1

GRČKA RELIGIJA I FILOZOFIJA

OLIMPIJSKE IGRE
Postoji mnogo legendi o nastanku Olimpijskih igara, u najvećem broju legendi bogovi
su ti koji su utemeljili Olimpijske igre. Prema jednoj od tih legendi Zeus je priredio Igre zbog
sreće što je pobijedio oca Krona i zavladao Olimpom.
Najpoznatija legenda o nastanku Olimpijskih igara kaže da su one nastale kada je Ifit,
kralj Elide obrativši se Delfskom proročištvu kako ukloniti kugu i ratove koji uništavaju
njegovu zemlju, dobio savjet od svećenice Pitije da osnuje igre koje bogovi toliko vole.
Povijesne Olimpijske igre počele su 776. B.C., a od tada Grci broje svoje godine
prema Olimpijadama – četverogodišnjim razdobljima između dviju Olimpijskih igara.
Olimpijske su igre samo jedne od četiriju velikih igara održavanih u staroj Grčkoj, jer još su
postojale Istmijske, Nemejske i Pitijske, ali Olimpijske su svojom slavom i veličinom
nadmašile ostale.
Na početku su se natjecanja održavala samo u brzom trčanju na dužini od jednog
stadija (1 stadij – oko 192 m), a na kasnijim natjecanjima uvode se nove discipline:
 Diáulos – trčanje na 2 stadija
 Dólichos – trka izdržljivosti na 24 stadija
 Pentaethlon – natjecanje u petoboju (trčanje, bacanje diska i koplja, skok u dalj,
hrvanje)
 Pále – hrvanje
 Pygme – šakanje, tj. boks
 Pankration – kombinacija šakanja i hrvanja
 Natjecanje četveroprega
U vrijeme igara trajao je sveti mjesec ili sveti mir, kada se moralo odložiti sve oružje
i svi su ratovi morali prestati. Onaj tko mir nije poštivao, morao je platiti veliku kaznu u
blagajnu, a od tog su se novca gradili spomenici u
Olimpiji.
Kada nisu trajale igre, u Olimpiji su živjeli
samo svećenici koji su primali putnike koji su
dolazili razgledati ljepote Olimpije, a posebno se to
odnosi na Zeusov hram u kojem je bio Fidijin kip
Zeusa (jedno od sedam čuda starog svijeta), za koji
grčka poslovica kaže da umire nesretan tko ga
barem jednom u životu nije vidio.
Na igrama su mogli sudjelovati svi slobodni
i pošteni grčki građani. Robovi su mogli samo
gledati igre, a udatim ženama bio je zabranjen
pristup Olimpiji u vrijeme igara. Ako bi neka žena Slika 1: Zeusov hram u Olimpiji. Remek
djelo grčkog kipara Fidije.
to prekršila morala je biti bačena sa brda Tipeja.
Vjerojatni razlog ovakve zabrane leži u činjenici da su se svi sportaši natjecali goli.
Gužva u Olimpiji počinjala je (slično kao i danas) nekoliko dana prije igara, kada su
počeli pristizati ljudi iz svih krajeva Grčke, pa je to bila prilika za sklapanje novih
prijateljstava, trgovačkih i poslovnih dogovora, političkih rasprava… Mnogi su gledatelji
zauzimali puno ranije što bolja mjesta, pa su na jakim vrućinama mnogi i smrtno stradali, a
jedan od takvih bio je slavni Tales iz Mileta.
Petog, zadnjeg dana igara bilo je proglašenje pobjednika i njihovih rodnih mjesta. Na
ovom svijetu nije moglo biti veće časti do pobjede na Olimpijskim igrama, a slavu
pobjede dijelila je i domovina pobjednika, pa se nerijetko događalo da je pobjedniku nuđeno
 2

