1.

Funkcija (osnove)
(a) Rastumačiti pojmove: funkcija, slika funkcije, graf funkcije, injekcija, surjekcija, bijekcija,
kompozicija funkcija i inverzna funkcija, konstanta, identiteta, inkluzija.
Funkcija je preslikavanje koje se sastoji od domene, kodomene i pravila pridruživanja. Domena i
kodomena su skupovi. Pravilo funkcije svakom elementu domene pridružuje točno jedan element u
kodomeni.
Slika funkcije je SKUP svih vrijednosti funkcije, podskup je kodomene. Slika funkcije NIJE graf
funkcije!
Graf funkcije je podskup kartezijevog umnoška domena×kodomena. To je skup uređenih parova koji
nastaju djelovanjem pravila pridruživanja na elemente domene. Graf funkcije je relacija (ali nije svaka
relacija graf funkcije). Graf funkcije NIJE slika funkcije!
Injekcija je funkcija koja ne poprima istu vrijednost dva ili više puta. Injekcija je funkcija koja uvijek
različitim parametrima iz domene pridružuje različitu vrijednost u kodomeni.
Na vizualizaciji grafa funkcije injektivnost provjeravamo tako što pokušamo naći neki horizontalni
pravac koji će krivulju presjeći u više od jedne točke. Ako takav pravac pronađemo, ta krivulja ne
predstavlja vizualizaciju grafa injekcije.
Na lijevoj slici vidimo da smo takav
pravac uspjeli pronaći pa to nije
vizualizacija injekcije, dok na slici desno,
koliko god se trudili, takav pravac ne
postoji pa je to vizualizacija funkcije koja
bi mogla biti injekcija.

Surjekcija je funkcija koja poprima sve vrijednosti kodomene. Surjekcija je funkcija kojoj su
kodomena i slika funkcije jednaki skupovi.
Bijekcija je funkcija koja je ujedno i injekcija i surjekcija.
Kompozicija funkcija je nova funkcija koja nastaje slaganjem (komponiranjem) dviju ili više funkcija.
Inverzna funkcija je funkcija kojoj je domena jednaka kodomeni polazne, a kodomena joj je jednaka
domeni polazne funkcije, i koja svojim pravilom „radi obrnuto“ od polazne funkcije. Jako je bitno da
je polazna funkcija bijekcija, jer samo bijekcije imaju inverz.
Konstanta je funkcija čija slika ima samo jedan element. Dakle to je funkcija koja svakom elementu
domene pridružuje isti element u kodomeni.
Identiteta je funkcija kojoj su domena i kodomena jednaki skupovi i koja svaki element domene
preslikava u isti taj element u kodomeni.
Inkluzija je funkcija kojoj je domena podskup kodomene i koja svaki element domene preslikava u isti
taj element u kodomeni.
(b) Koji su najjednostavniji primjeri funkcije? Kako možemo vizualizirati funkciju? Obrazložiti je li
zadani primjer funkcija ili nije? Navesti nekoliko načina na koje se može zadati pravilo funkcije. . .
Najjednostavniji primjeri funkcije: konstanta, identiteta, funkcija kojoj je domena prazan skup...
Funkciju možemo vizualizirati u pravokutnom (kartezijevom) koordinatnom sustavu.
Kako bi provjerili je li ili nije zadani primjer funkcija, trebamo provjeriti pridružuje li pravilo funkcije
svakom elementu domene točno jedan element u kodomeni.
S vizualizacije grafa također možemo očitati predstavlja li neka krivulja uopće neku realnu funkciju.
To provjeravamo tako što pokušamo naći neki vertikalni pravac koji će krivulju presjeći u više od
jedne točke. Ako takav pravac nađemo, ta krivulja ne predstavlja vizualizaciju grafa realne funkcije.
Na slici lijevo smo uspjeli
naći takav pravac, pa to nije
vizualizacija grafa neke
funkcije, dok na slici desno
vidimo da takav pravac ne
možemo pronaći, pa onda
desna slika može
predstavljati vizualizaciju
grafa neke funkcije.

(c) Objasni poveznice, sličnosti i razlike izmedu pojmova: funkcije, graf funkcije i relacija?
Funkcija se sastoji od tri objekta i to dva skupa (domena i kodomena) i pravila pridruživanja. A graf
funkcije je podskup kartezijevog umnoška domena×kodomena. To je skup uređenih parova koji
nastaju djelovanjem pravila pridruživanja na elemente domene. Graf funkcije je relacija (ali nije svaka
relacija graf funkcije).
(d) Kako su povezani pojmovi bijekcija i inverzna funkcija? Koje funkcije imaju inverz? Koliko inverznih
funkcija može imati jedna funkcija: nula, jednu, dvije ili više? Sto znači asocijativnost kod kompozicije
funkcija? Zašto je slaganje funkcija asocijativno?
Samo bijekcije imaju inverz. Samim time svaka inverzna funkcija je bijekcija. Funkcija može imati nula
inverznih (ako nije bijekcija) ili jednu inverznu funkciju (ako je bijekcija).
Asocijativnost kod slaganja funkcija: isto kao kod npr zbrajanja 2+(3+4)=(2+3)+4. Drugim riječima, nije
bitan redosljed izvođenja operacija.
2. Realna funkcija
(a) Sto znači pojam realna funkcija? Navesti nekoliko primjera koji jesu i nekoliko koji nisu realne
funkcije. . . Što je polinom? Što je linearna funkcija? Što je afina funkcija?
Podsjetnik: Funkcija se sastoji od domene, kodomene i pravila pridruživanja. Domena i kodomena su
skupovi.
Realna funkcija je funkcija kojoj su domena i kodomena podskupovi skupa realnih brojeva. Primjeri
realnih funkcija: 𝑓: {1,2,3} → [1,3], 𝑓(𝑥) = 𝑥 𝑔: ℝ → ℝ , 𝑔(𝑥) = 2
Polinom je funkcija koju dobijemo preko prirodnih potencija. Opći oblik polinoma je:
𝑓(𝑥) = 𝑎 ∙ 𝑥 + 𝑎 ∙𝑥 +𝑎 ∙𝑥 + ⋯+ 𝑎 ∙ 𝑥 + 𝑎 ∙ 𝑥 + 𝑎
Primjeri:
𝑓(𝑥) = 𝑥 + 2𝑥 − 𝑥 + 3 je polinom petog stupnja
𝑓(𝑥) = 2𝑥 − 5𝑥 + 3 je polinom trećeg stupnja
𝑓(𝑥) = 𝑥 + 2𝑥 −𝑥+3 je polinom desetog stupnja
𝑓(𝑥) = −𝑥 + 3 je polinom prvog stupnja
𝑓(𝑥) = 𝑥 + 2𝑥 − 𝑥 + 3 nije polinom

𝑓(𝑥) = nije polinom

Linearna funkcija je funkcija oblika 𝑓(𝑥) = 𝑎 ∙ 𝑥 dok je afina funkcija oblika 𝑓(𝑥) = 𝑎 ∙ 𝑥 + 𝑏
Koeficijent 𝑎 i kod jedne i druge nazivamo koeficijent smjera (nagib). On je ujedno i tangens kuta
kojeg graf funkcije zatvara s pozitivnim dijelom osi 𝑥. Ako je pozitivan, funkcija je rastuća, a ako je
negativan, funkcija je padajuća. Koeficijent 𝑏 kod afine funkcije predstavlja odsječak na osi 𝑦.
Iznimno, ako je 𝑏 = 0 dobili smo linearnu funkciju. Drugim riječima, linearna funkcija je samo
poseban slučaj afine funkcije čiji graf prolazi kroz ishodište koordinatnog sustava.
(b) Kako se može brzo skicirati graf afine funkcije koristeći samo parametre iz njenog pravila (iz
formule)? Na primjeru po izboru nastavnika skicirati afinu funkciju samo na osnovi koeficijenta
smjera i odsječka na y-osi, bez korištenja tablice vrijednosti funkcije. . . Što je koeficijent smjera
afine funkcije? Sto je odsječak na y-osi afine funkcije? Za zadanu vizualizaciju afine funkcije
odrediti sa vizualizacije grafa (približno): koeficijent smjera i odsječak na y-osi.
Afinu i linearnu funkciju lako skiciramo. Kod afine funkcije krenemo od točke (0, 𝑏) na osi 𝑦 pa uz
pomoć koeficijenta smjera nađemo još jednu točku. Koeficijent smjera prikažemo u obliku razlomka
𝑎 = tako da brojnik bude cijeli a nazivnik prirodan broj. Iz točke na osi 𝑦 krenemo desno za 𝑞 a
zatim gore/dolje za 𝑝 ovisno o tome je li 𝑝 pozitivan ili negativan. Na taj način dobili smo tu drugu
točku i povučemo pravac kroz te dvije točke. Ako crtamo graf linearne funkcije krenemo iz ishodišta,
odnosno točke (0,0) a zatim na isti način kao kod afine pronađemo drugu točku i povučemo pravac
kroz te dvije točke.
(c) Kako znamo da je graf kvadratne funkcije upravo parabola? Ima li kvadratna funkcija inverz? Je
li bijekcija? Što je polinom? Što znače vitičaste zagrade kod zadavanja funkcije pravilom?
Po definiciji parabola je skup točaka jednako udaljenih od neke čvrste točke (fokus, tj. žarište) i nekog
pravca (direktrisa tj. ravnalica). Izjednačavanjem udaljenosti točke do žarišta i točke do pravca
dolazimo do kvadratne funkcije (obavezno pogledati na Merlinu video).
Kvadratna funkcija nema inverz jer na svojoj prirodnoj domeni nije injekcija pa samim time nije ni
bijekcija. Npr. 𝑓(−2) = 𝑓(2) = 4 dakle za dva različita parametra ima istu vrijednost pa nije injekcija
a ni bijekcija.
Funkcija zadana pravilom u vitičastoj zagradi je funkcija koja je zadana različitim pravilima za različite
djelove domene. Na primjer:
3𝑥, 𝑥 < 5
𝑓(𝑥) = 𝑥 + 7, 𝑥 ≥ 10 
43, 𝑖𝑛𝑎č𝑒
Neke vrijednosti ove funkcije bi bile: 𝑓(0) = 3 ∙ 0 = 0, 𝑓(2) = 3 ∙ 2 = 6, 𝑓(5) = 43, 𝑓(9) = 43,
𝑓(10) = 10 + 7 = 17, 𝑓(13) = 13 + 7 = 20, …
(d) Problemi s vizualizacijom grafa za realne funkcije? Kako vizualizacija koju vidimo na grafičkom
kalkulatoru može biti pogrešna? Je li dovoljno izračunati nekoliko vrijednosti funkcije za graf? Što
znači da je vizualizacija funkcije vjerodostojna?
Nije dovoljno izračunati nekoliko vrijednosti za graf. Treba poznavati i neka svojstva funkcije da bi
vizualizacija grafa funkcije donekle bila u redu. Uvrštavanjem pojedinačnih parametara u funkciju
može se dobiti samo konačno točaka s grafa. Ako ne poznajemo svojstva funkcije kao što su
neprekidnost, asimptote, općenito izgled osnovnih elementarnih funkcija, tada ne znamo kakvu
krivulju treba provući kroz izračunate točke na grafu.

