BETONI-PITANJA:

1. Fizičko-mehanička svojstva betona?

2. Aditivi za beton?
3. Laki beton?
4. Čvrstoća betona pri pritisku?
5. Spravljanje betona?
6. Ugrađivanje betona?
7. Zbijanje betona?
8. Materijali za izradu betona?
9. Mehanička otpornost betona?
10. Vodopropustljivost betona?
11. Transport svježeg betona?
12. Razastiranje betona ili punjenje oplate?
13. Oplate?

CEMENTI-PITANJA:
1. Cementi?
2. Portland cement?
3. Sastav portland cementa?
4. Proizvodnja portland cementa?
5. Pucolanski cement?
6. Druge vrste cementa?

MALTERI-PITANJA?

1. Malteri?
2. Cementni malteri?
3. Krečni malteri?
4. Odnosi miješanja kod maltera?
5. Spravljanje maltera?
6. Dodaci malterima?
7. Količina vode?

KAMEN-PITANJA:

1. Lomljen kamen?
2. Obrađen kamen?
3. Drobljen i mljeven kamen?
 1. Fizičko-mehanička svojstva betona?
Fizičko-mehanička svojstva betona su sljedeća:

 čvrstoća betona pri pritisku,

 čvrstoća betona pri zatezanju,
 čvrstoća betona pri čistom smicanju,
 čvrstoća betona pri složenim naponskim stanjima,
 čvrstoća betona pri dinamičkom opterećenju,
 vodonepropustljivost betona,
 otpornost prema dejstvu mraza i soli,
 otpornost na habanje,
 otpornost na hemijske agense,
 deformacije betona pod uticajem kratkotrajnih opterećenja.

Čvrstoća betona – Čvrstoća je najznačajnije svojstvo očvrslog betona. Beton poseduje relativno
veliku čvrstoću na pritisak, ijako malu na zatezanje koja iznosi oko 10% čvrstoće na pritisak. Ovo
znači da beton uvijek gubi nosivost na zatezanje čak i kada je aksijalno pritisnut. Praktično rešenje
ovog problema je postavljanje čelika (armature) u zonama zatezanja betonskog elementa, tzv.
armiranje betona. Takoje nastao najčešće upotrebljavani beton u konstrukcijama armirani beton.
Armiranje betona se izvodi čeličnim šipkama, mrežama zavarenih šipki ili fiber vlaknima. Beton
takođe može biti prednapregnut čeličnim kablovima unutar presjeka betonskog elementa ili van,
čime se dobijaju betonski elementi koji mogu da savladaju veće raspone.

Najveći uticaj na čvrstoću betona ima vodocementni faktor svježe betonske mješavine
(voda/cement), sastav mješavine, kvalitet ugradnje svježeg betona, kao i njega betona u ranom
periodu očvršćavanja. Ako su svi ostali faktori isti, beton sa nižim vodocementnim faktorom imati će
veću čvrstoću nego onaj sa većim vodocementnim faktorom. Kako je beton tečan pri ugradnji i tek
hidratacijom dostiže čvrstoću, mogu se pojaviti naprsline u tek očvrslom betonu na račun
plastičnog skupljanja; ako je isparavanje veliko, naprsline često mogu nastati i pri završnim radovima.
U betonskim mješavinama velike čvrstoće (veće od 70 MPa), čvrstoća samog agregata može biti
ograničavajući faktor očvrslog betona.
 2. Aditivi za beton?
Aditiv ili dodatak je svaki proizvod koji se dodaje betonu ili malteru radi izmene određene
karakteristike. Aditivi mogu biti u tečnom stanju kada se doziraju prema količini vode ili praškastom
stanju kada se doziraju prema količini cementa. Zvanična definicija glasi:
Dodaci betonu su proizvodi koji se u vrlo malim količinama dodaju betonu, pre ili za vreme mešanja
betona, radi poboljšanja osobina betona u svježem ili čvrstom stanju.
Aditive možemo da podjelimo u dvije osnovne grupe:

1. aditivi koji modifikuju neka svojstva cementa

2. aditivi koji modifikuju neka svojstva svežeg ili očvrslog betona
Ovi prvi ubrzavaju ili odlažu vreme vezivanja i očvršćavanja, a drugi poboljšavaju ugradljivost,
čvrstoću, vodonepropustljivost, otpornost na mraz, otpornost na morsku vodu, i drugo. Drugačije,
aditivi se mogu podjeliti prema načinu djelovanja:
1. Ubrzivači (akceleratori) – ubrzavaju vrijeme vezivanja cementa i očvršćavanja betona
2. Usporivači (retarderi) – usporavaju vrijeme vezivanja cementa i očvršćavanja betona
3. Plastifikatori – ostvaruju bolju ugradljivost svežeg betona uz smanjenje količine vode
4. Aeranti – stvaraju vazdušne mehuriće u betonu, što povećava otpornost na mraz
5. Zaptivači – sprječavaju kapilarno upijanje vode i poboljšavaju vodonepropustljivost
6. Dodaci za omogućavanje betoniranja pri niskim ili visokim temperaturama

3. Laki beton?
Laki betoni spadaju u specijalne vrste betona. Volumenska masa lakih betona najčešće iznosi 600 –
1500 kg/m3, a iznimno može doseći 2000 kg/m3, dok se volumenska masa normalnog betona
kreće oko 2400 –2500 kg/m3. Smanjenje volumenske mase u odnosu na normalni beton postiže
se:
 upotrebom agregata s velikim sadržajem pora,
 stvaranjem međuprostora između krupnih zrna agregata,
 stvaranjem pora u mortu.

