1. Vaša definicija poremećaja u ponašanju i neprihvatljivih oblika ponašanja?

Ponašanja koja odstupaju od ponašanja koja se smatraju normama ponašanja, onoga

uobičajenog i svakodnevnog.

sva ona ponašanja djeteta koja nisu prilagođena njegovoj životnoj dobi i/ili okolini i ometaju
funkcioniranje djeteta tako da štete djetetu i/ili okolini dovodeći ga u sukobe, ili ga isključuju iz
komunikacije s okolinom.

2. Što biste napravili da uočite dijete koje je plašljivo?

Plašljivost je znak nesigurnosti, slabog samopouzdanja i osjećaj konstantne opasnosti. Takvo

dijete treba ohrabrivati u svakom njegovom zadatku, davati mu osjećaj sigurnosti i
otvorenosti. Obraćati mu se blagim glasom, ne vikati ni podsmjehivati se njegovom
neuspjehu, već zajedno raditi na pogreškama i konstantom ohrabrivanju.

3. Koja su djeca najviše izložena napadima vršnjaka (naglasak je na jednoj

manifestaciji neprihvatljivog ponašanja, napisati kojoj)?

Djeca koja su najviše izložena napadima vršnjaka djeca koja fizički odudaraju (debela i
mršava djeca, previsoka ili preniska za svoju dob, naočale..), povučena i mirna djeca,
plašljiva i nesigurna, odlični učenici i djeca s posebnim potrebama.

nepoželjno dosađivanje, uznemiravanje, prisiljavanje, izrugivanje ili prijetnje osobi s invaliditetom.

Ono podrazumijeva različite oblike neprihvatljivog verbalnog ponašanja, odnosno tjelesnog nasilja ili
primjenu sile.

Što biste poduzeli u situaciji da je dijete tužno i stalno zabrinuto?

Djetetu bih prvo objasnila da je u redu biti tužan. Potaknula bi ga da priča o svojim
osjećajima. Osigurala bih ugodno i sigurno okruženje da mi se otvori, ne bih ga silila na
razgovor ako nije spremno, dala bi doznanja da uvijek može razgovarat o čemu god je
potrebno. Ako se dijete ne može izrazit riječima, pokušala bih s igrom ili crtanjem ili nečim
trećim s čime se on osjeća ugodno i sigurno.

• uzroci: autoritarni odgoj, prevelike ambicije i zahtjevi roditelja, razmaženost i

nesamostalnost djeteta, ljubomora na braću i sestre, neskladan brak, nepedagoški
postupci odgojitelja
 4. Karakteristike ponašanja lijenog djeteta?

Lijenost se definira kao nedostatak želje za bilo kakvom aktivnošću ili radom. . U
ekstremnim slučajevima opća tendencija za neaktivnošću može graničiti s apatijom i biti
jedan od simptoma depresije. Naime, izrazito lijene osobe, koje se odbijaju baviti bilo kakvim
aktivnostima, ne uspijevaju ništa naučiti niti razviti neku vještinu ili talent, a njihovo
samopouzdanje postaje sve slabije.

5. Indikatori poremećaja pažnje

Dijete ne obraća pažnju detaljima ili rade pogrešno zbog nepažnje. Često imaju teškoće s
održavanjem pažnje pri obavljanju zadaća ili igre. Čini se da ne slušaju i kada se im se
izravno obraćaš. Ne prate upute i ne dovršavaju školske zadatke, kućanske poslove ili ostale
dužnosti. Imaju često problema s organiziranjem zadataka i aktivnost. Ne posvećuju pažnju
detaljima. Gube stvari koje su im potrebne za obavljanje zadatka. Često ih ometaju vanjski
podražaji.

6. Preporuke za rad s hiperaktivnom djecom

Svojim postupcima moramo se pobrinuti da se dijete ne osjeća odbačeno. U razredu ili

skupini dijete mora nas slušat moramo u tome biti dosljedni, mi određujemo pravila, dijete s
ADDH-om treba strukturirani situaciju i jasne granice, i to mi postavljamo. Dijete treba
sjediti blizu odgajateljice (učiteljice), odnos prema djetetu treba biti pozitivan i
dobronamjeran, pohvaljivat trud koje dijete ulaže u određene zadatke. Obraćat se djetetu s
imenom, pitati ga nešto.. ako vidimo da je djetetu pažnja odlutala, prilazimo lagano i
dodirujemo po rameni, NE VIKATI I NEUPOTREBLJIVATI POGRDNE IZRAZE, upute
govoriti smireno i blagim glasom. Davati jednostavne konkretne upute i provjeriti je li nas
razumio.

