Prepoznavanje i akustička analiza govora otoka Brača

Biočina, Zdravka

Doctoral thesis / Disertacija

2019

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of

Zagreb, University of Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u
Zagrebu, Filozofski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:799545

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2022-11-01

Repository / Repozitorij:

ODRAZ - open repository of the University of Zagreb

Faculty of Humanities and Social Sciences
 Filozofski fakultet

Zdravka Biočina

PREPOZNAVANJE I AKUSTIČKA
ANALIZA GOVORA OTOKA BRAČA

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2019.
 Filozofski fakultet

Zdravka Biočina

PREPOZNAVANJE I AKUSTIČKA ANALIZA

GOVORA OTOKA BRAČA

DOKTORSKI RAD

Mentorica: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić

Zagreb, 2019.
 Faculty of Humanities and Social Sciences

Zdravka Biočina

RECOGNITION AND ACOUSTIC ANALYSIS

OF THE SPEECHES OF THE ISLAND OF
BRAČ

DOCTORAL THESIS

Supervisor: prof. Gordana Varošanec-Škarić, PhD

Zagreb, 2019
 Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome

Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.
Vladimir Nazor
O mentorici

Prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić rođena je 7. ožujka 1959. godine u Gospiću. Osnovnu
školu i gimnaziju općeg smjera završila je u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na
Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu 1984. godine, a dvije godine kasnije i
komparativnu književnost i fonetiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na
smjeru komunikologije na Poslijediplomskom studiju informacijskih znanosti Sveučilišta u
Zagrebu 1993. godine. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1998.
godine disertacijom iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje jezikoslovlje, pod
naslovom Zvučne osobine ugode glasa.

Na Katedri za estetsku fonetiku i ortoepiju hrvatskog jezika predaje sljedeće predmete:

Ortofoniju, Scenski govor, Govor masovnih medija, Metodiku rada na govoru u elektroničkim
medijima, Metodiku fonetske njege glasa i izgovora te Govorništvo. Na Doktorskom studiju
lingvistike predaje obvezni predmet Retorika znanosti, a na DOS informacijskih znanosti
predavala je Govor masovnih medija i Neverbalnu komunikaciju.

Do danas je objavila dvije znanstvene knjige relevantne za područje fonetike, Timbar (2005) i
Fonetska njega glasa i izgovora (2010), urednica je dviju knjiga – zbornika radova, šest
zbornika sažetaka skupova s međunarodnim sudjelovanjem te s međunarodnih konferencija.
Autorica je 60-ak znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala je na više od 40 znanstvenih
konferencija. Do sada je održala četiri plenarna predavanja na međunarodnim skupovima.

Samostalno je vodila osam znanstvenih projekata (Fonetska procjena glasa, Forenzična

fonetika: slušno prepoznavanje i zvučna analiza glasova te šest kratkoročnih potpora
Sveučilišta u Zagrebu). Dobitnica je godišnje nagrade za znanstvenu izvrsnost 2011. godine
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je pročelnica Odsjeka za fonetiku (2000. –
2002.) te voditeljica Odjela za fonetiku HFD-a u dva mandata (2001. – 2009.). Članica je
Hrvatskog filološkog društva (od 1991.) i više međunarodnih znanstveno-stručnih
organizacija (IPA, IAFPA itd.). Bila je članica Fakultetskog vijeća u više mandata, Matičnog
odbora za polje filologija (2013. – 2017.) te niza stručnih i upravnih tijela Odsjeka i Fakulteta.
Od 2007. godine predstojnica je Katedre za estetsku fonetiku, a od 2016. izvanjska je članica
Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU. U travnju 2017. godine izabrana je za
članicu Područnoga znanstvenog vijeća za humanističke znanosti i Nacionalnog vijeća za
područje jezikoslovlja.
Zahvale

Zahvaljujem svima koji su pomogli u izradi ovoga rada, a posebno mentorici prof. dr. sc.
Varošanec-Škarić na iskustvu i savjetima koje mi je udijelila te vremenu koje je u mene i ovaj
rad uložila!

Hvala Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, posebice dekanu dr. sc. Njavri i doc. dr.
sc. Martinović na razumijevanju i podršci!

Hvala svim govornicima bračkih govora koji su mi nesebično ustupili svoje vrijeme i glasove
te otvorili vrata svojih domova. Hvala im na zanimljivim pričama, gončicama i životnim
mudrostima koje su sa mnom podijelili. Nadalje, neizmjerno hvala svima koji su mi pomogli
u traženju fetivih Bračana, nije to bio lak zadatak i bez njihove pomoći sigurno ne bih uspjela
dovršiti ovaj rad. Hvala srednjim školama „Bol“ i „Brač“ što su mi ustupile svoje vrijeme,
prostorije i učenike. Učenicima od srca zahvaljujem na strpljenju i koncentraciji kojom su
slušali govore i ispunjavali upitnike. Također, veliko hvala knjižnicama u Supetru, Postirima i
Pučišćima, odnosno njihovim vrijednim i stručnim knjižničarkama koje su mi pomagale u
traženju literature te u pronalasku govornika i prostorija za snimanje i prepoznavanje!

Hvala svim prijateljima, posebice mojim dragim prijateljicama Anamariji, Cvijeti, Lukreciji i
Tari koje su me slušale na svim druženjima na kojima sam previše govorila o svojem
doktoratu. Hvala im na emocionalnoj podršci i strpljenju. Nadasve hvala Ivi bez čijih bih
savjeta i pomoći, ali i optimizma, puno teže napisala ovaj rad.

Hvala i noni Zdravki koja bi bila beskrajno sretna i ponosna da je danas među nama. Hvala
mojoj baki Neni koje me oduvijek podržavala u svim mojim naumima i poticala moje
školovanje na sve načine. S takvom pomoći, lako je izdržati sve!

Hvala Vinku koji se često odricao tehnologije u moju korist i odvlačio me od pisanja kad mi
je najviše trebao odmor. Posebno hvala Josipu koji je proživljavao čitav proces pisanja sa
mnom te s Katarinom pomagao u tehničkim segmentima rada čime su mi uvelike olakšali
završetak pisanja! Veliku zahvalnost osjećam prema Anti koji je od samog početka ovoga
istraživanja, ali i života, bio uz mene. Strpljivo mi je pomagao tražiti pogodne govornike i
vozio me posvuda po Braču, ali i poticao pitanjima te hrabrio lijepim riječima.

Najviše hvala mojim roditeljima, Ivi i Lili, bez kojih ovaj doktorat ne bi bio moguć. Hvala im
na neiscrpnoj podršci, pomoći, razumijevanju i ljubavi. Ovaj doktorat je vaš koliko i moj.
Zauvijek sam zahvalna što vas imam!
Naposljetku, posebna zahvala ide Borisu, koji je bio izravna „žrtva“ mog doktorata. Hvala mu
što je bio uz mene, posebice kada bih zaboravila na sve osim pisanja, što me podržavao,
hrabrio i uvijek mi pomagao. Bez njega bi sve bilo teže i besmislenije!

Zdravka Biočina,

Zagreb, 2019.
SAŽETAK
Radi ispitivanja utjecaja raznolikosti bračkih govora na prepoznavanje, snimljeno je 150
izvornih govornika iz 10 mjesta: Bol, Gornji Humac, Milna, Nerežišća, Postira, Pražnica,
Pučišća, Selca, Sumartin i Supetar. Odsječke spontanoga govora prepoznavao je 81
srednjoškolac iz dviju škola na Braču: „Bol“ i „Brač“. Rad uključuje teorijski pregled,
fonetski opis, akustičku analizu i analizu prepoznavanja.

Fonetska je analiza provedena jer je tek nekoliko obuhvaćenih govora iscrpnije opisano i to
uglavnom dijalektološki i na malom uzorku. Stoga je sociofonetski opisana segmentalna
razina svih govornika te su utvrđene varijacije s obzirom na dob i prijašnje opise. Također,
ustanovljeni su kriteriji prepoznatljivosti, tj. fonetski markeri govora. Analizom u Praatu
pomoću posebnih skripti izračunate su mjere F0 (x̅, C, S.D., Fb i Alt Fb) relevantne u
forenzičnoj fonetici. Pokazalo se da je kod muškaraca značajniji utjecaj dobi na F0 nego kod
žena. Prema rezultatima, Fb je vrlo robusna mjera koja se ne mijenja značajno s dobi, no
mijenja se s obzirom na govornikov idiom.

Ispitanici su uspješnije prepoznali je li govornik s Brača ili iz Splita negoli točno mjesto
podrijetla. Pritom su najveći utjecaj na prepoznavanje imali fonetski markeri (dvoglasi, tonska
razvedenost i cakavizam) i prosječni osnovni ton glasa jer su značajno bolje prepoznavali
govornike s višim vrijednostima F0. Spol, dob i obrazovanje govornika nisu bili značajni
prediktori. Značajno su bolji u prepoznavanju bili učenici srednje škole „Bol“, strukovnjaci,
učenici viših razreda i procjenitelji čija su oba roditelja s Brača.

Rezultati upućuju na to da nisu svi naivni procjenitelji jednako vješti u prepoznavanju te da su

uspješniji oni koji imaju više jezičnoga iskustva. Zahvaljujući akademskoj i kulturnoj brizi
organski idiom među bračkim govornicima i dalje uživa prestiž.

Ključne riječi: brački govori, sociofonetika, fonetska analiza, akustička analiza, mjere
fundamentalne frekvencije, prepoznavanje govora.
SUMMARY

The aim of this paper was to examine the ability of young naive listeners to distinguish
speeches of the island of Brač. Therefore, the first goal was to gather a speech corpus of a
greater number of native speakers. The spontaneous spoken utterance of 150 speakers was
recorded according to new sociophonetic research and with a high-quality recorder (model
PMD 660) and microphone (model AKGC 391). Fifteen speakers from each of the ten
selected settlements (Bol, Gornji Humac, Milna, Nerežišća, Postira, Pražnica, Pučišća, Selca,
Sumartin, and Supetar) were recorded and divided into groups according to age and gender.
The criteria for selecting the speakers were the following: they had to be originally from the
settlement, they had to live there for the last ten years, and both of their parents had to be from
the settlement. The material for recording consisted of an open list of topics for spontaneous
spoken utterance. Based on five minutes of spontaneous speech of each speaker, 23–second
samples were created and played randomly for recognition. Shorter samples were chosen to
reflect the forensic scenario. All toponyms and other indicators that could reveal the origin of
the speaker were cut out from the samples.

Apart from speakers from Brač, two speakers from Split (Čakavian – Štokavian speech) were
also included in the recognition, to examine if the listeners distinguish the speech of Split
from the speeches of Brač. The listeners (N=81) were native speakers from Brač, who were
born and live there as well. They were students from two high schools on the island of Brač
that are located in Supetar and Bol. The recognition test had 304 questions in total. The
listeners needed to decide if the speaker is from Brač or Split (first question). If they chose
Brač, they had to write the exact settlement (second question). What needs to be taken into
consideration when interpreting the testimony of naive listeners are factors that affect
recognition. Some of these factors concern listeners (younger/older, time, geographic
mobility, etc.), and some recordings (length, quality, known/unknown language,
disguised/undisguised voice, etc.). The aim of this experiment was to examine the influence
of age, gender, origin and voice of the speaker and the influence of gender, age, origin and
school of the listener on the recognition.

Previous studies of dialects spoken on Brač show that dialect distribution on this island is a
result of a contact between the Čakavian dialect of native inhabitants and the Štokavian
speech of newcomers. Existing studies have been based mainly on listeners’ perceptions and
included a smaller number of, usually, old speakers of a dialect which are considered to be
''ideal'' candidates. Speeches of Gornji Humac, Nerežišća, Postira, Pučišća, and Supetar have
not yet been analyzed, but few papers give some comments about them. Only two studies on
Brač dialects are acoustic, one of them described the acute in the speech of Pučišća (Vlašić
Duić and Pletikos Olof, 2014) and other, the prosodic system of the Čakavian speech of
Pražnica (Biočina, Varošanec-Škarić, and Bašić, 2018).

Even though the phonetic description of the speeches of Bol, Gornji Humac, Milna,
Nerežišća, Postira, Pražnica, Pučišća, Selca, Sumartin, and Supetar wasn't the main goal of
this research, it was brought out to more accurately interpret the results of a recognition test.
The phonetic analysis included the spontaneous speech of all the recorded speakers, whereby
the segmental level of speakers of different age and gender was described. The description
was dialectological and sociolinguistic because it analyzed the linguistic variations that arose
both from geographic and social stratification. The main goal of this phonetic analysis was to
find phonetic markers of the recorded speeches, in other words, to establish the criteria for
their recognition.

Variations between speeches and between speakers of the same speech are present in vowel
and consonant systems. The most prominent markers in the vowel systems of speeches of
Brač are diphthongs [ie] and [uo] which are present in three Čakavian speeches (Bol, Gornji
Humac and Pučišća). However, speakers from Pučišća use them more consistently than
recorded speakers from Gornji Humac and Bol. But, there are differences between them as
well, so the diphthongs are used more in Gornji Humac than in Bol. This is not in accordance
with the conclusions of the previous descriptions by which the diphthongs in Gornji Humac
are only heard in personal names (Šimunović, 2006: 14). According to Moguš (1977: 29), the
diphthongs are preserved in the most conservative Čakavian speeches, and the speech of
Gornji Humac, according to the results of the phonetic analysis, has more archaic Čakavian
features than the speech of Bol.

The most prominent phonetic marker in consonant systems of these speeches is Cakavism.
According to the results, Cakavism, but only one part, the pronunciation of [ʧ] and [ʨ] as [ʦ],
was only found in the speech of older speakers from Milna and fragmentary in the speech of
an older speaker from Supetar. Apart from Cakavism, analyzed consonant systems have many
other adriatisms, but they do not realize them equally consistently. That is evident because
one adriatism, change of final [m] into [n] is carried out much more consistently than the
substitution of [ʎ] with [j]. The same was noticed in quantitative analyzes of speeches of Split
(Jutronić, 2010) and Crikvenica (Bašić, 2012). Jutronić (2010: 256) explains that this is
because the change of [ʎ] into [j] is related to lexemes, and not to grammatical categories such
as the change of [m] into [n]. However, it is interesting that although the change of the final
[m] into [n] is not stigmatized in the speakers from Brač, the same change in the middle of the
word is. Namely, it is a lot less frequent in the corpus and it is present only in the older and
middle-aged speakers.

The analysis showed that some of the younger speakers had more dialectal features than some
middle-aged and/or older speakers, for example, speakers from Pučišća, Pražnica, and
Nerežišća. Bašić (2012), Kišiček (2012) and Langston (2015) have also noticed that in their
field research. Langston (2015) thinks that this is because younger speakers were ''more aware
of the difference between the standard language and their dialectal speech and were, therefore,
less inclined to unintentionally mix these two varieties'' (Langston, 2015: 43). Puljak (2007)
came to a similar conclusion, noticing that the children from Brač were already aware of their
bilingualism in the pre-school period and that they noticed the differences between the two
codes primarily at the phonological level. Puljak (2007: 315) considers this a novelty because
in her youth "the use of the native language was considered an unworthy outburst''. From all
of the above, it can be concluded that in sociolinguistic research it is not true that older
speakers are better candidates, but the more important criterion is the linguistic awareness of
the speaker about his or her own bilingualism.

On the other hand, differences concerning gender and education are not very pronounced in
the speeches in this corpus. Even though some researchers link the highest regionality to the
less educated speakers (eg. Varošanec-Škarić and Kišiček, 2009; Kišiček, 2012), that is not
confirmed in this corpus. Moreover, some speakers with higher education had more dialectal
features than those with a lower level of education. That is probably due to the linguistic
insecurity (Labov, 1972) of the less educated speakers who try to discard the dialectal features
and, in that way, get closer to the prestigious standard. However, in those cases, the speakers
from Brač usually spoke in a variant that is similar to the speech of Split, which is already
reported in the literature (Šojat, 1979; Kalogjera, 1985; Zečević, 2000; Kapović, 2004).

Finally, it should be noted that the purpose of this phonetic analysis was not a systematic and
exhaustive description of the recorded speeches, but the determination of the phonetic
markers in them in order to accurately interpret the results of the recognition test. With regard
to previous predominantly traditional dialectological descriptions, numerous variations have
been found between speakers of the same age, same speech, different ages and different
speeches. It can be assumed that they have existed for some time in these speeches, not just in
younger generations, but so far, they have not been described or they were just sporadically
mentioned. It should be emphasized that the phonetic descriptions of speeches of Nerežišća,
Gornji Humac, Postira, Pučišća, and Supetar presented in this paper are the first independent
representations of these speeches. Namely, they have either not yet been analyzed or they
were only fragmentedly mentioned in some papers.

The main goal of the acoustic analysis was to calculate the average measures of fundamental
frequency of speakers from Brač that are relevant in forensic phonetics. F0 mean (x̅ F0),
median (C F0), average baseline value (Fb), alternative baseline (Alt Fb), and standard
deviation (S.D.) of F0 in Hz were calculated. For the calculation, special programs in Praat
(Boersma and Weenink, 2015; ver. 6.0.21) were used. Anova was used to test the differences
between groups.

As expected, average F0 measures are significantly different between genders, i.e. women
have significantly higher values of F0 measures. Marginal significant interaction was found
that shows that average F0, median F0 and S.D. F0 significantly increase in men with age.
These results support the studies (Iseli, Shue, and Alwan, 2007; Stathopoulos, Huber, and
Sussman, 2011) that found greater and significant changes in F 0 with the increase in age in
male compared to female speakers. The hypothesis that older speakers will have lower values
of the fundamental frequency in relation to the younger and middle age groups is partially
confirmed only for female speakers. Namely, older women have lower values of almost all F 0
measures than younger ones, though not lower than middle-aged speakers. However, these
differences are not statistically significant. The observed tendency supports the conclusions of
some longitudinal studies (Harrington, 2006; Reubold, Harrington, and Kleber, 2010)
according to which the F0 decreases with the age, i.e. it is higher in the younger than older
speakers. Finally, slightly higher average F0 values in older speakers compared to the middle-
aged speakers are probably due to the tremor in voice, which has been found in very old
speakers in this corpus.

Since F0 measures were calculated according to the methodology reported in Varošanec-

Škarić and associates (Biočina, Varošanec-Škarić, and Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić,
Biočina, and Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina, and Kišiček, 2017) it was possible to
statistically compare the results for male non-regional speakers with these. The assumption
was that the average F0 values of the speakers from Brač will be higher than those of the
Croatian non-regional speakers. The assumption was statistically proven only for S.D. F0,
because younger and middle-aged speakers from Brač have statistically significantly higher
values of S.D. F0 from non-regional speakers of the same age. All the other F0 measures were
higher in non-regional speakers, and only Fb was statistically significantly different among the
groups, with the speakers from previous research having significantly higher average Fb
values. The fact that the speakers from Brač had higher average values of S.D. F 0, and lower
baseline values suggests that they have intonationally greater differentiation in speech than
non-regional speakers.

