konstruirana na zidu.
Malo okruglo ogledalo također je na zidu i dok vježba, Mala Ibru u njemu pokušava
provjeriti točnost svojih pokreta. Krletka s Flafijem je otkrivena i nalazi se na svom
mjestu. Muzika se polagano gubi i nestaje za vrijeme vježbe Male Ibru.
MALA IBRU (vježba s velikim naporom, ponavljajući za sebe i svako malo zastane
gladno hvatajući zrak): V. pozicija ... demi - pilé ... developpé naprijed desnom
nogom na effacé ... za taktom ... stati na poluprste .... arabesque na desnoj nozi ...
spusti se na pilé na istoj nozi ... okret na lijevoj nozi en dedans završivši na effacé

16
naprijed na poluprste ... pilé u istoj poziciji ... dva ... tri ... četiri ... dva ... tri ... četiri ...
dva .. tri ... (Napokon potpuno gubi ravnotežu i pada na pod i u tom trenutku ugleda
sestru.)
Ibru dolazi na scenu negdje u pola ove vježbe, ali ju Mala Ibru ne primjećuje, jer Ibru
ostaje po strani, prateći što se događa. Kad uđe, Ibru ima kacigu kakvu nose
mačevaoci na natjecanjima i pripadajuće rukavice.
MALA IBRU (s poda i dalje teško dišući): Oh! Od napora te nisam ni opazila.
(Pauza, Ibru potpuno ukočena nastavlja šutjeti.) Mislim da će mi trebati nešto više od
četiri dana za naslovnu ulogu u «Trnoružici». (Pauza. Sliježe ramenima.) Tko bi
rekao. (Pauza.) Nešto se dogodilo?
IBRU (neraspoloženo govori skidajući kacigu i zaštitne rukavice): Otečena i jako
crvena vulva, opušten trbuh i nabrekle, prilično zategnute sise.
MALA IBRU (ustaje i zabrinuto prilazi sestri): Ibru, nije ti dobro?
IBRU (baca kacigu i rukavice na pod. Bijesno): Ma ne meni.
MALA IBRU: Ne na pod! (Hvata stvari i iznosi ih van.)
IBRU: Upravo sam na Melindi 166 opazila znakove skorog poroda.
MALA IBRU: Oh!
IBRU: Do prasenja će sigurno doći za tri do četiri dana.
MALA IBRU: Divno. To je stvarno krasna vijest, zar nije?
IBRU (nervozno): Osim što je krmača uza svu depresiju postala jako nemirna i
asocijalna. A iz stidnice joj se cijedi žitka sluz.
MALA IBRU (s izrazom mučnine): Molim te, Ibru.
IBRU: Da, naravno. Naravno! Puno je lakše biti balerina, nego čitave dane čamiti u
prasilištu.
MALA IBRU: Što sad to treba značiti?
IBRU: Dok si ti glumatala uz svoju štangu ja sam sama uškopila deset prasadi.
MALA IBRU: Ma vidi ju! Ja sam izmoždena od silnih Pas de bourreé, a ti kao i
obično samo misliš na sebe.
IBRU: Što si to rekla?
MALA IBRU: Svaki dan moram slušati kako bih bez tebe vjerojatno izrađivala
tapiserije u nekom sanatoriju.
IBRU: Kad je istina. Možda jedino ne tapiserije, kad ti to ni ovdje nije išlo.
MALA IBRU: Zato jer igle nisu valjale.
IBRU: Ali bile su dovoljno dobre da ih zabodeš u profesoricu iz makramea.

17
MALA IBRU: Tek nakon što si ju tu razvalila puškom.
IBRU: Poanta uopće nije u tome.
MALA IBRU: Želiš napokon znati u čemu je poanta?
IBRU (ironično): Oho, Mala Ibru je napokon odlučila progovoriti. Imam osjećaj da ću
ju čuti, željela to ili ne. No?
MALA IBRU: Čitave dane samo ti, ti, ti! Ibru je sama kastrirala prasce, krmačama u
hranu dodavala kobalt da ne bi došlo do poremećaja u plodnosti, očistila tonu graška
koji može zamijeniti 75% sojine sačme u obroku za svinje, označila sve svinje ušnim
markicama, prascima pregledavala stanje zuba i svaki upisala u bilježnicu, 12
sjekutića, 4 očnjaka, 16 pretkutnjaka, 12 kutnjaka.
IBRU (sliježe ramenima): Točno!
MALA IBRU: Uvijek je tvoja žrtva veća.
IBRU: Nikad se nisam žalila što sam Odabrana. Međutim i Odabrani ponekad trebaju
pomoć. Makar malu.
MALA IBRU: Odabrana. Odabrana! Tata baš nije mogao puno birati.
IBRU: To je argument na koji sam se ja željela pozvati.
MALA IBRU: Opet me želiš poniziti logičkim začkoljicama! Ono što ja prolazim za
tebe je obična igra. (Na rubu suza.) A mene su teške baletne vježbe gotovo
deformirale.
IBRU: Kad bi barem napokon otvorila oči! Da si ostala u svinjcu, ništa se od ovoga
ne bi dogodilo! Mi bi u vrtu imale cvjetnjak, a ne ... samo da si odlučila ostati u ...
MALA IBRU (prekida ju): A to bi ti htjela, zar ne? Da se obje čitave dane gušimo u
smradu?
IBRU: ... i ja ne bi morala već sad razmišljati gdje ću pokopati tvog profesora baleta...
MALA IBRU (prekida ju): Prestani, prestani!
IBRU: ...jer mislim da bi trebale napraviti opsežan preraspored leševa u vrtu.
MALA IBRU: Umukni!
IBRU: I da ti sad nešto priznam. Uopće ne vjerujem da će naša drobilica izdržati još
jedno mljevenje.
MALA IBRU (vrišti): U - mukni! (Odjednom hvata posljednji argument): Flafi, ti joj
reci da umukne.
IBRU (nemoćno): Evo nas ponovno.
MALA IBRU (Flafiju): Ti si ovdje od početka i znaš o čemu se radi. Reci joj da
prestane!

