Nicole Jorgić, 3.

Proljeće naroda
Konzervatizam (prema konzervativan; usp. njem. Konservativismus) - Ustrajanje uz postojeće, stare,
tradicionalne oblike mišljenja; neprijateljstvo, nepovjerenje i protivljenje svemu što je novo i moderno,
staromodnost.

Liberalizam (franc. libéralisme, od libéral <lat. liberalis:libertarian) - Politička filozofija koja se temelji na
idejama slobode i jednakosti. Dok klasični liberalizam naglašava ulogu slobode, socijalni liberalizam naglašava
važnost jednakosti. Liberali zagovaraju širok spektar gledišta ovisno o njihovom razumijevanju ovih načela, ali
uglavnom podržavaju ideje i programe kao što su sloboda govora, sloboda tiska, sloboda vjere, slobodno tržište,
građanska prava, demokratsko društvo, sekularna vlada, spol jednakost i međunarodna suradnja.

Abdikacija (lat. abdicatio) - Službeno odreknuće od nekog položaja, dostojanstva, časti, prava. Pojam se
najčešće odnosi na vladara koji se odriče prijestolja. Isti termin rabi se i za crkvene poglavare prigodom
svojevoljnog napuštanja položaja što ga zauzimaju u crkvenoj hijerarhiji. Abdikacija može biti rezultat potpuno
slobodne odluke, no vrlo često do nje dolazi pod pritiskom vanjskopolitičkih ili unutarnjopolitičkih okolnosti.

Demonstracija (lat. demonstratio: pokazivanje; prikaz) - Masovni prosvjedni istupi, sastanci, povorke, povici,
nasilni akti i slično javno izražavanje mišljenja, naročito političkog raspoloženja i stavova kojima mnoštvo
predočava svoje nezadovoljstvo nekom javnom odlukom, političkim stanjem ili događajem. Javni su prosvjedi
zabranjeni ako potiču rat ili uporabu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili koji drugi oblik
nesnošljivosti.

Revolucije u 19. stoljeću:

 Habsburška Monarhija
 Pruska
 Francuska
 Španjolska
 Italija

Razlozi zašto su izbili revolucionarni pokreti:

Gospodarska kriza Zahtjevi za ukidanjem feudalizma

 Bolest krumpira
 Slab urod žitarica
Nacionalni zahtjevi
 Manja potražnja
manufakturnih proizvoda
 Nezaposlenost Zahtjevi za ustavnim uređenjem

Posljedice revolucija:

 U većini europskih zemalja ukinuti su feudalni odnosi

 Jačaju liberalno-demokratske i nacionalne ideje
 Oktroirani ustav u Habsburškoj Monarhiji 1849. godine: centralističko uređenje
 Neuspjeh hrvatskih nacionalnih težnji – hrvatske zemlje status krunovine bez Sabora i nije ostvareno
ujedinjenje s Dalmacijom i Vojnom krajinom

Ban Josip Jelačić

Kada je u ožujku 1848. u Habsburškoj Monarhiji izbila revolucija i kada je uspostavljena mađarska
samostalnost, što je iz temelja promijenilo državnopravni odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj, u Hrvatskoj nije
bilo bana niti je Sabor zasjedao. Kako je Jelačić bio krajiški zapovjednik i uz to poznati narodnjak, nastojanjem
Franje Kulmera (u krugu mađarskih konzervativaca) i Ljudevita Gaja (u nadvojvode Ivana u Grazu), Jelačića je
kralj Ferdinand I. (V.) Habsburgovac imenovao banom bez znanja i pristanka mađarske vlade. Neovisno o tom,
velika Narodna skupština u Zagrebu aklamacijom ga je izabrala za bana. Banska je čast uključivala promaknuće
u čin generala i zapovjednika obiju banskih pukovnija, a zatim u čin podmaršala i vrhovnoga zapovjednika u
Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Bansku je prisegu Jelačić položio u Beču.

