Petar Pavao Vergerije: Poslanica Ludovicu Alidosiju1

Nikome se osim tebi2 ne bih žalio, plemeniti čovječe, jer ti jedini među prvacima naše države štuješ
učenjake svake vrste, posebno govornike i pjesnike. Carlo Malatesta3, glasovit i po plemenitosti roditelja
i po svojim slavnim djelima, kad je bio vojskovođa u onom ratu koji je vođen kraj Mantove, (5) porušio je
spomenik Vergiliju koji je već odavno bio postavljen u onome gradu. Sramotno djelo, a budući da ga je
on počinio, još sramotnije. Naime, budući da nije mogao zasjeniti Vergilijevu slavu ni uništiti spomen na
njega, već je uistinu sebe i svoja djela, po kojima je već posvuda bio slavan, poljuljao groznom sramotom.
A mogao je ipak vjerovati, slijedivši primjer onoga koji je u Efezu htio spaliti Dijanin hram4, (10) da će time
steći da ga se potomci spominju po najgorem zločinu, kad već sebi nije ranije, na bolji način, namaknuo
najveću gomilu hvale i slave, po kojoj bi si postavio temelje za vječiti spomen. Može li uopće postojati
spomen na išta, ne mislim vječito, već barem dovoljno dugo, bez snage pisane riječi? (15) Skriven je u
podzemlju nespoznati Herkul, ili, ako više želimo, na nebu s bogovima nitko ne treba strepiti, slave li ga
priče i pripovijesti pjesnika.
Davno je već u vlastitom ognju propala Troja, i kad je ime njeno iz sjećanja otišlo u pepeo, zar nije ostalo
sačuvano u grčkih i latinskih pisaca? Što Uliks? Što (20) Aleksandar Veliki? Što Teba? Što Farzal? Nisu li to
gola imena, zaista čak ni imena, već što smrtna priroda bijaše, božanskim se nadahnućem kao besmrtno
vraća. Što sam Rim s tolikim preslavnim vođama? Što prvi roditelj Rima, Eneja? Nema nikakvih sjećanja
na junake, a od grada stoje samo ostaci, ruševine upravo, (25) koje gledamo. Idi odmah odavdje, u Rim,
dakako, i upitaj koga god hoćeš, pa i najstarijeg rimskog građanina, tko je bio Romul, drugi otac grada,
tko Numa, tko i jedan i drugi Tul, tko Anko, tko i jedan i drugi Tarkvinije; zatim, da dođemo do vremena
konzula, tko Brut, tko Valerije (30) Publikola, tko hrabri Horacije, tko potom Fabricije, Deciji, Meteli,
Klaudije Neron, Livije Salinator, Papirije Kurzor, tko, da ostale preskočim, božanski Scipioni: tkogod,
kažem, bio taj za kojeg zapitaš, teško će to znati, ne koristi li se odabranim djelima pisaca. Suprotno, pak,
uistinu, koliko misliš da je onih koji ni Rim pak nisu vidjeli, (35) a čini se da slavne Rimljane i njihovu
povijest tako poznaju, kao da su sami u njoj sudjelovali? Stog biva da bolje poznajemo stvari koje su
daleke našem dobu i pamćenju, samo ako su ih opisali slavni ljudi i autori, nego one koje je donio
jučerašnji dan. Spomen se, naime, ljudski lako gubi, i jedva jedno (40) stoljeće proživi, ne povjeri li ga se
knjigama i pripovijedanju književnosti. Griješi, naime, onaj koji sebi traži slavu, a pisce zanemaruje, jer ne
može zadržati niti dio slave i hvale bez dobročinstva književnosti. I ako postoji možda nešto što su pisci i
zanemarili, ipak mnogi ljudi obdareni tako velikim i uzvišenim duhom, da su prezirali slavu i hvale, (45)
zadovoljni su samom sviješću o dobro učinjenim djelima; a uistinu objavljivati rat pjesnicima, grditi
1
Od 4. srpnja 1397. do 17. svibnja 1400. Vergerije se ne spominje u Monumenti padovanskog Studija; prema
pismima 81-90 se vidi da je boravio u Bologni, pa u Rimu, konačno u Firenci. Ne zna se zašto se udaljio iz Padove.
