UNIVERZITET U TUZLI

PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET

Nermin Okičić Elvis Baraković

Matematičke osnove kompjuterske nauke

- Skripta -

Tuzla, 2020.
 Sadržaj

1 Osnovni elementi matematike 1

1.1 Dokazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

1.1.1 Direktni dokaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

1.1.2 Dokaz kontradikcijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

1.1.3 Indirektni dokaz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

1.1.4 Dokaz ekvivalencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

1.1.5 Dokaz po slučajevima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11

1.1.6 Još o dokazima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

1.1.7 Loši dokazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16

1.2 Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija . . . . . . . . . 18

1.2.1 Princip dobre uredenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18

1.2.2 Princip matematičke indukcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

Bibliografija 27

i
 1
Osnovni elementi matematike
Šta su matematičke osnove kompjuterske nauke? Drugačije postavljeno pitanje je, šta
nam to iz matematike treba u kompjuterskoj nauci? Odgovor na ovo pitanje nije ni
malo jednostavan ili bar nije onakav kako bi neko očekivao. Naime, baviti se
kompjuterskom naukom znači baviti se raznim oblastima: teorija algoritama,
računarska složenost, paralelno distributivno računanje, probabilističko računanje,
kvantno računanje, teorija automatizacije, teorija informacija, kriptografija, semantika i
struktura podataka, mašinsko učenje, računarska biologija, računska ekonomija,
geometrija, računarska teorija brojeva i algebra i još mnogo toga. Uglavnom, većina
njih naglašava ”računanje”, neke računanje i specifične rezultate, neke osobine
računskih problema, neke pristupom i opisom računanja, neke na stvaranju alata za
rješavanje specifičnih računskih problema. Sve u svemu, širok je spektar matematičkih
disciplina koje su korisne u računarskoj nauci, a slobodno možemo reći da što više
matematike znamo to su nam i područja kompjuterske nauke pristupačnija.
Posmatrajući svjetsku literaturu iz ove oblasti (Matematika za CS), primjetiti je da se
ona uglavnom bazira na matematičkoj logici, teoriji skupova, teoriji brojeva, teoriji
grafova i teoriji vjerovatnoće. I naš pristup će biti otprilike takav, a potvrdit će i
opravdanost predmeta kao što su Elementi matematičke logike i Teorija skupova.

1.1 Dokazi
Radeći u bilo kojoj nauci mi obradujemo odredene informacije i izvodimo neke zaključke.
Sve te informacije i zaključci su u formi iskaza. U matematici iskaz je deklarativna
rečenica koja može biti ili tačna ili netačna, nikako oboje istovremeno. Rečenica ”Vrijeme
je lijepo.” nije iskaz jer je prosudba njene istinitosti stvar ličnog mišljenja. Za nekoga je
kišno vrijeme lijepo, a za nekoga nije. Upitne i zapovjedne rečenice takode nisu iskazi.
Rečenica ”Da li si naučio Logiku?” forma je pitanja i kao takva o njoj ne možemo suditi
da je tačna ili ne. Rečenica ”Uči Logiku!” je zapovjedna forma i kao takva nije ni tačna
ni netačna.
Često proste matematičke forme nisu iskazi. Na primjer, rečenica ”4 − 2x = 0” nije
iskaz jer nemamo nikakvu informaciju šta je x. Napraviti iskaz od ne-iskaza česta je
potreba. Tako u ovom primjeru, specificiranjem x-a, na primjer x = 3, dobijamo rečenicu
”4 − 2 · 3 = 0 .” koja sada jeste iskaz i to netačan. Pravljene iskaza uobičajeno se izvodi
kvantifikacijom. Naime, rečenica ”Postoji realan broj x takav da je 4 − 2x = 0.” je tačan
iskaz jer za x = 2, koji je realan broj, zaista vrijedi 4 − 2 · 2 = 0.
U matematici iskazima izražavamo tvrdnje (teoreme, stavovi, propozicije, leme i sl.)
koje smo dužni dokazati. Dokazi mogu imati različite forme i oslanjati se na različite
principe.
U čisto tehničkom smislu, matematički dokaz je provjera tvrdnje lancem logičkih
zaključaka iz osnovnog skupa aksioma i već dokazanih tvrdnji. Ali svrha dokaza je

1
1.1. Dokazi

pružiti čitateljima uvjerljive činjenice za istinitost neke tvrdnje. Da bi se ovo

realizovalo, traži se i više od samo logične ispravnosti: dobar dokaz mora biti i jasan.
Kritički stav o dokazu navodi nas na ideju razmišljana o dokazima poput male bitke“
”
izmedu čitaoca i autora. Na početku studija matematike uobičajeno smo tek čitaoci
koji uče dokaze koje su dali naši predavači ili se nalaze u udžbenicima. Već tada
trebamo zauzeti aktivan stav, što znači raditi s datim dokazom olovkom i papirom.
Samo čitanje dokaza nije jednostavno, a može postati i dosadno ako ga jednostavno
pokušamo pročitati poput romana, udobno uvaljeni na fotelji ili u krevetu, s napola
koncentracijom. Medutim, najvažnije je preispitati sve ono što vam pisac govori u
dokazu. To podrazumijeva ”dijalog” izmedu sebe i autora dokaza, pitanjima ”zašto?”
na svakom koraku njegovog rezonovanja.
Što se tiče pisanja vlastitog dokaza, konačna verzija bi trebala biti jasna i bez praznina
razumijevanja. U pisanju sopstvenog dokaza dobra ideja je razmišljati o nekome drugom
kao o osobi koja bi ispitivala svaki od koraka koje predstavljamo. Argument bi trebao
teći i imati dovoljno objašnjenja, tako da čitalac može pronaći odgovor na svako ”zašto?”
koje bi nas mogao pitati.
Dobro napisan dokaz vjerovatnije će biti ispravan dokaz jer je pogreške teže sakriti. Evo
nekoliko savjeta za pisanje dobrih dokaza:
• Prije samog dokaza neke tvrdnje nije loša praksa dati malo uvodnog objašnjenja
o stvarima koje bi nam mogle koristiti u dokazu. Na primjer, spomenuti neku
poznatu formulu, istaće neke poznate relacije i slično.
• U samom početku dokaza iznesite svoj plan ”igre”. Dobar dokaz započinje
objašnjavanjem opšteg obrazloženja, npr. ”Koristit ćemo indukciju” ili ”Dokaz
ćemo izvesti svodenjem na proturječnost”. To stvara grubu mentalnu sliku u koju
čitalac može uklopiti navodene detalje.
• Držite se linearnog toka pisanja. Kao što je neki program napisan linearno, bez
mnogo petlji i preskakanja, tako i dokaz izgleda bolje što je linearniji, pravolinijski.
Ponekad vidimo dokaze koji su poput matematičkih mozaika, gdje su bitni dijelovi
rasudivanja rasuti po stranici. Ovo nije dobro. Koraci vaših argumenta trebali bi
slijediti jedan iza drugoga u jasnom, sekvencijalnom redoslijedu.
• Objasnite svoje obrazloženje. Mnogi studenti u početku pišu dokaze načinom na
koji izračunavaju integrale. Rezultat je dugačak niz izraza bez objašnjenja. To je
loše. Dobar dokaz obično izgleda kao esej s ubačenim jednačinama, relacijama ili
vrijednostima. Upotrebljavajte cjelovite rečenice bez skraćivanja.
• Izbjegavajte pretjeranu simboliku. Vaš čitatelj vjerojatno dobro razumije riječi, ali
mnogo manje je vješt u čitanju ”tajnih” matematičkih simbola. Zato koristite riječi
tamo gdje to razumno možete.
• Pojednostavite zapis vašeg dokaza. Dugi, komplicirani dokazi oduzimaju čitaocu
više vremena i truda da shvati najbitnije. Dakle, dokaz s manje logičkih koraka je
bolji dokaz.
• Razmislite o vašoj notaciji. Ponekad se argument može uveliko pojednostaviti
uvodenjem varijable, osmišljavanjem posebnog zapisa ili definisanjem novog pojma.
Ali radite to štedljivo jer od čitaoca zahtijevate da se sjeti svih novih stvari. I ne

2
1.1. Dokazi

zaboravite zapravo definisati značenja novih varijabli, pojmova ili zapisa; nemojte
ih samo početi koristiti.

• Struktura dugih dokaza. Dugi programi obično se dijele na vezane manje postupke,
potprograme. Dugi dokazi su gotovo isti. Činjenice potrebne u vašem dokazu koje
je lako navesti, ali ih nije lako dokazati, najbolje je izvući i dokazati u pomoćnim
lemama. Takode, ako iznova i iznova ponavljate u osnovi isti argument, pokušajte
taj argument uhvatiti u opštu lemu, a zatim ga referencirati svaki put kada se
pozivate na nju.

• Ne precijenjuj, ali ni ne podcjenjuj čitaoca. Riječi poput ”jasno” i ”očigledno” ne

služe nikakvoj logičkoj funkciji. Umjesto toga, gotovo uvijek signaliziraju pokušaj
maltretiranja čitatelja da prihvati nešto što autor ima problema s rigoroznim
opravdanjem. Ne upotrebljavajte ove riječi u vlastitim dokazima i budite na
oprezu kad god ih pročitate.

• Završetak dokaza. U jednom ćete trenutku dokaza utvrditi sve bitne činjenice
koje su vam potrebne za dokaz. Oduprite se iskušenju da prestanete i ostavite
čitaoca da sam donosi ispravne zaključke. Umjesto toga sve sami povežite i
objasnite zašto slijedi izvorna tvrdnja. Na primjer, ako ste dokaz izveli
matematičkom indukcijom, ne zaboravite završiti dokaz sa ”Na osnovu principa
potpune matematičke indukcije ...” ili ako ste koristili dokaz svodenjem na apsurd
konstatujte ”Na osnovu tautologije reductio ad absurdum polazna pretpostavka
nije tačna.”.