Grafički kalkulator može odavati pogrešnu vizualizaciju jer grafički kalkulator računa konačan broj
točaka za vizualizaciju.

Na primjer, u Desmos pokušajmo unijeti funkciju 𝑓(𝑥) = .

Crtež koji vidimo je pravac koji odgovara grafu funkcije
𝑔(𝑥) = 𝑥 + 1. Međutim, iako nam se čini da smo dobili
vizualizaciju tog pravca, to nije istina, za parametar x = 1 točka
na grafu ne postoji jer taj parametar nije u prirodnoj domeni te
funkcije.

(e) (za bolju ocjenu) Primjer po izboru studenta gdje vizualizacija graf jedne te iste funkcije može u
različitim slučajevima izgledati značajno različito (može npr. kvadratna funkcija)
(f) Kako s vjerodostojne vizualizacije grafa očitati rast i pad realne funkcije? Kako sa vizualizacije
grafa realne funkcije očitati injektivnost, surjektivnost, omedenost, bijektivnost,. . .
Što se tiče monotonosti (rast, pad), vrijedi slijedeće:

Funkcija je rastuća ako za svaka dva parametra iz domene vrijedi 𝑥 > 𝑥 ⇒ 𝑓(𝑥 ) > 𝑓(𝑥 )

Funkcija je padajuća ako za svaka dva parametra iz domene vrijedi 𝑥 > 𝑥 ⇒ 𝑓(𝑥 ) < 𝑓(𝑥 )

Laički, funkcija je rastuća ako za svaka

dva 𝑥-a vrijedi da onaj lijevi ima nižu
točku od onog desnog. A padajuća je
ako za svaka dva 𝑥-a onaj lijevi ima
višu točku od onog desnog.
Injektivnost provjeravamo tako što pokušamo naći neki horizontalni pravac koji će krivulju presjeći u
više od jedne točke. Ako takav pravac nađemo, ta krivulja ne predstavlja vizualizaciju grafa injekcije.

Na lijevoj slici vidimo da smo takav

pravac uspjeli pronaći pa to nije
vizualizacija injekcije, dok na slici desno,
koliko god se trudili, takav pravac ne
postoji pa je to vizualizacija funkcije koja
bi mogla biti injekcija.

Sa vizualizacije grafa funkcije možemo očitati i sliku funkcije. Podsjetnik: Slika funkcije je SKUP svih
vrijednosti funkcije, podskup je kodomene.

Na slici lijevo vidimo vizualizaciju grafa

funkcije. Ako “spustimo” svaku točku
grafa okomito na os 𝑦, onaj dio osi
𝑦 koji smo “pokrili” je slika ove
funkcije. Dakle u ovom slučaju slika
funkcije je otprilike 𝐼𝑚(𝑓) =
[−1.57, 1.57]

Da bi odredili je li funkcija surjekcija, moramo znati koji skup je kodomena ove funkcije. Jer funkcija je
surjekcija ako su slika funkcije i kodomena jednaki skupovi. U ovom slučaju, ako je kodomena skup
realnih brojeva, tada ova funkcija nije surjekcija. Bila bi surjekcija jedino ako je kodomena skup
𝐾(𝑓) = [−1.57, 1.57]

Iznimno, ako sa vizualizacije grafa vidimo da je slika funkcije cijeli skup realnih brojeva, tada ta
funkcija mora biti surjekcija jer smo tada sigurni i da je kodomena cijeli skup realnih brojeva.

Pošto je bijekcija funkcija koja je ujedno i injekcija i surjekcija, kombinacijom načina za odrediti je li
funkcija injekcija i je li funkcija surjekcija, možemo utvrditi je li ta funkcija i bijekcija.

Funkcija je omeđena ako joj je slika funkcije omeđen

skup. Vizualno, ako funkciju možemo ograničiti sa dva
horizontalna pravca, odnosno ako je cijeli graf između
ta dva pravca, ta funkcija je omeđena.

Na primjer, funkcija 𝑓(𝑥) = 𝑠𝑖𝑛𝑥 je omeđena funkcija.

Slika te funkcije je skup 𝐼𝑚(𝑓) = [−1, 1]

(g) Što je prirodna domena realne funkcije?

Prirodna domena realne funkcije zadane pravilom podrazumijeva skup onih brojeva koji za zadano
pravilo “imaju smisla”. Funkcija se zadaje domenom, kodomenom i pravilom. Međutim, u praksi se
često susrećemo s funkcijama koje su zadane samo pravilom, pa se takvim funkcijama domena
podrazumijeva kao skup onih brojeva koje možemo uvrstiti u tu fukciju da bi ta funkcija kao
vrijednost dala realan broj. Na primjer ako je funkcija zadana pravilom 𝑓(𝑥) = tada je prirodna
domena te funkcije skup ℝ\{0}. Ako je funkcija zadana pravilom 𝑔(𝑥) = 𝑙𝑜𝑔(𝑥) tada je prirodna
domena te funkcije skup 〈0, +∞〉.
(h) Može li se svaka krivulja u ravnini shvatiti kao graf realne funkcije? Problemi s vizualizacijom
grafa za realne funkcije? Kako radi grafički kalkulator? Kako vizualizacija koju vidimo na grafičkom
kalkulatoru može biti pogrešna? Je li dovoljno izračunati nekoliko vrijednosti funkcije da se dobije
graf? Sto znači da je vizualizacija funkcije vjerodostojna?
Nije svaka krivulja u ravnini graf realne funkcije. S vizualizacije grafa možemo očitati predstavlja li
neka krivulja uopće neku realnu funkciju. To provjeravamo tako što pokušamo naći neki vertikalni
pravac koji će krivulju presjeći u više od jedne točke. Ako takav pravac nađemo, ta krivulja ne
predstavlja vizualizaciju grafa realne funkcije.

Na slici lijevo smo uspjeli naći

takav pravac, pa to nije
vizualizacija grafa neke funkcije,
dok na slici desno vidimo da
takav pravac ne možemo
pronaći, pa onda desna slika
može predstavljati vizualizaciju
grafa neke funkcije.

Nije dovoljno izračunati nekoliko vrijednosti za graf. Treba poznavati i neka svojstva funkcije da bi
vizualizacija grafa funkcije donekle bila u redu. Uvrštavanjem pojedinačnih parametara u funkciju
može se dobiti samo konačno točaka s grafa. Ako ne poznajemo svojstva funkcije kao što su
neprekidnost, asimptote, općenito izgled osnovnih elementarnih funkcija, tada ne znamo kakvu
krivulju treba provući kroz izračunate točke na grafu.

Problemi s vizualizacijom i ostalo u 1.d)

(i) Kako sa vizualizacije grafa realne funkcije očitati injektivnost, surjektivnost, omedenost,
bijektivnost, rast i pad, parnost i neparnost, periodičnost? Što znači svako od tih svojstava?
Primjeri...
(j) Kako se kod realnih funkcija odnose vizualizacija grafa funkcije i vizualizacija grafa inverzne
funkcije? Da li kvadratna funkcija ima inverz, je li bijekcija? Sa zadane vizualizacije grafa realne
funkcije: odrediti ima li inverznu funkciju ili ne, kako bi izgledala vizualizacija inverzne funkcije (ako
postoji), odrediti vrijednosti inverzne funkcije.
Graf inverzne funkcije simetričan je grafu polazne s obzirom na pravac 𝑦 = 𝑥 (glavna dijagonala
koordinatnog sustava). Na grafu prepoznajemo ima li funkcija inverz tako što odredimo je li funkcija
injekcija (i naravno, bijekcija).
Primjer vizualizacije grafova inverznih funkcija: eksponencijalna i logaritamska funkcija

Primjer: kubna i treći korjen

3. Elementarne funkcije
(a) Kako uz pomoć prirodnih potencija definirati cjelobrojne potencije? Kako uz pomoć cjelobrojnih
potencija definirati potencije sa racionalnim eksponentom? Kakve moraju biti baze za opće realne
𝟏
potencije? Treba znati protumačiti 𝒙 𝒏 = 𝒙𝒏, objasniti da je 𝒏√𝒙 inverz funkcije 𝒙𝒏 (uz eventualnu
𝒎
𝒏
restrikciju domene), protumačiti 𝒙 𝒏 = √𝒙𝒎 , protumačiti zašto je funkcija 𝒇(𝒙) = 𝒂𝒙 definirana
samo za a > 0.
Cjelobrojne potencije su iste kao i prirodne ako su pozitivne. Potencija nula uvijek daje vrijednost 1.
Negativne cjelobrojne potencije su recipročna vrijednost prirodnihpotencija 𝑥 =

(b) Definicija funkcija sinus i kosinus (objasniti preko jedinične kružnice). Kako bi se izračunao
sin(0.5) uz pomoć definicije? Slično za sin(4) i sin(8)?
Promotrimo u pravokutnom koordinatnom sustavu kružnicu sa središtem u ishodištu i s radijusom 1.
Parametar nanosimo na kružnicu kao duljinu kružnog luka počevši odtočke (1,0) u smjeru obratno od
kazaljke na satu ako je parametar pozitivan, a u smjeru kazeljke na satu ako je parametar negativan.
Zatim očitavamo 𝑥 koordinatu dobivene točke kao kosinus nanesenog parametra, i 𝑦 koordinatu kao
sinus nanesenog parametra.

Na primjer, sa kružnice ćemo očitati sinus i kosinus za

parametar 𝑥 = 2.5 Možemo na osi y očitati da je
𝑠𝑖𝑛(2.5) ≈ 0.6 i sa osi x da je 𝑐𝑜𝑠(2.5) ≈ −0.8
(c) Napamet skicirati graf za sve osnovne elementarne funkcije bez korštenja kalkulatora, navesti
domenu, kodomenu, inverz i asimptote. Pomoću limesa zapisati (ne)postojanje asimptota i
ponašanje grafa sasvim desno i lijevo, te na
rubovima domene.
Funkcija konstanta: 𝑓(𝑥) = 𝑐 𝐷 = ℝ 𝐼𝑚 = {𝑐}
Nije injekcija (pa ni bijekcija) tako da nema inverz.

