You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: NOVI IZRAZ, časopis za književnu i umjetničku kritiku

NEW EXPRESSION, magazine for literary and art criticism

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Enver Kazaz
Title: Rađanje i smrt časopisne tradicije
The Birth and Death of Journal Tradition
Issue: 81-82/2021
Citation Enver Kazaz. "Rađanje i smrt časopisne tradicije". NOVI IZRAZ, časopis za književnu i
style: umjetničku kritiku 81-82:118-126.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=971644
CEEOL copyright 2022

Književni časopisi: jedan poziv na raspravu

Enver Kazaz

Rađanje i smrt časopisne tradicije

Časopis je ključno mjesto oblikovanja književnih poetika, pa je bez njega ne‑

zamisliva povijest svake književnosti. Takva njegova uloga u civilizaciji knjige,
koja je očito na izmaku pred naletom informacionih tehnologija, moguća je zbog
toga što je on u društvenom kontekstu mjesto susreta svih učesnika/ca književnog
života, a ne samo pisca/spisateljice i čitatelja/ice kao što je slučaj s književnim dje‑
lom. Ako je knjiga dijaloški prostor čija nikad dovršena značenja goneta čitatelj/
ica u dijalogu s tekstom, časopis je poliloški prostor u kojem učestvuju autori/ce,
čitatelji/ce, urednici/ce, ali i šira društvena zajednica, jer časopisi su u svojoj povi‑
jesti u pravilu otvarali brojne, čak ključne društvene rasprave. Zato su oni koliko
god pokretači novih vrijednosti u književnom polju, isto toliko i društvene činje‑
nice prve vrste, koje iz književnosti ulaze u društveni prostor i nastoje ga svojim
raspravama preoblikovati. Ta dvostruka uloga časopisa naročito je bila značajna u
malim književnostima, kakve su one na južnoslavenskom govornom području, i
to posebno u devetnaestom i tokom dvadesetog stoljeća, gotovo sve do njegovog
kraja. Središnja mjesta književnog života, časopisi su tokom devetnaestog stolje‑
ća suočili južnoslavenski govorni prostor sa evropskim književnim kretanjima, a
onda ga uključili i u šira, svjetska književna zbivanja. Zato su oni mjesto susreta
jezika i njihovih kultura, a časopisna srž niče upravo iz bogatstva tog susreta.
To podrazumijeva da časopis nije samo poliloški topos književnosti, nego
i interkulturni, pa se u njemu identitet susreće s mnoštvom alteriteta, čime se

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 118

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Enver Kazaz Rađanje i smrt časopisne tradicije

