Professional Documents
Culture Documents
PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET
- Skripta -
Tuzla, 2022.
Sadržaj
3.1 Dokazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Bibliografija 91
i
Sadržaj
66
3
Osnovni elementi matematike
Šta su matematičke osnove kompjuterske nauke? Drugačije postavljeno pitanje je, šta
nam to iz matematike treba u kompjuterskoj nauci? Odgovor na ovo pitanje nije ni
malo jednostavan ili bar nije onakav kako bi neko očekivao. Naime, baviti se
kompjuterskom naukom znači baviti se raznim oblastima: teorija algoritama,
računarska složenost, paralelno distributivno računanje, probabilističko računanje,
kvantno računanje, teorija automatizacije, teorija informacija, kriptografija, semantika i
struktura podataka, mašinsko učenje, računarska biologija, računska ekonomija,
geometrija, računarska teorija brojeva i algebra i još mnogo toga. Uglavnom, većina
njih naglašava ”računanje”, neke računanje i specifične rezultate, neke osobine
računskih problema, neke pristupom i opisom računanja, neke na stvaranju alata za
rješavanje specifičnih računskih problema. Sve u svemu, širok je spektar matematičkih
disciplina koje su korisne u računarskoj nauci, a slobodno možemo reći da što više
matematike znamo to su nam i područja kompjuterske nauke pristupačnija.
Posmatrajući svjetsku literaturu iz ove oblasti (Matematika za CS), primjetiti je da se
ona uglavnom bazira na matematičkoj logici, teoriji skupova, teoriji brojeva, teoriji
grafova i teoriji vjerovatnoće. I naš pristup će biti otprilike takav, a potvrdit će i
opravdanost predmeta kao što su Elementi matematičke logike i Teorija skupova.
3.1 Dokazi
Radeći u bilo kojoj nauci mi obradujemo odredene informacije i izvodimo neke zaključke.
Sve te informacije i zaključci su u formi iskaza. U matematici iskaz je deklarativna
rečenica koja može biti ili tačna ili netačna, nikako oboje istovremeno. Rečenica ”Vrijeme
je lijepo.” nije iskaz jer je prosudba njene istinitosti stvar ličnog mišljenja. Za nekoga je
kišno vrijeme lijepo, a za nekoga nije. Upitne i zapovjedne rečenice takode nisu iskazi.
Rečenica ”Da li si naučio Logiku?” forma je pitanja i kao takva o njoj ne možemo suditi
da je tačna ili ne. Rečenica ”Uči Logiku!” je zapovjedna forma i kao takva nije ni tačna
ni netačna.
Često proste matematičke forme nisu iskazi. Na primjer, rečenica ”4 − 2x = 0” nije
iskaz jer nemamo nikakvu informaciju šta je x. Napraviti iskaz od ne-iskaza česta je
potreba. Tako u ovom primjeru, specificiranjem x-a, na primjer x = 3, dobijamo rečenicu
”4 − 2 · 3 = 0 .” koja sada jeste iskaz i to netačan. Pravljene iskaza uobičajeno se izvodi
kvantifikacijom. Naime, rečenica ”Postoji realan broj x takav da je 4 − 2x = 0.” je tačan
iskaz jer za x = 2, koji je realan broj, zaista vrijedi 4 − 2 · 2 = 0.
U matematici iskazima izražavamo tvrdnje (teoreme, stavovi, propozicije, leme i sl.)
koje smo dužni dokazati. Dokazi mogu imati različite forme i oslanjati se na različite
principe.
U čisto tehničkom smislu, matematički dokaz je provjera tvrdnje lancem logičkih
zaključaka iz osnovnog skupa aksioma i već dokazanih tvrdnji. Ali svrha dokaza je
67
3.1. Dokazi
68
3.1. Dokazi
zaboravite zapravo definisati značenja novih varijabli, pojmova ili zapisa; nemojte
ih samo početi koristiti.
• Struktura dugih dokaza. Dugi programi obično se dijele na vezane manje postupke,
potprograme. Dugi dokazi su gotovo isti. Činjenice potrebne u vašem dokazu koje
je lako navesti, ali ih nije lako dokazati, najbolje je izvući i dokazati u pomoćnim
lemama. Takode, ako iznova i iznova ponavljate u osnovi isti argument, pokušajte
taj argument uhvatiti u opštu lemu, a zatim ga referencirati svaki put kada se
pozivate na nju.
• Završetak dokaza. U jednom ćete trenutku dokaza utvrditi sve bitne činjenice
koje su vam potrebne za dokaz. Oduprite se iskušenju da prestanete i ostavite
čitaoca da sam donosi ispravne zaključke. Umjesto toga sve sami povežite i
objasnite zašto slijedi izvorna tvrdnja. Na primjer, ako ste dokaz izveli
matematičkom indukcijom, ne zaboravite završiti dokaz sa ”Na osnovu principa
potpune matematičke indukcije ...” ili ako ste koristili dokaz svodenjem na apsurd
konstatujte ”Na osnovu tautologije reductio ad absurdum polazna pretpostavka
nije tačna.”.
n + m = 2k + 3k = 5k
n + m = 2k + 3k = 5k.