U proljeće 1397. izbio je rat između Giangaleazza Viscontija i Francesca Gonzage. Carlo Malatesta, glavni
zapovjednik protuviskontijevskog saveza, pošto se našao u Mantovi, dao je ukloniti antički spomenik Vergiliju, koji
je, možda i s nekim uporištem, smatrao predmetom praznovjernog štovanja. U Mantovi se još u 15. st. običavala
pjevati himna u čast sv. Pavlu, kojoj strofa započinje stihovima Ad Maronis mausoleum / Ductus, fudit super eum /
Piae rorem lacrymae. Sudeći prema Vergerijevoj invektivi, Carlo je tada poopćeno kudio pjesnike, kao i Cicerona.
To je izazvalo osude humanista, uključujući i Coluccia Salutatija, koji je svoju osudu Carla sastavio Pellegrinu
Zambeccariju 23. travnja 1398. On isprva nije mogao vjerovati u ono što je čuo, jer je Carla smatrao za odveć
dostojanstvenog vladara.
2
Lodovico di Beltrando degli Alidosi, papin vikar u Imoli, proglašen vitezom pod Ludovikom Anžuvinskim 1382.,
zavladao je sam Imolom 1399. Godinu prije proglašen je mletačkim građaninom. U doba Viscontijevih prijetnji
prešao na firentinsku stranu i bio im je vjeran 21 godinu. Papin legat Baldassare Cossa potvrdio mu je 1403.
investituru. Godine 1424., u doba vojnih pohoda Filippa Marije Viscontija, Alidosi je s bratom Beltrandom zatočen
u utvrdi Monze, gdje je ostao do 1426., kada ga je uspijela osloboditi sestra Giovanna. Neuspješno se nadao
firentinskoj pomoći u obnovi vlasti u Imoli, jer su Firentinci s Milanom stvorili sporazum 1428. godine. Tada se
zaredio kod franjevaca u Modeni; zatim je otišao u Rim i ondje umro 1430. Bio je blizak literatima poput Franca
Sacchettija, Simonea Serdinija, Salutatija, Vergerija.
3
Carlo di Galeotto Malatesta bio je gospodar Riminija i kondotijer za Viscontija od 1390. Zatim je postao zaštitnik
pape Grgura XII, pa zapovjednik Mlečana protiv Filippa Spana 1413. Umro je 1429.
4
V. Max. 8. 14. ext. 5.

1
govornike, osuđivati pisce, ako o tome netko iz svjetine tako misli, dopuštam, jer taj i tako nema ništa
zajedničko sa slavom i književnošću; a što se prvaka tiče koji je uistinu uronjen u lijepe umjetnosti, ako
su mu slava i krepost u novcu, to ne mogu (50) odobravati.
No vraćam se opet na Maronov kip5. Kako se, molim, ozbiljnije moglo kazniti već pokopanog Domicijana
nego tako što je senat smatrao da treba odnijeti sve kipove koji su nosili njegovo ime i da se iz svih
privatnih i javnih mjesta izbriše ime (55) Domicijanovo?6 Zar je Vergilije zaslužio nešto takvo, poput one
najokrutnije zvijeri, neprijatelja ljudskoga roda? To je uobičajena kazna neprijateljima naroda: nakon
smrtne kazne da se njihovi kipovi i spomenici razbiju, a od te je nepravde Maron odavno siguran, i pošto
im je život s pravom i zaslugom oduzet, da (60) nakon smrti budu osuđeni i na zaborav. Tko je pak taj koji
bi na takav zločin osudio Vergilija? A ovim groznim činom izjavio si, Carlo, da bi rado, kada bi mogao, iz
ljudskog spomena posve odnio onu toliko božansku Vergilijevu poemu, kojoj se svi s toliko žara dive i svi
je štuju. A doista tako nije mislio Oktavijan (65) August, koji je ponešto, dopusti, i veći po svojoj moći i
slavi, da ne kažem i kreposti, jer nesigurno je o ljudima njegove vrste donositi mnijenje; August, kažem,
nije tako mislio, već je ono vječito djelo, božansku Eneidu, koju je Vergilije umirući, zato što je bila
nedovršena, zapovijedio spaliti, dakle on je to i carskim (70) autoritetom i krepošću svoje razboritosti
zabranio. Ističu se naime takvi postupci prvaka sve i do našeg doba, i svjedoci su kako velike književnosti
tako i pravilne odluke, kojima je ukinuo onu posljednju volju umirućeg. Ne čini li ti se slučajno da u onoj
jednoj stvari trebaš slijediti njega, koji je na neki način Cicerona držao za živoga, ne znam da li iz pravičnih
(75) razloga; ti Vergilija bez dostojnog razloga s mržnjom smatraš mrtvim, ili, kako je on dopustio da
Cicerona ubiju drugovi, ti, kada drugo ne možeš, zapovijedaš da se Maronov kip razruši.
