1.

Neke važne funkcije u fizici

Fizikalni zakoni izražavaju se matematički — matematika je jezik fizike. Kada rješavamo neki fizikalni
problem upotrijebit ćemo jedan ili više fizikalnih zakona kako bi problem prebacili u matematički
univerzum i tamo ga pokušali riješiti upotrebom matematičkih alata. Na primjer, ako je fizikalni
problem gibanje planeta Zemlje oko Sunca, u matematički univerzum prijeći ćemo pomoću
Newtonovog općeg zakona gravitacije i 2. Newtonovog zakona. Rabeći matematičke alate (jer je naš
problem prebačen u matematički univerzum) pokušali bi riješiti problem. U problemu gibanja Zemlje
oko Sunca rješenje bi bila funkcija položaja planeta Zemlje, 𝑟⃗(𝑡).
U ovom poglavlju bavimo se posljednjim dijelom u postupku rješavanju fizikalnih problema —
funkcijama. Obradit ćemo tri grupe važnih funkcija — linearnu, eksponencijalnu i trigonometrijske
funkcije — jer su te funkcije često rješenje jednostavnih fizikalnih problema s kakvim ćemo se susretati
i u ovoj knjizi.

1.1 Pojam funkcije

Za funkciju je potrebno troje: dva neprazna skupa, nazovimo ih 𝐴 i 𝐵, te pravilo 𝑓 koje svaki element
𝑎 skupa 𝐴 preslikava u točno jedan element 𝑏 skupa 𝐵. Pišemo: 𝑏 = 𝑓(𝑎) ili 𝑎 ↦ 𝑓(𝑎). Skup 𝐴 se
naziva domena, a skup 𝐵 kodomena funkcije 𝑓. Kažemo da je definirana funkcija 𝑓 sa skupa 𝐴 u skup
𝐵 i pišemo:
𝑓: 𝐴 → 𝐵.
Uočite da funkcija 𝑓 mora znati djelovati nad svakim elementom skupa 𝐴, dok u skupu 𝐵 mogu
postojati elementi u koje se nije preslikao niti jedan element skupa 𝐴. Skup svih elemenata skupa 𝐵 u
koje se preslikao barem jedan element skupa 𝐴 zove se rang ili slika funkcije 𝑓. Simbolički to
zapisujemo na sljedeći način:
ℛ𝑓 = 𝑓(𝐴).

Primjer 1. Funkcija ili ne? Na svakom od četiri crteža na slici Sl. 1 prikazana su dva neprazna skupa 𝐴 i
𝐵. Elementima skupa 𝐴 (domena) pridružuju se elementi skupa 𝐵 (kodomena). Odredite koja su od
predloženih pridruživanja funkcije. Da li je neka od funkcija bijekcija ili konstanta?

a) b) c) d)
Sl. 1. Elementima skupa 𝐴 pridružuju se elementi skupa 𝐵. Koja su pridruživanja funkcija a koje ne?
 U svakom od četiri primjera sa slike Sl. 1, svakom elementu skupa 𝐴 pridružen je barem jedan
element skupa 𝐵. Međutim, definicija funkcije zahtjeva da je svakom elementu skupa 𝐴 pridružen
točno jedan element skupa 𝐵. U primjeru pod c) jednom od elemenata skupa 𝐴 pridružena su dva
elementa skupa 𝐵, pa prikazano pridruživanje nije funkcija.
Funkcija je bijekcija ili 1-1 preslikavanje ako različitim elementima skupa 𝐴 pridružuje različite elemente
skupa 𝐵 (očito da funkcije pod a) i b) nisu bijekcije) te ako je svakom elementu skupa 𝐵 pridružen

1
 1. Neke važne funkcije u fizici

barem jedan element skupa 𝐴 (dakle, u kodomeni ne smije biti elemenata u koje se nitko iz skupa A
nije preslikao kao kod funkcije pod b) ). Navedene uvjete zadovoljava funkcija pod d). Sa slike bi trebalo
biti samorazumljivo zašto se bijekcija još naziva i 1-1 preslikavanje.
Funkciju zovemo konstanta ako ona sve elemente skupa 𝐴 preslika u jedan te isti element skupa 𝐵. To
čini funkcija pod b). 
Primjer 2. Napon gradske mreže. Zamislimo da osciloskopom snimamo napon na utičnici u stanu
spojenu na gradsku električnu mrežu. Rezultat bi mogao izgledati kao na priloženoj slici. Da li je na slici
prikazan graf neke funkcije?

a) b)
Sl. 2. a) Napon na utičnici spojenoj na gradsku električnu mrežu. b) Da li je funkcija 𝑢(𝑡) bijekcija?
 Primijetimo (Sl. 2a) da se za svaki trenutak 𝑡 u intervalu 𝐼𝑡 = [0, 0.04 s] s grafa može očitati točno
jedna vrijednost napona na utičnici, 𝑢(𝑡), a na slici je prikazano i kako bi se očitavanje provelo. Graf sa
slike je graf funkcije 𝑢: 𝐼𝑡 → ℝ koja svakom trenutku 𝑡 iz intervala 𝐼𝑡 pridružuje točno jednu vrijednost
napona 𝑢(𝑡).
Napomene:
1. Primijetite da napon poprima vrijednosti unutar nekog intervala [𝑈𝑚𝑖𝑛 , 𝑈𝑚𝑎𝑥 ] po bi strogo
matematički gledano kodomenu ℝ mogli smanjiti na taj interval. U idealnom (teorijskom)
slučaju minimalni napon gradske mreže iznosi 𝑈𝑚𝑖𝑛 = − √2 ⋅ 230 V, a maksimalni 𝑈𝑚𝑎𝑥 =
√2 ⋅ 230 V, gdje je 230 V nazivni napon gradske mreže1. Međutim, distributer električne
energije ne može nikako garantirati da će napon biti unutar navedenog intervala. Prema
Pravilniku o normiranim naponima za distribucijske niskonaponske mreže i električnu opremu2
opskrbni napon na opskrbnim stezaljkama može se razlikovati od nazivnog napona (koji iznosi
230 V) ne za više od ±10%.
2. Funkcija 𝑢 nije bijekcija ili 1-1 preslikavanje. U trenutku 𝑡1 (Sl. 2b) napon na utičnici iznosi 𝑢1 =
𝑢(𝑡1 ). Uočite da je napon na utičnici jednak 𝑢1 i u trenucima 𝑡2 , 𝑡3 i 𝑡4 . Na slici Sl. 2b je
prikazano kako bi s grafa očitali u kojim trenucima je vrijednost napona na utičnici jednaka 𝑢1 .

Primjer 3. Da li je kružnica graf neke funkcije? Jednadžba kružnice radijusa 1 sa središtem u ishodištu
u pravokutnom koordinatnom sustavu (𝑂; 𝑥, 𝑦) glasi 𝑥 2 + 𝑦 2 = 1. Da li je ova kružnica graf neke
funkcije 𝑓: 𝑋 → 𝑌, gdje varijabla 𝑥 poprima vrijednosti iz skupa 𝑋, a varijabla 𝑦 iz skupa 𝑌?
 Sve točke kružnice zadovoljavaju jednadžbu 𝑥 2 + 𝑦 2 = 1. S grafa (Sl. 3a) čitamo da varijabla 𝑥 može
poprimiti vrijednosti iz intervala [−1,1], to jest da je domena 𝑋 = [−1,1]. Primijetite da su svakoj točki

1 Do 2000. godine nazivni napon gradske mreže iznosio je 220 V.

2 http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_03_28_575.html

2
 1.1 Pojam funkcije

iz skupa 𝑋, osim rubnih, pridružene dvije točke iz skupa 𝑌 = [−1,1] (Sl. 3a). Dakle, kružnica nije graf
neke funkcije 𝑓: 𝑋 → 𝑌.

a) b)
2 2
Sl. 3. a) Graf kružnice 𝑥 + 𝑦 = 1. b) Gibanje tijela po kružnici. U trenutku 𝑡 položaj tijela dan je funkcijom položaja 𝑟⃗(𝑡).
Napomena. Ako tijelo kruži po kružnici, onda se ono u svakom trenutku 𝑡 nalazi u točno jednoj točki
kružnice (Sl. 3b). Nije li ovo definicija funkcije? Kružnica postaje graf neke funkcije kada na nju bacimo
pogled iz druge „perspektive“. Ova funkcija se zove funkcija položaja tijela. Ona prima skalar 𝑡 a vraća
vektor položaja tijela 𝑟⃗(𝑡), ili kraće, 𝑡 ↦ 𝑟⃗(𝑡). 
Zadatak 1. Realne funkcije realne varijable. Koji od grafova prikazanih na slici su grafovi nekih funkcija
𝑓: 𝑋 → 𝑌, gdje su 𝑋, 𝑌 ⊆ ℝ? Koji grafovi odgovaraju grafovima eksponencijalne, logaritamske,
linearne, kvadratne odnosno trigonometrijske funkcije? Pridružite svakom grafu funkcije jedan od
analitičkih izraza: 𝑦 = sin 𝑥, 𝑦 = ln 𝑥, 𝑦 = 𝑎𝑥 + 𝑏, 𝑦 = 𝑎𝑒 𝑏𝑥 , 𝑦 = cos 𝑥 ili 𝑦 = 𝑎𝑥 2 + 𝑏𝑥 + 𝑐.
Za svaku od funkcija odredite domenu i rang (sliku). Da li je neka od funkcija bijekcija?