Prirodne potencije: 𝑓(𝑥) = 𝑥 , 𝑛 ∈ ℕ

Neparne: 𝐷 = ℝ 𝐼𝑚 = ℝ Bijekcije su, imaju
inverz 𝑓 (𝑥) = √𝑥
Parne: 𝐷 = ℝ 𝐼𝑚 = [0 ,  +∞〉 Nisu injekcije,
nemaju inverz.

Cijelobrojne potencije:
Pozitivne iste kao prirodne.
Kod negativnih domena 𝐷 = ℝ\{0}
Slika 𝐼𝑚 = ℝ\{0} ako su neparne,
a 𝐼𝑚 = 〈0 ,  +∞〉 ako su parne.

Ostale potencije (racionalne i iracionalne) još proučiti!!

Eksponencijalna i logaritamska funkcija:

𝑓(𝑥) = 𝑎 , 𝑎 > 0 𝑖 𝑎 ≠ 1 𝐷 = ℝ 𝐼𝑚 = 〈0, +∞〉 (eksponencijalna)

𝑔(𝑥) = 𝑙𝑜𝑔 𝑥 , 𝑎 > 0 𝑖 𝑎 ≠ 1 𝐷 = 〈0, +∞〉 𝐼𝑚 = ℝ (logaritamska)

Bijekcije su, imaju inverz, jedna drugoj su inverz.

Eksponencijalne imaju lijevu horizontalnu asimptotu

𝐿𝐻𝐴 … 𝑦 = 0 ako je 𝑎 > 1 i desnu horizontalnu
asimptotu 𝐷𝐻𝐴 … 𝑦 = 0 ako je 0 < 𝑎 < 1.

Logaritamske imaju desnu vertikalnu asimptotu

𝐷𝑉𝐴 … 𝑥 = 0

(d) Treba znati računati na vlastitom kalkulatoru (donijeti na ispit) ili na kalkulator aplikaciji na
vlastitom mobitelu ili na web stranici sa kalkulatorom po izboru studenta: sve osnovne računske
operacije i vrijednosti svih osnovnih elementarnih funkcija i njihovih kompozicija, npr. na
kalkulatoru izračunaj arctan log7 5 =?, slično sa nekim drugim funkcijama ili operacijama. . .
4. Jednadžbe i nejednadžbe
(a) Opisati koji su tipovi metoda za jednadžbe? Koja je ideja i procedura za pojedine metode?
Objasniti svaku proceduru na jednostavnom primjeru, npr. 𝐜𝐨𝐬 𝒙 = 𝟎. 𝟓 ili x2 = 2. Možeš koristiti
kalkulator kod numeričkog i analitičkog riješavanja... Kod grafičkog rješavanja za elementarne
funkcije vizualizacije grafa trebaš znati napamet...
Metode rješavanja jednadžbi su:

1. uvrštavanje (pogađanje i provjera zadovoljava li jednadžbu)

2. grafičko rješavanje (zaključivanje sa vizualizacije grafa fje),
3. analitičke metode (logičko zaključivanje iz poznatih svojstava elementarnih funkcija,
računskih operacija i slično)
4. numeričke metode (algoritamsko uvrštavanje parametara u formulu koja kroz nekoliko
ponavljanja vodi relativno blizu rješenju)

(b) Kako radi grafička metoda riješavanja jednadžbi? Kako grafički riješavati nejednadžbe? Navesti
primjere... Nastavnik može pitati zadatak gdje, na papiru ili ploči (napamet) skicirati i približno
riješiti jednostavne primjere s osnovnim elementarnim funkcijama poput: 2x − 1 ≥ 5, √ x < 0.5, x 2 =
2x + 1, ln x = cos x ili slično. Ovo je povezano s temom crtanje vizualizacije grafa za elementarne
funkcije.
Jednadžbu f(x)=g(x) možemo riješiti tako da u istoj koordinatnoj ravnini:
1. nacrtamo graf od f
2. nacrtamo graf od g
3. pronađemo (zaokružimo) sva sjecišta grafa funkcije f i g (to je broj rješenja jednadžbe)
4. odredimo x-koordinate pronađenih sjecišta (to su rješenjima postavljene jednadžbe)
Grafička metoda rješavanja uvijek daje samo približno, tj. neprecizno rješenje. Ako želimo preciznije
rješenje nacrtamo veći graf ili uvećamo samo dio slike gdje se rješenje nalazi.
Nejednadžbu f(x)>g(x) možemo riješiti grafički tako da pronađemo sve intervale na kojima se graf
funkcije f nalazi iznad grafa funkcije g. x-koordinate tih područja odgovaraju rješenjima postavljene
nejednadžbe. Slično, rješenja nejednadºbe f(x)<g(x) čine x-koordinate onih djelova na kojima je graf
od f ispod grafa od g. Provjeru vršimo pomoću kalkulatora: uvrstimo nekoliko parametara u funkciju i
usporedimo sa odgovorom do kojeg smo došli temeljem grafa.
(c) Složenije primjere jednadžbi i nejednadžbi treba znati riješiti preko grafičkog kalkulatora na
mobitelu i računalu, a takoder i preko WolframAlpha
(d) Kako analitički riješavati jednadžbe. Nastavnik može pitati jednostavan primjer, poput √ x = 0.5,
sin x x = 0, x2 − x = 3 ili slično (primjere obradene u nastavnim materijalima)
Analitičko rješavanje jednadžbe s jednom nepoznanicom sastoji se u tome da kroz nekoliko koraka
simbolički transformiramo jednadžbu dok ne dobijemo izraz takav da je:
1. nepoznati parametar izoliran na jednoj strani jednakosti
2. na suprotnoj strani jednakosti nalazi se poznati izraz (koji je moguće izračunati)
Mane ove metode: trebamo biti vješti u transformiranju izraza, nedostupno matematički
nepismenima, treba dobro poznavati elementarne funkcije , često nemoguće...
Prednosti: elegantno za one koji znaju kako, rješenja dobijemo egzaktno i garantiramo da su to sva
rješenja koja postoje, za neke važne klasificirane tipove postoje formule (npr. nultočke kvadratne
funkcije)...
(e) Kako iskoristiti neprekidnost za analitičko riješavanje nejednadžbi? Pokazati na primjeru po
izboru studenta i na zadanom primjeru iz nastavnih materijala
Sve elementarne funkcije su neprekidne na svojoj domeni. Neprekidna funkcija može promijeniti
predznak (prijeći iz pozitivne u negativnu i obratno) samo u nultočkama i prelaskom rubova domene.
Unutar jednog segmenta ili intervala u domeni neprekidna funkcija ima jedinstven (pozitivan ili
negativan) predznak. Stoga se rješavanje nejednadžbe f(x) > 0 ili f(x) ≥ 0 (kada je f neprekidna na
svojoj domeni) može tražiti sljedećim postupkom:
1. odrediti domenu funkcije f i granice te domene
2. odrediti nultočke f(x) = 0
3. postaviti tablicu sa u zaglavlju poredanim granicama domene i nultočkama
4. u postavljenoj tablici:
(a) označiti intervale koji nisu u domeni funkcije (oznaka N/D)
(b) unutar svakog preostalog intervala odabrati jednu točku
(c) predznak funkcije na svakom odabranom intervalu unutar domene poklapa se sa
predznakom vrijednosti u odabranoj točki
Nejednadžbu f(x)>g(x) možemo riješavati kao nejednadžbu f(x)−g(x)>0.
(f) Kako radi metoda bisekcije? Pokazati na primjeru po izboru studenta i nastavnika. Koji je uvjet
koji garantira konvergenciju metode bisekcije i objasniti na primjeru nastavnika.
Metodu možemo primijeniti kada želimo riješiti jednadžbu koja se odnosi na neku neprekidnu
funkciju (f) jedne varijable. Tada metodom bisekcije tražimo nultočku te funkcije. Bisekcija zahtjeva
dvije početno odabrane točke a1=a i b1=b tako da je a1<b1 i takve da su f(a1) i f(b1) suprotnog
predznaka. Metoda zatim dijeli segment na pola računajući sredinu polaznog segmenta: c1=(a1+ b1)/2.
Ako je baš c1 nultočka funkcije procedura je gotova, ali osim toga postoje još dvije mogućnosti:
1. f(a1) i f(c1) imaju suprotne predznake, tada proglasimo a2=a1 i b2=c1 i ponovno vršimo novi korak
bisekcije
2. f(c1) i f(b1) imaju suprotne predznake, tada proglasimo a2=c1 i b2=b1 i ponovno vršimo novi korak
bisekcije.
U oba slučaja odabiremo dvije točke sa suprotnim predznakom koje ograničavaju segment duljine
50% segmenta iz prethodnog koraka. U oba slučaja je opet a2<b2. Zatim ponavljamo korak bisekcije u
kojem tražimo sredinu segmenta, točku c2=(a2+b2)/2 i tako dalje kao u prvom koraku. Na ovaj način u
svakom koraku segment koji dijelimo je sve manji i manji.
Aproksimacija rješenja je onaj c koji ima vrijednost funkcije najbližu nuli. Što više koraka napravimo,
preciznija će biti aproksimacija rješenja.
(g) (za bolju ocjenu) Metoda tangente za jednadžbe: kako radi i objasniti na primjeru studenta. Koji
su uvjeti za konvergenciju? Usporediti sa metodom bisekcije (brzina konvergencije u praksi)
5. Nizovi i redovi
(a) Što je niz i koji su jednostavni primjeri niza? Konstatni i stacionarni niz? Što je stražnji dio niza?
Kako se može vizualizirati niz? Poznjavati primjere nizova iz nastavnih materijala...
Niz je beskonačna uređena lista. Niz je vrsta funkcije kojoj je domena skup prirodnih brojeva. Za
razliku od skupa, niz podrazumijeva poredak i objekti se mogu ponavljati.
Primjeri nizova:
Niz prirodnih brojeva: opći član 𝑎 = 𝑛 (prvih nekoliko članova: 1,2,3,4,5, …)

Harmonijski niz: 𝑎 = (prvih nekoliko članova: 1, , , , , …)

Konstantni niz: 𝑎 = 5 (prvih nekoliko članova: 5, 5, 5, 5, 5, . ..)