Zaista, kako čujem, nisi zadovoljan s jednim neprijateljem, već i Cicerona psovkama grdiš. Dobro se
njemu zbilo što zbog nemara (80) potomstva nema sačuvan nijedan kip. Već bi naime on, koji je i za života
bio zlostavljan, sad osjetio silovitu ruku nekog drugog. Nije Vergilije, da se vratim na njega, ni živ ni mrtav
našao nikog tko mu ne bi pozavidio na takvoj snazi uma i vrsnoći govora koju, čini se, nitko ne može
doseći; nakon mnogo vjekova našao je nekog tko ga i mrtvog (85) prezire. A često pak nakon smrti, skupa
sa zavišću i jalom, padne i velika mržnja na one koji su živima uskraćivali da mrtvima odaju slavu. I sasvim
iznova rodi se mržnja prema njemu, upravo kada je trebao sve nadvladati ugledom i dugovječnošću.
Čudovita stvar kad se ovako bude čitalo: «Carlo od Malatestâ, pošto je kraj (90) Mantove porazio
neprijatelje i natjerao ih u bijeg, kako bi i nad pjesnicima, kojima je najljući neprijatelj, trijumfirao, srušio
je kip, koji je već mnogo vjekova unatrag stajao Vergiliju u čast. O, zločina nedostojnog, o zlodjela kakvog
prezirati valja u svako doba! Jedna, dakle, pobjeda i neprijatelj izvan granica, i Vergilije je već izbačen iz
svoje domovine, i to dopuštaju pak i prvak grada i narod! (95) A nije tako za sebe zaslužio onaj grad, čiji
je pad, kada su ga vojnici bili razdijelili, jer odveć je bio blizak (sirotoj) Cremoni, on oplakivao suznom
pjesmom7. Mantova je čuvena po svojim, možda smrdljivim, močvarama i nezdravu zraku, a nije li još
više po Manti, onoj drevnoj Tiresijinoj kćeri, koja (100) utemeljila je grad8, i po pjesniku Vergiliju, štićeniku
ovoga grada? Po ovom je pak građaninu Mantova, rekao bih s njegovim dopuštenjem, nešto slavnija
nego Rimini po svom prvaku Carlu. Bolja je bila sudbina Homerova, kojeg su Grci smatrali prvim među
pjesnicima, a i naši to ne niječu, izuzme li se Vergilije: bolja je, dakle, bila njegova sudbina, jer, kad se
zbilo (105) da po domovini nepoznat bude, mnogi grčki gradovi proglasili su ga svojim građaninom9; a
ovog, jer zna se da je odavde, vlastiti grad izbacuje.
O samome činu dovoljno. Sad vrijedi truda promotriti uzrok tome činu. A osobito svrati pozornost na
novu vrstu religije, dapače praznovjerja. On kaže da se kipovi podižu svecima, a ne pjesnicima, (110) tim
više što su bili pogani. Nisam od onih koji bi uskraćivali svecima ni kipove ni počasti, jer s pravom su
zaslužili i životom i naučavanjem kreposti da ih se slavi, i da na nebu i na zemlji žive blaženo i vječno; no,
uistinu ne vidim zašto se pjesnicima i drugim odličnicima ne bi mogli postavljati kipovi. Ako je naime

5
Coluccio Salutati je u svom pismu (F. Novati, Epistolario di C. Salutati III, 287) smjestio kip u dvor Gonzaga.
6
Suet. Dom. 23.
7
Verg. Bukolike 9. 28.
8
Usp. Ov. Met. 6. 157: Proročica Mantoja, Tiresije kći..; Verg. A. .10. 199 i dalje: Fatidicae Mantus et tusci filius
amnis, / Qui muros matrisque dedit tibi, Mantua, nomen, / Mantua dives avis..