veliko bogatstvo i počasti da promjeni domovinu. Gradovi su svečano

dočekivali svoje pobjednike, dizali bi im spomenike, u kazalištima bi
imali počasna mjesta, dobivali su doživotnu plaću, bili su oslobođeni
plaćanja poreza… Jedan od najslavnijih olimpijskih pobjednika bio je
slavni Leonida, koji je osvojio 12 olimpijskih vijenaca. Najveću
slavu stekli bi oni koji su u jednom ciklusu pobijedili na sve četiri
Olimpijske igre (kao da danas netko u istoj godini osvoji sva četiri
Grand Slam turnira u tenisu), oni bi nosili titulu periodonica.
Olimpijske igre nisu bile samo sportsko natjecanje, već su tu
bila i natjecanja umjetnika, pjevačkih zborova, govornika… Postojalo
je čak i natjecanje u ljepoti tijela. To tjelesno i duhovno
Slika 2: Mironov Discobolos jedinstvo i ravnoteža starim je Grcima bilo jako važno, a oni su
to nazivali kalokagatija. Najpoznatiji umjetnički prikaz duha igara je "Diskobol" (bacač
diska), kipara Mirona.
Rimljani nikako nisu mogli shvatiti Grke i njihovu potrebu za sportom i sportskim
duhom, pa je rimski car Teodozije I 393.g. zabranio Olimpijske igre, a 426.g. Teodozije II
naredio je uništenje Olimpije.
Moderne Olimpijske igre obnovljene su 1896.g. zaslugom Pierrea de Coubertina.

DELFIJSKO PROROČIŠTE
Proročišta u antičkom svijetu bila su česta, a posebno su brojna bila grčka. Bogu
Apolonu bilo je posvećeno nekoliko desetaka proročišta, a najslavnije je bilo ono u Delfima
na padinama 2500 m visoke planine Parnas. Delfijskom proročištu obraćali su se za savjet
najpoznatije ličnosti antičke Grčke: Heraklo i Edip, Solon, Temistoklo, Aleksandar Veliki,
Sokrat, Krez i dr., ali u proročište po savjete dolazili su i obični ljudi sa svojim malim
problemima.
Prema legendi, osnivač proročišta bio je
Apolon, sin Zeusa i titanke Lete. Ljubomorna
Hera poslala je golemu zmiju Pitona da progoni
Letu, ali se ona uz Zeusovu pomoć uspjela spasiti
na otoku Delosu i tamo roditi Apolona. Kada je
Apolon odrastao krenuo je protiv Pitona i ubio ga
strijelom na padinama Parnasa. Na tom je mjestu
Apolon osnovao svoje proročište gdje će kroz usta
Pitije izricati volju svog oca Zeusa.
U Delfima je
Slika 3: Ostatak jednog od hramova u Delfima podignut Apolonov
hram, a na njegovom pročelju bilo je napisano sedam slavnih
izreka, koje je, prema legendi, sastavilo sedam grčkih mudraca.
Najpoznatije su dvije:"Gnothi seautón" (Spoznaj samog sebe) i
"Meden ágan" (Ničega previše).
U samom hramu nalazio se omfalos – pupak svijeta, ovalni
kamen omotan zmijama. Grcima su Delfi bili centar svijeta, jer je
prema legendi Zeus sa dva kraja svijeta pustio dva orla i oni su se
susreli u Delfima, a ta je točka označena s
Slika 4: Omfalos, prema grčkom vjerovanju
omfalosom. središte svijeta nalazi se u Delfima, a ovaj kamen
Svaki molitelj koji je došao u Delfe to obilježava.
morao je uplatiti pristojbu, a bio je običaj
 3