Povećanje pora ima negativan efekt na neka svojstva betona, pa tako laki betoni imaju manju
čvrstoću i otpornost na habanje u odnosu na normalni beton. Ipak povećanje pora daje više
prednosti lakim betonima kao što je manja volumenska masa i bolja izolacijska svojstva, posebno kao
toplinska izolacija. Trajnost lakih betona može biti ista kao i kod običnih.Laki betoni su skuplji, a
proizvodnja, transport i sama ugradnja zahtijevaju više pažnje, upravo da bi se postigla zahtijevana
kakvoća.

Prema načinu postizanja manje volumne mase, laki betoni se dijele na:

 lakoagregatni betoni,
 betoni od jednozrnatog agregata,
 ćelijasti betoni.

Prema namjeni lakoagregatni betoni se dijele na:

 konstrukcijski,
 konstrukcijsko -izolacijski,
 izolacijski.
 4. Čvrstoća betona pri pritisku?
Čvrstoca betona na pritisak predstavlja prosječan napon u uzorku izloženom aksijalnom pritisku pri
sili loma, a kod određene starosti betona. Čvrstoća betona na pritsak se utvrđuje i dokazuje
ispitivanjem standardnih uzoraka betona. koji se pripremaju i njeguju na standardom propisani
način. Postojeći Pravilnik o tehničkim normativima za beton i armirani beton propisuje ispitivanje
čvrstoće na pritisak betona na uzorcima oblika kocke dimenzija 20 x 20 x 20 cm, koji moraju 28 dana
njegovati u vodi ili na vazduhu sa relativnom vlagom iznad 95 % i na temperaturi 20 ± 2 ͦ C.
Čvrstoća na pritisak se može ispitivati i na uzorcima drugih oblika i dimenzija (kocke, prizme i valjci
odgovarajućih dimenzija), ali je obavezno pračunati rezultate putem propisanih konverzionih
koeficijenata na standardnu kocku.

5. Spravljanje betona?
U savremenom građevinarstvu spravljanje betonske mješavine vrši se isključivo mašinskim putem,
pri čemu se ovaj postupak svodi na mješanje i doziranje komponentnih materijala u cilju dobijana
homogene mase. Ova operacija se izvodi u specijalno organizovanim građevinskim punktovima pri
gradilištu ili u posebnim fabrikama betona, koje su u stanju da snadbjeu i više od jednog gradilišta
betonom. Odvojeno mješanje smjese je pokazalo da mješanje cementa i vode u pastu prije
dodavanja agregata povećava čvrstoću betona na pritisak. Pasta bi trebalo da se mješa pri velikim
brzinama u posebnim mikserima. A kasinije tako napravljena pasta da se sjedini sa agregatom i
ostatkom vode, u klasičnim mikserima. Mešanjem cementa sa vodom dobija se plastično cementno
tijesto — cementna pasta — koja vremenom počinje da mjenja agregatno stanje i da prelazi u čvrstu
supstancu. Uzrok ove promjene agregatnog stanja je hidratacija — kompleksan fizičko-hemijski
proces čija suština ni dan-danas nije rasvetljena. Kao vrijeme vezivanja cementa obično se definiše
vremenski period od momenta mješanja cementa i vode pa do trenutka kada cementna pasta izgubi
svojstvo plastičnosti. Dok se vezivanje cementa završava relativno brzo, proces očvršćavanja se ne
završava, on traje nekoliko meseci do nekoliko godina. Taj proces nije ravnomjeran, u početku je vrlo
intezivan, a kasnije usporava i asimptotski teži određenoj graničnoj vrednosti.

6. Ugrađivanje betona?
Ugrađivanje svježeg betona se satoji iz slijedećih operacija :

• razastiranje betona ili punjenje oplate;

• zbijanje i

• završna obrada gornjih površina I o. u

Radi zarobljenog zraka u svježem betonu i zbog trenja između pojedinih komponenti i između
betona i oplate i armature svježi beton ubačen u oplatu ne ispunjava potpuno prostor u oplati i ne
obuhvaća potpuno armaturu u armiranim presjecima. Ako bi očvrsnuo u takvom stanju, bio bi slabije
kvalitete od propisane.

Kako su čvrstoća i trajnost su proporcionalni gustoći to je beton nužno ugraditi tako da se što bolje
zbije i da se postotak zarobljenog zraka svede na što je moguće manju mjeru. Ranije se to radilo
zbijanjem raznim nabijačima, udaranjem po oplati i prožimanjem šipkama. Efikasnije i danas gotovo
isključivo se zbija vibriranjem, uronjenim i vanjskim vibratorima. koji svježi beton dovode u stanje
velike pokretljivosti izazvane vibriranjem i međusobnim sudaranjem zrna betonske smjese.
 7. Zbijanje betona?
Postupak zbijanja betona sprovodi se kako bi se eliminisao vazduh uhvaćen u betonskoj mješavini.
Najstariji način da se to postigne sastoji se u tome što se beton nabija ili probada. Na ovaj način se
vazduh pomjera i istjeruje iz betonske mješavine, a pri tome se čestice betona približavaju jedna
drugoj. Moderni načini zbijanja betona je vibriranje betona čime se postiže da se čestice pomjeraju,
zbijaju i sležu u kompaktnu betonsku masu.
Vibracije masi betonu su u stvari prinudne vibracije čestica betona izazvane upotrebom specijalnih
mehaničkih uređaja najčešće pervibratora, vibratora i vibrostolova. Primjenom ovog postupka u masi
svježeg betona po pravilu ostaje najviše 1-3% zaostalih mjehurića vazduha.
Za svaku betonsku mješavinu postoji optimalna vrednost amplitude u frekvencije oscilovanja. Tako
za beton sa krupnim agregatom Dmax 63 mm potrebna je mala frekvencija i veoma visoka amplituda
vibriranja pa se u takvim slučajevima koriste niskofrekventni vibratori sa frekvencijom do 3500
vibracija u minuti i amplitudom do 3 mm. Za betone sa agregatom čije je maksimalno zrno agregata
32 mm koriste se vibratori sa frekvencijama od 3500 do 9000 vibracija u minuti i amplitudom od 0.1
do 1 mm. Ukoliko je maksimalno zrno agregata do 10mm tada se koriste visokofrekventni vibratori
čije frekvencije dostižu i 20000 vibracija u minuti i amplitudama od 0.1 do 1.0mm.
Neka istraživanja u svetu su pokazala da korišćenjem više vibratora različitih frekvencija dovodi do
boljeg pakovanja betona, a samim tim i povećanja njegove konačne kompaktnosti.
Postoji nekoliko načina vibriranja betona zavisno od objekta na kome se primenjuje vibriranje
betonai to: Interni vibratori – pervibratori, spoljni vibratori, vibrostolovi, površinski vibratori,
vibrirajući valjci.