These results could be useful in verifying speakers in forensic phonetics, but also for the
methodology of measuring F0. Namely, it has been shown that Fb is indeed a very robust
measure that does not change significantly with age, but the results suggest it may change
with respect to the idiom the person is using. These findings support the recent works (Lindh,
2006; 2006a; Arantes and Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda, and Del Galdo, 2016;
Arantes, Eriksson, and Gutzeit, 2017; Skarnitzl i Vaňková, 2016; 2017) who call for more
frequent use of this measure of F0, especially when calculated from the median. On the other
hand, the minimum and maximum F0 have proved unreliable in automatic measurements of F0
in spontaneous speech, especially in dialectal speakers.

The recognition experiment tested the ability of young naive listeners to distinguish the
speeches of different settlements on the island of Brač. The listeners were, as well as the
speakers, native speakers of one of the dialects spoken on Brač. Based on the results it is
evident that the listeners were more successful in detecting whether speech is from Brač or
Split than placing the speaker in the exact place of origin. A similar conclusion was made
about the listeners in the experiments that were conducted by Mildner (1997) and Kišiček
(2012). The listeners have detected for almost all speeches with more than 80% of accuracy
that they are from Brač, which shows that they differentiate between speeches of Brač and
that of Split. The only exception is the speech of Sumartin (Štokavian – Čakavian speech),
which was recognized to be from Brač in only 60.04% of cases. This suggests that young
listeners do not have the awareness that there are Non-Čakavian speeches on the island of
Brač, but they perceive all speeches from Brač as Čakavian.

Brač was detected best in the speech of Pučišća, which is also the speech that was detected
most accurately (56.33%) in this experiment. This confirms the results of the phonetic
analysis, as well as Šimunović's (2006: 11-12) conclusion that the speech of Pučišća is one of
the most compact speeches on the island of Brač. The second-best recognized speech is the
speech of Pražnica with 53.01% accurate detections, and the third is the speech of Milna
(32.46%). Therefore, the assumption that the listener’s recognition will be influenced by the
segmental level so they will be better at recognizing speeches where pronunciation of vowels
and consonants contains some specific features, was confirmed. This results also confirm the
hypothesis that speech of Pražnica will have a higher rate of recognition due to specific tonal
intonation described in Biočina, Bašić, and Varošanec-Škarić (2017).

The analysis of substitutions confirmed the presumption that similar speeches will be
confused, and it is noticed that there is always the most prestigious speech with which they
replace the similar ones, such as the speeches of Bol and Gornji Humac with the speech of
Pučišća. By statistically comparing accurate detections in the first and the second question, a
moderate correlation has been found, which shows that speech detection is a kind of
knowledge and not (just) guessing. Of the two foils, the middle-aged speaker was better
recognized than the older speaker from Split. This is explained by the fact that younger
listeners are probably more familiar with the speech of the younger and middle-aged speakers
from Split than the older ones, since there are differences between them, according to Jutronić
(2010).

The results of multiple regression analysis have shown that the detection ratio does not
correlate with age, gender, or education, in other words, speakers are equally well recognized
regardless of their age, gender, or education. The above results confirm the conclusions of the
phonetic analysis according to which there is no significant difference between the speakers in
terms of age, gender, and education in this corpus.

On the other hand, fundamental frequency, on the basis of these results, has a slight influence
on recognition, whereby those speakers from Brač with higher values of x̅ F0, C F0, Alt Fb and
Fb were recognized better, which is indicated with a low positive correlation between these
values and speech recognition accuracy. Thus, the highest significance was found for the
average baseline value based on the median, so this study also confirmed the robustness of
this measure which stabilizes in a much shorter time than the other measures and represents
better the individual characteristics of the speaker (Lindh, 2006; 2006a; Arantes and Eriksson,
2014; da Silva, da Costa, Miranda, and Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson, and Gutzeit,
2017).

The results of multiple regression analysis have shown that high-school students from Bol are
significantly better than high-school students from Supetar in detecting the speaker’s origin.
The aforementioned result confirmed the observed tendencies in the list of the best listeners in
which high-school students from Bol dominated, while high-school students from Supetar
dominated the list of the worst listeners. Better performance of students from Bol can be
explained by their greater geographical mobility and numerous linguistic contacts, which
enhance recognition based on existing studies (Fraser, 2009; Nolan, 2012; Jacewicz, 2016).

The next significant predictor was the class which the students attend, the results showed that
students from higher classes were better in recognition. This result also supports the
tendencies from the list of listeners because the best listeners' list was dominated by students
of the fourth grade and the worst listeners' list by students of the second grade. This
confirmed the assumption that the senior-class listeners will be more successful in
recognizing because of the greater number of linguistic contacts they have experienced during
the first few years of high school.

Furthermore, high-school students whose both parents are from Brač are better in recognizing
the origin of speakers than those with only one parent from Brač. Again, this may be due to
more intensive linguistic contacts. Also, regression analysis has shown that students of the
vocational secondary schools are better in detecting the origin than high-school students. An
explanation for this result is in the structure of vocational school whereby the practical part of
the curriculum is realized with the employer. Again, the importance of linguistic contact is
emphasized, because through practice they encounter a lot more speakers from Brač than
high-school students who do not have practical work in their curriculum. It is therefore clear
that for the successful recognition of native speakers linguistic experience of listeners is
crucial.

Regression analysis showed that only gender was not a significant predictor, i.e. female and
male students were equal in the detection. The assumption that students from the secondary
school in Bol will recognize better the speakers from the south and east of the island, and
students from the secondary school in Supetar better speakers from the north and west, was
not confirmed.

Overall, these results show that all naive native listeners do not have the same language
experience, i.e residents of the periphery, senior high-school students, students from the
vocational secondary school and listeners with both parents from Brač were more successful
in recognizing the speaker’s origin. In the recognition, young naive listeners relied mostly on
the phonetic markers (diphthongs, tonal intonation, Cakavism) and the basic tone of the voice,
so they recognized better speeches with prominent phonetic markers and speakers with higher
average values of the fundamental frequency. Considering the growing importance of naive
listeners in forensics and LADO (Köster, Schiller, and Künzel, 1995; Köster and Schiller,
1997; Cambier-Langeveld, 2010; Foulkes and Wilson, 2011; Nolan, 2012), this research can
also contribute to a better understanding of their abilities.

Finally, it can be concluded that high-school students from Brač differentiate between
speeches of Brač and that of Split, and for some speakers they can even successfully
recognize the exact place of origin. The recognition test confirmed the results of the phonetic
analysis, so the settlements in which all the speakers had all the characteristic phonetic
features were recognized best.

The still-preserved diversity of speeches of Brač and their recognizability among the younger
generations of native listeners from Brač can be attributed to cultural and academic concern
over these speeches. This is manifested in numerous poetry collections that are published in
dialect speech of Brač, cultural manifestations related to speech and literature that are held,
and in additional dialect teaching that exists in some schools on Brač. The proclamation of
these speeches as an intangible cultural good also contributed to their preservation, such as
incorporating the speeches of the Milna area into the Cultural Heritage Register of the
Republic of Croatia. It all points to the conclusion put forward by Šojat (1979) for urban
varieties, which can also be applied to the speeches of Brač, that says that "the degree of
social reputation of non-standard urban speech in certain cities is (...) greater as the cultural
tradition is stronger, as the population is prouder of the past of its city" (Šojat, 1979: 121). All
of this resulted in the fact that the organic idiom is also prestigious on the island of Brač.
Although the speakers from Brač can "express themselves in several codes, even when their
base is the local speech" (Sujoldžić, Finka, Šimunović, and Rudan, 1988: 181), they also have
an awareness of that bilingualism, especially the younger ones. And so, they seem to
understand the importance of the native dialect speech.

Hopefully, this paper will contribute to acoustic and phonetic research of dialects, as previous
studies have not involved a large number of speakers or acoustic analysis. Also, collected
spontaneous spoken utterances will be available in the sound base of the Croatian language,
which will contribute to the preservation of these speeches and their linguistic diversity.

Keywords: speeches of the island of Brač, sociophonetics, phonetic analysis, acoustic

analysis, fundamental frequency measures, speech recognition.
SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................1

1.1. Povijesni i geografski utjecaji na dijalektalnu raznolikost otoka Brača ......................3

1.2. Prethodna istraživanja govora otoka Brača ...............................................................5

1.3. Klasična bračka čakavica ..........................................................................................8

1.4. Prethodni opisi govora Bola, Gornjega Humca, Milne, Nerežišća, Postira, Pražnica,
Pučišća, Selaca, Sumartina i Supetra ................................................................................. 17

1.4.1. Bol ...................................................................................................................... 18

1.4.2. Gornji Humac .....................................................................................................20

1.4.3. Milna .................................................................................................................. 20

1.4.4. Nerežišća ............................................................................................................ 23

1.4.5. Postira................................................................................................................. 23

1.4.6. Pražnica .............................................................................................................. 23

1.4.7. Pučišća ............................................................................................................... 29

1.4.8. Selca ................................................................................................................... 30

1.4.9. Sumartin ............................................................................................................. 33

1.4.10. Supetar ............................................................................................................ 38

2. PREPOZNAVANJE GOVORNIKA ............................................................................. 40

2.1. Sociofonetska istraživanja prepoznavanja u Hrvatskoj ............................................ 50

2.2. Važnost fundamentalne frekvencije u forenzičnoj fonetici ......................................63

2.3. Prethodna mjerenja fundamentalne frekvencije hrvatskih govornika ....................... 67

3. CILJEVI I HIPOTEZE .....................................................................................................70

4. METODOLOGIJA .......................................................................................................73

4.1. Korpus istraživanja ................................................................................................. 73

4.2. Fonetska analiza .....................................................................................................75

4.3. Akustička analiza ...................................................................................................77

4.4. Procjenitelji i upitnik .............................................................................................. 78

 4.5. Statistička obrada rezultata ..................................................................................... 81

5. REZULTATI I RASPRAVA ........................................................................................ 83

5.1. Rezultati fonetske analize i usporedba s prijašnjim opisima .................................... 83

5.1.1. Fonetski opis bolskoga govora ............................................................................ 83

5.1.2. Fonetski opis gornjohumčanskoga govora ........................................................... 86

5.1.3. Fonetski opis milnarskoga govora .......................................................................90

5.1.4. Fonetski opis nerežiškoga govora........................................................................94

5.1.5. Fonetski opis postirskoga govora ........................................................................97

5.1.6. Fonetski opis pražničkoga govora ..................................................................... 100

5.1.7. Fonetski opis pučiškoga govora ........................................................................ 103

5.1.8. Fonetski opis selačkoga govora ......................................................................... 107

5.1.9. Fonetski opis sumartinskoga govora.................................................................. 110

5.1.10. Fonetski opis supetarskoga govora ................................................................ 113

5.1.11. Zaključak o fonetskoj analizi ......................................................................... 117

5.2. Rezultati mjerenja fundamentalne frekvencije bračkih govornika ......................... 121

5.2.1. Usporedba s postojećim vrijednostima fundamentalne frekvencije za hrvatske

govornike ....................................................................................................................... 127

5.2.2. Zaključak o mjerama fundamentalne frekvencije bračkih govornika ................. 130

5.3. Rezultati prepoznavanja........................................................................................ 133

5.3.1. Rezultati prepoznavanja mjesta podrijetla govornika ......................................... 133

5.3.1.1. Detekcija Pučišća .......................................................................................... 134

5.3.1.2. Detekcija Pražnica ......................................................................................... 136

5.3.1.3. Detekcija Milne ............................................................................................. 137

5.3.1.4. Detekcija Supetra .......................................................................................... 139

5.3.1.5. Detekcija Selaca ............................................................................................ 140

5.3.1.6. Detekcija Sumartina ...................................................................................... 141

5.3.1.7. Detekcija Postira ........................................................................................... 142

 5.3.1.8. Detekcija Bola ............................................................................................... 143

5.3.1.9. Detekcija Gornjega Humca............................................................................ 144

5.3.1.10. Detekcija Nerežišća ....................................................................................... 145

5.3.2. Rezultati prepoznavanja govornika ................................................................... 146

5.3.2.1. Najbolje prepoznati govornici........................................................................ 146

5.3.2.2. Najlošije prepoznati govornici ....................................................................... 149

5.3.2.3. Detekcija podmetnutih glasova ...................................................................... 151

5.3.3. Ujecaj dobi, spola i obrazovanja govornika na rezultate prepoznavanja ............. 152

5.3.4. Utjecaj fundamentalne frekvencije na prepoznavanje ........................................ 154

5.3.5. Rezultati uspješnosti procjenitelja ..................................................................... 156

5.3.5.1. Najbolji i najlošiji procjenitelji ...................................................................... 156

5.3.5.2. Korelacija spola, škole, usmjerenja, razreda i podrijetla roditelja s

prepoznavanjem.............................................................................................................. 158

5.3.5.3. Postotak točnih detekcija mjesta s obzirom na školu ispitanika ...................... 162

5.3.6. Zaključak o prepoznavanju bračkih govora ....................................................... 164

6. ZAKLJUČAK............................................................................................................. 169

7. LITERATURA ........................................................................................................... 176

8. PRILOZI .................................................................................................................... 191

POPIS TABLICA ............................................................................................................... 212

POPIS SLIKA .................................................................................................................... 213

ŽIVOTOPIS ....................................................................................................................... 214

1. UVOD

Postojeći su opisi bračkih govora rezultat tradicionalnih dijalektoloških istraživanja koja su se

temeljila na idealnom govorniku čiji se govor ispitivao dijalektološkim upitnicima. Ti su
idealni govornici uglavnom bili stariji starosjedioci koji nisu bili geografski mobilni, odnosno
nisu se selili, što je uglavnom podrazumijevalo i niži stupanj obrazovanja (barem za bračke
govornike). Vrlo rijetko, a i tek odnedavno, u dijalektološke opise uključuju se i mlađi
govornici (v. npr. Galović, 2012; 2017; Šprljan, 2015).

Dijalektološka je slika otoka Brača odraz dodira čakavskoga narječja starosjedioca i

štokavskoga govora doseljenika. Govori otoka Brača istraživani su i opisivani u cjelini, ali
samostalni su opisi govora rijetki i gotovo u potpunosti temeljeni na slušnoj analizi.
Akademski dijalektološki opisi svrstavaju čakavske govore otoka Brača u južnočakavske
dijalekte s bogatim vokalizmom, a bračke govore sa štokavskom osnovicom u zapadni
štokavski dijalekt. Sve to upućuje na veliku jezičnu raznolikost na Braču koja se ovim
istraživanjem htjela opisati. Pritom je cilj bio ispitati tu raznolikost među govornicima
različitih govora i unutar istih govora, ali i prepoznavanje Bračana s obzirom na tu
raznolikost. Stoga je za istraživanje odabrano 10 mjesta na otoku Braču: Bol, Gornji Humac,
Nerežišća, Milna, Postira, Pražnica, Pučišća, Selca, Sumartin i Supetar. Razvidno je da među
nabrojanim mjestima čak nekoliko toponima završava nastavcima za množinu. Šimunović
(2004: 167) ima objašnjenje za to: „U bračkoj toponimiji nalazimo velik broj toponima u
množinskom obliku, koji su motivirani reljefom, sastavom tla, duhovnom i materijalnom
kulturom stanovnika. Dovoljno je spomenuti da je više od polovice bračkih naselja (...) s
množinskim padežnim dočecima. Prvotna stočarska, pa i ratarska naselja sastojala su se od
nekoliko odjelitih posjeda ili sela, kako su se onda nazivala, što je davalo izgled množine i
nametnulo množinske likove naziva.“

Budući da za bračke, ali i općenito dijalektalne, govore nema većih korpusa govora koji bi bili
korisni i za istraživanja i za očuvanje manjih govora, prvo se snimio veći broj izvornih
bračkih govornika. Pritom se uvažio savjet poznatoga hrvatskog dijalektologa koji kaže da je
najbolje prvo terensko istraživanje napraviti u svom rodnom kraju (Hraste, 1960). Budući da
je spontani govor temelj sociolingvističkih istraživanja, za potrebe rada snimljen je spontani
govor 150 govornika, po uzoru na novija sociofonetska istraživanja u Hrvatskoj (Kalogjera,
1985; Kalogjera, Fattorini, Svoboda i Josipović Smojver, 2008; Varošanec-Škarić i Kišiček,

1
2009; Kišiček, 2012; Bašić, 2012; 2016). Šimunović (2011: 31), premda dijalektolog, ujedno
smatra da je korisno proučavati spontane realizacije bračkih govora. Napominje da spontani
govor u svakodnevnoj komunikaciji pokazuje manje arhaizama nego što ih je on zabilježio s
pripremljenim pitanjima, no svejedno je važan za istraživanja jezičnih dodira, među
dijalektima i između dijalekta i standarda.

Ovaj je rad dijalektološki i sociofonetski jer istražuje razlike među govornicima s obzirom na
geografsko podrijetlo i društvene varijable kao što su dob, spol i obrazovanje. Do sada brački
govorni nisu bili sustavno sociofonetski istraženi, već samo fragmentarno. Iznimka je novije
istraživanje govora Pražnica (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018) koje je obuhvatilo
akustički opis naglasnog sustava govornika različitog spola, dobi i obrazovanja. Potonje je
utvrdilo veliku tonsku razvedenost pražničkoga govora te odudaranja u odnosu na ranije
opise. Navedeno istraživanje pokazuje da dijalektalne govore valja i akustički analizirati jer
osim što neki govori nisu samostalno opisani (gornjohumčanski, nerežiški, postirski, pučiški i
supetarski), akustički opisi gotovo i ne postoje za bračke govore.

S obzirom na to da sociofonetiku zanima i osjetljivost slušača na jezičnu raznolikost (Labov,

2006), potrebno je ispitati i svijest izvornih govornika o postojanju drugih varijeteta, posebice
u vremenu migracija u kojem živimo. Nolan (2012: 272) ističe kako je „identificiranje tko je
jedan od nas ili nije jedan od nas uvijek bilo iznimno važno u ljudskim društvima“1. Pritom je
govor važan izvor podataka za to raslojavanje. Relevantna literatura iz ovoga područja
ukazuje na važnost izvornih procjenitelja u forenzičnoj fonetici, ali i u procesima utvrđivanja
podrijetla tražitelja azila (LADO). Zbog sve većih migracija, ali i zbog nedostatka stručnjaka
za pojedine jezike i dijalekte (Nolan, 2012), sve veću važnost imat će naivni procjenitelji koji
su ujedno i izvorni govornici traženog jezika. Stoga će i ovaj rad doprinijeti boljem shvaćanju
uloge naivnih procjenitelja u tim procesima.