donositi sa sobom i zavjetne darove. Ovi su se darovi čuvali u riznicama koju je unutar
svetišta imao svaki grčki polis. U Delfima se tako skupilo veliko bogatstvo, što u novčanoj,
što u umjetničkoj vrijednosti.
Sama proročanstva izricala je Pitija, koja je bila jedna od Sibila, legendarnih
proročica. Pitija je sjedila na tronošcu nad provalijom u omamljujućem isparenju, žvakala je
lišće lovora (?) i padala u entuzijazam (grč. en – u i theos – bog) ili zanos i ispuštala
nerazumljive glasove, a svećenici koji su bili prisutni zapisali bi njezino tumačenje.
Mnoga pitijska proročanstva ostala su zabilježena u povijesti, posebno zbog njihovog
dvosmislenog značenja:
→ Ibis redibis numquam in bello peribis – značenje je ovisilo o mjestu zareza u rečenici: "Ići
ćeš, vratit ćeš se, nećeš poginuti u ratu" ili "Ići ćeš, vratit se nećeš, poginut ćeš u ratu"
→ Ako Krez prijeđe rijeku Halis, uništit će veliku državu – Perzija je bila velika država i
Krez je vjerujući u pobjedu krenuo u rat i uništio veliku državu, ali svoju, Lidiju koja je
također bila velika.
→ Temistoklu, atenskom vojskovođi i državniku proročište je reklo da će ga protiv
Perzijanaca spasiti drveni zidovi u čemu je on prepoznao zid lađa, s kojima je stvarno
pobijedio perzijsku mornaricu.
Car Teodozije je 392.g. naredio zatvaranje hramova, čime završava povijest Delfijskog
proročišta.
GRČKA RELIGIJA
Grčka religija je po mnogočemu specifična, iako su mnoge stvari preuzete iz starih
mezopotamskih i bliskoistočnih kultura. Grčki bogovi nisu daleki i nedokučivi kao u mnogim
spomenutim religijama, oni se vrlo aktivno upetljavaju u ljudska događanja, tj. priskaču u
pomoć onima koji im se sviđaju ili kažnjavaju one koji im nisu simpatični.
Slično sumerskim božanstvima i grčki bogovi su antropomorfni, tj. imaju sve ljudske
karakteristike, ali su za razliku od ljudi besmrtni, čak se i njihovo legendarno boravište –
planina Olimp, nalazi na Zemlji.
Grci nisu nikada razvili kodeks vjerskih rituala kao što je to bilo u Izraelu ili
Egiptu. Bogovi nisu naređivali ljudima da ih poštuju na neki određeni način, kao npr. Jahve u
Izraelu, ali Grci su bili svjesni da uvredom bogova mogu izazvati njihovu srdžbu, zato su
udovoljavali bogovima jednostavnim molitvama i darovima, a postojalo je samo nekoliko
ceremonija s kompleksnim ritualima poštivanja bogova (npr. Eleuzijske misterije).
U grčkoj religiji nije postojalo neko posebno utjelovljenje zla ili dobra, ali Grci su
poznavali Nemezis – utjelovljenje božanske pravde, koja je mogla oštro kažnjavati i bogato
nagrađivati ljude, a njenoj pravdi nitko nije mogao uteći.
Jedna od značajnih karakteristika grčke religije je nepostojanje svećeničkog staleža,
a glavni uzrok toj karakteristici nalazi se u nastanku mnogih nezavisnih polisa, pa prema tome
nije bilo jednog moćnog vladara koji bi imao potrebu za snažnim vjersko – političkim
asistentima. Većina bogova bila je zajednička svim Grcima, ali svaki polis imao je svog
zaštitnika kojem se podižu prekrasni hramovi, o čemu opet odlučuju stanovnici polisa, a ne po
zahtjevu nekog moćnika ili svećenika. Mnogi polisi imali su istog boga zaštitnika, pa je tako
interesantno da su potpuno oprečni polisi, kao što su Atena i Sparta imali istog zaštitnika –
božicu Atenu.