Pored ovih savjeta za pisanje ”dobrog” dokaza u semantičkom smislu, trebamo se

rukovoditi i ”lijepim” pisanjem, pogotovo kada je kombinacija običnog teksta i
matematičkog teksta u pitanju. Evo nekoliko savjeta.

• Nikada ne počinjemo rečenicu matematičkim simbolom. Znamo da je početak svake

rečenice naglašen velikim slovom. Medutim, matematički simboli često nemaju
formu ”malog i velikog slova”. Osim toga, kada koristimo naprimjer x i X oni
mogu imati potpuno različit matematički smisao (x je element skupa, a X je skup
ili sl.), pa njihova zamjena može dovesti do nejasnoća u rečenici. Navedimo nekoliko
pogrešnih i ispravnih pisanja:
X je podskup od Y . (loše) Skup X je podskup od Y . (dobro)
X 2 − 3x + 2 = 0 ima dva rješenja. (loše) x2 − 3x + 2 = 0 ima dva rješenja. (loše)
2
Jednačina x − 3x + 2 = 0 ima dva rješenja. (dobro)
a je realan broj ... (loše) Realan broj a je ... (dobro)

• Svaku rečenicu završavamo tačkom, uzvičnikom ili upitnikom. Ovo se odnosi i na

rečenice čiji je kraj matematički simbol, ali i na matematičke izraze.
Ako je x = 0 ili y = 0, tada je x · y = 0 (loše) Ako je x = 0 ili y = 0, tada je x · y = 0.
(dobro)
(loše ) Neka je n = 2k i neka je m = 3k, tada imamo

n + m = 2k + 3k = 5k

(dobro) Neka je n = 2k i neka je m = 3k, tada imamo

n + m = 2k + 3k = 5k.

3
1.1. Dokazi

• Kad god smo u mogućnosti matematičke simbole razdvajajmo riječima.

Neka su x, y realni brojevi. (loše) Neka su x i y realni brojevi. (dobro)
Zato što je x2 − 1 = 0, x = 1 ili x = 1. (loše) Zato što je x2 − 1 = 0 slijedi da je x = 1
ili x = 1. (dobro)
Za razliku od f , g ima inverz. (loše) Za razliku od f , funkcija g ima inverz. (dobro)

• Ne pretjerivati sa upotrebom matematičkih simbola. Simboli poput =, ≤, ⊂, ∈

nisu riječi. Oni imaju ulogu u zapisu matematičkih izraza i ni u kakvom drugom
kontekstu. Primjeri loše upotrebe ovakvih simbola:
Kako su skupovi =, onda je svaki od njih podskup onog drugog.
Prazan skup je ⊆ bilo kog skupa.
Ako je n paran broj ⇒ je i n2 paran.
Tačka A ∈ pravoj p.

• Pisanje teksta radimo u prvom licu množine. Dakle, ne koristimo ”ja”, ”vi” nego
koristimo ”mi”, ”nas”, ”naše” jer to podsjeća na konverzaciju izmedu autora i
čitaoca.

• Jasnoća pisanja i izražavanja je zlatni standard matematičkog pisanja.

Matematičko pisanje se razvija vježbom. Jedan od najboljih načina da se razvije
dobar matematički stil pisanja je čitanje dokaza drugih autora. Usvojite ono što
djeluje, a izbjegavajte ono što ne valja.

Analogija izmedu dobrih dokaza i dobrih programa seže i dalje od same strukture.
Isto rigorozno razmišljanje potrebno za dokaze bitno je u dizajnu kritičkog računarskog
sistema. Kada algoritmi i protokoli ”uglavnom funkcioniraju” samo zbog oslanjanja
na argumente mahanja, rezultati mogu biti od problematičnih do katastrofalnih. Rani
primjer bio je Therac 25, mašina koja je pružala radio-terapiju žrtvama raka, ali ih je
povremeno ubijala velikim predoziranjima zbog uslova softverske utrke. U novije vrijeme,
elektronski sistem glasanja s greškom dodijelio je predsjedničkom kandidatu Al Goreu
negativnih 16.022 glasa u jednoj saveznoj državi. U augustu 2004., jedna neispravna
naredba za računarski sistem koji su koristili United i American Airlines prizemljila je
cijelu flotu obje tvrtke - i sve njihove putnika. Sigurno je da ćemo jednog dana svi
biti u nemilosti kritičnih računarskih sistema koje ćete dizajnirati vi i/ili vaše školske
kolege. Stoga se zaista nadamo da ćete razviti sposobnost formuliranja čvrstih logičkih
argumenata da sistem zapravo radi ono što vi mislite da čini.
Stvaranje dobrog dokaza slično je stvaranju lijepog umjetničkog djela. Zapravo,
matematičari često nazivaju dobre dokaze ”elegantnim” ili ”lijepim”. Potrebna je
praksa i iskustvo za pisanje dokaza koji zaslužuju takve pohvale, no kako biste započeli
u dobrom smjeru, dat ćemo primjere za najkorisnije tehnike dokaza. Dokaz uobičajeno
započinjemo (naglašavamo) sa ”Dokaz:” (Proof:), a završavamo nekim prikladnim
znakom npr. ””, ”♣” ili sa ”Kraj” ili ”qed.”.
Mnogo je tehnika koje se mogu koristiti za dokazivanje tvrdnji. U početku često nije
očigledno koju tehniku ćemo koristiti, ali uz malo prakse i iskustva možda ćemo ipak
moći dati prikladan način koji će nas voditi do potrebnog zaključka. Važno je istaći da
ne možemo govoriti o idealnom dokazu niti o jednoznačnom dokazu. Neko tvrdenje se
može dokazati upotrebom različitih tehnika i nijedna od njih neće biti bolja ili gore sve
dok su svi argumenti koje koristimo valjani.

4
 1.1. Dokazi

1.1.1 Direktni dokaz

Najčešća tvrdenja u matematici su forme ”Ako P onda Q”, koje nazivamo implikacija.
Često to izgovaramo i ”P implicira Q”. Na primjer:
• Ako je x ≥ 2 onda je 2x − 4 ≥ 0.
• Kompaktnost skupa implicira njegovu zatvorenost.
• Ako je funkcija injektivna onda ona ima lijevi inverz.
Direktni dokaz vjerovatno je najlakši pristup dokazivanja teorema jer nam nije potrebno
poznavanje bilo kojih posebnih tehnika. Dokaz se konstruiše pomoću niza jednostavnih
izjava, pri čemu bi svaka od njih trebala slijediti direktno iz prethodne. Važno je ne
propustiti obrazloženje niti za i jedan korak jer to može dovesti do stvaranja nejasnoća
za konačni zaključak. Da bi dokazali hipotezu, mogu se koristiti aksiomi i prethodno
dokazane tvrdnje.
Primjer 1.1. Tvrdenje: Neka su n, m ∈ N. Ako su n i m parni brojevi tada je i n + m
paran broj.
Preddokaz: U radu sa prirodnim brojevima izmedu ostalog razlikujemo parne i neparne brojeve.
Karakteristika parnih brojeva je ta da se oni mogu zapisati u obliku 2k za neko k ∈ N, a karakteristika
neparnih da se mogu zapisati u obliku 2k + 1 za neko k ∈ N.
Za binarnu operaciju ∗ kažemo da je zatvorena u skupu X ako za proizvoljne x, y ∈ X vrijedi x + y ∈ X.
Dokaz : Neka su m i n parni prirodni brojevi. To znači da postoje k1 i k2 prirodni
brojevi za koje je n = 2k1 i m = 2k2 . Tada je

n + m = 2k1 + 2k2 = 2(k1 + k2 ).

Zbog zatvorenosti operacije sabiranja u skupu N imamo da je k = k1 + k2 ∈ N. Dakle,

n + m = 2k za neko k ∈ N, te je n + m paran broj. ✷


Primjer 1.2. Tvrdenje: Za proizvoljan x ∈ R je x · 0 = 0 · x = 0.

Preddokaz: Koristit ćemo se aksiomama skupa realnih brojeva.
Dokaz : Neka je x ∈ R proizvoljan.

x · 0 = x · (0 + 0) (jer je 0 = 0 + 0)
=⇒ x · 0 = x · 0 + x · 0 (distributivni zakon)
=⇒ 0 + x · 0 = x · 0 + x · 0 (neutralni element za sabiranje)
=⇒ 0 = x · 0. (kancelativnost)

Na osnovu zakona komutativnosti za množenje je x · 0 = 0 · x, a onda na osnovu

tranzitivnosti relacije ”=” zaključujemo da je i 0 · x = 0. Tiime je dokaz završen. ✷


3
x −x−1
Primjer 1.3. Tvrdnja: Za 0 ≤ x < 1 je > 0.
a
x−1
Preddokaz: Ako posmatramo razlomak (b 6= 0), ako su brojevi a i b istog znaka, tada je njihov
b
količnik nenegativan, a ako su različitog znaka tada je njihov količnik nepozitivan.
−1
Za x = 0 tvrdnja je očigledno tačna jer imamo = 1 > 0. Ako je sada 0 < x < 1, za takve brojeve što
−1
ih više stepenujemo oni su sve manji (!?) pa tako imamo da je x3 < x. Tada je x3 − x < 0, a ako od izraza

5
 1.1. Dokazi

na lijevoj strani odizmemo 1 onda je on još negativniji (!?), to jest x3 − x − 1 < 0. Kako je za 0 < x < 1
izraz x − 1 < 0, to su i imenilac i brojilac razlomka istih znakova (negativni), pa je njihov količnik pozitivna
veličina.
Otklonimo iz ovoga neformalnog razmišljanja sve nedoumice pravim dokazom:
3
x −x−1 −1
Dokaz : Neka je x = 0. Tada je naša tvrdnja = = 1 > 0, te je tvrdnja
x−1 −1
tačna.
Neka je 0 < x < 1. Izvlačenjem zajedničkog faktora ispred zagrade i koristeći formulu
za razliku kvadrata imamo
x3 − x = x(x − 1)(x + 1).
Kako za 0 < x < 1 imamo x > 0, x − 1 < 0 i x + 1 > 0, to je proizvod x(x − 1)(x + 1)
negativan. Sada imamo

x(x − 1)(x + 1) < 0 =⇒ x(x − 1)(x + 1) − 1 < −1 < 0.