69
3.1. Dokazi
• Pisanje teksta radimo u prvom licu množine. Dakle, ne koristimo ”ja”, ”vi” nego
koristimo ”mi”, ”nas”, ”naše” jer to podsjeća na konverzaciju izmedu autora i
čitaoca.
Analogija izmedu dobrih dokaza i dobrih programa seže i dalje od same strukture.
Isto rigorozno razmišljanje potrebno za dokaze bitno je u dizajnu kritičkog računarskog
sistema. Kada algoritmi i protokoli ”uglavnom funkcioniraju” samo zbog oslanjanja
na argumente mahanja, rezultati mogu biti od problematičnih do katastrofalnih. Rani
primjer bio je Therac 25, mašina koja je pružala radio-terapiju žrtvama raka, ali ih je
povremeno ubijala velikim predoziranjima zbog uslova softverske utrke. U novije vrijeme,
elektronski sistem glasanja s greškom dodijelio je predsjedničkom kandidatu Al Goreu
negativnih 16.022 glasa u jednoj saveznoj državi. U augustu 2004., jedna neispravna
naredba za računarski sistem koji su koristili United i American Airlines prizemljila je
cijelu flotu obje tvrtke - i sve njihove putnika. Sigurno je da ćemo jednog dana svi
biti u nemilosti kritičnih računarskih sistema koje ćete dizajnirati vi i/ili vaše školske
kolege. Stoga se zaista nadamo da ćete razviti sposobnost formuliranja čvrstih logičkih
argumenata da sistem zapravo radi ono što vi mislite da čini.
Stvaranje dobrog dokaza slično je stvaranju lijepog umjetničkog djela. Zapravo,
matematičari često nazivaju dobre dokaze ”elegantnim” ili ”lijepim”. Potrebna je
praksa i iskustvo za pisanje dokaza koji zaslužuju takve pohvale, no kako biste započeli
u dobrom smjeru, dat ćemo primjere za najkorisnije tehnike dokaza. Dokaz uobičajeno
započinjemo (naglašavamo) sa ”Dokaz:” (Proof:), a završavamo nekim prikladnim
znakom npr. ””, ”♣” ili sa ”Kraj” ili ”qed.”.
Mnogo je tehnika koje se mogu koristiti za dokazivanje tvrdnji. U početku često nije
očigledno koju tehniku ćemo koristiti, ali uz malo prakse i iskustva možda ćemo ipak
moći dati prikladan način koji će nas voditi do potrebnog zaključka. Važno je istaći da
ne možemo govoriti o idealnom dokazu niti o jednoznačnom dokazu. Neko tvrdenje se
može dokazati upotrebom različitih tehnika i nijedna od njih neće biti bolja ili gore sve
dok su svi argumenti koje koristimo valjani.
70
3.1. Dokazi
x · 0 = x · (0 + 0) (jer je 0 = 0 + 0)
=⇒ x · 0 = x · 0 + x · 0 (distributivni zakon)
=⇒ 0 + x · 0 = x · 0 + x · 0 (neutralni element za sabiranje)
=⇒ 0 = x · 0. (kancelativnost)
x3 − x − 1
Primjer 3.3. Tvrdnja: Za 0 ≤ x < 1 je > 0.
x−1
a
Preddokaz: Posmatramjmo razlomak (b 6= 0). Ako su brojevi a i b istog znaka, tada je njihov
b
količnik nenegativan, a ako su različitog znaka tada je njihov količnik nepozitivan.
−1
Za x = 0 tvrdnja je očigledno tačna jer imamo = 1 > 0. Ako je sada 0 < x < 1, za takve brojeve što
−1
ih više stepenujemo oni su sve manji (!?) pa tako imamo da je x3 < x. Tada je x3 − x < 0, a ako od izraza
na lijevoj strani odizmemo 1 onda je on još negativniji (!?), to jest x3 − x − 1 < 0. Kako je za 0 < x < 1
izraz x − 1 < 0, to su i imenilac i brojilac razlomka istih znakova (negativni), pa je njihov količnik pozitivna
71
3.1. Dokazi
veličina.
Otklonimo iz ovoga neformalnog razmišljanja sve nedoumice pravim dokazom:
x3 − x − 1 −1
Dokaz : Neka je x = 0. Tada je naša tvrdnja = = 1 > 0, te je tvrdnja tačna.
x−1 −1
Neka je 0 < x < 1. Izvlačenjem zajedničkog faktora ispred zagrade i koristeći formulu za razliku
kvadrata imamo
x3 − x = x(x − 1)(x + 1).
Kako za 0 < x < 1 imamo x > 0, x − 1 < 0 i x + 1 > 0, to je proizvod x(x − 1)(x + 1) negativan.
Sada imamo
x(x − 1)(x + 1) < 0 =⇒ x(x − 1)(x + 1) − 1 < −1 < 0.