Hiperkativnost je razvojni poremećaj nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao

razvojno neodgovarajući stupanj nepažnje, pretjerane aktivnosti i hiperaktivnosti, a otežava
samousmjeravanje i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost

• često tresu rukama ili nogama ili se vrpolje na stolcu

• ustaju sa stolca kada se očekuje mirovanje
• često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno
• često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
• ostavljaju dojam kao da ih pokreće motor jer su često u pogonu
često pretjerano pričaju,
indikatori pomanjkanja pažnje sljedeći:

• ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nepažnje

• često imaju teškoća s održavanjem pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
• često se čini da ne slušaju i kad im se izravno obraća
• često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućanske poslove ili ostale
dužnosti (ne zbog prkosnog ponašanja ili nerazumijevanja uputa)
• često imaju poteškoća s organiziranjem zadataka i aktivnosti
• ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku,
poslu ili u drugim aktivnostima
• često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor
(primjerice, školski ili domaći uradak)
• često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (primjerice, igračke,
školski pribor, olovke, knjige)
• često ih ometaju vanjski podražaji
• često zaboravljaju dnevne aktivnosti.

AGRESIVNO DIJETE

• Od prkosa do agresije nije daleko

• DIREKTNA (aktivna): verbalna, tjelesna, čak i mučenje životinja
• INDIREKTNA (prikrivena): podmuklost, lažno optuživanje, ogovaranje, pisanje anonimnih
poruka
• UZROCI: srdžba, ljubomora, zavist, osjećaj jake zapostavljenosti, manje vrijednosti, reakcija
na autoritaran odgoj ili zlostavljanje itd.
• BULLIYNG – NASILJE MEĐU DJECOM

7. Indikatori specifičnih teškoća učenja u predškolskoj dobi?

Poremećaj se ne postavlja prije drugog razreda, ali neki indikatori još u predškolskoj dobi
mogu ukazivati na pojavu disleksije:

Kasno progovaranje i usporen jezično-govorni razvoj, siromašan rječnik, dugo zadržavanje

pogrešaka u izgovoru glasova, poteškoće izražavanja misli i ideja, nezrelost grafomotorike,
poteškoće u traženju pravih riječi, poteškoće u prisjećanju na mjesta i događaje, nemogućnost
zadržavanja pažnje, hiperaktivnost, impulzivnost. Prisutnost agramatizma u govoru („plavi
hlače”, „tri jabuka”). Nesigurnost u vremenskim odnosima. Nedostatak interesa za crtanje,
pisanje i čitanje.

8. Razlika bistre i darovite djece (nabrojit indikatore i ponašanja)

Treba razlikovati darovitu i bistru djecu. Bistra djeca često ugađaju učiteljima, te ih je lakše i
ugodnije podučavati, dok darovita djeca znaju biti izuzetno teška zato što se ne uklapaju u
uobičajene.

Bistro dijete je zainteresirano, odgovara na pitanja, zna odgovore, ima dobre ideje, lako uči,
upija informacije, uživa u školi, dovršava ono što radi, voli društvo vršnjaka. Darovito dijete
raspravlja sve do u detalj, manipulira informacijama, draži su mu odrasli ili starija djeca, već
sve zna, ima neobične ideje, gleda dalje od grupe, pokreće projekte, uživa u učenju,
samostalno izvodi zaključke.

9. Što biste uradili da primijetite indikatore darovitosti kod djeteta od 5 godina?

Darovita djeca su ona kod kojih se zbog njihovih iznimnih sposobnosti mogu očekivat visoka
postignuća, a identificirani su od stručnjaka. Zahtijevaju posebne obrazovne programe.
Odgajatelj treba prepoznati oblike ponašanja koji ukazuju na darovitost te uputiti dijete
profesionalcu (u pravilu psihologu) koji će procijeniti darovitost djeteta. Zatim darovitom
djetetu treba se omogućit povremena okupljanja na razini grada i županije u znanstvenim,
umjetničkim i tehničkim kreativnim radionicama. Trebalo bi obogatiti program u redovnom
odjelu(individualizirani obrazovni postupci, teži zadatci složenost što daroviti učenik može
dosegnuti te proširivanje i produbljivanje nastavnih sadržaja). Rad u malim skupinama unutar
razreda zasniva se na diferenciranim programima posebno pripremljenim za skupine
darovitih (najviše pet učenika). Takvi su programi obogaćeni sadržajima i metodama rada
značajnim za razvoj darovitosti i nepredovanje učenika.