Kako je x(x − 1)(x + 1) − 1 = x3 − x − 1, zaključujemo da je x3 − x − 1 < 0. Takode, za

x3 − x − 1
0 < x < 1 je x − 1 < 0. Sada zaključujemo da je količnik , kao količnik dva
x−1
negativna broja pozitivan, to jest vrijedi

x3 − x − 1
> 0,
x−1
što je i trebalo dokazati. ✷


Zadatak 1.1. Neka su m, n i k cijeli brojevi i m 6= 0 i n 6= 0. Ako m dijeli n bez ostatka

i ako n dijeli k bez ostatka, tada m dijeli k bez ostatka.
Zadatak 1.2. Neka su x i y pozitivni realni brojevi i x 6= y. Tada vrijedi
x y
+ >2.
y x

1.1.2 Dokaz kontradikcijom

Dokaz kontradikcijom je moćan alat u dokazivanjima i veoma često korišten metod,
pogotovo kod ”početnika” u dokazivanjima. Dokazati tvrdnju P ⇒ Q ovom metodom
podrazumijeva pretpostaviti da je P tačno i da je ¬Q tačno, a onda produkovati neku
kontradiktornost.
Tvrdimo da je neki iskaz P tačan. Tehniku ovog dokaza možemo opisati sljedećim
koracima:
1. Zapisujemo: ”Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom.”
2. Zapisujemo: ”Pretpostavimo da P nije tačno.”
3. Dedukujemo nešto poznato istinito da bude neistinito (¬(q ∧ ¬q)).
4. Zapisujemo: ”Ovo predstavlja kontradikciju, u koju nas je dovela pretpostavka da
P nije tačno, te tvrdnja P mora biti tačna.”
Ova tehnika je bazirana na tautologiji (p ⇒ (q ∧ ¬q)) ⇒ ¬p.

6
1.1. Dokazi

√ √ √
Primjer 1.4. Tvrdenje: 2 + 6 < 15.
Dokaz : Dokaz √ ćemo
√ izvesti
√ kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdenje nije tačno, to
jest da vrijedi 2 + 6 ≥ 15. sada bi imali
√ √ √ √ √
2 + 6 ≥ 15 =⇒ ( 2 + 6)2 ≥ 15
√
=⇒ 8 + 2 12 ≥ 15
√
=⇒ 2 12 ≥ 7
 √ 2
=⇒ 2 12 ≥ 72
=⇒ 48 ≥ 49.

Iskaz√48 ≥√49 je√očigledno netačan, a √

do njega
√ nas√je dovela pogrešna pretpostavka, to
jest 2 + 6 ≥ 15. Dakle, mora biti 2 + 6 < 15, čime je dokaz završen. ✷


Primjer 1.5. Tvrdenje: Zbir racionalnog i iracionalnog broje je iracionalan broj.

Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Zato uzmimo da je x racionalan i y
iracionalan broj i pretpostavimo da je x + y racionalan broj. Tada postoje m, a ∈ Z i
m a
n, b ∈ N tako da je x + y = i x = . Sada imamo
n b
m a mb − na
y = (x + y) − x = − = .
n b nb
Kako su mb − na ∈ Z i nb ∈ N (zbog zatvorenosti operacija u skupovima) zaključujemo
mb − na
da je racionalan broj, odnosno da je y racionalan broj. Ovo je očigledno u
nb
kontradikciji sa pretpostavkom da je y iracionalan broj. U kontradikciju nas je dovela
pretpostavka o racionalnosti broja x + y, te je ona neodrživa. Dakle, x + y mora biti
iracionalan broj, ako je x racionalan i y iracionalan broj. ✷


Primjer 1.6. Tvrdenje: Neka su x i y realni brojevi. Ako je 5x + 15y = 937, tada x ili
y nije cijeli broj.
Dokaz : Neka su x, y ∈ R, takvi da je 5x + 15y = 937. Dokaz ćemo izvesti
kontradikcijom, zato pretpostavimo da su x i y cijeli brojevi. Na osnovu zakona
distributivnosti imamo
5x + 15y = 5(x + 3y) = 937.
kako su x i y cijeli brojevi, to je i x + 3y cijeli broj. Tada nam jednakost 5(x + 3y) = 937
govori da je broj 937 djeljiv sa 5, što naravno nije tačno. U ovu kontradikciju nas je
dovela pretpostavka da su x i y cijeli brojevi, koja je dakle neodrživa, pa mora vrijediti x
ili y nije cijeli broj. ✷


√
Zadatak√1.3. Za proizvoljne realne brojeve x, y i z vrijedi, ako je xy = z, onda je x ≤ z
ili y ≤ z.
Zadatak 1.4. Za sve pozitivne realne brojeve x, y i z vrijedi, ako je x2 + y 2 = z 2 , onda je
x + y ≥ z.

7
 1.1. Dokazi

1. Dokaz uraditi kontradikcijom.

2. Dokaz uraditi direktnom metodom (Uputstvo: Reprodukaovati direktni dokaz iz
dokaza kontradikcijom.)

1.1.3 Indirektni dokaz

Rečenica ”P implicira Q” logički je ekvivalentna, prema zakonu kontrapozicije, sa
rečenicom ”ne Q implicira ne P ”. Dakle, dokazati prvu implikaciju ekvivalentno je
dobro dokazati njenu kontrapoziciju. U biti, dokaz kontrapozicijom je ”podmetod”
dokaza kontradikcijom jer i u jednom i drugom metodu poretpostavljamo suprotno od
tvrdnje. Dobra demonstracija i bolje razumijevanje relacije kontrapozicije jeste logički
problem koga je formulisao Peter Wason 1966. Zamislimo četiri karte postavljene na
stolu, svaka sa slovom na jednoj i brojem na drugoj strani.

A D 9 5
Imamo pravilo koje glasi: ”Ako je A na jednoj strani karte onda je 5 na drugoj strani te
karte.”. Sada imamo zadatak da odredimo koje karte od ponudenih četiri treba okrenuti
da provjerimo da li pravilo vrijedi?
Većina bi odgovorila da su to karte ”A” i ”5”! Medutim, pravi odgovor je karte ”A” i
”9”!? Primjetimo da saglasno iskazanom pravilu, ako karta ima ”A” na jednoj strani,
onda mora imati ”5” na drugoj. Medutim, pravilo nam ne govori ništa o karti koja ima
”5” na jednoj strani. Razmotrimo okretanje svake od karata:
• Ako karta ”A” nema ”5” na drugoj strani, pravilo ne vrijedi.
• Ako karta ”D” ima (ili nema) ”5” na drugoj strani, to nam ne govori bilo šta o
pravilu.
• Ako karta ”5” ima (ili nema) ”A” na drugoj strani, to ne ”obara” ali i ne potvrduje
pravilo.
• Ako karta ”9” ima ”A” na drugoj strani, pravilo ne vrijedi.
Metodski, ovakvu vrstu dokaza tvrdnje P ⇒ Q izvodimo na sljedeći način:
1. Zapisujemo: ”Dokaz ćemo izvesti kontrapozicijom.”
2. Pretpostavljamo tačnost tvrdnje ¬Q.
3. Nastavljamo kao u metodi direktnog dokaza, sa ciljem dokaza iskaza ¬P .
√
Primjer 1.7. Tvrdenje. Ako je q iracionalan broj, tada je i q iracionalan.
m
Preddokaz: Broj je racionalan ako se može prikazati u formi količnika dva cijela broja, q = (m ∈ Z,
n
n ∈ N). Ako broj nije racionalan onda je iracionalan.
√
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontrapozicijom. Zato pretpostavimo da q nije iracionalan
√
broj, to jest q je racionalan broj. To znači da postoje m ∈ Z i n ∈ N, takvi da je
√ m m2
q = . Kvadriranjem ovog izraza imamo q = 2 . Kako su m2 i n2 prirodni brojevi,
n n
zaključujemo da je i q racionalan broj, to jest q nije iracionalan broj.

8
 1.1. Dokazi

√
Prema zakonu kontrapozicije sada imamo, ako je q iracionalan onda je i q iracionalan,
što je i trebalo dokazati. ✷


Primjer 1.8. Tvrdenje: Neka je n ∈ N. Ako je n2 neparan broj onda je i n neparan

broj.
Preddokaz: Primjena direktnog dokaza u ovom slučaju bi bila vjerovatno bezperspektivna jer zapis
broja n2 kao neparnog broja, n2 = 2k + 1 za neko k ∈ N, očigledno ne ostavlja nikakvog prostora daljem
razmatranju. Čak i primjena metoda kontradikcije ne bi bila korisna jer pretpostavka da n2 je paran broj
(suprotno od naše pretpostavke) ne bi nas vodila ni u kakvu kontradikciju.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontrapozicijom. Pretpostavimo da n nije neparan, to jest
da je n paran broj. Tada je n = 2k za neko k ∈ N. Sada imamo da je n2 = (2k)2 =
4k 2 = 2(2k 2 ). Kako je 2k 2 ∈ N, zaključujemo da je n2 paran broj, to jest n2 nije neparan
broj. Dakle, dokazali smo tvrdenje, ako n nije neparan (¬q) onda i n2 nije neparan (¬p).
Primjenom zakona kontrapozicije ovo je ekvivalentno tvrdnji ako je n2 neparan (p) onda
je i n neparan broj (q), čime je tvrdnja dokazana. ✷ 

Zadatak 1.5. Neka je n cijeli broj. Ako je 7n + 9 paran broj tada je n neparan broj.
Zadatak 1.6. Neka su x i y realni brojevi. Ako je y 3 + yx2 ≤ x3 + xy 2 tada je y ≤ x.

