VLADIMIR NAZOR

IZBOR IZ POEZIJE

Maslina

Vinograd moga je oca ovjenčan zelenim vijencem

maslinâ. – Pod njima ja sam u vrućijem danima ljetnim,
grožđe dok zrijalo i pjev cvrčakâ šibao uzduh,
gledo u zanosu svijetle vizije, što ih je Podne
pred očima stvaralo mojim.
More je šumjelo negdje daleko. – Po modrome nebu
plovili bijeli oblačci, a zemlja je ležala teška
i tiha u snu sunčanu.
... U takav ja sam trenutak
veliku, strogu i mirnu, iz maslinika se dižuć
k vedrome svodu, bez štita, bez koplja i kacige sjajne,
vidio Palas Atenu.
Ona je nosila žižak na dlanu. Plodova zrelih

ubra pregršt pa saže sok njihov na suho stijenje

i ruku do sunca dignu i užga tu malenu svijeću.

...Gori na mojem stolu,

1
u tamne i burne noći, od zemlje niska svijeća.

Vjetrina otvara vrata i prozore, kroz kuću duva,

zidima trese i tamu sve crnju tjera mi u dom:

ja mirno sjedim uz svijeću, koju ograditi dlanom

ne treba: ulje joj vonja po maslinama mog oca,

a plamen njezin je iskra sa vatre sunčane. – I sveđer,

kad mi je teško međ ljudma, nastaje začaran krug,

u kojem okolo žiška, dok noću vihori bjesne,

zazeleni se lijepi vinograd mojega oca,

ovjenčan maslinâ vijencem; – pod njime sanjari dječak.

Grožđe dok zre, i sve jače pjev cvrčka se glasa, i more

krkoči negdje daleko, i nebeskom plove vedrinom

dva oblaka bijela, tanka...

 Hrvatski jezik

U tebi ja sam vijek svoj proživio,

drevni i lijepi jeziče Hrvatâ;

rođen na morskom pragu tvojih vrata,

polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.

na vrhu gore i na kraju gata,

u kolibici, u kući od zlata

svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo, na kome

zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće

rojevi riječi u govoru tvome,

pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,

da u tebi dišem i da živim s tobom,

i onda, kad me više biti ne će.

20. VII. 1942.

3
Parisova lađa

Rt Matapan

Jutros je rano čudna lađa plovila

Pučinom. Jedro još joj puno sna

Bješe; al ipak, sve se brže kretala

K zreniku, s kojeg zora Grčkoj sja.

Brod drevan! Paris sa Helenom! Otmica! –

Val šumi. Ide kroz čas ovaj tih

Pjev i zvek ratni. – Jednom, na tim vodama,

nastȏ je prvi Ilijadin stih.

Štap

Da imam sina, štap i torbu dao

jednom bih njemu, pa mu reko: - Idi!

Sav svijet obiđi. Što ti oko vidi,

nek nije duši ostaviti žao.

S dobrima dobar, a ni s kime zao.

Svog srca glasa nikad se ne stidi.

Pusti, nek vrcnu ko iz kremen-hridi

iskre, što prosut ja ih nisam znao.

Kud iđah maštom, ti ćeš nogom proći.

Što dirah mišlju, ti ćeš taći rukom.

Što sanjah, ti ćeš i uradit moći.

A kad se vratiš iz daleka svijeta,

dok stablo moje jedva lista s mukom,

i štap će tvoj u ruci da ti cvjeta.

5
Galeb

Lebdeć vrh mokrih dubljina,

od zore, tiho, polàko,

u krug se pomiče tako

između dviju modrina.

Ne čuje s kitnih planina

šuštanje procvalih gronja;

S kopna ne osjeća vonja

kadulje i ružmarina.

On kruži, miran i sâm,

omamljen šumorom vala,

mirisom alge i soli.

A kad se smrkava dan,

nosi put neznana žala

krik neutješljive boli.