Neki od tih ponašanja su: započinje i vodi „pametne“ razgovore sa starijom djecom i
odraslima. Može prepričavati dijelove priče, pjesmice ili igre koju je vidjelo na TV ili čulo od
odgajatelja točnim redoslijedom, postavlja pitanja na koja je teško odgovoriti: o smrti, pravdi,
Bogu..

10. Poremećaji autizma

Autizam je sveobuhvatni razvojni poremećaj jer su njime zahvaćeni svi aspekti dječje
ličnosti: govor, motorika, ponašanje i učenje. Osnovni problem ove djece je
nekomunikativnost, nemogućnost uspostavljanja socijalnih odnosa, sklonost osamljivanju i
povlačenju u sebe. Česta karakteristika svih autista je niska emocionalna zrelost. Da bi se
djetetu uspostavio autizam potrebno je da dijete karakterizira neke od simptoma kao velike
teškoće u druženju i igranju s drugo djecom, ponaša se kao da je gluho, ima jak otpor prema
učenju, nema strah od stvarnih opasnosti, ima jak otpor prema promjenama u okolini,
izbjegava pogled oči u oči, ne voli se maziti i ne voli da ga se nosi, često se drži po strani…

Karakteristike autizma su: 1. poremećaji u socijalnoj komunikaciji

 Oštećenje neverbalnih načina ponašanja (pogled u oči, izraz lica, držanje tijela,
geste..)
 neuspješan odnos s vršnjacima
 izrazito smanjena sposobnost izražavanja ugode
 nemaju razvijenu empatiju (ne znaju kada su ljudi tužni, veseli, ljuti, ne
prepoznaju znakove)

2. oštećenje verbalne i neverbalne komunikacije

 izostanak prvog smiješka

 razvoj govornog jezika kasni ili potpuno izostaje (nije praćen mimikama i
gestama)
 oštećenje sposobnosti započinjanja i održavanja konverzacije
 stereotipna i repetitivna upotreba jezika
 izostaju različiti spontani oblici igara, pretvaranja ili oponašanja primjerenih
razvojnom stupnju

3. ograničeni i stereotipni oblici ponašanja

zaokupljenost jednim ili više interesa koji nije uobičajen po intenzitetu iliusmjerenosti
uočljivo nefleksibilno priklanjanje rutinama
trajna zaokupljenost dijelovima predmeta

Učitelj može

Moraju poticati učenika na društvenu komunikaciju, ako ga učitelj ne potiče dijete s

autizmom može jednostavno ostati isključeno iz društvenog kontakta i zaokupit se svojim
ponavljajućim aktivnostima. Učitelj mora imati dobar metodički pristup tj. da svaki zadatak
treba rastaviti na jednostavne i jasne dijelove (faze), s jasno definiranim ciljem u svakoj fazi
zadatka.

11. Snižene intelektualne sposobnosti

Djeca s sniženim intelektualnim sposobnostima imaju smanjene sposobnosti razumijevanja i

upotrebe verbalnih simbola, probleme u korištenju govora i jezika te siromašan rječnik.
Smetnje u komunikaciji, teže ili nikako rješavaju matematičke zadatke zadane riječima. Teže
i sporije usvajaju vještine čitanja i pisanja i duže ostaju na istoj razini usvojenih znanja i
vještina, sporo napreduju. Slabije tjelesne i motoričke sposobnosti. Brzo i lako zaboravljaju, u
ponašanju često hiperaktivni i impulzivni, imaju lošu sliku o sebi zbog stalnog doživljavanja
neuspjeha. Nisu svjesni vlastitog stanja i ne mogu predvidjeti posljedice svojih postupaka.
Nesamostalni i lako potpadaju pod negativne utjecaje.

Učitelj može:
usmjeriti poduku u stjecanje temeljnih vještina, što češće omogućiti učenje i uvježbavanje na
konkretnim primjerima, dati učeniku više vremena za savladavanje zadataka, ne pomagati u
stvarima koje mogu samo izvodit. Gradivo izlagati u manjim dijelovima, zadavajući kratke
upute za rad.