18
IBRU: E baš bih to htjela čuti!
MALA IBRU (uzima Flafija iz krletke i imitira njegov glas): Prestani teta Ibru!
IBRU: Zaboga, priberi se!
MALA IBRU (imitira Flafija i unosi ga Ibru u lice): Baš si gadura, teta Ibru!
IBRU: I daj makni tu krepanu ptičurinu!
MALA IBRU: Odvratna gadura, teta Ibru! (Ibru joj prilazi i iščupa joj papigu iz ruke.
Panično.) Flafi! (Trenutak potpune tišine, zatim Ibru svom snagom baca Flafija u zid.
Mala Ibru na trenutak u nevjerici gleda za pticom. Pauza. Odjednom razdragano.)
Oho! On je napokon poletio! (Odlazi do Flafija, podiže ga i popravlja mu krila.)
IBRU (potpuno rezignirano): Isuse Bože!
MALA IBRU: Ovo je za njega strašan šok! Krila su mu praktički zakržljala.
IBRU: Mi smo svjedoci čuda!
MALA IBRU (bijesno izvlači veslo i podiže ga na Ibru): E ja se ne bih više šalila.
IBRU (izvlači pušku i podiže ju na Malu Ibru): A ja bih jako razmislila kome prijetim
veslom.
Nekoliko trenutaka potpuno nepomična scena.
MALA IBRU (pomirljivo): Mislim da ću Flafija ipak odnijeti na propuh.
Ibru ju promatra bez riječi. Mala Ibru izlazi i nakon nekoliko trenutaka začuje se tiho
pjevušenje, Mala Ibru imitirajući Flafija negdje pjeva «Que serra, serra». Ibru
nekoliko trenutaka ostaje stajati na pozornici, a zatim odlazi do stola i sjeda u jednu
od stolica i ne prestaje netremice promatrati publiku. Duga pauza.
Mrak.
Svjetlost.
Svjetlost zatiče Ibru u potpuno istom položaju u kojem smo ju ostavili na kraju
prethodnog, samu na pozornici. Nekoliko trenutaka ona je nepomična, a zatim se
svjetlo polagano prigušuje, a na zidu se sasvim polagano iz tame pojavljuje velika
projekcija dijapozitiva visokog čovjeka koji u radničkom odijelu stoji među svinjama.
Ibru ustaje i ružičasti stoljnjak koji vadi iz jedne od ladica stavlja na stol, zatim dva
tanjura pa svijeću koju odmah pripaljuje.
IBRU: Drži se da odrasla svinja može podmiriti do 25% potreba za energijom
fermentacijom celuloze iz krmiva u debelom crijevu. (Izlazi tek na tren i vraća se s
tortom u rukama. Tortu stavlja na stol, pažljivo ju pogleda, a zatim ju pomakne još
više na sredinu.) Kad sam imala nepune četiri godine, Tata me na svoj rođendan prvi
puta odveo u svinjac. (Sa stropa se spušta veliki natpis – «SRETAN ROĐENDAN

