OBILJEŽAVANJE MUBAREK DANA I NOĆI

1. Smisao okupljanja

Kod nas je adet da se okupljamo radi oživljavanja i obilježavanja određenih prigodnih situacija i
događaja koji su se odigrali tokom povijesti, a kao što su mevlud (rođenje Allahova Poslanika,
sallallahu alejhi ve sellem), događaj isre i miradža, petnaesta noć ša'bana, hidžra Allahova
Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – iz Meke u Medinu, prisjećanje na prvu objavu, Bitka na
Bedru, i tome slično. Prema našem viđenju, to su običaji i ne predstavljaju nešto što potiče od
vjere, niti se to opisuje kao nešto što je šerijat propisao i što spada u sunnet. Isto tako, to nije
nešto, što je suprotnosti bilo kojem principu i propisu vjere. Opasno je smatrati da je nešto
propisano, što nije, a ja sam stanovišta da se za ustaljene događaje koji spadaju u običaje, slične
pobrojanim ne može reći nešto više, osim toga da one mogu biti samo pohvaljene, ili omražene
kod Zakonodavca. Smatram da se oko ove kvalifikacije slažu učenjaci. Neki tvrde da su istinski
datumi ovih prigoda u kojima se okupljaju ljudi kako bi ih oživjeli nepoznati i neprecizni. Takvi
vele: „Ljudi su se uobičajili okupljati dvadeset i sedme noći redžeba, kako bi oživjeli uspomenu
na isra i miradž. Okupljaju se i tokom dvanaestog rebi'u 'l-evvela, kako bi obilježili rođenje
Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – iako se ulema razilazi glede datuma kada su se
desila ta dva događaja. Što se mene tiče, ja velim da ne utiče na stvar to što ne postoji saglasnost
učenjaka u preciziranju datuma događaja, jer mi ionako ne smatramo, niti vjerujemo da je
propisano da se okuplja u tačno određenim vremenskim periodima. Radi se, dakle, o stvari koja
je pitanje običaja i adeta, kao što smo prije naveli. Nas zanima prilika koja se tada ukaže, da je
iskoristimo u upućivanju i usmjeravanju ljudi dobru. Neke noći, od navedenih se narod okupio u
jako velikom broju, i to posvema svejedno da li su pogodili vrijeme, ili ne. Povod tom njihovom
okupljanju jeste isključivo i samo zikr – spominajnje Uzvišenog Allaha i ljubav prema
Njegovome Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem. To je dovoljan povod da se spusti milost
Uzvišenog Allaha i Njegova dobrota.

Ja istinski vjerujem i potpuno sam uvjeren da je to okupljanje ljudi i dalje radi Uzvišenog Allaha
i da im to On prihvata i kabuli, pa makar i pogriješili u određivanju datuma i vremena. Za to ću
navesti jedan primjer, kako bih temu približio shvatanju. Neki čovjek bude pozvan na neko
slavlje, neku gozbu u nekome tačno određenom danu, pa neki od pozvanih dođu u drugom
terminu, smatrajući da je tada termin gozbe, pa hoćeš li vidjeti kako ih domaćin tjera i grubo
vraća, govoreći im: „Idite i vratite se, jer ovo nije termin u kojem je zakazana gozba na koju ste
pozvani.“, ili ćeš vidjeti kako ih lijepo prima i zahvaljuje im na dolasku njihovu, te im otvara
vrata i zahtijeva da uđu, te da ih zamoli da opet dođu, u vrijeme gozbe? To je ono što ja mislim, a
što je, milošću Uzvišenog Allaha, i prikladno.

Mi, kada se okupimo povodom isre i miradža, ili povodom mevluda, ili u povodu bilo koje
prigode prisjećanja na neki historijski događaj, ne brinemo toliko oko tačnog i preciznog datuma
kada se zbio taj događaj. U slučaju da se poklopi s datumom kada se taj događaj i zbio, onda
Allahu hvala, a ako ne, pa, Uzvišeni Allah nas neće vratiti sa Svojih vrata, niti će ih zaključati
pred nama.