omogućuje njegovo stalno (re)konstruiranje u kulturnim praksama. Nezamisliva

bez časopisa kao svog rodnog mjesta, književnost i nauka o njoj upravo u časopisu
potvrđuju svoju društvenu funkciju, ali se i formiraju u svojoj estetskoj, onto‑
loškoj, etičkoj i metafizičkoj dimenziji. Kao što ne mogu postojati bez biblioteke
kao svog poliloškog polja, književnost i njena nauka, a pogotovo kritika i teorija,
tek u časopisima doživljavaju svoju ovjeru. Stoga je časopis prostor vrednovanja i
prevrednovanja književnosti, tijesno povezan s uspostavljanjem i redefiniranjem
kanonskih vrijednosti. Kao proizvođač kanona, časopis usmjerava ukupnu recep‑
ciju književnosti, a ne samo njenu poetiku, estetske vrijednosti i nauku.
Upravo takva uloga časopisa karakterizira bosanskohercegovačku, ali i juž‑
noslavensku književnu povijest. Bez Nade, časopisa kojeg pokreće austrougarska
okupaciona vlast u BiH, a uređuje ga Silvije Strahimir Kranjčević, nemoguć je na‑
stanak i razvoj moderne bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, baš kao
što je bez ostalih časopisa iz tog vremena, Behara, Prosvjete, Zore, Bisera itd. neza‑
misliv nastanak i razvoj, kako to zorno i veoma argumentirano pokazuje Zdenko
Lešić u svojoj vrsnoj dvotomnoj studiji Pripovjedačka Bosna,1 ovdašnje prozne
književnosti i njene prve kanonizacije u Kršićevoj antologiji Sa strana zamagljenih
iz 1928. godine.2
Uporedi li se tadašnja časopisna praksa pod vlašću imperijalne sile s današ‑
njom, kad BiH posjeduje suverenitet na međunarodnom planu, nameće se za‑
ključak kako je okupaciona vlast u BiH uspostavila veoma živ i vrlo produktivan
časopisni život, koji je današnja gotovo potpuno razorila, iako se kune da je knji‑
ževnost izvor bosanskohercegovačkih nacionalnih identiteta te da se u njoj na naj‑
bolji mogući način vidi njihova povijesna dimenzija. Naravno, nije to jedino polje
destrukcije društvenog sistema vrijednosti koju provode postdejtonski vlastodršci
u BiH, ali ono izbija u prvi plan baš zbog načina na koji se oni u svojoj neobrazo‑
vanosti pozivaju na književnost kao središte nacionalnog identiteta.
Ako je pripovjedačku Bosnu porodila ona časopisna, kako je dokazao Lešić,
onda sam uvid u tadašnju časopisnu praksu pokazuje emancipatorsku dimenziju
okupacione kulturne politike, potpuno suprotnu današnjoj, koja ne omoguću‑
je stvaranje, već razaranje kulturnih vrijednosti. Puko poređenje austrougarske
Bosne i ove dejtonske u ravni časopisne prakse pokazuje stepen kulturne de‑
strukcije. U vrijeme austrougarske vlasti izlazili su manje‑više redovno sljedeći
književni časopisi: Nada, Zora, Behar, Prosvjeta, Biser, Kršćanska obitelj, Gajret, a
svaki važniji politički list imao je svoj književni podlistak u kojem su objavljivali
1 Isp. Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna I‑II (Sarajevo: Svjetlost, 1990).
2 Isp. Jovan Kršić, Sa strana zamagljenih (Sarajevo: Grupa sarajevskih književnika, 1928).

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 119

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Književni časopisi: jedan poziv na raspravu

tadašnji najznačajniji pisci i spisateljice. Danas na prostoru BiH, uglavnom nere‑

dovno i najčešće jedanput godišnje, izlaze Život, Diwan, Putevi, Zeničke sveske i
dva‑tri časopisa za akademsku književnu kritiku. Zbog ritma njihovog izlaženja,
prije bi se moglo govoriti o godišnjacima, a ne časopisima. Iako vladajuće naci‑
onalističke ideologije književnost tretiraju kao jedan od svojih ključnih aparata,
one guše recentnu književnu proizvodnju, jer im se baš ona na najbolji mogući
način opire i subvertira njihove vrijednosti. Dok nacionalističke ideologije u iden‑
titarnim praksama provode getoizaciju, militarizaciju, autoviktimizaciju, masku‑
linizaciju, arhaizaciju, religizaciju i druge procese tvorbe nacionalnih političkih i
kulturnih identiteta, recentna književna praksa ih osporava i prokazuje njihovu
nakaradnost. Tu bi mogao ležati odgovor na pitanje zašto ovdašnji vlastodršci
guše književne časopise, a vode strogi nadzor nad obrazovnim sistemom u kojem
povijest književnosti i književni kanon upotrebljavaju kao svoj ideološki aparat,
nastojeći u maksimalnoj mjeri destruirati bosanskohercegovački interkulturali‑
zam i stvoriti predstavu o organskoj prirodi nacionalnih identiteta proizašlih iz
religijske osnove.
No, čemu strah vlastodržaca od časopisa, ako je njihov tiraž mali, gotovo za‑
nemarljiv, jer dostiže maksimalno petstotinjak primjeraka, ako i toliko. Za razliku
od drugih pisanih medija, časopisi traju i imaju mogućnost dugotrajnog djelo‑
vanja na društveni poredak vrijednosti, baš kao i knjige. Na drugoj strani, oni
okupljaju oko sebe saradničku mrežu koja ima nemjerljiv uticaj na društvo, pa
se može zaključiti da, za razliku od drugih medija, časopis ne oblikuje masovno
javno mišljenje, već njegov ključni dio – intelektualni, koji može biti generator
bitnih društvenih promjena.
Ako je npr. Nada radikalno promijenila poetički sistem interliterarne bosan‑
skohercegovačke zajednice i bila toposom susreta različitih literarnih tradicija,
bošnjačke, srpske, hrvatske i jevrejske, koje su se okupljale oko svojih nacional‑
no orijentiranih časopisa, onda je njeno djelovanje u književnoj praksi ključno
za razumijevanje poetičkih procesa u BiH tokom čitavog dvadesetog stoljeća, pa
čak i onih današnjih. Pripovjedačku Bosnu Lešić je u svojoj studiji odredio kao
sintetski i stalno sintetizirajući fenomen bosanskohercegovačke književnosti, koji
je omogućio njeno poetički hibridno jedinstvo. Ta sintetska i sintetizirajuća po‑
etička energija obilježila je cijelo dvadeseto stoljeće, a danas se potvrđuje u rat‑
noj i poratnoj književnoj praksi koja preko granica nacionalnih literatura, koje su
osmislile akademske elite, ostvaruje poetičko jedinstvo/sličnosti u recentnoj knji‑
ževnoj praksi. Nada i stoljeće iza nje stoje, zahvaljujući Kranjčevićevom urednič‑
kom geniju, kao stožer bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta u svoj svojoj

