enoa, August_Na poklade i Propast Venecije

August enoa
NA POKLADE
Bje pokladno jutro, jo pamtim i sad.
Kroz prozore sunace sjalo,
Na postelji kraj mene sinak mlad,
Ah blijedo djetece malo!
Tuj sjedi uza me, sunani sjaj
Oario kosicu plavu.
Maliak me gladi, ape "aj"
Na prsi mi sklonuo glavu.
Maliak vreba, da li jo spim,
Za bradu me ruicom hvata,
Pa glasiem slabanim, drktavim
Na uho mi apue: "tata!"
I digoh se sluit svagdanji kruh,
Moj sini u postelji sjedi,
Jo mahnu mi: "zbogom!" Na poso me gluh
Taj blijedi obrazi slijedi.
I vratih se kuii prokleh taj dan
Vrh ela uvelo cvijee,
Moj sini vam snivao vjeni san
Me etiri votane svijee.
Na blijedih usnicah smijeka jo gle!
Jo ima u oicah ara!
Ja poljubih sinkaah propalo sve!
Tek svijea me titraju vara.
Ja poljubih sinka, samrtni led
Grozotom duu mi strese,
I budem ledom, alu srcu zlijed
Sve paklene budila bijese.
Bje pokladni danuz svirala glas
Svud pjana rulja jujue;
Ja kleah uz sinka u taj as,
I plakah i srce mi pue.
Pa doe pop i dignuo krst,
Zaklopie krinju nad sinom,
U krinju zabie klinac vrst,
I srce mi probie klinom.
Poletie konji u brzi kas,
Ve milo mi odnijee dijete,
Poletie kola u taj as
Prek srca mi mojega lete.
Ej, vrti se, krabuljo, veselo sad!
Po svijetu piruje avo!
A sklopljenih ruku sinak mlad
U crnjoj zemljici spavo.

Na poklade krvav obli me znoj,

Da, uasna bjee to gluma;
Ni u snu mi ne daj tog, Boe moj!
I kroz san bi siao s uma.
PROPAST VENECIJE
(DNE 12. SVIBNJA 1797)
I
Lagunom lebdi mir;
Lagunom dre zlatna mjeseina;
Draguljem blijeti mora ir,
I tajnim aptom pljuskala pliina;
O bijelih kulah svijetlilo se vije,
Kroz gotski trijem ti arki mlaak sije,
Dragotan hladak povrh vala die,
A jarbol broda lagano se njie,
asomice ti javlja mjedni bat
Sred tihe noi kasni sat.
Oblaak prhnuminu mjeseina,
Lagunu tamna prikrila tiina.
Jo gdjegdje lukom svjeica tumara,
Jo gdjegdje uje pjesmicu brodara
Il mukli umor mora izdaleka,
Ko da ti bruji davne slave jeka;
A pjesma gine, umor vala mre,
I tiho, tamno opet sve.
Al u no crnu stri veliajno,
Strahotno, silno udovite tajno;
Tajinstven div je, mermer-zagonetka,
Kamenita iz mora nikla spletka;
Sred vreve silne crnijeh talasa
Nepojmiv svijetu, tisuljetan zglob,
Tjelesina divotnog gorostasa
I slave hram, slobode krvav grob.
Venecijom to grdno udo zovu;
Na svijetu nema jeke tomu slovu,
Kamo go tisne smjelu splavzalud!
Na svijetu nema para tomu udu:
Ribara aka ote vilin-dvore
Bjesnoi morske, svjetoborne pjene,
Robara aka sazda mermer-gore
Vrh plitka pijeska nebotine stijene;
Ribara aka satre zid Bizanta,
Na svetoj Sofi razviv Marka stijeg;
Ribara aka stjera kod Lepanta
Alaha lae sve u krvav bijeg;
to zalud kuo holi Perzijanac,
Ribara aka skova moru lanac!
Puinom svjetskom vlada barjak lava,

Puinom neba ori mu se slava;