Ja mislim da je korištenje te prilike da se čini dova, usmjerava Svevišnjem Allahu, da se bude

izloženo Njegovim milostima, dobrima i blagoslovima mnogo bitnije i veličanstvenije od samog
prisjećanja događaja. Zatim, koristi se prilika da se skup opomene, da im se daju smjernice,
savjeti i da se usmjere na činjenje dobra, a što je mnogo bolje od toga da se oni odbijaju,
rastjeruju i da im se uzaludno negira i odriče okupljanje. Vidi se da to ne koristi, te da se ljudi
sve više i više pridržavaju tih običaja, srazmjerno tome koliko se odvraćaju od toga, pa čak i
više! To dođe, kao da onaj koji im zabranjuje okupljanja, da im naređuje da to čine, zbog toga
što nema znanja i osjećaja.

Razumni i pametni učenjaci i oni koji se bave da'vom punim srcima čeznu da pronađu neko
mjesto na kome se okupljaju ljudi, kako bi im prenijeli svoja mišljenja i kako bi ih pridobili u
svoje redove. Tako ih, zbog toga vidiš kako obilaze parkove, odmarališta i mjesta javnog
okupljanja, a na kojima se okuplja veliki broj ljudi, kako bi s tim ljudima činili ono što žele. A
mi vidimo da se ummet okuplja prilikom brojnih prigoda sa željom, čežnjom i ambicijama. Šta
je, onda, naša dužnost prema tim ljudima?

Baviti se negiranjem tih okupljanja i odvraćanjem od njih i tome slično jeste besmisleno!
Štaviše, to je odraz neznanja i zatupljenosti, jer mi tada gubimo jednu vrijednu riznicu i
propuštamo jedinstvenu priliku. Takvu priliku nam vrijeme neće pružiti, sve do neke slične
prigode. Ako je tako, onda skupove te vrste treba smatrati bogatim plijenom.
 2. Smisao obilježavanja mevluda, ili dana rođenja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem

Mnogi ljudi griješe u razumijevanju suštine mevluda, na čije obilježavanje pozivamo i

podstičemo. O mevludu zauzimaju pogrešna i neispravna mišljenja i na tome zasnivaju dugačke
mes'ele i beskrajne rasprave i diskusije. Na taj način bespotrebno troše svoje, ali i vrijeme onih
koji ih čitaju. Sve te rasprave i diskusije su bezvrijedne, jer su zasnovne na pretpostavkama koje
su neispravne i neutemeljene, a kao što smo već i naglasili.

Mi smo dosta toga napisali na temu mevluda, te smo o toj temi više puta govorili na radiju,
skupovima i javnim okupljanjima. Kroz sve se to da jasno sagledati naše stajalište o mevludu.

Sada govorimo, a i prije smo već govorili da je okupljanje radi obilježavanja mevluda Allahova
Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – stvar koja se tiče običaja i ne predstavlja nikakav ibadet.
Ovaj stav predstavlja naše uvjerenje i u to smo ubijeđeni. Ko god hoće neka misli šta god hoće,
jer svaki čovjek vjeruje u ono što on sam govori i u ono što je prihvatio sam kao istinu, a ne u
nešto drugo.

Mi na svakome okupljanju i pri svakoj ceremoniji, te u svakoj prilici, mislimo da su okupljanja te

vrste samo stvar koja se tiče običaja i tradicije, i ne predstavlja ibadet, ni na bilo koji način. Da li
i nakon ove izjave, ti koji nam oponiraju i koji poriču okupljanja te vrste imaju bilo koji razlog
da i dalje oponiraju i poriču? Najveća je tu tragedija što oni nemaju razumijevanja i što ne
shvataju. Zbog toga je imam Šafija kazao: „Nisam se raspravljao sa učenim, a da ga nisam
nadvladao. A nisam se raspravljao s neznalicom, a da me nije nadvladao.“

Čak i oni učenici i studenti koji posjeduju minimum znanja poznaju razliku između ibadeta i
adeta i njihove suštine. Ako bi neko tako izjavio: „To je u potpunosti propisan ibadet.“, mi bismo
ga pitali gdje mu je dokaz za to. A, ako bi rekao da je to samo adet / običaj, onda bismo mu rekli
da postupa kako god želi, jer su musibet i nedaća od kojih najviše strahujemo to da se neko djelo
novotara koje nije propisano ne zaogrne u ruho ibadeta ili se ne proglasi ibadetom, kao produkt
nečijeg idžtihada. Mi time nismo zadovoljni. Štaviše, borimo se protiv toga i na to upozoravamo.