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 120

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Enver Kazaz Rađanje i smrt časopisne tradicije

hibridnosti i interkulturnoj osnovi. Istodobno, Nada je otvorila ovdašnjim pisci‑

ma prozore za pogled na južnoslavenska književna zbivanja, ali i ona u velikim
svjetskim jezicima, engleskom, ruskom, francuskom, njemačkom, pa i italijan‑
skom. Taj emancipatorski potencijal nije, dakle, djelovao samo u svojoj savreme‑
nosti, nego se produžio na čitavo stoljeće, a ostavlja svoje tragove i danas, kada su
nacionalističke ideologije izgradile bedeme među nacionalnim kulturama u BiH.
Nada, međutim, nije bila samo bosanskohercegovački, već i južnoslavenski
časopis s idejom policentričnog južnoslavenskog kulturnog prostora kao hibrid‑
nog identiteta. Takva ideja, rođena u ilirskom pokretu, u Nadi je pretočena u knji‑
ževnu praksu, a austrougarska vlast, koja je u BiH dopustila upotrebu domaćeg
jezika kao zvaničnog, nije germanizirala ili mađarizirala ovaj prostor, nego ga je
evropeizirala na zasadama prosvjetiteljstva, racionalizma i modernizma.
A to znači da je Kranjčevićev urednički genij u bosanskohercegovačkoj knji‑
ževnosti imao ulogu svojevrsnog poetičkog zakonodavca. Ako je u hrvatskoj
poeziji on, kako su primijetili Matoš i Krleža, neka vrsta lirskog zakonodavca, a
u bosanskohercegovačkoj poetičkog, onda je na južnoslavenskom jedan od naj‑
važnijih urednika u povijesti književnosti. Takva njegova uloga, nažalost, nije do
sada razmatrana u kritici iz prostog razloga što su povijesti književnosti u svojoj
nacionalnocentričnoj osnovi Nadu tretirale kao ničiji književni prostor. Tek će u
vrhunskoj studiji Stijna Vervaeta Centar i periferija u Austro‑Ugarskoj3 takva uloga
ovog časopisa biti naznačena. Nije čudno što ju je uvidio jedan stranac, napro‑
sto zato što južnoslavenski književni povjesničari postavljaju čvrste granice među
nacionalnim literaturama, prenebregavajući važnost same interkulturne prakse i
ideje jugoslavenstva u književnosti.
Sličnu ulogu koju je imala Nada u književnosti odigrat će Izraz u književ‑
noj nauci. Na toj osnovi može se reći da su časopisnu produkciju na ovdašnjem
prostoru obilježila dva urednička genija – Silvije Strahimir Kranjčević i Midhat
Begić. Obojica u svojim oblastima, prvi u poeziji, drugi u kritici, vrhunske kanon‑
ske vrijednosti, oni su preokrenuli, svaki na svoj način, književnu praksu. Ako
je Kranjčević poetički zakonodavac bosanskohercegovačke književnosti, Begić je
utemeljitelj i zakonodavac moderne književne nauke, pogotovo poetske kritike
i s njom usklađenog oblika književnog eseja i interpretacije. On Izraz pokreće u
društvenom kontekstu obilježenom emancipatorskim politikama jugoslavenskog
socijalizma koji, nakon Titovog raskida sa Staljinom i Rezolucije Informbiroa

3 Isp. Stijn Vervaet, Centar i periferija u Austro‑Ugarskoj. Dinamika izgradnje nacionalnih

identiteta u BiH od 1878.do 1918. na primjeru književnih tekstova (Zagreb – Sarajevo: Synopsis,
2013).