Od krune vie vrijedi zlatna kapa,
Njoj klanjaju se sultan, car i papa.
Al no je tiha, no je tajna, nijema,
Pod njenim velom zlatni lav sad drijema.
Ne budi mi gajer kad silan rukne,
Od uasa e morsko dno da pukne.
Ne budi lava!Oblak minu
ta ono nonim svjetlom sinu?
Duinom kopna povrh suhog pijeska
udnovat niz se glatkih cijevi ljeska.
Neumitno kod tvrave Margere
Baterije se rede sankilota,
Prot mermer-gradu crna drijela pere,
Krilau lavu gvozdena strahota.
Napoleonda mali Korzikanac
Na rtu maa nosi svijeta kob,
On mletakomu divu kuje lanac,
Napoleon Veneciji kopa grob.
II
Pred dudev-dvorom stoji straanin;
Na silna prsa pao dugi brk,
Gorostas ovjek, arka oka, mrk.
Ej, ije li si krne majke sin?
Ta mletaki mu biljeg na klobuku,
Ta mletaka mu puka sja u rukuh,
Po haljini se Mlei vojnik kae.
Ne biljeg, puka, ruho, sve to lae.
Ne rodili ga Mleci, dvori sree,
Ve slavski kr, ve ropstvo, bijeda, nuda,
Dalmatin vojnik uva Velje vijee,
Manina uva, Mletkom svijetlog duda.
Ta takovu mu dae zapovijed,
Gorostas ovjek, golubinja dua,
Glavara svoga vazda vjerno slua.
U silni zvonik upro mrki gled,
Pa onda dalje crnim okom krene,
Gdje povrh mora zlatni mjesec sijeva,
Gdje valovlje se igraju prelijeva.
ta l ono trai nakraj bijele pjene?
Daleko, dalje letila mu miso,
Kamenit u snu javlja mu se kraj,
Kuarica, gdje majku svoju siso,
Sred maslinica kran, skroman raj.
Pred kuicom mu mlada ena sjedi,
Plemenito joj oko morem bludi,
Ko ovaj mramor obrazi joj blijedi,
edance milo drijema joj na grudi.
Mladii drugi skau podno gria,
Vragoljasti se oko sestre zgrnu,

A sestrica tuj uva kozu crnu.

Starinsku bajku maloj brai pria,
I pjesmu im je nato zapjevala;
Ah, glas joj, re bi, golubinji guk,
Divotno dre diljem morskog ala
Hrvatice joj pjesme slatki zvuk.
Taj zvuk mu zvoni s tisue pjesama,
Tim glasom pjeva on sred bojeg hrama
uj, odbi ponomrk se junak prene,
Uminue spred oka mile sjene.
Ne rodili ga Mleci, dvori sree,
Ve slavski kr, ve ropstvo, bijeda, nuda,
I stisnuv pukuuva Velje vijee,
Manina uvaMletkom svijetlog duda,
Jer takovu mu dae zapovijed.
Tek tajnom suzom zjenica mu sjala,
Tek tajnom suzom smuti mu se gled,
A tajna suza na kamen mu pala.
Ta prenu li se u svijest jadni rob?
Je l suza zvijezdom usred ropske tmine?
Ta pee li mu srce ljuta kob,
Te sva se bol u vreloj suzi vine?
Junae mrki, mani mi se jada,
Gle, kako svijea dudeva se ari,
Tu sjede silni tvoji gospodari.
Oh, trista puta njim je gore sada!
Usplamtjeti e tajni plamen srca,
Slobode dahom sin e tvoj da die,
Al gospodari tvojinikad vie.
Ti uva svijetlog dudaiva mrca.
III
Sred zlatne sobe dre votanica,
Po slavnih slikah slabo svjetlo pline;
Tu sjede ljudi zdvojna, blijeda lica,
ivota krv im kao iak gine;
Tek arko oko uasno se vrti,
Ko bolesniku u tren strane smrti.
Kadifa rujna niz rame im pada,
A zlatnu kapu nosi od njih jedan;
Nu ko to svi, i on je blijed i bijedan
Venecije tuj slavne sjedi vlada.
Senat i dudsve kipi od kamena,
Republike tu zbori dua sva;
Vladari danas! Sutra? Bog to zna!
Vladari danas! Sutra moda sjena;
Kadifa? Krpa. Zlatni rog? Rugavet.
Republika? Tek smijena, mrtva avet.
I ree dudak rijeju izdisaj se zove:
"Sred strane noi skupih sad vas ove,
Sve to za dobe bolje nae sree