Fundamentalna se frekvencija već dugo koristi u prepoznavanju govornika u forenzičnoj

fonetici kao robusna mjera koja ostaje postojana u različitim uvjetima snimanja (Nolan, 1983;
Braun, 1995; Traunmüller i Eriksson, 1995; Rose, 2002; Lindh, 2006; 2006a; itd.). Budući da
je izračunavanje akustičkih mjera na relevantnoj populaciji važno za forenzičnu fonetiku
(Jessen, 2008), ovo mjerenje F0 bračkih govornika povećat će saznanja iz tog područja.
Ujedno će i pridonijeti novijim akustičkim mjerenjima koja se provode na većem broju

1
U originalu na engleskome jeziku: „Identifying who is 'one of us' or 'not one of us' has always been immensely
important in human societies.“ (Nolan, 2012: 271). Prijevod na hrvatski, ovdje i nadalje, Z. B.

2
govornika hrvatskoga jezika (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić,
Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017). U radu će se, također,
ispitati i utjecaj F0 na prepoznavanje govornika.

Rad uključuje prikaz dosadašnjih istraživanja bračkih govora (prvo poglavlje), pregled
relevantne literature iz područja prepoznavanja govornika i fundamentalne frekvencije, kao i
prikaz dosadašnjih sociofonetskih istraživanja procjene i prepoznavanja hrvatskih varijeteta
(drugo poglavlje). U trećem poglavlju izneseni su ciljevi i hipoteze, a metodološki postupci
koji objašnjavaju provedenu fonetsku analizu, akustičku analizu glasa u Praatu (Boersma i
Weenink, 2015; verzija 6.0.21) te procjenu naivnih izvornih prepoznavatelja u četvrtom. U
petom poglavlju predstavljeni su rezultati i rasprava fonetske analize, mjera fundamentalne
frekvencije i prepoznavanja bračkih govornika. Naposljetku, iznesen je zaključak (šesto
poglavlje), a rad sadrži i popis literature (sedmo poglavlje) i jedanaest priloga (osmo
poglavlje).

1.1. Povijesni i geografski utjecaji na dijalektalnu raznolikost otoka Brača

Opće je poznato da povijesna događanja utječu na dijalekte i mjesne govore, posebice na

malim geografskim područjima kao što je to otok Brač. Dijalektalna raznolikost Brača odraz
je migracijskih kretanja na otoku i s kopna na otok te izoliranosti Brača, a posebice mjesta u
unutrašnjosti koja nisu bila prometno povezana s ostatkom otoka i s kopnom (Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Šimunović, 2006).

Šimunović (2007: 611-612) piše da su se Hrvati doselili na Brač odmah po dolasku u ove
krajeve. Smjestili su se na istočnoj strani otoka Brača i tamo formirali nekoliko mjesta, među
kojima i Gornji Humac. Na otoku se kroz povijest izmjenjivalo više vlasti, od kojih je
mletačka bila najdugovječnija i trajala je, s nekoliko prekida, od 1012. godine pa sve do pada
Mletačke Republike 1979. godine (Šimunović, 2007). Tijekom njihove vladavine otok se
postupno gospodarski i demografski razvijao (Vrsalović, 1968). Za (i zbog) njihove vladavine
prestali su i gusarski napadi pa se polako počinju osnivati i mjesta uz more. Naime, do 15.
stoljeća sva su mjesta na Braču bila u unutrašnjosti otoka zbog gusarskih napada i boljih
uvjeta za stočarstvo (Jutronić, 1940; Kečkemet, 1998; Šimunović, 2007). Do tada su postojala
mjesta Nerežišća, Donji Humac, Škrip, Dol, Pražnica i Gornji Humac, a Jutronić (1950) na
temelju podataka iz 1579. godine navodi novoosnovana mjesta Sutivan, Mirca, Supetar,
Postira, Splitska, Pučišća i Bol. Ta su mjesta nastala uglavnom kao posljedica migracijskih
kretanja po otoku. Od 15. do 17. stoljeća vrijeme je velikih kretanja stanovništva na ovim

3
područjima zbog turskih osvajanja, a većina ih pred Turcima bježi iz Makarskog primorja i
Poljica na Brač. Tamo se smještaju u već postojeća mjesta ili osnivaju nova, poput Novog
Sela u 16. stoljeću (Jutronić, 1950; Kečkemet, 1998). Tijekom ta dva stoljeća doseljavanja iz
Makarskog primorja i Poljica odvijala su se u naletima. Najviše ih se za Kandijskoga rata
doselilo na istok Brača gdje su osnovali mjesto Sumartin (Jutronić, 1950). Doseljenici su
uglavnom govorili štokavskim narječjem (Hraste, 1940a; 1951). Iako ih se više doselilo na
istočnu stranu otoka, nikada se nisu svi smjestili u jedno mjesto (Jutronić, 1950), pa je
čakavski govor starosjedioca (Moguš, 1977; Šimunović, 1975; 1977) ostao očuvan, a
doseljenici su svoj štokavski govor prilagođavali čakavskome. Jedina je iznimka bio Sumartin
i mjesta u njegovoj geografskoj blizini (Hraste, 1940a; 1951; Sujoldžić, Finka, Šimunović i
Rudan, 1988). Naime, Sumartin je dio općine Selca, koju čine još mjesta Novo Selo i Povlja i
koja su sva smještena na geografski vrlo uskom području, stoga je u njima došlo do
intenzivnih dodira između čakavskih starosjedioca i štokavskih doseljenika (Hraste, 1940a;
1951; Šimunović, 1975; 1977; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988). Sva druga mjesta
na otoku su čakavska, a pod mletačkim utjecajem pojavio se i cakavizam u govorima Supetra,
Sutivana i Milne2 (Slika 1). Međutim, Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 165) s
obzirom na količinu i raspršenost štokavskih doseljenika smatraju da su u svim čakavskim
govorima Brača „u većoj ili manjoj mjeri prisutni štokavski utjecaji“.

Tome je sigurno pogodovalo i drastično smanjenje stanovništva u 20. stoljeću uslijed

iseljavanja koje je potaknula bolest vinove loze (Šimunović, 1975; Kečkemet, 1998).
Stanovništvo se otoka Brača prepolovilo, ali i „postaralo, budući da je gotovo 20%
stanovništva starije od 60 godina i živi pretežno od poljoprivrede“ (Šimunović, 1975: 498).
Iseljavanje stanovništva zajedno s gospodarskim napretkom (uvođenje struje, gradnja
prometnica i bolja povezanost s kopnom, razvoj turizama itd.) i sve većim utjecajem
standardnoga govora kroz medije i obrazovanje, također su promijenili čakavski govor na
ovome otoku navodi Šimunović (1975: 498; 1977: 7; 2006: 13). Dijalekti rijetko imaju popise
i opise svojih jedinica, a gotovo nikada i propis koji bi izvornim govornicima nametao kako
će govoriti, stoga su i podložniji promjenama i inovacijama (Šimunović, 1975: 497-498;
1977: 7; 2006: 13).

2
Cakavizam je danas očuvan samo u Milni (Galović, 2012).

4
Slika 1. Podjela mjesta na otoku Braču s obzirom na dijalekt (prilagođeno prema Šimunović,
2006: 11).
1.2. Prethodna istraživanja govora otoka Brača
Prvi je cjeloviti prikaz čakavskih govora otoka Brača iznio Hraste (1940), a u dvama
radovima opisao je i brački štokavski govor (Hraste, 1940a; 1951). Prije potonjih istraživanja
ne postoje sustavniji opisi bračkih govora, osim nekoliko radova u kojima se oni samo
spominju. Napomene o naglasnim sustavima bračkih govora mogu se naći u radovima M.
Rešetara Der štokavische Dialekt i Der serbokroatische Betonung i S. Ivišića Prilog za
slavenski akcenat, o cakavskim govorima u M. Malecki Cakavizam, a o razmještaju govora u
brošuri R. Strohala Hrvatski dijalekti (prema Hraste, 1940a: 43). Hraste (1940; 1940a) se
osvrće na potonje radove, a nerijetko ih i kritizira jer smatra da navedeni autori ne pišu u
potpunosti vjerodostojno o stvarnoj govornoj situaciji na otoku Braču.

Hraste (1940) na temelju govora Ložišća bilježi fonološke i morfološke osobitosti, a za ostale
bračke čakavske govore donosi primjere različitih uporaba koje je zabilježio terenskim
istraživanjem govora Milne, Bobovišća, Ložišća, Sutivana, Mirca, Supetra, Donjeg Humca,
Dračevice, Nerežišća, Splitske, Škripa, Dola, Postira, Pučišća, Pražnica, Gornjeg Humca,
Bola i Povlja. Radu prilaže kartu Brača na kojoj su označena čakavska, cakavska i štokavska
mjesta. Prema njoj mjesta na otoku Braču većinom su čakavska ili cakavska, osim Sumartina,
Novog Sela i Selaca, a izdvaja se i govor Bola. Naime, Hraste (1940: 8) objašnjava kako je
Bol bio bolje prometno povezan s otokom Hvarom negoli s ostatkom otoka Brača, pa mu je i
govor više nalik govorima Jelse, Vrboske i Staroga Grada. Autor se osvrće i na promjene u
govorima te napominje kako čakavsko narječje na Braču izumire i gubi svoja obilježja pod
utjecajem štokavskoga posredstvom crkve, škole, turizma itd. Čak i ruralno stanovništvo u

5
razgovoru sa strancima govori štokavskim narječjem, posebice mlađe žene, koje su
odgovarale štokavskim ili čakavsko-štokavskom mješavinom da se „pokažu otmenije“, pa se
u istraživanjima dijalekata nije oslanjao na žene (Hraste, 1940: 3-4). Kalogjera (1985) je
slično primijetio i na Korčuli. Uočio je da žene iz ruralnih područja u razgovoru s drugim
ženama izvan njihove govorne zajednice koriste mješavinu urbanog vernakulara grada, ali i da
duže čuvaju dijalektalna obilježja od muškaraca (Kalogjera, 1985: 97). Hraste (1940a) i u
drugim radovima komentira izumiranje čakavskoga narječja te tvrdi da, iako brački govori
dobro čuvaju mnoge stare i veoma stare čakavske osobine, posebice u naglasnome sustavu,
ujedno su i pod većim utjecajem govora Splita i okolice negoli govori Hvara i Visa.

Posebno se sustavno govorima otoka Brača bavio dijalektolog i onomastičar Šimunović. U

brojnim radovima (Šimunović, 1975; 1977; 2004; 2006; 2009; 2011) opisuje fonologiju,
morfologiju i leksik, ponajprije bračkih čakavskih govora, a posebice svoje rodne Dračevice.
Povezivao je proučavanje dijalekata i toponima jer je smatrao da je proučavanje bračke
toponimije nemoguće bez dijalektologije, posebice jer toponimi dobro čuvaju varijacije
između mjesnih govora i starije faze dijalekta (Šimunović, 2004: 156). Prema tome, često se
na temelju antroponima i toponima mogu otkriti neke jezične značajke i promjene koje nisu
drugdje zabilježene. U Rječniku bračkih čakavskih govora, Šimunović (2006) donosi studiju
bračkoga dijalekta i opsežan rječnik. Najveći broj riječi potvrđen je u najarhaičnijim govorima
(Dračevice, Škripa, Donjeg Humca, Dola, Nerežišća, Pražnica, Bola i Pučišća), preciznije u
„govoru današnjih sedamdesetogodišnjaka“ u tim mjestima (Šimunović, 2006: 13). Na
temelju potonjega pretpostavlja se da će govornici starije dobi bolje čuvati značajke dijalekta,
na što upućuju i neka istraživanja (v. npr. Bašić, 2012). Naime, Šimunović (2011: 22)
zamjećuje: „Čakavski govornik danas već prema sredini kojoj se obraća, prilagođuje svoj
fonetski, morfološki, leksički, a rjeđe akcentski i sintaktički sustav. I taj njegov izraz nije
izvještačen, neovjeren, već samo jedan od mogućih kodova prilagođen temi razgovora,
sugovornicima, raznim dobnim, obrazovnim i drugim socijalnim sredinama u kojima čakavac
djeluje.“ Taj, kako ga je Labov (1972) nazvao, princip stilskoga prebacivanja jedan je od
temeljnih principa na koji se oslanjaju sociolingvistička ispitivanja, a podrazumijeva da svaki
govornik može baratati s nekoliko govornih stilova. Na Šimunovićevo dobro poznavanje
bračkih govora i govornika, osim dijalektologije i onomastike, sigurno je utjecalo i njegovo
bračko podrijetlo, odnosno činjenica da je izvorni govornik jednoga bračkoga govora.

Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988) analiziraju sličnosti i razlike u govorima 16

mjesta na Braču u bazičnom rječniku. Osim leksičkih, utvrđuju i kvantitativne fonološke i

6
morfološke razlike. Sličnosti u bazičnom rječniku ukazuju na postojanje četiriju jezičnih
skupina koje su posljedica dvaju temeljnih narječja i njihova miješanja. Prvu skupinu čine
zapadna čakavska mjesta u unutrašnjosti (Bobovišća, Ložišća, Dračevica, Donji Humac,
Nerežišća, Škrip, Dol, Pražnica, Gornji Humac i primorsko mjesto Bol), a drugu štokavsko
naselje Sumartin. Istočna naselja (Selca, Novo Selo i Povlja) pripadaju trećoj skupini koju
karakterizira čakavsko-štokavski govor, dok posljednju skupinu čine dva zapadna cakavska
primorska mjesta (Milna i Sutivan).

Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 172) primijetili su sličnosti i s obzirom na

pojedina naglasna i fonetska obilježja. Statistički su izračunali sličnost između govora prema
vrsti naglaska u ispitivanim riječima i uočili četiri skupine. Govori s klasičnim tronaglasnim
čakavskim sustavom čine prvu skupinu kojoj pripada 11 mjesta na zapadnom dijelu otoka,
uključujući i cakavski govor Milne. Drugu skupinu čine čakavski govori sa štokavskim
utjecajem na naglasni sustav, a to su mjesta na istočnoj strani otoka, Selca i Novo Selo. Trećoj
skupini pripadaju govori Sutivana i Povlja, Povlja zbog štokavskoga utjecaja iz Sumartina, a
Sutivana zbog doseljavanja s kopna i povezanosti sa Splitom. Zbog tih čimbenika u
sutivanskom govoru nije došlo do prijelaza /ȁ/ u /ã/ zbog čega mu je vokalski sustav vrlo
sličan povaljskom. Četvrtu skupinu čini govor Sumartina kao jedino mjesto sa štokavskim
naglasnim sustavom. Provjerila se i statistička značajnost razlika u naglasnim sustavima te se
ispostavilo „da se razlika temelji na uporabi karakterističnog čakavskog akuta3 ( ̃ ) koja na
istočnom dijelu otoka opada, a najmanja je, iako prisutna, u štokavskom naselju Sumartin“
(Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988: 173). Od zapada prema istoku manju čestotnost
ima i dugosilazni naglasak, posebice u Sumartinu gdje ne dolazi do duljenja kratkosilaznoga
naglaska u zatvorenom slogu pred zvučnim konsonantima (npr. /bộb/). A i kratkouzlazni i
dugouzlazni naglasci pronađeni su samo u naglasnom sustavu Sumartina.

Ispitivanjem fonoloških i fonetskih kriterija uočile su se sličnosti u govoru devet mjesta u

unutrašnjem zapadnom dijelu otoka (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988: 174-175). Ti
govori čine prvu skupinu, kojoj, iako je blizak, ne pripada govor Bola. Naime, zbog svojih
fonoloških obilježja, koja su najizrazitije i jedino dosljedno provedena u Bolu, taj govor čini
zasebnu skupinu. Već je Hraste (1940) uočio da je Bol zbog svoje prometne orijentiranosti bio
pod većim utjecajem govora otoka Hvara negoli Brača, što se ponajviše očituje u dvoglasima,
3
Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan rabe naziv čakavski akut, međutim neki autori upozoravaju da je taj
termin neprecizan s obzirom na to da je riječ o naglasku praslavenskoga podrijetla koji nije ograničen samo na
čakavsko narječje (v. Langston, 2006; 2015; Kapović, 2015).

7
dodavanju /a/ slogotvornom /r/ i nastavku /-o/ za particip aktivni. Cakavski govori Sutivana i
Milne grupiraju se u treću skupinu. Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 176) na
temelju rezultata zaključuju kako su na istočnom dijelu otoka govori Sumartina, Selaca,
Novoga Sela i Povlja najsličniji s obzirom na fonološka obilježja što dokazuje da je na toj
razini došlo do najintenzivnijeg miješanja štokavskoga i čakavskoga narječja. Sumartin
ujedno pokazuje i najveću lingvističku udaljenost u odnosu na ostala mjesta što je rezultat
doseljavanja štokavskih govornika, pod čijim su utjecajem bila i mjesta u blizini (Selca, Novo
Selo i Povlja). Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 182) utvrđuju statistički značajnu
vezu između geografskih i jezičnih udaljenosti, ali i utjecaj izolacije s udaljenošću na
raznolikost govora na otoku Braču. Rezultati, također, pokazuju smanjivanje nekih
karakteristično čakavskih obilježja od zapada prema istoku.

Od bračkih su govora detaljnije opisani govor Ložišća (Hraste, 1940; Galović, 2013; 2014a;
2016), Sumartina (Hraste, 1940a; 1951; Šimunović, 1968), Dračevice (Šimunović, 1977;
2006), Milne (Menac-Mihalić, 1985; 2010; Galović, 2012), Bola (Sujoldžić, Finka,
Šimunović i Rudan, 1988; Šimunović i Žuljević, 1999), Selaca (Vuković, 2001; 2006;
Šprljan, 2015), Donjega Humca (Galović, 2014) i Pražnica (Galović, 2017; Biočina,
Varošanec-Škarić i Bašić, 2018).

1.3. Klasična bračka čakavica

Južnočakavski je dijalekt ikavski šćakavski dijalekt čakavskoga narječja, a Lisac (2009: 79)
ga dijeli na tri poddijalekta: otočni, kopneni i gradišćanski. Brački čakavski govori pripadaju
otočnoj skupini. Šimunović (2004: 158) klasičnom bračkom čakavicom naziva najarhaičnije
govore iz unutrašnjosti otoka kojima ponajviše govori starije stanovništvo i koji u prošlosti
nisu imali velikih dodira sa stanovništvom s kopna. Pobliže, radi se o govorima Bobovišća,
Dola, Donjega Humca, Dračevice, Gornjega Humca, Ložišća, Nerežišća, Pražnica, Pučišća,
Škripa, donekle Postira i Bola. Sujoldžić (1994) također komentira ove govore te ih s obzirom
na jezična obilježja svrstava u najkonzervativnije i najpostojanije čakavske govore.