Kozmogonija (Postanak svijeta) i Teog onija (Rođenje bogova)

Prema grčkim mitovima o stvaranju, temelj svega bio je Kaos. Iz njega su nastali Gea
(zemlja), Tartar (podzemlje) i Eros (ljubav).
Gea je sama stvorila i rodila Urana (boga neba), a zajedno su na svijet donijeli 12
Titana. Najmlađi i najvažniji Titan bio je Kron, koji je uz pomoć majke Gee zbacio Urana sa
vodeće pozicije (jer je Uran svoju ružnu djecu bacio u utrobu zemlje) odrezavši mu spolovilo.
 4

Uranov ud pao je u more, a iz krvave morske pjene koja se stvorila oko odbačenog uda
nastala je Afrodita – božica seksualne privlačnosti i ljepote.
Kron je sada postao glavni bog, ali je strahovao da njega
ne bi snašla ista sudbina kao njegovog oca, pa je progutao djecu
koju je imao sa svojom sestrom i ženom Reom – Hestiju,
Demetru, Heru, Hada i Posejdona. Najmlađi sin, Zeus
izbjegao je toj sudbini, jer je Rea prevarila Krona davši mu
kamen umotan u krpe da proguta umjesto Zeusa, a Zeusa je Rea
sakrila na Kreti gdje ga je medom i mlijekom othranila koza
Amalteja (i danas kada nekome sve sjajno ide kažemo da mu
teku med i mlijeko).
Slika 5: Rea je prevarila Krona
davši mu kamen umotan u pelene
Zeus i Olimpijski bogovi umjesto Zeusa.
Kada je odrastao, Zeus je natjerao oca da povrati svu djecu, pa je uz njihovu pomoć i
naoružan munjama pobijedio Krona i Titane i preuzeo vrhovnu vlast, a središte glavnih
bogova ili 12 olimpijskih bogova postaje planina Olimp u sjevernoj Grčkoj.
1. Zeus – vrhovni bog i bog neba 7. Ares – bog rata
2. Posejdon – bog mora 8. Apolon – umjetnosti, proročanstava, svjetla
3. Had – bog podzemlja 9. Artemida – lova i divljih životinja
4. Hestija – božica srca 10. Hermes – trgovaca, putnika, lopova
5. Demetra – božica poljoprivrede 11. Atena – mudrosti, pravednosti
6. Hera – zaštitnica braka i rođenja 12. Hefest – vatre, božanski kovač

Muze
Zeus, poznati i nepopravljivi ženskaroš, družio se devet dana i devet noći za redom s
Titankom Mnemozinom – boginjom pamćenja. Iz te se veze rodilo devet muza – boginja
umjetnosti, a svaka je bila zaštitnica jedne umjetnosti, a ujedno su bile i glavne zabavljačice
bogova i njihovih gostiju na svečanostima na Olimpu.

☺Erata (lirsko pjesništvo) ☺Euterpa (glazba) ☺Kaliopa (epika i govorništvo) ☺Klio

(povijest) ☺Melpomena (tragedija) ☺Polihimnija (zborsko pjevanje) ☺Terpsihora (ples)
☺Talia (komedija) ☺Uranija (astronomija)
Slikarstvo i kiparstvo nisu imali muze jer su to Grci smatrali
vještinom, a ne umjetnošću. Muze su jedine božice kojima se i danas
grade hramovi – muzeji.

Prometej i prsten
Prometej je bio jedan od Titana koji je stao na Zeusovu stranu
u borbi protiv Krona, ali kada se nakon uspjeha Zeus okrenuo protiv
ljudi, Prometej je i njima skočio u pomoć jer je suosjećao sa slabijima.
Naučio je ljude upotrebljavati vatru, graditi kuće, liječiti bolesne,
čitati, pisati… Ljudi su postali razumni i prestali su se bojati bogova,
što je razljutilo Zeusa.
Zeus je osudio Prometeja na tešku kaznu, morao je visiti
prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a golemi
orao mu je kljucao jetru. Prometej je strpljivo Slika 6: Prometej prikovan za kavkaske
stijene, dok mu orao kljuca jetru.
podnosio patnje, ali nije želio moliti Zeusa da
 5

ga oslobodi, iako se Zeus promijenio i postao puno blaži.

Zeus je preko glasnika Hermesa obavijestio Prometeja da će ga pustiti ako mu ovaj
oda tajno proročanstvo koje je znao o Zeusu. Nakon što je Prometej pušten Zeus je morao
ispuniti zakletvu kojom se obvezao da će Prometej zauvijek ostati prikovan za stijenu, zato je
Prometej morao nositi prsten s komadićem kavkaske stijene.
U počast Prometeju ljudi i danas nose prstenje s kamenjem, doduše dragim kamenjem,
ali ipak kamenjem.