19
TATA!») Uhvatio me za ruku, kleknuo pokraj mene i rekao, pokazavši na svinje u
završnoj fazi tovljenja: Ibru, sve ovo što vidiš, jednom će biti tvoje. Zatim je otišao. I
ja sam sama lutala tovilištem, a zatim sam vidjela kako mali, navlaženi praščići stoje
u redu, pa sam i ja stala u red i polagano se pomicala prema naprijed, a bilo je vrijeme
klanja. (Gusto, crveno svjetlo.) I tako sam stajala potpuno nesvjesna da se nalazim na
koridoru za utovar koji vodi do hidraulične rampe, i zapravo, prije no što sam
trepnula, bila sam u klaonici, slijedila sam liniju i svinje su postajale sve nervoznije,
grizle su jedna drugu i ja sam im govorila da prestanu i počela sam zvati Tatu ali
njega nigdje nije bilo, pa sam tako vrlo uskoro bila na traci i više nisam morala hodati,
a zatim je to stalo, i nekoliko trenutaka nije se događalo apsolutno ništa, a onda, kad
sam već mislila da je svemu kraj, svinja ispred mene snažno je vrisnula i odjednom
visila obješena za stražnje noge, a trenutak iza, ja sam i sama bila omamljena udarom
struje od 500 volti. Kad sam se nakon tjedan dana probudila iz duboke kome, iznad
sebe sam ugledala Tatu kako mi se osmjehuje. Zatim me pomilovao po octenim
oblozima i pružio pletenicu koja mi je od jačine strujnog udara otpala u svinjcu. A ja
sam tad, iako potpuno pofurena, znala da sam Odabrana. (Sjeda potpuno konfuzno.
Crveno svjetlo nestaje, a dijapozitiv na zidu potpuno izblijedi. Iz razmišljanja ju
prekida Mala Ibru koja razdragano ulazi.)
MALA IBRU (noseći šampanjac, podiže ga ponosno prema svjetlu): Dugo sam u
podrumima tražila pravi tako da sam se bojala da ću zakasniti. (Diskretno.) Nego, jesi
li znala da smo zaboravile pokopati profesora iz plivanja? Našla sam ga među
ugljenom, s perajama na nogama i dihalicom u zubima. (Odmahne rukom i tek sad
opazi stol. Dirnuto.) A ti si u međuvremenu sve pripremila. Baš si bila vrijedna. Kako
je to zgodno, ispekla si tortu s orasima. Nju Tata najviše voli. Ali i ja sam se posebno
spremila za ovaj dan. (Izlazi na tren i odmah se vraća s velikim zamotanim paketom.
Ponosno.) Vidi što imam!
IBRU: Što je to?
MALA IBRU: Poklon Tati za rođendan. Portret. Ja sam ga sama naslikala dok sam
mislila ...
IBRU (prekida ju): Oh, slikanje stvarno nije bilo za tebe.
MALA IBRU: Kako je to čudno, zar ne? Čovjek jedan dan misli da je pronašao nešto
u čemu je najbolji, a odmah idući dan otkrije da nešto drugo radi još bolje. Zar nije
čudno?
IBRU: Čovjek napreduje dok je živ, to je poznata činjenica.

20
MALA IBRU (podiže sliku): Hoćeš vidjeti? Ha? Hoćeš?
IBRU: Naravno.
MALA IBRU (odmata ju): Ovo ti je portret ... ulje na platnu ... 60x80 ... na kojem se
nalazi genijalni tvorac pasmine Veliki jorkšir ... (značajna pauza, a zatim potpuno
uzbuđeno) ... Joseph Tulley!
IBRU (s nešto većim entuzijazmom): Da vidim! (Mala Ibru joj donosi portret. Ibru ga
pogleda. Jedva progovori, kao da joj je netko izbio zrak iz pluća.) Gospode Bože!
MALA IBRU: Što kažeš?
IBRU: Mili Isuse, ovo je strašno! Upravo odvratno! Vrti mi se! Strašno mi se vrti!
MALA IBRU: Sviđa ti se, Ibru?
IBRU: Nije mi dobro. Mučno mi je. (Pokušava maknuti sliku od sebe.) Molim te!
MALA IBRU (gura joj sliku natrag pod nos): Vrlo sam smjelo odabrala boje. Zar ne?
IBRU: Ja se gubim! Mislim da ću povratiti.
MALA IBRU: To ti je od kompozicije koja je avangardno kosa.
IBRU: Ja sam potpuno izgubljena. Ne znam za sebe! (Napokon odguruje sliku, ustaje
i pokušava uhvatiti zrak.)
MALA IBRU: Misliš da će se svidjeti Tati?
IBRU (i dalje slaba): Bože ... mislim ... (hvata zrak) .... da će ga oduševiti.
MALA IBRU: Stvarno misliš? Oh, koliko te volim, draga sestrice. Da samo znaš.
IBRU (polagano dolazi k sebi, duboko dišući): Krasno. Riješile smo i pitanje poklona.
(Ponovno Maloj Ibru) Idemo sad razrezati tortu.
MALA IBRU (donosi kartonske kapice i trubice): Ovo je sve strašno zabavno. Šteta
što je Tatin rođendan samo jednom godišnje. Strašno zabavno, Ibru! Strašno, strašno
zabavno!
Obje sjedaju za stol, na glavu stavljaju kapice i uzimaju trubice.
IBRU I MALA IBRU (zajedno): Sretan rođendan, Tata! (Unisono puhnu u trubicu.
Tog trena iz zraka počnu padati konfeti i začuje se glasna limena glazba, ali sve to
traje tek nekoliko trenutaka. Nakon toga duga pauza za vrijeme koje Ibru i Mala Ibru
nepomično i bez riječi gledaju pred sebe. Zatim Mala Ibru naglo ustaje i počinje
manično konfete skupljati s poda.)
IBRU (nakon kratkog razmišljanja): Znaš, sad mi je nekako palo na pamet ... Baš
šteta što je Tata još uvijek u kazni.
MALA IBRU (i dalje spremajući): Stvarno je. Njega bi ovo strašno razveselilo. A što
kažeš da ga ipak dovedemo?