U nekoliko radova Šimunović (1975; 1977; 2004; 2006; 2011) piše ponajviše o fonologiji i
morfologiji bračkih čakavskih govora. Navodi sustav od pet vokala (/a/, /e/, /i/, /o/ i /u/), koji
mogu biti dugi i kratki. Dugi vokal /ā/ prelazi u dugo /ō/ (npr. /trōvȁ/ za trava, /mõli/ za mali
itd.). Do iste promjene dolazi i u zanaglasnim slogovima, ali se dužina pokratila (npr. /skĩtoš/
za skitaš) (Šimunović, 2006; 2009). U novije vrijeme došlo je do duljenja kratkonaglašenog
/ȁ/, osim u posljednjim slogovima i jednosložnim riječima (npr. /mãtere/ od /mȁt/, /pitãla/ od

8
/pītȁla/). Takvo [ã] nema ni zatvoren, ni dvoglasan izgovor. Do te promjene nije došlo u
Sutivanu zbog utjecaja splitskoga govora ni u govorima na istoku Brača koji su pod utjecajem
štokavskoga govora u Sumartinu. Dugo /a/ u zatvorenu slogu nalazi se katkad u
neologizmima (npr. /vlâk/), u vlastitim imenima (npr. /Mâre/), u nekim stranim riječima (npr.
/brâvo/) te u domaćim i stranim toponimima (npr. /Kârlovac/).

Šimunović (2004: 158) ističe kako se kvaliteta vokala mijenja s obzirom na trajanje i
naglasak. Tako je naprimjer /ō/ u dugim slogovima zatvoreno u govoru većine mjesta, a
posebice u govorima Ložišća, Bobovišća, Mirca, Supetra, Donjega Humca, Dola, Nerežišća i
Pražnica. Zatvorenost je najizraženija na vokalu /a/ (Šimunović, 1977: 10; 2006: 15). U Milni
je /ọ̅/ nastalo u dugim slogovima preko dvoglasa /aọ/ i /ọa/, naprimjer /nộć/, /mộru/.
Zatvoreno /ọ̅/ razlikuje se od dugoga /ō/ koji je nastao od dugoga /ā/ (npr. /rôj/ za raj i /rộj/ za
roj). U dugim slogovima vokal /e/ je zatvoren (poput /pệt/, /ženẹ̃/), dok je u kratkima
poluzatvoren, naprimjer /tȅpal/, /stõrega/. Vokali /i/ i /u/ ostvaruju se neutralno, neovisno o
trajanju sloga (Šimunović, 2006: 15).

U fonološkim sustavima Bola, Pučišća i Gornjega Humca4 umjesto zatvorenih dugih vokala
izgovaraju se dvoglasi [uo] i [ie] (Šimunović, 2004: 159). Oni su u Pučišćima uvijek pod
dugim naglascima (npr. /piêć/, /duõć/) i u dugim nenaglašenim slogovima koji se mogu
ostvariti samo u slogu ispred naglašenoga (npr. /riestȅ/, /puodniê/), dok u Bolu dvoglasi
dolaze ispred i iza naglašenog sloga (npr. /mõluoj/, /viezãlo/) (Šimunović i Žuljević, 1999: 9;
Šimunović, 2006: 14). Dvoglas se definira kao „složeni glas koji nastaje neprekinutim
klizanjem iz položaja jednog vokala u položaj drugog u istom slogu“ (Moguš, 1977: 25), a
prethodili su im dugi zatvoreni jednoglasnici. Dvoglasi u čakavskom narječju imaju nekoliko
obilježja, mogu biti u raznim kombinacijama od /ie/ do /uo/, drugi im je član obično dulji te su
njima najčešće istovremeno zahvaćena dva središnja vokala, jedan prednji /e/ i jedan stražnji
/o/ koji u dugim naglašenim i nenaglašenim slogovima diftongiraju prema zatvorenijem
vokalu (/ie/ i /uo/). Kao što je prethodno pokazano na primjeru dvoglasa u Bolu i Pučišćima,
ograničenja može i ne mora biti. Dvoglasi su u ovim govorima novijeg postanka (ne prije 19.
stoljeća) što je i dokazano usporedbom toponima iz različitih razdoblja (Moguš, 1977: 29;
Šimunović, 2004: 159-160). Međutim, do sada dvoglasi u čakavskim govorima nisu detaljnije
istraženi i opisani. Moguš (1977: 29) zaključuje kako dvoglase „najbolje čuvaju

4
Prema Šprljan (2015: 21) i u Povljima dugi /e/ i /o/ imaju „blago diftonški izgovor“ koji se već i kod starijih
govornika gubi. Dvoglasi su prema Šimunoviću (2004: 159), donedavno, postojali i u Škripu i Splitskoj.

9
najkonzervativniji čakavski govori, oni najzapadniji, u prvom redu otočki“. To nije slučaj na
Braču jer se u govoru najzapadnijeg mjesta na Braču, Milni, izgubio dvoglasnički izgovor
(Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Galović, 2012), dok je u govorima Bola, Pučišća
i Gornjega Humca sačuvan.

Slogotvorno se [r̩ ] uvijek izgovara kratko (npr. /tȑ̩ s/, /mȑ̩ s/), no nije u potpunosti ravnopravan
dio vokalskoga sustava jer je ograničen mjestom i čestotnosti5 u riječi te se ne pojavljuje ni u
fleksiji ni u tvorbi (Šimunović, 2004: 160)6. U bračkim govorima dolazi i do ispadanja kratkih
vokala uz /r̩ /, posebice vokala /i/ i /e/, pri čemu nastaje sekundarno slogotvorno /r̩ /. No, ta
pojava nije dosljedna, niti se odvija u svim riječima, već samo kod pojedinih govornika u
određenim govornim situacijama. Šimunović (1977: 13; 2006: 16) zamjećuje da je ta pojava
osobito česta u Milni, Škripu, Ložišćima i nešto manje u Dračevici. Navodi nekoliko primjera
iz Milne: /vȑ̩ ća/ od vrića, /bȑ̩ me/ od brime itd. U govoru Bola uz slogotvorno /r̩ / uvijek dolazi
vokal /a/ s kratkosilaznim naglaskom: /kȁr̩ v/, /vȁr̩ ba/ (Šimunović i Žuljević, 1999: 10;
Šimunović, 2006: 15-16). Moguš (1977: 32) potonju pojavu smatra vrstom dvoglasa, a
njezina se pojava u bolskome govoru obrazlaže utjecajem govora otoka Hvara gdje je to
jezično obilježje rašireno (Hraste, 1940; Šimunović, 1975; 1977; 2004; 2006).

Iz svega navedenoga, može se zaključiti kako čakavski govori otoka Brača imaju bogati
vokalski sustav, što je obavijesno i iz postotka vokala u odnosu na konsonante koji iznosi i do
42% (Šimunović, 2006: 16). Zbog svega toga često se nađu dva vokala jedan do drugoga,
naprimjer /petnȁest/, /baũl/, ali pojavljuje se i /bavũl/, a zbog čega često dolazi i do
kontrakcije (npr. /nĩ/ umj. nije, /vâ/ umj. vaja), monoftongizacije (npr. /pọ̃jde/ od po i ide) ili
proteze (npr. /jȍpet/ umj. opet). A dolazi i do ispadanja vokala, i to na početku (npr. /vȍki/
umj. /ovȍki/, /nãki/ umj. /onãki/), u sredini (npr. /grhotȁ/ i u 1. i 2. l. množine imperativa:
/rȅsmo/, /rȅste/) i na kraju riječi (u infinitivu, u participu prezenta, u 2. l. imperativa, npr.
/sȅd/, /jũb/). Ispadanje je vokala u sredini riječi najuobičajenije upravo u klasičnoj bračkoj
čakavici, preciznije u mjestima u unutrašnjosti otoka. Uobičajeno je i dodavanje vokala, na
početku riječi kad riječ započinje vokalom, a prethodna završava na vokal (npr. /ȕ joko/, /u
jũsta/) te u sredini riječi (npr. /projȉdrit/) (Šimunović, 2006: 16; 1977: 14).

5
Može se pojaviti samo jednom u riječi.
6
O statusu slogotvornog /r̩/ raspravlja se i unutar hrvatskoga standarnoga jezika. Neki jezikoslovci ga smatraju
fonemom (npr. Brozović, 1991; Silić i Pranjković, 2005; Škarić, 2009), dok drugi ne (npr. Jelaska, 2004).

10
S druge strane, jedno je obilježje specifično samo za primorska mjesta i to ona koja su bila
pod značajnim utjecajem Mletačke Republike, poput Milne, Sutivana i Supetra. Riječ je o
cakavizmu koji se pojavljuje u dvije varijante: u jednoj dolazi /c/ umjesto /č/, /z/ umjesto /ž/ te
/s/ umjesto /š/, a u drugoj također /c/ umjesto /č/, ali /ź/ umjesto /ž/ i /z/ te /ś/ umjesto /š/ i /s/
(Moguš, 1977: 66). Prema Šimunoviću (2006: 17) u Milni je cakavizam još uvijek prisutan,
dok ga u Supetru i Sutivanu ima još samo u govoru vrlo starih govornika i to samo u
tragovima. O nastanku cakavizma postoje različita stajališta. Hraste (1962, prema Šimunović,
2004) i Finka (1971, prema Moguš, 1977) smatraju da je cakavizam nastao u primorskim
mjestima zbog mletačkog utjecaja, dok Muljačić (1966, prema Moguš, 1977 i Šimunović,
2004) i Moguš (1977: 66-68) ističu da su u samom jeziku morale postojati tendencije koje su
onda pospješene mletačkim utjecajem. Moguš (1977: 66-68) napominje kako je to logično s
obzirom na to da je fonološki sustav zatvoren te nije podložan vanjskim utjecajima poput
drugoga jezika, te je stoga morao postojati i unutar dijalekta poticaj za tim promjenama.
Brozović (1988: 223) zaključuje kako „dodiri s govorima mletačkoga talijanskog narječja
svakako su igrali stanovitu ulogu“.

Cakavizam nije jedino obilježje u čakavskim i štokavskim govorima na obali koje se razvilo
na području mletačkog utjecaja, već postoji čitav niz jezičnih obilježja koja se nazivaju
adrijatizmima ili tzv. jadranskim obilježjima (Brozović i Ivić, 1988; Brozović, 1988;
Šimunović, 2011). To su: zatvaranje vokala, dvoglasi, pojednostavljanje konsonantskih
skupina, neizgovaranje završnih konsonanata (npr. /pita/ umj. pitati, /Spli/ umj. Split), pa tako
i završnog /-l/ u participu aktivnom prošlom muškoga roda, kratki izgovor slogotvornog [r̩ ]
(npr. /kȑ̩ v/ prema standardnome /kr̩̂v/), prelazak /lj/ u /j/, /čk/ u /šk/ (npr. /toška/), /-m/ u /-n/
(uglavnom u nastavcima, npr. /govorin/ od govorim), kraćenje zanaglasnih dužina,
izjednačavanje instrumentala i lokativa s akuzativom u izražavanju mjesta, posuđenice iz
romanskih jezika (Brozović i Ivić, 1988: 59-62; Brozović, 1988: 222-223; Lisac, 2009: 81;
Šimunović, 2011: 20).

Konsonantski sustav bračkih govora, kao ni drugih čakavskih govora, ne sadrži zvučne
slivenike /đ/ i /dž/. Umjesto fonema /đ/ ostvaruje se /j/ (npr. /rȍjok/ za rođak, /tũji/ za tuđi), a
umjesto /dž/ ostvaruje se /ž/ (npr. /žȅp/ za džep, /svȉdožba/ za svjedodžba). Međutim, u novije
vrijeme javlja se i fonem /đ/ i to u glagolskom pridjevu trpnom (npr. /vȉđen/, /obrõđen/).
Bezvučni slivenik /č/ izgovara se palataliziranije u odnosu na standardni slivenik /č/, kao i /ć/
koji Šimunović opisuje kao zatvoreni i praskavi /tj/. A sličan opis čakavskoga /ć/ daju i Moguš
(1977) i Škarić (2009). Moguš (1977: 65) piše: „Kod čakavskog ć vrh jezika se upire u donje

11
alveole ne dodirujući donje zube. Mjesto je dodira jezika s nepcem gotovo palatalno. U tvorbi
okluzije učestvuje srednji dio jezika.“ Škarić (2009: 70) taj jako palatalizirani glasnik naziva
nepčanim zatvornikom i označava ga kao [C]7. Međutim, Moguš (1977) i Šimunović (2006)
napominju kako takav izgovor nije svojstven svim čakavskim govorima, već postoje i oni koji
ne razlikuju /č/ i /ć/, već imaju jedno srednje /č/.

Neki od prethodno spomenutih adrijatizama prisutni su u svim bračkim govorima, kao

naprimjer zamjena fonema /lj/ s /j/ (npr. /jūbȏv/ za ljubav), iako do depalatalizacije ne dolazi
uvijek, kao naprimjer u /dȍljanin/, već se izgovara nesliveno. Na kraju riječi i na kraju sloga
/l/ se ostvaruje (npr. /čãval/), ali se u participu aktivnom prošlom muškoga roda gubi (npr. /on
je zvonî/ za on je zvonio), iako Šimunović (2006: 17) napominje kako se kod jako starih
govornika može čuti i s [l], naprimjer /nadũl/. Artikulacijski zahtjevne konsonantske skupine
pojednostavljuju se, tako da se uobičajeno prvi konsonant izostavlja (npr. /čȅle/ za pčele, /tȉći/
za ptići) ili se /d/ i /t/ ispred konsonanata izgovaraju kao [l] (npr. /pȍl stinu/ za pod stinu).
Fonemi su /f/ i /h/ postojani, iako se ponekad početno /h/ reducira, naprimjer /tȉt/ umjesto htio,
/oćȕ/ umjesto hoću. Hraste (1940: 26-27) i Šimunović (1977: 17; 2006: 17) navode kako se u
nekim govorima (Bobovišća, Bola, Selaca, Gornjega Humca, Dračevice, Dola, Ložišća) /f/
zamjenjuje s /h/ na početku riječi, npr. /humõr/ za /fumor/, u značenju dimnjak, /humȁt/ za
/fumat/, u značenju pušiti. Međutim, novijim terenskim istraživanjem u Ložišćima, nije
zabilježen taj prijelaz već samo /fumor/ i /fumot/ (Galović, 2013: 188). Fonem je /f/ čest u
riječima stranoga podrijetla (npr. /famȅja/), a zamjenjuje i skup /hv/ (npr. /fōlȁ/ umj. hvala).
Još je jedan adrijatizam i izgovor [n] umjesto [m] na kraju riječi, i to najčešće na kraju
gramatičkog morfema (npr. /ženọ̃n/, /jesôn/). Zamjena /-m/ s /-n/ javlja se i na kraju sloga
ispred konsonanata (npr. /pôntin/ za pamtim), osim u položaju ispred dvousnenika /b/ i /p/
(npr. /lumbrȅla/) ili jedrenika /k/ i /g/ jer se onda ostvaruju kao [ŋ] (npr. [ʃtuŋka] od genitiva
jd. /štȕmak/). Ponekad se to završno [n] ni ne izgovara već dođe do nazalizacije prethodnog
vokala, kao u primjerima /vȉdin/, /nogọ̃n/ i sl. Kod nekih nepromjenjivih vrsta riječi završno
/m/ također prelazi u /n/ (npr. /sasvĩn/ za sasvim, /sȅdan/ umj. sedam), ali u imenica kod kojih
je /m/ dio osnove, uglavnom ostaje nepromijenjeno (npr. /dîm/, /Rĩm/). U čakavskim
govorima dolazi i do zamjene /n/ s /m/, naprimjer kod glagola početi/počinjati u prezentu
/pȍcmen/, /pȍcmeś/, /pȍcmedu/ itd. (Galović, 2012: 94). Fonem se /nj/ ponekad ispred nekih
konsonanata izgovara kao [n] (npr. /ditînstvo/). Konsonant je /v/ postojan, osim kada je „drugi

7
Škarić ga bilježi kao [C], iako je po International Phonetic Alphabet (1999) to [c].

12
član početne suglasničke skupine u slogu ispred sonanta /r/ unutar istoga ili susjedna sloga“
(Lukežić, 1998: 101-102).

Prema Šimunoviću (2006: 18-19) jednačenja konsonanata variraju unutar pojedinog mjesta i u
govoru pojedinih govornika, pritom posebice misli na jednačenje po mjestu tvorbe i
jednačenje konsonanata koji nisu u dodiru. Pa tako navodi primjere /s njĩn/ i /š njĩn/ za s njim i
/sũša/ i /šũša/. Zbog karakteristike čakavskih govora da pojednostavljuju konsonantske
skupine i razjednačavanje je konsonanata često, posebice u riječima s više zatvornika ili
slivenika. U tim slučajevima dolazi do ispadanja prvog zatvornika (npr. /pȍlpis/ od potpis) ili
zamjene sa spirantom (npr. /prõjca/ od prasca) ili s tjesnačnikom (/mãška/ od mačka). Česta
je i zamjena /mnj/ s /mlj/ (npr. sumnjati u /sumljati/), a do razjednačavanja dolazi i na
granicama riječi unutar jedne izgovorne cjeline (npr. [dabojdo] za da Bog da). U dodiru dvaju
vokala unutar jedne izgovorne jedinice često se umeće spirant /j/ (npr. /u jũsta/, /priko jũst/), a
Šimunović (2006: 20) je zabilježio tu pojavu i na početku riječi (npr. /jȍko/, /Jamȅrika/).
Pojavljuje se i umetanje konsonanata na početku riječi (npr. /zdrîl/ za zreo) i na kraju riječi,
posebice u govorima Gornjega Humca, Dola, Škripa i Postira (npr. /ovîn/, /plȅmen/). Završno
umetanje konsonanta /n/ događa se i u dativu, lokativu i instrumentalu množine (npr.
/jūdȉman/), a završnog /h/ u genitivu i lokativu množine (npr. /pũtih/, /po pȍjih/). Sporadično
se javljaju premetanja konsonanata (npr. /zĩkva/ od zipka) i kontaminacija (npr. /jȍpeta/ od i
ȍpeta). Rječnik bračkih čakavskih govora (Šimunović, 2006: 18-19) sadrži iscrpan popis
konsonantskih skupova i njihovih promjena.

Šimunović (1975; 1977; 2004; 2006; 2011) u više radova opisuje naglasni sustav bračkih
čakavskih govora. Prema njegovoj slušnoj procjeni, sve čakavske govore na otoku Braču
odlikuje čvrst i konzervativan tronaglasni sustav koji čine dva silazna naglaska, dugi ( ̂ ) i
kratki (``) te akut ( ̃ ). S obzirom na broj, mjesto i fiziologiju naglaska, Moguš (1977) dijeli
čakavsko narječje u četiri naglasne skupine: staru, stariju, novu i noviju. Prema toj podjeli,
čakavski govori otoka Brača pripadaju starom tipu, koji odlikuju sva tri navedena
karakteristična naglaska (``, ̂ , ̃ ) koja mogu stajati na svakome slogu u riječi. Prema njemu,
ako su sačuvane i zanaglasne dužine riječ je o najstarijem tipu, dok mlađi ima samo
prednaglasne dužine. Promjene u odnosu na stari tip mogu biti u izmjeni tona (metatonija),
trajanja ili oboje. Uspoređujući silazne naglaske u čakavskome sa silaznim naglascima u
standardnome jeziku impresionistički zaključuje da im je fiziologija jednaka ili vrlo slična:
„Obično se smatra da je čakavski `` naglasak nešto manje ekspiratoran od štokavskoga,

13
osobito kad je ispred ili iza njega nenaglašena dužina, a ̂ naglasak nešto kraći od
štokavskoga.“ (Moguš 1977: 54). Posebnu pozornost posvećuje akutu jer ne postoji u
standardnome jeziku te zaključuje da se dugouzlazni štokavski naglasak razlikuje od akuta po
tome što prvi ima ravnu putanju rasta, a drugi skokovitu. Ako usporedimo s nedijalektnim
razinama, ovakav opis dugouzlaznoga potvrđen je i u novijim fonetskim akustičkim
istraživanjima (Škarić, 2007: 130; Pletikos, 2008).