Pandorina kutija
Zbog Prometejevih djela odlučio je Zeus na ljude poslati
zlo. Naredio je Hefestu da načini djevojku kojoj je udahnuo život,
a svi su je bogovi bogato obdarili (Pandora = Obdarena), ali su joj
osim dobrih osobina i darova uvalili i mnoge grozne stvari. Sa
svim tim darovima spakiranim u kutiju, poslana je na zemlju, gdje
se udala za Prometejeva brata Epimeteja.
Znatiželjna Pandora otvorila je kutiju, iako joj je rečeno da
to ne radi, iz koje su izletile sve nevolje, boleštine, muke i raširile
se po svijetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je kasno, ali
ne i prekasno, jer na dnu kutije ostala je još samo Nada (nada
umire posljednja).
Slika 7: Pandora upravo
otvara kutiju, i eto vraga...

Tantal – Tantalove muke

Tantal je bio smrtnik, sin boga Zeusa kojeg je Zeus najviše volio. Zeus ga je s ostalim
bogovima posjećivao, čak ga je pozivao na Olimp da sudjeluje na gozbama i sastancima
bogova. Tantalu je ta prevelika pažnja udarila u glavu pa se počeo ponašati kao bogovi, ali
Zeus mu je mnoge njegove nepodopštine, kao npr. odnošenje nektara i ambrozije (božanska
hrana i piće) i dijeljenje svojim prijateljima, opraštao zbog prevelike ljubavi.
Ali Tantal je na kraju pretjerao i taknuo u nešto na što su bogovi jako osjetljivi –
posumnjao je u njihovo sveznanje. Da bi to potvrdio učinio je groznu stvar, ubio je svog
sina Pelopa, rasjekao ga na komade i ukusno pripremio za jelo bogovima. Bogovi nisu nasjeli
na taj pokušaj prevare, jer su shvatili o čemu se radi, Pelopovo tijelo su opet sastavili i
oživjeli, a Zeus je donio presudu Tantalu – biti će bačen u podzemni svijet boga Hada gdje će
biti mučen najtežim mukama: stajat će u bistroj vodi, ali žeđ neće moći ugasiti, jer će se voda
povući svaki put kada se sagne da je popije. Nad glavom će mu visiti najsočnije voće, ali kad
god posegne za njim, vjetar će podići grane da ih ne može dosegnuti. Osuđen je i na vječni
strah, jer iznad glave obješena mu je golema stijena koja može pasti svaki tren, što će uvećati
Tantalove muke.
Tantalova muka i danas je simbol najtežih patnji koje mogu snaći čovjeka.

Sizif – Sizifov posao

Sizif je bio kralj Korinta, koji nikako nije želio umrijeti, a Zeus je bio posebno
zainteresiran za njegovu smrt. Naime Sizif je vidio Zeusa kako riječnom bogu Asopu otima
kćer Eginu (Zeusove suptilne metode zavođenja) i o tome je trubio okolo po cijeloj Grčkoj.
Zeus je po njega poslao Tanatosa (bog smrti), ali ga je Sizif prevario i zatvorio ga u
bačvu, što je imalo teške posljedice, jer su ljudi prestali umirati i prinositi bogovima žrtve, jer
ih se više nisu bojali. Zeus je uspio osloboditi Tanatosa koji je ponovno odveo Sizifa u
podzemni svijet. Sizif je uspio prevariti boga Hada i nagovoriti ga da ga pusti van u svijet jer
 6

on jedini može uvjeriti svoju ženu da prinese žrtvu bogovima u čast njegove smrti. Naravno
nije se vratio u podzemni svijet kako je obećao.
Kada ga je Tanatos treći put odvukao do boga Hada, ovaj ga je primjereno kaznio:
Neprekidno je morao gurati golemi kamen na vrh brijega, ali kamen bi mu se na vrhu uvijek
izmaknuo i otkotrljao se u podnožje, a čitav posao Sizif je morao započeti iznova.
To je bio težak, besmislen i zaglupljujući posao pa je termin Sizifov posao i do danas
ostao izreka za sve takve radnje.