12. Poremećaji govora

Najučestaliji govorni poremećaji su poremećaji izgovora. Tj. artikulacijski poremećaju

spadaju u skupinu dislalija. Dislalija obuhvaća neispravan izgovor glasova koji se može
manifestirat kao izostavljanje nekog glasa (omisij), njegovu zamjenu nekim drugim glasom iz
istog izgovornog sustava (supstitucija) ili pak njegovim iskrivljenim izgovorom (distorzija).
Greškama izgovora su najčešće suglasnici a samoglasnici iznimno. Najčešći je sigmatizam,
odnosno neispravan izgovot glasova s, z, c, š, ž, č, dž, ć i đ. među disalije ubrajamo i
rotacizam (poremećaj izgovora glasa r), lambdacizam (l i lj ) gamicizam (k i g) tetacizam i
deltacizam ( t i d ).

Mucanje, brzopletost i spor govor. Mucanje se češće definira kao poremećaj tečnosti u
govoru ili kao prijelazni poremećaj u komunikativnoj upotrebi jezika. Tečnost je prekinuta
grčevima, drhtanjem ili abnormalnostima u fonaciji i disanju. Mucanje se očituje
ponavljanjem, produljivanjem i umetanjem riječi ili dijelova riječi. produživanjem glasova,
slogova, riječi ili fraza, prekidima i zastojima u tempu i ritmu govora, neadekvatnim
pauzama, ubacivanjem različitih glasova i poštapalica, općenito dulje trajanje razgovora.
Učitelj mora:

Mucanje nikad ne ispravljati i osvještavati, rugati se djetetu, oponašati ga i dozvoliti drugima

da to čine. Pravilnim govorom , smirenom i tišim i sporijim tempom se obraćat djetetu. Ne
inzistirati da dijete govori kada to ne želi i preferirati pisane ispite znanja.
Brzopletost je način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, brzim prijelazima s jedne
misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim
ograničavanjem osnovne ideje. Brzopletost često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na
godine koje je proveo u školi. Ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno
ne one koje se obično nauče čitanje. Kada se ne može sjetit riječi ili je ne zna, brzopletost se
katkad služi verbalnim opisima ili gestama.

Učitelj mora:

Takvu djecu je potrebno učestalo upozoravati da najprije smisle što će reći, da rečenicu
izgovori u sebi, pa tek onda naglas i da između rečenica radi veće stanke kako bi imalo
dovoljno vremena formulirati misao. Odgajatelj ili učitelj treba što češće mijenjati aktivnosti
djeteta i davati mu nove njemu prihvatljive zadatke. Pružiti djetetu strukturu i određen
redoslijed obavljanja zadataka.

Spor govor – glavno obilježje produljivanje svih glasova, a posebno samoglasnika. Osobe s
takvim govorom su usporene, trome, nespretne. Ostavljaju utisak lijenosti i
nezainteresiranosti. Govor drugih osoba često ih zbunjuje jer ne mogu shvatiti niti slijediti,
obzirom da ne odgovara njihovom ritmu. Misaoni procesi su im usporeni, a reagiranje kasni.
Često govore kroz nos.

13. SPECIFIČNE TEŠKOĆE UČENJA

Poremećaj čitanja – disleksija

Poremećaj piisanog izražavanja – disgrafija
Poremećaj matematičkih sposobnosti – diskakulija
• ALEKSIJA – potpuna nemogućnost čitanja, tj. povezivanja slova u riječi, iako
su sva slova poznata
• AGRAFIJA – potpuna nemogućnost pisanja uz poznavanje slova
• AKALKULIJA – potpuna nemogućnost obavljanja svih, čak i najjednostavnijih
matematičkih operacija

Specifični poremećaj učenja imaju djeca koja pokazuju jak poremećaj u jednom ili više
psihičkih procesa, uključujući razumijevanje ili upotrebu jezika, govora ili pisma. Poremećaj
se može manifestirati u nedovoljnoj sposobnosti slušanja, mišljenja, govora, čitanja, pisanja i
računanja. Ovaj termin uključuje djecu čiji su problemi u učenju rezultat poremećaja vida,
sluha, motorike, mentalnog deficita, pedagoške zapuštenosti…

Djeca s specifičnim teškoćama u učenju vrlo su heterogena skupina među kojima su učenici s
disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, teškoćama kratkotrajnom pamćenju i
teškoćama percepcije. Ove se teškoće mogu javljat pojedinačno ili u kombinaciji što još
može uključivat teškoće pažnje, hiperaktivnosti i poteškoće u radnoj memoriji. Njihove
intelektualne sposobnosti mogu biti različite od ispodprosječnih do iznadprosječnih.