3
 1. Neke važne funkcije u fizici

Primjer 4. Funkcije više varijabli. Indeks tjelesne mase (Body mass index 3, BMI) je veličina temeljem
koje se ljudi klasificiraju kao pothranjeni, idealne tjelesne mase, prekomjerne tjelesne mase ili pretili.
Indeks tjelesne mase, BMI, računa se iz izraza:
𝑚
BMI = ,
ℎ2
gdje je 𝑚 masa čovjeka u kilogramima, a ℎ njegova visina u metrima. Da li je indeks tjelesne mase
funkcija?
 Funkcija svakom elementu domene pridružuje točno jedan element kodomene. Promotrimo skup
svih uređenih parova (𝑚, ℎ). Uočite da BMI pridružuje svakom uređenom paru (𝑚, ℎ) točno jedan
pozitivan realan broj. Dakle, BMI je funkcija. Domena te funkcije je skup svih uređenih parova (𝑚, ℎ) a
za kodomena može se odabrati na primjer skup svih pozitivnih realnih brojeva. Funkciju BMI je funkcija
dvije varijable:
𝑚
BMI(𝑚, ℎ) = ℎ2 . 

1.2 Linearna funkcija

Definicija i primjeri
Krenimo strogo matematički. Funkcija 𝑓: ℝ → ℝ definirana s 𝑓(𝑥) = 𝑘 ∙ 𝑥 + ℓ, gdje su 𝑘, ℓ ∈ ℝ, zove
se linearna funkcija.4
Primjer 5. Linearna funkcija. Napišimo nekoliko linearnih funkcija i očitajmo vrijednosti parametara 𝑘
i ℓ. 
a) 𝑓(𝑥) = 2 ∙ 𝑥 + 1 ⇒ 𝑘 = 2, ℓ = 1.
b) 𝑓(𝑥) = −𝑥 − 1 ⇒ 𝑘 = −1, ℓ = −1.

c) 𝑓(𝑥) = √2 ⇒ 𝑘 = 0, ℓ = √2.
d) 𝑓(𝑥) = −2 ∙ 𝑥 ⇒ 𝑘 = −2, ℓ = 0. 
Prikažemo li grafički linearnu funkciju u pravokutnom koordinatnom sustavu (𝑂; 𝑥, 𝑦), dobit ćemo
pravac. Budući da 𝑦 koordinata svake točke (𝑥, 𝑦) grafa linearne funkcije odgovara vrijednosti funkcije,
𝑦 = 𝑓(𝑥), često se linearna funkcije zapisuje u obliku 𝑦 = 𝑘 ∙ 𝑥 + ℓ. Parametar 𝑘 naziva se koeficijent
smjera pravca, a parametar ℓ odsječak na 𝑦 osi.5
−1
Primjer 6. Graf linearne funkcije. Nacrtajmo grafove linearnih funkcija 𝑦 = 𝑥 + 1 i 𝑦 = 𝑥.
2

 Kako izgledaju grafovi zadanih funkcija mogli bi naslutiti kada bi računski odredili nekoliko točaka
grafa za svaku od dvije linearne funkcije (ovu metodu bi zgodno mogli nazvati točkanje grafa). Dakle,
−1
odredimo računski nekoliko točaka grafova funkcija 𝑦 = 𝑥 + 1 i 𝑦 = 2
𝑥:

3 https://en.wikipedia.org/wiki/Body_mass_index
4 Zapravo, nismo krenuli baš strogo matematički. Naime, funkcija 𝑓(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ se naziva afina funkcija. Linearna funkcija je
poseban oblik afine funkcije za koju je 𝑘 ≠ 0 i ℓ = 0, tj. funkcija oblika 𝑓(𝑥) = 𝑘𝑥. Međutim, u literaturi (posebno
nematematičkoj ali često i u matematičkoj) se funkcija 𝑓(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ naziva linearnom funkcijom što ćemo činiti i u o ovoj
knjizi.
5 Umjesto oznaka 𝑘 i ℓ često se rabe oznake 𝑎 i 𝑏: 𝑦 = 𝑎 ∙ 𝑥 + 𝑏.

4
 1.2 Linearna funkcija

𝑥 -5 -4 -3 -2 -1 0 1 2 3 4
𝑦 =𝑥+1 -4 -3 -2 -1 0 1 2 3 4 5

𝑥 -5 -4 -3 -2 -1 0 1 2 3 4 5
−1
𝑦= 𝑥 2.5 2 1.5 1 0.5 0 -0.5 -1 -1.5 -2 -2.5
2

Izračunate točke treba ucrtati u pravokutni koordinatni sustav (𝑂; 𝑥, 𝑦) i povezati linijom (Sl. 4). Ovo
−1
nije dokaz su grafovi linearnih funkcije 𝑦 = 𝑥 + 1 i 𝑦 = 2
𝑥 pravci; to nam za sada morate vjerovati
na riječ. Svakako preporučamo da za 𝑥 odaberete neku necjelobrojnu vrijednost (na primjer 𝑥 = 2.5),
izračunate 𝑦 i uvjerite se ta točka leži na ucrtanom pravcu.

a) b)
−1
Sl. 4. a) Graf linearne funkcije 𝑦 = 𝑥 + 1. b) Graf linearne funkcije 𝑦 = 𝑥.
2


Ako između dvije veličine 𝑦 i 𝑥 postoji veza i ona je dana izrazom 𝑦 = 𝑘 ∙ 𝑥 + ℓ, kažemo da su te dvije
veličine linearno povezane. U fizici (naravno, ne samo u fizici) postoji mnoštvo parova veličina između
kojih postoji linearna veza. Pokažimo to na nekoliko primjera.
Primjer 7. Punjenje bazena vodom. Zamislite bazen
oblika kvadra visine 𝐻. Iz neke cijevi istječe voda u
bazen i puni ga, a protok vode neka je stalan6. Neka
je u trenutku 𝑡 = 0 bazen napunjen do visine ℎ.
Nacrtajmo kvalitativno graf koji opisuje kako se u
vremenu mijenja visina vode u bazenu.
 Budući da je protok vode stalan, u svakom
intervalu vremena ∆𝑡 u bazen ulazi jednak volumen
vode ∆𝑉. Ako su 𝑎 i 𝑏 širina, odnosno duljina
bazena, onda promjenu visine vode u bazenu ∆𝑦 u
Sl. 5. Visina vode u bazenu 𝑦 kao funkcija vremena 𝑡.

6 SI mjerna jedinica za protok je m3 /s.

5
 1. Neke važne funkcije u fizici

intervalu vremena ∆𝑡 možemo izračunati iz sljedeće jednadžbe ∆𝑉 = 𝑎 𝑏 ∆𝑦. Zaključujemo da se visina

∆𝑉
vode u bazenu u svakom intervalu vremena ∆𝑡 poveća za uvijek jednak iznos ∆𝑦 = . Rezultat analize
𝑎𝑏
ovog problema prikazan je grafički na slici Sl. 5 gdje su na osi apscisa vrijeme a na osi ordinata visina
vode u bazenu. Uočite da se u svakom intervalu vremena ∆𝑡 visina vode u bazenu poveća uvijek za isti
iznos ∆𝑦 pa je stoga 𝑦 − 𝑡 graf (graf visine vode u bazenu 𝑦 kao funkcije vremena 𝑡) pravac. 
Primjer 8. Ronjenje i hidrostatski tlak. Stojite na
brodu naoružani do zuba ronilačkom opremom
spremni za zaron. Nacrtajmo graf tlaka 𝑝 kojem će
biti izloženo vaše tijelo kao funkciju dubine 𝑦 na
kojoj se tijelo nalazi.
 Na površini mora (𝑦 = 0) vanjski tlak na vaše
tijelo jednak je trenutnom atmosferskom tlaku:
𝑝(𝑦 = 0) = 𝑝𝑎𝑡𝑚 . Svaki ronilac bi trebao znati da za
svakih 10 metara zarona (∆𝑦 = 10 m) vanjski tlak
na tijelo naraste približno za 1 bar (∆𝑝 ≈ 1 bar ≈
0.987 atm). Zaključivanjem kao i u prethodnom
Sl. 6. Vanjski tlak (atmosferski plus hidrostatski) koji
primjeru, nalazimo da su tlak 𝑝 i dubina 𝑦 linearno djeluje na tijelo ronioca kao funkcije dubine zarona.
povezane veličine, odnosno da je 𝑝 − 𝑦 graf pravac
(Sl. 6). 
Primjer 9. Linearne funkcije u fizici. Fizika vrvi veličinama koje su linearno povezane. Navedimo neke
primjere.
 Ako između veličina 𝑦 i 𝑥 postoji veza opisana izrazom 𝑦 = 𝑘 ∙ 𝑥 + ℓ, onda su te dvije veličine
linearno povezane. Ponekad se ta veza i eksplicitno naglasi: 𝑦(𝑥) = 𝑘 ∙ 𝑥 + ℓ. Uočite da su 𝑦 i 𝑥 samo
imena veličina i da bi se one mogle i drugačije zvati kao na primjer položaj 𝑥 i vrijeme 𝑡, energija 𝐸 i
frekvencija 𝜈, tlak 𝑝 i dubina vode 𝑦 ili struja 𝐼 i napon 𝑈. U tablici su dani primjeri linearnih veza za
svaki od parova navedenih veličina iz kojih su zatim očitani koeficijent smjera 𝑘 i odsječak na „𝑦“ osi
(os ordinata). Imena osi apscisa („𝑥“ os) i ordinata („𝑦“ os) u svakom su primjeru drugačija (Sl. 7).
Koeficijent smjera 𝑘
Fizikalne veličine Linearna veza Opis
i odsječak na „𝑦“ osi
𝑥, 𝑡 𝑥(𝑡) = 𝑥0 + 𝑣0 𝑡 𝑘 = 𝑣0 , ℓ = 𝑥0 Jednoliko gibanje po pravcu
Energija fotona kao funkcija
𝐸, 𝜈 𝐸(𝜈) = ℎ𝜈 𝑘 = ℎ, ℓ = 0
njegove frekvencije
𝑝. 𝑦 𝑝(𝑦) = 𝑝0 + 𝜌𝑔𝑦 𝑘 = 𝜌𝑔, ℓ = 𝑝0 Hidrostatski tlak
𝑈 1
𝐼, 𝑈 𝐼(𝑈) = 𝑘 = 𝑅, ℓ = 0 Ohmov zakon
𝑅

6
 1.2 Linearna funkcija

𝑈
𝑦 = 𝑘𝑥 + ℓ 𝑥(𝑡) = 𝑥0 + 𝑣0 𝑡 𝐸(𝜈) = ℎ𝜈 𝑝(𝑦) = 𝑝0 + 𝜌𝑔𝑦 𝐼(𝑈) =
𝑅
Sl. 7. Matematičke/fizikalne veličine na osi apscisa, odnosno ordinata ovise o problemu koji se razmatra.