Kako je x(x − 1)(x + 1) − 1 = x3 − x − 1, zaključujemo da je x3 − x − 1 < 0. Takode, za 0 < x < 1
x3 − x − 1
je x − 1 < 0. Sada zaključujemo da je količnik , kao količnik dva negativna broja
x−1
pozitivan, to jest vrijedi
x3 − x − 1
> 0,
x−1
što je i trebalo dokazati. ✷
72
3.1. Dokazi
Dokaz √: Dokaz
√ ćemo
√ izvesti kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdenje nije tačno, to jest da
vrijedi 2 + 6 ≥ 15. sada bi imali
√ √ √ √ √
2 + 6 ≥ 15 =⇒ ( 2 + 6)2 ≥ 15
√
=⇒ 8 + 2 12 ≥ 15
√
=⇒ 2 12 ≥ 7
√ 2
=⇒ 2 12 ≥ 72
=⇒ 48 ≥ 49.
Iskaz √
√ 48 ≥ √
49 je očigledno netačan,
√ a do
√ njega
√ nas je dovela pogrešna pretpostavka, to jest
2 + 6 ≥ 15. Dakle, mora biti 2 + 6 < 15, čime je dokaz završen. ✷
Primjer 3.6. Tvrdenje: Neka su x i y realni brojevi. Ako je 5x + 15y = 937, tada x ili y nije
cijeli broj.
Dokaz : Neka su x, y ∈ R, takvi da je 5x + 15y = 937. Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom,
zato pretpostavimo da su x i y cijeli brojevi. Na osnovu zakona distributivnosti imamo
kako su x i y cijeli brojevi, to je i x + 3y cijeli broj. Tada nam jednakost 5(x + 3y) = 937
govori da je broj 937 djeljiv sa 5, što naravno nije tačno. U ovu kontradikciju nas je dovela
pretpostavka da su x i y cijeli brojevi, koja je dakle neodrživa, pa mora vrijediti x ili y nije cijeli
broj. ✷
√
Zadatak√3.3. Za proizvoljne realne brojeve x, y i z vrijedi, ako je xy = z, onda je x ≤ z
ili y ≤ z.
Zadatak 3.4. Za sve pozitivne realne brojeve x, y i z vrijedi, ako je x2 + y 2 = z 2 , onda je
x + y ≥ z.
73
3.1. Dokazi
A D 9 5
Imamo pravilo koje glasi: ”Ako je slovo A na jednoj strani karte onda je broj 5 na
drugoj strani te karte.”. Sada imamo zadatak da odredimo koje karte od ponudenih
četiri treba okrenuti da provjerimo da li pravilo vrijedi?
Većina bi odgovorila da su to karte ”A” i ”5”! Medutim, pravi odgovor je karte ”A” i
”9”!? Primjetimo da saglasno iskazanom pravilu, ako karta ima ”A” na jednoj strani,
onda mora imati ”5” na drugoj. Medutim, pravilo nam ne govori ništa o karti koja ima
”5” na jednoj strani. Razmotrimo okretanje svake od karata:
• Ako karta ”D” ima (ili nema) ”5” na drugoj strani, to nam ne govori bilo šta o
pravilu.
• Ako karta ”5” ima (ili nema) ”A” na drugoj strani, to ne ”obara” ali i ne potvrduje
pravilo.
74
3.1. Dokazi
Primjer 3.8. Tvrdenje: Neka je n ∈ N. Ako je n2 neparan broj onda je i n neparan broj.
Preddokaz: Primjena direktnog dokaza u ovom slučaju bi bila vjerovatno bezperspektivna jer zapis
broja n2 kao neparnog broja, n2 = 2k + 1 za neko k ∈ N, očigledno ne ostavlja nikakvog prostora daljem
razmatranju. Čak i primjena metoda kontradikcije ne bi bila korisna jer pretpostavka da n2 je paran broj
(suprotno od naše pretpostavke) ne bi nas vodila ni u kakvu kontradikciju.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontrapozicijom. Pretpostavimo da n nije neparan, to jest da je n
paran broj. Tada je n = 2k za neko k ∈ N. Sada imamo da je n2 = (2k)2 = 4k2 = 2(2k2 ). Kako
je 2k2 ∈ N, zaključujemo da je n2 paran broj, to jest n2 nije neparan broj. Dakle, dokazali smo
tvrdenje, ako n nije neparan (¬q) onda i n2 nije neparan (¬p). Primjenom zakona kontrapozicije
ovo je ekvivalentno tvrdnji ako je n2 neparan (p) onda je i n neparan broj (q), čime je tvrdnja
dokazana. ✷
Zadatak 3.5. Neka je n cijeli broj. Ako je 7n + 9 paran broj tada je n neparan broj.
Zadatak 3.6. Neka su x i y realni brojevi. Ako je y 3 + yx2 ≤ x3 + xy 2 tada je y ≤ x.
x mod m = km + y mod m .
Kako je
km + y mod m = y mod m ,
zaključujemo da vrijedi
x mod m = y mod m ,
75
3.1. Dokazi
a to je tvrdnja 2..