U odnošajima prema Pešti bio je na stajalištu Zahtijevanja naroda, koja su za Hrvatsku tražila odgovornu vladu
na čelu s banom, i mislio je da se taj cilj, u osnovi protivan hegemonističkim težnjama Pešte, može postići
nagodbom. Kako mađarska vlada nije poznavala ustupaka i kako se smatrala jedinom zakonitom vlašću i nad
Hrvatskom, Jelačić je okružnicom svim oblastima u Hrvatskoj i Slavoniji prekinuo sve službene odnose s
peštanskom vladom do saziva Sabora, a posebnim Banskim pismom, upućenim svakoj općini, potvrdio ukidanje
»tlake gospodske i svake daće urbarijalske i desetine crkvene« i proglasio prijeki sud kojim je trebalo prije
svega pogoditi političke protivnike pokreta – mađarone.

U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala ni jedan drugi narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili
Hrvatima pa je to dovelo i do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je izbio pravi rat
između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspješnih pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s
hrvatskom vojskom prešao Dravu, vratio hrvatsko Međimurje, a potom stupio na ugarsko tlo, ali je poslije
nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i Austrije.

Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji
je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i
Mađarima koji su digli revoluciju. Za postojanja apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je
bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju hrvatske katoličke biskupije od ugarske
crkvene uprave. Zagreb tada postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište postaje glavni grad i
integracijsko središte svih Hrvata.

Nicole Jorgić, 3.E

Doba nacija u Europi u 2.polovici 19.stoljeća

Ujedinjenje Italije

Risorgimento se rađa nakon Napoleonova poraza i obnavljanja vlasti stranih vladara nad talijanskim državicama
prije Napoleonovih osvajanja. Ideja vodilja pokreta - vječna, slobodna Italija, ujedinila je konzervativce,
liberale, monarhiste i republikance, koji su predvođeni Giuseppeom Garibaldijem, Giuseppeom Manzinijem,
grofom Camillom Benso di Cavourom i Viktorom Emanuelom II. krenuli u osvajanje i oslobađanje talijanskih
područja čiji su vladari bili Austrijanci (na sjeveru), Papinska država (u središnjem dijelu) i španjolski Burbonci
(na jugu). U razdoblju od 1859. do 1861. u sastav Kraljevine Italije ušle su sve državice osim Rima i Venecije,
koje su čvrsto držale Papinska država (Rim) i Austrija (Veneciju). Kraljevina Italija proglašena je 1861., a
Viktor Emanuel II., kralj Sardinije, postao je njezin kralj. Parlamentarnim proglašenjem Rima kao glavnog
grada Kraljevine Italije u Torinu 1861., jasno je istaknut cilj Risorgimenta. Risorgimento nije odustajao ni od
Venecije, koja je od 1815., kao dio Lombardsko-venecijanske kraljevine, bila pod izravnom vlašću Austrije.
Nakon plebiscita od 22. listopada 1866. Venecija je pripojena Kraljevini Italiji. Kao posljednja prepreka
ujedinjenju preostao je Rim, koji je pao uz simboličan otpor, nakon što su Francuzi, koji su ga čuvali, napustili
grad zbog potreba francusko-pruskog rata.

Papa Pio IX. nije se mirio s porazom. Zakonom o jamstvima iz 1871. Italija je pokušala riješiti odnos s papom.
Zakon je dao slobodu papi da obavlja svoje duhovne funkcije usprkos gubitku svjetovne vlasti. Papa je dobio
poseban status suverene osobe, koji mu je osiguravao pravo primanja veleposlanika i slobodne komunikacije s
rimokatoličkim biskupima iz cijelog svijeta. Također, dobio je pravo na značajan godišnji dohodak i pravo
korištenja lateranskih i vatikanskih palača kao i vile Castel Gandolfo. Drugi dio zakona bavio se načelom
»slobodna crkva u slobodnoj državi«. Država je, naime, pridržala vlast da spriječi biskupe od preuzimanja pune
kontrole nad njihovim sjedištima sve dok njihova imenovanja nisu odobrena kraljevskim dekretom. Papa
navedeni zakon nije prihvatio, unatoč činjenici što se kasnije obilato koristio povlasticama koje mu je
omogućavao. Do pomirbe između pape i Italije došlo je tek 1929., potpisivanjem Lateranskog ugovora.

Osnutak Crvenog križa – 1863.