21
IBRU: Ne znam, dušice. Od kad sam ga zabrtvila u šupu, mi smo se preporodile.
MALA IBRU: Molim te Ibru, ja sam sigurna da je naučio svoju lekciju.
IBRU: Jedva sam čekala priliku da mu pokažem kako se vodi farma.
MALA IBRU: I ti to sjajno radiš. Sjajno, dušice. Što kažeš, samo na tren? Da mu
čestitamo i gotovo. Ha?
IBRU: Uopće nisam sigurna.
MALA IBRU: Danas mu je ipak rođendan. Molim te! Samo na pet minuta.
IBRU (nakon kratke pauze): No, dobro. Ali nemoj reći da te nisam upozorila. Idem po
njega. (Ustaje i izlazi.)
MALA IBRU (poslije kratkog razmišljanja, uz isto, gusto crveno svjetlo i velik
dijapozitiv na zidu): Kad sam imala nepune četiri godine, Tata me na svoj rođendan
prvi puta odveo u svinjac. Uhvatio me za ruku, kleknuo pokraj mene i rekao,
pokazavši na svinje u završnoj fazi tovljenja: Mala Ibru, sve ovo što vidiš, jednom će
biti tvoje. Zatim je otišao. (Kratka pauza.) A ja sam od smrada pala u nesvijest. A
Lancelot 57 me šunuo u glavu. (Kratka pauza. Ustaje, kao da je odjednom dobila
sjajnu ideju.) Ugasit ću svjetlo da Tata doživi veliko iznenađenje. (Odlazi do
prekidača.)
Odjednom potpuni mrak.
Svjetlo.
IBRU i MALA IBRU (istovremeno sa svjetlom, viknu u glas): Sretan rođendan, Tata!
Unisono puhnu u trubicu. Tog trena iz zraka ponovno počnu padati konfeti i začuje se
glasna limena glazba, ali sve ovo traje tek nekoliko trenutaka.
Tata sjedi između njih dvije. Tata je kostur u invalidskim kolicima, odjeven u istu
radničku odjeću kao i visok čovjek s dijapozitiva, samo s podignutim rukavima na
rukama i nogama.
Mala Ibru naglo ustaje i počinje manično konfete skupljati s poda.
IBRU: Vidi ga sad! Jadnik je zanijemio od uzbuđenja. Tata, ovo je sve za tebe! Tebi u
čast, dušo!
MALA IBRU: Tako sam sretna. Ponovno smo svi na okupu. To je tako lijepo. (Odlazi
do krletke i prinosi ju Tati.) Tata, i Flafi ti želi čestitati. (Prilazi mu s krletkom sasvim
blizu i odjednom vrišti potpuno histerično): Pogledaj sad kako si se prevario!!
IBRU: Dosta cirkusa, Mala Ibru.
MALA IBRU (Vraća Flafija na mjesto): Oprosti. Neke je stvari ipak trebalo riješiti.
IBRU: Dođi, zaslužile smo po komad torte.

22
MALA IBRU: Stvarno jesmo. Ponovno ti je uspjelo.
(Sjedaju i jedu.)
MALA IBRU (punih ustiju): Organizirala si još jedan prekrasan rođendan.
IBRU: Sjećaš se kad smo slično iznenađenje priredile za Mamu?
MALA IBRU: Naravno da se sjećam.
IBRU: Tad je već bila vezana za krevet i taman je zaspala pod jakim sedativima i mi
smo ju odvukle zajedno s bocom za infuziju u zamračenu sobu i odjednom upalile
svjetlo i vrisnule:
IBRU i MALA IBRU (zajedno): Sretan rođendan, Mama!
Tog trena iz zraka ponovno počnu padati konfeti i začuje se glasna limena glazba, ali
sve ovo ponovno traje tek nekoliko trenutaka. Mala Ibru istog trena počinje s poda
skupljati konfete.
MALA IBRU (već pomalo nervozno skuplja konfete): Jebemu!
IBRU: I Mama je od uzbuđenja širom otvorila usta i glasno zahroptala i rukom od
radosti prevrnula pribor za infuziju i onda iz nekog razloga potpuno prestala disati.
MALA IBRU (s poda): Šteta što još tad nismo znale da to zapravo uopće nije ništa
opasno.
IBRU: Točno. Tata je prestao disati prije točno dvanaest godina, a pogledaj ga sad!
Uživa na vlastitoj rođendanskoj zabavi.
MALA IBRU: Iako ih možda radimo prečesto. Danas nije reagirao kako sam
očekivala.
IBRU: Znaš i sama koliko je njega teško impresionirati.
MALA IBRU (odjednom se dosjeti): A možda je vrijeme da ga konačno raspoložim
svojim poklonom!
Ibru bez riječi zgroženo ustaje s rukama na srcu i polagano se odmiče od stola.
MALA IBRU (donosi Tati sliku): Vidi što je tebi Mala Ibru naslikala, Tata. Vidi ti sad
ovo! (Gura sliku ispred njega.) Što kažeš, kako ti se sviđa, mili?
Tatičinom kosturu odjednom na pod ispada lubanja.
IBRU: Isuse!
MALA IBRU: Ne na pod! (Podiže lubanju, nekoliko se puta lopta s njom između ruku
i napokon ju dobacuje Ibru.)
IBRU (hvata lubanju i uzrujano ju vraća na kostur): Pogledaj što si napravila!
MALA IBRU (sliježe ramenima): Što se tu može. Nemaju svi glavu za konceptualnu
umjetnost.