10. Vodopropustljivost betona?

Beton je kao porozan materijal u određenoj mjeri i vodopropustan, što je uglavnom poslijedica
prisutnosti i povezanosti kapilarnih pora. Kapilarna poroznost i vodopropusnost rastu sa povećanjem
vodocementnog faktora, a opadaju sa starošću betona, jer novoformirani produkti hidratacije
cementa, koja neprekidno teče, zapunjavaju i prekidaju kapilare pore. Beton sa niskim
vodocementnim faktorom je dovoljno vodonepropustan da se može koristiti za izgradnju
hidrotehničkih objekata kao što su rezervoari, bazeni, brane, hidrotehnički tuneli i dr.
Vodonepropusnost betona je ustvari osobina suprostavljanja prodiranju vode pod pritiskom kroz
beton. Stepen ili marka vodonepropusnosti se izražava u barima pritiska pod kojim voda za određeno
vrijeme još ne prolazi kroz uzorak određene debljine. Postojeći propisi razlikuju 6 marki
vodonepropusnosti i to: B-2, B-4, B-6, B-8, B-10 i B-12, pri čemu brojevi označavaju pritiske u barima,
koje beton mora izdržati po odredbama standarda.
Ispitivanje vodonepropusnosti betona se izvodi na uzorcima prečnika 15 cm i visine 15 cm, starim 28
dana izrađenim i njegovanim na propisani način. Na bazu uzorka se dovodi voda pod propisanim
pritiskom pod kojim se drži 8 sati. Ispitivanje se uvijek počinje sa pritiskom od jednog bara, koji se
nakon svakih 8 sati podiže za po jedan bar, sve dok se ne dostigne pritisak propisane marke. Beton
ima vodonepropusnost propisane marke ako voda pod pripadajućom serijom pritisaka ne probije
kroz uzorak.
 8. Materijali za izradu betona?
Agregat učestvuje sa 70 do 80 % u ukupnoj masi betona i od njegovih osobina zavise i osobine
svježeg i očvrslog betona. Za spravljanje betona može se koristiti svaki agregat koji s obzirom na
njegov mineraloško-petrografski sastav i na prisustvo pojedinih komponenti neće štetno uticati na
fizičko-mehaničke osobine betona, koji neće prouzrokovati njegovo razaranje niti pojavu korozije
armature, i koji neće djelovati u pravcu sprečavanja hidratacije betona.
Komponente koje su potencijalno štetne sa aspekta fizičko-hemijskih osobina betona su: glinoviti
pješčari, lapori, laporoviti karbonati, škrljci, gips, glina, glinci, liskun, ugalj i dr.
Cement-U sastavu betona cement učestvuje sa 10 do 20% od ukupne mase, što je relativno manje u
odnosu na druge sastojke, ali on ipak ima veliki (dominantan) uticaj na osobine betona.
Izbor cementa koji će biti korišten za spravljanja betona za određenu konstrukciju je veoma značajna
i odgovorna faza projektovanja sastava betona, i u najvećem broju slučajeva ovaj izbor se vrši na bazi
tri osnovna kriterija i to:
čvrstoće (klase) cementa, odnosno promjene čvrstoće u toku vremena;
toplotne hidratacije i
hemijske otpornosti
U uobičajenoj građevinskoj praksi obično se ne zahtjeva posebno niska toplota hidratacije, niti je od
značaja hemijska otpornost cementa. Kod nas su u upotrebi portland cementi sa dodacima pucolana,
zgure i kombinacija zgure i pucilana. Ovi cementi zahtjevaju više vode za spravljanje betona, traže
duže njegovanje betona, imaju veće upijanje vede, imaju manju otpornost na mraz i po pravilu imaju
veća skupljanja i tečenja. Količina
cementa u mješavini betona je zavisna od granulometrijskog sastava, odnosno od krupnoće, a i ona
se može odrediti preko obrazaca :
minMc=550/(⁵√D) ( kg/m³) za betone koji neće biti izloženi djelovanju hemijskih agenasa
minMc=700/(⁵√D) ( kg/m³) za betone koji će biti izloženi hemijskoj agresiji gdjeje:
D - veličina najkrupnijeg zrna u mješavini izražena u mm.
Voda-Količina vode, odnosno odnos vode i cementa, takozvani vodocementni faktor (v/c) ima
presudni uticaj na kvalitet betona. On se uobičajeno kreće od 0,45 do 0,65. pri čemu se niže
vrijednosti sa većom količinom cementa primjenjuju kod betona visokih čvrstoća, i betona koji su
izloženi agresivnom djelovanju okoline, a više sa manjom količinom cementa kod betona niske
čvrstoće u normalnim uslovima eksploatacije. Primjenom posebnih hemijskih dodataka može se v/c
smanjiti do 0.35 pa i niže.
Voda za spravljanje betona ne smije sadržati sastojke koji mogu nepovoljno uticati na proces
hidratacije cementa, kao ni takve sastojke koji mogu biti uzročnici korozije armature (čelika) u
armiranobetonskim konstrukcijama. Smatra se da je voda podesna za spravljanje betona ako je:
Aditivi za beton su supstance koje svojim fizičkim, hemijskim ili kombinovanim djelovanjem utiču na
određene osobine svježeg i očvrslog betona. Ove supstance se dijele na :
1. aerante;
2. akceleratore (ubrzivače razvijanja ili očvršćavanja);
3. retardere (usporivače vezivanja);
4. antifrize i
5. plastifikatore
 9. Mehanička otpornost betona?