Stražnji dio niza podrazumijeva sve one članove koji ostaju iza nekog člana. Na primjer stražnji dio
harmonijskog niza iza četrnaestog člana bi bio: , , , , , … Na primjer, bilo koji stražnji dio
konstantnog niza jednak je polaznom nizu. Stražnji dio niza je novi niz (ima opet beskonačno članova i
točno znamo poziciju svakog člana). Prije stražnjeg dijela ostaje konačno mnogo članova.
Primjer vizualizacije harmonijskog niza u Desmosu:

(b) Gomilšte niza? Cauchyjev niz? Sto znači da niz konvergira? Primjer konvergentnog niza i niza
koji ne konvergira po izboru studenta. Izračunati limes računalnim alatom na mobitelu ili
računalu...
Broj 𝐺 je gomilište niza 𝑎 kada za svaku udaljenost 𝑑 > 0 postoiji beskonačno članova niza koji su
od 𝐺 udaljeni manje od 𝑑.
Gomilište je broj u čijoj se neposrednoj okolini nalazi barem neki član svakog stražnjeg dijela niza.
Drugim riječima, to je broj u čijoj se neposrednoj okolini nalazi beskonačno mnogo članova niza.
Napomena: Ne moraju se svi članovi stražnjih djelova niza nalaziti u neposrednoj okolini gomilišta. Na
primjer, niz 0,1,0,2,0,3,0,4,0,5,0,6,... ima gomilište. To je broj 0, a kako vidimo, svaki drugi član je 0
dok se ostali članovi udaljavaju od 0. Još jedan primjer, niz 1,2,1,2,1,2,1,2,1,2,... ima dva gomilišta,
brojeve 1 i 2.
Niz prirodnih brojeva 1,2,3,4,5,6,7,8,... nema gomilište. Harmonijskom nizu gomilište je nula.
Cauchyev (čit. „Košijev“) niz je naziv za niz sa svojstom da za svaku malu udaljenost 𝑎 > 0 postoji
stražnji dio niza takav da su svaka dva člana tog dijela niza udaljena manje od 𝑎.
Druga definicija: Niz je Cauchyev ako za svaki 𝑎 > 0 postoji 𝑏 tako da je nakon indeksa 𝑏 razlika svaka
dva člana niza u intervalu < −𝑎, 𝑎 >.
Primjer Cauchyevog niza: harmonijski niz
Kažemo da realni niz konvergira kada ima limes (koji je realni broj). Konvergentan niz ima limes,
označimo limes slovom L. Broj L dobro aproksimira stražnje djelove niza.
Broj 𝐿 je limes niza ako za svaki 𝑎 > 0 postoji 𝑏 > 0 tako da su nakon indeksa b SVI članovi niza
unutar intervala < 𝐿 − 𝑎, 𝐿 + 𝑎 >. Drugim riječima, 𝐿 je limes niza ako za svaku pozitivnu grešku
postoji stražnji dio niza koji je CIJELI unutar spomenute greške oko broja 𝐿.
Niz konvergira ako i samo ako je Cauchyev!
Primjeri nizova koji konvergiraju:

Harmonijski niz: lim = =0

→

Svaki konstantni niz je konvergentan. Na primjer za niz 𝑎 = 5 odnosno niz petica, vrijedi lim 5 = 5
→

Kako izračunati limes računalnim alatom na mobitelu ili na računalu:

lim 1+ =𝑒 Wolfram Alpha: limit (1+1/n)^n for n=+infinity

→

(c) (za bolju ocjenu) Analitički računati jednostavne limese niza.

(d) Sto je red brojeva i kako se označava? Što je parcijalna suma reda? Izračunati neke početne
parcijalne sume u zadanom jednostavnom redu? Sto znači da red konvergira? Što je suma reda?
Što je apsolutna konvergencija reda?
Red brojeva je beskonačna suma (zbroj). Tvori se od niza brojeva. Označava se velikim grčkim slovom
sigma. Uzmimo za primjer harmonijski niz 𝑎 = . Prvih nekoliko članova ovog niza su
1, , , , , , , … Bitan pojam za red brojeva je parcijalna suma. Parcijalne sume dobijemo tako što
zbrajamo članove niza, i to tako da krenemo od prvog. Označimo parcijalne sume sa 𝑠 . Prve tri
parcijalne sume za harmonijski niz izgledaju ovako:

𝑠 =𝑎 =1 𝑠 =𝑎 +𝑎 =1+ = 𝑠 =𝑎 +𝑎 +𝑎 =1+ + =
Dakle, na primjer, deseta parcijalna suma bila bi zbroj prvih deset članova niza. Red brojeva je zbroj
beskonačno članova niza. Za harmonijski niz red brojeva izgleda ovako:

1 1 1 1 1 1 1 1
1+ + + + + + +⋯= =
2 3 4 5 6 7 𝑛 𝑛

Dakle, za red brojeva bitna su dva niza, niz brojeva od kojeg tvorimo sume, i niz parcijalnih suma.
Red brojeva konvergira ako konvergira njemu pripadni niz parcijalnih suma. Ako red konvergira, tada
ima sumu koja je realan broj. Suma reda je broj:

𝑎 = lim 𝑎
→

Za konvergenciju reda brojeva nije bitan niz brojeva, nego niz parcijalnih suma, zato što je limes niza
parcijalnih suma ujedno i limes reda.
Harmonijski red divergira. Primjer konvergentnog reda je geometrijski red. Suma geometrijskog reda
je ∑ 𝑞 = za |𝑞| < 1

Ako umjesto originalnih članova niza uzmemo apsolutne vrijednosti tih članova, dobijemo red ∑|𝑎 |.
Ako ovaj red konvergira, onda kažemo da red ∑ 𝑎 apsolutno konvergira. Ako realni red apsolutno
konvergira, onda i konvergira.
6. Limes realne funkcije i neprekidnost
(a) Napamet poznavati sve limese osnovnih elementarnih funkcija, npr. bez pomoći računalnih
alata i bez kalkulatora riješiti zadatak tipa 𝐥𝐢𝐦𝒙→ 𝒂𝒓𝒄𝒄𝒐𝒔𝒙, 𝐥𝐢𝐦𝒙→𝟎 𝐥𝐨𝐠 𝟑 𝒙 i slično...
(b) Sto znači da funkcija ima limes L u beskonačnosti (sasvim desno ili sasvim lijevo)? Koja je veza
granične vrijednosti funkcije u beskonačnosti i horizontalne asimptote na graf funkcije? Kako
pronaći horizontalne asimptote?
(c) Poznavati što znači limes, konvergencija, divergencija, divergencija prema beskonačno —
sasvim lijevo, sasvim desno, u točki, u točki slijeva i u točki zdesna i kako se zapisuje pomoću znaka
lim. Za svako spomenuto ponašanje sjetiti se nekog primjera elementarne funkcije koja ima takvo
ponašanje...
(d) Što je limes funkcije u točki (slijeva, zdesna)? Razlike i sličnosti između limesa u točki, te limesa
slijeva i zdesna u točki? Koja je veza limesa u točki sa vertikalnim asimptotom na graf funkcije? Što
je divergencija funkcije u točki? Objasniti divergenciju prema beskonačno? Znati računati limese
pomoću računalnog alata po izboru studenta?

Malo više laički nego matematički:

Funkcija ima limes 𝐿 u beskonačnosti sasvim desno ako za svaku okolinu oko broja 𝐿 postoji interval
prema +∞ na kojem su vrijednosti funkcije unutar spomenute okoline oko broja 𝐿. Analogno,
funkcija ima limes 𝐿 u beskonačnosti sasvim lijevo ako za svaku okolinu oko broja 𝐿 postoji interval
prema −∞ na kojem su vrijednosti funkcije unutar spomenute okoline oko broja 𝐿. Ako funkcija ima
limes 𝐿 u beskonačnosti (sasvim lijevo ili sasvim desno) tada pravac 𝑦 = 𝐿 nazivamo (lijeva ili desna)
horizontalna asimptota te funkcije.

Dakle, horizontalne asimptote pronalazimo na način da izračunamo limes u beskonačnosti (sasvim

lijevo ili sasvim desno), pa ako taj limes postoji, postoji i horizontalna asimptota.

Kao i kod nizova tako i kod funkcija, ako limes postoji, ona konvergira, a ako ne postoji, ona divergira.

Funkcija ima limes 𝐿 u točki (parametru) zdesna ako za svaku okolinu oko broja 𝐿 postoji desna
okolina te točke na kojoj su vrijednosti funkcije unutar spomenute okoline oko broja 𝐿. Analogno,
funkcija ima limes 𝐿 u točki (parametru) slijeva ako za svaku okolinu oko broja 𝐿 postoji lijeva okolina
te točke na kojoj su vrijednosti funkcije unutar spomenute okoline oko broja 𝐿.

Ako funkcija ima limes slijeva i limes zdesna u točki, i ako su oni jednaki, tada kažemo da funkcija ima
limes u točki.

Funkcija divergira u točki ako nema limes u točki.

Funkcija divergira prema beskonačno sasvim gore u točki zdesna (slijeva) ako za svaki broj postoji
desna (lijeva) okolina te točke na kojoj su vrijednosti funkcije veće od spomenutog broja. Analogno,
funkcija divergira prema beskonačno sasvim dolje u točki zdesna (slijeva) ako za svaki broj postoji
desna (lijeva) okolina te točke na kojoj su vrijednosti funkcije manje od spomenutog broja.

Ako funkcija divergira prema beskonačno u točki (parametru) 𝑃 zdesna (slijeva) tada pravac 𝑥 = 𝑃
nazivamo desna (lijeva) vertikalna asimptota funkcije.

(e) (za bolju ocjenu) Analitički računati jednostavne limese funkcije.

(f) objasniti L’Hopitalovo pravilo u jednostavnom primjeru limesa po izboru studenta, uz dostupnu
tablicu derivacija
(g) Što znači da je funkcija neprekidna u točki? Koja je veza između neprekidne funkcije u točki i
limesa funkcije u točki? Koja još svojstva neprekidne funkcije poznaješ? Koje su funkcije
neprekidne? Objasniti na primjeru po izboru studenta... Primjeri po izboru studenta za funkcije
koje jesu i funkcije koje nisu neprekidne...