Narcis i Echo (Jeka)

Narcis je u grčkoj mitologiji bio prekrasan mladić zbog čije su se ljepote mnoge žene
u njega zaljubljivale, ali on ih je sve hladno odbijao.
Među zaljubljenima je bila i nimfa Echo, koja je od božice Here kažnjena na način da
nikada više ne govori, osim ponavljanja riječi koje su joj upućene, pa tako nije mogla objaviti
Narcisu svoju ljubav.
Jednom je Narcis šetao šumom i odvojio se
od prijatelja, pa je počeo vikati: "Ima li koga
ovdje?" Echo je radosno odgovorila: "Ovdje,
ovdje." Narcis je povikao: "Dođi!" Stigao je
odgovor: "Dođi, dođi." Kada ga je Echo ugledala
krenula mu je u zagrljaj, ali Narcis je i nju hladno
odbio. Bila je toliko ponižena da se povukla u jednu
pećinu gdje je dočekala kraj života, a od nje je ostao
samo glas koji i danas još odzvanja kroz pećine i
gorske klance.
Da bi kaznila Narcisa, boginja Nemezis
učinila je da se beznadno zaljubi u samog sebe kada Slika 8: Eto vidiš Narcise što te spopade!
je vidio svoj odraz na površini jezera. Od zaljubljenosti se nije mogao prestati gledati, pa je na
tom mjestu ostao do svoje smrti. Na mjestu njegova tijela izrastao je istoimeni prekrasni
cvijet.
I danas osobe okrenute samo sebi nazivamo narcisoidnim osobama.

GRČKA FILOZOFIJA
Za filozofiju se slobodno može reći da je grčki izum, a njeno najjednostavnije
objašnjenje bilo bi da se služi razumom i argumentima u pokušaju utvrđivanja razloga zašto
su stvari takve kakve jesu. Filozofija započinje onog trenutka kada ljudi više nisu bili
zadovoljni natprirodnim i mitološkim objašnjenjima za stvari i događaje koji ih okružuju.
Postupno su počeli vjerovati da postoji logično objašnjenje i da čovjek ima kapaciteta za
njegovo otkrivanje. Jednom prilikom se Ksenofan, grčki filozof i pjesnik iz VI st.B.C.,
izrugivao grčkim mitovima, tvrdeći da bogovi sliče ljudima i ponašaju se kao ljudi, samo zato
što su ljudi izmislili priče o njima. Da konji imaju bogove i da im mogu raditi kipove, njihovi
bogovi bi sigurno izgledali kao konji!!
Prvi grčki filozofi živjeli su u Miletu, na zapadnoj obali Male Azije, što nije nimalo
čudno jer je Milet bio trgovački centar, pa su njegovi stanovnici bili u direktnom kontaktu s
idejama i postignućima Bliskog Istoka. Prvi filozofi ponajviše su se bavili pitanjima nastanka
svih stvari koje ih okružuju. Tako je npr. Tales (koji se često spominje kao prvi filozof),
smatrao je da je sve poteklo iz vode, drugi filozofi su imali neka druga tumačenja, pa će s
vremenom sve voditi prema uvjerenosti u četiri osnovne tvari: zemlja, zrak, vatra, voda,
koju je postavio Empedoklo.
 7