1.1.4 Dokaz ekvivalencije

Mnoge tvrdnje su oblika ”P ako i samo ako Q”. Za ovakve iskazi P i Q kažemo da su
logički ekvivalentni, to jest jedan od njih je tačan ako i samo ako je drugi tačan. Primjer
takve tvrdnje,
Funkcija ima jedinstven inverz ako i samo ako je bijekcija.
Dokazivanje ovakvih tvrdnji možemo izvesti na dva načina. Prvi proizilazi iz poznate
tautologije (p ⇔ q) ⇔ (p ⇒ q) ∧ (q ⇒ p). Ovu tehniku bi mogli opisati na sljedeći način:
1. Zapisujemo: ”Dokazat ćemo da P implicira Q i obrnuto.”
2. Zapisujemo: ”Dokažimo da P implicira Q.”. Koristimo se nekim od več navedenih
metoda dokazivanja.
3. Zapisujemo: ”Dokažimo da Q implicira P .”. Ponovo koristimo nekim od već
navedenih metoda dokazivanja.
4. Zapisujemo: Na osnovu poznate tautologije (p ⇔ q) ⇔ (p ⇒ q) ∧ (q ⇒ p)
zaključujemo ekvivalentnost iskaza.
Primjer 1.9. Tvrdenje: Naredne dvije tvrdnje su ekvivalentne:
1. x ≡ y(mod m).
2. x mod m = y mod m.
Dokaz : Dokazat ćemo da 1. implicira 2. i obrnuto.
Dakazujemo implikaciju 1. ⇒ 2.. Neka vrijedi x ≡ y(mod m). Po definiciji ovo znači
da m dijeli bez ostatka x − y (m|x − y), što opet znači da postoji k ∈ Z takav da je
x − y = km. Iz posljednje relacije imamo da vrijedi x = km + y. Kako su x i km + y
jednaki brojevi, to su i njihovi ostaci u djeljenju sa m jednaki, to jest
x mod m = km + y mod m .

9
1.1. Dokazi

Kako je
km + y mod m = y mod m ,
zaključujemo da vrijedi
x mod m = y mod m ,
a to je tvrdnja 2..
Dakazujemo implikaciju 2. ⇒ 1.. Neka vrijedi tvrdnja 2., to jest x mod m = y mod m.
Ovo znači da postoje n1 , n2 ∈ Z i r1 , r2 ∈ N takvi da vrijedi
x = n1 m + r1 , 0 ≤ r1 < m i y = n2 m + r2 , 0 ≤ r2 < m ,
i pri tome je r1 = r2 . Koristeći se ovim vezama onda imamo
x − y = n1 m + r1 − (n2 m + r2 )
= (n1 − n2 )m + (r1 − r2 )
= (n1 − n2 )m .
Kako je n1 − n2 ∈ Z, zaključujemo da vrijedi x ≡ y (mod m), što predstavlja tvrdnju 1..
✷


Zadatak 1.7. Neka su a i b cijeli brojevi. Tadavrijedi a ≡ b (mod 6) ako i samo ako
a 6≡ b (mod 2) i a 6≡ b (mod 3).
Drugi metod je stvaranje lanca ”ako i samo ako” tvrdnji, od kojih je prva P , a posljednja
Q. Ovakva vsta dokazivanja zahtjeva dobar matematički background ali rezultat je
uobičajeno kratak i elegantan dokaz. Sam zaključak o ekvivalentnosti iskaza P i Q se
zasniva na tranzitivnosti ekvivalencije, to jest na tautologiji (p ⇔ q)∧(q ⇔ r) ⇔ (p ⇔ r).
Primjer 1.10. Tvrdnja: Neka su 0 6= a ∈ R i b ∈ R. Tada vrijedi, ax + b = 0 ako i
b
samo ako x = − .
a
Preddokaz: Koristit ćemo se aksiomatikom skupa realnih brojeva.
Dokaz : Neka su 0 6= a ∈ R i b ∈ R proizvoljni. Tada vrijedi,
ax + b = 0 ⇐⇒ (ax + b) − b = −b (saglasnost rel. poretka sa sabiranjem)
(ax + b) − b = −b ⇐⇒ ax + (b − b) = −b (zakon asocijativnosti za sabiranje)
ax + (b − b) = −b ⇐⇒ ax + 0 = −b (inverzni element za sabiranje)
ax + 0 = −b ⇐⇒ ax = −b (egzistencija neutralnog elementa za sabiranje)
−1 −1
ax = −b ⇐⇒ a (ax) = a (−b) (egzistencija inverznog elementa za množenje)
−1 −1 −1 −1
a (ax) = a (−b) ⇐⇒ (a a)x = a (−b) (zakon asocijativnosti za množenje)
−1 −1 −1
(a a)x = a (−b) ⇐⇒ 1x = a (−b) (egzistencija inverznog elementa za množenje)
−1 −1
1x = a (−b) ⇐⇒ x = a (−b) (egzistencija neutralnog elementa za množenje)
b
x = a−1 (−b) ⇐⇒ x = − (dogovor o zapisu)
a

✷


10
 1.1. Dokazi

2
Zadatak 1.8.
√ Neka su a, b, c ∈ R i a 6= 0. Tada vrijedi ax + bx + c = 0 ako i samo ako
2
−b ± b − 4ac
x= .
2a

1.1.5 Dokaz po slučajevima

Dokazi po slučajevima ponekad se nazivaju i dokazi ekshaustijom (iscrpljivanjem), jer
je cilj iscrpiti sve mogućnosti. Problem se dijeli na slučajeve i onda se svaki od njih
razmatra zasebno. U toku predavanja imat ćemo priliku vidjeti dokaze koji sadrže dva ili
tri slučaja, ali za broj slučajeva ne postoji gornja granica. Na primjer, prvi dokaz Teorema
o četiri boje koristio je 1936 slučajeva. Matematičari su do danas uspjeli smanjiti ovaj
broj na nešto preko 600 - još uvijek mnogo!
Razbijanje složenih dokaza na slučajeve i dokazivanje svakog slučaja zasebno, uobičajena
je i korisna strategija dokazivanja. Ovo se zasniva na tome da neku situaciju podjelimo
na slučajeve koji pokrivaju sve mogućnosti, a onda pokazujemo da je neka tvrdnja tačna
u svakom od tih slučajeva. Treba imati na umu, što je više slučajeva, više imamo prostora
za pravljenje greške. Dakle, dijeliti problem na što je manje moguće slučajeva, ali pri
tome dobro voditi računa da su iscrpljene sve mogućnosti jer u suprotnom dokaz nije
važeći.
Dokaz ovog tipa se zasniva na tautologiji

(p1 ∨ p2 ∨ · · · ∨ pn ) ⇒ q ⇔ (p1 ⇒ q) ∨ (p2 ⇒ q) ∨ · · · ∨ (pn ⇒ q).

Važno je napomenuti da razbijanje koje koristimo pokriva sve mogućnosti. Uobičajeno,

postoji bezbroj varijanti tog razbijanje. Na primjer, ako neko tvrdenje vrijedi za sve
x ∈ R, evo nekoliko varijanti razbijanja na slučajeve:
• Slučaj 1: x < 0, Slučaj 2: x = 0, Slučaj 3: x > 0.
• Slučaj 1: |x| ≤ 1, Slučaj 2: |x| > 1.
• Slučaj 1: x je racionalan broj , Slučaj 2: x je iracionalan broj.
Kakvo razbijanje na slučajeve koristiti zavisi od situacije, tvrdenja koje dokazujemo.
Primjer 1.11. Tvrdenje: Kvadrat svakog prirodnog broja je oblika 3k ili 3k + 1 za neko
k ∈ N.
Preddokaz: Znamo da se svaki prirodan broj može zapisati u obliku 3k ili 3k + 1 ili 3k + 2, za neko
k ∈ N.
Dokaz : Neka je n proizvoljan prirodan broj. Tada je n = 3k + r, gdje je k ∈ N i
r ∈ {0, 1, 2}. Tada je

n2 = (3k + r)2 = 9k 2 + 6kr + r2 = 3(3k 2 + 2r) + r2 .

Kako su k i r prirodni brojevi to je i 3k 2 + 2r = m prirodan broj. Dakle, n2 = 3m + r2 .

Posmatrajmo sada dva slučaja:
Slučaj 1: Neka je r = 0 ili r = 1. Tada je n2 = 3m ili n2 = 3m + 1, što i jeste naše
tvrdenje.
Slučaj 2: Neka je r = 2. Tada je n2 = 3m + r2 = 3m + 4 = 3m + 3 + 1 = 3(m + 1) + 1,
a kako je m + 1 ∈ N ovo opet odgovara našem tvrdenju. ✷


11
1.1. Dokazi

Primjer 1.12. Tvrdenje: Za sve a, b ∈ R vrijedi |a + b| ≤ |a| + |b|.