Okupljanja radi mevluda, dakle, jeste stvar tradicije i običaja. Ali, riječ je o jednome lijepom i
pozitivnom običaju koji obuhvata mnogo dobrih i korisnih stvari koje ljudima koriste, jer te
stvari koje se događaju tog dana su propisane šerijatom. Od neutemeljenih predodžbi koje neki
ljudi zaimaju u svojim glavama jesu i njihove pomisli da mi pozivamo na obilježavanje i
proslavljanje mevluda – rođenja Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, samo u jednoj,
tačno određenoj noći, bez da se obilježava tokom cijele godine. Taj neznalica nema pojma da se
u Meki i Medini neprestano svakog dana u godini okuplja radi podsjećanja na njegovo rođenje.
Svakom prigodom se veseli zbog toga. Gotovo da ne prođe ni jedan dan, a ni jedna noć, a da se u
Meki i Medini ne organizuje okupljanje radi podsjećanja na mevlud – rođenje Vjerovjesnika,
sallallahu alejhi ve sellem. Ovo zna onaj koji hoće da zna, a ne zna onaj koji neće da zna. Pa, ko
god tvrdi da se mi okupljamo samo u jednoj noći, kako bismo se prisjetili Vjerovjesnika –
sallallahu alejhi ve sellem – a da ga zanemarujemo tokom ostalih tri stotine i pedeset devet dana,
taj je počinio grijeh i iznio potvoru i laž očitu. Okupljanja radi obilježavanja i podsjećanja na
rođenje Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – se događaju – dobrotom i milošću Allaha –
tokom svih noći u godini. Gotovo da ne prođe niti ijedan dan, niti ijedna noć, a da se tu i tamo ne
zapazi okupljanje ili svečanost radi obilježavanja pomenutoga. Kada bismo mi pozivali da se
obilježava dan njegova rođenja samo u jednoj, tačno određenoj noći, tada bismo se jako grubo
ponijeli prema Vjerovjesniku – sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi se – Allahu hvala! – odazivaju
na poziv svim srcem.

Ko bude tvrdio da mi određujemo Medinu da se u njoj obiljažavaju proslave mevluda, taj ili ne
zna, ili se zapravo pretvara da ne zna. Nama preostaje da dovimo Uzvišenom Allahu da mu On
osvijetli srčani vid i da od njega otkloni perde neznanja i džehaleta, a kako bi vidio da ta
okupljanja nisu specifična samo za Medinu, niti se događaju samo tokom jedne noći u samo
jednome mjesecu, već da se događaju tokom cijele godine i na mnogim mjestima.

Onaj koji i za bjelinu dana bude dokaz tražio

Taj bi i u svaki ispravan dokaz posumnjao.

Mi ne tvrdimo da je mnogo bolje obilježavati mevlud u tačno određenoj noći, jer ko god da bi
vjerovao u takvo što, počinio bi novotariju u vjeri. Vezanost za Poslanika – sallallahu alejhi ve
sellem – treba biti permanentna i neprekidna, te je neophodno da on neprestano bude u ljudskim
dušama i srcima.

Tačno je da tokom mjeseca njegova rođenja poziv ljudima na okupljanja bude intenzivniji, a
razlog je taj što se tada prisjeća prošlosti i onoga što se prije zbilo.
Zaista su ta okupljanja jedno jako bitno sredstvo koje se može iskoristiti u da'vi – pozivanju
Uzvišenom Allahu. Zlatna je to prilika koja se ne smije propustiti. Učenjaci i misionari – da'ije
bi, štaviše, trebali da ummet podsjećaju na Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – na
njegov ahlak, edeb, halove, životopis, ponašanje i ibadet, te da ih usmjeravaju i potiču na dobra
djela i sve ono što vodi spasu i uspjehu. Trebaju da ih upozoravaju na zlo, grijeh, fitnu i
novotarije.

Mi neprestano – milošću i dobrotom Allaha – pozivamo na pomenuto i sudjelujemo u tome.

Ljudima govorimo da svrha ovih okupljanja nije u samome okupljanju, nego je to jedno časno
sredstvo koje treba da dovede do još časnijeg cilja. Ko god se ne okoristi za svoju vjeru od tih
okupljanja, taj je ostao uskraćen dobara mevluda.

Ne želimo duljiti u izlaganju dokaza o dozvoljnosti mevluda, do kojih smo došli metodama
logičkog tumačenja. Mi smo o predmetnoj temi napisali i poseban traktat, koji smo naslovili:
Havle 'l-ihtifali bi mevlidi 'n-Nebijji 'š-šerif (O obilježavanju časnog rođenja Vjerovjesnika). No,
ovdje ćemo samo izdvojiti i spomenuti kazivanje o puštanju na slobodu Suvejbe, zbog toga što
jako mnogo o tom kazivanju raspreda.