Pri vijeu nikad nije bilo svijee;

Al zakon stavni mijenja prijeka nuda.
Senatori! Jo jednom ujte duda:
Nad otadbinom smrti visi ma."
Vladara srva pri tom ljuti pla
"Jo jesmo svoji, jote roblje nismo,
Napoleon vam alje ovo pismo.
Vi pitate to trai od nas Franak?
Da l lae nae? Savez? Vojsku? Danak?
Drugaje pie njegve sablje rt:
Od on nas trai, ujte nau smrt.
Kraj nek je sada, veli, vaoj sili,
Ne budite ve to ste nekad bili,
Rastrgnite mi barjak zlatnog lava,
Ni dud vam ne smije vie biti glava.
Sve pokrajine da mi odmah date,
Sve zlato svoje, slike i fregate,
Ne vladaj odsad boljarska ve ruka,
Nu ezlo nosi bijesna rulja puka;
Potpiite da moje roblje svi ste,
To piiteil e topa planut plamen
I povrh kama nee ostat kamen."
To ree dudi nit ne ree vie
Na stolicu se zlatnu zdvojan pusti,
Jot slabi drhtaj vidi mu na ustih.
A vijee? Sjedi, drhtnu, jedva die,
Al sred mrtvaca plamen mladi skoi,
Strelolike mu zaigrale oi:
"Venecija da sama smrt si sudi?
Venecija da sama smrt si pie?
Da sama tisne no u svoje grudi
Na smrti kliknuv:mene nema vie?
Mladia aru prosti, svijetlo vijee,
Al krv mi ee grdna ta sramota,
Gdje nitkov, silnik, voa sankilota
Na zlatni grb nam takvo blato mee.
Ta gdje smo? Jesmo l jo u onom gradu
to rodi slavnog Dandola Henrika,
Bizanta silnog koji satre vladu,
Alviza jesmo l sinci Moenika?
Ne pamtimo li Lovre ve Marcela,
Ni Zadra trvdog, niti Dardanela?
Lepanto, Cipar, Jakin, Famagusta,
To sve da san je samo, tlapnja pusta?
Senatori! Oj dite oi gori!
to ovi zlatni priaju vam dvori?
Davninu nau, diku, silu, slavu!
Zar nije strah vas da e zlatni svod
Na plahu nau survati se glavu,
Djedova slavnih satrt ropski plod?

U lance da se kuje domovina!

Nenikad, tisu puta velim, ne!
A nae ropstvo vlastita krivina!
Zar nema nikog da za dom svoj mre?
U tvrdoj ruci galije nam stoje,
I plemstva skupit e se eta smjela,
Od topova se trvavice roje,
Hrvata vojska jo nas uva cijela.
Ja velim: rat! Ne kucne Marka zvon:
Il Mleci mrtvi il Napoleon!"
"Zauti, mlae!"planu sijeda brada
"Bezobrzirce ti strijele siplju usta,
Oluji nalik kipi krv ti mlada
I zvijezda hvata ti se ruka pusta.
Ti veli, rat! I ja bih reko, rat;
Al pono ve nam javlja onaj sat,
Uminuo je zlatne sree dan;
Strahotan, smrtan sprema nam se san,
Venecija i meni je u grudi,
I ja ti znadem kakvi bjesmo ljudi;
I moj je morem neko sijevo ma!
Junaci gdje su, reci, oni stari
Sa kojih grad taj irom svijeta slovi,
Vojskovoe i smioni mornari?
Ah, naa krv se, mlae, izjalovi!
Vaj, slutim, dome puna ti je mjera,
Sve nema nego vojskuFalijera.
Sve nae kopno otela nam buna,
A vjerom krenu saveznik na, car:
Nit nije naenego ta laguna,
Ti: Rat! jo vie, mlae, u taj par.
Hrvati? Jesu l, mlae, naa krv?
Venecija je l Dalmatincu dom?
Dalmatin bio samo kukav crv,
Tek sluga na, tek rob na kru svom.
Tuinac da ti spasi ovaj grad?
Oj, mlae, vidim, mlad si, vele mlad.
Krvnika eta da nam u grad srne?
Da satre crkve, zlatne dvore nam?
Da vitlaju se usred magle crne
Nad Svetim Markom lie krvav plam,
Da arko zrno Mletke nam rastreska,
Otaca slavnih razbiv groblje milo?
Da tue bude to je nekad bilo
Sred pusta mora pusta hrpa pijeska?
Venecijo, oj divni dome moj,
Vjekovita ti svome rodu ast,
Nam valja mrijet, al ti bar slavna stoj,
Venecijo, ti ne smije, ne smije past!
Spomenik budi, budi mermer-san,

arobita bud knjiga ovjeanstvu.