Mehanička čvrstoća svježeg betona je mala, ali i tako mala u posebnim slučajevima može biti od
praktičnog značaja. To se uglavno odnosi na slučajeve primjene tehnologija izvođenja betonskih
konstrukcija koje zahtijevaju da se beton optereti u kratkom roku nakon ugrađivanja.
Čvrstoća takvih "mladih" betona, zavisi od niza faktora od kojih odlučujuću ulogu ima vodocementni
faktor. Zavisnost čvrstoće (na pritisak ili zatezanje) betona u funkciji vodocementnog faktora
prikazana je na slici 101. Za mješavinu betona sa v/c=0.4 i kod koje je upotrijebljen agregat sa
granulometrijskim sastavom koji osigurava dobru "upakovanost" zrna i ako se izvrši dobro zbijanje
kod ugrađivanja, dobiti će se čvrstoće na pritisak od 0.1 do 0.3 MPa.

11. Transport svježeg betona?

Transport sviježeg betona od mijesta spravljanja do mijesta ugrađivanja predstavlja važnu i osjetljivu
radnu operaciju, jer je betonska mješavina tokom transporta izložena neizbježnim potresima koji
mogu dovesti do segregacije betona i što betonska smješa može početi vezati ako ova operacija traje
duže vremena. Segregacija je posebno izražena kod kod tečnih i plstičnih betonskih mješavina, pri
čemu krupan materijal pada na dno, a voda i fine čestice izbijaju na površinu. Iz tih se razloga
transport betona kao i druge prateće operacije trebaju izvesti u određenom vremenu. Ovo vrijeme je
ograničeno početkom vezivanja cementa, i ono treba biti znatno kraće od vremena vezivanja radi
potpune sigurnosti da cement ne bi počeo vezati. Veoma je važno da beton na mjesto ugradnje dođe
u stanju u kakvom je izašao iz mješalice, u suprotnom je, prije ugradnje betona u oplatu potrebno
mješavinu još jednom promješati.
Sam transport svježeg betona od betonare do gradilišta, odnosno mjesta ugradnje se može obaviti
na razne načine, korištenjem raznih sredstava i opreme. U današnje vrijeme se ovaj transport
uglavnom obavlja automješalicama (mikserima) posebno konstruisanim za tu namjenu. Kruškolika
posuda miksera sa betonom se u vožnji lagano okreće pri čemu se beton miješa, čime se izbjegava
zbijenje i segregacija betona za vrijeme transporta.
Običnim kamionima se transportira samo beton krute konzistencije, koji se teško ispušta iz miksera.
Iz transportnog sredstva beton se na mjesto ugradnje prebacuje kranovima ili pumpama za beton,
koje mogu pumpati samo beton plastične konzistencije. Beton se može pumpama transportovati na
udaljenost do 400 m i dizati na visinu do 40 m.
 13. Oplate?
Oplataje klasični primjer za privremenu konstrukciju:
 Brzo se postavlja
 vršno opterećenje doživljava teku trajanju od par sati od postavljanja
 ubrzo nakon postavljanja (koji dan kasnije) se rastavljada bi se upotrijebila ponovno negdje
drugdje
 koristi spojeve namijenjenekratkotrajnojprijeni
 isključivo u svrhu formiranja konačnog proizvoda (B ili AB konstrukcije)

Oplata je privremena konstrukcija koja mora omogućiti laganu montažu i demontažu.Ne smije imati
negativan utjecaj na krajnji proizvod:
 kodmontaže‐npr.potrebazarušenjemkonstrukcije
 interakcije–npr.kemijskailimehaničkainterakcija
 demontaže–npr.narušavanjeizgledakododvajanja
Prethodno je drvo korišteno kao osnovni materijal za oplate:
 nekada - povoljan i dostupan materijal;
 negativno – najčešće jednostruka primjena
Porastom cijene radne snage, te razvojem tehnologijerada povećava se primejna oplate od drugih
materijala kao što su metal, plastika, drvne prerađevine, guma..

Oplata je takđer kalup ili omotač za sve tipove betonskih konstrukcija. Oblikuje betonsku masu i
preuzima sva opterećenja:
 vlastita
 beton s armaturom
 korisna opterećenja (materijali, oprema, ljudi...
Prenosi na podlogu ili nosivu strukturu.