3. Kazivanje o puštanju na slobodu Suvejbe

Učenjaci su u hadiskim djelima i knjigama životopisa Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem

– spomenuli kazivanje o tome kako je Ebu Leheb pustio iz ropstva na slobodu svoju robinju
Suvejbu koja ga je obavijestila o rođenju Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem. Abbas b.
Abdulmuttalib je vidio Ebu Leheba na snu nakon što je umro, pa ga je pitao o njegovome stanju.
Ebu Leheb mu je odgovorio: „Nisam nikakva dobra poslije vas vidio. Jedino mi se daje vode da
se napijem, zato što sam na slobodu pustio Suvejbu. Tako mi se olakšava svakog ponedjeljka.“

Ovo kazivanje i predanje je prenijela grupa imama hadisa i sire, a kao što su imam Abdurrezak
es-San'ani, imam el-Buhari, hafiz Ibn Hdžer, hafiz Ibn Kesir, hafiz el-Bejheki, Ibn Hišam, Es-
Suhejli, hafiz El-Begavi, Muhammed b. Omer Buhruk el-Hadrami, El-Ešhar, El-'Amiri, a što ću
– inšallah – objasniti.
Imam Abdurrezak es-San'ani je predanje prenio u djelu El-Musannef1; imam el-Buhari u Es-
Sahihu, sa senedom koji seže kao mursel predanje sve do Urveta b. Zubejra;2 Ibn Hadžer u Fethu
'l-Bariju, uz napomenu da ga prenosi El-Ismaili, preko Ez-Zuhejlija, koji prenosi od Ebu Jemana,
te da ga bilježi i Abdurrezak od Ma'mera. Ibn Hadžer veli: „Kao prvo, u hadisu se nalazi dokaz
da je moguće čak i da se nevjernik okoristi od dobrog djela na ahiretu. No, u suprotnosti je s
onim što se očito navodi u kur'anskome ajetu: 'I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su
učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.' 3 Prvo ću skrenuti pažnju da se radi o predanju koje je
mursel, a koje se prenosi od Urveta, koji nije spomenuo ko mu je pripovijedao. Pod
pretpostavkom i da je mevsul4, da nije mursel, radi se o snoviđenju, a što se ne tretira kao dokaz.
Moguće je da je taj san imao dok još nije bio prihvatio islam, pa se njime ne može
argumentovati.

Kao drugo, pretpostavimo da se to i može prihvatiti, onda je moguće da je to nešto što može biti
samo vezano za Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – a kao dokaz za to bi se moglo
upotrijebiti kazivanje o Ebu Talibu kome će biti olakšano, pa će biti izveden iz žestoke patnje u
neki plićak. El-Bejheki veli: 'Što se tiče onoga što se navodi da kafir neće imati nikakve koristi
od dobra koje je počinio, to se da protumačiti na dva načina. Naime, može se razumjeti da ih to
neće izbaviti iz vatre, i da ih neće uvesti u Džennet. Moguće je da će im zbog tog dobra biti
olakšana patnja koju su zaslužili zbog onoga što su činili od grijeha i prijestupa, izuzevši kufr.'

Kadija Ijad je rekao: 'Postoji idžma' – jedinstveno mišljenje učenjaka da dobra djela neće koristiti
nevjernicima, niti će biti za njih nagrađeni, a niti će im biti patnja olakšana zbog toga, iako će
pojedini imati žešću kaznu od drugih.'

Ja (Ibn Hadžer, op. pr.) tvrdim da pomenuto ne anulira mogućnost koju spominje El-Bejheki,
zato što se riječi kadije Ijada odnose na grijeh kufra – nevjerstva. No, šta to može spriječiti da se
neki drugi grijeh, osim kufra umanji i olakša? El-Kurtubi veli: 'Spomenuto olakšanje se odnosi
samo na tu osobu i na osobe o kojima postoje hadisi.' Ibn el-Munejjir je u El-Hašiji rekao:
'Ovdje se radi o dva pitanja koja treba razjasniti. Prvo jeste ono što je nemoguće, a to je da djela