23
Odjednom ih prekine snažan zvuk sirene za opasnost, crvena rotirajuća svjetlost
odjednom je na pozornici.
IBRU (uzbuđeno): Evo ga! Melinda 166! Vrijeme je! Vrijeme je! (Izlazi gotovo
trčeći.)
Mala Ibru pričeka da se maska s kisikom spusti sa stropa, usput pokupi još nekoliko
konfeta, masku stavlja na glavu, a zatim izlazi za sestrom.
Mrak.
Svjetlost.
Ibru slomljeno sjedi u fotelji, pokraj otklopljene krletke s Flafijem. Potpuno je u
crnini i izgubljeno gleda ispred sebe. Tata sjedi u kolicima u pozadini. Mala Ibru,
također u crnini, leđima je okrenuta publici i nepomično gleda kroz prozor. Čitav
prizor traje nekoliko trenutaka, a zatim, gotovo neuočljivo, Mala Ibru počinje izvoditi
baletne pokrete, i dalje okrenuta od publike, a zatim sve slobodnije rukama i nogama
počinje oblikovati baletne figure.
IBRU (ni ne pogledavši ju): Prestani s glupostima i donesi marame!
Mala Ibru odjednom zastaje uhvaćena u polupokretu, a zatim se opušta i bez riječi
izlazi sa scene. Vraća se sa crnim maramama u rukama.
MALA IBRU (zastane ulazeći): Donijela sam marame. (Ibru ne odgovori ništa. Mala
Ibru ne dočekavši reakciju, maramu prvo stavi sebi na glavu, zatim odlazi do Ibru i
oprezno stavlja maramu njoj na glavu, onda isto napravi Tati i na kraju Flafiju.
Odjednom se dosjeti, odlazi po još jednu maramu i uzevši sa sobom veslo odnosi ju u
sobu i za sobom zatvara vrata.)
IBRU (za to vrijeme, teškom glasom, potreseno): Prvu sam svinju reanimirala s pet
godina. Bila je to Melinda 40. Sjećam se kao da je bilo jučer, previše se najela
krumpira. Jedan joj je zapeo u dušniku. Počela se gušiti pred mojim očima i ja sam
skočila, nekako ju okrenula na leđa i započela s umjetnim disanjem kombiniranim s
masažom srca. Kad to nije dalo rezultate, otrčala sam u kuću, uzela nož, vratila se u
svinjac i Melindi 40 napravila rez na dušniku i tako joj spasila život. Kažu da u
kriznim stanjima čovjek odnekud dobije nadljudsku snagu. Međutim, ponekad, što
god pokušavali, svinja jednostavno krepa.
MALA IBRU (vraća se i pokuša oraspoložiti sestru, s lažnim veseljem): Znaš što mi
je palo na pamet? Dušice? Sad bih baš mogla nešto otplesati za preminulu krmaču.
Što kažeš? (Mala Ibru, stojeći sestri iza leđa, ponovno počinje raditi vježbe
razgibavanja) Jedan potresni menuet.