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 121

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Književni časopisi: jedan poziv na raspravu

1948. godine, nastoji ostvariti svoj autentični put u komunističku utopiju. Tu

verziju izgradnje socijalističkog društva jugoslovenski komunisti označit će kri‑
laticom socijalizam sa humanim licem koja implicira da postoji i onaj drugačiji,
staljinistički ili realsocijalizam, totalitaran, sa nehumanim licem.
A to znači da Begić djeluje u kontekstu društva koje nastoji dati autonomi‑
ju umjetnosti i osloboditi se stega socrealizma, kako bi naglasilo razliku između
sebe i staljinističkog modela društva. Horizont slobode umjetnosti postignut na‑
kon Kongresa jugoslovenskih pisaca u Ljubljani 1952, te kongresa jugoslavenskih
naučnika 1949, na kojem je data autonomija nauci u odnosu na političku moć,
Begiću omogućuje da ga proširi i na kritiku. Polemički sukobi na ljevici nakon
Krležinog referata na ljubljanskom kongresu pisaca/spisateljica uglavnom su stali,
socrealizam je poražen, a kritička paradigma je u potrazi za novim modelima
pristupa umjetnosti. Ako je Krleža u svom ljubljanskom referatu ponovio ključ‑
ne teze iz međuratnog Dijalektičkog antibarbarusa, onda je jasno da on tu verzi‑
ju slobode umjetničkog stvaranja poima i kao društveni nalog koji će osloboditi
ukupno društveno polje. Iako će ostati na snazi zakon o cenzuri, iako jugoslaven‑
ski socijalizam prati golootočko logorsko iskustvo, ideal autonomije umjetnosti
i kritike osnovni su postulati Begićevog Izraza i njegovog modela poetske kriti‑
ke. Samo tako, spojen s društvenim nalozima koji su emancipirali jugoslavenski
socijalizam, razumljiv je Begićev urednički poduhvat, baš kao i onaj zagrebačke
redakcije Umjetnosti riječi, ili beogradskog Dela, te kasnije Književnosti. Izvan tog
konteksta i naslanjanja na međuratnu krležijansku viziju autonomije umjetnosti
od političkog diktata nemoguće je promatrati i ocjenjivati programski koncept
Izraza.
Usklađen s ukupnim društvenim nastojanjima, Izraz je vrhunac bosansko‑
hercegovačke književne kritike, kao časopis neprevaziđen još i danas. Istodobno,
on je omogućio sve kasnije modelativne promjene kritike, ali i njenu žanrovsku
razuđenost. Ono malo bosanskohercegovačke kritike između dva rata, čiji je naj‑
bolji predstavnik Alojz Šmaus, te ranije Pero Slijepčević, a prvi bosanskohercego‑
vački književni kanonizator Jovan Kršić – jest kritička domaća tradicija na koju
se Izraz naslanja, ali je i prevazilazi otvarajući se najprije za francusku poetsku
kritiku, a potom za formalizam, strukturalizam, semiotiku i teoriju recepcije pri‑
je rata 1992–1995. godine. A baš u Izrazu, koji je nakon rata uređivala Hanifa
Kapidžić‑Osmanagić, najznačajniji bosanskohercegovački književni teoretičar
Zdenko Lešić donio je vrhunski sižetirane teorijske koncepte širokog horizonta
poststrukturalizma i objavio ih u svojoj Poststrukturalističkoj čitanci.4
4 Zdenko Lešić, Nova čitanja: Poststrukturalistička čitanka (Sarajevo: Buybook, 2003).