Dakazujemo implikaciju 2. ⇒ 1.. Neka vrijedi tvrdnja 2., to jest x mod m = y mod m. Ovo
znači da postoje n1 , n2 ∈ Z i r1 , r2 ∈ N takvi da vrijedi
x = n1 m + r1 , 0 ≤ r1 < m i y = n2 m + r2 , 0 ≤ r2 < m ,
x − y = n1 m + r1 − (n2 m + r2 )
= (n1 − n2 )m + (r1 − r2 )
= (n1 − n2 )m .
Zadatak 3.7. Neka su a i b cijeli brojevi. Tadavrijedi a ≡ b (mod 6) ako i samo ako
a 6≡ b (mod 2) i a 6≡ b (mod 3).
Drugi metod je stvaranje lanca ”ako i samo ako” tvrdnji, od kojih je prva P , a posljednja
Q. Ovakva vsta dokazivanja zahtjeva dobar matematički background ali rezultat je
uobičajeno kratak i elegantan dokaz. Sam zaključak o ekvivalentnosti iskaza P i Q se
zasniva na tranzitivnosti ekvivalencije, to jest na tautologiji (p ⇔ q)∧(q ⇔ r) ⇔ (p ⇔ r).
✷
2
Zadatak 3.8.
√ Neka su a, b, c ∈ R i a 6= 0. Tada vrijedi ax + bx + c = 0 ako i samo ako
2
−b ± b − 4ac
x= .
2a
76
3.1. Dokazi
|a| = a , |b| = b , |a + b| = a + b.
77
3.1. Dokazi
√
Zadatak 3.9. Za svaki realan broj x vrijedi x2 = |x|.
x2 − 1
Zadatak 3.10. Ako je x realan broj zakoga je > 0 tada je ili x > 1 ili −2 < x < −1.
x+2
Zadatak 3.11. Za proizvoljne realne brojeve x i y vrijedi
max{x, y} + min{x, y} = x + y .
78
3.1. Dokazi
Konstruktivni dokaz
Najpoželjnija vrsta dokaza u matematici su konstruktivni dokazi. Oni osim što nam
potvrduju tačnost neke tvrdnje, daju način konstrukcije egzistencijalnog elementa ili
daju eksplicitno taj element.
Primjer 3.13. Tvrdenje: Postoje a, b, c ∈ N takvi da je a2 + b2 = c2 .
Dokaz : Neka su a = 6, b = 8 i c = 10. Tada vrijedi
a2 + b2 = 62 + 82 = 36 + 64 = 100 = 102 = c2 .
✷
Nekonstruktivni dokaz
Za razliku od konstruktivnog dokaza, nekonstruktivni dokaz nam daje egzistenciju
traženog elementa ali ne i koji je to element.
Primjer 3.15. Tvrdenje: Postoje
√
iracionalni brojevi x i y takvi da je xy racionalan broj.
√ 2
Dokaz : Posmatrajmo broj 2 . Ako je to racionalan broj, onda su traženi brojevi x=y=
√ √ √2 √
2. Ako to nije racionalan broj, to jest ako je on iracionalan, stavimo da je x = 2 i y = 2.
Sada imamo,
√ √2
√ 2 √ √2·√2 √ 2
xy = 2 = 2 = 2 = 2,
79
3.1. Dokazi
Ipak gornji dokaz možemo smatrati (jedan njegov dio) i kao konstruktivan jer prema rezultatu iz 1934.
dokazanom od Gelfond-Schneidera koji kaže: Ako su a i b algebarski brojevi takvi da je a = 6 1 i a 6= 0 i b
√ √2
iracionalan, tada je ab transcendentan broj. Koristeći ovo znamo da je 2 iracionalan (čak transcendentan)
√ √2 √
te su traženi brojevi x = 2 i y = 2.
Kao što rekosmo na početku, dokazi egzistencije su dokazi tvrdnji oblika (∃x)P (x).
Često smo u situaciji osim same egzistencije dokazivati i jedinstvenost egzistencijalnog
elementa. Uobičajeno taj dio dokaza izvodimo pretpostavljajući postojanje još jednog
takvog elementa, a onda pokazujemo da je taj novi jednak onom prvoutvrdenom
elementu.
Primjer 3.16. Tvrdenje: U skupu R postoji tačno jedan neutralan element za sabiranje.
Dokaz : Postojanje neutralnog elementa za sabiranje nam garantuje aksiom S3, koga smo
označili sa 0. Pretpostavimo sada da postoji još jedan neutralni element za sabiranje, označimo
ga sa 0′ . Kako je 0 neutralni element, tada je
0 + 0′ = 0 . (1)
0 + 0′ = 0′ . (2)
Iz (1) i (2), na osnovu tranzitivnosti relacije ”=”, zaključujemo 0 = 0′ . Dakle, postoji tačno
jedan neutralni element za sabiranje. ✷
Zadatak 3.12. Ako n + 1 objekat rasporedimo u n boksova tada će u bar jednom boksu
biti najmanje 2 od ovih objekata.
Zadatak 3.13. Ako 2n + 1 objekat rasporedimo u n boksova tada će u bar jednom boksu
biti najmanje 3 od ovih objekata.
