Mudrosti Ibn Ataillaha es-Sekenderija / dr. Muhammed S.

Ramadan el-Buti
(smerkand 286, sayfa 46)

Odvažnost džahila

Počeli smo s objavljivanjem čuvenih mudrosti šazilijskog šejha Ibn Ataillaha es-
Sekenderija, kaddesallahu sirreh, s komentarom poznatog učenjaka, šejha dr.
Muhammeda Se'ida Ramadana el-Butija, rahmetullahi alejh. Nastavljamo s
komentarom sedme mudrosti.

Sedma mudrost: Nemoj nipošto sumnjati ako kasni ono što je obećano, makar
bilo i naznačeno vrijeme kada će se to dogoditi, da ti iskra sumnje ne zapali
srčano oko i ne ugasi svjetlo tvog nutarnjeg vida.

[Dr. Buti, rahmetullahi alejh, je na samom početku komenatara ove mudrosti

izjavio da su oni koji sumnjaju od ljudi, oni koji traže neka prava kod Allaha, a koji
ne ispunjavaju svoje dužnosti, oni koji su ravnodušni prema vjerskim dužnostima i
koji su lijeni i dokoni. Nastavljamo s komentarom…]

Oni koji stalno govore da Allah nije vjeran Svojim obećanjima su nesvjesni i
besposleni ljudi koji su daleko od svijesti o tome da su oni stvoreni kao Allahovi
robovi. Ovo je činjenica. No, šta je osnova na kojoj se zasniva ova istina, i iz čega
proizilazi?

Kada je Ademov sin uronjen u dunjalučke poslove i ne obazire se na Gospodara,

njegovo srčano oko biva zaslijepljeno, nadvlada ga gaflet. Kada se njegovo srčano
oko ugasi, čovjek postepeno zaboravlja na Allahovo pravo nad njim. Što se tiče
njegovih ovozemnih želja i ciljeva, oni se višestruko povećavaju. Čak i ako takva
osoba klanja pet dnevnih namaza, odlazi u Harem, obavlja hadž i umru i posti u
ramazanu sa drugim vjernicima, uvjerit će se da je u potpunosti ispunila pravo
svoga Gospodara, koje On ima nad njom, obavljanjem tih ibadeta. Dakle, takva
osoba je uvjerena kako je preostalo samo da uzme svoja prava od Uzvišenog
Allaha! Misli kako je Uzvišeni Allah obećao mnoge blagodati Svojim pobožnim
robovima u Časnom Kur'anu; te je zbog toga dužan i mora im dati to što je obećao!
Misli kako je On dužan da to učini. Ovo je jedan aspekt spomenutog problema.

S druge strane, što bolje rob poznaje svog Gospodara i što je više stekao znanje o
Njemu, u toj mjeri će biti daleko od prepuštanja sebe dunjalučkim poslovima. U
očima takvih razboritih ljudi, koji posjeduju besiret, srčani vid, Allahovo pravo jača
i oni se dive Njegovome veličanstvu. Kada je to slučaj, pravo za koje takva osoba
misli da ga ima kod Allaha i za koje vjeruje da će jednog dana postići, postaje sve
manje u njenim očima, i gotovo pa u cijelosti nestane.

Zamislimo mladića koji se upravo pokajao i okrenuo Uzvišenom Allahu. Kada bi

ovaj mladić mogao na ovaj ili onaj način klanjati svojih pet dnevnih namaza, kada
bi mogao da se sustegne od velikih grijeha i nemorala koje je ranije činio, možda bi
pomislio da je na taj način dostigao nivo siddika. Kada mu se, pak, znanje i
razumijevanje povećaju, tada postaje svjestan nedostataka i mahana u svojim
djelima. Uvijek mu pada na um da su mu obavezni namazi koje je obavio lišeni
poniznosti, skrušenosti i strahopoštovanja, a koji su srž namaza, te da je preskakao
nafile koje nadopunjavaju obavezne namaze.