1
Es-San’ani, El-Musannef, 7/478.
2
Imam El-Buhari, Es-Sahih, “Kitab en-nikah”.
3
El-Furkan, 23.
4
Hadis u kome ashab naglasi da ga je čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (op. prev.)
kafira budu vrednovana, uprkos njegovome kufru. To nije moguće, jer je uslov da bi djela bila
primljena da budu učinjena s ispravnom namjerom. No, takva namjera se ne nalazi kod kafira.
Drugo jeste da Uzvišeni Allah, Svojom dobrotom i milošću udijeli neku vrstu nagrade, a što
ljudski razum ne smatra nemogućim. Iz toga se nazire da Ebu Lehebovo oslobađanje i puštanje
na slobodu Suvejbe nije dobro djelo koje je priznato i da vrijedi kod Allaha. Moguće je da mu se
Allah smiluje čime god hoće, kao što se smilovao i Ebu Talibu. Ono što se treba činiti po ovome
pitanju jeste sustegnuti se od toga da se pomenuto negira, ili potvrđuje.'

Ja (Ibn Hadžer, op. prev.) velim kao zaključak predmetne teme da Uzvišeni Allah može, milošću
i dobrotom Svojom da počasti kafira olakšanjem patnje, zbog njegova dobra koje je učinio
Vjerovjesniku – sallallahu alejhi ve sellem – a Uzvišeni Allah najbolje zna!“5

Hafiz Ibn Kesir je to predanje prenio u djelu El-Bidaje ve 'n-nihaje i u komentaru je rekao: „Zato
što ga je Suvejba obradovala viješću o rođenju sina njegova brata, Muhammeda b. Abdullaha,
odmah ju je pustio na slobodu, pa mu je olakšanje patnje nagrada za taj postupak.“6

Hafiz El-Begavi ga je samo naveo u djelu Šerhu 's-sunne.7

Allame Muhammed b. Omer Buhruk je to predanje prenio u djelu Es-Sire i u komentaru je

kazao: „Ja velim da je olakšavanje patnje Ebu Lehebu samo i izričito počast Vjerovjesniku –
sallallahu alejhi ve sellem – baš kao što je patnja ublažena i Ebu Talibu, ali ne zbog toga što je
nekog ropstva oslobodio, jer Uzvišeni Allah veli: 'Njih će na onome svijetu samo vatra peći;
tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i biće uzaludno sve što su
učinili.'“ (Hud, 16)8

Imam El-'Amiri je u svome djelu Behdžetu 'l-mehafil prenio to predanje, a komentator tog djela
El-Ešhar je kazao: „Rečeno je da je to vezano jedino za Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve
sellem – kao izraz počasti prema njemu, baš kao što je olakšano i Ebu Talibu zbog njega –
sallallahu alejhi ve sellem. Neki kažu da nema nikakve prepreke da se kafiru olakša, zbog dobra
koje je činio.“9
5
Ibn Hadžer, Fethu ‘l-Bari, IX/145.
6
Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, 2/273.
7
El-Begavi, Šerh es-sunne, 5/60.
8
Buhruk, Hadaik el-envar, 1/134.
9
El-Ešhar, Šerh Behdžet el-mehafil, I/41.
Es-Suhejli je predanje prenio u djelu Er-Revdu 'l-unuf - komentaru Ibn Hišamove sire, a zatim je
kazao: „Njemu će taj njegov postupak koristiti, dok bude u Džehennemu, kao što će i njegov brat
Ebu Talib imati koristi od toga što je štitio i branio Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve
sellem. Ebu Talib će tako imati najblažu kaznu u Džehennemu. U poglavlju o Ebu Talibu je već
prethodilo da je ta korist koju će on vidjeti, ustvari umanjivanje patnje i kazne, jer drukčije ne
može biti, zato što će sva djela kafira propasti, a o čemu nema razilaženja. To znači da se ona
neće mjeriti i vagati i da zbog njih neće ulaziti u Džennet.“10

4. Siže poglavlja

Kazivanje koje smo naveli je poznato i rašireno u djelima i knjigama hadisa i Poslanikova
životopisa. Prenose ga vrijedni, uvaženi i pouzdani hafizi. Za pouzdanost kazivanja je dovoljna
činjenica da ga je imam El-Buhari prenio u svome Es-Sahihu, a oko čijeg se mjesta unutar
hadiske nauke i veličine slažu svi učenjaci. Sve što je u tom zborniku je pouzdano i
vjerodostojno, bez ikakve rasprave o tome. Što se tiče muallek i mursel predanja koja je
zabilježio, čak su i ona prihvatljiva i ne odbacuju se. Ovu činjenicu znaju učenjaci koji se bave
hadiskom naukom i terminologijom hadisa, te poznaju značenje termina muallek i mursel i
propis koji se na njih odnosi kada takva predanja dođu u Es-Sahihu imama El-Buharija.