3.1.6.2 Dokazi neegzistencije
To su dokazi tvrdnji oblika ¬(∃x)P (x). Prema DeMorganovim zakonima za kvantifikatore
ovo je ekvivalentno tvrdnji (∀x)¬P (x). Dokaz ove ekvivalentne tvrdnje tada dokazujemo
uobičajeno kontradikcijom, to jest pretpostavimo da postoji dopustiv element a takav da
je P (a) tačan, a onda dedukujemo kontradikciju.
Primjer 3.17. Tvrdenje: Ne postoji prirodan broj n takav da je 4n + 3 perfektan kvadrat.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Zato pretpostavimo da postoji n ∈ N takav da je
4n + 3 perfektan kvadrat, to jest da je 4n + 3 = m2 , za neko m ∈ N. Kako je kvadrat neparnog
broja opet neparan broj i kako je 4n + 3 neparan, to m mora biti neparan broj. Dakle, m = 2k + 1
za neko k ∈ N. Tada imamo,
4n + 3 = m2
4n + 3 = (2k + 1)2
4n + 3 = 4k2 + 4k + 1
4n + 3 = 4(k2 + k) + 1
3 − 1 = 4(k2 + k) − 4n
2 = 4(k2 + k − n)
1 = 2(k2 + k − n).
80
3.1. Dokazi
Posljednja jednakost predstavlja kontradikciju jer nam govori da je 1 paran broj, što je netačno.
Dakle, polazna pretpostavka da postoji n ∈ N takav da je 4n + 3 perfektan kvadrat nije tačna. ✷
1
Zadatak 3.14. Ne postoji pozitivan realan broj x takav da je x + < 2.
x
3.1.6.3 Dokazi kontraprimjerom
Često smo u situaciji opovrgavati neku tvrdnju. Ukoliko je tvrdnja oblika (∀x)P (x), a
želimo je opovrgnuti, dovoljno je naći jedno konkretno x∗ tako da vrijedi ¬P (x∗ ), to
jest da tvrdnja P nije tačna za to x∗ . Takav x∗ tada nazivamo kontraprimjer.
Obrazloženje da je kontraprimjer validan za opovrgavanje ovakvog tvrdenja leži u
poznatim DeMorganovim zakonima za kvantifikatore. Naime, vrijedi
∞
X
Primjer 3.19. Neophodan uslov konvergencije numeričkog reda. Ako je xn
n=1
konvergentan red, tada je lim xn = 0.
n→∞
Ovo tvrdenje nam je poznato iz matematičke analize. Da obrat ovog tvrdenja nije tačan, to
jest da nije tačno tvrdenje
∞
X
lim xn = 0 ⇒ xn konvergentan red ,
n→∞
n=1
pokazujemo sa kontraprimjerom. Uzimamo konkretan numerički niz (xn )n∈N , čiji je opšti član
∞ ∞
1 1 X X 1
dat sa xn = . Jasno je da vrijedi lim xn = lim = 0, ali red xn = je poznati
n n→∞ n→∞ n
n=1 n=1
n
harmonijski red koji je divergentan.
Primjer 3.20. Tvrdenje: Ako je n prost broj tada je i 2n − 1 takode prost broj.
Gornju tvrdnju ne dokazujemo jer ona nije tačna. ”Obaramo” je kontraprimjerom. Neka je
n = 11. To je prost broj, ali 211 − 1 = 23 · 89, što očigledno nije prost broj.
81
3.1. Dokazi
x = y =⇒ x2 = xy
=⇒ x2 + x2 = x2 + xy
=⇒ 2x2 = x2 + xy
=⇒ 2x2 − 2xy = x2 + xy − 2xy
=⇒ 2x2 − 2xy = x2 − xy
=⇒ 2(x2 − xy) = x2 − xy
=⇒ 2 = 1.
”Dokaz 2:”
−2 = −2 =⇒ 4 − 6 = 1 − 3
9 9
=⇒ 4 − 6 + = 1 − 3 +
4 4
2 2
3 3
=⇒ 2 − = 1−
2 2
3 3
=⇒ 2 − = 1 −
2 2
=⇒ 2 = 1.
”Dokaz 3:”
Po definiciji je x2 = x · x = x + x + · · · + x. Na osnovu ovoga onda imamo da je
| {z }
x puta
d 2 d
x = (x + x + · · · + x) ,
dx dx
odnosno
2x = 1 + 1 + · · · + 1 = x .
| {z }
x puta
82
3.1. Dokazi
✷
a=b
a2 = ab
a2 − b2 = ab − b2
(a − b)(a + b) = (a − b)b
a+b=b
a=0.
✷
Primjer 3.26. Tvrdenje: (Goldbahova hipoteza) Svaki parni prirodan broje se može napisati
kao zbir dva prosta broja.
Dokaz : Posmatrajmo sljedeća tri tvrdenja:
1. Najmanje jedno od tvrdenja pod 2. i 3. je tačno.
2. Tvrdenje pod 1. je netačno.
3. Goldbahova hipoteza je tačna.
83
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
Neka je tvrdenje 1. tačno. Ako Goldbahova hipoteza nije tačna (tvrdenje 3. nije tačno), tada
mora biti tačno tvrdenje 2., to jest tvrdnja pod 1. nije tačna, a to je kontradikcija. Dakle,
Goldbahova hipoteza mora biti tačna.