Preddokaz: Podsjetimo se: 
a ; a≥0
|a| =
−a ; a<0

Dokaz : Razmatrat ćemo nekoliko slučajeva, u zavisnosti od brojeva a, b ∈ R.

Slučaj 1: Neka su a ≥ 0 i b ≥ 0.
Tada je a + b ≥ 0. Prema definiciji apsolutne vrijednost, imamo

|a| = a , |b| = b , |a + b| = a + b.

Dakle, |a + b| = a + b = |a| + |b|, te je tvrdenje u ovom slučaju tačno.

Slučaj 2: Neka su a < 0 i b < 0.
Tada je a + b < 0, pa opet prema definiciji apsolutne vrijednosti imamo

|a| = −a , |b| = −b , |a + b| = −(a + b).

Dakle |a + b| = −(a + b) = (−a) + (−b) = |a| + |b|, te je tvrdenje tačno.

Slučaj 3: Neka je a < 0 i b ≥ 0.
Ponovo razmatrajmo dva slučaja.
Slučaj 3.1: Neka je a + b < 0.
Sada imamo
|a| = −a , |b| = b , |a + b| = −(a + b).
Dakle, |a + b| = −(a + b) = (−a) − b ≤ (−a) + b = |a| + |b|, te je tvrdenje tačno.
Slučaj 3.2: Neka je a + b ≥ 0.
Sada imamo
|a| = −a , |b| = b , |a + b| = a + b.
Dakle, |a + b| = a + b ≤ −a + b = |a| + |b|, te je tvrdenje zadovoljeno.
Slučaj 4: Neka je a ≥ 0 i b < 0.
Ponovo razmatrajmo dva slučaja.
Slučaj 4.1: Neka je a + b < 0.
Sada imamo
|a| = a , |b| = −b , |a + b| = −(a + b).
Dakle, |a + b| = −(a + b) = (−a) − b ≤ a + (−b) = |a| + |b|, te je tvrdenje tačno.
Slučaj 4.2: Neka je a + b ≥ 0.
Sada imamo
|a| = a , |b| = −b , |a + b| = a + b.
Dakle, |a + b| = a + b ≤ a + (−b) = |a| + |b|, te je tvrdenje zadovoljeno.
Kako smo iscrpili sve moguće varijante biranja brojeva a, b ∈ R, tvrdenje je dokazano.
✷


√
Zadatak 1.9. Za svaki realan broj x vrijedi x2 = |x|.
x2 − 1
Zadatak 1.10. Ako je x realan broj zakoga je > 0 tada je ili x > 1 ili −2 < x < −1.
x+2
Zadatak 1.11. Za proizvoljne realne brojeve x i y vrijedi

max{x, y} + min{x, y} = x + y .

12
 1.1. Dokazi

1.1.6 Još o dokazima

Osim podjele dokaza prema metodskom pristupu, pristupe dokazu možemo razlikovati i
prema cilju onoga što dokazujemo. Ovdje nam nije cilj razmatrati sve moguće varijante
ovih pristupa, nego samo neke istaknute i karakteristične za matematiku i tehniku.

1.1.6.1 Dokazi egzistencije

To su dokazi tvrdnji koje su forme (∃x)P (x). Uobičajeno ih možemo podjeliti u dvije
kategorije: konstruktivni i nekonstruktivni dokazi.

Konstruktivni dokaz
Najpoželjnija vrsta dokaza u matematici su konstruktivni dokazi. Oni osim što nam
potvrduju tačnost neke tvrdnje, daju eksplicitno ili daju način konstrukcije
egzistencijalnog elementa.

Primjer 1.13. Tvrdenje: Postoje a, b, c ∈ N takvi da je a2 + b2 = c2 .

Dokaz : Neka su a = 6, b = 8 i c = 10. Tada vrijedi

a2 + b2 = 62 + 82 = 36 + 64 = 100 = 102 = c2 .

✷


Primjer 1.14. Za ovaj primjer konstruktivnog dokaza trebat će nam naredno pomoćno
tvrdenje.
Tvrdenje (Lema): Broj log2 9 je iracionalan.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Pretpostavimo da je log2 9 racionalan broj,
m
to jest da postoje m ∈ N i n ∈ Z takvi da je log2 9 = . Prema definiciji logaritma ovo
m
n
je ekvivalentno sa 2 n = 9. Stepenovanjem ove jednakosti sa n imamo 2m = 9n . Kako
je 2m paran broj, a 9n neparan broj očigledno je jednakost 2m = 9n neodrživa, to jest
kontradiktorna. U kontradikciju nas je dovela pretpostavka da je log2 9 racionalan broj,
što očigledno nije tačno. Dakle, log2 9 je iracionalan broj ✷

Sada ćemo naredno tvrdenje dokazati konstruktivnim dokazom.

Tvrdenje: Postoje iracionalni
√ brojevi x i y takvi da je xy racionalan
√ broj.
Dokaz : Neka je x = 2 i y = log2 9. Poznato nam je da je 2 iracionalan broj, a
prema pomoćnoj lemi takav je i log2 9. sada imamo,
  log2 3
√ log2 9 √ log2 (32 ) √ 2 log2 3 √ 2
xy = 2 = 2 = 2 = 2 = 2log2 3 = 3.

Kako je 3 racioanaln broj jasno je da su x i y traženi brojevi. ✷



Nekonstruktivni dokaz
Za razliku od konstruktivnog dokaza, nekonstruktivni dokaz nam daje egzistenciju
traženog elementa ali ne i koji je to element.

Primjer 1.15. Tvrdenje: Postoje iracionalni brojevi x i y takvi da je xy racionalan broj.

13
 1.1. Dokazi

√ √2
Dokaz :√Posmatrajmo broj 2 . Ako je to racionalan broj, onda su traženi brojevi
x=y = 2. Ako to nije racionalan broj, to jest ako je on iracionalan, stavimo da je
√ √2 √
x = 2 i y = 2. Sada imamo,
√2
√ √2 √ √2·√2 √ 2

y
x = 2 = 2 = 2 = 2,

te su ovakvi x i y traženi brojevi. ✷



U dokazu prethodnog primjera mi smo dali dvije alternative za izbor egzistencijalnih

elemenata ali nemamo nikakav rezon da bi smo izabrali jednu od njih. Ovakav dokaz
zasnovan je na zakonu isključenja trećeg (p ∨ ¬p) i kao takav od strane intuicionista je
neprihvatljiv kao dokaz.
Ipak gornji dokaz možemo smatrati (jedan njegov dio) i kao konstruktivan jer prema rezultatu iz 1934.
dokazanom od Gelfond-Schneidera koji kaže: Ako su a i b algebarski brojevi takvi da je a 6= 1 i a 6= 0 i b
√ √2
iracionalan, tada je ab transcendentan broj., mi tada znamo da je 2 iracionalan (čak transcendentan) te
√ 2√ √
su traženi brojevi x = 2 i y = 2.
Kao što rekosmo na početku, dokazi egzistencije su dokazi tvrdnji oblika (∃x)P (x).
Često smo u situaciji osim same egzistencije dokazivati i jedinstvenost egzistencijalnog
elementa. Uobičajeno taj dio dokaza izvodimo pretpostavljajući postojanje još jednog
takvog elementa, a onda pokazujemo da je taj novi jednak onom prvoutvrdenom
elementu.
Primjer 1.16. Tvrdenje: U skupu R postoji tačno jedan neutralan element za sabiranje.
Dokaz : Postojanje neutralnog elementa za sabiranje nam garantuje aksiom S3, koga
smo označili sa 0. Pretpostavimo sada da postoji još jedan neutralni element za sabiranje,
označimo ga sa 0′ . Kako je 0 neutralni element, tada je

0 + 0′ = 0 . (1)

Kako je i 0′ neutralni element, imamo

0 + 0′ = 0′ . (2)

Iz (1) i (2), na osnovu tranzitivnosti relacije ”=”, zaključujemo 0 = 0′ . Dakle, postoji

tačno jedan neutralni element za sabiranje.
✷


Zadatak 1.12. Ako n + 1 objekat rasporedimo u n boksova tada će u bar jednom boksu
biti najmanje 2 od ovih objekata.
Zadatak 1.13. Ako 2n + 1 objekat rasporedimo u n boksova tada će u bar jednom boksu
biti najmanje 3 od ovih objekata.
1.1.6.2 Dokazi neegzistencije
To su dokazi tvrdnji oblika ¬(∃x)P (x). Prema DeMorganovim zakonima za kvantifikatore
ovo je ekvivalentno tvrdnji (∀x)¬P (x). Dokaz ove ekvivalentne tvrdnje tada dokazujemo
uobičajeno kontradikcijom, to jest pretpostavimo da postoji dopustiv a takav da je P (a)
tačan, a onda dedukujemo kontradikciju.

14
 1.1. Dokazi

Primjer 1.17. Tvrdenje: Ne postoji prirodan broj n takav da je 4n+3 perfektan kvadrat.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Zato pretpostavimo da postoji n ∈ N takav
da je 4n+ 3 perfektan kvadrat, to jest da je 4n+ 3 = m2 , za neko m ∈ N. Kako je kvadrat
neparnog broja opet neparan broj i kako je 4n + 3 neparan, to m mora biti neparan broj.
Dakle, m = 2k + 1 za neko k ∈ N. Tada imamo,

4n + 3 = m2
4n + 3 = (2k + 1)2
4n + 3 = 4k 2 + 4k + 1
4n + 3 = 4(k 2 + k) + 1
3 − 1 = 4(k 2 + k) − 4n
2 = 4(k 2 + k − n)
1 = 2(k 2 + k − n).