Ako želiš, pogledaj o tome u djelima o terminologiji hadiske nauke, kao što je djelo El-Elfijja –
imama Es-Sujutija, te isto djelo imama El-'Irakija, i njihove komentare, a i djelo Tedribu 'r-ravi.
Ta se djela bave pomenutom problematikom i u njima možeš vidjeti objašnjenje koliku
vrijednost imaju takva muallek i mursel predanja koja su zabilježena u Es-Sahihu imama El-
Buharija. Navodi se da su takva predanja prihvatljiva kod istaknutih učenjaka.

Pomenuto predanje spada u korpus predanja u kojima se spominju vrline, odlike i kerameti, a što
učenjaci navode u djelima o odlikovanosti i specifičnim karakteristikama Vjerovjesnika –
sallallahu alejhi ve sellem – i djelima njegova životopisa. Učenjaci su dali olakšicu da se prenose
takva predanja, i ne postavljaju uvjet da je nužno da budu ocijenjena sahihom, u onom smislu u
kojem je ta ocjena definisana u djelima terminologije hadisa. Ukoliko bismo prihvatili taj uvjet
koji ne prihvata većina učenjaka, onda ne bismo bili u mogućnosti da spomenemo bilo šta iz
životopisa Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – prije i poslije poslanstva. Iz djela tih
učenjaka učimo šta je dozvoljeno spominjati od slabih – da'if hadisa, a šta nije. Zapazit ćemo da
10
Es-Suhejli, Er-Revdu ‘l-unuf, V/193.
su njihova djela ispunjena maktu' i mursel predanjima. Uzimali su izjave i nekih proroka i njima
sličnima, a koje se odnose na karakteristike i odlike Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem –
jer je to dozvoljeno u pomenutoj oblasti.

Ako bi neko kazao da predanje oponira kur'anskom ajetu: „I Mi ćemo pristupiti djelima
njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.“ 11, rekli bismo mu da je taj stav
odbačen, kao što to ulema tvrdi, a što smo već prenijeli.

Ajet ukazuje na to da se neće obazirati na djela nevjernika. Ne ukazuje da će svi nevjernici biti
isto tretirani u vatri, niti da se nekom od njih neće olakšati patnja, a što je stav učenjaka.

Idžma' – koncenzus učenjaka o kojem govori kadija Ijad se odnosi uopće na nevjernike. Ne
saopštava se da Uzvišeni Allah neće olakšati nevjernicima patnju, zbog nekih djela koja su
počinili. Zbog toga je i Uzvišeni Allah učinio da u Džehennemu postoje katovi i nivoi, a
munafici su – kako je to i poznato – na samome njegovom dnu.

Taj koncenzus odbija i jasan i decizan tekst (nass) koji je vjerodostojan, a koncenzus se ne može
smatrati valjanim u takvom slučaju, ako oponira vjerodostojnome tekstu. Ova činjenica je
poznata čak i studentima. U Es-Sahihu imama El-Buharija se navodi da je Allahov Poslanik –
sallallahu alejhi ve sellem – upitan: „Da li će Ebu Talib imati ikakve koristi od tebe, jer te je
štitio i branio?“ Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je odgovorio: „Zatekao sam ga u
najdubljem dijelu Džehennema, pa sam ga izveo u njegov plićak.“

Evo, Ebu Talibu je koristilo to što je branio Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – pa ga je
on zbog toga izveo u plićak Džehennema, iz njegovih udubina.

I olakšanje kazne i patnje Ebu Lehebu je iste vrste, što se ne može poreći. Hadis ukazuje da se u
citiranome ajetu misli na one koji ne budu imali nikakvih djela, zbog kojih bi im se moglo
olakšati. Tako koncenzus uleme veli.

U spomenutom hadisu o Ebu Talibu se nalazi dokaz također. Koji dokaz? Dokaz da Vjerovjesnik
– sallallahu alejhi ve sellem – može sada, na ovom svijetu posredovati i uticati na ono što će se
događati na Danu suda, na ahiretu, te da će se zauzimati i posredovati za svakog ko se bude
vezao za njega i stao u njegovu odbranu.