Švicarac Jean-Henry Dunant (8. svibnja 1828., Ženeva – 30. listopada 1910., Heiden) zatekao se 24. lipnja
1859. godine na bojnom polju kod Solferina i svjedočio patnjama, agoniji i smrti tisuća vojnika. Nakon bitke
između austrijske i francusko-sardinijske vojske, na bojnom je polju ostalo 40.000 ranjenih i poginulih vojnika.
Postojeće zdravstvene službe nisu imale dovoljno ljudi i materijalnih sredstava za pomoć svima. Dunant je uz
pomoć mještana organizirao pomoć ranjenicima u obližnjim crkvama i kućama, bez obzira kojoj strani u sukobu
pripadali ponavljajući kako su svi ljudi braća (tal. "Siamo tutti fratelli").

Dufour otvara konferenciju, 26. listopada, koja je okupila 36 predstavnika iz 16 zemalja. Nakon deset dana
kongresa skup donosi deset odluka i govori o tome da se u svakoj zemlji stvori jedan nacionalni odbor za pomoć
ranjenicima, a kao uvjet za to postavlja se zahtjev da sanitetske službe, dobrovoljci i ranjenici budu zaštićeni,
odnosno da budu proglašeni "neutralnim" i "nepovrjedivim". Usvaja se kao znak zaštite i raspoznavanja crveni
križ na bijelom polju, obrnuto od švicarske zastave, u znak zahvalnosti prema Henri Dunant. Ovo je
predstavljalo i preteču osnutka Međunarodnog komiteta Crvenog križa.

Ujedinjenje Njemačke

1815. godine Njemački savez se reducirao sa 380 na 38 državica. Unutar Njemačke se nalazi i veliko kraljevstvo
Pruska. Od 18. stoljeća Pruska prednjači kao vojna sila. Druga državica koja želi dominirati njemačkim
savezom je Austrijsko Carstvo. U drugoj polovici 19. st. Austrija slabi, a Pruska jača. Stanje u Pruskoj se nakon
1848. naglo mijenja. Pruska je zahvaćena gospodarskim razvojem i industrijskom revolucijom. Prusko
kraljevstvo se bavi poduzetništvom i trgovinom, no nemaju dovoljno radne snage. Zato su poduzetnici vršili
pritisak na kralja pa je 1850. godine kralj ukinuo feudalni poredak mirnim putem – barem na papiru.

Nakon toga je pruski gospodarski razvoj postao još brži. Pruskoj je potrebno veliko tržište i puno sirovina.
Nakon ukidanja feudalnog sustava Pruska je dobila parlament. Predsjednik vlade ili kancelar je bio Otto von
Bismarck. On je zagovarao ujedinjenje Njemačke, a njegova ideja ujedinjenja bila je ratom odnosno krvlju i
željezom. I Austrija je željela osigurati svoju premoć u Njemačkoj. Zbog toga se odnosi između Austrije i
Pruske sve više zaoštravaju. 1864. je počeo rat u kojem je Prusija teško porazila Austriju i Austrija je izbačena
iz njemačkog saveza.

Napoleon III. je poduzimao sve kako bi spriječio njemačko ujedinjenje pa je u srpnju 1870. objavio rat Prusima;
povod je bio pokušaj Prusije da instalira monarha iz svoje vladalačke kuće na prijestolje Španjolske. Makar je
francuska vojska bila vrlo jaka, Pruska je bila modernije organizirana (služila se bolje željeznicom i telegrafom,
te je imala je na moderniji način organiziran glavni stožer; također je i njemačko topništvo bilo suvremenije), te
je Francusko-pruski rat već nakon nekoliko mjeseci bio odlučen za korist Pruske. U teškom porazu većina je
francuske vojske pala u prusko zarobljeništvo, među njima mnogi generali i sam Napoleon III.. Kad se to
saznalo u Parizu, revolucionari su proglasili Francusku Republiku.

Nijemci su osvojili i sam centar francuske državne vlasti u Versaillesu, koji je još od reformacije u 16. stoljeću
bio centar francuskih akcija protiv ujedinjenja Njemačke. Prusi su 18. siječnja 1871. godine baš u Versaillesu
proglasili ujedinjavanja Njemačke. Ujedinjena Njemačka je po drugi put postala Carstvo. (Prvo carstvo je trajalo
od X. stoljeća do 1806.) Pruski kralj je postao njemački car. Prusi su Njemačkoj priključili dvije francuske
pokrajine - Elzas i Lotargija. Francuska je morala platiti i ratnu odštetu Njemačkoj – 5 milijardi franaka u zlatu.
Njemačka se počela jako brzo razvijati, a Francuska je počela naglo zaostajati u razvoju.