24
IBRU: Umjesto toga, pokušaj se pribrati.
MALA IBRU: Nazvat ću ga – «Neuspjelo prasenje».
IBRU: Molim te makar za mrvicu dostojanstva.
MALA IBRU: Oh, kako sam glupa! Pa naravno, otplesat ću "Smrt labuda"! Vidjela si
me jučer. Čitav dan sam vježbala. Samo to.
IBRU (s glumljenim olakšanjem): A to je bila "Smrt labuda". Sad si me malo umirila.
MALA IBRU (veselo): Da, da, da. "Smrt labuda". Zašto? Zašto?
IBRU: Toliko si puta tresnula na pod da sam pomislila kako ti se vratila padavica.
MALA IBRU (uvrijeđeno): Pa ti si danas stvarno neugodna.
IBRU: Zar da se veselim u ovom trenutku?
MALA IBRU (oduševljeno): A mogle bi i zajedno zaplesati. To bi tek bilo sjajno!
IBRU (ustaje, ljuto): Mala Ibru! (Tek sad ju pogleda. Zgroženo.) Što je ovo? Ti se
ponovno razgibavaš!?
MALA IBRU: Uz pjesmu, čovjek zaboravlja brige.
IBRU: Mislim da imamo i pametnijeg posla. Ja, recimo, idem nahraniti svinje. Misliš
da one nisu izvan sebe od tuge? Ha? Pa što je tebi? Ovo nije mjuzikl! Odjednom
glasna show muzika. Sa stropa se spušta natpis - OVO NIJE MJUZIKL! Ibru i Mala
Ibru izvode SONG koji mora biti najviše sličan songovima u mjuziklu. Nakon svoje
točke, obje hvataju cilindre u ruke i izlaze.
Mrak.
Svjetlost.
Mala Ibru sjedi za stolom, u ruci drži Flafija i nervozno ga miluje. Tata sjedi na
prosceniju u svojim kolicima. Mala Ibru zatim naglo ustane i počinje šetati sobom,
pogleda kroz prozor, ponovno šeće, sjeda na idućih nekoliko sekundi, prilazi Tati i
pokuša mu staviti Flafija u ruku, ili da mu sjedi na ramenu, ali Flafi oba puta pada na
pod.
MALA IBRU (uzrujano): Vidi ga sad! (Flafija odnosi natrag u krletku i počinje
manično češljati resice na tepihu, ustaje zadovoljna, vraća se i sjeda, ali odmah
ponovno ustaje i vraća se češljanju resica. To je položaj u kojem ju zatiče Ibru koja
ulazi u sobu s kacigom kakvu su davno prije upotrebljavali ronioci, u pamučnim
rukavicama kojima se primaju vruće zdjele, puškom i s upaljenom svjetiljkom, koju
gasi kako ulazi.)
MALA IBRU (ustaje čim spazi sestru, potpuno zabrinuto): I onda? (Kratka pauza,
Ibru se svlači ali ne odgovara) Nema ga u okolici?

25
IBRU (odbacuje stvari koje skida): Gad je vjerojatno čučnuo iza nekog grma kad je
čuo kako prolazim. I sigurno mi se od tamo čitavo vrijeme smijao.
MALA IBRU: Što to znači? Ne razumijem. On je još uvijek u bijegu?
IBRU: Ovo je teška igra živaca, Mala Ibru. Ništa više od toga. Igra u kojoj ću ja na
kraju pobijediti.
MALA IBRU: Ne na pod. (Uzima stvari i iznosi ih.)
IBRU (okreće se Tati): Oprosti, ali tebe se ovdje odavno ne pita za mišljenje.
MALA IBRU (vraća se, nervozno): Ja te uopće ne razumijem. Ti ga znači nisi
pronašla? Ili ipak jesi?
IBRU: Krećem ponovno čim se razdani. Što se tu sad može? Noć radi za njega.
MALA IBRU (potpuno konfuzno): Tko? Namjerno me zbunjuješ! On je i dalje negdje
na slobodi? Molim te, reci mi da nije, jer ja ću inače ...
IBRU (prekida ju): Gledaj, toliko si ga tukla po nogama da nije mogao daleko
otići.Uostalom, ne vidim kako bi uspio ...
MALA IBRU (vrisne): Policija!
IBRU (munjevito hvata pušku i s njom cilja po publici): Gdje? Gdje? Gdje?!
MALA IBRU: Kako mi prije nije palo na pamet. Mi moramo odmah pozvati policiju.
IBRU (ponovno se opušta): Stvarno krasna ideja.
MALA IBRU: Zar ne? Odlično sam se sjetila.
IBRU: Samo ne znam što bih im pokazala prije. Groblje u vrtu? Onog tipa s
dihalicom koji još uvijek leži u podrumu? Ili možda našu malu drobilicu?
MALA IBRU: Samo da znaš, njih se to uopće ne tiče. To je naša osobna stvar.
IBRU: Znači to im trebam reći kad ih sve iskopaju? Oprostite, ali taj pokolj je naša
osobna stvar.
MALA IBRU: Ti si smiješna. Policija je glupa, ona radi ono zbog čega ih pozoveš.
IBRU: A zbog čega bi ih mi pozvale?
MALA IBRU: Ne razumijem. Kako to misliš?
IBRU (glasnije, naglašava svaku riječ): Zbog - čega - bi - ih - pozvale?
(Kratka pauza.)
MALA IBRU: Reci ti!
IBRU: Ja sam prva pitala.
MALA IBRU (razmišlja): Ja bih im rekla ...
IBRU (prekida ju): Da nam je pobjegao baletan kojeg smo otele, stavile u lance i
tukle, i kojeg vrlo vjerojatno namjeravamo smaknuti.