11
El-Furkan, 23.
Ako bi neko replicirao, kazavši da je posrijedi snoviđenje samo, na osnovu koga se ne može
donijeti propis, odvratili bismo da taj – Allah ga uputio! – uopće ne poznaje distinkciju između
šerijatskih propisa i drugih.

Što se tiče šerijatskih propisa, učenjaci i fekihi se razilaze glede toga, da li je dopušteno uzimanje
propisa i da li se vijesti o snoviđenjima Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – mogu
ocijeniti vjerodostojnim, ili ne. Kada su u pitanju takovrsna snoviđenja, oslanjanje na njih i
prihvatanje istih nije uopće problematično, u slučaju da se ne radi o ustanovljavanju šerijatskog
propisa putem tog sna. Na takva su se predanja oslanjali i hafizi i navodili su snoviđenja ljudi iz
džahilijeta prije poslanstva, a u kojima su stajala nagovještenja njegova dolaska, uprkos tome što
su ti koji su imali snoviđenja okončali u širku. Knjige tradicije su pune predanja te vrste.

U prvome je redu tu knjiga Deilalu 'n-nubuvve u kojoj se navode neke neuobičajne pojave i
događaji koji su se događali Vjerovjesniku – sallallahu alejhi ve sellem – prije poslanstva, a za
kojih nema prepreka da se koriste kao dokazi, a koji su u suštini poput tih snova.

Ako bi neko glede sna Abbasa kazao da se ne može koristiti kao argument, niti da se putem
njega može ustanoviti propis, a niti da se može koristiti kao predanje (haber), onda bi tom
izjavom izašao iz okvira prakse imama iz reda hafiza hadisa i drugih učenjaka. Takvi, tim i
sličnim izjavama ,samo žele da preuveličaju stvari, i ništa drugo! No, to nije osobina onih koji
traže istinu radi Uzvišenog Allaha.

U slučaju da bi neko replicirao, kazavši da je Abbas tada bio još uvijek kafir, a da se od kafira ne
uzimaju svjedočenja, opet bi se radilo o odbačenom i neprihvatljivom repliciranju. Ovako nešto
ne može ni naumpasti učenome, jer niko nikada nije ni reko da je snoviđenje jednako
svjedočenju. To je samo nagovijest i ništa drugo. Ne uvjetuje se da osoba bude u imanu. Kur'an
Časni spominje mudžizu Jusufa – alejhisselam – koji je porotumačio san vladaru Egipta, a koji se
ticao nagovještaja poslanstva Jusufa – alejhisselam. Vladar koji je imao snoviđenje je bio
idolopoklonik, i nije imao pojma o nebeskoj vjeri. Unatoč tome, Uzvišeni je Allah učinio
njegovo snoviđenje jednim od dokaza poslanstva Jusufa – alejhisselam. Da, kojim slučajem,
snoviđenje ne ukazuje na bilo šta od toga, Uzvišeni Allah ne bi spomenuo u Časnom Kur'anu, jer
se radi o snu mnogobošca koji se klanja idolima i od kojeg nema nikakve koristi. Ne bi se mogao
koristiti niti u potvrđivanju, a niti u negiranju bilo čega.
Zbog toga su učenjaci naveli da kafir u snu može vidjeti čak i Svevišnjeg Allaha, kao vid
opomene, usmjeravanja i upozorenja.

Jako je začuđujuća izjava da je Abbas imao snoviđenje dok je bio još uvijek u nevjerstvu, te da
se ne obazire na predanja koja oni prenesu i da im se ne prihvataju svjedočenja. Ova izjava
upućuje na to da osoba koja ju je izjavila uopće ne poznaje nauku hadisa, jer je u okviru hadiske
nauke ustanovljeno pravilo da kada neki od ashaba, ili neko drugi prenese hadis dok je još uvijek
u nevjerstvu, pa zatim ponovo to opet prenese kada prihvati islam, to se predanje prihvata od njih
i po tome se postupa. Vidi primjere za spomenuto u djelima o terminologiji hadiske nauke, a
kako bi se uvjerio koliko je ta osoba koja takvo nešto tvrdi daleko od znanja. To je samo strast
koja onoga koji oponira navodi da zalazi u nešto što ne poznaje.