Kad je riječ o dužinama, Šimunović (1977; 2006) kaže da su one u bračkim čakavskim
govorima vrlo izrazite, posebice ispred silaznih naglasaka (npr. /zōgôn/, /sōdȉt/). Ispred akuta
ih gotovo nikada nema, a u zanaglasnoj su se poziciji pokratile, osim u selačkome govoru gdje
se ostvaruju neobavezno (npr. /vȉdīn/, /ȍpēt/). Akut ( ̃ ) je vrlo zastupljen, javlja se i na
vokalu /ã/ u otvorenim slogovima (npr. /jãma/ < /jȁma/), osim ako /a/ nije finalan (npr. /trōvȁ/
za trava). Naime, akut ne dolazi nakon nenaglašenih dugih vokala, osim u govorima Selaca,
Pučišća i Postira (npr. /vōjãla/) (Šimunović, 2006: 31). Kratkosilazni i dugosilazni naglasak
nemaju posebnih ograničenja u distribuciji, osim za /a/ i slogotvorno /r̩ /. Pa tako /ȁ/ dolazi u
jednosložnim riječima (npr. /pȁs/), uz slogotvorno /r̩ / (npr. /pȁr̩ st/), u futuru prvom (npr.
/kopȁćete/ za kopat ćete), na kraju riječi (npr. /daskȁ/), a u svim ostalim položajima je /ã/.
Dugosilazni naglasak dolazi na svim vokalima, osim na slogotvornom /r̩ / koje je uvijek kratko
u ovim govorima (npr. /kȑ̩ v/).

Razlikovnu ulogu u bračkim čakavskim govorima imaju ton i mjesto naglaska te dužina.
Šimunović (1977: 27; 2006: 20) navodi sljedeće minimalne parove za potkrjepu: /mĩr/ (zid) :
/mîr/ (mir), /krôj/ (kraj) : /krõj/ (kralj), /grôdu/ (dativ jd.) : /grōdȕ/ (lokativ jd.), /mȉr/ (2. l.
imperativa od /mȉriti/) : /mîr/ (mir), u Milni /koźȁ/ (koza) : /kȍźa/ (koža).

Fonološkom sustavu posvećena je većina radova o bračkim čakavskim govorima (Šimunović,

1975; Menac-Mihalić, 1985; Galović, 2012; 2017; itd.), dok su morfologija i sintaksa manje
iscrpno opisivane i zastupljene. U nastavku će se prikazati neke morfološke i sintaktičke
posebnosti opisane u radovima Hraste (1940), Šimunovića (1977; 2006), Šimunovića i
Žuljevića (1999) i Galovića (2013; 2014).

Od morfoloških posebnosti treba istaknuti da genitiv množine može imati tri različita
nastavka: nulti morfem (npr. /zũb/ od nominativa jd. /zûb/), /-ọv/ (npr. /grĩhọv/) i najčešći /-ih/
(npr. /pȍdih/). Tri nastavka može imati i vokativ jednine muškoga roda: /-u/ (npr. /brãtu/), /-e/
(npr. /rȍjoče/) i /-o/ (npr. /sînko/) (Galović, 2013: 192). Uočava se tendencija za
ujednačavanjem padežnih morfema, pa tako dativ, lokativ i instrumental množine imaju
14
jednaki nastavak /-ima/ ili /-iman/ (npr. /zūbȉma(n)/, /brȍdima(n)/). Imenice muškoga roda
imaju uvijek kratke oblike za množinu (npr. /pȍsli/, /kũnci/) (Šimunović, 1977: 29).

Pridjevi imaju određeni i neodređeni oblik. Govori klasične bračke čakavice imaju nastavak /-
oj/ za određene pridjeve ženskoga roda u dativu i lokativu jednine (npr. u Bolu /onuõj/). U
pučiškome govoru, ali i u govorima istočne strane Brača, koji su bili pod štokavskim
utjecajem, nastavak je /-on/ (npr. /onuõn/) (Šimunović, 2006: 27). Komparativ pridjeva
nastaje dodavanjem sufiksa /-ji/ ili /-ȉji/ (npr. /lãgji/, /pametnȉji/), a superlativ prefiksacijom
komparativa (npr. /nôjvȅći/, /nôjãči/). Kao što se vidi iz primjera, pridjevi u superlativu imaju
dva naglaska.

Osobne su zamjenice /jõ/, /tĩ/, /ộn/, /onȁ/, /onȍ/, /mĩ/, /vĩ/, /onȉ/, /onȅ/. Pokazne su zamjenice
/vî/, /tî/, /nî/, a u genitivu se dekliniraju /vȅga/, /tȅga/, /nȅga/, /vẹ̃/, /tẹ̃/, /nẹ̃/, u dativu, /vện/,
/tện/ itd. (Šimunović, 2006: 29). Pokazne zamjenice dolaze i s prefiksom /o/ (npr. /ovȅga/,
/otệ/ itd.) i sufiksom /n/ (npr. /tîn/). Posvojne zamjenice dekliniraju se kao određeni pridjevi te
imaju kraće i dulje oblike (/mọ̃ga/ i /mojȅga/, /tvọ̃ga/ i /tvojȅga/ itd.), a ponekad se osobne
zamjenice koriste umjesto posvojnih, kao naprimjer /Jẹ̃ tȅbi otȁc iz Drãčevice?/, /njȅmu je
otȁc bî u rãtu/. Kao i kod određenog pridjeva ženskoga roda, u Pučišćima i istočnim mjestima
nastavak je u dativu i lokativu ženskoga roda /-on/ (npr. /(o)vuõn/, /(o)tuõn/). Osobne
zamjenice 1. i 2. lica jednine u instrumentalu imaju oblike /mȅnọn/, /tȅbọn/, /sȅbon/, a u
akuzativu množine došlo je do premetanja skraćenog oblik (nj)ih u /hi/ (npr. /Jesȉ hi vȉdi?/)
(Galović, 2014: 254). Upitno-odnosne su zamjenice /kộ/, /čȏ/, ali u Milni je /cȏ/, /čȁ/ je u
Bolu i /če/ je u Pučišćima i Donjem Humcu (Šimunović, 2006: 28-29). Oblik /čẽ/ nastaje
spajanjem ča/če/ce s glagolom biti (npr. /Rȅc čẽ!/ za Reci što je!). Oblik /čo/ izražava upitnost
sa značenjem što ili zar (npr. /Čȏ nĩ umȑla?/) ili štogod/nešto (npr. /Vajȁće čô učinȉt/). Stariji
govornici koriste u genitivu /čȅsa/, ali je češće /čȅga/ (Šimunović, 2006; Galović, 2014). U
akuzativu jednine upitna zamjenica se spaja s prijedlozima: /zõč/, /pọ̃č/, /nõč/, ali /ũšto/ (npr.
/Zõč lãžeš?/, /Pọ̃č si plōtȋ vīnȍ?/, /nõč si stãvi?/). Upitne posvojne zamjenice čiji, čija i čije u
bračkim čakavskim govorima imaju oblike /čihọv/, /čihȍva/ i /čihȍvo/ (Šimunović, 2006: 34-
35; Galović, 2014: 254).

U infinitivu glagoli završavaju na /t/ ili /ć/ jer otpada završno /i/ (npr. /izȉst/, /rȅć/), a ponekad
i cijeli nastavak (npr. /vȉdi/, /ispȅ/). Najčešći su nastavci u 3. licu prezenta /-du/ i /-u/, a
pojavljuje se i /-ju/. Neki glagoli mogu imati više nastavaka (npr. /gũlu/ i /gũlidu/, /nȍsu/ i
/nȍsidu/). Posebnost južnočakavskih govora, pa onda i bračkih, je iterativni prezent, kao u

15
glagolima /dobĩjen/, /zapišĩjen/ itd. (Galović, 2013: 193). Galović (2013: 194) piše da aorista
nema, a imperfekt se javlja jedino s glagolom biti (/bȉšen/, /bȉšeš/, /bȉše/, /bȉšemo/, /bȉšete/,
/bȉšedu/) te služi za tvorbu vremena koje naziva „imperativom prošlim“ (npr. /Bȉšete dọ̃ć po
bite bîli vȉdili kakȍ smo urẹ̅dȉli kȕću!/). Šimunović (1975: 502) s druge strane, piše da
„imperfekta gotovo nema, dok je aorist vrlo rijedak“. Aorist se ne javlja u govoru osim u
nekim izrekama, a i onda samo u 3. licu jednine prezenta, što je zapravo i potvrda da nema ni
aorista. Perfekt je čest, a pluskvamperfekt se tvori od perfekta glagola biti i glagolskog
pridjeva radnog (npr. /Bî mi je dȍni ništȍ rakȉje, ma je bȑzo utȅka/). Futur se prvi tvori kao i u
standardnome jeziku, samo što infinitiv nema završno /i/ te se oblici glagola biti dodaju na
osnovu infinitiva kad slijede nakon njega, naprimjer /mȅšč́u/, /strȉč́u/ (Šimunović i Žuljević,
1999: 30). Futur drugi tvori se na dva načina, od svršenog oblika prezenta glagola biti i
infinitiva (npr. /ako bȕde lavurȁ(t)/) ili glagolskog pridjeva radnog (npr. /ako bȕdu vikãli/)
(Šimunović i Žuljević, 1999: 30; Galović, 2013: 194). Menac-Mihalić (1989: 101) od budućih
vremena nabraja još i „predbuduće vrijeme“ koje nastaje od futura prvog glagola biti i
glagolskoga pridjeva radnog.

Od glagolskih priloga, sadašnji nije čest, a prošli se uopće ne koristi. Glagolski pridjev trpni
dolazi s trima nastavcima: /-n/ (npr. /opiturôn/), /-en/ (npr. /opãren/) i /-t/ (npr. /rãspet/)
(Galović, 2013: 194). Zanimljiv je i glagol ići jer ima dvije osnove, /hodi-/ i /gre(d)-/, čija
uporaba ovisi o glagolskom vremenu. Pa se osnova /gre(d)-/ koristi u prezentu (npr. /Grẹ̃n
brȁ(t) mãsline./), u konstrukciji s imperativom plus neka (npr. /Nekȁ grẹ̃ s nãmi!/), dok se
osnova /hodi-/ koristi u infinitivu, u ostalim oblicima imperativa (npr. /Hȍl s nãmi!/) i u
perfektu (npr. /Mãrica je ȕvi hodȉla u pãšu./) (Galović, 2013: 191).

Opisi sintakse bračkih čakavskih govora temelje se na govorenim izrazima govornika, a rjeđe
na čakavskim tekstovima. Ove govore karakteriziraju brojne elipse, ponavljanja, bezlične
konstrukcije, slobodan red riječi u rečenici i pojednostavljanje morfoloških kategorija
(padežnih oblika i glagolskih vremena) (Šimunović, 1975; 2006; Galović, 2013). Takav je
slobodniji gramatičko-stilistički izraz i uobičajen za govoreni jezik (Pavličević-Franić, 2005;
Olujić i Matić, 2017). Učestalo je korištenje enklitika i pridjeva u funkciji atributa (npr. /rȅka
je če tî, jer je tãko tî/) te prijedloga i imenice umjesto prijedloga i pridjeva. Osobito umjesto
opisnih, gradivnih i posvojnih pridjeva (npr. /kolôjna ol zlôta/ za zlatna ogrlica). Još treba
napomenuti kako čitava rečenica može imati funkciju predikata (npr. /nĩ tộ pjȕnut po
prilīpȉt/), a ponavljanje ima funkciju pojačavanja i/ili poticanja (npr. /a ọn grẹ̃, grẹ̃, grẹ̃/,

16
/homoćȁ doma, homoćȁ/). Romanski utjecaj u sintaksi razvidan je u konstrukciji za s
infinitivom (npr. /dȁću ti za grōdȉt/) i u izjednačavanju nastavaka za lokativ i instrumental s
nastavkom za akuzativ u izražavanju mjesta (Šimunović, 1975; 2006; Galović, 2013). Iz
navedenog je razvidno da opisi sintakse bračkih čakavskih govora nisu brojni ni iscrpni. Finka
(1971) i Lisac (2004) smatraju da se čakavska sintaksa ne izučava jer se ne razlikuje od
sintakse drugih narječja i govora s ovoga područja (prema Jutronić, 2010: 266). Međutim, što
se tiče bračkih govora, razlog može biti nedostatak korpusa, posebice korpusa spontanoga
govora, bez kojih nije moguće kvalitetno izučavanje sintakse.

Leksik je nešto više zastupljen u radovima posebice romanizmi, jer su Mleci upravo najveći
jezični trag na ove govore ostavili u leksiku. Naime, iako je hrvatski jezik prevladavao od 6.
stoljeća naovamo, sve do 15. stoljeća službeni je jezik administracije bio latinski ili talijanski
(Sujoldžić, 1994: 425). To je posljedica nekoliko stoljeća mletačke vlasti na otocima Braču,
Hvaru i Korčuli. Najveći utjecaj bio je na gradske govore, a tek posredno, preko gradskog
stanovništva na govore sela. Šimunović (1975) upravo u toj činjenici vidi vrijednost bračkih
romanizama jer Brač, za razliku od Hvara i Korčule, nije imao grad8, pa „Romanizmi,
pogotovo oni stariji, predmletački, ulazili su izravno od jednojezičnog Romana u
jednojezičnog Hrvata što ima za istraživanja veću lingvističku vrijednost.“ (Šimunović, 1975:
502). Pritom kad kaže predmletački misli na dalmatski govor („autohtoni romanski“) i na
riječi poput pršȕt, kȕtal, mašũr, žmũl i mnoge druge, za razliku od riječi iz mletačkoga
dijalekta, primjerice pûnta, vãla, pijãca, rîva itd. (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988:
178-179). Mletački se utjecaj najviše prepoznaje „u kulturnom vokabularu vezanom za javni
život, religiju, brodogradnju, ribarstvo, trgovinu i sl.“ (Sujoldžić, 1994: 425). Znatno ga manje
ima u vokabularu poljodjeljstva, botanike i zoologije, a najmanje u toponimiji. O
romanizmima u bračkim čakavskim govorima napisano je nekoliko radova (Alujević Jukić i
Vladislavić, 2011; Galović, 2013b; 2014a; 2017a; Galović i Papić, 2016).

1.4. Prethodni opisi govora Bola, Gornjega Humca, Milne, Nerežišća, Postira, Pražnica,
Pučišća, Selaca, Sumartina i Supetra

U nastavku slijedi pregled prethodnih opisa govora Brača koji su uključeni u prepoznavanje te
fonetsku i akustičku analizu ovoga istraživanja. Od 10 odabranih mjesta (Bol, Gornji Humac,
Milna, Nerežišća, Postira, Pražnica, Pučišća, Selca, Sumartin i Supetar) tek je nekoliko

8
Otok Brač ima grad od 1997. godine kada je Supetar dobio status grada. Navedeni podatak može se pronaći i
na poveznici: http://www.supetar.hr/hr/mjesta/o-supetru.html.

17
mjesnih govora iscrpnije opisano (Bola, Milne, Selaca, Pražnica i Sumartina). Riječ je
uglavnom o opisima fonološke, morfološke i leksičke razine, dok su opisi sintakse sporadični
i nepotpuni. Govori Gornjega Humca, Nerežišća, Postira, Pučišća i Supetra nisu detaljnije
analizirani, ali u pojedinim se radovima komentiraju neka njihova jezična obilježja. Većina se
opisa temelji na percepciji, a akustički su jedino opisani akut u pučiškome govoru (Vlašić
Duić i Pletikos Olof, 2014) i naglasni sustav pražničkoga (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić,
2018).

1.4.1. Bol

Iako se na temelju bazičnoga vokabulara i naglasnoga sustava, bolski svrstava zajedno sa

zapadnim čakavskim govorima u unutrašnjosti otoka Brača, s obzirom na fonološki sastav, on
tvori zasebnu skupinu. Naime, prema prethodnim opisima, jedino se u tom govoru dosljedno
izgovaraju dvoglasi i popratno [a] uz slogotvorno [r̩ ] (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan,
1988: 179). Pri čemu oko samoga broja dvoglasa u bolskome, postoje neslaganja. Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan (1988) bilježe dvoglase /ie/, /uo/ i /ua/, iako potonji uglavnom
samo kod starijih govornika (npr. /gluāvȁ/, /druãgi/), a Šimunović i Žuljević (1999) i
Šimunović (2006; 2011) utvrđuju samo dvoglase /ie/ i /uo/ (npr. /piêt/, /spomienȕt/, /postuôl/,
/zoruõn/). Navedeni su dvoglasi mogući ispred i iza naglašenoga sloga (npr. /mõluoj/,
/nȉkuor/, /viezãlo/, /mȉsiec/) (Šimunović i Žuljević, 1999: 9; Šimunović, 2006: 14).