26
MALA IBRU: Da! Ne! A tako!- ti znači ne vjeruješ da će sati i sati vježbe baleta dati
rezultate?
IBRU: Ovdje se uopće ne radi o tome.
MALA IBRU: I kako onda očekuješ da razvijem ikakvo samopouzdanje? Uostalom,
policiji se uvijek može lagati. Leš s perajama u podrumu? Mamica se utopila u
toplicama! Groblje u vrtu? Mi nismo ništa vidjele, ništa čule! Evo, ja na sve imam
odgovor. (Odlazi do telefona i donosi ga Ibru.) Izvoliš, ti ih nazovi!
IBRU (više za sebe): Ti si se potpuno pogubila.
MALA IBRU: Nazovi i reci da nam je pobjegao maloumni brat koji je umislio da je
oteta balerina. Reci i da je strašno opasan, tako da slobodno zapucaju bez ikakvog
upozorenja. Neka ga pogube na licu mjesta!
IBRU (miče telefon od sebe): Uzalud je, Mala Ibru. On je možda već došao do grada.
(Kratka pauza.)
MALA IBRU (vrisne potpuno izvan sebe): Svršeno je! (Panično izleti iz sobe.)
Mala Ibru se vraća samo nekoliko trenutaka nakon što je izašla, ovoga puta s
nekoliko kofera u rukama koje panično počinje otvarati i bacati po podu i nasumce
pakirati sve što joj dođe pod ruku, a svako malo po stvari izlazi i iz sobe.
IBRU (nakon što nekoliko trenutaka promatra sestru): A što ti radiš ako smijem
pitati?
MALA IBRU: Vidiš i sama.
IBRU: Vidim, ali uopće ne razumijem.
MALA IBRU: Malo toga je tebi jasno, u posljednje vrijeme.
IBRU: Prosvijetli me.
MALA IBRU (uzima svjetiljku i iz velike blizine usmjeri ju sestri u lice): Zašto?
IBRU (nervozno podiže ruke): Što to radiš, Mala Ibru?
MALA IBRU: Oprosti, ali ja nemam vremena za glupe razgovore. (Hvata kacigu za
zaštitu pri mačevanju.) Ovo je tvoje?
IBRU: A kome se ja, molim te, mogu obratiti?
MALA IBRU: Pitaj Flafija.
IBRU: Isuse.
MALA IBRU: Možda ti on odgovori.
IBRU: Ja sam stvarno jako ... Slušaj me ... Mi ... (Uzdahne. Pokušava ne vjerujući
sama sebi.) Što se to događa ... Flafi?

27
MALA IBRU (odgovara, imitirajući Flafija): Teta Ibru, ja nemam vremena za
diskusiju.
IBRU (bijesno, sestri): Stvarno sam preumorna za razgovor s tvojom mrtvom pticom.
MALA IBRU: Ponovno si užasno zla. Ali neka ti bude, navikla sam ja.
IBRU: A ti letiš po kući kao da si se nagutala laksativa ...
MALA IBRU: Zla bez ikakvog razloga.
IBRU: ... i uz to me tjeraš da razgovaram s krepanom papigom!
MALA IBRU (zastaje na tren): Kako to misliš?
IBRU (započne): Tvoj Flafi … (Na tren zastane, a zatim odlučno) … mislim, stvarno
je vrijeme da ti netko napokon kaže da je tvoja papiga odavno crkla, zar ne, Tata?
MALA IBRU (bijesno, kroz zube): Sve ti se sto puta vratilo! (Izlazi i odmah se vraća,
donoseći glavu Melinde 166. I dalje prilično bijesno.): Izvoliš, ovo pripada tebi. Još
se cijedi. Upravo sam ju izvadila iz formalina, nemoj ju staviti direktno na haljinu.
Između podmetni neke krpe, što ja znam. Nemoj reći da te nisam upozorila. Možeš
uzeti onaj zeleni kofer. Ili možda očekuješ da spakiram i apsolutno sve tvoje stvari?
(Svinjsku glavu baca u kofer.)
IBRU: Znači, mi nekamo putujemo.
MALA IBRU: No! Nije li to očito?
IBRU: A smijem li možda doznati kamo?
MALA IBRU (mirnije): Vidiš, mene se to praktički ne tiče. Gotovo da nemam ništa s
tim. Ja idem više kao pratnja, da ti putem ne bude previše dosadno.
IBRU: Oh, a kamo ja to putujem, molim te?
MALA IBRU: Na tri doživotne robije, naravno.
IBRU: A tako.
MALA IBRU (odjednom se prestaje ljutiti, potpuno nježno): Dušice moja najdraža,
ništa ti ne brini. Ništa, ništa, ništa. Ja ću biti tvoj karakterni svjedok. Reći ću sudskom
vijeću da si sav pokolj napravila u stvarno dobroj namjeri.
IBRU: Od srca ti hvala.
MALA IBRU: Kome se jednom omili ubijanje jednostavno ne može stati. To je
znanstvena činjenica. Uostalom, tebe je kao malu pogodio strašan grom, sjećaš se? Od
onda nisi svoja.
IBRU (ustaje, potpuno iznervirana): Sad je stvarno dosta ovih besmislica! Mi ne
putujemo apsolutno nikamo. A ja za pola sata ponovno krećem u naoružanu potjeru
po susjednim poljima.