Učitelj mora:

 Koristiti prerađene, sažete, jednostavnije tekstove (i kod čitanje lektire),

 u udžbeniku jasno označiti mjesta koja su bitna (rečenice, pravilo, primjer, slika,
postupak),
 koristit mnogo konkretnih primjera, slika, pokusa..
 zadavati manji broj zadataka, a zadatke po težini rasporediti tako da je prvo lakši
zadatak, pa teži, a na kraju opet lakši.
 Podijeliti zadaću na više faza.
 Pismeno rješavanje zadataka ne ograničiti vremenski, a greške tipa disleksija ne
ocjenjivati.
 Greške u pisanju ne ispravljati nego ih samo naznačiti (podvući riječ u kojoj je
greška) kako bi učenik sam naučio i ispravio greške uz pomoć udžbenik ili rječnika.
 Ohrabrivati učenika za spontano izražavanje i poticati ga na samostalnost u radu.

14. DISLEKSIJA

Disleksija je teškoća čitanja koja se najčešće manifestira sporim, netočnim čitanjem i

slovkanjem.

Znakovi disleksije: nepoznavanje slova (velika-mala, pisana-tiskana), preskakanje slova u

riječi, miješanje slova, preskakanje malih riječi, zamjena vokala drugim vokalima, zamjena
slova po obliku (b,d) i zvučnosti (p,t), inverzija slova ili slogova, neadekvatna brzina
čitanjem nedovoljno razumijevanje pročitanog teksta, dugo slovkanje.

UZROCI DISLEKSIJE: nesposobnost dešifriranja riječi, dok je uzrok toj nesposobnosti teškoća
glasovne raščlambe i sinteze riječi, odnosno deficit glasovne osjetljivosti.

teškoće u prostornoj orjentaciji, praćenju uputa, orjentaciji u vremenu, prisjećanju riječi), a može
stvoriti osjećaj opće dezorganiziranosti i dezorjentiranosti
INDIKATORI DISLEKSIJE
• kasno progovaranje i usporen jezično-govorni razvoj,
• siromašan rječnik,
• dugo zadržavanje pogrešaka u izgovoru glasova,
• poteškoće u izražavanju misli i ideja,
• poteškoće u traženju pravih riječi (umjesto imenovanja učenik opisuje predmet – npr. umjesto
"olovka" reći će "ono za pisanje"),
• nespretnost u krupnoj i finoj motorici (posrće, ozljeđuje se češće nego druga djeca),
• prisutnost agramatizama u govoru ("tri jabuka", "plavi hlače", obučela, cipeli),
• poteškoće u učenju pjesmica, brojalica – poteškoće u pamćenju općenito,
•

15. DISGRAFIJA

Disgrafija je stabilna nesposobnost ovladavanja vještinom pisanja koja se ispoljava u

mnogobrojnim trajnim i tipičnim pogreškama, pri čemu pogreške nisu povezane s
nepoznavanjem pravopisa i trajno su prisutne, bez obzira na dovoljan stupanj
intelektualnog i govornog razvoja.

Nepoznavanje grafema (slova), inverzija slova, pisanje zdesna ulijevo (zrcalno), izostavljanje
slova i slogova, preskakivanje riječi, nemogućnost analize rečenice na riječ i riječi na slova,
nemogućnost držanja reda, ružan i nečitka rukopis, nepoznavanje ortogradije (ispravnost
slova i pisanja) (javljanje navedenih značajki nakon 2. razreda)

Nemogućnost pisanja riječi odvojeno, disgrafija jezične analize i sinteze – najčešći oblik
disgrafije. Djetetu je teško rastavljat tekst na rečenice, rečenice na riječ, riječ na morfeme.

Kada učitelj promatra rad djeteta s disgrafijom, primijetit će da se određene pogreške javljaju.

1. na razini slova i slogova – izostavljanje, premještanje, dodavanje

2. na razini riječi
3. na razini rečenice

TIPOVI DISGRAFIJE

1. Vizualna (optička) disgrafija

- Teško se snalaze jedino u verbaliziranju prostorno-vremenskih odnosa, odnosno u
upotrebljavanju riječi koje imaju prostorno i vremensko značenje

2. Auditivna (fonološka) disgrafija

 - Nastaje na temelju nedovoljno razvijenog fonemskog sluha. Nema izgrađenih jasnih
predstava o glasovima, niti dobre auditivne memorije.
- Najčešće pogreške su: zamjene fonemski sličnih slova (d-t, z-s, g-k, a-o, l-lj, lj-nj,....),
djelomično, nedovršeno pisanje riječi i rečenica, spojeno pisanje riječi, pisanje bez
interpunkcijskih znakova