I oko slogotvornoga /r̩ / postoje prijepori. Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 70) pišu
da u govoru Bola, pod utjecajem govora Hvara, uz /r̩ / može doći /a/ s kratkim ili dugim
naglaskom (npr. /navȁr̩ / za navrh, /sãr̩ ce/ za srce), a slično piše i Šimunović (1977: 13) koji
tvrdi da se to /a/ ponaša kao /ȁ/ u otvorenome slogu i duži u /ã/ (npr. /pãr̩ st/). U kasnijim
radovima Šimunović (2006; 2011) piše da je /a/ u tom slijedu uvijek kratko (npr. /pȁr̩ st/,
/kȁr̩ v/), a dugo /a/ uz slogotvorno /r̩ / se pojavljuje samo na Hvaru i Visu. Ne spominje da je
prije bilo moguće dugo /a/ i na Braču, već samo da „Bol ne poznaje defonologizirano dugo r̩ ,
npr.: čõr̩ v, kako je na zapadnom Hvaru“ (Šimunović i Žuljević, 1999: 10). Prema dosadašnjim
istraživanjima (Hraste, 1940; Šimunović, 1975; 2004; 2006; 2011; Moguš, 1977; Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988) dvoglasi i izgovor slogotvornog [r̩ ] s popratnim [a] u bolski
fonološki sustav ušli su pod utjecajem hvarskih govora. To potkrjepljuju boljom prometnom
povezanošću u prošlosti Bola sa Starim Gradom, Jelsom i Vrbovskom negoli s ostalim
bračkim mjestima. S obzirom na to Šimunović (2004: 161) zaključuje: „vjerojatna je Hrastina

18
pretpostavka9 da se popratni vokal a uz r̩ na Braču, osim na Bolu, nije nikada izgovarao“. U
suprotnosti s navedenim, Vidović (2010: 351) bilježi izgovor popratnog vokala uz
slogotvorno [r̩ ] u nadimcima u Pučišćima (npr. /Gar̩ dôn/ i /Kar̩ mejôn/) i to čak u mlađih
govornika. U ostatku se leksika slogotvorno [r̩ ] uvijek izgovara bez vokala, a Vidović (2010)
zaključuje da je izgovor s vokalom starije stanje u pučiškoj fonologiji10. Budući da Pučišća
nije bio detaljnije proučavan, sinkronijski ni dijakronijski, ne može se sa sigurnošću tvrditi je
li prije postojao izgovor slogotvornog [r̩ ] s popratnim [a]. Ono što se zna je da Pučišća imaju
dvoglase /ie/ i /uo/ u svom vokalskom sustavu. Kako se Pučišća i Bol nalaze na dijametralno
suprotnim stranama otoka Brača (Slika 1), nije vjerojatno da je utjecaj hvarskih govora stigao
do Pučišća, a na tom putu preskočio naprimjer Pražnica, čiji govor nema ni dvoglase ni
popratni vokal uz slogotvorno /r̩ /. Utjecaj putem štokavskih doseljenika također je malo
vjerojatan zbog malog broja doseljenika i kratkog razdoblja (v. fusnotu 10). Vjerojatnije je, s
obzirom na to da su Pučišća i Bol primorska mjesta, da je u tim govorima riječ o
adrijatizmima i mletačkom utjecaju, a ne o utjecaju hvarskih govora. Posebice zato što su i
kratko slogotvorno /r̩ / i dvoglasi adrijatizmi (Brozović i Ivić, 1988: 59-62; Lisac, 2009: 81;
Šimunović, 2011: 20). Tom zaključku ide u prilog i činjenica da popratni vokal uz /r̩ / u
hvarskim govorima može biti dug i kratak, dok je na Braču samo kratak.

Od fonoloških posebnosti ovoga govora, treba još spomenuti da Boljani ne razlikuju slivenike
/č/ i /ć/, već ih ostvaruju kao jedan središnji slivenik koji Šimunović (2006: 17) označava kao
/č́/, a po mjestu izgovora je nepčanik. Prema Šimunoviću (2006), riječ je o novijoj pojavi jer
je nekoć fonološki sustav Bola imao oba slivenika.

9
Iznesena u Čakavski dijalekat ostrva Brača (Hraste, 1940) (Op. a.).
10
Jutronić (1940: 13) navodi popis doseljenika iz Makarskoga primorja koji se nisu odmah negdje smjestili nego
su prvo bili kratko na otoku Hvaru, pa zatim došli na Brač. Za svako mjesto na Braču iznosi samo popis
prezimena doseljenika koji su došli tim putem, a ne i njihov točan broj. Među navedenim je prezimenima i
Darpić, današnje Drpić. Vidović (2010) na temelju matičnih knjiga utvrđuje da Drpići žive od 1583. godine u
Pučišćima što znači da su došli odmah po doseljavanju jer su doseljavanja iz Makarskoga primorja krenula od
15. stoljeća. Vidović (2010: 349; 2013: 294) za prezime Drpić kaže da je nastalo od nadimka koji je bio
motiviran navikom njegovih nositelja (drpiti). Ne spominje varijantu Darpić. Jutronić (1940) u istraživanju
podrijetla obitelji i prezimena na otoku Braču utvrđuje za Pučišća da su samo četiri od 69 postojećih obiteljskih
prezimena s drugih jadranskih otoka. Znači sa svih jadranskih otoka, ne samo s Hvara, stoga je malo vjerojatno
da su na pučiški govor, posredno preko doseljenika, utjecali hvarski govori.

19
Bolski se govor još od središnje bračke čakavice izdvaja i po nastavku u muškome rodu
jednine participa perfekta aktivnoga jer uvijek dolazi /-o/ (npr. /mȍgo/, /ȉšo/) (Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988). Još jedan adrijatizam vrlo čest upravo u bolskome govoru
je miješanje lokativnih i instrumentalnih nastavaka s akuzativnim u izražavanju mjesta,
naprimjer /bî san u Splȉt/ (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988: 179). Zanimljivi su
oblici nekih zamjenica, poput osobne zamjenice za 3. lice jednine muškoga roda koja glasi
/vuôn/, zatim povratne zamjenice koja u genitivu ima oblik /sȅbie/, a u instrumentalu
/sȅbuon/, dok je u ostalim padežima bez dvoglasa (npr. u lokativu /sȅbi/). Posvojne su
zamjenice /muõj/, /tvuõj/, /svuõj/, /njeguôv/, /njiẽzin/ i sl., ali /tvojȁ/, /tvojȅ/, /njegȍva/, /nȁš/
itd. Upitno-odnosne zamjenice su /kuô/ i /č́o/ (Šimunović i Žuljević, 1999: 27).

1.4.2. Gornji Humac

Govor Gornjega Humca nije zasebno istraživan i opisivan, ali se prema nekim skupnim
opisima svrstava u najkonzervativnije čakavske govore na Braču (Sujoldžić, Finka,
Šimunović i Rudan, 1988; Sujoldžić, 1994). Šimunović (1977; 2004; 2006) u nekoliko radova
dotiče dvoglase na Braču, te pritom iznosi različite zaključke o dvoglasničkom izgovoru u
Gornjem Humcu. U ranijem radu (1977: 9-10) piše da je u Gornjem Humcu „gotovo“
diftonški izgovor dugih vokala [eː] i [oː]. Tridesetak godina kasnije Šimunović (2004)
utvrđuje da Gornji Humac ima dvoglase /uo/ i /ie/, da bi u Rječniku bračkih čakavskih govora
(Šimunović, 2006: 14) napisao da su dvoglasi u Gornjem Humcu nedavno nestali te da se još
jedino čuju u vlastitim imenima.

1.4.3. Milna

Govor je Milne jedinstven na Braču jer još uvijek čuva cakavizam (Sujoldžić, Finka,
Šimunović i Rudan, 1988; Galović, 2012). Vjerojatno je upravo zbog toga fonološki sustav
najdetaljnije proučavana jezična razina milnarskoga govora (Menac-Mihalić, 1985; Galović,
2012). Uz fonologiju, istraživani su i popisivani milnarsko imenoslovlje (Menac-Mihalić,
1982) i leksik (Menac-Mihalić, 2010 u Marinković, 2010).

Govor je Milne prva proučavala Menac-Mihalić (1982) i to sustav osobnih imena s obzirom
na morfološka, tvorbena i naglasna obilježja. Autorica uočava neke posebnosti govora, kao
naprimjer izgovor vokala [a] koji kad je naglašen akutom se izgovara otvoreno (npr. /Jãkov/,
/Kãtica/), a pod dugosilaznim naglaskom ili dužinom (ili na mjestu gdje je prije bila dužina)
zatvoreno (npr. /Dậra/, /Ānȅ/) (Menac-Mihalić, 1982: 135). Takav izgovor vokala čuvaju

20
samo stariji, dok govornici srednje i mlađe dobi pod utjecajem štokavskoga izgovaraju [a]
uvijek neutralno.

Razlike s obzirom na dob primjećuju se i u konsonantskome sustavu. Budući da je govor

Milne cakavski, stariji govornici dosljedno umjesto /s/, /š/, /z/ i /ž/ imaju /ś/ i /ź/ (npr. /Ośîb/,
/Śkîna/, /Jōźȅ/, /Bōźȍ/), dok mlađi razlikuju /s/ od /ś/ i /z/ od /ź/ (npr. /Slãvko/, /Nȉkśa/, /Jōzȅ/,
/Bōźȍ/, /Osîb/).

Kada nečakavska imena ulaze u milnarski govor, a pritom imaju naglasak koji nije dio
čakavskoga naglasnoga sustava, mjesto i kvantiteta ostaju, a ton naglaska se mijenja. U tim
slučajevima, dugouzlazni se naglasak zamjenjuje akutom (npr. /Brãnko/ za /Bránko/), a
kratkouzlazni se mijenja u kvantitetom mu najbliži kratkosilazni (npr. /Smȉljana/ za
/Smìljana/) (Menac-Mihalić, 1982: 137-138).

Nekoliko godina kasnije Menac-Mihalić (1985) proučava štokavsko-čakavske odnose u

govoru Milne, pobliže analizira naglasne prilagodbe riječi iz standardnoga jezika u milnarski
govor. Opisuje tronaglasni sustav Milne kao stariji čakavski tip koji čine akut (npr. /lĩpi/,
/komạ̃r/), dugosilazni (npr. /obîd/, /kūpî/) i kratkosilazni naglasak (npr. /mȉśto/, /otȁc/) te
prednaglasna dužina (npr. /rūkȁ/, /rēbȁc/). Unatoč velikom utjecaju štokavskoga na čakavski
kroz medije, školu, crkvu, vojsku i turizam, Menac-Mihalić (1985) zaključuje, kao i
prethodno Šimunović (1977), kako je čakavski naglasni sustav čvrst, tj. ostaje jednak brojem i
mjestom naglaska.

Opsežniji opis fonologije govora Milne donosi Galović (2012) koji, osim osvrta na
cakavizam, prikazuje i razlike u konsonantskome sustavu između mlađih, srednjih i starijih
govornika. Zanimljivost je milnarskoga vokalskoga sustava izgovor vokala [a] o kojem je već
pisala i Menac-Mihalić (1982). Galović (2012) u novijem istraživanju ne utvrđuje razlike u
izgovoru vokala [a] s obzirom na dob, ali zapaža izgovor zatvorenog vokala [a] gotovo kao
[o], a dugog [aː] uglavnom kao zatvorenog ili kao otvorenog [a]. Iako prethodni radovi
navode dvoglasnički izgovor [oa] (Hraste, 1940; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988;
Šimunović, 2004), Galović (2012: 88) ističe kako se danas [a] izgovara kao zatvoreno dugo
[aː] (npr. /jậje/, /glạ̄vȁ/) te da u milnarskome nema dvoglasa. Vokal se [o] također zatvara te
se u nekim riječima izjednačio s [u] poput u riječima /ubũkla/, /hubȍtnica/ itd. (Galović, 2012:
89). Sekundarno je slogotvorno /r̩ / vrlo često u ovome govoru te se može naći u korijenima
riječi (npr. /bȑ̩ me/, /mȑ̩ źa/), ali i u nekim prefiksima (npr. /pȑ̩ kucer/, /pr̩ vãrit/). Sekundarno /l̩ /

21
gotovo da i ne postoji, osim što ga ponekad ostvaruju stariji govornici u nazivu Milna i
izvedenicama toga imena (npr. /Ml̩ nâ/, /Ml̩ nãrani/ i sl.).

Već je Menac-Mihalić (1982) uočila da postoje razlike u konsonantskim sustavima između

mlađih i starijih govornika u ovome govoru, a Galović (2012) ih u svome radu detaljnije
nabraja i opisuje. Milnarani, mlađi i stariji imaju kao i Boljani jedno srednje /č́/, za razliku od
doseljenika iz obližnjih Podhuma i Smrke koji imaju i /t'/ (Galović, 2012: 91). Upitno-
odnosna zamjenica ima oblike /ca/, /ce/ i /co/ jer stari govornici u Milni njeguju cakavizam po
kojem dolazi /c/ umjesto /č/, /ź/ umjesto /ž/ i /z/ te /ś/ umjesto /š/ i /s/. Mlađi govornici nemaju
/ź/ i /ś/, već samo /ž/ i /š/. Starija i srednja dobna skupina imaju dosljedno zamjenu /č/ s /c/
(npr. /cetrdesẽt/, /cūvận/), dok mlađi govornici ne. Nedosljedno se provodi zamjena /ž/ i /z/ sa
/ź/ (npr. /źivȍt/, /optūźȉt/, ali /znận/, /pȉnezi/), kao i /š/ i /s/ sa /ś/ (npr. /nīmậś/, /mȅśtar/, ali
/vȅsel/, /sȅbi/) (Galović, 2012: 92). Znači, /z/, /s/ i /c/ ostaju nepromijenjeni kod govornika
svih dobnih skupina.

Mlađi govornici imaju slivenik /đ/ (npr. /usãđen/, /ânđel/), ali ga ponekada zamjenjuju s /j/
(npr. /jãval/ za đavao, /gȍspoja/). Mlađi govornici od čakavskih osobina još čuvaju: prijevojni
lik s vokalom /e/11 (npr. /narẽst/, /ukrȅst/), ispadanje i umetanje vokala (npr. /nolȉki/ za
onoliki, /umrĩt/ za umrijeti, /otȍ/ za to, /otâ/ za ta), sažimanja (npr. /kȍda/ za kao da, /stãt/ za
stajati), pojednostavljanje konsonantskih skupina (npr. /tȉca/ za ptica, /sovȁt/ za psovati),
razjednačavanje (npr. /sūmjȁt/, /dîmjak/), zamjenu /lj/ s /j/ (npr. /jûdi/, /grôbje/), zamjenu /-m/
s /-n/ (npr. /znân/, /pȍstejon/), završno /-l/ (npr. /debêl/ za debeo, ali /kȍpa/ za kopao). S druge
strane, više ne čuvaju zatvoreno /a/, protetske glasove (npr. /pũž/ umj. /śpũź/), jednačenja koja
nisu u dodiru (npr. /s njĩn/, a ne /ś njĩn/), stare konsonantske skupove i sveze (npr. /štãp/ umj.
/śč́ạ̃p/, /dõđen/ umj. /dõjden/), oblike /ce/ i /co/, već češće /šta/, cakavizam (npr. /čovȉk/,
/ženȁ/, /sũša/ umj. /covȉk/, /źenȁ/, /śũśa/), sekundarno slogotvorno /r̩ / i /l̩ /, slabljenje napetosti
(npr. /odgovorȉt/ umj. /olgovorȉt/, /jednẽga/ umj. /jelnẽga/) (Galović, 2012: 91-95).

Galović (2012: 96) uzroke tih promjena nalazi prvenstveno u utjecaju govora Splita kao
prestižnoga govora najbližega većega gradskoga središta te posrednom utjecaju kroz
povremene vikend-posjetitelje i Milnarane koji studiraju u Splitu. Osim utjecaja obrazovanja
na dijalektalne promjene, spominje i utjecaj crkve, turizma i medija. Međutim, zaključuje

11
Pojava kada nakon /r/ dolazi do promjene /a/ u /e/, naprimjer /rēstȅn/ umjesto /rastem/, /rēbȁc/ umjesto
/vrabac/ (Hraste, 1940; Galović, 2012).

22
kako se unatoč tome, cakavizam u Milni još njeguje (za razliku od Sutivana i Supetra),
posebice kod starijih. Mlađi govornici gube i cakavizam i neke čakavske osobitosti te ih
zamjenjuju štokavskima (Galović, 2012).

I Galović (2012), kao i Menac-Mihalić (1982; 1985), utvrđuje tronaglasni čakavski sustav s
izrazitim prednaglasnim dužinama (npr. /gūjȁ/, /cūvȁt/). Međutim, s vremenom je došlo i do
nekih promjena u naglasnome sustavu pa se tako akut zamjenjuje dugosilaznim naglaskom u
nekim imenicama genitiva jednine ženskoga roda, naprimjer /rūkê/ umjesto /rukẽ/, /dūśê/
umjesto /duśẽ/ (Galović, 2012: 97).

Milnarski je leksik djelomično popisan u rječniku koji je za potrebe zbirke pjesama Ce

(Marinković, 2010) sastavila M. Menac-Mihalić. Jezična obilježja pjesama te prve zbirke
poezije na milnarskome cakavskome govoru opisao je Galović (2013a).

1.4.4. Nerežišća

Govor Nerežišća nije zasebno proučavan, ali ga neki autori (Sujoldžić, Finka, Šimunović i
Rudan, 1988; Šimunović, 2006) uključuju u svoja skupna istraživanja bračkih govora kao
pripadnika najarhaičnije čakavske skupine. Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 166-
167) pritom utvrđuju da su od 16 govora otoka Brača, koja su uključili u svoje istraživanje,
najsličniji u bazičnom vokabularu govori Nerežišća i Donjega Humca.

1.4.5. Postira

Iako u svojim radovima Šimunović (1977; 2006) i Hraste (1940) navode Postira kao jedno od
mjesta koje su obuhvatili svojim istraživanjima te ga priključuju klasičnoj bračkoj čakavici
(Šimunović, 2006: 12), ne postoje detaljniji opisi ovoga govora. Vuković (2001) u prikazu
zbirke poezije I blĩdi vȉšta postirskoga pjesnika Ive Kora iznosi neka obilježja govora na
temelju pjesama. Primjećuje da postirski govor ima tronaglasni sustav, tipičan za čakavske
govore, koji se sastoji od kratkosilaznoga i dugosilaznoga naglaska, akuta i prednaglasne
dužine. Uočava kako govor ne sadrži dvoglase, ali dolazi do zatvaranja dugog vokala /a/,
naprimjer: /jedôn/, /čejōdȅ/, /bevônda/ itd. U zbirci (Kora, 2001) se nalazi i rječnik
dijalektizama korištenih u pjesmama, a sastavio ga je i naglasio P. Šimunović.

1.4.6. Pražnica

Prvi samostalan opis pražničkoga govora nalazi se u zbirci pjesama Tomislava Dorotića U
pustinji ljubav (Eremo Blaca) za koju je Šimunović (2009) napisao tekst „Značajke
pražničkoga govora“. Pjesme u zbirci napisane su na pražničkoj čakavici, a naglasio ih je

23
Šimunović. Šimunović svrstava govor Pražnica među najarhaičnije čakavske govore na Braču
što pripisuje dugoj izoliranosti i geografskoj poziciji mjesta u unutrašnjosti otoka. U tekstu se
opisuje pražnička fonologija i morfologija te leksik koji je u biti prikaz rječnika Tomislava
Dorotića12.

U tom kratkom pregledu navodi se sustav od pet vokala (/a/, /e/, /i/, /o/ i /u/) koji mogu biti
dugi i kratki. Dugi vokal /ā/ prelazi u dugi /ō/ (npr. /trōvȁ/ za trava, /mõli/ za mali itd.). Do
iste promjene dolazi i u zanaglasnim slogovima, ali se dužina pokratila (npr. /skĩtoš/ za skitaš)
(Šimunović, 2009). U novije vrijeme došlo je (kao i u drugim govorima klasične bračke
čakavice) do duljenja kratkonaglašenog /ȁ/, osim u posljednjim slogovima i jednosložnim
riječima (npr. /mãtere/ od /mȁt/, /pitãla/ od /pītȁla/). Uz vokale, Šimunović opisuje i
slogotvorno /r̩ /, napominjući da se uvijek izgovara kratko. Konsonantski sustav je isti kao i u
drugih bračkih čakavskih govora. Prema Šimunoviću (2009) pražnički govor, kao i svi brački
čakavski govori, poznaje tri naglaska (``, ̂ i ̃ ). Akut13 ( ̃ ) je vrlo zastupljen, javlja se i na
vokalu /ã/ u otvorenim slogovima (npr. /jãma/ < /jȁma/), osim ako /a/ nije finalan (npr. /trōvȁ/
za trava). Prednaglasne dužine ostvaruju se samo ispred silaznih naglasaka (npr. /zo̅gôn/).
Zanaglasni su slogovi uvijek kratki. Autor u tekstu donosi i morfološke napomene, s osvrtom
na imenice, pridjeve i glagolska vremena.