Monotonost linearne funkcije

Nekim ljudima nakon ispijanja kave raste puls i krvni tlak, tlak zraka približno eksponencijalno opada s
nadmorskom visinom. Što to znači da neka funkcija raste odnosno pada? Kažemo da funkcija raste na
nekom intervala ako za svaku vrijednost argumenta uzetu iz tog intervala porastom vrijednosti
argumenta raste i vrijednost funkcije. Ako porastom vrijednosti argumenta pada vrijednost funkcije,
onda funkcija u promatranom intervalu pada. Uočite da se u oba slučaja promatra što se događa s
vrijednosti funkcije kada vrijednost argumenta raste! Na slici Sl. 8a prikazan je graf rastuće funkcije: za
na primjer 𝑡 = 𝑡1 porastom argumenta za ∆𝑡 vrijednost funkcije naraste s 𝑥(𝑡1 ) na 𝑥(𝑡1 + ∆𝑡).
Analogno, za 𝑡 = 𝑡2 . Na slici Sl. 8b prikazan je graf padajuće funkcije: uočite da porastom vrijednosti
argumenta pada vrijednost funkcije.
Ako funkcija u nekom intervalu raste (pada), možemo se zapitati da li i kako brzina rasta (pada) funkcije
ovisi o argumentu funkcije. Na slici Sl. 8a uočavamo da funkcija brže raste u točki 𝑡2 nego u točki 𝑡1 jer
porastom argumenta za (dovoljno) mali ∆𝑡 porast funkcije je veći u točki 𝑡2 . Analognom
argumentacijom bi zaključili da funkcija na slici Sl. 8b brže pada u točki 𝑥1 nego u točki 𝑥2 .
Brzina rasta (pada) funkcije povezana je sa strminom njenog grafa: što funkcija brže raste (pada) to je
njen graf strmiji. Na slici Sl. 8a graf funkcije strmiji je u točki 𝑡2 nego u točki 𝑡1 dok je na slici Sl. 8b graf
strmiji u točki 𝑥1 nego u točki 𝑥2 .

a) b)
Sl. 8. a) Graf strogo rastuće funkcije. b) Graf strogo padajuće funkcije.
Postoji jedna funkcija koja u svakoj točki jednako brzo raste ili jednako brzo pada. Graf takve funkcije
bi morao biti u svakoj točki jednako strm. Pravac je u svakoj točki jednako strm a on je graf linearne

7
 1. Neke važne funkcije u fizici

funkcije. Dakle, linearna funkcija u svakoj točki jednako brzo raste ili jednako brzo pada. Sa slike Sl. 9a
možemo procijeniti da porast linearne funkcije 𝑓 kada argument funkcije povećamo za ∆𝑥 ne ovisi o
početnoj vrijednost argumenta (na slici su to 𝑥1 ili 𝑥2 ). Analogno za padajuću linearnu funkciju 𝑔 (Sl.
9b). Pokažimo to i matematički tako da izračunamo za koliko se promjeni vrijednost linearne funkcije
𝑦(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ kada argument 𝑥1 povećamo za ∆𝑥:
𝑦(𝑥1 + ∆𝑥) − 𝑦(𝑥1 ) = 𝑘(𝑥1 + ∆𝑥) + ℓ − (𝑘𝑥1 + ℓ) = 𝑘∆𝑥.
Uočite da promjena vrijednosti linearne funkcije ne ovisi o početnoj vrijednosti 𝑥1 . Dakle, jednaku
promjenu vrijednosti bi dobili i za svaku drugu početnu vrijednost argumenta. Ovim smo pokazali da
linearna funkcija u svakoj točki jednako brzo raste ili jednako brzo pada.

a) b)
Sl. 9. a) Graf rastuće linearne funkcije 𝑓. b) Graf padajuće linearne funkcije 𝑔.
Ako promjenu vrijednosti linearne funkcije 𝑦(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ kada se vrijednost argumenta promijeni za
∆𝑥 označimo s ∆𝑦, onda prethodni izraz postaje:
∆𝑦 = 𝑘∆𝑥.
Ako je ∆𝑥 > 0 (vrijednost argumenta raste), tada za 𝑘 > 0 raste i vrijednost linearne funkcije, ∆𝑦 > 0.
Dakle, ako je 𝑘 > 0 linearna funkcije 𝑦(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ je rastuća. Uočite da bi za 𝑘 < 0 vrijednost
linearne funkcije padala, ∆𝑦 < 0, dok se za 𝑘 = 0 vrijednost linearne funkcije ne mijenja, ∆𝑦 = 0.
Predznak koeficijenta smjera 𝑘 ne određuje samo da li linearna funkcija raste (𝑘 > 0), pada (𝑘 < 0) ili
je konstantna ( 𝑘 = 0). U koeficijentu smjera 𝑘 krije se još jedna informacija — brzina rasta odnosno
pada funkcije. Obje brzine se povećavaju povećanjem veličine (iznosa, modula) koeficijenta 𝑘 (Sl. 10).

8
 1.2 Linearna funkcija

a) b) c)
Sl. 10. a) Linearna funkcija 𝑦(𝑥) = 𝑘𝑥 + ℓ raste za 𝑘 > 0, pada za 𝑘 < 0 i konstantna je za 𝑘 = 0. b) Povećanjem 𝑘 raste
brzina kojom raste rastuća linearna funkcija (𝑘 > 0). c) Povećanjem iznosa (modula) 𝑘 raste brzina kojom pada padajuća
linearna funkcija (𝑘 < 0).
Zadatak 2. Nacrtajte grafove linearnih funkcija 𝑓1 (𝑥) = 𝑥 + 2, 𝑓2 (𝑥) = 2𝑥 + 2, 𝑓3 (𝑥) = −𝑥 − 1 i
𝑓4 (𝑥) = −2𝑥 − 1.
a) Odredite koje od četiri linearne funkcije su rastuće a koje padajuće i povežite to s predznakom
koeficijenta smjera pravca.
b) Poredajte rastuće funkcije prema brzini rasta i povežite to s koeficijentom smjera pravca i
strminom pravca.
c) Poredajte rastuće funkcije prema brzini pada i povežite to s koeficijentom smjera pravca i
strminom pravca.

Primjer 10. Koeficijent smjera pravca. Pokažimo da za linearnu funkciju 𝑦 = 𝑘𝑥 + ℓ, gdje su 𝑘, ℓ ∈ ℝ,
∆𝑦
vrijedi 𝑘 = ∆𝑥.

 Graf linearne funkcije je pravac. Neka su (𝑥1 , 𝑦1 )

i (𝑥2 , 𝑦2 ) bilo koje dvije različite točke koje leže na
tom pravcu i neka je 𝑥2 = 𝑥1 + ∆𝑥 (Sl. 11). Budući
da točke leže na pravcu, one zadovoljavaju
jednadžbu 𝑦 = 𝑘𝑥 + ℓ i vrijedi:
𝑦1 = 𝑘𝑥1 + ℓ
𝑦2 = 𝑘𝑥2 + ℓ = 𝑘(𝑥1 + ∆𝑥) + ℓ.
Računamo za koliko se promijeni vrijednost funkcije
∆𝑦 ako se vrijednost argumenta promijeni za ∆𝑥:
∆𝑦 = 𝑦2 − 𝑦1 = 𝑘(𝑥1 + ∆𝑥) + ℓ − (𝑘𝑥1 +
ℓ) = 𝑘∆𝑥.
Sl. 11. Određivanje koeficijenta smjera pravca
Trivijalno slijedi:
∆𝑦
𝑘 = ∆𝑥. 

9
 1. Neke važne funkcije u fizici

1.3 Linearna funkcija i direktna proporcionalnost

Dvije veličine 𝐴 i 𝐵 su u direktno proporcionalnom odnosu ako se promjenom jedne veličine za 𝑚 puta
i druga veličina mijenja točno 𝑚 puta: ako se veličina 𝐴 poveća (smanji) 𝑚 puta, onda se i veličina 𝐵
mora povećati (smanjiti) 𝑚 puta. Pišemo 𝐴 ∝ 𝐵 (ili 𝐴 ∼ 𝐵). Ovaj odnos izražava se jednadžbom 𝐵 =
𝑘 ⋅ 𝐴, gdje se realan broj 𝑘 naziva koeficijent proporcionalnosti, ili grafički u pravokutnom
koordinatnom sustavu (𝑂; 𝐴, 𝐵) (Sl. 12a) pravcem koji prolazi ishodištem koordinatnog sustava i
kojem je koeficijent smjera jednak koeficijentu proporcionalnosti 𝑘.
Iz definicije direktne proporcionalnosti slijedi da su veličine 𝑥 i 𝑦 povezane jednadžbom 𝑦 = 𝑘𝑥 + ℓ u
proporcionalnom odnosu samo ako je ℓ = 0, tj. samo ako pripadni pravac prolazi ishodištem
koordinatnog sustava. Veličine 𝑥 i 𝑦 sa slike Sl. 12b su linearno povezane ali nisu u direktno
proporcionalnom odnosu jer graf ne prolazi ishodištem koordinatnog sustava.
Za veličine 𝑥 i 𝑦 povezane jednadžbom 𝑦 = 𝑘𝑥 + ℓ pokazali smo da vrijedi ∆𝑦 = 𝑘∆𝑥. Uočiti da su
veličine ∆𝑥 i ∆𝑦 u direktno proporcionalnom odnosu čak i kada je ℓ ≠ 0 (Sl. 12c).