Kod rada oplatom 3 su osnovna zahtjeva:

 Kvaliteta (nosivost, čvrstoća, postavljanje, dimenzije)
 Sigurnost (za radnike i proizvod)
 Ekonomičnost (financijksa isplativost-rad oplatom i oplata sačinjavaju do 60% troškova
betonskih radova)

12. Razastiranje betona ili punjenje oplate?

 1. Cementi?
Cement je hidraulično mineralno vezivo koje se dobija mljevenjem tzv. portland cementnog klinkera
- veštačkog kamenog materijala koji se stvara pečenjem
krečnjaka i gline. Pored portland cementnog klinkera, za čije se dobijanje koristi mešavina krečnjak :
glina = 3 : 1 (odnos masa), u cementu su redovno prisutne i manje količine sadre ili anhidrita, koji se
dodaju radi regulisanja vremena vezivanja cementa.
"Cement je hidrauličko vezivo, što znači fino mljeveni anorganski materijal koji, pomiješan sa vodom,
daje cementno vezivo koje procesom hidratacije veže i otvrdnjava, te nakon otvrdnajavanja ostaje
postojane zapremine takođe ispod vode.“

2. Portland cement?
Portland cement najčešća je vrsta cementa u općoj uporabi širom svijeta kao osnovni sastojak
betona, žbuke, štukature i nespecijalizirane žbuke. Razvio ga je od ostalih vrsta hidrauličnog vapna u
Engleskoj početkom 19. stoljeća Joseph Aspdin, a obično potječe od vapnenca. To je fini prah,
proizveden zagrijavanjem minerala vapnenca i gline u peći za stvaranje klinkera, mljevenje klinkera i
dodavanje 2 do 3 posto gipsa. Dostupno je nekoliko vrsta portland cementa. Najčešći, koji se naziva
obični portlandski cement (OPC), je sivi, ali dostupan je i bijeli portlandski cement. Ime mu je
izvedeno iz sličnosti s portlandskim kamenom koji se vadio na otoku Portland u Dorsetu u Engleskoj.
Nazvao ga je Joseph Aspdin koji je za njega dobio patent 1824. Međutim, njegov sin William Aspdin
smatra se izumiteljem "modernog" portlandskog cementa zbog njegovog razvoja u 1840-ima.
Niska cijena i široko dostupna vapnenac, škriljevci i drugi prirodni materijali koji se koriste u portland
cementu čine ga jednim od najjeftinijih materijala koji se široko koristi tijekom prošlog stoljeća.
Beton proizveden od portland cementa jedan je od najsvestranijih svjetskih građevinskih materijala.

3. Sastav portland cementa?

ASTM Internatinal – ranije poznato kao Američko društvo za ispitivanje i materijale definira
portlandski cement kao:
hidraulički cement (cement koji ne samo da se stvrdnjava reagirajući s vodom već stvara i
vodootporan proizvod) proizveden usitnjavanjem klinkera koji se uglavnom sastoje od hidrauličkih
kalcijevih silikata, koji obično sadrže jedan ili više oblika kalcijevog sulfata kao dodatak u zemlju.
Europski standard EN 197-1 koristi sljedeću definiciju:
Portland cementni klinker je hidraulički materijal koji se sastoji od najmanje dvije trećine mase
kalcijevih silikata (3 CaO · SiO2 i 2 CaO · SiO2), a ostatak se sastoji od klinkera koji sadrže aluminij i
željezo i drugih spojeva . Odnos CaO i SiO2 ne smije biti manji od 2,0. Sadržaj magnezijevog oksida
(MgO) ne smije prelaziti 5,0 % mase.
Klinkeri čine više od 90% cementa, zajedno s ograničenom količinom kalcijevog sulfata (CaSO4, koji
kontrolira određeno vrijeme) i do 5% manjih sastojaka (punila), što dopuštaju različiti standardi.
Klinkeri su čvorići (promjera 5,1–25,4 milimetara) od sinteriranog materijala koji nastaju kada se
sirova smjesa unaprijed određenog sastava zagrije na visoku temperaturu. Ključna kemijska reakcija
koja definira portlandski cement od ostalih hidrauličnih krečnjaka događa se pri tim visokim
temperaturama (> 1.300 ° C (2.370 ° F)) dok se belit (Ca2SiO4) kombinira s kalcijevim oksidom (CaO)
da bi stvorio alit (Ca3SiO5).
 4. Proizvodnja portland cementa?
Proizvodnja portlandskog cementa složen je postupak i izvodi se u slijedećim koracima: mljevenje
sirovina, njihovo miješanje u određenim omjerima ovisno o čistoći i sastavu te izgaranje do
sinteriranja u peći na temperaturi od oko 1350 do 1500 ⁰C . Tijekom ovog postupka, ti se materijali
djelomično stapaju stvarajući klinker u obliku čvorića pucanjem kemijskih veza sirovina i
rekombiniraju se u nove spojeve.
Klinker se ohladi i samelje u fini prah uz dodatak oko 3 do 5% gipsa. Ovim postupkom nastali
proizvod je portland cement.
Vrste proizvodnje cementa;
Postoje dva postupka poznata kao "mokri" i "suhi" postupci, ovisno o tome rade li se miješanje i
mljevenje sirovina u mokrim ili suhim uvjetima.
Uz malu promjenu u gore navedenom postupku, imamo i polusuhi postupak, gdje se sirovine
samljeju, pomiješaju s oko 10-14 posto vode i dalje sagore do temperature klikeranja.
U starosti je zbog mogućnosti preciznijeg nadzora u miješanju sirovina popularan mokri postupak.
Tada nisu bile dostupne tehnike intimnog miješanja sirovina u obliku praha.
Kasnije se suhi postupak široko koristi zbog modernog razvoja tehnike suhog miješanja praškastih
materijala pomoću komprimiranog zraka.
Suhi postupak zahtijeva mnogo manje goriva jer su materijali već u suhom stanju, dok u mokrom
postupku kaša sadrži oko 35 do 50 posto vode. U mokrom postupku postupak sušenja je potrošnja
goriva. Ovdje dolje možete detaljno pročitati i postupak „mokro“ i „suho“.