Pitagora je pristupao osnovnim postavkama svijeta oko sebe proučavanjem brojeva, a

pod time je prije svega mislio da unutar svih stvari postoji brojčano uravnotežena količina
raznih tvari. Savršenim brojem smatrao je broj 10. Pitagora je vjerojatno najpoznatiji po
geometrijskom poučku, Pitagorinom teoremu i matematičkom obradom skale muzičkih
tonova.
Heraklit je odbacio ideju o stalnoj supstanci od koje su sve stvari sačinjene. Tvrdio je
da se sve stvari konstantno mijenjaju, te da stanje stvari u univerzumu nije stanje nego proces,
tj. da sve teče ili Panta rei (πάντα ῥεῖ). Heraklitova razmišljanja najbolje su sažeta u
njegovim riječima: "nitko ne može stati u istu rijeku dva puta".
Leukip i Demokrit smatrali su da svijet tvore čvrste, ali nevidljive čestice ili atomi
(na grčkom a-toma znači "stvari koje se ne mogu dijeliti"), a njihovim stalnim kretanjem i
promjenama nastaju sve stvari. Prema njihovom razmišljanju smrt je samo preraspodjela
atoma koji grade naše tijelo i dušu, pa ne treba imati strah pred njom. Ta atomska teorija
kasnije je inspirirala Epikura, koji je želio osloboditi ljude straha od smrti.

Sofisti
Polovinom V st.B.C. naglasak u filozofiji okrenut je prema proučavanju ljudskog
ponašanja i moralnih obveza čovjeka prema prirodnom i društvenom okruženju. Prvi Grci koji
su se počeli baviti takvom filozofijom bili su sofisti (prema grčkom značenju za instruirati ili
učiniti mudrim). Protagora je bio jedan od najranijih sofista, koji nam je ostavio poznatu
izjavu: "čovjek je mjerilo svega", pa prema tome ono što je nekom čovjeku dobro drugome
može biti loše i obratno. Naučavali su kako svaki čovjek ima svoja mjerila koja moraju biti
pravilo njegova djelovanja, pa prema tome treba druge uvjeriti u svoje mišljenje.
Sofisti uče svoje učenike najefikasnijoj metodi toga uvjeravanja – govorništvu
(retorika), a osim toga podučavaju učenike u filozofiji, književnosti, umjetnosti, gramatici,
pravu, politici, matematici i astrologiji. Zbog takvih aktivnosti može se sofiste smatrati prvim
pedagozima.
Vještina govorništva kod sofista imala je mogućnost vrlo praktične primjene,
pogotovo u Narodnoj skupštini ili u obrani pred sudom. Mogla se i lako zloupotrijebiti za
stjecanje političke moći kroz razne institucije vlasti, jer su spomenutom vještinom
govorništva, i slabijim argumentima pobjeđivali u političkim duelima. Zato se riječ sofist i
danas koristi u Grčkoj kao termin za zloupotrebu.

Sokrat
Najveći kritičar sofista bio je Sokrat, jedan od vodećih filozofa antike. Njegova
razmišljanja najviše su se doticala moralne odgovornosti pojedinca, pa je prema tome njegovo
temeljno pitanje glasilo: "Koji je pravilan i koristan postupak i kako znam da je pravilan i
koristan?". Sokrat je bio zabrinut gubitkom etičkih vrijednosti tijekom Peloponeskog rata, pa
je on svoju ulogu vidio u uvjeravanju Atenjana da preispitaju svoje živote, te da se okrenu
pronalasku moralnih vrijednosti. Sokratova tehnika podučavanja svojih učenika (i ne samo
njih) sastojala se od niza vezanih pitanja kojima im ukazuje na mnoge zablude, ispravlja ih i
vodi ih prema pravim odgovorima, želeći im ukazati na njihovo neznanje. Osobno je svojom
velikom vrlinom smatrao svjesnost svog neznanja ("znam da ništa ne znam") i potrebu za
njegovim umanjivanjem. Znanje i istina stječu se kritičkim razmišljanjem i time se postiže
aretê, ili kako je Sokrat tvrdio: "Aretê je znanje".
Sokratu je suđeno zbog navodnog ateizma i lošeg utjecaja na mlade, pa je osuđen na
smrt 399.B.C. Njegova optužnica smatra se jednom od najvećih pravnih pogrešaka u povijesti
i najvećom pogreškom atenske demokracije.
 8