a) b) c)
Sl. 12. a) Veličine 𝐴 i 𝐵 su u direktno proporcionalnom odnosu. b) Veličine 𝑥 i 𝑦 su linearno povezane ali nisu u direktno
proporcionalnom odnosu jer ℓ nije jednak nuli. c) Veličine ∆𝑥 i ∆𝑦 su u direktno proporcionalnom odnosu.
Primjer 11. Definicija direktne proporcionalnosti. Pokažimo da su veličine 𝐴 i 𝐵 povezane jednadžbom
𝐵 = 𝑘 ⋅ 𝐴 u direktno proporcionalnom odnosu.
 Promijenimo veličinu 𝐴 za 𝑚 puta, 𝐴′ = 𝑚𝐴. Izračunajmo za koliko se promijeni vrijednost veličine
𝐵:
𝐵′ = 𝑘𝐴′ = 𝑘𝑚𝐴 = 𝑚𝑘𝐴 = 𝑚𝐵.
Uočavamo da se i veličina 𝐵 promijenila za 𝑚 puta. Zaključujemo da se veličine 𝐴 i 𝐵 u direktno
proporcionalnom odnosu. 
Primjer 12. Jednoliko gibanje po pravcu. Za tijelo koje se giba jednoliko po pravcu odredimo vezu
između promjene položaja ∆𝑥 i intervala vremena ∆𝑡 u kojem se ta promjena dogodila.
 Tijelo koje se giba jednoliko po pravcu, giba se konstantnom brzinom. Stoga, ako se tijelu u intervalu
vremena ∆𝑡 položaj promijeni za ∆𝑥, onda će mu se u 𝑚 puta duljem intervalu vremena, 𝑚∆𝑡, položaj
promijeniti za 𝑚∆𝑥. Zaključujemo da su za jednoliko gibanje po pravcu promjena položaja tijela ∆𝑥 i
interval vremena ∆𝑡 u kojem se ta promjena dogodila u direktno proporcionalnom odnosu:
∆𝑥 ∝ ∆𝑡.
Konstanta proporcionalnosti je brzina tijela 𝑣 jer brzina tijela određuje kojom se brzinom mijenja
položaj tijela:
∆𝑥 = 𝑣∆𝑡. 
Primjer 13. Nisu direktno proporcionalni. Prijeđeni put 𝑠 za tijelo koje slobodno pada u blizini površine
𝑔
Zemlje, ako se zanemari otpor zraka, raste s kvadratom vremena: 𝑠 = 2 𝑡 2 . Akceleracija slobodnog

10
 1.3 Linearna funkcija i direktna proporcionalnost

m
pada 𝑔 približno iznosi 10 s2
. Pokažite iz definicije direktne proporcionalnosti da prijeđeni put 𝑠 nije
direktno proporcionalan vremenu 𝑡. Nacrtajte 𝑠 − 𝑡 i 𝑠 − 𝑡 2 grafove.
𝑔
 Tijelo koje slobodno pada 𝑇 sekundi preći će put 𝑠𝑇 = 2 𝑇 2 . Ako tijelo slobodno pada 𝑚𝑇 sekundi,
𝑔 𝑔
ono će preći put 𝑠𝑚𝑇 = 2 (𝑚𝑇)2 = 𝑚2 2 𝑇 2 = 𝑚2 𝑠𝑇 . Dakle, tijelo koje 𝑚 puta dulje vremena slobodno
pada ne prelazi i 𝑚 put dulji put već 𝑚2 puta dulji put: 𝑠 i 𝑡 nisu u direktno proporcionalnom odnosu
za tijelo koje slobodno pada.
Na slici Sl. 13a prikazan je graf ovisnosti prijeđenog puta 𝑠 o vremenu 𝑡. Nekoliko točaka grafa
prethodno smo izračunali i upisali u tablicu. Graf je parabola koja prolazi ishodištem koordinatnog
sustava. Međutim, ako na os apscisa umjesto vremena 𝑡 nanesemo kvadrat vremena 𝑡 graf prelazi u
pravac koji prolazi ishodištem (Sl. 13b). Prijeđeni put 𝑠 i kvadrat vremena 𝑡 su u direktno
proporcionalnom odnosu: 𝑠 ∝ 𝑡 2 .
𝑡 (s) 0 1 2 3 4 5 6
2 2
𝑡 (s ) 0 1 4 9 16 25 36
𝑠 (𝑚) 0 5 20 45 80 125 180

a) b)
Sl. 13. a) Prijeđeni put 𝑠 kao funkcija vremena 𝑡 za tijelo koje slobodno pada. b) Prijeđeni put 𝑠 kao funkcija kvadrata
vremena 𝑡 za tijelo koje slobodno pada.
m 𝑔
Uočite da koeficijent smjera pravca na slici Sl. 13b iznosi 5 s2
što je jednako 2 u izrazu za prijeđeni put,
𝑔
𝑠 = 2 𝑡 2 . Na ovaj se način u eksperimentima iz 𝑠 − 𝑡 2 grafa može odrediti akceleracija slobodnog pada
𝑔. 
Zadatak 3. U procesu izotermne (𝑇 = konst) promjene stanja idealnog plina (Boyle-Mariotteov
zakon) umnožak tlaka i volumena plina je stalan: 𝑝𝑉 = konst. Ako zbog jednostavnosti za konstantu
odaberemo jedinicu, nacrtajte graf ovisnosti tlaka 𝑝 o volumenu 𝑉. Da li su tlak i volumen u direktno
proporcionalnom odnosu? Nacrtajte i graf ovisnosti tlaka 𝑝 o recipročnoj vrijednosti volumena 1/𝑉.
Odredite i diskutirajte koeficijent smjera dobivenog pravca. 

11
 1. Neke važne funkcije u fizici

1.4 Eksponencijalna funkcija

Prema jednoj legendi o šahu, čovjek koji je osmislio igru šah ponudio je svoje otkriće vladaru u zamjenu
za onu količinu pšenice koja se dobije kada se na prvo šahovsko polje stavi jedno zrno, na drugo dva,
na treće četiri i tako dalje udvostručujući broj zrna na svakom idućem polju. Legenda kaže da je vladar
prihvatio ponudu misleći kako je cijena koju treba platiti za tako veliko otkriće mala. Pokažimo kako je
eksponencijalni rast broja zrna kao funkcije broja šahovskih polja uništio vladara.7
Označimo s 𝑛 ukupan broj šahovskih polja s kojih ćemo redom sakupljati zrna pšenice, a s 𝑁(𝑛) funkciju
ukupnog broja zrna pšenice na prvih 𝑛 polja. Tada je redom:
𝑁(1) = 1 = 21 − 1 (broj zrna na prvom polju)
𝑁(2) = 1 + 2 = 3 = 22 − 1 (broj zrna na prva dva polja)
𝑁(3) = 1 + 2 + 4 = 1 + 2 + 22 = 7 = 23 − 1 (broj zrna na prva tri polja)
𝑁(4) = 1 + 2 + 4 + 8 = 1 + 2 + 22 + 23 = 15 = 24 − 1 (broj zrna na prva četiri polja)
Induktivno zaključujemo da je broj zrna na prvih n polja jednak:
𝑁(𝑛) = 1 + 2 + 4 + 8 + ⋯ + 2𝑛−1 = 2𝑛 − 1.
Šahovska ploča broji 64 polja pa je ukupan broj zrna koje je vladar trebao predati jednak:
𝑁(64) = 264 − 1 = 18 446 744 073 709 551 615.
Ako je masa jednog zrna pšenice 32 mg 8, onda je ukupna masa pšenice sa svih 64 polja približno
jednaka 5.9 ∙ 1014 kg što je, za usporedbu, jednako masi vode u 236 miliona olimpijskih bazena dubine
2 metra.
Funkcija 𝒩(𝑛) = 2𝑛 (ono jedno zrno ćete mi oprostiti)9 je očito neka ludo brzorastuća funkcija. Brzina
kojom ova funkcija raste povećava se s 𝑛. Na primjer, kada 𝑛 povećamo s 3 na 4 (∆𝑛 = 1) funkcija
naraste s 23 = 8 na 24 = 16 (∆𝒩 = 8), dok kada 𝑛 povećamo s 10 na 11 (∆𝑛 = 1) funkcija naraste s
210 = 1024 na 211 = 2048 (∆𝒩 = 1024).
Opisani matematički primjer u kojem se na šahovsku ploču stavljaju zrna pšenice analogan je jednom
primjeru iz biologije odnosno medicine — razmnožavanju bakterija. Razmnožavanje bakterija ima više
faza. U jednoj od tih faza (takozvanoj log fazi) njihov broj eksponencijalno raste: iz jedne bakterije
nastaju dvije, iz te dvije četiri, iz četiri osam, itd. Kao i kod zrna pšenice, u početku se ne čini da ih ima
mnogo ali nikako ne smijete zaboraviti da njihov broj sve brže i brže raste i to eksponencijalno u
vremenu.

Definicija i primjeri
Neka je 𝑎 pozitivan realan broj različit od 1 (𝑎 ∈ ℝ, 𝑎 > 0, 𝑎 ≠ 1). Funkciju 𝑓: ℝ → ℝ+ danu
formulom 𝑓(𝑥) = 𝑎 𝑥 nazivamo eksponencijalnom funkcijom s bazom 𝑎.
Primjer 14. Graf eksponencijalne funkcije. Nacrtajmo graf eksponencijalne funkcije 𝑓(𝑥) = 2𝑥 . Uvidom
u graf iščitajmo domenu i sliku (rang) funkcije 𝑓. Diskutirajmo brzinu rasta funkcije.

7 https://en.wikipedia.org/wiki/Wheat_and_chessboard_problem
8 D.B. Brooker and F.W. Bakker-Arkema, Drying and Storage Of Grains and Oilseeds, Springer, 1992, page 25.
https://books.google.hr/books?id=qx-BaufhXKoC&lpg=PP1&pg=PA25#v=onepage&q&f=false
9 Funkcije 𝑛 ⟼ 2𝑛 − 1 i 𝑛 ⟼ 2𝑛 su različite pa smo im pridijelili i različita imena: prvoj ime 𝑁 a drugoj 𝒩.