5. Pucolanski cement?
Pucolanski cement se dobija mljevenjem portland cementnog klinkera, sadre (anhidrita) i preko 30%
pucolana. Kod ovog cementa su još jače izražene osobine sporog očvršćavanja uslovljenog
usporenom hidratacijom. Medjutim, i u slučaju ovog cementa kasnije čvrstoće su vrlo visoke i u
potpunosti odgovaraju čvrstoćama portland cementa. Specifična masa ovog cementa je manja od
specifične mase portland cementa, dok mu je specifična površina znatno veća u poredjenju sa
portland cementom. Pucolanski cement je otporan prema mnogim agresivnim uticajima; na primer,
on je otporan na delovanje morske vode. Za pucolanski cement se koristi oznaka Pk.

6. Druge vrste cementa?

Prema hemijskom sastavu cement dijelimo na dvije skupine silikatne i aluminatne cemente.
Silikatni cementi dobivaju se pečenjem lapora i vapnenca. Najznačajniji iz skupine silikatnih cementa
je portland cement, koji služi i kao baza za proizvodnju metalurških, pucolanskih i supersulfatnih
cementa. Jedna od vrsta portland cementa je i bijeli portland cement koji se dobiva pečenjem
kaolina i vapnenca. Aluminatni cementi dobivaju se pečenjem boksita i vapnenca, koriste se pri izradi
vatrostalnih betona, kao i pri betoniranju na vrlo niskim temperaturama.
Osim tih vrsta cementa postoje još:
1. cement opće namjene
2. metalurški cement
3. bijeli portland cement
4. sulfatno otporni cement
5. aluminatni cement
 1. Malteri?
Malteri predstavljaju veštačke kamene materijale koji se dobijaju kao rezultat očvršćavanja tzv.
malterskih smeša - homogenizovanih mješavina sitnog agregata i vezivnih supstanci. Kako u opštem
slučaju veziva za maltere mogu da budu neorganskog ili organskog porekla, zbog vrlo širokih
mogućnosti komponovanja malterskih smješa u okvi''u ovog poglavlja biće reči samo o malterima
koji se dobijaju na bazi mineralnih (neorganskih} veziva.
Kao što je već rečeno, u malterima je prisutan samo sitan agregat i to najčešće agregat sa zrnima
krupnoće do 4mm. Krupniji agregat u ovom slučaju ne dolazi u obzir, pošto se malteri u najvećem
broju slučajeva primenjuju u vidu tankih slojeva čije debljine uglavnom ne prelaze veličinu od 3 cm.
Malteri se primenjuju za zidanje svih vrsta zidova od kamena, gradjevinske keramike i različitih
elemenata od lakih i običnih betona. Pored toga, primenjuju se i za malterisanje zidova (u jednom ili
više slojeva), kao spojno sredstvo kod oblaganja zidova različitim vrstama ploča i pločica, kao
materijali za izradu podloga i košuljica za podovej sl. U novije vreme malteri se takodje primenjuju i
kod spajanja elemenata od kojih se izvode montažne betonske konstrukcije (za zalivanje spojnica), a
takodje i kao materijali za izvodjenje različitih vrsta injektiranja (za injektiranje šupljina i pukotina u
stenskoj masi, tlu, betonskim konstrukcijama i sl., za ispunjavanje kanala za prolaz čeličnih kablova
kod konstrukcija od prednapregnutog betona itd.).
U zavisnosti od primenjenog agregata, malteri se dele na lake i obične. Kod lakih maltera primenjuju
se laki agregati, pa se na bazi ovakvih agregata dobijaju malteri sa zapreminskim masama u očvrslom
stanju veličine do 1500 kg/m³. U slučaju običnih maltera, zapreminske mase se najčešće kreću u
granicama od 1800 do 2200 kg/m³.
U zavisnosti od namene razlikuju se sleđeće osnovne vrste maltera: malteri za zidanje, malteri za
malterisanje, injekcioni malteri, dekorativni malterf it dr.

2. Cementni malteri?
Ovaj malter predstavlja mješavinu cementa, pijeska i vode. Razmjera mješanja cementa i pijeska po
zapremini kreće se od 1:1 do 1:5, dok se voda dodaje prema potrebi, u zavisnosti od željene
konzistencije malterske smješe. Za pojedine radove, na primer za različita injektiranja, koristi se i
samo mešavina cement - voda.
U ovakvim slučajevima vodocemerntni faktor se obično kreće izmedju 0,4 i 0,5.
Malteri sa većim sadržajem cementa, na primer oni kod kojih je odnos cement: pesak = 1:1, ili čiste
mješavine cementa i vode, veoma su podložni pucanju, što je posledica skupljanja cementa.
Cementni malter se upotrebljava za zidanje i malterisanje zidova svih vrsta, zatim za izradu košuljica i
podloga, za izvodjenje injektiranja i dr. On ima znatno veće mehaničke čvrstoće d krečnog maltera.
Pod. normalnim uslovima eksplatacije vrlo je postojan i trajan.