Funkcija je neprekidna u točki ako je vrijednost funkcije u toj točki jednaka limesu funkcije u toj točki.
Matematički rečeno, funkcija je neprekidna za parametar 𝑃 (u točki s parametrom 𝑃) ako vrijedi
lim 𝑓(𝑥) = 𝑓 lim 𝑥 = 𝑓(𝑃). Još „matematičkije“: Funkcija 𝑓 je neprekidna za parametar 𝑃 kada za
→ →
svaki 𝑎 > 0 postoji 𝑏 > 0 takav da kada za parametar 𝑥 vrijedi 𝑥 ∈ 𝐷(𝑓) i ujedno 𝑃 − 𝑏 < 𝑥 < 𝑃 + 𝑏
onda za takve parametre mora vrijediti 𝑓(𝑃) − 𝑎 < 𝑓(𝑥) < 𝑓(𝑃) + 𝑎.

Laički rečeno neprekidna funkcija je takva da male promjene ulaznih parametara rezultiraju malom
promjenom u vrijednostima funkcije. Neprekidna funkcija može se iznad neprekinutih područja
domene crtati u jednom potezu, bez dizanja olovke od papira, bez prekida.

Tamo gdje je funkcija neprekidna oznake limesa i funkcije komutiraju (mogu mijenjati mjesta).
Funkcija je neprekidna na skupu S ako je neprekidna u svakoj točki toga skupa. Funkciju nazivamo
neprekidnom ako je neprekidna u svakoj točki svoje domene. Neprekidna funkcija na intervalu ima
svojstvo da joj se graf iznad tog intervala može nacrtati „bez podizanja olovke“.

Za funkciju f kažemo da je neprekidna funkcija ako je neprekidna za svaki parametar iz svoje domene.

NAPOMENA: Sve elementarne funkcije su neprekidne na cijeloj svojoj domeni.

Evo još nekih svojstava neprekidih funkcija: Ako je 𝑓 neprekidna u točki (parametru) 𝑎 i 𝑔 neprekidna
u točki (parametru) 𝑓(𝑎) tada je kompozicija 𝑔 ∘ 𝑓 neprekidna u točki (parametru) 𝑎. Ako su 𝑓 i 𝑔
neprekidne u točki (parametru) 𝑎 tada su funkcije 𝑓 + 𝑔, 𝑓 − 𝑔 i 𝑓 · 𝑔 neprekidne u točki
(parametru) 𝑎. Ako su 𝑓 i 𝑔 neprekidne u točki (parametru) 𝑎 i 𝑔(𝑎) ≠ 0 tada je funkcija
neprekidna u točki (parametru) 𝑎.

(h) Zašto je pojam neprekidnosti važan?

𝒕𝒂𝒏𝒙
(i) Riješiti limes u točki analitički preko neprekidnosti. Npr. u zadatku poput 𝐥𝐢𝐦𝒙→𝟏 𝒙𝟐
, znati da
se može iskoristiti neprekidnost i dobiti riješenje preko kalkulatora kao 𝒕𝒂𝒏𝟏.

(j) Teorem srednje točke za neprekidne funkcije? Kakve veze ima neprekidnost sa metodom
bisekcije za numeričko riješavanje jednadžbi?

Teorem od srednjoj vrijednosti: Svaka funkcija neprekidna na nekom segmentu [a,b] za koju su
vrijednosti f(a) i f(b) različitog predznaka (jedno pozitivno, a drugo negativno) ima barem jednu
nultočku unutar tog segmenta.

Ovaj teorem dokazuje se metodom bisekcije.

(k) Kako pronaći vertikalne asimptote kod neprekidne funkcije. Izračunati kod zadane složene
funkcije, slično kao u nastavnim materijalima...

(l) Primjeniti neprekidnost kod analitičkog rješavanja jednostavne nejednadžbe ili kod istraživanja
domene, slično kao u nastavnim materijalima...
7. Derivacija realne funkcije

(a) Što je derivacija funkcije? Postoji li formula preko koje se može izračunati? Treba znati napamet
formulu za derivaciju preko limesa...

Intuitivno derivacija u točki predstavlja brzinu i smjer kretanja funkcije u toj točki. Derivacija funkcije
u točki je tangens kuta kojeg tangenta na graf funkcije u toj točki zatvara s pozitivnim dijelom x-osi.
Općenito, derivacija neke funkcije je nova funkcija. Ako u tu novu funkciju uvrštavamo parametre iz
domene, dobit ćemo koeficijente smjera tangenti na graf funkcije u tim točkama.

Kako je došlo do derivacije?

Na slici vidimo vizualizaciju grafa neke funkcije (crna krivulja). Uzmimo sada neki parametar 𝑥 i
izračunajmo vrijednost funkcije za taj parametar 𝑓(𝑥). Na taj način dobili smo točku 𝐴. Sad nas
zanima raste li ili pada funkcija prolazeći kroz točku 𝐴, i kojom brzinom raste ili pada, dakle kakav je
nagib funkcije u točki 𝐴. Odgovor na to pitanje možemo otprilike saznati na način da se od parametra
𝑥 odmaknemo za neki ∆𝑥. Dakle, dobili smo novi parametar 𝑥 + ∆𝑥. Zatim izračunamo vrijednost
funkcije za taj novi parametar 𝑓(𝑥 + ∆𝑥). Na taj način dobili smo točku 𝐵. Kroz točke 𝐴 i 𝐵 povucimo
sekantu na graf funkcije (zeleni pravac). Kut koji ta sekanta zatvara s pozitivnim dijelom osi 𝑥 otprilike
nam govori raste li ili pada, i pod kojim kutom, funkcija u točki 𝐴. Taj kut nazovimo 𝛽. Do njega
možemo doći preko pravokutnog trokuta ∆𝐴𝐵𝐶 (točka 𝐶 je točka s parametrom 𝑥 + ∆𝑥 i vrijednosti
funkcije 𝑓(𝑥)). Tangens kuta u pravokutnom trokutu računamo na način da podijelimo nasuprotnu
katetu s priležećom katetom, dakle |𝐵𝐶 | sa |𝐴𝐶 |. Duljina |𝐵𝐶 | odgovara razlici funkcijskih vrijednosti
𝑓(𝑥 + ∆𝑥) − 𝑓(𝑥) a duljina |𝐴𝐶 | razlici parametara (𝑥 + ∆𝑥) − 𝑥 = ∆𝑥. Dakle, vrijedi
( ∆ ) ( )
𝑡𝑎𝑛(𝛽) = ∆
. Kut 𝛽 otprilike govori kakav je nagib funkcije u točki 𝐴, ali nedovoljno
precizno.

Zamislimo sada da je moguće nekako toliko približiti točke 𝐴 i 𝐵, tj. da razlika parametara ∆𝑥 bude
gotovo pa 0. U matematici to lako učinimo uvodeći graničnu vrijednost (limes). Na taj način sekanta
postaje tangenta funkcije u točki 𝐴, a kut 𝛼 koji tangenta zatvara s pozitivnim dijelom osi 𝑥 dobro
opisuje nagib funkcije u točki 𝐴. Spomenuti limes nazivamo derivacija funkcije u točki, dakle vrijedi:

𝑓(𝑥 + ∆𝑥) − 𝑓(𝑥)

𝑡𝑎𝑛(𝛼) = lim = 𝑓′(𝑥)
∆ → ∆𝑥
(b) (za bolju ocjenu) Kako preko definicije derivacije ispitati derivabilnost kvadratne funkcije?

(c) Računati jednostavne derivacije analitički, bez upotrebe računalni alata, kada je studentu dana
na raspolaganje tablica osnovnih derivacija i osnovnih 5 pravila za deriviranje.

(d) Računati derivaciju (funkciju, izraz), vrijednost derivacije u točki i tangentu na graf funkcije u
točki preko računalnog alata WolframAlpha
(e) Koja je veza derivacije funkcije s tangentom na graf iste funkcije? (odgovor na prethodno
pitanje ne smije sadržavati riječi: kut i tangens)

Derivacija funkcije u točki daje nam koeficijent smjera tangente na graf funkcije u toj točki.

(f) Za zadanu skicu grafa funkcije (vizualizacija) povući tangentu u točki, približno odrediti vizualno
jednadžbu tangente i približno odrediti vizualno derivaciju...

(g) Koja je veza derivacije s rastom i padom funkcije? Koji je nužan, a koji dovoljan uvjet za lokalni
ekstrem derivabilne funkcije na intervalu? Gdje može biti lokalni ekstrem neprekidne funkcije?

Funkcija je rastuća ako za SVAKA DVA parametra 𝑥 i 𝑦 iz domene funkcije vrijedi: Ako je 𝑥 > 𝑦 onda
je 𝑓(𝑥) > 𝑓(𝑦). Analogno, funkcija je padajuća ako za SVAKA DVA parametra 𝑥 i 𝑦 iz domene funkcije
vrijedi: Ako je 𝑥 > 𝑦 onda je 𝑓(𝑥) < 𝑓(𝑦). Primjer je u 9. zadatku.

Lokalni maksimum 𝑀 = 𝑓(𝑥 ) je točka takva da je 𝑓(𝑥) < 𝑓(𝑥 ) za svaki 𝑥 ≠ 𝑥 iz neke male okoline
oko 𝑥 . Lokalni minimum 𝑚 = 𝑓(𝑥 ) je točka takva da je 𝑓(𝑥) > 𝑓(𝑥 ) za svaki 𝑥 ≠ 𝑥 iz neke male
okoline oko 𝑥 . Globalni maksimum 𝑀 = 𝑓(𝑥 ) je točka takva da ∀𝑥 ∈ 𝐷(𝑓) vrijedi 𝑀 ≥ 𝑓(𝑥).
Ujedno je to maksimum slike funkcije. Globalni minimum 𝑚 = 𝑓(𝑥 ) je točka takva da ∀𝑥 ∈ 𝐷(𝑓)
vrijedi 𝑚 ≤ 𝑓(𝑥). Ujedno je to minimum slike funkcije.

Pripazi, za razliku od globalnog, lokalni ekstrem ne dozvoljava jednakost, pa se može dogoditi da

funkcija ima puno globalnih a nijedan lokalni ekstrem, kao što je funkcija konstanta.

Kritične točke funkcije 𝑓 su takve točke 𝑥 ∈ 𝐷(𝑓) u kojima je funkcija neprekidna i još vrijedi jedno
od sljedećeg: funkcija nije derivabilna u točki 𝑥, dakle 𝑥 ∉ 𝐷(𝑓′) ili vrijedi 𝑓′(𝑥) = 0 (pa se tada 𝑥
naziva stacionarna točka).