12
 1.4 Eksponencijalna funkcija

 Oblik grafa odredit ćemo „točkanjem“. U tablicu su

zapisane vrijednosti funkcije 𝑓 za osam vrijednosti
argumenta. Izračunate točke grafa ucrtane su u koordinatni
sustav i povezane krivuljom (Sl. 14).
𝑥 -4 -3 -2 -1 0 1 2 3
1 1 1 1
𝑦 = 2𝑥 1 2 4 8
16 8 4 2

Funkcija 𝑓 je definirana za svaki realan broj, 𝒟𝑓 = ℝ, a

poprima vrijednosti iz skupa pozitivnih realnih brojeva, ℛ𝑓 =
ℝ+ .
Funkcija 𝑓 je strogo rastuća. Brzina kojom ona raste povećava
se porastom vrijednosti varijable 𝑥. Na primjer, ako se
varijabla 𝑥 poveća s -3 na -1 (∆𝑥 = 2), onda se vrijednost Sl. 14. Graf funkcije 𝑓(𝑥) = 2 𝑥 .

funkcije poveća s 1/8 na 1/2 (∆𝑓 = 3/8), dok ako se varijabla

𝑥 poveća s 0 na 2 (∆𝑥 = 2), onda se vrijednost funkcije poveća
s 1 na 4 (∆𝑓 = 3). 

Zadatak 4. Napišite funkciju čiji je graf jednak grafu funkcije

koji se dobije zrcaljenjem grafa funkcije 𝑥 ↦ 2𝑥 oko 𝑦-osi (Sl.
15). 

Zadatak 5. Napišite funkciju čiji je graf jednak grafu funkcije

koji se dobije zrcaljenjem grada funkcije 𝑥 ↦ 2𝑥 oko 𝑥-osi. 

Sl. 15. Zrcaljenje grafa funkcije ↦ 2 𝑥 preko

𝑦 osi.

Primjer 15. Složeno ukamaćivanje. Pretpostavimo da ste na štedni račun u nekoj od hrvatskih banaka
položili 𝑥 kuna. S bankom ste dogovorili fiksnu godišnju kamatnu stopu 𝑘. Kamata se obračunava na
kraju svake godine štednje, pripisuje glavnici a oročenje (glavnica plus kamata) automatski obnavlja
bez promjene godišnje kamatne stope10. Odredimo kako se mijenja ukupan broj kuna 𝑈 na štednom
računu s brojem razdoblja ukamaćivanja 𝑛.
 Pokušajmo induktivno pronaći funkciju 𝑈(𝑛) — ukupan broj kuna na štednom računu kao funkcija
broja razdoblja ukamaćivanja 𝑛.
𝑈(0) = 𝑥 početni ulog
𝑈(1) = 𝑥 + 𝑘𝑥 = (1 + 𝑘)𝑥 nakon prve godine štednje
𝑈(2) = 𝑈(1) + 𝑘𝑈(1) = (1 + 𝑘)𝑥 + 𝑘(1 + 𝑘)𝑥 = (1 + 𝑘)𝑥(1 + 𝑘) = (1 + 𝑘)2 𝑥

10U Hrvatskoj se plaća porez i prirez na kamatu ostvarenu štednjom nakon 1. siječnja 2015. Porez se obračunava po stopi od
12 %, a visina stope prireza ovisi o prebivalištu vlasnika depozita. U ovom primjeru nećemo obračunavati porez i prirez.

13
 1. Neke važne funkcije u fizici

𝑈(3) = 𝑈(2) + 𝑘𝑈(2) = (1 + 𝑘)2 𝑥 + 𝑘(1 + 𝑘)2 𝑥 = (1 + 𝑘)2 𝑥(1 + 𝑘) = (1 + 𝑘)3 𝑥

Induktivno možemo pretpostaviti (trebalo bi i dokazati ali to ostavljamo čitatelju) da funkcija 𝑈(𝑛) ima
oblik:
𝑈(𝑛) = (1 + 𝑘)𝑛 𝑥
Funkcija 𝑈 je eksponencijalna funkcija s bazom (1 + 𝑘), varijabla 𝑛 je eksponent a početni ulog 𝑥
parametar funkcije 𝑈. Dakle, novac na štednom računu eksponencijalno brzo raste. No zašto nam
količina novca na štednim računima nikako da eksplodira kao u slučaju šahovske ploče i zrna žita?
Problem je u bazi eksponencijalne funkcije i vremenu između dva ukamaćivanja (ovdje je to godina
dana). U slučaju šahovske ploče i zrna žita baza eksponencijalne funkcije je 2, dok je baza
eksponencijalne funkcije 𝑈 ako štedite uz godišnju kamatnu stopu od 2% svega 1 + 0.02 = 1.02.
Eksponencijalna funkcija 𝑛 ↦ 𝑎𝑛 raste za 𝑎 > 1 a brzina rasta je veća što je veći 𝑎. Funkcija 𝑛 ↦ 1.02𝑛
raste značajno sporije od funkcije 𝑛 ↦ 2𝑛 . Uvjerite se dodatno u ovu tvrdnju tako da nacrtate grafove
ove dvije funkcije.
Obradimo jedan trenutno vrlo nerealan ali vrlo važan primjer: štednja uz godišnju kamatnu stopu od
7%. Tada je 𝑈(𝑛) = 1.07𝑛 𝑥. Nakon koliko godina štednje će ukupna štednja dosegnuti dvostruki iznos
početnog uloga:
1.07𝑛 𝑥 = 2𝑥
1.07𝑛 = 2
log 1.07𝑛 = log 2
log 2
𝑛= ≈ 10.2
log 1.07
Dakle, uz godišnju kamatnu stopu od 7% iznos na vašem štednom računu će se nakon 10 godina
približno udvostručiti. 
Primjer 16. Radioaktivni raspad. Pretpostavimo da u nekom radioaktivnom uzorku postoji samo jedna
vrsta radioaktivnih jezgri i da ih u početnom trenutku (𝑡 = 0) ima 𝑁0 . Ako je vrijeme poluraspada
radioaktivne jezgre jednako 𝑇1/2, nacrtajte graf ovisnosti broja radioaktivnih jezgri kao funkcije
vremena.
 Nakon jednog vremena poluraspada 𝑇1/2 broj
radioaktivnih jezgri se prepolovi (Sl. 16):
1
𝑁 (𝑇1⁄ ) = 2 𝑁0 .
2

Ako pričekamo još jedno vrijeme poluraspada broj

radioaktivnih jezgri će se još jednom prepoloviti:
11 1
𝑁 (2 𝑇1⁄ ) = 𝑁0 = 𝑁0
2 22 4
Nakon tri vremena poluraspada broj radioaktivnih
jezgri jednak je:
Sl. 16. Broj radioaktivnih jezgri 𝑁 u uzorku kao funkcija
11 1 vremena 𝑡.
𝑁 (3 𝑇1⁄ ) = 𝑁 = 𝑁
2 24 0 8 0

14
 1.5 Trigonometrijske funkcije

Vrijedi općenito, ako je u proizvoljnom trenutku 𝑡 broj radioaktivnih jezgri jednak 𝑁(𝑡), u trenutku 𝑡 +
𝑇1/2 bit će ih upola manje:
1
𝑁(𝑡 + 𝑇1/2 ) = 𝑁(𝑡).
2
Ovo lijepo svojstvo posjeduje eksponencijalna funkcija. Pokažimo to na najjednostavnijem primjeru
eksponencijalne funkcije 𝑓(𝑡) = 𝑎−𝑡 .
1
Iz 𝑓(𝑡 + 𝑇1/2 ) = 2 𝑓(𝑡) slijedi:

1
𝑎−(𝑡+𝑇1/2 ) = 𝑎−𝑡
2
1
𝑎−𝑇1/2 =
2
log 2
𝑇1/2 =
log 𝑎
Uočite kako 𝑇1/2 ne ovisi o 𝑡: odaberi bilo koji 𝑡 povećaj ga za 𝑇1/2 i vrijednost eksponencijalne funkcije
će se prepoloviti. Konkretno, funkcija broja radioaktivnih jezgri u ovisnosti o vremenu ima oblik:
𝑡
− ln 2
𝑁(𝑡) = 𝑁0 𝑒 𝑇1/2
. 

1.5 Trigonometrijske funkcije

Trigonometrijske funkcije, kao na primjer sin, cos i tg, često se pojavljuju u matematičkom modeliranju
fizikalnih problema. U srednjoj školi te ste funkcije vjerojatno definirali preko omjera odgovarajućih
stranica pravokutnog trokuta (za šiljaste kutove) a zatim ste tu definiciju proširili (za proizvoljni kut 𝜑,
čak i negativan) prelaskom s pravokutnog trokuta na jediničnu kružnicu. U ovoj knjizi trigonometrijske
funkcije trebat ćemo kada budemo računali skalarne i vektorske projekcije vektora (na primjer,
vektorsku projekciju vektora vučne sile na smjer u kojem se tijelo giba) ili kada budemo opisivali
fizikalne pojave koje su periodične u vremenu (na primjer, titranje utega ovješenog na elastičnu
oprugu).

Mjerenje kuta: stupnjevi ili radijani

Veličinu nekog kuta možemo izraziti kako u stupnjevima
tako i u radijanima. Pretpostavljamo da bi čitatelj znao za
zadani kut odrediti njegovu veličinu u stupnjevima.
Međutim, u fizici se kutovi najčešće izražavaju u radijanima.
Veličinu kuta u radijanima dobit ćemo ako duljinu luka
kružnice „koja zatvara kut“ podijelimo s duljinom radijusa
te kružnice (obje duljine treba mjeriti u istim jedinicama, na
primjer, metrima) (Sl. 17). Uočite da je ovaj omjer, ℓ⁄𝑟,
bezdimenzionalna veličina pa često pored veličine kuta u
radijanima ne stoji oznaka rad. Sl. 17. Veličina kuta 𝜑 u radijanima jednaka je
omjeru duljine luka ℓ i radijusa 𝑟.