Posljednja jednakost predstavlja kontradikciju jer nam govori da je 1 paran broj, što
je netačno. Dakle, polazna pretpostavka da postoji n ∈ N takav da je 4n + 3 perfektan
kvadrat nije tačna ✷
1
Zadatak 1.14. Ne postoji pozitivan realan broj x takav da je x + < 2.
x


1.1.6.3 Dokazi kontraprimjerom

Često smo u situaciji opovrgavati neku tvrdnju. Ukoliko je tvrdnja oblika (∀x)P (x), a
želimo je opovrgnuti, dovoljno je naći jedno konkretno x∗ tako da vrijedi ¬P (x∗ ), to
jest da tvrdnja P nije tačna za to x∗ . Takav x∗ tada nazivamo kontraprimjer.
Obrazloženje da je kontraprimjer validan za opovrgavanje ovakvog tvrdenja leži u
poznatim DeMorganovim zakonima za kvantifikatore. Naime, vrijedi
¬(∀x)P (x) ⇔ (∃x)¬P (x).

Primjer 1.18. Dati kontraprimjer za naredno tvrdenje:

Tvrdenje: Neka je n ∈ N takav da je n2 djeljiv sa 4. Tada je i n djeljiv sa 4.
Dati kontraprimjer za nešto podrazumijeva naći konkretan objekat koji zadovoljava sve
pretpostavke, a za koga tvrdnja nije tačna. Dakle, dio tvrdenja vezan sa ”ako” mora biti
tačan, a dio sa ”onda” mora biti netačan. U ovom slučaju treba naći prirodan broj n čiji
je kvadrat djeljiv sa 4, a da sam broj nije djeljiv sa 4.
Posmatrajmo prirodan broj n = 6. Njegov kvadrat n2 = 36 djeljiv je sa 4 (36 : 4 = 9),
medutim sam broj 6 nije djeljiv sa 4. Dakle, zaključujemo da je n = 6 kontraprimjer za
iskazano tvrdenje.
Primjetimo da ni n = 7 nije djeljivo sa 4. Medutim on nije kontraprimjer jer njegov
kvadrat n2 = 49 takode nije djeljiv sa 4. 

∞
X
Primjer 1.19. Neophodan uslov konvergencije numeričkog reda. Ako je xn
n=1
konvergentan red, tada je lim xn = 0.
n→∞

15
 1.1. Dokazi

Ovo tvrdenje nam je poznato iz matematičke analize. Da obrat ovog tvrdenja nije tačan,
to jest da nije tačno tvrdenje
∞
X
lim xn = 0 ⇒ xn konvergentan red ,
n→∞
n=1

pokazujemo sa kontraprimjerom. Uzimamo konkretan numerički niz (xn )n∈N , čiji je opšti
∞ ∞
1 1 X X 1
član dat sa xn = . Jasno je da vrijedi lim xn = lim = 0, ali red xn =
n n→∞ n→∞ n
n=1 n=1
n
je poznati harmonijski red koji je divergentan. 

Primjer 1.20. Tvrdenje: Ako je n prost broj tada je i 2n − 1 takode prost broj.
Gornju tvrdnju ne dokazujemo jer ona nije tačna. ”Obaramo” je kontraprimjerom.
Neka je n = 11. To je prost broj, ali 211 − 1 = 23 · 89, što očigledno nije prost broj. 

1.1.7 Loši dokazi

Primjer 1.21. Tvrdenje: 1=2.
”Dokaz 1:” Neka su x, y proizvoljni realni brojevi takvi da je x = y. Tada imamo,
x = y =⇒ x2 = xy
=⇒ x2 + x2 = x2 + xy
=⇒ 2x2 = x2 + xy
=⇒ 2x2 − 2xy = x2 + xy − 2xy
=⇒ 2x2 − 2xy = x2 − xy
=⇒ 2(x2 − xy) = x2 − xy
=⇒ 2 = 1.
”Dokaz 2:”
−2 = −2 =⇒ 4 − 6 = 1 − 3
9 9
=⇒ 4 − 6 + = 1 − 3 +
4 4
 2  2
3 3
=⇒ 2 − = 1−
2 2
3 3
=⇒ 2 − = 1 −
2 2
=⇒ 2 = 1.
”Dokaz 3:”
Po definiciji je x2 = x · x = x + x + · · · + x. Na osnovu ovoga onda imamo da je
| {z }
x puta

d 2 d
x = (x + x + · · · + x) ,
dx dx
odnosno
2x = 1 + 1 + · · · + 1 = x .
| {z }
x puta

16
1.1. Dokazi

Krateći i lijevu i desnu stranu sa x dobijamo

Z 2 = 1, što je i trebalo dokazati.
1 1
”Dokaz 4:” Primjenimo na integral dx metod parcijalne integracije, birajući u =
x x
i dv = dx.
Z Z
1 1 1
dx = x · − xd
x x x
Z
1
= 1 + x · 2 dx
x
Z
1
=1+ dx .
x
Z Z
1 1
Dakle, dx = 1 + dx, iz čega je onda 0 = 1. Dodajući 1 lijevoj i desnoj strani
x x
imamo 1 = 2, što je i trebalo dokazati.


Primjer 1.22. Klasičan primjer

√ √ lošeg√dokaza je dat u sljedećem.
Tvrdenje: Dokazati da je 2 + 6 < 15.
Dokaz :
√ √ √ √ √ 2 √ 2
2 + 6 < 15 =⇒ 2+ 6 < 15
√ √ 2
=⇒ 2 + 6 < 15
√
=⇒ 8 + 2 12 < 15
√
=⇒ 2 12 < 7
 √ 2
=⇒ 2 12 < 72
=⇒ 48 < 49.

✷


Primjer 1.23. Tvrdenje: Neka su a i b dva jednaka broja. Tada je a = 0.

Dokaz :

a=b
a2 = ab
a2 − b2 = ab − b2
(a − b)(a + b) = (a − b)b
a+b=b
a=0 .

✷


17
 1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

Primjer 1.24. Tvrdenje: 1 pf = 1 KM .

Dokaz :

1 pf = 0.01 KM = (0.1 KM )2 = (10 pf )2 = 100 pf = 1 KM .

✷


Primjer 1.25. Tvrdenje: Broj 1 je najveći prirodan broj.

Dokaz : Neka je n najveći prirodni broj. Tada je n2 takode prirodan broj te je on manji
ili jednak od n. Dakle, n2 − n = n(n − 1) ≤ 0. Kako je n kao prirodan broj pozitivan,
zaključujemo da mora biti 0 ≤ n ≤ 1. Dakle, mora biti n = 1, te je 1 najveći prirodan
broj. ✷


Primjer 1.26. Tvrdenje: (Goldbahova hipoteza) Svaki parni prirodan broje se može
napisati kao zbir dva prosta broja.
Dokaz : Posmatrajmo sljedeća tri tvrdenja:
1. Najmanje jedno od tvrdenja pod 2. i 3. je tačno.
2. Tvrdenje pod 1. je netačno.
3. Goldbahova hipoteza je tačna.
Neka je tvrdenje 1. tačno. Ako Goldbahova hipoteza nije tačna (tvrdenje 3. nije tačno),
tada mora biti tačno tvrdenje 2., to jest tvrdnja pod 1. nije tačna, a to je kontradikcija.
Dakle, Goldbahova hipoteza mora biti tačna.
Neka tvrdenje pod 1. nije tačno. To znači da su tvrdenja 2. i 3. netačna. Kako tvrdenje
2. nije tačno, onda nam to govori da tvrdenje pod 1. jeste tačno, a kako 2. nije tačno
onda 3. mora biti tačno, to jest Goldbahova hipoteza je tačna.
Kako su jedina dva moguća slučaja ispitana, a u oba je tvrdenje 3. tačno, zaključujemo
da je Goldbahova hipoteza tačna. ✷ 

Za sve navedene ”Dokaze” u ovoj sekciji dati objašnjenje šta je loše u njima.

1.2 Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

1.2.1 Princip dobre uredenosti
Princip dobre uredenosti se zasniva na pojmu dobro uredenih skupova i osobinama takvih
skupova.

Definicija 1.2.1. Linearno ureden skup je dobro ureden ako i samo ako svaki njegov
neprazan podskup ima najmanji element.

Skup prirodnih brojeva je dobro ureden, ali skupovi Z, Q i R su primjeri skupova koji
nisu dobro uredeni. Očigledna je činjenica da je podskup dobro uredenog skupa i sam
dobro ureden skup. Primjetimo da skup može imati najmanji element ali da ne mora biti
dobro ureden skup. Na primjer, skup nenegativnih realnih brojeva ima najmanji element
(0) ali nije dobro ureden jer skup (0, 1) nema najmanji element.

18
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

Teorem 1.2.1. Za proizvoljan n ∈ N skup svi cijelu brojeva koji su veći ili jednaki
−n je dobro ureden skup.

Dokaz : Neka je n ∈ N proizvoljan. Označimo sa A = {x ∈ Z | x ≥ −n}. Ako svaki

element skupa A uvećamo za n dobijamo skup koga ozmačavamo sa A + n. Tada imamo
da je A + n ⊆ N0 i neprazan je, a kako je N0 dobro ureden skup, takav je i A + n te on
ima najmanji element m. Primjetimo da je tada m − n ∈ Z najmanji element skupa A ✷

Teorem 1.2.2. Svaki podskup skupa cijelih brojeva, ograničen odozdo, je dobro ureden
skup.

Dokaz : Neka je A skup cijelih brojeva koji ima donje ograničenje a ∈ R. Tada je i
⌊a⌋ ∈ Z takode jedno donje ograničenje skupa A (Za proizvoljno x ∈ R je x ≤ ⌊x⌋). Na
osnovu Teorem 1.2.1 zaključujemo da je A dobro ureden skup. ✷

Posljedica 1.2.3. Svaki neprazan konačan skup realnih brojeva je dobro ureden skup.