Neka tvrdenje pod 1. nije tačno. To znači da su tvrdenja 2. i 3. netačna. Kako tvrdenje 2.
nije tačno, onda nam to govori da tvrdenje pod 1. jeste tačno, a kako 2. nije tačno onda 3.
mora biti tačno, to jest Goldbahova hipoteza je tačna.
Kako su jedina dva moguća slučaja ispitana, a u oba je tvrdenje 3. tačno, zaključujemo da je
Goldbahova hipoteza tačna. ✷
Za sve navedene ”Dokaze” u ovoj sekciji dati objašnjenje šta je loše u njima.
Definicija 3.2.1. Linearno ureden skup je dobro ureden ako i samo ako svaki njegov
neprazan podskup ima najmanji element.
Skup prirodnih brojeva je dobro ureden, ali skupovi Z, Q i R su primjeri skupova koji
nisu dobro uredeni. Očigledna je činjenica da je podskup dobro uredenog skupa i sam
dobro ureden skup. Primjetimo da skup može imati najmanji element ali da ne mora biti
dobro ureden skup. Na primjer, skup nenegativnih realnih brojeva ima najmanji element
(0) ali nije dobro ureden jer skup (0, 1) nema najmanji element.
Teorem 3.2.1. Za proizvoljan n ∈ N skup svi cijelu brojeva koji su veći ili jednaki
−n je dobro ureden skup.
Teorem 3.2.2. Svaki podskup skupa cijelih brojeva, ograničen odozdo, je dobro ureden
skup.
Dokaz : Neka je A skup cijelih brojeva koji ima donje ograničenje a ∈ R. Tada je i
⌊a⌋ ∈ Z takode jedno donje ograničenje skupa A (Za proizvoljno x ∈ R je ⌊x⌋ ≤ x). Na
osnovu Teorem 3.2.1 zaključujemo da je A dobro ureden skup. ✷
Posljedica 3.2.3. Svaki neprazan konačan skup realnih brojeva je dobro ureden skup.
Kao direktnu posljedicu Teorema 3.2.2 imamo da je skup nenegativnih cijalih brojeva
dobro ureden skup. To iskazujemo narednom tvrdnjom.
84
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
Posljedica 3.2.4. Svaki neprazan podskup skupa nenegativnih cijelih brojeva ima
najmanji element.
Ova tvrdnja poznata je kao princip dobre uredenosti koga često koristimo kao alat za
dokazivanje. Uobičajeno ga koristimo za dokazivanje da neka osobina P (n) vrijedi za sve
n ∈ N. Standardnu proceduru takvog dokaza možemo izložiti u nekoliko koraka.
• Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdenje P nije tačno za neko
n ∈ N.
• Definišemo skup kontraprimjera, skup situacija u kojima P nije tačan, to jest
def
A = {n ∈ N | τ (P (n)) = ⊥} .
• Polazna pretpostavka o netačnosti tvrdnje nam daje informaciju da skup A nije
prazan. Po principu dobre uredenosti, A ima najmanji element. Označimo ga sa
k.
• Produkujemo neku kontradikciju - Uobičajeno pokušamo pokazati da je P (k) tačno
ili pokušamo naći neki prirodan broj manji od k koji pripada skupu A.
• Činjenica da je A 6= ∅ nas je dovela u kontradikciju. To znači da A mora biti
prazan skup, to jest ne postoji n ∈ N za koga P (n) nije tačno.
Primjer 3.27. Tvrdenje: Za proizvoljan n ∈ N vrijedi
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ··· + n = . (3)
2
Dokaz : Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da postoji n ∈ N tako da (3) nije tačno.
Označimo sa
n(n + 1)
A = n ∈ N | 1 + 2 + 3 + · · · + n 6= .
2
Dakle, A nije prazan, pa po principi dobre uredenosti postoji k = min A. Broj k je najmanji
prirodan broj za koga jednakost (3) nije tačna, pa je za n < k ona tačna. Kako je jednakost (3)
tačna za n = 1 (1 = 1), to je k > 1. Sada imamo da je k − 1 prirodan broj i kako je k − 1 < k,
za njega vrijedi
(k − 1)k
1 + 2 + 3 + · · · + (k − 1) = .
2
Ako sada i lijevoj i desnoj strani u gornjoj jednakosti dodamo k, imamo
(k − 1)k (k − 1)k + 2k k(k + 1)
1 + 2 + 3 + · · · + (k − 1) + k = +k = = .
2 2 2
Ovo znači da jednakost (3) vrijedi i za n = k, a ovo predstavlja kontradikciju sa izborom broja
k. Dakle, mora biti A = ∅, to jest jednakost (3) vrijedi za sve n ∈ N. ✷
Primjer 3.28. Tvrdenje: Svaki prirodan broj veći od 1 može se zapisati kao produkt prostih
brojeva.