15
 1. Neke važne funkcije u fizici

Duljina luka kružnice „koja zatvara kut“ ℓ ovisi o radijusu

kružnice 𝑟. Međutim, omjer duljina ove dvije veličine, ℓ⁄𝑟,
ne ovisi o radijusu pa je kod određivanja veličine kuta u
radijanima svejedno koliko ćemo veliku (u smislu radijusa)
kružnicu odabrati. Često se odabire kružnica radijusa 1
(jedinična kružnica) jer je tada veličina kuta u radijanima
jednaka po iznosu duljini luka, 𝜑 = ℓ⁄1 = ℓ.

Kada je kut 𝜑 pozitivan a kada negativan? Proizvoljna točka

𝑇 na jediničnoj kružnici (Sl. 18) jednoznačno je određena
⃗⃗⃗⃗⃗⃗ zatvara s osi apscisa. Kut 𝜑 jednak
kutom 𝜑 kojeg vektor 𝑂𝑇
je nuli kada vektor ⃗⃗⃗⃗⃗⃗
𝑂𝑇 pokazuje u pozitivnom smjeru osi Sl. 18. Jedinična kružnica.
apscise i raste ako se točka 𝑇 pomiče suprotno od kazaljke
na satu (𝜑 > 0), odnosno pada ako se pomiče u smjeru kazaljke na satu (𝜑 < 0).
Primjer 17. Iz stupnjeva u radijane. U tablici su dane vrijednosti nekoliko važnih kutova u stupnjevima.
Odredimo njihove vrijednosti u radijanima.

Kut u
0° 30° 45° 60° 90° 180° 270° 360°
stupnjevima
Kut u
0 𝜋 ⁄2 𝜋 2𝜋
radijanima
Duljina luka 2𝜋𝑟
 Puni kut (360° ) u radijanima iznosi Duljina radijusa
= 𝑟
= 2𝜋. Ispruženi kut (180° ) je polovina
2𝜋𝑟 2𝜋𝑟
𝜋
punog kuta 2
= 𝜋. Pravi kut (90° ) je četvrtina punog kuta 4
= . Popunite tablicu do kraja. 
𝑟 𝑟 2

Funkcije sin i cos

Funkcije sin i cos primaju realan broj 𝜑 (kut u radijanima)
a vraćaju realan broj sin 𝜑, odnosno cos 𝜑, iz intervala
[−1,1]. Dakle, sin: ℝ ⟶ [−1,1], cos: ℝ ⟶ [−1,1].
Grafove funkcija sin i cos kvalitativno se može iščitati s
jedinične kružnice. Točka 𝑇 na jediničnoj kružnici
jednoznačno je određena kutom 𝜑 kojeg vektor 𝑂𝑇 ⃗⃗⃗⃗⃗⃗
zatvara s osi apscisa (Sl. 19). Pravokutne koordinate točke
𝑇 i kut 𝜑 povezani su sljedećim relacijama:
𝑥 = cos 𝜑,
𝑦 = sin 𝜑.
Sl. 19. Trigonometrijske funkcije na jediničnoj
kružnici.

16
 1.5 Trigonometrijske funkcije

Dakle, nanesemo li u pravokutnom

koordinatnom sustavu na os apscisa kut 𝜑 a na
os ordinata 𝑦 koordinatu točke 𝑇, dobit ćemo
graf funkcije sin 𝜑 (Sl. 20). Ako pak na os
ordinata nanesemo 𝑥 koordinatu točke 𝑇,
dobit ćemo graf funkcije cos 𝜑. (Sl. 21)
Sl. 20. Graf funkcije 𝑦 = sin 𝜑.
Svakako se kvalitativno uvjerite u oblik grafa
ove dvije funkcije tako da točku 𝑇 provedete
jediničnom kružnicom i istovremeno pratite
što se događa s njenom 𝑥 i 𝑦 koordinatom u
ovisnosti o kutu 𝜑.
Funkcije sin i cos imaju isti temeljni period, 2𝜋 Sl. 21. Graf funkcije 𝑦 = cos 𝜑.
i rang, [−1,1]. Kako se na obje ove veličine
može utjecati istražite u sljedećem zadatku.
𝑥
Zadatak 6. Nacrtajte grafove funkcija 𝑦 = sin 2𝜑, 𝑦 = 2 sin 𝜑 i 𝑦 = 1.5 cos 2. Funkcijama odredite
temeljni period i rang. Općenito, za funkcije oblika 𝑦 = 𝐴 sin 𝑘𝜑 navedite koja veličina ima utjecaj na
temeljni period a koja na rang funkcije. 

Funkcija tg
Trigonometrijska funkcija tg (ili tan) definirana
je preko funkcija sin i cos:
sin 𝜑
tg 𝜑 = .
cos 𝜑
Prirodno područje definicije (domena)
funkcija sin i cos je cijeli skup ℝ, dok kod
funkcije tg moramo isključiti one kutove 𝜑 za
koje je cos 𝜑 = 0:
𝜋
𝒟tg = ℝ \ { + 𝑘𝜋, 𝑘 ∈ ℤ}.
2 Sl. 22. Graf funkcije 𝑦 = tg 𝜑.
Temeljni period funkcije tg iznosi 𝜋 (očitajte to
s grafa funkcije).
Primjer 18. Funkcija tangens u pravokutnom trokutu. Pokažimo da je u pravokutnom trokutu tangens
kuta jednak omjeru kutu nasuprotne i kutu priležeće katete.

𝑎
sin 𝛼 𝑎
tg 𝛼 = = 𝑐 = .
cos 𝛼 𝑏 𝑏
𝑐

17
 1. Neke važne funkcije u fizici

1.6 SageMath kutak

Računala su nezaobilazan alat svakog fizičara. Naravno, od računala je mala korist ako se na njima ne
vrti dobar softver. Danas dobrog softvera ima u izobilju tako da je ponekad teško donijeti odluku s
kojim softverom raditi. U ovoj knjizi rabit ćemo SageMath11, 12.
SageMath je slobodan (engl. free) i otvorenog koda (engl. open-source). SageMath integrira velik broj
open-source alata kao što su NumPy, SciPy, matplotlib, Sympy, Maxima, R, … , a kao svoj glavni jezik
koristi Python koji je trenutno vrlo popularan u dijelu znanstvene zajednice.
U ovoj točki izložit ćemo ukratko one dijelove SageMath-a i Pythona za koje autori smatraju da su nužni
ili će olakšati čitanje ove knjige.

Vrste brojeva u SageMath-u

SageMath koristi za reprezentaciju brojeva vlastite brojevne tipove umjesto ugrađenih (engl. built-in)
brojevnih tipova jezika Python — int, float, i complex — koji su također dostupni za korištenje kako
bi bila moguća komunikacija s onim dijelovima softvera integriranih u SageMath koji koriste brojevne
tipove jezika Python. Pokažimo na primjeru s kojim vlastitim brojevnim tipovima raspolaže SageMath.
Unesite sljedeći program u ćeliju (engl. cell) SageMath-a i izvedite ga (engl. run cell) pritiskom na SHIFT
+ ENTER.

a = -7 # cijeli broj - Integer Ring

b = 1/3 # racionalan broj - Rational Field
c = 7.0 # realan broj - Real Field with 53 bits of precision
d = pi # simbolička konstanta (broj pi, Ludolfov broj) - Symbolic Ring
f = e # simbolička konstanta (Eulerov broj) - Symbolic Ring
g = i # simbolička konstanta (imaginarna jedinica)- Symbolic Ring
print(type(a))
print(type(b))
print(type(c))
print(type(d))
print(type(f))
print(type(g))
print(parent(a), parent(b), parent(c), parent(d), parent(f), parent(g))

Sve od znaka # do kraja linije je u Pythonu komentar. Komentare u ovoj knjizi koristit ćemo najčešće
kako bi sažetije i efikasnije opisali što program radi. Program ispisuje:

<type 'sage.rings.integer.Integer'>
<type 'sage.rings.rational.Rational'>
<type 'sage.rings.real_mpfr.RealLiteral'>
<type 'sage.symbolic.expression.Expression'>
<type 'sage.symbolic.constants_c.E'>
<type 'sage.symbolic.expression.Expression'>
(Integer Ring, Rational Field, Real Field with 53 bits of precision,
Symbolic Ring, Symbolic Ring, Symbolic Ring)

U programu smo varijablama a, b, c, d, f i g pridružili neke brojeve. Kojeg su tipa ti brojevi saznajemo
pozivom funkcije type a kojoj algebarskoj strukturi unutar SageMath-a ti brojevi pripadaju pozivom

11http://www.sagemath.org
12 SageMath (inačica 7.4) trenutno koristi Python 2. Koje novine donosi Python 3 možete pročitati na
https://docs.python.org/3/whatsnew/3.0.html.