Isti prikaz pražničkoga govora objavljuje se 2015. godine, u rječniku Prožniški libar (Ivelić,
2015). Rječnik obuhvaća popis od oko 5 416 natuknica koje nisu precizno naglašene.

Galović (2017), također, opisuje fonološki sustav pražničkoga govora metodom

dijalektološkog upitnika i slušne procjene. Utvrđuje, kao i prethodno Šimunović (2009), da
govor Pražnica očekivano sadrži brojne karakteristike čakavskih govora (očuvanost fonema
/h/ i /f/, zamjena fonema /lj/ s /j/, nepostojanje fonema /dž/, tronaglasni sustav s
prednaglasnom dužinom, redukcija konsonantskih skupina i dr.) koje su prisutne i u drugim
čakavskim govorima na otoku Braču. Zaključuje da je govor Pražnica sačuvao svoja čakavska
obilježja te da, za razliku od nekih drugih bračkih idioma, nije podlegao utjecajima izvana.

Prvi detaljniji akustički prikaz nekoga bračkoga govora nalazi se u radu Biočine, Varošanec-
Škarić i Bašić (2018) koji je nastavak istraživanja Biočine, Bašić i Varošanec-Škarić (2017).

12
Godine 2018. izlazi još jedan prikaz jezičnih značajki ove zbirke pjesama čiji su autori Galović i Sesar.
13
Šimunović u svojim radovima rabi naziv čakavski akut, međutim neki autori upozoravaju da je taj termin
neprecizan s obzirom na to da je riječ o naglasku praslavenskoga podrijetla koji nije ograničen samo na čakavsko
narječje (v. Langston, 2006; 2015; Kapović, 2015).

24
Korpus za ta istraživanja čine snimke spontanoga govora 15 govornika iz Pražnica koje su
snimljene većinom u 2015. te dijelom i u 2016. godini za potrebe ovoga doktorskoga rada.
Galović (2017: 93) obavlja terenska istraživanja u Pražnicama u kolovozu 2017. godine te
bilježi i govor dviju Pražničanki koje su uključene i u korpus ovoga doktorata. Međutim,
postoje metodološke razlike u istraživanjima. Za istraživanje Biočine, Varošanec-Škarić i
Bašić (2018), u obzir su uzeti samo oni govornici čija su oba roditelja iz Pražnica te koji žive
u mjestu (barem) posljednjih 10 godina. Također, naglasak je stavljen i na odabir govornika
svih dobnih skupina kako bi se dobila današnja zvučna slika govora u mjestu Pražnica.
Snimljen i montiran zvučni materijal spontanoga govora prošao je slušnu procjenu i akustičku
analizu. Slušno su zvučni materijal procjenjivala tri stručna procjenitelja, fonetičara.
Verificirani naglasci provjeravani su u dva rječnika (Šimunović, 2006; Ivelić, 2015), posebice
riječi s onim naglascima koji se ne navode u prethodnim radovima (kratkouzlazni i
dugouzlazni naglasak) te zanaglasnim dužinama (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018:
109-110).

Fonetičari su verificirali da 13 govornika ostvaruje pet, a dvoje četiri naglaska. Očekivano, svi
govornici u spontanome govoru ostvaruju kratkosilazni (npr. [pȍʃto]14, [dȍma], [dȉzot]) i
dugosilazni (npr. [mûʒ], [dôn], [têɡa]) naglasak, dok akut ostvaruje većina govornika (N=13),
primjerice u riječima [diʦẽ], [izĩ], [sʋãʃta]. Jedna govornica srednje dobi i jedan govornik
starije dobi u snimljenom uzorku nemaju akut, već na mjesto akuta ostvaruju dugosilazni (npr.
[sîr], [brâʧ]) i dugouzlazni naglasak (npr. [pláʒa], [táko]), a isto je potvrđeno i akustičkom
analizom. Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić (2018) objašnjavaju tu promjenu
sociolingvističkim razlozima, tj. izvanjskim društvenim čimbenicima zanimanja (lokalni
političar i turistička referentica). Svi snimljeni govornici ostvaruju dugouzlazni naglasak (npr.
[aktíʋnost], [teleʋízija], [kamenárstʋo], [sústaʋa]), uglavnom na riječima iz standardnoga
govora. Uz to, neki govornici, posebno stariji, prilagođavaju te riječi naglasnome sustavu
mjesnoga govora, pa ih izgovaraju s akutom (poput [diplomirãla], [sezõnski]). Neke pak
primjere koji su u Rječniku bračkih čakavskih govora (Šimunović, 2006) označeni akutom,
dio govornika izgovara alofonski s dugouzlaznim, iako u svojim spontanim govorima koriste
akut (npr. [táko], [ʒíʋin], [komínima], [mládost]). U nekim riječima govornici ga ostvaruju i
za jedan slog naprijed, tj. na mjestu gdje je bila prednaglasna dužina i ispred završnog
kratkosilaznoga vokala (npr. [ʒíʋen] umj. /žīvȅn/, [zíma] umj. /zīmȁ/).

14
Glasnici u uglatim zagradama bilježe se po IPA-i (International Phonetic Alphabet), a naglasci tradicionalnim
hrvatskim znakovima.

25
Iako se kratkouzlazni naglasak ne spominje u prethodnim opisima naglasnih sustava govora
Brača, svi ga snimljeni govornici ostvaruju. Uglavnom ga izgovaraju na mjestima na kojima
Rječnik bračkih čakavskih govora (Šimunović, 2006) donosi kratkosilazni naglasak ili
prednaglasnu dužinu prije njega, što je ovjereno na mnogim primjerima (npr. [famèja] umj.
/famȅja/, [ɡlèdan] za /glȅdon/, [stàra] umj. /stōrȁ/ itd.). Kratkouzlazni se ostvaruje kod većine
govornika i u riječima iz standardnoga govora (npr. [òmladina], [prèpeliʦa], [ʋr̀ ticu], [pòsao] i
[pòsāl], [praùnuka], [domàciʦa], [mexàniʧar]) te u riječima sa zanaglasnim dužinama (npr.
[pjèʃāk], [màndāt], [kàfīc]). Nadalje, ostvaruje se i u dijalektalnim riječima poput [ʧòʋika],
[ɡòdīn], [pàsa], [stòlon], [nèdān], [pòjist]. Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić (2018) smatraju
da je možda objašnjenje zašto Pražničani ostvaruju kratkouzlazni naglasak tonemičnost jer
govornici koji je imaju u svom sustavu, lakše usvajaju kratkouzlazni od onih sa samo
dinamičkim sustavom.

Slušnom je analizom, također, utvrđeno da su zanaglasne dužine zastupljene kod svih

govornika mlađe i srednje dobne skupine te kod tri starija govornika (N Ž=8 i NM=5),
primjerice: [ȉnāʧe], [smȅnōn]. Prednaglasne dužine ostvaruje pet žena i jedan muškarac
(NST=3, NSR=1 i NML=2), naprimjer u riječima: [kūpȉt], [mlīkȍn], [ʦrīkʋȕ]. Rezultati ovoga
istraživanja potvrđuju prethodne radove (Šimunović, 2009; Galović, 2017) prema kojima su
prednaglasne dužine u pražničkome govoru moguće samo ispred silaznih naglasaka, ali ih
opovrgavaju u pogledu zanaglasnih dužina. Naime, potonje su prisutne u pražničkome te se
ostvaruju u riječima iz dijalekta (npr. [ȉdēn], [sȑʦēn], [smȅnōn]) te iz standardnoga jezika
(npr. [pjèʃāk], [poɡlȅdāʃ], [màndāt]) (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 111-112).
Vjerojatno je kao i u selačkome govoru (Šprljan, 2015) riječ o arhaizmu, a ne o utjecaju
standardnoga govora.

Zvučna analiza naglasaka provedena je u programu za akustičku obradu zvuka Praat

(Boersma i Weenink, 2015; verzija 6.0.31). Na verificiranom su uzorku autorice određivale
kretanje tona (u Hz) i razinu intenziteta (u dB) u naglašenome i zanaglasnom vokalu, a
izmjerile su i trajanje vokala. Akustički podaci o kretanju tona i intenziteta u naglašenom i
zanaglasnom vokalu potvrdili su rezultate slušne procjene, a u radu su priložene i akustičke
slike naglasaka i dužina. Prema ukupnim rezultatima, akut ima najviši ton na naglašenom
vokalu15 (F0=125:187 Hz) te još viši na zanaglasnom kod muškaraca i žena (154:232) te
dolazi do skoka intenziteta i tona na naglašenom slogu koji se reflektira i porastom tona na

15
Prosječne vrijednosti F0 donesene su respektivno za muške i ženske glasove.

26
zanaglasnom slogu (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 113). To se ne poklapa sa
zaključkom Langstona (2015: 71) koji na temelju akustičke analize tona i intenziteta
zaključuje da je akut „temeljno ravan“ te da ne posjeduje posebno jasno vlastito obilježje,
osim što nije ravan. Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić (2018) se s time uvjetno slažu kad se
govori o utjecaju dugouzlaznoga naglaska iz standardnoga govora koji je ravan i dug kao i
gore opisani naglasak. No, zaključuju kako „u arhaičnim govorima poput pražničkoga, akut i
dalje slijedi opis Ivšića i Belića“ (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 114). Autorice
(Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 114) ostvaraj dugouzlaznoga naglaska u usporedbi
sa sustavnim akutom podupiru akustički jer je očekivano nižega prosječnoga tona kod
muškaraca i žena (106:188) i povisuje se neznatno u zanaglasnom slogu (120:209) (Slika 2).

Slika 2. Sonogram uske analize, kretanje intenziteta i tona za riječ [pitála] (Biočina,
Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 14).

Slika 3. Usporedba kretanja intenziteta i tona za KS (lijevo) i KU (desno) (Biočina,

Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 115).

27
Kratkouzlazni je naglasak prosječno nešto nižega tona na naglašenom slogu nego
kratkosilazni i ima viši ton na zanaglasnom slogu u odnosu na naglašeni slog u usporedbi s
kratkosilaznim koji je niži na zanaglasnom slogu nego naglašenom (Slika 3). Navedeno
potvrđuje da se silazni naglasci razlikuju od uzlaznih po znatno nižem tonu zanaglasnoga
vokala u odnosu na naglašeni, što je svojstveno i za suvremeni hrvatski govor (Pletikos i
Vlašić, 2007). Prema rezultatima, intenzitet kod dugouzlaznoga i kratkouzlaznoga naglaska
drži se podjednako u oba sloga dok je na prednaglasnim dugim slogovima, iza kojih slijedi
kratkosilazni, slabiji nego na završnom naglašenom slogu, a snažniji je kad slijedi zanaglasno
iza kratkosilaznoga. Dugosilazni se naglasak intenzitetski najviše približava ostvaraju dužina,
jakost mu se zadržava tijekom trajanja naglašenoga sloga dok ton nakon jezgre s najvišom
vrijednošću blago pada. Što se tiče raspršenja F0 (S.D. F0) u kontinuiranom spontanom
govoru, prosječne vrijednosti za sve naglaske u naglašenom slogu te za gotovo sve zanaglasne
slogove zamjetno su veće kod govornica pa autorice zaključuju da žene govore razvedenijom
intonacijom što se očituje raspršenim tonskim vrijednostima. Pritom su svi frekvencijski
rasponi na naglašenim i nenaglašenim slogovima veći kod žena, čak i kad se uzme u obzir
razlika u F0 između muških i ženskih glasova. Najveći tonski raspon prisutan je kod muških i
ženskih glasova u naglašenom slogu dugosilaznoga naglaska i kod akuta. U pražničkome se
govoru, kao i u nekim drugim otočkim govorima (Kalogjera, Fattorini Svoboda i Josipović
Smojver, 2008), akut ponekad zamjenjuje dugosilaznim naglaskom. Na Slici 4 mogu se vidjeti
kretanja intenziteta i tona u riječi [sîr] kad je izgovara muškarac s dugosilaznim naglaskom te
u istoj riječi kad je izgovara žena s akutom [sĩr].

Slika 4. Kretanje intenziteta i tona za riječi [sîr] i [sĩr] (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić,
2018: 116).

Rezultati trajanja (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 119-122) pokazuju kako

prosječno ukupno najduže trajanje imaju naglašeni vokali pod akutom i dugosilaznim, a
prosječno jednako kratko traju vokali pod kratkosilaznim i kratkouzlaznim naglaskom. Vokal

28
pod dugosilaznim traje prosječno 17 ms duže od dugouzlaznoga što se poklapa s tendencijama
u suvremenom hrvatskom govoru (Pletikos, 2008). Prema rezultatima Biočine, Varošanec-
Škarić i Bašić (2018) za trajanje vokala razvidno je da žene duge naglaske izgovaraju duže od
muškaraca, a kraće naglaske kraće, te da im je odnos između dugih i kratkih naglasaka znatno
veći od 1,26. Taj je omjer i kod muškaraca veći od 1,26, što bi značilo da trajanje naglašenih
vokala također pridonosi tome da govornici pražničkoga zvuče udaljenije od hrvatskoga
standardnoga govora. Pritom se pozivaju na Bakranovo istraživanje koje je pokazalo da kad je
odnos trajanja dugih prema kratkim vokalima veći od 1,26 uzrokuje da govor zvuči
procjeniteljima neurbanije i udaljenije od standarda. Vokali s dužinama u pražničkome
govoru također su duži nego što je zabilježeno za standardni govor (Biočina, Varošanec-
Škarić i Bašić, 2018: 121-122).

Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić (2018: 122-123) zaključuju kako je za „taj tako slušno i
razlikovno zamjetan „pjevni“ dojam pražničkoga govora“ koji se tonskom razvedenošću ističe
unutar govora otoka Brača, možda upravo zaslužan bogati naglasni izbor. Iako prethodna
istraživanja (Šimunović, 2009; Galović, 2017) uopće ne spominju kratkouzlazni i dugouzlazni
naglasak, akustička je analiza pražničkoga govora pokazala kako se oni ostvaruju, i to ne
samo alofonski. Autorice ne žele sa sigurnošću tvrditi jesu li tome uzrok samo suvremeni
društveni utjecaji s obzirom na to da je akut sačuvala većina snimljenih govornika. Međutim,
moguće je da riječ o arhaizmu jer osim skokovitog izgovora akuta, čuvaju i zanaglasne
dužine.

1.4.7. Pučišća

Govor Pučišća do sada nije zasebno proučavan, no neki komentari o ovome govoru postoje u
dosadašnjim skupnim opisima bračkih govora. Pa tako, Šimunović (2006: 11-12) za Pučišća
kaže da uz Milnu ima najkompaktniji mjesni govor jer se razvijao nezavisno od drugih govora
te ga svrstava u središnje („klasične“) bračke čakavske govore (Šimunović, 2006: 12).
Osobitost su pučiškoga govora dvoglasi. Naime, dugi vokali [eː] i [oː] u dugim slogovima
izgovaraju se kao dvoglasi [ie] i [uo]. Dvoglasnički je izgovor u pučiškome moguć u dugim
naglašenima slogovima (npr. /piêć/, /nuôć/, /duõć/, /sviẽti/) ili u dugom slogu ispred
naglašenog sloga (npr. /riestȅ/, /puodniê/) (Šimunović, 2006: 14).

Iako ne istražuje izravno govor Pučišća, već onomastiku u Pučišćima, Vidović (2010; 2013)
bilježi jezične osobitosti obiteljskih nadimaka i prezimena. Pritom uočava da su nadimci
jezični spomenici koji čuvaju i neke starije jezične značajke kao što je popratni vokal uz

29
slogotvorno /r̩ / (npr. /Gar̩ dôn/ i /Kar̩ mejôn/), ali i novije inovacije kao što je to konsonant /đ/
(npr. /Đafer/) (Vidović, 2010). Osim u konsonantskome sustavu, Vidović (2013: 286) bilježi
novine i u oblicima, pa tako zamjenica /zõč/ više nije u uporabi, već umjesto nje koriste
/zõšto/.

Jedan dio naglasnog sustava govora Pučišća bio je obuhvaćen akustičkim istraživanjem Vlašić
Duić i Pletikos Olof (2014). Autorice su opisale akustičke osobitosti akuta u čakavskim
govorima na temelju govora jedne govornice iz Pučišća (Brač) i dviju govornica iz Pitvi
(Hvar). Odabrane riječi za akustičku analizu govora Pučišća preuzete su iz studijske snimke u
kojoj je Vlasta Vrandečić Lebarić interpretirala pjesme iz vlastite zbirke Doleti buletin.
Rezultati su pokazali da se u izgovoru pojedinih govornika akut ostvaruje na različite načine,
kako među govornicima istoga mjesnoga govora tako i između različitih mjesnih govora i
narječja. Do sličnoga zaključka dolazi i Langston (2015) na temelju akustičke analize
naglasnih sustava nekoliko sjevernočakavskih govora. Langston (2015: 71) smatra da je akut
„temeljno ravan“ te da ne posjeduje posebno jasno vlastito obilježje, osim što nije ravan. Kao
objašnjenje odstupanja od prethodnih opisa (Belićevih i Ivšićevih) u kojima je akut opisan kao
skokovit, navodi moguće promjene u izgovoru te nepreciznost prijašnjih perceptivnih
istraživanja.

1.4.8. Selca

Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 180-181) izdvojili su selački govor u zasebnu
podskupinu čakavskih govora otoka Brača, istočnočakavsku, zajedno s govorima Novoga
Sela i Povalja. Naime, zbog geografske blizine Sumartina, u kojem je dijalektalna osnova
štokavski govor, čakavski govori tih mjesta poprimili su neka štokavska obilježja. To je
prvenstveno zamjetno u vokalskom sastavu koji je jednak u Selcima i Sumartinu te se sastoji
od pet vokala koji nisu zatvoreni niti dvoglasi (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988).
Čakavski je naglasni sustav uglavnom sačuvan, iako nije došlo do inovacije duljenja /ȁ/ u /ã/ u
nefinalnim pozicijama kao u ostalim čakavskim govorima. Također, ni pojednostavljivanja
konsonantskih skupina nisu izrazita kao u ostalim čakavskim govorima na Braču. Štokavski je
utjecaj prisutan i u padežnim nastavcima, pa je u dativu, lokativu i instrumentalu množine
imenica ženskoga roda nastavak /-an/ (poput /rukân/, /ženân/), a u pridjeva ženskoga roda
jednine /-on/ (npr. /u mojõn pȉsmi/, /dobrõn divôjki/) (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan,
1988: 180-181).