3. Krečni malteri?
Ovaj malter se primenjuje za zidanje i malterisanje zidova od kamena, opeke, raznih blokova i dr.
Dobija se mešanjem hidratisanog kreča ili krečnog testa, peska i vode. U zavisnosti od zahtevanih
svojstava očvrslog maltera,zapreminski odnos kreč: pesak varira od 1:1 do 1:4, Kotičina vode za
spravljanje maltera ove vrste usvaja se tako da se obezbedi odgovarajuća konzistencija (ugradljivost i
obradljivost) malterske smješe. Krečni malter se odlikuje vrlo malim čvrstočama. On sporo očvršćava
i njegovo očvršćavanje nije ravnomerno po cijeloj masi, Nije postojan u vodi i pod uticajem vlage
relativno brzo propada. Za spravljanje 1 m³ krečnog maltera orijentacione količine materijala mogu
da se usvoje saglasno tablici 5.4
 4. Odnosi mješanja kod maltera?
Jedna od najčešćih dilema prilikom zidanja ili malterisanja je koji malter upotrijebiti. Cementni,
krečni, produžni ili produžno gipsni, šta ova imena uopšte znače? A koju razmeru mješanja
upotrijebiti 1:1, 1:3 ili 1:2:6, i šta je uopšte razmjera mješanja? A zašto je to uopšte i važno – možda
se pitate. Napravi malter i radi, nema tu puno pametovanja. Problem je u tome što to može da vas
skupo košta, kako zbog prevelike količine upotrebljenog materijala (koji nije jeftin) tako i zbog slabog
kvaliteta maltera, ili pogrešne upotrebe maltera.
RAZMJERA MJEŠANJA-Predstavlja odnos upotrebljenog veziva (cement, kreč, gips) prema agregatu
(pijesak).
CEMENTNI MALTER - Spravlja se mješanjem cementa (c) i pijeska (p). Pijesak treba dobro izmješati sa
cementom, te se dodaje određena količina vode uz konstantno mješanje. Vode treba dodati toliko
da malter postane plastičan, tj. dobro obradljiv. Kao što samo ime kaže, vezivo u ovom malteru je
cement. Razmjere mješanja, definisane normativima su:
1:1 (c:p)
1:2 (c:p)
1:3 (c:p)
1:4 (c:p)
KREČNI MALTER - Pravi se mješanjem gašenog kreča i vode dok se ne dobije krečno mlijeko. Zatim se
dodaje pesak, i nastavlja se sa mešanjem. U slučaju upotrebe hidratizovanog kreča (praškasti kreč u
džakovima), kreč i pijesak se prvo pomješaju, pa tek onda dodajemo vodu. U ovom malteru vezivo je
naravno kreč (k).
Razmjere mješanja, definisane normativima su:
1:1 (k:p)
1:2 (k:p)
1:3 (k:p)
1:4 (k:p)

5. Spravljanje maltera?
Malteri se spravljaju ručno ili mašinski - primjenom naročitih mješalica za maltere. U oba slučaja cilj
mešanja je da se dobije homogena masa, pri čemu se ova homogenost ogleda u jednolikosti sastava,
boje i plastičnosti. Postupak mešanja se primenjuje kako u odnosu na maltere čije se komponente
odmjeravaju na samom gradilištu, tako i u odnosu na tzv. "suhe maltere" - suhe smješe koje se
fabrički proizvode, tako da se njihova priprema na gradilištu svodi samo na mješanje sa određenom
količinom vode. Suhi malteri se isporučuju u vrećama pod različitim trgovačkim nazivima; to su
najčešće mješavine za izradu završnih slojeva ili nekih specijalnih maltera.
U slučaju mehaničkog spravljanja malterskih smeša primjenjuju se različiti tipovi mješalica. Ove
mješalice mogu da budu različitog kapaciteta - od 50 do 1500 litara (0,05-1,50m3). Vrijeme mješanja
se određuje na bazi konkretnih uslova - vrste maltera i tipa mješalice. Kod običnih maltera mješanje
traje 1,5-2,5 minuta, dok kod lakih maltera ono iznosi 2,5-3,5 minuta.
Temperatura vode za spravljanje maltera može da iznosi najviše 80 ͦ C, a pijeska najviše 40 ͦ C. Mada
se komponente maltera mogu dozirati i zapreminski, u savremenoj praksi se sve više prelazi na
doziranje materijala prema masi.

6. Dodaci malterima?
Da bi se obezbjedila određena plastičnost maltera, koja će garantovati ugradljivost, odnosno
obradljivost smjesa, kod spravljanja maltera se vrlo često koriste različiti neorganski ili organski
dodaci, koji povećavaju sposobnost smjesa da u sebi zadrže vodu, odnosno koji omogućavaju da
smjese u dužem periodu budu dovoljno plastične. Dodaci kojima se postižu ovakvi efekti nazivaju se
plastifikatori. Jedan od najvažnijih plastifikatora za maltere je kreč, koji u složenim malterima,
krečno-cemetnim i krečno-gipsanim, ne doprinosi mehaničkim osobinama, ali vrlo značajno
poboljšava njihovu ugradljivost i obradljivost. Pored kreča kao plastifikatori se često koriste još i
zgura, elektrofilterski pepeo i kameno brašno.
Kod maltera se često koriste i neki drugi dodaci, na primjer dodaci za ubrzavanje ili usporavanje
procesa vezivanja veziva, antifizi, koji snižavaju temparaturu smrzavanja malterske smjese i time
omogućavaju ugrađivanje maltera pri niskim temparaturama, razne boje i dr. Svi dodaci, o kojim je
bilo govora, uključujući i plastifikatore organskog porijekla, nazivaju se jednim imenom, aditivi.