18
 1.6 SageMath kutak

funkcije parent. Uočite da osim cijelih (Integer Ring), racionalnih (Rational Field) i realnih
(Real Field) brojevnih tipova SageMath posjeduje i simbolički tip (Symbolic Ring).
Varijable kreirane u nekoj ćeliji dostupne su od trenutka kreiranja programima u bilo kojoj od ćelija
unutar Jupyter notebook-a i to sve dok ili ne restartamo jezgru (engl. kernel) SageMath-a ili varijablu
pobrišemo pozivom funkcije reset. Dokumentaciju za funkciju reset, a tako i za druge funkcije, dobit
ćete ako u ćeliji izvršite reset? ili help(reset). Budući da je SageMath otvorenog koda dostupan je
i Python program svih funkcija: reset??.
Pri izvođenju računskih operacija s brojevima različitih tipova, SageMath će automatski obaviti
konverzije tipova kako bi te operacije mogao izvesti. U sljedećem programu se pretpostavlja da su
dostupne varijable kreirane izvršavanjem prethodne ćelije.

print(parent(a+b)) # Rational Field

print(parent(a+c)) # Real Field with 53 bits of precision
print(parent(a+d)) # Symbolic Ring
print(parent(b+f)) # Symbolic Ring

Liste
Lista je jedna od ugrađenih struktura podataka u Pythonu. Lista je uređena sekvencijalna struktura
podataka čijim elementima (elementima liste) pristupamo ili ih mijenjamo preko indeksa elementa
liste: indeks prvog elementa je 0, drugog 1, i tako dalje.

s = [2.3, 1, pi, 'niz_znakova', "i ovo je niz znakova (string)", [1, pi]]
print(s[0]) # ispisuje 2.30000000000000
print(s[2]) # ispisuje pi
print(s[5]) # ispisuje [1, pi]; element liste može biti lista
s[2] = 3.14 # 3. element liste mijenja vrijednost
print(s[2]) # ispisuje 3.14000000000000

Python je objektno orijentirani jezik u kojem je gotovo sve objekt (čak i brojevi s početka ove točke).
Svaki objekt zna kojeg je tipa (kojoj klasi pripada): lista [1, 2, 3] zna da je tipa list a cijeli broj 66
zna da je (u SageMath-u) tipa sage.rings.integer.Integer. Budući da svaki objekt zna kojeg je
tipa, onda on zna i metode (engl. method) koje je nad njim moguće izvršiti. Na primjer nad objektima
tipa list moguće je djelovati metodama append, count, extend, …

moja_lista = [2, 3, 5, 7]
moja_lista.append(11)
print(moja_lista) # ispisuje [2, 3, 5, 7, 11]

U primjeru, lista [2, 3, 5, 7] je objekt tipa list na koji pokazuje referenca (engl. object reference)
moja_lista. Preko reference moja_lista metodom append djeluje se na objekt na koji ona
pokazuje. Metoda append dodaje na kraj liste objekt koji joj je proslijeđen kao argument.
Elementi liste ne moraju biti istog tipa što je vidljivo iz uvodnog primjera kao i u sljedećem primjeru.

moja_lista.append("ovo je string")
print(moja_lista) # ispisuje [2, 3, 5, 7, 11, 'ovo je string']

U programima u ovoj knjizi koristit ćemo dvije važne liste: prazna lista [] i lista cijelih brojeva
generirana funkcijom range.

19
 1. Neke važne funkcije u fizici

s = [] # s pokazuje na praznu listu

print(s) # ispisuje []
s.append(pi) # dodaj pi u listu; s = [pi]
s.append(2*pi) # dodaj 2*pi u listu s = [pi, 2*pi]
print(s) # ispisuje [pi, 2*pi]

U programu se lista s gradi iz prazne liste tako da se u nju dodaju na kraj liste redom elementi. Ovu
ćemo metodu gradnje liste dodavanjem na kraj liste koristiti u kombinaciji s nekom od petlji
programskog jezika Python.
Funkcijom range možemo jednostavno generirati listu cijelih brojeva u nekom rasponu. Na primjer,
range(10) vratit će listu 10 cijelih brojeva i to od 0 do zaključno 9.

s = range(10)
print(s) # ispisuje [0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9]

For petlja i prolaženje elementima liste for petljom.

Zamislimo da trebamo zbrojiti sve elemente neke liste. Pokažimo kako bismo to izveli pomoću for
petlje.
uplate_Grijanje_2014 = [271.43, 252.73, 252.73, 189.39, 149.44, 132.40,
92.49, 89.30, 89.30, 95.86, 154.53, 200.64]
suma = 0.0
for uplata in uplate_Grijanje_2014:
suma += uplata
print("Ukupno uplaceno:", suma)

Dvanaest uplata za grijanje u 2014. godini nalaze se u listi uplate_Grijanje_2014. Prije ulaska u
petlju varijablu suma inicijaliziramo na nulu. U for petlji varijabla uplata poprima redom vrijednosti
elemenata liste uplate_Grijanje_2014 a u tijelu petlje varijablu suma uvećavamo za uplata. Od
sintakse for petlje valja uočiti ključne riječi for i in, dvotočku na kraju for linije te da se tijelo petlje
zadaje uvlačenjem za 4 prazna mjesta (engl. space).

Stvaranje liste pomoću list comprehention

Pokažimo kako for petlju možemo iskoristiti ne samo za prolaženje elementima liste već i za stvaranje
liste. Zamislimo da postoji potreba za kreiranjem liste N slučajnih brojeva iz intervala [0, 1⟩. Mogli bi
krenuti od prazne liste, funkcijom random() generirati slučajan broj i metodom append dodati ga na
kraj liste.

N = 5 # broj slučajnih brojeva u listi

listaSlucajnihBrojeva = []
for i in range(N):
listaSlucajnihBrojeva.append(random())
print(listaSlucajnihBrojeva)

Gornju listu možemo elegantnije kreirati pomoću list comprehention-a.

N = 5 # broj slučajnih brojeva u listi

listaSlucajnihBrojeva = [random() for i in range(N)]
print(listaSlucajnihBrojeva)

Sintaktički, list comprehention u gornjem primjeru ima sljedeći oblik:

20
 1.6 SageMath kutak

[izraz for element in lista].

Konkretno, za svaki element i iz liste range(N) generiran je jedan slučajan broj pozivom funkcije
random(). Uočite da u ovom primjeru vrijednost koju redom poprima varijabla i nije važna u procesu
generiranja liste. Međutim, zamislite da želite kvadrirati elemente upravo kreirane liste
listaSlucajnihBrojeva pomoću list comprehention-a.

kvadrati = [x^2 for x in listaSlucajnihBrojeva]

Uočite kako varijabla x redom poprima vrijednosti elemenata liste listaSlucajnihBrojeva,

kvadrira ih izrazom x^2 a rezultat dodaje listi kvadrati.

While petlja i izgradnja liste iz prazne liste

Pokažimo na primjeru kako se u Pythonu koristi while petlja. Napišimo program koji će kreirati listu
prvih deset parnih brojeva iz skupa prirodnih brojeva.

i = 1 # postavi brojač na 1
parni = [] # lista parnih je u početku prazna
while i <= 10:
parni.append(2*i)
i = i + 1
print(parni) # ispisuje [2, 4, 6, 8, 10, 12, 14, 16, 18, 20]

Prije ulaska u while petlju izvršena je inicijalizacija varijabli i i parni. Sintaktički, while petlja ima
sljedeći oblik:

while uvjet:
tijelo_petlje

Tijelo while petlje izvršava se sve dok je uvjet petlje ispunjen (True). U našem primjeru se petlja vrti
sve dok je uvjet i <= 10 ispunjen. U tijelu petlje (uvučeno za četiri prazna mjesta) listi parni se na
njen kraj dodaje metodom append sljedeći paran broj 2*i a zatim se brojač i povećava za 1.

Funkcije u SageMath-u
U SageMath-u funkciju je moguće definirati na dva načina. Prvi način definiranja funkcije je strogo
vezan za SageMath a u dokumentaciji ćete ga pronaći pod nazivom Callable Symbolic Expressions. U
ovoj knjizi ćemo tako definirane funkcije zvati CSE funkcije. Drugi način definiranja funkcija su
korisničke funkcije unutar jezika Python. Tako definirane funkcije ćemo zvati Python funkcije.
CSE funkcije su vrlo korisne kada je potrebno u SageMath-u zapisati neku matematičku funkciju. Na
primjer, linearnu funkciju 𝑦 = 2𝑥 + 1 i eksponencijalnu 𝑁 = 𝑒 −𝑡 definirat ćemo kao u sljedećem
programu.

reset() # sami odlučite da li trebate reset()

y(x) = 2*x - 1 # linearna funkcija
N(t) = exp(-t) # eksponencijalna funkcija

U programu su definirane dvije CSE funkcije y i N. Parametar funkcije y je varijabla x, a funkcije N

varijabla t. Obje varijable su dio definicije CSE funkcije i SageMath ih automatski kreira kao simboličke
varijable. Kada SageMath ove dvije simboličke varijable ne bi automatski kreirao, to bismo mogli
napraviti naredbom var('x','t').

21
 1. Neke važne funkcije u fizici

print(parent(x)) # ispisuje Symbolic Ring

print(parent(t)) # ispisuje Symbolic Ring

CSE funkcije y i N spremne su za upotrebu. Sada možemo lako odredite vrijednost funkcija u bilo kojoj
točki, funkcije bi mogli simbolički derivirati i integrirati, ili nacrtati njihove grafove. Pokažimo kako bi
iscrtali graf funkcije 𝑁(𝑡) u intervalu [−2,3].

p = plot(N,(-2,3))
p.show()

Izvršite program. Funkcija plot vraća objekt tipa Graphics kojeg pridružujemo varijabli p (referenca
p pokazuje na taj objekt). Metodom show iscrtavamo objekt na zaslonu ekrana. Graf smo mogli i
jednostavnije iscrtati samo naredbom plot(N,(-2,3)). Prednost prve metode je što preko
reference p možemo kasnije namjestiti neka svojstva (engl. properties) grafičkog objekta kao što su
boja i debljina linija i slično.
U SageMath-u funkcije možemo definirati i kao Python funkcije. Pokažimo kako bismo funkciju 𝑁(𝑡) =
𝑒 −𝑡 zapisali u SageMath-u kao Python funkciju.

def N(t):
r = exp(-t)
return r

Definicija funkcije u Pythonu započinje ključnom riječi def, slijedi ime funkcije a u zagradama lista
parametara odvojenih zarezom te dvotočka. Tijelo funkcije (kao i kod tijela petlji) definira se
uvlačenjem za 4 razmaka. U tijelu funkcije računa se za dani t (kojeg će funkcija primiti preko svog
parametra) 𝑒 −𝑡 a rezultat pridružuje lokalnoj (dosezljivoj samo unutar funkcije) varijabli r. Rezultat
izvođenja funkcija vraća pozivatelju naredbom return.
Funkciju 𝑁(𝑡) = 𝑒 −𝑡 zapisali smo u SageMath-u na dva načina: kao CSE funkciju i kao Python funkciju.
Pokazali smo kako bismo graf funkcije 𝑁(𝑡) iscrtali ako smo ju definirali kao CSE funkciju. Uvjerite se
da na isti način možete dobiti graf funkcije 𝑁(𝑡) definirane kao Python funkciju.
U analizi Python funkcije korišten je pojam lokalne varijable (engl. local variable) i pojam dosega (engl.
range) neke varijable. Pojasnimo ove pojmove malo detaljnije na primjeru Python funkcije koja računa
duljinu hipotenuze pravokutnog trokuta ako su poznate duljine kateta 𝑎 i 𝑏.