Dokaz : Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdnja nije tačna, to jest da postoji
prorodan broj veći od 1 koje se ne može rastaviti na proizvod prostih brojeva. Neka je
85
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
Zbog pretpostavke A nije prazan skup. Prema principu dobre uredenosti, A ima najmanji element
k. Jasno je da k nije prost broj (jer bi on bio proizvod dužine 1). Dakle, postoje a, b ∈ N takvi
da je k = a · b i 1 < a, b < k. Kako su a i b manji od k, oni ne pripadaju skupu A. Dakle, a
i b možemo zapisati kao proizvod prostih brojeva, a = p1 p2 · · · pi i b = q1 q2 · · · qj . Ali tada je
k = a · b = p1 p2 · · · pi · q1 q2 · · · qj , te je i on prikazan kao proizvod prostih brojeva, a to se protivi
činjenici da k ∈ A. Dakle, A mora biti prazan skup, to jest svaki prirodan broj veći od 1 se može
prikazati kao produkt prostih brojeva. ✷
Problemi sa dokazima pomoću principa dobre uredenosti nisu rijetki. Kao i kod ostalih
loših dokaza i ovdje nije problem u metodu dokaza nego u lošem korištenju nekih drugih
elemenata matematike.
Primjer 3.29. Tvrdenje: Svaki prirodan broj može se opisati sa najviše jedanaest riječi
bosanskog jezika.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Zato pretpostavimo da tvrdenje nije tačno, to
jest da postoji prirodan broj koji se ne može opisati sa najviše jedanaest riječi. Dakle, skup
prirodnih brojeva koje ne možemo opisati sa najviše jedanaest riječi nije prazan, pa po principu
dobre uredenosti postoji najmanji element takvog skupa. Neka je to broj n∗ . Medutim, tada je
n∗
a ovime smo broj n∗ opisali sa deset riječi, što predstavlja kontradikciju sa izborom broja n∗ . U
kontradikciju nas je dovela pretpostavka o postojanju prirodnog broja koga ne možemo opisati sa
jedanaest riječi, te pretpostavka nije dobra. Ovo potvrduje našu tvrdnju. ✷
86
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
Zbog drugog pravila, ako je ispitan n-ti učenik (P (n) tačno) onda će biti ispitan i n+ 1-vi
učenik (tačno je i P (n + 1)). Prema principu matematičke indukcije zaključujemo da će
biti ispitani svi učenici (čak bez obzira na broj učenika).
Princip matematičke indukcije se bazira na induktivno definisanim skupovima. Pri tome
pod induktivno definisanim skupom X podrazumijevamo najmanji skup koji zadovoljava
sljedeće dvije osobine:
87
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
(n + 1)(n + 2)
1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1) = . (5)
2
jednakosti (4) i (5) su zaista slične. Naime, ako u (4) i lijevoj i desnoj strani dodamo (n + 1)
onda imamo
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1) = + (n + 1)
2
n(n + 1) + 2(n + 1)
=
2
(n + 1)(n + 2)
= ,
2
a ovo predstavlja upravo jednakost (5), čime smo pokazali tačnost tvrdenja P (n + 1). Dakle,
jednakost (4) je tačno za sve n ∈ N0 . ✷
Iako je nama jasan princip matematičke indukcije i zaključak koji slijedi na kraju,
ipak pisanje dobrog dokaza zahtijeva posložiti stvari u dokazu prema savjetima koje smo
dali na samom početku priče o dokazima. Tako i korištenje matematičke indukcije u
dokazivanju treba imati odredenu strukturu da bi dokaz bio ”bolji”. Sada ćemo dati
načelno strukturu dokaza sa matematičkom indukcijom.
(1) Zapišimo da ćemo dokaz izvesti koristeći se principom matematičke indukcije. Ovo
će automatski pripremiti čitatelja na strukturu dokaza koji slijedi.
(2) Definišimo predikat P koji će biti ovisan o n ∈ nN0 (ili n ∈ N ili o n iz nekog
induktivno definisanog skupa X). Definisani predikat je arnosti 1 (jednomjesni
predikat), pa ako u postavci zadatka imamo više varijabli treba jasno naglasiti
ovisnost o n (o jednoj varijabli).
(3) Zapisujemo ”Baza” ili ”Induktivna baza:”. U ovom koraku potvrdujemo tačnost
iskaza P (0) (ili P (1) ili P (n∗ ), u zavisnosti sa kakvim induktivno definisanim
skupom radimo). Ovo je uobičejeno jednostavan korak za pokazivanje, pa je
savjet utvrditi tačnost i za još neku vrijednost n-a (npr. P (1), P (2)).
Primjer 3.31. Iako smo jednakost (4) dokazali, moramo primjetiti da taj dokaz nema ovu
gore izloženu formu. Zapišimo dokaz ove jednakosti na ”bolji” način.
88
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
n(n + 1)
1 +2 + 3 + ··· +n = .
2
Induktivna baza: Pokažimo da je tvrdenje tačno za n = 0. U izraz na lijevoj strani jednakosti
(4) n nam govori koliko imamo sabiraka. U ovom slučaju je to nula, te je izraz na lijevoj strani
0(0 + 1)
jednak 0. Na desnoj strani u ovom slučaju imamo = 0. Dakle lijeva i desna strana su
2
jednake.