Pošto derivacija funkcije u točki predstavlja koeficijent smjera (nagib) tangente u toj točki, vrijedi
slijedeće: Tamo gdje je derivacija pozitivna zaključujemo da je funkcija rastuća, a tamo gdje je
negativna, funkcija je padajuća.

Nužan uvjet za ekstrem: Ako je 𝑓 neprekidna funkcija i 𝑥 lokalni ekstrem funkcije tada je 𝑥 kritična
točka ili je 𝑥 na rubu 𝐷(𝑓).

Prvi dovoljan uvjet za ekstrem: Neka je 𝑓 derivabilna funkcija i neka 𝑓′ mijenja predznak u točki
𝑥 ∈ 𝐷(𝑓), ali ne na rubu domene, tada možemo zaključiti da je 𝑓(𝑥) lokalni ekstrem. Ako je
promjena predznaka od 𝑓′ iz pozitivnog u negativni, tada je riječ o lokalnom maksimumu, a ako je
promjena predznaka od 𝑓′ iz negativnog u pozitivni tada je riječ o lokalnom minimumu.

Drugi dovoljan uvjet za ekstrem: Neka je 𝑓 derivabilna funkcija i 𝑥 kritična točka i 𝑓′′(𝑥) ≠ 0 tada 𝑓
ima lokalni ekstrem u točki s parametrom 𝑥. Pritom, ako je 𝑓′′(𝑥) > 0 tada je 𝑓(𝑥) lokalni minimum,
a ako je 𝑓′′(𝑥) < 0 tada je 𝑓(𝑥) lokalni maksimum.

Lokalne ekstreme neprekidna funkcija može imati u kritičnim točkama i u točkama (parametrima) na
rubu domene.
8. Određeni i neodređeni integral, numerička integracija i ODJ

(a) Što je primitivna funkcija? Ako je poznata jedna primitivna funkcija, kako izgledaju sve ostale?
Kako provjeriti da je primitivna funkcija dobro izračunata? Što je neodređeni integral? Kako se
računa? Navesti neka svojstva neodredenog integrala. Kako provjeriti rješenje neodređenog
integrala preko deriviranja?

Primitivna funkcija neke funkcije je funkcija čijom derivacijom dobivamo početnu funkciju. Drugim
riječima, primitivna funkcija je antiderivacija. Jako je bitno da je primitivna funkcija neprekidna.

Primitivna funkcija funkcije 𝑓(𝑥) je funkcija 𝑔(𝑥) takva da vrijedi 𝑔′(𝑥) = 𝑓(𝑥). Ako neka funkcija
ima primitivnu funkciju, onda ih ima beskonačno mnogo. Skup svih primitivnih funkcija neke funkcije
nazivamo neodređenim integralom te funkcije. Dakle, vrijedi ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 = 𝑔(𝑥) + 𝐶 gdje je 𝐶 bilo koji
realan broj. Broj 𝐶 još nazivamo i aditivna konstanta.

Na primjer: Za funkciju f(x)=1 primitivna funkcija je g1(x)=x jer je x derivirano upravo jednak 1. Isto
tako je još jedna primitivna funkcija i g2(x)=x+5 jer je x+5 derivirano opet 1, itd…

Kada znamo jednu primitivnu funkciju sve ostale se samo razlikuju u aditivnoj (toj dodanoj) konstanti.
Pa ako imamo vizualizaciju grafa jedne primitivne funkcije, sve ostale su samo pomaknute gore/dolje
po osi 𝑦.

Za primitivnu funkciju ćemo znati da je dobra tako da je deriviramo i dobijemo baš polaznu funkciju,
odnosno mora biti 𝑔′(𝑥) = 𝑓(𝑥). Primitivna funkcija MORA biti neprekidna.

Vidjeli smo da je neodređeni integral zapravo skup primitivnih funkcija. Primitivnu funkciju možemo
odrediti na više načina, preko tablice derivacija, tablice integrala, raznim računalnim alatima kao
Wolfram Alpha i slično. Ako podintegralna funkcija nije u tablici, algebarskim postupcima
„sređujemo“ podintegralnu funkciju. Možemo koristiti metodu supstitucije, parcijalne integracije…
Točnije, integral namještamo na poznate podatke iz tablice. Integrali iz tablice se zovu tablični.
Rješenje neodređenog integrala provjerimo deriviranjem.

Možemo koristiti svojstva: Integral zboja/razlike je zbroj/razlika integrala. Ako konstanta množi
funkciju, konstantu prepišemo a funkciju integriramo. Ne postoji formula za integral umnoška ili
kvocjenta (kao kod derivacija).

(b) Formule za integraciju: izlučiti konstantu, rastaviti zbroj, parcijalna integracija, integracija
supstitucijom (pokaži jednostavan primjer po svom izboru). Izračunati jednostavni integral
samostalno, koristeći samo tablicu integrala. Izračunati zahtjevnije integrale pomoću računalnog
alata WolframAlpha.

Izlučiti konstantu: Ako konstanta množi funkciju, konstantu prepišemo a funkciju integriramo.
Vrijedi: ∫ 𝑎 ∙ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 = 𝑎 ∙ ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 gdje je 𝑎 neka konstanta.
Rastaviti zbroj/razliku:Integral zboja/razlike je zbroj/razlika integrala.
Vrijedi: ∫(𝑓(𝑥) + 𝑔(𝑥))𝑑𝑥 = ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 + ∫ 𝑔(𝑥)𝑑𝑥
Parcijalna integracija: Za umnoške pod integralom može se koristiti metoda parcijlne integracije. Za
doći do formule za parcijalnu integraciju koristi se poznata formulu za derivaciju umnoška:
𝑓(𝑥) ∙ 𝑔(𝑥) ′ = 𝑓 (𝑥) ∙ 𝑔(𝑥) + 𝑓(𝑥) ∙ 𝑔′(𝑥)
Iz ove formule se dobije formula za parcijalnu integraciju:

𝑓(𝑥) ∙ 𝑔′(𝑥)𝑑𝑥 = 𝑓(𝑥) ∙ 𝑔(𝑥) − 𝑔(𝑥) ∙ 𝑓′(𝑥)𝑑𝑥

(c) Što su Darbouxove sume? Raspodjela segmenta? Infimum? Supremum? Kakva mora biti
funkcija da bi se mogla računati Darbouxova suma? Što je gornji (ili donji) Darbouxov integral? Što
je određeni integral? Koliko iznosi kada su granice integrala jednake? A zamijenjene granice?
Izračunati jednostavni određeni integral samostalno, a teži pomoću računalnog alata...

Prije svega, da bi pričali o Darbouxovim sumama, funkcija 𝑓 mora bit ograničena (omeđena) funkcija
na segmentu [𝑎, 𝑏]. Razdioba ili raspodjela segmenta [𝑎, 𝑏] je konačna rastuća lista brojeva koja
počinje sa 𝑎 i završava sa 𝑏. Na primjer, jedna razdioba segmenta [1,4] bi bila
𝑅 = (1, 1.5, 1.8, 2.3, 3.6, 4). Na taj način podijelili smo segment [1,4] na pet podsegmenata.

Donja međa skupa S je svaki broj ne veći (manji ili jednak) od svih iz S. Infimum skupa S je najveća
donja međa tog skupa. Gornja međa skupa S je svaki broj ne manji (veći ili jednak) od svih iz S.
Supremum skupa S je najmanja gornja međa tog skupa.

Ako je funkcija ograničena na nekom segmentu tada ta funkcija na

tom segmentu ima infimum i supremum.

Na slici vidimo vizualizaciju grafa neke funkcije koja na segmentu

[2,6] ima infimum 𝑖𝑛𝑓[ , ] 𝑓 = 4.5 i supremum 𝑠𝑢𝑝[ , ] 𝑓 = 6.9

Isto tako, ako nekom razdiobom podijelimo ovaj segment na neke

podsegmente, svaki od njih će imati svoj infimum i supremum.

Ako za neku razdiobu širinu svakog podsegmenta pomnožimo sa

supremumom na tom podsegmentu dobit ćemo površine opisanih
pravokutnika tih podsegmenata čiji zbroj nazivamo gornja Darbouxova (čit. “Darbuova”) suma. Ako
na isti način širinu svakog podsegmenta pomnožimo sa infimumom na tom podsegmentu dobit ćemo
površine upisanih pravokutnika tih podsegmenata čiji zbroj nazivamo donja Darbouxova suma. Na
primjer, za prikazani graf funkcije odabrat ćemo razdiobu 𝑅 = (2, 3, 4.4, 6) čime smo segment [2,6]
podijelili na tri podsegmenta.

U ovom primjeru gornja Darbouxova suma bi bila:

𝑆(𝑓; 𝑅) = 1 ∙ 5.4 + 1.4 ∙ 6.324 + 1.6 ∙ 6.9 = 25.2936

Donja Darbouxova suma bi bila:

𝑠(𝑓; 𝑅) = 1 ∙ 4.5 + 1.4 ∙ 5.4 + 1.6 ∙ 6.324 = 22.1784

Očito je površina područja između ove krivulje i osi 𝑥 na segmentu [2,6] negdje između ove dvije
sume. Ove sume aproksimiraju površinu tog područja. Da bi dobili bolju aproksimaciju možemo
napraviti novu razdiobu s više užih podsegmenata. Takvih razdioba ovdje ima beskonačno mnogo.
Zamislimo da smo uspjeli napraviti svih beskonačno mnogo razdioba i da smo izračunali sve moguće
gornje i donje Darbouxove sume na tim razdiobama.

Infimum svih gornjih Darbouxovih suma nazivamo gornji Darbouxov integral (𝑮𝒇 ), a supremum svih
donjih Darbouxovih suma nazivamo donji Darbouxov integral (𝑫𝒇 ).

Ako su gornji i donji Darbouxov integral jednaki tada kažemo da je ograničena funkcija 𝑓 integrabilna
na segmentu [𝑎, 𝑏] u Darbouxovom smislu i pišemo:

𝑓(𝑥)𝑑𝑥 = 𝐺 = 𝐷

∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 nazivamo određeni integral funkcije 𝑓 od 𝑎 do 𝑏. Taj broj predstavlja površinu od osi 𝑥 do
grafa funkcije između 𝑎 i 𝑏. Brojeve 𝑎 i 𝑏 nazivamo granice integrala, a funkciju 𝑓 podintegralnom
funkcijom.

Drugim riječima, definicija određenog integrala bi bila: Ako su gornji i donji Darbouxov integral
jednaki tada broj 𝐺 = 𝐷 nazivamo određeni integral funkcije i označavamo sa ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥.