Kao direktnu posljedicu Teorema 1.2.2 imamo da je skup nenegativnih cijalih brojeva
dobro ureden skup. To iskazujemo narednom tvrdnjom.

Posljedica 1.2.4. Svaki neprazan podskup skupa nenegativnih cijelih brojeva ima
najmanji element.

Ova tvrdnja poznata je kao princip dobre uredenosti koga često koristimo kao alat za
dokazivanje. Uobičajeno ga koristimo za dokazivanje da neka osobina P (n) vrijedi za sve
n ∈ N. Standardnu proceduru takvog dokaza možemo izložiti u nekoliko koraka.

• Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdenje P nije tačno za neko

n ∈ N.

• Definišemo skup A kontraprimjera, situacija u kojima P nije tačan, to jest

def
A = {n ∈ N | τ (P (n)) = ⊥} .
• Polazna pretpostavka o netačnosti tvrdnje nam daje da skup A nije prazan. Po
principu dobre uredenosti, A ima najmanji element. Označimo ga sa k.

• Produkujemo neku kontradikciju - Uobičajeno pokušamo pokazati da je P (k) tačno

ili pokušamo naći neki prirodan broj manji od k koji pripada skupu A.

• Činjenica da je A 6= ∅ nas je dovela u kontradikciju. To znači da A mora biti

prazan skup, to jest ne postoji n ∈ N za koga P (n) nije tačno.

Primjer 1.27. Tvrdenje: Za proizvoljan n ∈ N vrijedi

n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ···+ n = . (3)
2

19
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

Dokaz : Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da postoji n ∈ N tako da (3)

nije tačno. Označimo sa
 
n(n + 1)
A = n ∈ N | 1 + 2 + 3 + · · · + n 6= .
2

Dakle, A nije prazan, pa po principi dobre uredenosti postoji k = min A. k je najmanji

prirodan broj za koga jednakost (3) nije tačna, pa je za n < k ona tačna. Kako je
jednakost (3) tačna za n = 1 (1 = 1), to je k > 1. Sada imamo da je k − 1 prirodan broj
i kako je k − 1 < k, za njega vrijedi

(k − 1)k
1 + 2 + 3 + · · · + (k − 1) = .
2
Ako sada i lijevoj i desnoj strani u gornjoj jednakosti dodamo k, imamo

(k − 1)k (k − 1)k + 2k k(k + 1)

1 + 2 + 3 + · · · + (k − 1) + k = +k = = .
2 2 2
Ovo znači da jednakost (3) vrijedi i za n = k, a ovo predstavlja kontradikciju sa izborom
broja k. Dakle, mora biti A = ∅, to jest jednakost (3) vrijedi za sve n ∈ N. ✷


Primjer 1.28. Tvrdenje: Svaki prirodan broj veći od 1 može se zapisati kao produkt
prostih brojeva.
Dokaz : Dokaz izvodimo kontradikcijom. Pretpostavimo da tvrdnja nije tačna, da
postoji prorodan broj veći od 1 koje se ne može rastaviti na proizvod prostih brojeva.
Neka je
A = {n ∈ N | n > 1 ∧ n nije proizvod prostih brojeva } .
Zbog pretpostavke a nije prazan skup. Prema principu dobre uredenosti, A ima najmanji
element k. Jasno je da k nije prost broj (jer bi on bio proizvod dužine 1). Dakle, postoje
a, b ∈ N takvi da je k = a · b i 1 < a, b < k. Kako su a i b mnaji od k to oni ne pripadaju
skupu A. Dakle, a i b možemo zapisati kao proizvod prostih brojeva, a = p1 p2 · · · pi i
b = q1 q2 · · · qj . Ali tada je k = a · b = p1 p2 · · · pi · q1 q2 · · · qj , te je i on prikazan kao
proizvod prostih brojeva, a to se protivi činjenici da k ∈ A. Dakle, A mora biti prazan
skup, to jest svaki prirodan broj veći od 1 se može prikazati kao produkt prostih brojeva.
✷


Problemi sa dokazima i principom dobre uredenosti nisu rijetki. Kao i kod ostalih
loših dokaza i ovdje nije problem u metodu dokaza nego u lošem korištenju nekih drugih
elemenata matematike.
Primjer 1.29. Tvrdenje: Svaki prirodan broj može se opisati sa najviše jedanaest riječi
bosanskog jezika.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti kontradikcijom. Zato pretpostavimo da tvrdenje nije tačno,
to jest da postoji prirodan broj koji se ne može opisati sa najviše jedanaest riječi. Dakle,
skup prirodnih brojeva koje ne možemo opisati sa najviše jedanaest riječi nije prazan, pa
po principu dobre uredenosti postoji najmanji element takvog skupa. Neka je to broj n∗ .
Medutim, tada je n∗

20
 1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

najmanji broj koji se ne može opisati sa jedanaest riječi,

a ovime smo broj n∗ opisali sa deset riječi, što predstavlja kontradikciju sa izborom
broja n∗ . U kontradikciju nas je dovela pretpostavka o postojanju prirodnog broja koga
ne možemo opisati sa jedanaest riječi, te pretpostavka nije dobra. Ovo potvrduje našu
tvrdnju. ✷


1.2.2 Princip matematičke indukcije

Posmatrajmo sljedeću priču. Profesor sa dnevnikom ulazu u učionicu sa 27 učenika.
Sjedajući za katedru saopštava učenicima sljedeće dvije informacije:

• Ispitivat ću prvog učenika po dnevniku.

• Ako pitam n-tog učenika onda ću pitati i n + 1-og učenika.

Prema ovim pravilima da li će 13-ti učenik biti ispitivan (pretpostavimo da profesor ima
dovoljno vremena za ispitivanje)? Prvog učenika će sigurno pitati (pravilo prvo). Prema
drugom pravilu to znači da će pitati i 2. učenika. Sada opet prema drugom pravilu
zaključujemo da će onda pitati i 2 + 1-og, to jest 3. učenika. Jasno je da profesorovo
drugo pravilo garantuje da će ispitati sve učenike, čak neovisno o tome koliko je učenika
u razredu (opet pretpostavka o dovoljnoj količini vremena).
Ovakav rezon možemo primjeniti za bilo kakvo tvrdenje P koje je ovisno o prirodnom
broju n (P (n)). Naime,

1. Ako pokažemo da je tačno P (1),

2. i ako za proizvoljno n ∈ N iz tačnosti tvrdnje P (n) slijedi tačnost tvrdnje P (n + 1),

zaključujemo da je tvrdnja P (n) tačna za sve prirodne brojeve. Ovaj princip nazivamo
princip matematičke indukcije.
Posmatrajmo gore navedenu priču u kontekstu ovog principa. Neka je P (n) tvrdnja
”n-ti učenik je ispitan”. Obzirom na prvo pravilo, prvi učenik je ispitan (P (1) je tačno).
Zbog drugog pravila, ako je ispitan n-ti učenik (P (n) tačno) onda će biti ispitan i n+ 1-vi
učenik (tačno je i P (n + 1)). Prema principu matematičke indukcije zaključujemo da će
biti ispitani svi učenici (čak bez obzira na broj učenika).
Princip matematičke indukcije se bazira na induktivno definisanim skupovima. Pri tome
pod induktivno definisanim skupom X podrazumijevamo najmanji skup koji zadovoljava
sljedeće dvije osobine:

Baza: Skup X nije prazan.

Induktivni korak: Ako neki element x pripada skupu X, onda manipulirajući

nad elementom x, poštujući neka pravila, opet dobijamo element u X.

U funkcionisanju induktivno definisanog skupa moramo voditi računa o tome da je to

najmanji skup koji zadovoljava bazu i induktivni korak, da baznih elemenata može biti
više i da pravila za manipulaciju takode može biti više. Primjer induktivno definisanog
skupa je skup nenegativnih cijelih brojeva. Naime, najmanji skup X koji zadovoljava
da 0 ∈ X (Baza) i ako n ∈ X onda i n + 1 ∈ X (Induktivni korak) jeste nama dobro

21
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

poznati skup N0 . Jasno je da 2.5 ili π ne pripadaju ovom skupu. Saglasno sabiranju
(manipulacija), elementi ovog skupa su 0, 1, 2, 3 . . . .
Princip matematičke indukcije možemo prikazati algoritamski. Neka je P predikat
ovisan o elementima induktivno definisanog skupa X, to jest P je tačan ili netačan
zavisno o n ∈ X. Tvrdimo sada da je P (n) tačno za sve n ∈ X.
Baza: Utvrdujemo tačnost P (n∗ ), za neko n∗ ∈ X.
Induktivni korak: Neka je k ∈ X proizvoljan, takav da je P (k) tačno (ovo
uobičajeno zovemo induktivna hipoteza).
Potvrdujemo tačnost P (n), gdje je n dobijen nekom manipulacijom od k.
Zaključak: Konstatujemo da je P tačno za sve elemente iz X.
Ako preciziramo induktivno definisan skup, na primjer X = N0 , tada to izgleda ovako:
Baza: Utvrdujemo P (0) je tačno.
Induktivna hipoteza: Pretpostavljamo tačnost P (n).
Induktivni korak: Potvrdujemo tačnost P (n + 1).
Zaključujemo da je tvrdenje P tačno za svako n ∈ N0 .
Primjer 1.30. Tvrdenje: Za svako n ∈ N0 vrijedi:
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ···+ n = . (4)
2
Preddokaz: Dokazati gornju tvrdnju matematičkom indukcijom znači kao prvo uvesti u igru predikat
P (n) koji predstavlja jednakost (4). Sada tvrdimo da je P (n) tačno za sve n ∈ N0 . Predstoji nam pokazati
da je P (0) tačno i da za svako n ∈ N0 iz tačnosti P (n) slijedi tačnost P (n + 1).
Dokaz : Tvrdnja P (0) je tačna jer na lijevoj strani u (4) imamo nula sabiraka, to jest
0(0 + 1)
suma je 0, a na desnoj strani imamo = 0, te jednakost (4) vrijedi za n = 0.
2
Za neko n ∈ N0 pretpostavimo da je tačno P (n). Treba dokazati da je tačno i P (n + 1),
a što je u stvari jednakost
(n + 1)(n + 2)
1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1) = . (5)
2
jednakosti (4) i (5) su zaista slične. Naime, ako u (4) i lijevoj i desnoj strani dodamo
(n + 1) onda imamo
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1) = + (n + 1)
2
n(n + 1) + 2(n + 1)
=
2
(n + 1)(n + 2)
= ,
2
a ovo predstavlja upravo jednakost (5), čime smo pokazali tačnost tvrdenja P (n + 1).
Dakle, jednakost (4) je tačno za sve n ∈ N0 . ✷