Platon
Kako Sokrat ništa od svojih razmišljanja nije zapisivao, za poznavanje njegovog rada
ovisni smo o drugima, a jedan od najzaslužnijih je Platon, Sokratov učenik, koji je opet bio
učitelj Aristotela. Njih trojica zajedno položila su temelje zapadnjačke filozofske tradicije.
Za razliku od Sokrata Platon se nije bavio filozofskim diskusijama u javnosti, nego je
u predgrađu Atene osnovao školu koju su pohađali njegovi učenici – Akademiju. Ostavio je i
gomilu filozofskih spisa koji su najčešće pisani u obliku dijaloga u kojima je Sokrat (ne
uvijek) glavni govornik.
Platon je vjerovao da moramo ići iznad razuma da bi shvatili pravu realnost. Svi mi
vidimo objekte kao prave i realne, ali u stvari to su samo slabe refleksije idealnih modela ili
formi. Da bi ilustrirao svoja razmišljanja Platon je upotrijebio poznatu metaforu u svom
najpoznatijem djelu "Država". Čovjek sjedi u pećini okrenut prema zidu, a vatra gori iza
njegovih leđa. Između njega i vatre prolaze ljudi noseći razne predmete, a čovjek koji sjedi
ispred vatre, na zidu vidi samo nejasne sjene pa zbog toga ne može shvatiti realnost iza svojih
leđa. Prema tome ono što mi mislimo da vidimo kao pravdu npr. samo je približna slika
prave, vječne forme pravde. Samo dugim proučavanjem filozofije možemo shvatiti prave
forme koje postoje negdje izvan našeg svijeta.
Platon je bio protivnik demokracije, i tvrdio je da mase ne mogu shvatiti idealnu
formu i pravu realnost, već da uprava mora biti u rukama državnika koji su filozofski
obrazovani, i oni čine prvi stalež u njegovoj idealnoj državi. Drugi stalež čine ratnici, a treći
radnici. Platon je sumirao svoju koncepciju dobre vladavine slijedećim riječima: "državna će
uprava biti uspješna kada kraljevi postanu filozofi, a filozofi postanu kraljevi"

Aristotel
Platon je imao gotovo jednako poznatog učenika, Aristotela koji je također utemeljio
svoju školu – Liceum (Licej), u kojoj je podučavao sva poznata znanja u antici, logiku,
metafiziku, astronomiju, biologiju, fiziku, politiku, poeziju….Njegovi učenici nazivani su i
perpatetici (peripatos – šetalište). Iako je bio pod utjecajem Platonovog idealizma, bio je
puno prizemniji, a možda se to može zahvaliti njegovom ocu koji je bio liječnik, pa mu je
usadio interes i za primijenjene znanosti, a ne samo za filozofiju.
Prema Aristotelu svaki objekt, pa i njegov najmanji dio imao je svoje razloge
postojanja kao dio prirodnog Velikog plana, ili kako je znao reći "priroda ne radi ništa
slučajno" (zašto su leptiri šareni, zašto vuk ima velike očnjake ...). Zadatak filozofa je
proučavati pojedine pojave i objekte da bi se otkrila njihova svrha, a sam filozof bi preko
zaključaka koje je stekao mogao shvatiti taj Veliki plan.
Aristotel je u svojim razmišljanjima odredio koncepciju cijelog svemira što će imati
jak utjecaj dugo poslije njega, naime on je tvrdio da izvan poznatog svemira postoji
"prapokretač" koji daje poticaj za kretanje svim djelićima svemira, a prapokretač je Bog,
odnosno božanska misao ili duh.
U svojim političkim razmišljanjima, Aristotel je tvrdio da cilj vlasti mora biti dobar
život za pojedinca i cijelu zajednicu, a to se podudara s njegovim etičkim razmišljanjima,
kojima ističe da je sreća najveće dobro za pojedinca, a da bi se sreća postigla čovjek se mora u
svojim željama i djelima držati "zlatne sredine", tj. između ekstremnog zadovoljstva i
asketskog odricanja.