Ako zamijenimo granice integrala, integral mijenja pedznak, odnosno ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 = − ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥.
Određeni integral je nula kada su granice integrala jednake.

(d) Što određeni integral intuitivno predstavlja? Kako računati površinu omeđenu krivuljama?
Diskutirati osnovni teorem integralnog računa: na koja pitanja želi odgovoriti, pretpostavke
teorema, zaključci, Newton-Leibnitzova formula (napamet). Zašto je N-L formula važna?

S obzirom na definiciju određenog integrala, ako je funkcija integrabilna, određeni integral intuitivno
predstavlja površinu ispod grafa funkcije do osi 𝑥 u granicama od 𝑎 do 𝑏.

Osnovna pitanja koja se nameću i na koja želi odgovoriti osnovni teorem integralnog računa su:
Postoji li uopće dovoljno mnogo integrabilnih funkcija da bi nam bilo zanimljivo proučavati taj pojam?
Postoji li kakva jednostavnija formula za računanje određenog integrala, tako da ne treba računati
supremume i infimume skupova?

Osnovni teorem integralnog računa (više laički, manje matematički):

Pretpostavka je da je funkcija 𝑓 neprekidna na segmentu [𝑎, 𝑏] (samim time je i ograničena).

Zaključci su slijedeći:

Funkcija 𝑓 je integrabilna. Postoji parametar 𝑐 iz segmenta [𝑎, 𝑏] takav da površina pravokutnika, čija
je širina zapravo širina segmenta [𝑎, 𝑏] a visina funkcijska vrijednost 𝑓(𝑐), bude jednaka površini
ispod krivulje na segmentu [𝑎, 𝑏]. Postoji neprekidno derivabilna funkcija 𝑔(𝑥) na segmentu [𝑎, 𝑏]
takva da je 𝑔′(𝑥) = 𝑓(𝑥) odnosno da je 𝑔(𝑥) primitivna funkcija funkcije 𝑓(𝑥). Za svaku takvu
primitivnu funkciju vrijedi Newton-Leibnitzova formula ∫ 𝑓(𝑥) 𝑑𝑥 =  𝑔(𝑥)| = 𝑔(𝑏) − 𝑔(𝑎).

Očito je da ova formula olakšava računanje određenog integrala za sve one funkcije kojima možemo
odrediti primitivnu funkciju.
(e) Zašto može biti potrebna numerička integracija? Zašto nekad Newton-Leibnitzova formula nije
dovoljno dobra? Što podrazumijevamo pod greškom aproksimacije numeričke integracije? Koje
numeričke metode integriranja smo spominjali? Koje su njihove formule na segmentu? O čemu
ovisi greška u spomenutim metodama aproksimacije? Kako dobiti sve bolju aproksimaciju? Koja je
formula numeričke integracije najbolja?

Numeričku integraciju možemo koristiti ako na primjer trebamo izračunati određeni integral ali nam
nije poznata primitivna funkcija, nego samo podintegralna funkcija, odnosno u slučaju da ne znamo
odrediti primitivnu funkciju. Obzirom da nije poznata primitivna funkcija, nije moguće primijeniti
Newton-Leibnitzovu formulu. Drugim riječima Newton-Leibnitzova formula nije dovoljno dobra za
podintegralne funkcije kojima ne možemo odrediti primitivnu funkciju.

Kod svake aproksimacije (procjene) javlja se greška. To je razlika između stvarne i procjenjene
vrijednosti.

Neke metode numeričke integracije su metoda srednje točke, trapezna formula, Simpsonova
metoda...

Formule za ∫ 𝑓(𝑥)𝑑𝑥 bi bile:

Srednja točka: 𝑀 = 𝑑 ∙ 𝑓

Trapezna: 𝑇 = (𝑓 + 𝑓 )

Simpsonova: 𝑆 = (𝑓 + 4𝑓 + 𝑓 )

Greška ovisi o višim derivacijama funkcije i duljini podsegmenata. Ukoliko funkcija nema prekide u
derivacijama tada treba preferirati Simpsonovu metodu. Ukoliko na grafu funkcije prepoznajemo
lomove (prekide derivacije) koristimo metodu srednje točke ili trapeznu formulu. Bolju aproksimaciju
dobijemo na način da zadani segment podijelimo na što više (užih) podsegmenata.

(f) U nekom zadanom primjeru, koristeći samo kalkulator i formulu numeričke integracije po
izboru, procijeniti rezultat odredenog integrala ili odrediti površinu sa slike ili površinu između
jednostavnih krivulja (gornja i donja krivulja, granice lijevo i desno)...

(g) Što je obična diferencijalna jednadžba, prikazati na primjeru po vlastitom izboru... Pokazati
kako riješiti analitički neku konkretnu separiranu ODJ po vlastitom izboru. Iskoristiti WolframAlpha
da riješiš neku ODJ.

Diferencijalna jednadžba je vrsta jednadžbe u kojoj je nepoznanica funkcija i u takvoj jednadzbi javlja
se neka derivacija te nepoznate funkcije. Uz diferencijalnu jednadžbu često dolaze još i neki dodatni
uvjeti koje tražena funkcija treba zadovoljiti. Rješenje diferencijalne jednadžbe je svaka funkcija koja
zadovoljava zadanu diferencijalnu jednadžbu i postavljene uvjete. Obične diferencijalne jednadžbe
su one diferencijalne jednadžbe kojima je nepoznanica funkcija samo jedne varijable.

(h) (za bolju ocjenu) Analitički riješiti linearnu ili separiranu ODJ po izboru nastavnika...
9. Vektori i analitička geometrija

(a) Što je usmjerena dužina? Što je vektor? Što su koordinatni vektori? Što su kolinearni vektori?
Što je dimenzija vektora? Kako se računa norma ili duljina vektora? Kako se može izračunati
udaljenost medu točkama u postavljenom koordinatnom sustavu pomoću vektora? Izračunati u
zadanom zadatku...

Usmjerena dužina je dužina kojoj je naznačeno koja je od njezinih točaka početna točka, a koja
završna točka. Za zadanu dužinu 𝐴𝐵 postoje dvije usmjerene dužine: 𝐴𝐵⃗ (𝐴 je početna, a 𝐵 završna
točka) i 𝐵𝐴⃗ (𝐵 je početna, a 𝐴 završna točka).

Vektor je konačna uređena lista brojeva. Vektor je SKUP (klasa ekvivalencije) usmjerenih dužina koje
su iste duljine, istog smjera i iste orjentacije. Vektor je „šuma“ usmjerenih dužina, reka bi Mate.

Koordinatni vektori su posebni vektori koji čine bazu vektorskog prostora. Međusobno su okomiti i
duljina im je 1. To su 𝚤⃗ = (1,0,0), 𝚥⃗ = (0,1,0), 𝑘⃗ = (0,0,1). Svaki vektor možemo prikazati kao
linearnu kombinaciju koordinatnih vektora.

Na primjer: 𝑎⃗ = (2,3, −4) = 2 ∙ (1,0,0) + 3 ∙ (0,1,0) − 4 ∙ (0,0,1) = 2𝚤⃗ + 3𝚥⃗ − 4𝑘⃗

Ako su vektori 𝑎⃗ i 𝑏⃗ kolinearni to znači da vektor 𝑎⃗ možemo dobiti tako da vektor 𝑏⃗ pomnožimo
nekim skalarom (realnim brojem). Na primjer: 𝑎⃗ = (4,20, −40) 𝑖 𝑏⃗ = (−2, −10,20), očito je
𝑎⃗ = −2 ∙ 𝑏⃗ pa su oni kolinearni. Kolinearni vektori su vektori koji imaju isti smjer, odnosno leže na
istom pravcu ili na paralelnim pravcima.

Dimenzija vektora ovisi o prostoru u kojem se nalazi. Na primjer vektor 𝑎⃗ = 2𝚤⃗ + 3𝚥⃗ = (2,3) je
vektor iz dvodimenzionalnog prostora, a vektor 𝑏⃗ = 2𝚤⃗ + 3𝚥⃗ − 4𝑘⃗ = (2,3, −4) je vektor iz
trodimenzionalnog prostora. Drugim riječima, pošto je vektor konačna uređena lista brojeva,
dimenzija mu odgovara duljini te liste.

Računanje norme ili duljine vektora:

Ako je zadan na primjer trodimenzionalni vektor 𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 norma (duljina) vektora se računa

na slijedeći način: ‖𝑎⃗‖ = 𝑎 + 𝑎 +𝑎

Primjer računanja duljine vektora ćemo pokazati u primjeru kako pomoću vektora odrediti udaljenost
među točkama. Jer udaljenost među točkama odgovara duljini vektora kojeg čine te točke. Vektor
između točaka 𝑇 = (𝑥 , 𝑦 , 𝑧 ) i 𝑇 = (𝑥 , 𝑦 , 𝑧 ) odredimo na slijedeći način:

𝑇 𝑇⃗ = (𝑥 − 𝑥 , 𝑦 − 𝑦 , 𝑧 − 𝑧 )

Na primjer, ako su zadane točke 𝑇 = (2, −3,0) i 𝑇 = (−1,2, −4), odredimo vektor na slijedeći
način:
𝑇 𝑇⃗ = (−1 − 2, 2 + 3, −4 − 0) = (−3, 5, −4)

Norma (duljina) ovog vektora odgovara udaljenosti među točkama:

𝑇 𝑇⃗ = (−3) + 5 + (−4) = √50

(b) Nabroji i opiši računske operacije s vektorima: zbrajanje i oduzimanje, množenje skalarom, kut,
duljina, skalarni umnožak, vektorski umnožak, mješoviti umnožak? Poznavati račun s vektorima
ručno na papiru i uz računalni alat WolframaAlpha. Za koje dimenzije vektora se može računati...
Kako odrediti kut izmedu: dva pravca, dva vektora, u trokutu? Kako pomoću vektora pronaći
okomicu na ravninu?