22
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

Iako je nama jasan princip matematičke indukcije i zaključak koji slijedi na kraju,
ipak pisanje dobrog dokaza zahtijeva posložiti stvari u dokazu prema savjetima koje smo
dali na samom početku priče o dokazima. Tako i korištenje matematičke indukcije u
dokazivanju treba imati odredenu strukturu da bi dokaz bio ”bolji”. Sada ćemo dati
načelno strukturu dokaza sa matematičkom indukcijom.

• Zapišimo da ćemo dokaz izvesti koristeći se principom matematičke indukcije. Ovo

će automatski pripremiti čitatelja na strukturu dokaza koji slijedi.

• Definišimo predikat P koji će biti ovisan o n ∈ nN0 (ili n ∈ N ili o n iz nekog
induktivno definisanog skupa X). Definisani predikat je arnosti 1 (jednomjesni
predikat), pa ako u postavci zadatka imamo više varijabli treba jasno naglasiti
ovisnost o n (o jednoj varijabli).

• Zapisujemo ”Baza” ili ”Induktivna baza:”. U ovom koraku potvrdujemo tačnost

iskaza P (0) (ili P (1) ili P (n∗ ), u zavisnosti sa kakvim induktivno definisanim
skupom radimo). Ovo je uobičejeno jednostavan korak za pokazivanje, pa je
savjet utvrditi tačnost i za još neku vrijednost n-a (npr. P (1), P (2)).

• Zapisujemo ”Induktivna hipoteza:”. U ovom koraku pretpostavljamo tačnost iskaza

P (n) za neko n ∈ N0 .

• Zapisujemo ”Induktivni korak:” . Dokazujemo implikaciju, ako je tačno P (n)

onda je tačno i P (n + 1). Ovo je uobičajeno najteži korak u dokazu sa
matematičkom indukcijom. Za dokaz tačnosti P (n + 1), bar jednom morat ćemo
iskoristiti induktivnu hipotezu.

• Ispisujemo zaključak baziran na principu matematičke indukcije. Zapisujemo ”Na

osnovu principa matematičke indukcije imamo da je P (n) tačno za svako n ∈ N0 ”.

Primjer 1.31. Iako smo jednakost (4) dokazali, moramo primjetiti da taj dokaz nema
ovu gore izloženu formu. Zapišimo dokaz ove jednakosti na ”bolji” način.
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti matematičkom indukcijom. Označimo sa P (n) iskaz

n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ···+ n = .
2
Induktivna baza: Pokažimo da je tvrdenje tačno za n = 0. U izraz na lijevoj strani
jednakosti (4) n nam govori koliko imamo sabiraka. U ovom slučaju je to nula, te je
0(0 + 1)
izraz na lijevoj strani jednak 0. Na desnoj strani u ovom slučaju imamo = 0.
2
Dakle lijeva i desna strana su jednake.
Ispitajmo tačnosti i iskaza P (1), to jest tačnost za n = 1. U vom slučaju na lijevoj strani
1(1 + 1)
imamo samo jedan sabirak i to 1, te je zbir jednak 1. Desna strana je = 1.
2
Dakle opet je lijeva strana (1) jednaka desnoj strani (1), te je i tvrdenje P (1) tačno.
Induktivna hipoteza: Neka je tačno tvrdenje P (n) za neko n ∈ N0 , to jest neka je tačna
jednakost
n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ···+ n = .
2

23
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

Induktivni korak: Dokažimo tačnost iskaza P (n + 1) (negdje sa strane ispišemo iskaz

P (n + 1)). Saberimo prvih (n + 1) prirodnih brojeva to jest izračunajmo zbir 1 + 2 + 3 +
· · · + n + (n + 1). Na osnovu induktivne hipoteze tada imamo

n(n + 1)
1| + 2 + 3{z+ · · · + n} +(n + 1) = + (n + 1) .
2
n(n+1)
2

Sredujući desnu stranu posljednje jednaksoti zaključujemo da je

(n + 1)(n + 2)
1 + 2 + 3 + · · · + n + (n + 1) = ,
2
a ovo nije ništa drugo do naš iskaz P (n + 1). Dakle, P (n + 1) je tačno.
Na osnovu principa matematičke indukcije zaključujemo da je jednakost

n(n + 1)
1 + 2 + 3 + ···+ n = ,
2
tačna za svako n ∈ N0 . ✷


Prelagodno korištenje matematičke indukcije, bez obzira koliko ono bilo ”prirodno” u
svom rezonu, može dovesti do raznih čudnih ili ”glupih” zaključaka. Jedan od takvih loši
dokaza koji koristi matematičku indukciju je sljedeći primjer.

Primjer 1.32. Svi ljudi na svijetu imaju istu količinu pameti.

Nadamo se da je jasno da ovo tvrdenje ipak nije tačno, medutim!
Dokaz : Dokaz ćemo izvesti matematičkom indukcijom. Definišimo predikat P (n): u
skupini od n ljudi svi imaju istu količinu pameti.
Induktivna baza: Uzmimo jednu osobu. Jasno je da je P (1) tačno, to jest u skupini od
jedne osobe svi (samo jedno) imaju istu količinu pameti.
Induktivna hipoteza: Neka je tačno da u skupini od n ljudi svi imaju istu količinu pameti.
Induktivni korak: Posmatrajmo skupinu od (n + 1) osoba. Numerišimo ih sa
O1 , O2 , . . . , On , On+1 . Posmatrajmo skupinu A = {O1 , O2 , . . . , On }. Prema induktivnoj
hipotezi svaka osoba iz ovog skupa ima jednaku količinu pameti jer ih u ovoj skupini ima
n. Isto to će vrijediti i za skup B = {O2 , . . . , On , On+1 } jer ih je opet n. Iz ovoga
zaključujemo da osoba O1 ima istu količinu pameti kao i osoba O2 (ili bilo koja osoba iz
skupa A). Kako je osoba O2 i u drugom skupu (B) jasno je da osobe O2 i On+1 imaju
istu količinu pameti. Zaključujemo da sve osobe skupa {O1 , O2 , . . . , On , On+1 } imaju
istu količinu pameti. Na sonovu principa matematičke indukcije zaključujemo da je
P (n) tačno za svako n ∈ N, te svi ljudi na svijetu imaju istu količinu pameti.
✷


Da li ovaj dokaz ”obara” našu matematiku ili bi možda princip matematičke indukcije
trebalo zabraniti kao princip razmišljanja? Naravno da je odgovor ”NE”. Naime, gornji
dokaz ima jedan veliki propust. U dokazu matematičkom indukcijom mi pokazujemo
tačnost P (1) (baza) a onda za svako n pokazujemo tačnost implikacije P (n) =⇒ P (n+1).
To smo učinili i u gornjem dokazu. Pokazali smo da je tačno P (1), zatim P (2) =⇒ P (3),

24
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

P (3) =⇒ P (4) i tako dalje.Ali, da li smo pokazali P (1) =⇒ P (2)? Nismo, a to onda znači
da ne znamo da li je P (2), P (3) i dalje, tačno, a to opet znači da ne možemo zaključiti
po principu matematičke indukcije.
Ovakve ”sitnice” u razmišljanju otklanja princip stroge matematičke indukcije koji glasi:
Baza: Potvrdujemo tačnost P (0).
Induktivne hipoteze: Naka je za proizvoljno n ∈ N0 tačno P (0), P (2), . . . , P (n).
Induktivni korak: Pokazujemo tačnost P (n + 1).
Konstatujemo da je tačno P (m) za svako m ∈ N0 .
Jedina promjena u odnosu na princip matematičke indukcije je ta što induktivnu
hipotezu čini više tačnih iskaza. Ovo ujedno znači da za dokaz induktivnog koraka
koristimo više pretpostavki. To je naš skup pretpostavki jači, strožiji, te je i zaključak
valjaniji.

25
1.2. Princip dobre uredenosti i princip matematička indukcija

26
 Bibliografija
[1] Y. N Shing: Mathematical Foundation of Computer Science, NEW AGE
INTERNATIONAL (P) LIMITED, PUBLISHERS, 2005.
[2] T. Sundstrom: Mathematical Reasoning - Writing and Proof, Grand Valley State
University Allendale, MI, 2013, 2019.
[3] E. Lehman, F.T. Leighton, A.R. Meyer: Mathematics for Computer Science, This
work is available under the terms of the Creative Commons Attribution-ShareAlike
3.0 license, 2017.
[4] https://math.libretexts.org/Bookshelves/Mathematical Logic and Proof

27