Hipotenuzu pravokutnog trokuta računamo pomoću Pitagorinog teorema: 𝑐 = √𝑎2 + 𝑏 2 . Tražena

funkcija primat će dva realna broja 𝑎 i 𝑏 a vraćat jedan realan broj 𝑐:

(𝑎, 𝑏) ↦ 𝑐 = √𝑎2 + 𝑏 2 .

def hipotenuza(a,b):
c = (a**2 + b**2)**(1/2)
return c

c = hipotenuza(3,4)
print(c)

Funkcija hipotenuza ima dva parametra a i b preko kojih prima vrijednosti duljina kateta
pravokutnog trokuta. U tijelu funkcije računa se duljina hipotenuze c. Uočite oznaku operatora

22
 1.6 SageMath kutak

potenciranja, **, te da je drugi korijen izračunat potenciranjem izraza na 1/2 13. Funkcija vraća,
return, izračunatu duljinu hipotenuze c.
U preostalom dijelu programa poziva se funkcija hipotenuza s dva argumenta 3 i 4 koje funkcija
hipotenuza pridružuje svojim lokalnim varijablama a i b. Slijedi izvođenje funkcije u kojoj se računa
duljina hipotenuze a rezultat se pridružuje lokalnoj varijabli c. Rezultat izvođenja funkcija vraća
pozivatelju naredbom return. Vraćena vrijednost pridružuje se globalnoj varijabli c i ispisuje
naredbom print.
Napomene i naputci za eksperimentiranje:
1. Lokalne varijable unutar funkcije hipotenuza —a, b i c — su dosezljive (engl. scope) samo
unutar funkcije. Pokušajte pozivom funkcije print izvan funkcije hipotenuza ispisati
vrijednosti varijabli a i b. Sustav (Python interpreter) će vam prijaviti pogrešku.
2. Globalna varijabla c (definirana izvan funkcije hipotenuza) i lokalna varijabla c (definirana
unutar funkcije hipotenuza) su dvije različite varijable. Modificirajte program kako biste se u
to i uvjerili.
3. Python je interpreterski jezik. Python interpreter izvodi linije programa onim redom kojim se
one u programu pojavljuju. Pokušajte premjestiti funkciju hipotenuza s početka na kraj
programa. Prije pokretanja programa u SageMath-u, u nekoj od ćelija izvršite SageMath
naredbu reset() kako bi pobrisali sve korisničke varijable (ovdje su to globalna varijabla c i
funkcija hipotenuza). Ako pokrenete izvođenje programa, Python interpreter će prijaviti
pogrešku i to NameError jer program poziva funkciju hipotenuza koja još nije definirana.

Zadatak 7. Python je dinamički tipiziran jezik. Varijablama a i b u funkciji hipotenuza tipovi se

dinamički pridodjeljuju u trenutku poziva funkcije. Dodajte u funkciju hipotenuza ispis tipa (pozivom
funkcije type) i ispis pripadnosti algebarskoj strukturi (pozivom funkcije parent) varijabli a i b.
Pozovite funkciju hipotenuza tako da joj pošaljete po tipu različite objekte: hipotenuza(3,4),
hipotenuza(3.0,4.0), hipotenuza(3,e). Pokušajte poslati funkciji hipotenuza simboličke
varijable x i y koje kreirajte s var('x','y'). 
Zadatak 8. U funkciji hipotenuza uklonite sve zagrade u liniji u kojoj se računa duljina hipotenuze.
Napišite matematički izraz koji odgovara novoj funkciji hipotenuza. 
Zadatak 9. Napišite funkciju u Pythonu koja računa električni otpor dva paralelno spojena otpornika.
Zadatak 10. Napišite funkciju u Pythonu koja računa indeks tjelesne mase. 

13U Pythonu 2 izraz 1/2 predstavlja cjelobrojno dijeljenje pa je rezultat jednak 0. U SageMath-u rezultat operacije 1/2 nije
nula jer SageMath obavlja preparse-ing prije slanja naredbi u Python interpreter. SageMath ne koristi cjelobrojni tip jezika
Python (int) već vlastiti cjelobrojni tip (Integer). U Sagemath-u 1/2 se izvrednuje (engl. evaluate) u racionalan (Rational) broj
1/2.

23
 1. Neke važne funkcije u fizici

1.7 Dodatni zadaci za vježbu

1. Funkciju 𝑓(𝑥) = sin 𝑥 mogli bismo u alatu SageMath iscrtati u intervalu [−𝜋, 𝜋] pomoću sljedećih
nekoliko linija programa:
reset()
f(x) = sin(x)
p = plot(f,(-pi,pi))
p.show()

a. Istražite u dokumentaciji funkcije reset, plot i show. U prvu praznu ćeliju upišite ime
funkcije a na kraj (bez razmaka) dopišite znak ?. Na primjer: reset?
3
b. Modificirajte program tako da iscrtava graf funkcije 𝑓 u intervalu [−3𝜋, 2 𝜋].
c. Samo je jedan argument funkcije plot obvezno navesti u pozivu te funkcije. Naime,
funkcija plot obvezno mora primiti samo objekt koji treba iscrtati. Modificirajte početni
program tako da funkcija plot primi samo funkciju koju treba iscrtati. Odredite defaultni
interval u kojem funkcija plot iscrtava funkcije.
d. Kroz parametre funkcije plot moguće je mijenjati defaultna svojstva grafa kao na primjer
boju (rgbcolor), debljinu (thickness) i vrstu (linestyle) linije grafa funkcije.
Modificirajte početni program tako da u pozivu funkciji plot dodate tri navedena
parametra. Pokušajte nekako dokučiti koje su defaultne vrijednosti navedenih parametara.
e. Možda ste primijetili da na iscrtanom grafu veličina jedinice na osi apscisa nije jednaka
veličini jedinice na osi ordinata. Ovo možete promijeniti pomoću parametra
aspect_ratio u pozivu funkcije plot. Postavite ga na jedinicu. Isprobajte i neke druge
vrijednosti.
f. Zamijenite u početnom programu funkciju sin(x) funkcijom tan(x). Čini se da imamo
problem jer funkcija nije ograničena na intervalu u kojem ju iscrtavamo. Ovdje nam može
pomoći funkcija show svojim parametara ymin i ymax. Na primjer: p.show(ymin=-
10,ymax=10). Što smo pomoću parametera ymin i ymax postigli? Istražite na što djeluju
parametri xmin i xmax.

2. Funkcije se u alatu SageMath mogu iscrtavati i „metodom točkanja“ — odredite određen broj
točaka grafa i iscrtate ih. Na primjer, funkciju 𝑓(𝑥) = 𝑒 𝑥 mogli bi iscrtati na intervalu [−2,2]
sljedećim programom:
reset()
f(x) = exp(x)
a, b, dx = -2.0, 2.0, 0.5
tocke = [] # tocke je prazna lista
x_i = a
while(x_i <= b):
tocke.append( (x_i,f(x_i)) ) # na kraj liste dodaj tocku
x_i = x_i + dx
p = scatter_plot(tocke, aspect_ratio=1)
p.show()

Program u while petlji računa točke grafa (𝑥, 𝑓(𝑥)) i dodaje ih metodom append na kraj liste
tocke. Lista tocke je u početku prazna. Po izlazu iz while petlje, točke grafa iscrtava funkcija
scatter_plot koja kao prvi argument zahtjeva listu točaka koju treba iscrtati.

24
 1.7 Dodatni zadaci za vježbu

a. Ispišite listu tocke pozivom funkcije print. Uvjerite se da lista ima oblik:
[(𝑥1 , 𝑓(𝑥1 )), (𝑥2 , 𝑓(𝑥2 )), … , (𝑥𝑛 , 𝑓(𝑥𝑛 )) ].
b. Napišite program koji će umjesto jedne liste točaka grafa, kreirati i raditi s dvije liste i to
listom 𝑥-koordinata (x_lista) i listom 𝑦-koordinata (y_lista). Po izlasku iz while petlje
a prije poziva funkcije scatter_plot te dvije liste treba spojiti funkcijom zip u listu
točaka grafa:
tocke = zip(x_lista, y_lista)

3. U posudu oblika cilindra (valjka) visine 𝐻 = 0.5 m koja stoji uspravno na svojoj bazi (baza je krug)
površine 𝑆 = 0.01 m2 ulijeva se voda brzinom 25 cm3 /s. Ako u posudi u trenutku 𝑡 = 0 nema
vode, nacrtajte graf ovisnost visine vode u posudi ℎ o vremenu 𝑡 i to prvo kvalitativno („graf
očekivanja“) a zatim i kvantitativno.

4. U cilindričnu posudu kao na slici ulijeva se voda konstantnom brzinom.

Ako u posudi u trenutku 𝑡 = 0 nema vode, nacrtajte kvalitativno graf
ovisnosti visine vode u posudi ℎ o vremenu 𝑡.

5. Kao u zadatku 4, samo posudu zamijenite stošcem kao na slici. Kako

bi nacrtali kvalitativno graf ovisnosti visine vode u posudi ℎ o vremenu
𝑡, svakako pokušajte iskoristi rješenje zadatka 4.

6. Kroz rupicu na vrhu posude u obliku uspravnog stošca visine 𝐻 =

20 cm i polumjera baze 𝑅 = 5 cm ulijeva se voda brzinom 2.5 cm3 /s.
Ako u posudi u trenutku 𝑡 = 0 nema vode, nacrtajte graf ovisnost
visine vode u posudi ℎ o vremenu 𝑡 i to prvo kvalitativno („graf
očekivanja“) a zatim i kvantitativno.

25