7. Količina vode?
Voda za spravljanje maltera ne smije da sadrži sastojke (rastvorene ili suspendovane) koji će
negativno uticati na hemijske reakcije na relaciji vezivo - voda. Propisano je da se za spravljanje
maltera mogu upotrebljavati samo vode kod kojih vodonični pokazatelj pH ima vrednost najmanje
4,5. U vezi sa ovim proizilazi da se obična voda za piće uvek može upotrebiti bez prethodnih
ispitivanja.
Podobnost odredjene vode za spravljanje maltera može se u opštem slučaju ispitati postupcima
kvalitativne i kvantitativne hemijske analize, a može se, isto tako,oceniti i putem komparativnih
ispitivanja uzoraka spravljenih sa tom vodom i običnom pijaćom vodom. Na primjer, u slučaju
maltera za zidanje izvesna voda se može upotrebiti samo pod uslovom ako malter spravljen sa njom
postigne više od 90% čvrstoće istog maltera spravljenog sa pijaćom vodom. Ukoliko se, pak, radi o
malterima sa cementom (cementni i produžni malter), određena voda će biti podobna za upotrebu
ako vreme vezivanja cementne paste spravljene sa tom vodom nije preko 30 minuta duže od
vremena vezivanja koje se dobija pri upotrebi pijaće vode.
 1. Lomljen kamen?
Lomljeni kamen je kamen dobijen iz majdana putem eksploziva i drugog pribora za razbijanje stijena.
Lomljen kamen ima veliku primjenu u građevinarstvu i dijeli se na običan lomljen kamen i kamen za
zidanje.
a) Običan lomljen kamen je kamen čije su prelomne površine takve, da je on neupotrebljiv za zidanje.
On se uglavnom koristi kao ispuna pri velikim betonskim radovima, za zaštitu obala kod vodotoka, za
nasipanje drenažnih rovova kod isušivanja terena, zatim kao podloga za puteve, za dobijanje
tucanika i raznih agregata itd.
b) Lomljen kamen za zidanje se koristi za zidanje različitih konstrukcija. Ovaj kamen se može svrstati
u dvije grupe, pločast i dotijeran lomljen kamen.

2. Obrađen kamen?
Obrađen kamen se dijeli u nekoliko grupa, zavisno od obrade, što u suštini zavisi od namjene
kamena. Najčešće se usvaja slijedeća podjela: polutesan kamen, tesan kamen, naročito obradjen
kamen, kocke i prizme za kaldrmisanje te ploče i pločice.
a) Polutesan kamen je obrađen kamen približno pravilnog geometrijskog oblika sa ravnim naliježućim
površinama. Njegove dimenzije zavise od namjene kamena, a koristi se za bolje i veće radove i za
konstrukcije sa većim opterećenjima.
b) Tesan kamen "tesanik" je potpuno pravilno otesan ili otpilan kamen paralelopipednog oblika. Sve
površine tesanika su ravne, a ivice oštre i međusobno okomite. Ovaj kamen se koristi za izradu
kamenih mostova , ograde na mostovima, za izradu stupova, lukova idr. U zgradarstvu se koristi za
zidanje monumentalnih zgrada pri čemu se lice tesanika može posebno, prema arhitektonskim
zahtijevima, obraditi.
c) Naročito obrađen kamen se koristi za izradu gazišta i ograda luksuznih stepeništa, luksuznih i
ukrasnih ograda u javnim parkovima, posebnih elemenata od kamena za kupole i svodove. Ovi
elementi se rade od čvrstog, žilavog, jedrog i sitnozrnog kamena, najčešće od mermera. Njegova
površina je ozrnjena, glačana ili polirana.
d) Kocke i prizme se koriste za izradu kolovoza puteva i ulica, za kaldrmisanje dvorišta i trgova i za
izradu ivičnjaka. Kocke i prizme koje se izrađuju od čvrstog, postojanog kamena sa malim
koeficijentom habanja, dobijaju se cijepanjem, a po potrebi i dotjerivanjem, u cilju dobijanja što
pravilnije površine.
e) Ploče i pločice su vrlo različitih dimenzija, koriste se za oblaganje stepenika, za izradu podova te
oblaganje zidova i fasada. Ploče se dobivaju struganjem iz velikh kamenih blokova. One imaju oštre
ivice. hrapave i paralelne strane. pri čemu je vidna površina polirana. Naj više se izrađuju od jedrog
krečnjaka i od mermera. Debljina ploča je od 2 do 3 cm, ako se one koriste Za popločavanje trgova
onda im je debljina 8 cm, s tim da su vidne površine veće.
 3. Drobljen i mljeven kamen?
Drobljen kamen dobija se od običnog lomljenog kamena u različitim drobilicama, dok se mljeven
kamen dobija daljim usitnjavanjem u mlinovima. Poslije drobljenja i mljevenja, dobijeni materijal se
prosijava i izdvaja po krupnoći zrna i tada obično dobija određeni naziv kao što su tucanik, grus, griz,
brašno, filer itd.
a) Tucanik je drobljen kamen sa zrnima veličine 30 do 60 mm. Koristi se za izradu kolovoza puteva i
zastora kod željeznica. Tucanik se dobija drobljenjem tvrdog, žilavog i postojanog kamena. Za
željezničke zastore koristi se tucanik od eruptivnog kamena sa čvrstoćom na pritisak od 160 MPa, i sa
koeficijentom habanja 10 cm?. Ako se koristi kamen sedimentnog prijekla, tada je najmanje
zahtijevana čvrstoća od 100 MPa, a najveći koeficijent habanja 14cm?,
b) Grus je sitnozrni tucanik krupnoće zrna 1,0 do 30,0 mm. Ako se koristi za asfalterske radove onda
se grus izdvaja u frakcije 1/10 do 5/10 mm i 5/20 mm, a kada se koristi za željezničke zastore onda
ima krupnoću 5/30 mm. Grus se kao i tucanik proizvodi od postojanog kamena velike čvrstoće.
c) Mljeveni kamen se koristi za asfalterske radove, za izradu prerađevina od betona, za izradu
maltera za fasade i sl. Po dimenzijama se obično dijeli na :
kameno brašno 0 / 0,09 mm
fini pjesak 0,09/ 1,0 mm
fina kamena sitnjež 1,0/ 1,5 mm