3. Jezična disgrafija
- U osnovi je slabiji razvoj govora i slabiji jezični razvoj.
- siromašan rječnik i fond stečenih pojmova,
- disgramatičnost i narušena sintaksa,
- slaba uporaba pravopisnih pravila.
- Najviše dolazi do izražaja kod samostalnog pismenog izražavanja

4. Grafomotorička disgrafija
- Djeca ne mogu automatizirati tzv. motoričku formulu slova, tj. poteze pisanja.
- Dopisuje dijelove slova, dodaju suvišne elemente, zamjenjuju motorički slična
slova, pišu sporo, brzo se umaraju.
- nervoza, grčevi, isprekidani, nefluentni pokreti,
- rukopis varira nagibom i veličinom slova,
- rukopis je vrlo neuredan i nedovoljno čitak

UZROCI DISGRAFIJE

- nasljednu disgrafiju,
- teškoće u pisanju uzrokovane djelovanjem vanjskim nepovoljnih čimbenika na dijete
u razvoju, te
- kombinirani oblik (najčešći uzrok disgrafije – kombinacija predispozicija s
djelovanjem dva do tri vanjska nepovoljna čimbenika).

Što može učiniti učitelj kako bi prilagodio i modificirao zadaće učeniku s disgrafijom:

• reducirati utjecaj pisanja na učenje ili pokazivanje znanja,

• prilagoditi zahtjeve za brzinom izvođenja pisanog rada,
• prilagoditi i modificirati volumen pisanog rada,
• dopustiti uporabu dogovorenih skraćenica,
• prilagoditi i modificirati složenost pisanog zadatka,
• podijeliti određene zadatke u faze,
• jasno definirati ciljeve provjere i ocjenjivanja,
• biti dosljedan u kvalitetnom ispravljanju pogrešaka,
• dopustiti pomoćna sredstva pisanja,
 • dopustiti uporabu lakšeg pisma,
• uočiti i poticati razvoj individualnih sposobnosti.

16. DISKALKULIJA

Poremećaj matematičkih sposobnosti. Teško razumijevanje ili imenovanje matematičkih

pojmova, pretvaranje pisano zadanih problema u matematičke simbole, teškoće u
prepoznavanju ili čitanju numeričkih simbola ili aritmetičkih znakova, netočno prepisivanje
znakova, nerazumijevanje matematičkih operacija, poremećaj u brojanju objekata, teškoće
učenja tablice množenja, pogrešno zamjećivanje znakova za računske operacije, ove
poteškoće se uvrštavaju nakon 1. razreda – do te dobi se smatraju uobičajenim.

AKALKULIJU

potpuna nesposobnost usvajanja gradiva iz matematike, onosno potpun odsutnost

matematičkog mišljenja. Takva nesposobnost može biti primarna li sekundarna. U većini
slučajeva akalkulija je stečeni, sekundarni poremećaj koja se događa u odrasloj dobi zbog
bolesti centralnog živčanog sustava.

ZA SVE (DISGRAFIJA, DISKALKULIJA, DISLEKSIJA) učitelj mora:

Uočiti učenikove specifične teškoće, prepoznati njegove potencijale i jake strane, ohrabrivati
ga, korištenjem primjerenih metoda poučavanja poticati njegov razvoj u područjima u
kojima je uspješan. Zadatke pojednostaviti i razložiti na manje dijelove, pohvaliti i nagradit
dijete i za najmanji napredak, u početku uratke ne ocjenjivati, tolerirati neuredan rukopis, a
kod ocjenjivanja vrednovati uloženi trud, izbjegavati postupke koji mogu izazvati emotivne
komplikacije kod djece (ne pokazivati zabrinutost, kaznu i sl.) objasniti roditeljima što znače
teškoće i učenju i osigurati stručnu pomoć defektolog-logoped, koji pomaže i učiteljima u
metodičkom pristupu individualizacije nastave za djecu s ovim teškoćama. U radu s djecom s
teškoćama vrlo su korisne kognitivne mape.
Što je prilagodeni program i tko ga izraduje?

PRILAGOÐENI PROGRAM je, kao što i sama riječ kaže, program koji je prilagođen
učeniku, prije svega njegovim "jakim" stranama, tj. sposobnostima, onome što dijete zna i
može! Tek onda je to program koji treba uvažavati teškoće djeteta, ono što dijete još nije
svladalo, ono što ne može kao drugi vršnjaci u razredu.