9
Cic. Arch. 8. 19; Sen. Poslanice Luc.. 88. 37.

2
uobičajen takav dar onima u spomen, (115) što brani da i ovi koji su znameniti i izvrsni bili u životu,
posebno pjesnici, i ako su se nad drugima isticali, ne zasluže spomenik zbog takvih djela? Jer i potomstvu,
kad ih motri, jako potiču duh, i iz njihovih umova snažan poticaj ka kreposti i slavi života dolazi; kako je
(120) Scipion običavao reći kad je motrio kipove istaknutih ljudi, da ga nadasve potiče želja da ih slijedi10.
I kad to dopuštam pjesnicima, po njihovom nekom pravu, ne branim pak ni ostalima, koji su bili osobiti
zbog nekog pravednog nauma ili posebnog umijeća; ne čini mi se, naime, da druge prešutim, da valja
nanovo raspravljati o onom, koji, kad je bio stvarao kip Palade, (125) na sred je njezina štita sebe stavio11.
Zar se možda samo vođama dopušta postavljati kipove, kad njihovim djelima najviše gospodari fortuna,
a u radu ovih najmanje. Nema, naime, fortuna nikakvu moć nad stvarima uma; zar nedostojnije vođe
ovu čast uzvraćaju pjesnicima, budući da oni sami čast i (130) spomen po pjesnicima imaju? Nipošto.
Nedostojno je naime da vođe zavide na slavi onima, koji su samim vođama namicali slavu. Ne mogu
doista prijeći preko toga. Zar Vergilije, budući je bio poganin, nije dostojan kipa? To mi se čini slično
razmišljanju onih koji, kad u hramovima vide prikaze (135) Krista kojeg Židovi ili pogani bičuju ili raspinju,
izbiju njihove oči, kako bi se činili još ljući, i od velike pobožnosti i pijeteta nagrde surova lica liktora, kao
da je vrijednost života u uništavanju slika a ne više u podnošenju grijeha i združivanju kreposti. Već dakle
smatramo da i prikaze faraona, (140) Pilata i Heroda, i isto tako zlih demona, koji su onoliko strašni koliko
su ih slikari strašnima prikazali, valja izbaciti iz hramova i izbrisati sa zidova. Smatra se da Rim treba biti
velika ruševina, kad su u njoj spomenici kako starine, tako i drevnih religija. Ali dopuštamo li tako da se
pod zapovjedništvom onoga uništi sve što se ne tiče kršćanske vjere (145) ili joj je na bilo kakav način
strano, ovo zasigurno nećemo prešutno dopustiti. Što on o Vergiliju i ostalim pjesnicima misli, i ne samo
da misli već i otvoreno govori: da svi su pjesnici, pa i Vergilije zajedno s ostalima, glumci. I, kako ne bi
onu luč latinskog govorništva mimoišao, za Cicerona (150) kaže da bio je neki advokatić i hvalisavac, i da
su sva ona umijeća prazne riječi bez ikakve težine. To je mišljenje o pjesnicima i govornicima. Nisam sad
naumio poučavati što je snaga poezije ili sposobnost govorništva, jer tebi to nije potrebno, već ti je
obilato poznato, a nije nužno ni meni koji sam odan i drugim (155) studijima, premda, kolikogod da sam
dokon, možda ipak dovoljno ne znam. O ostalima ću reći, a o Ciceronu pak prvom, kojemu je po mojem
mišljenju izvanredno pristajalo to što je bio advokat; jer do toga je tada osobito držao ljudski rod u onom
svačijem gradu, a ni sada to nipošto nije sramotno. Jer kad bi onaj znao kakve i kolike (160) parnice i
običnog naroda i kraljeva i najvećih ljudi je Ciceron vodio, ne bi prosto o njemu sudio da je bio advokatić.
