maRin

Mi smo ono sto mislimo!

Izbornik

Nesvjesno i
zen budizam
Date: 18/02/2015

Author: moRnarius

Kategorija: in SeaRch

Oznake: budizam, intelekt,

izvjezbana nesvjesnost,
koan, kozmicka nesvjesnost,
nesvjesno, satori, suzuky,
svijesnost, zen

← Zen-principi za
privlačenje  ljubavi
Nekoliko “STOP” tehnika →
Da bismo shvatili zen, potrebno je obratiti pažnju na područje psihologije
nesvjesnog. To je područje na kojem se zen do danas najranije i najdosljednije
afirmirao u zapadnoj kulturi. Zen je proizašao iz specifične buddhističke
tradicije, za koju je karakteristična srodnost sa širom tradicijom indijske vjerske
kulture, sačuvanom u sustavu yoge. Njegova metoda je specifična po tome što
odbacuje intelektualne i religijske predodžbe koje nas sprečavaju u pravom viđenju
stvarnosti. Naziv zen potječe od indijskog naziva metode dhyāna koju mi na Zapadu
obilježavamo terminom meditacija. Specifičnu verziju buddhističke nauke o
meditaciji donio je u Kinu Bodhidharma u 6. st. n. e. Njega smatraju utemeljiteljem
i prvim patrijarhom škole đhāna, čiji naziv Kinezi izgovaraju č’an. U svojem
najosnovanijem povijesnom smislu zen je element buddhističke religioznosti s vrlo
specifičnim obilježjima mentaliteta Dalekog istoka. Zen je više formalna disciplina
praktičnog uma nego materijalni sustav etike. Stoga je u zenu više naglašena
vještina življenja, koja obuhvaća integralnu osobnost uz snažan naglasak na
njezinim iracionalnim snagama, a manje formalna neutralnost prema vrijednosnim
sadržajima samoga življenja. Suzuky, majstor zena, jedan je od prvih koji nam je
pokušao približiti shvaćanje zena i nesvjesnog. Njegov pojam nesvjesnog razlikuje
se od onog kako ga shvaćaju psihoanalitičari.

Za Suzukija psihoanalitičarski pojam

nesvjesnosti je metanaučan ili prenaučan.
Zenovski stav se počeo razvijati pošto je
znanost, odnosno intelektualizacija, izvjesno
vrijeme već bila zauzela čitavo polje
čovjekovih proučavanja, a zen traži da, prije
no što bezuvjetno priznamo vlast znanosti nad
cijelim područjem ljudskih djelatnosti,
zastanemo, razmislimo i vidimo da li je
postojeće stanje stvari dobro. Nesvjesnost,
prema Suzukyu, treba osjetiti i to u
najprvobitnijem ili najosnovnijem obliku.
Osjećaj nesvjesnosti mnogo je osnovniji,
primarniji i ukazuje na doba nevinosti, kada se
u prvotnoj materiji, odnosno tzv. kaotičnoj
prirodi još nije bila počela buditi svijest. Za
Suzukija voljeti Boga znači nemati svoje ja, steći ‘ne – um’, osloboditi se
sputavajućih motivacija svijesti. Velika nesvjesnost, ili kozmička nesvjesnost
zapravo  je naša unutrašnjost, odnosno Bog. Nesvjesnost je u zenu nesumnjivo
tajanstvena, nepoznata, te stoga neznanstvena. Ali to ne znači da je izvan domašaja
naše svijesti i da nas se ništa ne tiče. Naprotiv, to je ono što nam je najprisnije
i baš zbog te prisnosti teško je njome ovladati. Stjecanje svjesne predodžbe o
nesvjesnom zato iziskuje posebnu poduku svijesti. Možemo reći da je nesvjesnost,
ukoliko je povezana s osjetilnim područjem, proizvod dugog procesa evolucije
tijekom kozmičke povijesti života i nju podjednako posjeduju životinje i djeca. Ali
s intelektualnim razvojem, s našim rastom, u područje osjeta prodire intelekt, i
tako se gubi naivnost osjetilnog iskustva. Kad se smijemo to nije samo
osmjehivanje: postoji tu još nešto. Ne jedemo kao u djetinjstvu, jedenje je
pomiješano s umovanjem. I pošto svi podliježemo ovoj najezdi intelekta ili
miješanju s intelektom, jednostavni biološki postupci zagađeni su egocentričnim
interesom. To znači da je sad u nesvjesnosti prisutan uljez, da ona ne može
neposredno ili trenutno da zađe u područje svijesti, a svi postupci koji su bili
svedeni na biološke nagonske funkcije sada preuzimaju ulogu svjesno i intelektualno
usmjeravanih činova. Ovaj preobražaj poznat je kao gubitak ‘nevinosti’ ili
stjecanje ‘znanja’, po izrazu iz biblijskog mita. U zenu, buddhizmu i yogi to se
obično naziva ‘afektivnom onečišćenošću’ (kleśa) ili uplitanjem svjesnog uma kojim
je ovladalo umovanje (viđńāna). Suzuki smatra da je cilj zena da se zreli čovjek
oslobodi od afektivne onečišćenosti, a, također, i da se oslobodi intelektualno
svjesnog uplitanja, ako iskreno želi ostvariti slobodan i spontan život u kojem ga
neće progoniti uznemirujuća osjećanja kao što su strah, nelagodnost ili
nesigurnost. Kada dođe do tog oslobođenja, odnosno satorija, na području svijesti
počinje djelovati ‘izvježbana’ nesvjesnost.

Kozmička nesvjesnost

Prema Suzukyu, psihologija mora biti nadiđena, odnosno mora se prodrijeti do

ontološke nesvjesnosti. Suzuky nesvjesnom pridaje metafizičko značenje, tj.
značenje o kojem govori Jung kada spominje kolektivno nesvjesno. Ipak, zahvaćanje
toga ontološkog sadržaja ne može se postići intelektualiziranjem, što nam je
poznato iz zapadne kršćanske mistike, koja također upozorava da je razum samo jedan
segment naše osobnosti. Intelekt je potreban da bi se, ma koliko nepouzdano,
utvrdilo gdje je stvarnost. A stvarnost se poima tek kada se intelekt odrekne
zahtjeva prema njoj. Najbolji primjer za to jest zen kōan koji u sebi nosi
intelektualne premise, a zapravo ide za time da pojedinca natjera da nadiđe
intelektualni način pristupa stvarnosti. Kōan se bavi nečim što ide iza logičnosti
stvari, pošto zna da je ondje istina koja oslobađa. Kōani su kao neka vrsta
paradoksalnog pitanja učitelja, koja čovjekov intelekt dovodi do vrhunca napetosti,
te ga konačno prisiljava besmislenim i nedostojnim utroška mentalne energije.
Logika usvaja samo kontinuitet, a nikad skok preko zjapećeg ponora. A zen od svakog
očekuje da izvede baš taj skok, usprkos prividnoj logičkoj nemogućnosti. Zato nas
zen odostraga stalno tjera da nastavimo upražnjavanje zdravorazumskog razmišljanja,
kako bi sami uvidjeli dokle možemo stići u tom jalovom pokušaju. Ovo osobno
iskustvo potrebno je da bi se probudila sveukupnost našeg bića, jer se obično,
suviše lako zadovoljavamo svojim intelektualnim dostignućima, koja se, na kraju
krajeva, tiču samo periferije života. Suzuky, stoga, prednost daje volji koja je po
svojoj biti bliža istini nego intelekt, jer njeno načelo počiva u korijenu svega
što postoji i sve spaja u jedinstvenu cjelokupnost postojanja.