Prilagođeni program uključuje prilagodbu sadržaja: sadržaji se prilagođavaju djetetovim

mogućnostima pa npr. prilagodba iz matematike može značiti da učenik s teškoćama množi
samo s jednoznamenkastim i dvoznamenkastim brojevima, dok vršnjaci (prema nastavnom
planu i programu) množe s peteroznamenkastim brojevima

Osim sadržajne prilagodbe, primjenjuju se i prilagodbe u načinima rada i ocjenjivanju,

Mogućnost školovanja djece sa sniženim intelektualnim sposobnostima i mogućnost

inkluzije.

Suvremeno strukturirani otvoreni kurikulum nastave (temeljen na uvažavanju

individualnih razlika) a elementarna pretpostavka za kreiranje nastavnog procesa koji
individualne razlike podupire kao šansu za učenje i međusobno obogaćivanje.

• Odgoj i obrazovanje u uvjetima inkluzije prepuno je teškoća, uvjetovane su brojnim

propustima.

• Učenici s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama vrlo su osjetljivi, u pogledu

povezanosti s načinom funkcioniranja i prilagodbe razrednim uvjetima (skrivenom
kurikulumu). = Precjenjivanje ili podcjenjivanje potencijala učenika.

• Ako se za DJECU S POSEBNIM POTREBAMA ne pokaže dovoljno senzibiliteta i

fleksibilnosti, postanu “problem u učionici i školi”.

• Kvaliteti inkluzije djece s teškoćama najviše pridonosi cirkularni timski rad.

ZADACI PEDAGOGA

• koordiniranja timskog rada,

 • iniciranjem individualnog rada s djecom i njihovim roditeljima,
• ograniziranjem pedagoških radionica u razrednim odjelima/odgojnim skupinama
roditeljskih sastanaka, individualnih kontakata
zajedno s učiteljima školu učini sredinom u kojoj su učenici sretni, gdje doživljavaju
pozitivna iskustva.
Identifikacija, uvažavanje, metodička prilagodba, poticaj – glavne su pretpostavke za uspjeh
u školi.

Značajke mišljenja i ponašanja djece sa sniženim intelektualnim sposobnostima

Zahtjevi u odnosu na provjeravanje i ocjenjivanje

 u pismenoj provjeri znanja često će biti potrebno dulje vrijeme za rješavanje nego što
je to uobičajeno;
 ponekad će biti potrebno prilagoditi pisani materijal (uvećati prostor za upisivanje
odgovora, napraviti kontrolni rad iako da učenik samo podcrta točan odgovor ili
zaokruži broj ili slovo ispred točnog odgovora
 u usmenoj provjeri učitelj treba imati strpljenja i čekati dok učenik odgovori, ako ima
teškoća u govoru ne prekidati ga i ne sugerirati mu odgovor; postavljati pitanja na
koja se može odgovoriti s DA ili NE
 ako učenik ima teškoća u čitanju (disleksija) znanje je potrebno provjeravati usmeno,
ili da mu netko čita pitanje na koje će on odgovoriti usmeno ili pismeno; slične su
metode i kod disgrafije; dislektične smetnje mogu utjecati i na provjeru znanja iz
matematike, učeniku netko mora pročitati problemski zadatak, a matematički sadržaj
računanja on će moći riješili;
 ako učenik ima teškoća u svladavanju matematike (diskalkulija) potrebno je raditi po
prilagođenom planu i programu i provjeravati ona znanja koja se po tom planu i
programu obrađuju;
 ako se radi o učenicima sa smanjenom koncentracijom; znanje je potrebno
provjeravati češće, u kraćim vremenskim jedinicama i s malim brojem zadataka ili
pitanja u jednom ispitivanju;
  za učenike s perceptivnim smetnjama, potrebno je ispitni materijal sročiti bez suvišnih
pojedinosti i davati ga zadatak po zadatak.

Načini i oblici provjeravanja moraju biti primjereni učeniku i njegovim specifičnostima,

djelovati afirmativno i poticajno na učenike, kako bi kvalitetno iskoristili očuvane
sposobnost, i razviti nove. Moraju se ostvariti tako da djeluju i na razvitak sposobnosti
samoocjenjivanja.

Tijek i ozračje ispitivanja za učenika ne smiju biti opterećujući i nelagodni.