Priznat ću iskreno da bio je hvalisavac, kada već tako želi, ako kaže da su trice šale, koje se nazivaju
doskočice ili dosjetke, i koje kratku i oštru misao koja kradom pecka, otvoreno potiču na veselje. (165)
Poznato je da je Ciceron šala ovakve vrste imao u izobilju, tako da je oslobođenik njegov knjigu skrivao
od gospodarevih šala12. Nije se doista Ciceron sam sa sobom veselio ovim šalama, već i mnogi drugi,
prije svih August, takav i tako učen prvak13. Svjedoci su pisci čija je iskrenost nedvojbena. Možda Carlo
(170) doista ne zna i koliki je, osim ovog, Ciceron bio filozof, kako pouzdan učitelj života, da ne prešutim
i rječitost, u kojoj je sve i prije i poslije sebe nadmašio. Neka njegove knjige čita; njega su naime učeni
ljudi mnogo cijenili, ili, ako misli da je teško mnogo toga čitati, nek pogleda onu knjižicu koja o
dužnostima govori. Pridodat će (175) je zaista izvrsnim naslovima po kojima će moći Cicerona nazvati
filozofom ili učenim u pravoj filozofiji. Jer ako znade kakav čovjek je bio Ciceron u upravljanju
republikom, tako da su mu govorili da spasio je domovinu i Senat mu je bio ukazao mnogobrojne časti
zbog dobrog upravljanja republikom, neće dakle njega tako prezreti, budući je, barem po mom mišljenju,
rimska republika (180) tada imala vođu većeg ugleda, nego što sad ijedan grad ima ma kako slavnog
gospodara. Ali o Ciceronu dovoljno. Vraćam se na Vergilija i ostale pjesnike koje naziva glumcima. O
nedostojnog li svetogrđa! Ove je pjesnike pravično jedino zvati božanskima, a ovaj od njih čini i glumce.
Jer da me ona Ciceronova (185) ne zadržava, da nije sigurno pisati protiv onih koji mogu proskribirati14,

10
Sal. Jug. 4. 5. Isti je pojam korišten i u Vergerijevu spisu De ingenuis moribus.
11
Fidija na kipu Atene Parthenos. Usp. Cic. Tusc.1. 15. 34; V. Max. 8. 14. ext. 6.
12
Quint. Inst. 6. 3. 5; Macr. 2. 3-13; 7. 2. 2; 3. 2. Prvi od navedenih odlomaka je Vergeriju bio nepoznat.
13
Suet. Aug. 85.
14
Macr. 2. 4. 21. No, u spisu stoji: Temporibus triumviralibus Pollio, cum Fescenninos in eum Augustus scripsisset,
ait: ‘at ego taceo. non est enim facile in eum scribere, qui potest proscribere.’

3
oštrijim bih perom osvetio ovu nepravdu. Ali pisci koji će doći, vjeruj mi, ćuti će lošu stvar, i kad ne bude
ničeg čega bi se bojali, slobodnim će govorom poniziti pokojnikov spomen. No, opet, želio bih doznati
od njega, koji glumcima (190) naziva one iz tuđega grada, kako naziva one koje na dvoru svome hrani,
ili one druge bezobzirnike, nikada site, koje brojnim darovima obasipa. Ovog, koji od njega ništa nije
tražio, tako sramotno je izbacio. Julije Cezar smatrao bi da je njemu na čast da ga se ubroji među takve
glumce, i u njihovom bi društvu često boravio, jer nijedan građanin, koliko god bio ugledan, nije smatrao
da je (195) sramotno biti pjesnik15. I August se upravo velikim marom posvećivao učenju pjesništva, i
kada su njega, prvaka grada Rima, poticali da napiše spjev, nisu ga smatrali i držali za glumca, kako ovaj
misli o pjesnicima, već za pjesnika16. On je pak pjesnike uvijek štovao s velikim žarom i mnoge od njih
smatrao svojim najbližim prijateljima, prije svega Vergilija (200) Mantovanca, i to ne kao Mantovanca
koji je iz svoje domovine prognan. Premda on nema potrebe pridodavati ime domovine, kada je samo
po vlastitom imenu poznat, već bi Mantova trebala biti poznatija po Vergiliju nego Vergilije po Mantovi.
Kažem, August je Vergilija smatrao bliskim prijateljem, (205) i ne kao glumcu već kao prijatelju, i onome
koji je posebno zadužio njega samoga i domovinu, mnogo je darovao. Nije uistinu, da se vratimo na naše
doba, drugi iz ove iste obitelji Malatesta17, izuzetan čovjek, kao glumca štovao Francesca Petrarcu, koji
se pomolio nakon toliko stoljeća kao jedini pjesnik; isto tako ni Bernabò, ni Galeazzo Visconti18, poznati
po svojim velikim (210) djelima; niti najmudriji od svih prvaka Francesco Stariji i njegov otac Jacopo
Carrara19; ni onaj najvedriji kralj Robert20, koji je sve nadvisio krepošću, slavom i upravljanjem. Onaj je
osudio mišljenje svih ovih, kad je naše pjesnike sveo na glumce. Jer ako je tome tako, zašto od svojih
glumaca ne učini pjesnike, i ne ovjenča ih (215) lovor-vijencem, koji zaslužuju samo pjesnici i vođe.