Ispitajmo tačnosti i iskaza P (1), to jest tačnost za n = 1. U vom slučaju na lijevoj strani imamo
1(1 + 1)
samo jedan sabirak i to 1, te je zbir jednak 1. Desna strana je = 1. Dakle opet je lijeva
2
strana (1) jednaka desnoj strani (1), te je i tvrdenje P (1) tačno.
Induktivna hipoteza: Neka je tačno tvrdenje P (n) za neko n ∈ N0 , to jest neka je tačna
jednakost
n(n + 1)
1 +2 + 3 + ··· +n = .
2
Induktivni korak: Dokažimo tačnost iskaza P (n + 1) (negdje sa strane ispišemo iskaz P (n + 1)).
Saberimo prvih (n + 1) prirodnih brojeva, to jest izračunajmo zbir 1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1).
Na osnovu induktivne hipoteze tada imamo
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + · · · + n +(n + 1) = + (n + 1) .
| {z } 2
n(n+1)
2
Prelagodno korištenje matematičke indukcije, bez obzira koliko ono bilo ”prirodno” u
svom rezonu, može dovesti do raznih čudnih ili ”glupih” zaključaka. Jedan od takvih loši
dokaza koji koristi matematičku indukciju je sljedeći primjer.
Primjer 3.32. Svi ljudi na svijetu imaju istu količinu pameti.
Nadamo se da je jasno da ovo tvrdenje ipak nije tačno, medutim!
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti matematičkom indukcijom. Definišimo predikat P (n): u skupini
od n ljudi svi imaju istu količinu pameti.
Induktivna baza: Uzmimo jednu osobu. Jasno je da je P (1) tačno, to jest u skupini od jedne
osobe svi (samo jedno) imaju istu količinu pameti.
Induktivna hipoteza: Neka je tačno da u skupini od n ljudi svi imaju istu količinu pameti.
Induktivni korak: Posmatrajmo skupinu od (n + 1) osoba. Numerišimo ih sa
O1 , O2 , . . . , On , On+1 . Posmatrajmo skupinu A = {O1 , O2 , . . . , On }. Prema induktivnoj
hipotezi svaka osoba iz ovog skupa ima jednaku količinu pameti jer ih u ovoj skupini ima n.
Isto to će vrijediti i za skup B = {O2 , . . . , On , On+1 } jer ih je opet n. Iz ovoga zaključujemo da
osoba O1 ima istu količinu pameti kao i osoba O2 (ili bilo koja osoba iz skupa A). Kako je
89
3.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija
osoba O2 i u drugom skupu (B) jasno je da osobe O2 i On+1 imaju istu količinu pameti.
Zaključujemo da sve osobe skupa {O1 , O2 , . . . , On , On+1 } imaju istu količinu pameti. Na
sonovu principa matematičke indukcije zaključujemo da je P (n) tačno za svako n ∈ N, te svi
ljudi na svijetu imaju istu količinu pameti. ✷
Da li ovaj dokaz ”obara” našu matematiku ili bi možda princip matematičke indukcije
trebalo zabraniti kao princip razmišljanja? Naravno da je odgovor ”NE”. Naime, gornji
dokaz ima jedan veliki propust. U dokazu matematičkom indukcijom mi pokazujemo
tačnost P (1) (baza) a onda za svako n pokazujemo tačnost implikacije P (n) =⇒ P (n+1).
To smo učinili i u gornjem dokazu. Pokazali smo da je tačno P (1), zatim P (2) =⇒ P (3),
P (3) =⇒ P (4) i tako dalje.Ali, da li smo pokazali P (1) =⇒ P (2)? Nismo, a to onda znači
da ne znamo da li je P (2), P (3) i dalje, tačno, a to opet znači da ne možemo zaključiti
po principu matematičke indukcije.
Ovakve ”sitnice” u razmišljanju otklanja princip stroge matematičke indukcije koji glasi:
Baza: Potvrdujemo tačnost P (0).
Induktivne hipoteze: Naka je za proizvoljno n ∈ N0 tačno P (0), P (1), . . . , P (n).
Induktivni korak: Pokazujemo tačnost P (n + 1).
Konstatujemo da je tačno P (m) za svako m ∈ N0 .
Jedina promjena u odnosu na princip matematičke indukcije je ta što induktivnu
hipotezu čini više tačnih iskaza. Ovo ujedno znači da za dokaz induktivnog koraka
koristimo više pretpostavki. To je naš skup pretpostavki jači, strožiji, te je i zaključak
valjaniji.
90
Bibliografija
[1] Y. N Shing: Mathematical Foundation of Computer Science, NEW AGE
INTERNATIONAL (P) LIMITED, PUBLISHERS, 2005.
[2] T. Sundstrom: Mathematical Reasoning - Writing and Proof, Grand Valley State
University Allendale, MI, 2013, 2019.
[3] E. Lehman, F.T. Leighton, A.R. Meyer: Mathematics for Computer Science, This
work is available under the terms of the Creative Commons Attribution-ShareAlike
3.0 license, 2017.
[4] https://math.libretexts.org/Bookshelves/Mathematical Logic and Proof
91