Osnovne značajke djece s Down sindromom u odnosu na njihove vršnjake

učiteljevi osnovni zadatci

-uočiti učenikove specifične teškoće,

-prepoznati njegove potencijale i jake strane,

-ohrabrivati ga,

- adekvatnim metodama poučavanja poticati učenikov razvoj u područjima u kojima je

uspješan.

Prilagodbe u nastavnom radu

Uspjeh učenika sa specifičnim teškoćama učenja uvelike ovisi o metodičkim postupcima

učitelja, njegovoj brizi o njima u smislu prihvaćanja teškoće, te tolerancije pri ocjenjivanju

Potrebno je slijedeće:
– predvidjeti duže vremensko razdoblje za usvajanje nekih tema,
– koristiti različite vrste podražaja – vidne, slušne, dodirne kod obrade novih
sadržaja,
– dati prednost češćim usmenim oblicima u poučavanju i provjeravanju znanja,
– sistematski provjeravati je li učenik razumio sadržaj, pojmove i definicije ta
dati dodatna objašnjenja,
– izbjegavati učenikovo čitanje na glas ili pisanje na ploči pred razredom (osim
ako učenik na izrazi tu želju),
SURADNJA S RODITELJIMA UČENIKA SA SPECIFIČNIM TEŠKOĆAMA
UČENJA

• Učiti zajedno s djetetom, ali na način da mu gradivo prepričaju kao priču koja će ga
moći zainteresirati kao igra ili zabava
• Ohrabrivati dijete
• Ne dolaziti u sukob s učiteljima

KOMPETENCIJE UČITELJA U RADU S DJECOM SA SPECIFIČNIM

TEŠKOĆAMA UČENJA

• što prije uočiti teškoće i biti spreman za pomoć,

• pokušati ostvariti što bolju suradnju s roditeljima,
• uputiti roditelje da potraže pomoć stručnjaka,
• pokazivati razumijevanje za djetetove teškoće,
• u radu biti kritičan, ali oprezan i taktičan,
• hrabriti učenika, poticati ga i hvaliti i za najmanje uspjehe,
• isticati njegova dobra postignuća u drugim područjima,
• u radu biti dosljedan, uporan i strpljiv,

NEKE UČINKOVITE METODE U RADU S UČENICIMA SA SPECIFIČNIM

TEŠKOĆAMA UČENJA

BRAIN GYM METODA

• Metoda aktiviranja mozga za učenje pomoću integrirajućih pokreta. Tehniku je

osmislio Paul Dennison 1969. godine, razvila se 80-ih godina, a svrha joj je u
potpunosti aktivirati mozak za učenje pomoću kretanja.
• Sastoji se od 26 jednostavnih i ugodnih ciljanih aktivnosti koje brzo rezultiraju
poboljšanjem koncentracije, pamćenja, čitanja, organiziranja, slušanja i koordinacije.
• Potiče se prevladavanje teškoća, razvoj samosvijesti i samopouzdanja i općenito
ostvarenje dječjih potencijala.
• Kroz igre i metode psihofizičkog opuštanja, razvoj socio-emotivnih vještina i
poticanje senzomotornog razvoja kroz sve integrirajuće pokrete. Brain Gym je zato
jedan od najučinkovitijih pristupa u radu s djecom i mladima, kao i s učenicima s
teškoćama u učenju i osobama s posebnim potrebama.
Brain Gym se temelji na tri jednostavna pravila

1. Učenje je prirodna aktivnost koja donosi radost i traje cijeli život.

2. Teškoće nisu ništa drugo do nemogućnost nošenja sa stresom i neizvjesnošću novih
zadataka.
3. Svi smo mi na neki način „blokirani“ jer nismo naučili kako se kretati

Pokreti preko središnje linije tijela olakšavaju sazrijevanje razvojnih vještina i omogućuju
nadograđivanje već usvojene konkretne radnje. Pomažu u povećanju koordinacije između
gornjeg i donjeg dijela tijela potrebne za usvajanje vještina opće i fine motorike.
Primjeri vježbi su:
1.Križno gibanje (Cross Crawl) –dijete naizmjence miče jednu ruku i njoj suprotnu nogu
(poboljšava koordinaciju lijevo-desno, sluh i vid).
2.Lijene osmice (Lazy 8s) – crtanje ležeće osmice ili simbola.
3.Dvostruko šaranje (Double Doodle) – s obje ruke
4. Slon (The Elephant) – torso, glava, ispružena ruka i dlan funkcioniraju kao jedna cjelina,
sve se giba po zamišljenoj lijenoj osmici dok oči slijede ruku