Da, moda poslije noi doe dan,
I nova zora tvome velianstvu.
Senatorija velim: Mir!"
Al kao bura brujilo u ir:
"Ne nikad, tisu puta ne!
Nek radje u prah padne sve,
Pomagati e vojska sva Hrvata,
Nek svaki od nas puku, sablju hvata.
Sam svijetli dud ne plemstvo nae vodi
Il k smrti il slobodi!"
IV
uj! Je l oluja, je li grom?
Od bure dre dudev dom,
A s vana uje divlju viku,
I uje psovke, uje riku,
Silovit urlaj, mukli amor,
Nepojmiv umor, bijesan tropot,
I trus i prasak, lom i topot.
Tad dud e skoit blijed ko mramor,
Otvorit prozorkrvna zora
Vrh irokoga dre mora.
Strahote! Svijeta silna vreva
Po Markovom se trgu lijeva,
I ko kad pako iz dubine
Silesiju si bijesnu rine,
Odasvud grnu nove ete,
I viu, kunu, bijesne, lete:
"Oj, dolje dud i Velje vijee,
Krvnici kruti puke sree,
Tirani dolje! Dolje varka!
Apostoli vi Svetog Marka,
Da, prokleta vam vaa zloba,
Senat vam bio proklet va!
Sad pu e vrata ropskog groba
Jer grad je na! Oj, grad je na!"
ij grmi ovaj strani zvuk?
Venecije je ovo puk.
Da, ropski ovaj plahi crv
Vladara svojih trai krv.
Ko kad zatutnje burne vode,
"Sloboda!" grme momci bosi,
A na elu im stijeg slobode
Hrvaanin, gle, vojnik, nosi,
Hrvaanin! Ta je lmogue?
On samo bubnju, puki vian,
Slobode tue vjesnik dian!
Da! U njem ima krvi vrue,
Probudio se mrki sin,
Slobodu i on za se prosi,

Pred silnim svijetom zato nosi

Slobode stijeg Hrvaanin!
Tad bljednu dud, i silna suza
Niz gospodsko mu lice spuza.
"Sad, brao, nema Mletkom nade,
Na bunu sava se vojska dade,
I graanstvo se buni sve:
"Perditio tua, Israel, ex te!"
I zgrabi pero, zgrabi pismo,
Potpisa zator zaviaju sam
Zavrisnuv: "Jao! Svoji nismo"
Na tvrdi sruio se kam.
Daleko mukli valovi se ore:
Venec'ji grobnu pjesmu pjeva more.
V
Venec'ja pade-kruna morske vlasti
Bez povratka u zabit minu gluhu;
Venec'ja pade-morala je pasti,
Na pijesku temelj stajao tek suhu:
Sva vlast joj bila aka velikana,
Sva sila samo krvnik, trepet, strah,
Iz orijakog, divnog mermer-stana
Vjekovitoga ropstva diso dah,
Svu slavu gradila je tuom krvi;
A vlastit puk jojslavni, bijedni crvi.
Vjekovit jedan tek je temelj vladi:
Na puka srcu kad si slavu gradi.
Ko sjajna koljka prazna, bez ivota,
to bura baci na brijeg suhi mora,
Stajae tvoja arobna ljepota,
I velianstvo mrtvo zlatnih dvora,
Spomenik ljudske slave ti si vjeit,
Vjekovite si pravde svjedok rjeit,
Sred blistavila morskog zbiljski san.
Al svanu zora, doo ti je dan.
Iz valovlja ti zvone divni glasi:
Venecijo, i opet slobodna si!
Ne krvna zvijezda povrh burne vode,
Ne puku tvome uas, trepet, strah
Ve zlatan trak u suncu si slobode,
to roda silnog sloni uga mah!