28
MALA IBRU (napokon se slomi i potrči sestri u zagrljaj): Uzalud je, Ibru, mi smo
zauvijek izgubljene!
IBRU (prigrli ju): Smiri se, mila. Ja još nisam stavila točku.
MALA IBRU: Pred nama je električna stolica!
IBRU: Ne pričaj gluposti.
MALA IBRU: Sigurno će spaliti i Tatu. Jadni, jadni Tata! A on će plakati dok će mu
struja prolaziti tijelom i šaptati ... Zašto? Zašto si to dozvolila, Ibru?
IBRU: Znaš i sama da Tata iz nekog razloga već godinama ne govori.
MALA IBRU: Onda će pokazivati jezikom nijemih. (Pokazuje jezikom nijemih dok
govori.) Zašto? Zašto si to dozvolila, Ibru?
IBRU: Nitko neće elektrificirati Tatu!
MALA IBRU: A imale smo tako teško djetinjstvo. (Okrene se prema Tati. Odjednom
bijesno.) On! On je kriv za to! On i njegove svinje! Baš me briga! Žrtvujmo starog
manijaka! Neka njemu odrube glavu! (Kosturu pada lubanja. Vrišti bez kontrole.) Ne
- na - POD!
IBRU: Ti si potpuno izgubljena! Smiri se, malo! Smiri se! (Odlazi do lubanje i podiže
ju, a zatim joj nešto što vidi kroz prozor privuče pažnju. Od tog trena, tihi zvuk
roktanja koji postaje sve glasniji i glasniji.)
MALA IBRU (nastavlja): A nas će javno spaliti kao dvije neuračunljive vještice, za
opomenu svima koji se odluče na put prepun kriminala i neobuzdanog nasilja.
(Odjednom se trgne.) A tek Flafi! Flafi! (Otrči do krletke.) Ubrizgat će mu
smrtonosnu injekciju. Sve će nas satrti!
IBRU (pokazuje kroz prozor): Pogledaj!
MALA IBRU: Sve će nas satrti!
IBRU: Začepi i pogledaj! Dovukli su ga!
MALA IBRU: A ja sam samo željela biti netko, ništa više, biti netko, biti ... (Riječi se
gube u jecajima.)
IBRU: Mala Ibru!
Mala Ibru plače i ne odgovara.
IBRU: Jel me ti uopće čuješ? Pogledaj! Oni su ga dovukli! (Roktanje prestaje.)
MALA IBRU: Tko? Koga?
IBRU: Prasci! Svinje su dovukle tvog profesora!
MALA IBRU (trči prema prozoru): Oh, reci mi da je to istina! Mi smo spašene!
IBRU (kroz prozor): Ne ispuštaj mu ruku, Melinda 300!

29
MALA IBRU: Znala sam da se kriminal i nasilje se na kraju ipak isplate!
IBRU: Vidi, Lancelot 201 mu drži grkljan među zubima!
MALA IBRU: Daj da ga precvika! Daj da ga precvika!
IBRU (strpljivo): Mila ... Zar prije tvoje premijere?
Mrak.
Reflektor samo na Maloj Ibru koja u baletnoj haljinici uz klavirsku pratnju izvodi
svoju točku. Međutim, za razliku od šestog prizora kad je kratku vježbu oprezno
izvodila uz prečku, sad koristi čitav prostor pozornice. Vježbu započinje puna
entuzijazma, a zatim se sve više i više gubi, ali do samog kraja ne odustaje. Svjetlost u
pola vježbe otkriva Ibru kako, kao na početku drame, sjedi u fotelji i nezainteresirano
promatra ispred sebe.
Negdje na sredini vježbe Ibru ustaje i sasvim polagano odlazi u sobu. Njezin odlazak
Malu Ibru prisili na još veći napor, ona nastavlja plesati, a zatim snažan pucanj.
Mala Ibru pada na pod. Vrata se otvaraju i Ibru s astronautskom maskom na glavi i
identičnim rukavicama izlazi iz sobe i rukama vuče nepomično muško tijelo. Za
sobom ostavlja tragove krvi, zatim izlazi. Mala Ibru za to vrijeme i dalje na podu
nekoliko puta pokuša otplesati smrt labuda. Trenutak nakon toga glasan zvuk
drobilice. Ibru se vraća bez maske i rukavica, Mala Ibru pokušava ponovno, a zatim
napokon odustaje i jednostavno ostaje sjediti na podu. Ibru ju bez riječi promatra
trenutak ili dva, a zatim odlazi do zida, skida Melindu 17 i stavlja ju na glavu kao
masku. Zatim na isti način skida Lancelota 107 i stavlja ga na glavu Male Ibru. Zatim
i sama sjeda. Obje ostaju potpuno nepomične. Svjetlo se prigušuje. Reflektori su tek
na svinjskim glavama koje se nalaze na Ibru, i Maloj Ibru.
Sasvim tiho počinje «Que serra, serra».
Odjednom potpuni mrak.

30