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 122

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Enver Kazaz Rađanje i smrt časopisne tradicije

Sagledan iz te perspektive, Izraz je zasnovao akademsko kritičko polje u BiH,

otvorio ga prema svjetskom teorijskom i metodološkom horizontu i stvorio pred­
uslove za današnje akademsko kritičko stanje. To podrazumijeva činjenicu da je
bez Izraza nezamisliva bosanskohercegovačka kritika, ne samo ona akademska
već i tzv. dnevna, ali i književna nauka u cjelini.
Osnovno pitanje pritom jest: kako je bilo moguće da Izraz ostvari takve vr‑
hunske rezultate i da u svega nekoliko godina potpuno prevlada socrealističko
naslijeđe, modernizira kritičku praksu i priključi je najrelevantnijim kretanjima u
svijetu. Odgovor je sasvim jednostavan. U nastojanju da ostvari svoj tip socijaliz‑
ma, Titova vlast je kulturu, umjetnost, humanističke i društvene znanosti tretirala
kao područje legitimacije svoje ideologije. Zato i jesu, nakon raskida sa staljiniz‑
mom, organizirani pomenuti kongresi, prvo onaj naučnika u Ljubljani 1949, a po‑
tom i pisaca 1952. godine. Na prvom je dodijeljena autonomija nauci, a na drugoj,
kako je naglašeno, umjetnosti. No, sama nauka i umjetnost u društvenom polju
vodile su borbu za svoju slobodu od krutog ideološkog diktata. O tome svjedoče
polemičke borbe, npr. u beogradskim časopisima Savremenik i Delo, ali i činjeni‑
ca da Titov socijalizam nije 1945. zabranio objavljivanje Andrićevih romana Na
Drini ćuprija i Travnička hronika, koji se ni po čemu nisu mogli uklopiti u zahtjeve
za socrealističkom dogmom u umjetnosti. Ni kritika nije, poučena međuratnim
polemikama na književnoj ljevici, pristala bezuslovno na socrealistički diktat.
Oslobađanje od tog diktata u Begićevom slučaju posvjedočuje promjena modela
njegove kritike od početnog, socrealističkog pozitivima, preko bašalarovske poet‑
ske kritike, do puleovske, s fenomenološkim osnovama.
U tim i sličnim promjenama svojih modela, kritika je, suočena s političkim
romanom kakvi su Selimovićevi Tvrđava i Derviš i smrt, odnosno Andrićeva
Prokleta avlija, propitivala moral i prostor ideologije, na drugačiji način od umjet‑
nosti, ali i umjetničkim sredstvima, jer se željela ostvariti i kao poetska. Razvijajući
esej, odnosno neku vrstu sarajevske škole eseja, Begić je oslobađao kritiku tutor‑
stva teorije, pogotovo onu iz prve generacije kritičara, koje možemo označiti post‑
pozitivistima, i zasnivao esencijalističku kritiku koja je istraživala univerzalističke
koncepte egzistencije u književnosti. Ali, otvarajući se za nova teorijska saznanja,
Izraz je u isto vrijeme usvajao npr. strukturalizam, čiji je najznačajniji akadem‑
ski kritičar Zdenko Lešić, odnosno semiotiku, koju u ovdašnji kritički diskurs
na velika vrata uvodi Novica Petković. Esencijalistička kritika disciplinirana je u
svom izrazu teorijskim dosezima strukturalizma i semiotike, a begićevska poetska
kritika s početka izlaženja časopisa granala se šezdesetih i sedamdestih godina
ka novim teorijskim sistemima, da bi dosegla i tada aktuelnu teoriju recepcije, a

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 123

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Književni časopisi: jedan poziv na raspravu