Možda od njih učini vojnike (a ovaj običaj kod vladara zaista prelazi u naviku) i ukrasi ih opasačem i
zlatnim ostrugama. Jer to može, ali uistinu ne može stvoriti pjesnike. Jer ako mu se i pričini da bi od
svojih glumaca tako nešto stvorio, kao što je kod (220) Marona ili bilo kojeg drugog pjesnika, tada ne bi
samo pjesnike pjesnike učinio glumcima, nego bi i, s mojim potpunim odobravanjem, svoje glumce
učinio pjesnicima. A prema mojem mišljenju bio bi sretan kada bi se neki takav glumac, kao što je bio
Maron ili kojigod hoćeš, i najmanji među pjesnicima, vrtio po njegovu dvoru. Treba se, naime, prisjetiti
da su pjesnici rijeđi nego feniksi, (225) jer uvijek se, kako kažu, nađe neki feniks, makar jedan jedini,
kolikogod jedinstven. Pjesnik se, pak, pojavi vrlo rijetko, jedva jedan u mnogo stoljeća. Rijetki su darovi
nebesa. I ako je nekima dan pijerijski duh, onaj ih glumcima naziva, njihove kipove uništava, njih izbacuje
iz vlastite domovine, i slijedi možda mišljenje i ugled (230) onoga, koji je smatrao da pjesnike treba
prognati iz grada21. Jer ta misao nije nova. Tko bi mogao sumnjati da on, kad veli pjesnici, misli na
službenike scene, na one dakle koji glume, čijom igrom bi se narod od dobrih običaja okrenuo
raskalašenosti?22 Ali drugo je postupanje pjesnika i posebno onih koji pisali su o herojskim djelima, (235)
jer njihov jedini i osnovni naum je hvaliti krepost i ukloniti se grijehu i sramoti. To je, Ludoviče, ono što
sam ti htio reći; možda je dulje nego što si htio čuti, a možda kraće nego što bi iznijeli moj bol i žestina.
Ti kao vladar, ako postoji neki način, pokušaj potaknuti onoga vladara da koristi se ovom mišlju; ako
pjesnike i govornike (240) ne smatra dostojnima časti, barem da ih ne tjera u sramotu; ovu bilješku nek
pridoda svojim brojnim dobro učinjenim djelima i glasovitosti svojega imena; i kip Vergilija, koji je srušio,

15
Suet. Jul. 56.
16
Suet. Aug. 85.
17
O prijateljskim odnosima Pandolfa Malateste Guastafamiglia s Petrarcom usp. Petrarca, Epistolae de rebus famil.
XXII,1; Variae IX; Seniles XIII,9-11.
18
Petrarca je sudjelovao krštenju Bernaboovog prvorođenca Marca (Epistole metriche III,29), za Bernaboa i
Galeazza Viscontija je putovao kao poklisar u Prag Karlu IV (Epist. fam. XIX,13).
19
O Jacopu Carrari Mlađem Petrarca piše u Epistola ad posteros, a Francescu Starijem je posvetio De viris
illustribus.
20
O rimskom krunjenju Roberta Petrarca je pisao u Epistola ad posteros i u Epist. fam. IV,3 i 7.
21
Cic. Tusc. 2. 11. 27: Recte igitur a Platone eiciuntur ex ea civitate, quam finxit ille, cum optimos mores et optimum
rei p. statum exquireret.
22
Boetije u Utjesi filozofije I, prosa 1, naziva muze pjesništva scenicae metriculae, a Petrarca u Invectiva in medicos
III: non de omnibus sed de ‘scaenicis tantum’.

4
neka plemenitim činom, koji bi bio dostojan i njega i Vergilija, vrati. Ostaj zdravo. U Bologni, XIV.
listopadska kalenda, 1397. (245)