Vektore zbrajamo/oduzimamo na način da zbrajamo/oduzimamo odgovarakuće komponente

vektora. Ako su zadana dva vektora: 𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 i 𝑏⃗ = 𝑏 , 𝑏 , 𝑏 onda je:

𝑎⃗ ± 𝑏⃗ = 𝑎 ± 𝑏 , 𝑎 ± 𝑏 , 𝑎 ± 𝑏

Vektor množimo sa skalarom (realnim brojem) tako da svaku njegovu komponentu pomnožimo tim
brojem. Ako je vektor 𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 onda je 𝜆 ∙ 𝑎⃗ = 𝜆 ∙ 𝑎 , 𝜆 ∙ 𝑎 , 𝜆 ∙ 𝑎

Skalarni umnožak vektora:

Rezultat skalarnog umnoška vektora je skalar (realan broj). Ako su zadana dva vektora
𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 i 𝑏⃗ = 𝑏 , 𝑏 , 𝑏 i ako je 𝜑 kut među njima, onda je njihov skalarni umnožak:

𝑎⃗ ∙ 𝑏⃗ = 𝑎 ∙ 𝑏 + 𝑎 ∙ 𝑏 + 𝑎 ∙ 𝑏 = ‖𝑎⃗‖ ∙ 𝑏⃗ ∙ 𝑐𝑜𝑠 (𝜑)

Preko skalarnog umnoška možemo odrediti u kut među vektorima na slijedeći način:
𝑎 ∙𝑏 +𝑎 ∙𝑏 +𝑎 ∙𝑏
𝑐𝑜𝑠 (𝜑) =
‖𝑎⃗‖ ∙ 𝑏⃗
Primjer određivanja kuta među vektorima:

𝑎⃗ = (2, −1, −3) ‖𝑎⃗‖ = √14 𝑏⃗ = (−1, −2, 4) 𝑏⃗ = √13

2 ∙ (−1) + (−1) ∙ (−2) + (−3) ∙ 4 −12

𝑐𝑜𝑠(𝜑) = = 𝜑 = 2.67
√14 ∙ √13 √182
Vektorski umnožak vektora:
Rezultat vektorskog umnoška vektora je novi vektor koji je okomit na oba početna vektora (po pravilu
desne ruke). Ako su zadana dva vektora 𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 i 𝑏⃗ = 𝑏 , 𝑏 , 𝑏 , vektorski umnožak 𝑎⃗ × 𝑏⃗
računa se kao determinanta matrice s tri retka i tri stupca. Prvi redak su jedinični koordinatni vektori
⃗ı, ⃗ȷ, k⃗, a drugii treći redak su komponente vektora a⃗ i b⃗.

𝚤⃗ 𝚥⃗ 𝑘⃗
⃗
𝑎⃗ × 𝑏 = 𝑎 𝑎 𝑎
𝑏 𝑏 𝑏

Mješoviti umnožak vektora:

Tri vektora u 3-dimenzionalnom prostoru koji nisu komplanarni (nisu u istoj ravnini) razapinju tijelo
koje nazivamo paralelepiped. Ako su zadana tri vektora 𝑎⃗ = 𝑎 , 𝑎 , 𝑎 , 𝑏⃗ = 𝑏 , 𝑏 , 𝑏 i
𝑐⃗ = 𝑐 , 𝑐 , 𝑐 , tada mješoviti umnožak računamo kao determinantu matrice s tri retka i tri stupca
na način da su retci matrice komponente tih vektora. Apsolutna vrijednost mješovitog umnoška tih
triju vektora je volumen paralelepipeda kojeg razapinju ti vektori. Pomoću mješovitog umnoška lako
provjerimo jesu li četiri točke komplanarne (u istoj ravnini), jer ako su četiri točke u istoj ravnini onda
su i tri vektora koja možemo odrediti među tim točkama također u istoj ravnini. A ako su tri vektora u
istoj ravnini tada je volumen paralelepipeda kojeg razapinju jednak nula.
 𝑎 𝑎 𝑎
⃗
𝑎⃗ × 𝑏 ∙ 𝑐⃗ = 𝑏 𝑏 𝑏
𝑐 𝑐 𝑐

NAPOMENA: Skalarni umnožak se može računati za bilo koje dimenzije vektora, dok se vetorski i
mješoviti mogu računati samo za trodimenzionalne vektore.

Kutove trokuta možemo računati koristeći skalarni umnožak vektora. Ako je zadan trokut ∆𝐴𝐵𝐶 tada
recimo kut 𝛽 računamo kao kut među vektorima 𝐵𝐴⃗ i 𝐵𝐶⃗ . Kut između dva pravca također računamo
pomoću skalarnog umnoška, i to kao kut između vektora smjera tih pravaca. Više o vektoru smjera u
slijedećem pitanju. Okomicu na ravninu odredimo pomoću vektora normale te ravnine (jer je on
okomit na ravninu), ili preko vektorskog umnoška na način da odaberemo tri točke te ravnine pa
vektorski pomnožimo dva vektora koja dobijemo pomoću te tri točke i opet dobijemo vektor okomit
na tu ravninu. Zatim pomoću tog vektora odredimo jednadžbu pravca koji je okomit na ravninu jer je
taj vektor ujedno i vektor smjera tog pravca.

(c) Kako se koristeći vektore može zadati pravac, a kako ravnina? Kako odrediti jesu li dva pravca ili
dva vektora kolinearna? Kako odrediti jesu li ravnine paralelne? Kako pronaći udaljenost točke od
pravca? Kako odrediti pripadaju li četiri točke istoj ravnini?

Jednadžba pravca:

Da bi odredili jednadžbu pravca treba nam vektor smjera tog pravca i neka točka poja pripada tom
pravcu. Vektor smjera možemo dobiti preko bilo koje dvije točke koje pripadaju tom pravcu. Ako je
jedna točka tog pravca 𝑇(𝑥 , 𝑦 , 𝑧 ) i ako je vektor smjera tog pravca 𝑠⃗ = (𝑎, 𝑏, 𝑐) onda je jednadžba
pravca:

𝑝… = =

Jednadžba ravnine:

Jednadžbu ravnine možemo odrediti ako imamo vektor normale te ravnine (bilo koji vektor koji je
okomit na nju) i jednu točku koja pripada ravnini. Ako trebamo naći ravninu koja je paralelna s dva
pravca, vektorski pomnožimo vektore smjera tih pravaca pa dobijemo vektor normale ravnine. Ako
imamo tri točke koje leže u ravnini, odredimo dva vektora pomoću tih točaka pa ih vektorski
pomnožimo i dobijemo vektor normale ravnine. Ako je jedna točka te ravnine 𝑇(𝑥 , 𝑦 , 𝑧 ) i ako je
vektor normale te ravnine 𝑛⃗ = (𝐴, 𝐵, 𝐶) onda je jednadžba ravnine:

𝜋 … 𝐴(𝑥 − 𝑥 ) + 𝐵(𝑦 − 𝑦 ) + 𝐶(𝑧 − 𝑧 ) = 0

Dva su pravca kolinearna ako su im kolinearni vektori smjera. Dvije ravnine su paralelne ako su im
kolinearni vektori normale. Što su to kolinearni vektori je objašnjeno prethodno u pitanju. Kako
odrediti pripadaju li četiri točke istoj ravnini (jesu li komplanarne) je objašnjeno u pitanju mješoviti
umnožak vektora.

Udaljenost točke i pravca (jedna od ideja):

Pomoću točke i vektora smjera pravca odredimo ravninu koja prolazi kroz zadanu točku i kojoj je
vektor normale jednak vektoru smjera pravca. Time smo dobili ravninu okomitu na pravac.
Probodište pravca i ravnine odredimo rješavajući sustav jednadžbi. Duljina vektora kojemu su
početna i krajnja točka probodište i zadana točka odgovara udaljenosti točke i pravca.

(d) Procijeniti neki zadani kut sa slike ili u prostoru (zadatak), na način da odrediš koordinate
točaka koje odreduju kut, odrediš vektore iz tih točaka i izračunaš zadani kut preko kuta izmedu tih
vektora.
10. Sferna trigonometrija

(a) Što je sfera? Koja je jednadžba sfere?

Sfera je skup točaka prostora koje su jednako udaljene od centra. Kugla je dio prostora omeđen
sferom. Sfera je ploha koja omeđuje kuglu. Jednadžba sfere radijusa 𝑅 sa centrom u točki
𝑇(𝑥 , 𝑦 , 𝑧 ) jest (𝑥 − 𝑥 ) + (𝑦 − 𝑦 ) + (𝑧 − 𝑧 ) = 𝑅

(b) Što je glavna kružnica sfere? Koliko točaka nam treba da zadamo jednu glavnu kružnicu?

Glavna ili velika kružnica sfere je kružnica koju dobijemo kao presjek sfere ravninom kroz središte.
Ako sfera ima polumjer R tada i svaka njena glavna kružnica ima polumjer R. Za svake dvije točke
sfere (osim antipodalnih) postoji samo jedna glavna kružnica na kojoj obje leže.

(c) Koja je najkraća udaljenost izmedu dvije točke na sferi? Što je ortodroma?

Najkraća udaljenost točaka na sferi je duljina

kraćeg luka glavne kružnice kroz te dvije točke.
Kružni luk izme u točaka 𝐴 𝑖 𝐵 naziva se
ortodoroma.

(d) Što je sferni trokut? Koji su istaknuti kutevi u sfernom trokutu?

Kružni lukovi između tri točke sfere koje ne leže na istoj

glavnoj kružnici određuju sferni trokut. Sferni trokut ima
tri kuta kojeg određuju lukovi među točkama, ali i tri
kuta kojeg određuju radijusi sfere koji povezuju središte
sfere sa točkama na sferi (kao na slici iznad).

(e) (za bolju ocjenu) Formula sfernih koordinata. Kako prijeći iz sfernih koordinata u kartezijeve i
obratno?
(f) Kako odrediti udaljenost medu dvjema točkama na sferi? Kako odrediti udaljenost među
dvjema točkama na zemljinoj sferi?

Udaljenost točaka na sferi odgovara duljini ortodrome koju određuju te dvije točke.

Važno je zapamtiti da ortodroma na Merkatorovoj karti postaje dužina samo kod plovidbe po
meridijanu i paraleli. U ostalim slučajevima projekcija ortodrome na Merkatorovu kartu daje neku
čudnu krivulju koja ne odgovara jednostavnim krivuljama poput pravca, parabole, itd.

(g) (za bolju ocjenu) Parametarska jednadžba ortodorome. Za što se može iskoritistiti?

(h) (za bolju ocjenu) Kosinusna formula na sferi. Kako glasi? Kako se dobije? Zašto se može
koristiti?

(i) Zašto formula za udaljenost preko kosinusa (nastavnik je može zapisati na ploči ili papiru) može
imati velike relativne greške za male udaljenosti?

Kosinusna formula kod malih udaljenosti može imati velike relativne greške zbog zaokruživanja i
nagiba na grafu funkcije arkus kosinus.