osamdesetih godina doživjela svoj vrhunac. U devedesetim, prije svega u radovi‑

ma Nirman Moranjak‑Bamburać, Marine Katnić‑Bakaršić i Zdenka Lešića, kriti‑
ka u Izrazu ostvarila je načela širokog poststrukturalističkog teorijskog horizonta.
Približno kretanjima u svijetu, Izraz, dakle, profilira bosanskohercegovački
akademski kritički prostor, ne zaboravljajući nikada tadašnji jugoslavenski kon‑
tekst. O tome svjedoči i saradnička mreža, pa u Izrazu objavljuju najznačajnija
akademska i teorijska imena s jugoslavenskog prostora, a prevodi svjetske knji‑
ževne kritike i teorije potvrđuju da je časopis pratio aktuelna zbivanja u svijetu.
Naruku časopisu ide i društveni kontekst, koji je od šezdesetih godina nao‑
vamo obilježen stalnim procesom liberalizacije književnog i kritičkog polja, pa se
(bez obzira na neke slučajeve zabrane književnih djela s nacionalističkom sadrži‑
nom, ili specifičnog oblika cenzure i napada na pisce s kritičkom slikom moralne
i političke supstance društva, kakav je npr. čuveni slučaj Mirka Kovača i oduzima‑
nja nagrade Milovan Glišić njegovoj zbirci priča Rane Luke Meštrevića s početka
sedamdesetih godina prošlog stoljeća) može označiti pojmom liberalni socijali‑
zam. Ta liberalizacija se sedamdesetih godina, u policentričnom obliku jugosla‑
venskog multikulturalizma i interliterarne zajednice, ukazala i kao osobena naci‑
onalna funkcionalizacija književnosti. U njoj će učestvovati i Begić, čak polemički
na stranicama Odjeka, a Simpozij sarajevske Svjetlosti o bosanskohercegovačkoj
književnosti iz 1971. vrhunac je takve funkcionalizacije. Liberalni socijalizam
tada u kulturi dobija i elemente etnosocijalizma, koji stalno rješava nacionalno
pitanje, sve do krajnje decentralizacije države u poznatom ustavu iz 1974. godine.
Na bosanskohercegovačkom planu ti procesi su podrazumijevali snažnu
kulturnu politiku samoosvješćenja domaće multikulturalne posebnosti i uspo‑
stavljanja osobene republičke svijesti. Izraz je u središtu tog samoosvješćenja na
književnom planu, bez obzira na to što se na njegovim stranicama ne vode pole‑
mičke borbe. Ali, akumulacijom kritičkog znanja on uvodi procese vrednovanja i
kanoniziranja bosanskohercegovačke književnosti, čiji je najveći rezultat projekat
Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga iz 1984. godine, a kasnije i projekat
Instituta za književnost Prilozi za istoriju književnosti BiH iz 1991, čiji će tiraž biti
uništen u ratnom Sarajevu i iskorišten kao materijal za izradu kutija za cigarete.
Na tim osnovama promatran, Izraz je imao nekoliko presudno važnih uloga.
Prva je vezana za uspostavljanje modernog oblika kritike u BiH, druga za njen
teorijski i metodološki preobražaj, treća za procese kritičkog vrednovanja i stvara‑
nje preduslova za kanonizaciju književnosti, četvrta za samoosvješćenje hibridnog
oblika bosanskohercegovačkog multikulturnog identiteta, peta za uspostavljanje
bosanskohercegovačke interliterarne zajednice, šesta za akumuliranja kritičkog

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 124

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Enver Kazaz Rađanje i smrt časopisne tradicije