Ovo stanje svijesti ga dovodi do toga da bude još veći rob, više ponizniji, da bude
osjetljiviji pri obavljanju svojih robovskih dužnosti i da pravilno obavlja svoja
djela. Što više kuša hakikat islama, to više rastu njegova ljubav i poštovanje prema
Uzvišenom Allahu. Kao rezultat toga, njega nanovo obuzima želja da bude blizu
svog Gospodara i okreće se da Mu robuje.

Kada se ovaj mladić kojeg smo dali za primjer okrene i pogleda svoja djela dok je
bio u takvom stanju, sva mu ona počnu da izgledaju kao beznačajna i malehna. Jer
ništa se ne može porediti sa beskrajnim pravom Uzvišenog Allaha koji posjeduje
nad svakim robom i bezgraničenih blagodati koje mu je darovao. Ovom sviješću,
rob biva zabrinut i želi da višestruko poveća svoje ropstvo i blizinu svome
Gospodaru, i nastoji da postigne čisto robovanje koje je očišćeno od primjesa svih
vrsta sumnji.

Budući da je tako, kako takva osoba može optuživati Uzvišenog Allaha za svoja
prava? Kada shvati svoje greške i promaknuća, pita se kako može da zahtijeva
bezbrižan i spokojan život koji je Svevišnji Gospodar obećao Svojim dobrim
robovima?

Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rob koji najbolje poznaje svog
Gospodara, najviše Ga voli, najviše poštuje i najviše Ga se boji. Isto tako, on je
onaj koji najbolje zna da nije u stanju da robuje Gospodaru na način na koji to
Njemu dolikuje i da Mu bude zahvalan na način na koji Mu treba zahvaljivati, i koji
je najsvjesniji svojih mahana i nedostataka. Iz tog razloga, Prvak svih poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem, je bio ugušen strahom da prema Uzvišenom Allahu neće
moći u potpunosti ispuniti prava koja On kao Gospodar ima nad njim, te ga je ova
situacija navodila da traži oprosta. Drugim riječima, njegov stav spram Gospodara
je bio stav grešnika koji moli svoga Gospodara da mu oprosti njegove pogreške.
Ovo nas podsjeća na značenje na koje je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
ukazao u sljedećem hadisu: “Nekada mi srce bude obuzeto nečim, pa zbog toga od
Gospodara tražim oprosta i po stotinu puta.“ (Muslim)

Ovu činjenicu koju je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sufije su

pretočile u izreku: “Dobra djela ebrara su na stepenu grešaka mukarrebuna.”

Nadam se da će sljedeći redovi koje ću citirati iz Šatibijevog El-Muvafakata učiniti

razumljivijim ono što sam do sada objašnjavao:

“Stanje mlade osobe u prvom primjeru jeste stanje osobe koja ispunjava minimalne
zahtjeve vjere islama. Situacija u drugom primjeru jeste stanje osobe koja se
opasala božanskom ljubavlju, koja je pognuta pred božanskom veličinom i
promatra Njegovu milost u stanju između straha i nade. Strah je bič koji tjera ljude
ka cilju, nada je zapovjednik bez kompromisa, a ljubav je jahalica koje vodi svog
vlasnika. Osoba koja se plaši da će biti odvojena od božanske milosti, podnosit će
tečkoće na putu, ustrajavati u činjenju djela koja će je dovesti do cilja. Jer, ako ne
bude teškoće podnosila, bit će izložena još većoj teškoći i strah od toga će joj biti
još veći. Stoga, čak i ako je teškoća velika, bit će strpljiva na njoj, budući da je ona
lakša u odnosu na Allahovu kaznu, koja slijedi na ahiretu. S druge strane, ljudi koje
je preplavila ljubav, koji čeznu za Gospodarom, trude se zbog toga što Ga vole, i
teškoće im na taj način postaju lakše, udaljenosti se približavaju, a padine postaju
ravne. Međutim, i unatoč tome, oni ne tvrde da ispunjavaju zahtjeve ljubavi kako
treba, kako je to obavezno, niti tvrde da zahvalnost za blagodati iskazuju onako
kako treba...”