znanja i stvaranja preduslova za pisanje povijesti bosanskohercegovačke književ‑

nosti na žanrovskim osnovama, kakva će biti realizirana u grupnom autorskom
projektu Prilog za istoriju književnosti BiH.
Ako je jugoslovenski socijalizam u svojoj liberalnoj fazi ustvari civilizacijski
vrhunac koji su dosegli narodi na prostoru Titove Jugoslavije, onda je Izraz u
tom kontekstu kritički vrhunac ukupne bosanskohercegovačke književne prakse.
U njoj, on je otvorio prostor za oblikovanje nekoliko kritičkih generacija. Prvoj,
sa Salkom Nazečićem, Slavkom Leovcem i veličanstvenim estetičarem Ivanom
Fohtom, svakako pripada Begić, da bi druga označila i kvantitativni i kvalitativni
vrhunac bosanskohercegovačke kritičke misli. Treba samo poredati imena tadaš‑
nje bosanskohercegovačke kritike da bi se uvidio njen značaj: Zdenko Lešić, Kasim
Prohić, Nikola Kovač, Hanifa Kapidžić‑Osmanagić, Hatidža Dizdarević‑Krnjević,
Abdulah Šarčević, Radovan Vučković, Svetozar Koljević, Juraj Martinović, Tvrtko
Kulenović, Josip Lešić, Nazif Kusturica, Sulejman Grozdanić, Marko Vešović,
Enes Duraković, Dejan Đuričković, Zvonimir Radeljković, Esad Duraković i dr.,
a potom dolazi mlađa generacija, gdje se ističu esejist Dževad Karahasan, teo‑
retičarka Nirman Moranjak‑Bamburać, stilističarka Marina Katnić‑Bakaršić, te
Muhamed Dželilović, Nenad Veličković, Sanja Šoštarić, Muhidin Džanko, Edin
Pobrić i dr. Uz Izraz je vezana i naredna kritička generacija, gdje dominantnu
ulogu imaju kritičarke Andrea Lešić, Anisa Avdagić, Alma Denić‑Grabić, Ajla
Demiragić, Adisa Bašić i druge.
Na bosanskohercegovačkom planu, uz akademske kritičare, posebno važnu
ulogu u profiliranju kritičke svijesti imali su i Ivan Lovrenović, Hamdija Demi­
rović, Slobodan Blagojević, Stevan Tontić, te Željko Ivanković, pisci koji su djelo‑
vali i kao kritičari.
Najmlađa kritička generacija djeluje u kontekstu gotovo uništene časopisne
prakse. Velika tradicija Izraza, ali ne samo njega, već i drugih važnih književ‑
nih glasila koja su izlazila u socijalističkoj BiH, kao što su Odjek, Lica, Putevi,
Most, pa i Život, gotovo je uništena zahvaljujući katastrofalnoj kulturnoj politici
institucija današnje, suverene BiH. Časopisi koji su izlazili jedanput mjesečno, ili
kao dvobroji, dvomjesečno, uništeni su i osuđeni na to da se pojavljuju prije kao
godišnjaci, a ne časopisi s redovnim mjesečnim izlaženjem. Vladajuća nacional‑
na (nacionalistička) politika, koja u kulturi djeluje po svim obrascima kulturnog
nacionalizma, voli se, kako je ovdje naglašeno, pozivati na književnost kao jedno
od rodnih mjesta nacionalnog i kulturnog identiteta. Dok to čini, ona nemilo‑
srdno uništava časopisnu produkciju koja je, kako se moglo vidjeti na primjeru
Kranjčevićeve Nade, obrazovala modernu bosanskohercegovačku književnost, a

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 125

CEEOL copyright 2022

CEEOL copyright 2022

Književni časopisi: jedan poziv na raspravu

u Izrazu formirala i presudno oblikovala akademsku književnu kritiku, teoriju i

historiju književnosti. Gušenjem časopisa umire i tradicijsko naslijeđe bosansko‑
hercegovačke multikulturalnosti koju s društvene scene potiskuju forme getoi‑
ziranih, arhaiziranih, militariziranih, fobiziranih, autoviktimiziranih nacionalnih
identiteta. Oni namjesto multikulturne zemlje proizvode etnički trokulturnu.
Ono što je započela Nada, do civlizacijskog vrhunca doveo Titov liberalni so‑
cijalizam i Izraz u njemu kao vrhunski dokaz modelski razuđene književne svi‑
jesti, raskomadao je nakon krvavog rata 1992–1995. ovdašnji nacionalizam i tri
nacionalne političke oligarhije. Nada i Izraz uključivali su bosanskohercegovačku
književnost u sistem one svjetske, a svjetsku dovodili u BiH omogućujući protok
ideja i poetika i polijezičke susrete u književnoj praksi. BiH je zahvaljujući njima
u 19. i 20. stoljeću dobila svoj multikulturalistički lik i princip neograničenog kul‑
turnog dijaloga.
To nas vodi ka ocjeni da je Austro‑Ugarska imperija, kao kolonizator u BiH,
svojom kulturnom politikom proizvela živu časopisnu praksu, a Titova Jugoslavija
je dovela do kulturnog vrhunca. Današnja Bosna i Hercegovina čini sve da ta
praksa i njena velika tradicija umru pred našim očima i da, umjesto u kulturi di‑
jaloga, živimo unutar tri kulturna monologa i tri kulturna geta koja sakraliziraju
tradiciju dok ubijaju ono najbolje u njoj.

izraz
novi

januar – juni 2021, strana 126

CEEOL copyright 2022