30
Ponajviše se selačkim govorom bavio Vuković (2001; 2001a; 2006) i to uglavnom leksikom i
naglasnim sustavom. U rječniku selačkoga govora (Vuković, 2001), koji je sastavio, nalazi se
oko l0 000 natuknica kojima su obuhvaćene antroponimija, toponimija i brojni romanizmi. U
rječniku je prikazan i veliki broj riječi iz područja kamenarstva, djelatnosti po kojoj su Selca,
ali i Brač poznati, međutim nedostaju primjeri uporabe.

Vuković (2006) opisuje i naglasni sustav selačkoga govora ne navodeći korpus na kojem
temelji svoj opis, a primjere nudi iz vlastitih pjesama. Ističe kako su govori Selaca i Novoga
Sela identični, a slična distribucija i inventar naglasaka nalaze se i u Povljima (Vuković,
2006: 193). Posredno zaključuje da škola, mediji i geografska blizina štokavskoga Sumartina
utječu na selački tronaglasni sustav koji je posljednjih godina dobio i „štokavski dugouzlazni
naglasak“16 (Vuković, 2006). Treba napomenuti kako je teško precizno odrediti kada se to
dogodilo jer se takve promjene ne događaju naglo, a zvučnih longitudinalnih zapisa nema.
Takav selački govor Vuković (2006: 194) naziva „hibridni čakavski s netipičnim
četveronaglasnim sustavom“. Njime ponajviše govore mlađi govornici. U radu napominje
kako važnu ulogu imaju i dužine, koje mogu biti i prednaglasne i zanaglasne. One se
ostvaruju prije (npr. /prāvjȁt/, /rasprēdȁt/) i nakon naglašenoga sloga (npr. /utȍlīć/, /zanȅtā/), a
ponekad se u istoj riječi pojavljuju obje kombinacije (npr. /naslīdȍvā/).

Pišući o govorima Selaca, Novoga Sela i Povlja, Šimunović (2004) ih karakterizira kao
čakavsko-štokavske govore. U osvrtu na fonološki sustav selačkoga, utvrđuje kao i prethodno
Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988), kako ima isti vokalski sustav kao i Sumartin,
koji se sastoji od kratkih i dugih /a/, /e/, /i/, /o/ i /u/. Za nenaglašene duge slogove u selačkome
ističe da mogu biti prednaglasni i zanaglasni te da se ostvaruju kao „poludužine“ (Šimunović,
2006: 15).

Šprljan u dva navrata (2015; 2017) piše o naglasnome sustavu Selaca. Opis temelji na govoru
više govornika različitih dobnih skupina, ne navodeći pritom njihov točan broj ni
sociodemografske podatke. U doktorskome radu (2015) značajke selačkoga govora
uspoređuje s onima obližnjih govora, Novoga Sela i Povlja, čije opise temelji na govoru
jednog vrlo starog govornika. Napominje kako je u Povljima imala poteškoće s pronalaskom i

16
Vuković (2006) u opisu selačkoga govora rabi naziv „štokavski dugouzlazni naglasak“. Kako se nazivi
naglasaka ne određuju s narječnom odrednicom nego se opisuju unutar pojedinih sustava, ovaj naziv se preuzeo
uvjetno pod navodnicima.

31
tog jednog govornika jer je „govor većine Povljana kontaminiran17 štokavskim elementima“
(Šprljan, 2015: 37). Na temelju terenskog ispitivanja zaključuje da su govori Selaca i Novoga
Sela po fonologiji isti, dok govor Povlja ima više razlika i pod većim je utjecajem govora
Sumartina (Šprljan, 2015: 20). Izneseno je u suprotnosti s prethodnim istraživanjima (Hraste,
1940a; 1951; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988) koja su utvrdila da su pod većim
utjecajem štokavskoga govora Sumartina bili govori Selaca i Novoga Sela. Šprljan izneseno
potkrjepljuje obilježjima povaljskoga naglasnoga sustava koja su manje arhaična od onih u
Selcima i Novome Selu. Naime, u povaljskome su zanaglasne dužine fakultativne, a
pojavljuju se i dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak. Za razliku od Vukovića (2006), Šprljan
(2015: 43) u Selcima nije zabilježila dugouzlazni naglasak, čak ni kod mlađih govornika18.

Kao i u prethodnim opisima selačkoga (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988;

Šimunović, 2006), navodi se pet kratkih i pet dugih vokala koji se ne zatvaraju kao u ostalim
bračkim čakavskim govorima (npr. /bâjka/, /pȉvāla/, /rôd/, /ženẽ/) (Šprljan, 2015: 20-27). S
druge strane, konsonantski sustav selačkoga ima mnoge čakavske karakteristike kao što su
zamjena /đ/ s /j/, osim u glagolskom pridjevu radnome (npr. /vȉđēn/, /oslobȍđēn/), u nizu /žđ/
(npr. /zvîžđāt/) i u nekim riječima poput /đȁvāl/, /krȁđa/, /ânđel/. Zatim, razlikovanje slivenika
/č/ i /ć/, ikavski odraz s nekoliko ekavizama, kratko slogotvorno /r̩ / bez popratnoga vokala19,
zamjena /lj/ s /j/, čuvanje fonema /h/, zamjena skupine /hv/ s /f/, prijelaz završnog /m/ u /n/ u
nastavcima, a ponekad i na kraju unutarnjega sloga (npr. /pûnpa/) itd. Navodi i cijeli niz
glasovnih promjena karakterističnih za čakavske govore, poput omisije /t/ i /d/, zamjene /gn/ s
/gnj/, /čk/ sa /šk/, prijelaza /gd/ u /d/ na početku riječi, disimilacija u dodiru i na razmaku,
kontrakcija itd. (Šprljan, 2015: 27-32).

Prema Šprljan (2015) ono što izdvaja ovu skupinu govora od ostalih bračkih čakavskih govora
je naglasni sustav, preciznije dvije pojave unutar njega. Naime, u govorima Selaca, Novoga
Sela i Povlja nije provedeno duljenje /ȁ/ u /ã/, inovacija koja je zahvatila središnje i zapadne
bračke govore. S druge strane, ovi govori (posebice u Selcima i Novome Selu) još uvijek
čuvaju zanaglasne dužine koje su se u ostalim čakavskim govorima na Braču pokratile
(Šimunović, 1975; 1977; 2004; 2006; Galović, 2013; 2014; itd.). Šprljan (2015: 37) za selački
naglasni sustav kaže da je arhaičan jer je riječ o starom tipu tronaglasnoga sustava s

17
U radu Šprljan iznosi puno (suvišnih) vrijednosnih sudova o govorima, govornicima i drugim radovima.
18
Nije jasno o kojim je mlađim govornicima riječ jer navodi samo jednu mlađu govornicu (25 god.) kao
informanta za svoje doktorsko istraživanje (Šprljan, 2015: 1-2).
19
Ali zabilježila je i s dugim naglascima: /dr̃v/, /br̂d/ (ali i /bȑdīh/) (Šprljan, 2015: 22).

32
prednaglasnim i zanaglasnim dužinama za koje kaže da su vrlo izrazite, za razliku od
Šimunovića (2006) koji piše da se ostvaruju kao poludužine i fakultativno. Prema Šprljan
(2015) takav opis dužina točan je jedino u povaljskome u kojem su dužine manje izražene i
izgovaraju se fakultativno. Autorica (Šprljan, 2015: 49-50) smatra da zanaglasne dužine u
selačkome govoru nisu nastale pod utjecajem štokavskoga, već da je riječ o jednom od
„arhaizama specifičnih za selački govor“ koji su nekoć svi brački čakavski govori imali. O
tome svojedobno piše i Hraste (1940: 30). Šprljan (2015; 2017) smatra da su dokaz toga
ostaci koji su očuvani u vokalskim sustavim tih govora, a pritom misli na zatvaranje dugih
vokala i dvoglase. Do Selaca ova promjena nije došla zbog njegova rubnog geografskog
položaja. Također, uz primarne zanaglasne dužine (npr. /mȉsēc/, /pȁūk/) selački govor ima i
one nastale naknadnim duljenjima od kojih su neka specifična samo za ovaj govor (npr.
duljenje sloga iza kratkoga naglaska). U govorima Selaca, Novoga Sela i Povlja prednaglasne
dužine vrlo su dobro očuvane, kao i u većini čakavskih govora. Pojavljuju se ispred silaznih
naglasaka (npr. /vīnȍ/, /pūstôš/) i ispred akuta (npr. /rūkẽ/, /grīzedũ/). Ostvaruju se i u slogu
koji je neposredno ispred naglašenoga vokala, ali i slogu koji to nije (npr. /trēsemȍ/) (Šprljan,
2015: 44).

U radu je opis tronaglasnog sustava popraćen i s nekoliko akustičkih slika (ukupno šest) koje
nisu precizno napravljene i označene pa, primjerice, na apscisama i ordinatama nema
istaknutih vrijednosti. Također, Šprljan (2015) se u tekstu uopće ne osvrće niti komentira
akustičke prikaze. Budući da nigdje u radu nije navedena metodologija snimanja (mjesto
snimanja, oprema i sl.), ne može se utvrditi kvaliteta snimaka i pogodnost za potencijalnu
akustičku analizu. Na kraju rada nalaze se transkribirani ulomci selačkoga, novoselskoga i
povaljskoga govora.

1.4.9. Sumartin

Govor je Sumartina dobro proučavan u drugoj polovici 20. stoljeća (Hraste, 1940a; 1951;
Šimunović, 1968), a od novijih prikaza tu je opis koji donosi Šprljan (2015) na temelju jednog
starijeg govornika (89 god.). Iako se za govor Sumartina u literaturi (Hraste, 1940a; 1951;
Šimunović, 2006)¸ može pročitati da je štokavski, preciznije novoštokavski ikavski govor
(Šimunović, 1968: 96), to nije u potpunosti točno. Naime, već Hraste (1940a; 1951) piše da je
uslijed povezanosti Sumartina s obližnjim mjestima (Selca, Novo Selo i Povlja) došlo do
miješanja štokavskoga i čakavskoga govora. Zbog toga se u Sumartinu više ne govori „čistim
i lijepim štokavskim govorom“ kao nekad (Hraste, 1940a: 44).

33
Za razumijevanje situacije u tom govoru vrlo su važni migracijski, geografski i gospodarski
čimbenici (Hraste, 1940a; 1951; Šimunović, 1968; 1975; 1977; 2004; 2006; Sujoldžić, Finka,
Šimunović i Rudan, 1988). Naime, Sumartin je najmlađe mjesto na Braču koje su osnovali
doseljenici s kopna koji su bježali od Turaka. Ti doseljenici su iz Makarskog primorja došli u
nenaseljenu uvalu i tu osnovali mjesta Sumartin i Rasoticu20. Sa sobom su donijeli i štokavski
dijalekt. Šimunović (1968: 89) ističe kako je „Taj desant štokavskog dijalekta u živo tkivo
bračke čakavštine izvršen je odjednom, kompaktnom jezičnom prinovom, što je uvjetovalo da
ta štokavština odolijeva jakom čakavskom utjecaju iz zaleđa.“ Šimunović (1968) iznosi i
detaljni sastav stanovništva kroz stoljeća. U prvom je razdoblju Sumartin imao više
stanovnika od okolnih mjesta, međutim s vremenom su se počeli doseljavati čakavci, posebice
od 50-ih godina 20. stoljeća. Doseljavanje čakavaca, ali i kuga krajem 17. stoljeća, kao i
odseljavanja stanovništva, s vremenom su desetkovali štokavsko stanovništvo Sumartina.
Kako je Sumartin bio jedino mjesto na Braču sa štokavskim govorom, a nije ostao u dodiru sa
svojom maticom, autohtoni govor mjesta nije se mogao obnoviti nakon gubitaka govornika
(Šimunović, 1968: 90-97). Time je Sumartin postao dijalekatska oaza (v. Zečević, 2000)
štokavskoga narječja na otoku Braču.

S obzirom na sve navedeno, nije neobično da su neka čakavska obilježja ušla u štokavski
govor Sumartina. Pa, iako se mogu prepoznati osnovna narječja u tim govorima, došlo je do
njihova miješanja na svim jezičnim razinama. Zato se danas u Sumartinu i Rasotici govori
štokavsko-čakavskim govorom (Šimunović, 2004: 158), a ne isključivo štokavskim kao što
neki autori sugeriraju. Naravno, i štokavsko narječje imalo je utjecaja na okolne čakavske
govore, no taj se utjecaj u novije vrijeme smanjio. Šimunović (2004: 106) smatra da su razlog
tome Selca koja su se prometnulo u administrativno i obrazovno21 središte istočnoga dijela
otoka (Sumartina, Novog Sela i Povalja), ali i prometne okolnosti. Naime, zbog uvođenja
autobusne linije Selca – Supetar, smanjila se važnost Sumartina kao luke22. Slično je već
uočio i Hraste (1951) uspoređujući štokavske govore Brača i Hvara. On smatra da su ti govori
u prošlosti morali biti međusobno jednaki te „gotovo u svemu jednaki govorima Makarskog

20
Prema Šimunoviću (1968) manji broj tih doseljenika nastanio se i u ostala mjesta na otoku, no to su uglavnom
bile zasebne obitelji ili nekoliko njih.
21
Djeca iz Selačkih zaseoka, Novog Sela i Povlja polaze osnovnu školu u Selcima od prvoga do osmoga razreda,
a djeca iz Sumartina pohađaju od prvoga do trećega razreda područnu školu u Sumartinu, a od četvrtog do
osmoga razreda idu u osnovnu školu u Selcima (v. https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/2.-mreza_skola-
_upisna-podrucja-skola.pdf).
22
Iz Sumartina postoji trajektna linija za Makarsku.

34
Primorja“ (Hraste, 1951: 394). Naime, isti doseljenici/govornici naselili su se u Sućuraju
(Hvar) i Sumartinu, ali su se vremenom ti govori drugačije razvijali. Kao i Šimunović (1968),
te razlike pripisuje geografskim, prometnim i administrativnim čimbenicima. Naime, Sućuraj
je vrlo udaljen od prvog većeg mjesta, dok je Sumartin tek nekoliko kilometara udaljen od
Selaca. Dok je Sućuraj administrativno središte za okolna mjesta, Sumartin pripada Općini
Selca čije je središte u istoimenom mjestu. Također, Sućuraj nije uz more, pa u prošlosti nije
bio povezan parobrodom s drugim mjestima, dok iz Sumartina i nekoliko puta na dan ide
trajekt, a nekoć parobrod, za Makarsku. Sve je to uzrokovalo da je u Sućurju „najčistiji i
najljepši tip23 štokavskoga govora“ (Hraste, 1951: 383), dok se u govoru Sumartina uočava
utjecaj čakavskih govora iz okolice.

Prethodni radovi opisuju sumartinski govor kao ikavski govor s pokojim ekavizmom (npr.
/ozleda/, /sest/)24. Vokalski sustav sastoji se od pet dugih i pet kratkih vokala (Hraste, 1951;
Šimunović, 1968; 2006; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988). Slogotvorno /r̩ / dolazi
bez popratnog vokala (npr. /kr̩ šćenje/, /pr̩ st/, /dr̩ vo/). Prema većini istraživanja (Hraste, 1951;
Šimunović, 1968; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988), Sumartinjani ne razlikuju
slivenike /č/ i /ć/ već imaju samo jedan središnji slivenik /č́/, dok Šprljan (2015) bilježi da ih
razlikuju. Fonem /đ/ ostaje isti, posebice u glagolskom pridjevu trpnom (npr. /svađen/,
/viđen/, ali i /svađa/) ili se rjeđe zamjenjuje s /j/ (npr. /slaji/, /žeja/, /mlaji/, ali i /žeđa/,
/mlađi/), dok se /dž/ zamjenjuje sa /ž/. Prema Hrasti (1951) fonem se /h/ čuva (npr. /kruh/) ili
zamjenjuje s /v/ (npr. /kruva/ umj. kruha, /kuvat/ za kuhati), a Šimunović (1968) i Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan (1988) bilježe da se ili reducira (npr. /njȉov/ umj. njihov) ili
zamjenjuje s /j/ (npr. /Mijovo/ od Mihovo). Šprljan (2015) potvrđuje sva tri navedena izgovora
te napominje kako je najčešće da se /h/ zamjenjuje s /v/, ali zamjenjuje se i s /j/ (npr. /bòlī me
tr̀ buj/), a može i izostati (npr. /ȉmben/ umj. himben). Skup /hv/ se, kao i u čakavskim
mjestima, zamjenjuje s /f/ (npr. /fala/). Fonem /l/ ostaje nepromijenjen na kraju riječi i na
kraju sloga (npr. /stol/, /debel/), osim na kraju glagolskog pridjeva radnog muškoga roda gdje
se ili izostavlja (npr. /moga/, /reka/, /iša/) ili prelazi u /o/ (npr. /govorio/, /sio/, /vidio/), a
Šprljan (2015: 17) navodi još i nastavak /-ja/ (npr. /vrátija/).

Fonemi /d/ i /t/ ispred drugih konsonanata prelaze u /l/ kao i u čakavskim mjestima (npr.
/polpis/, /olgovor/, /polkova/). Ostala jednačenja su rjeđa, ali ih ima. Hraste (1951: 387)

23
Hraste je, kao i Šprljan, sklon vrijednosnim sudovima o govorima poput „najljepši“, „najčistiji“, „čist“,
„nekontaminiran“ i sl.
24
Hraste (1951) nije bilježio naglaske u ovome radu, osim u dijelu o naglasnim sustavima.

35
pojednostavljanje konsonantskih skupina smatra utjecajem čakavskih govora na štokavske,
iako točno uočava da ih ima i u štokavskim govorima na kopnu. No, zapravo je riječ o
adrijatizmima, odnosno o jezičnim obilježjima koja su nastala mletačkim utjecajem u svim
primorskim govorima s kojima su Mleci bili u dodiru. Redukcije konsonanata nisu uvijek
dosljedne, pa bilježi /maška/, /težaški/, /ručka/, ali i /ruška/. Do potonjih dolazi i u složenim
konsonantskim skupinama, pa umjesto pčela bilježe /čela/, umjesto psovati /sovat/, umjesto
svrbiti /srbit/ itd. Još jedan adrijatizam u sumartinskome je i zamjena /m/ s /n/ na krajevima
nastavaka (npr. /čuvan/, /ginen/, /ženon/), kao i zamjena /lj/ s /j/, iako može ostati i
nepromijenjeno (npr. /voja/ i /volja/, /judi/ i /ljudi/). Šprljan (2015: 16) smatra da je izgovor
fonema /lj/ kao [j] prisutan „pod utjecajem susjednih govora“, što ne mora biti točno jer to
nije jedini adrijatizam prisutan u sumartinskome govoru. Zamjena /mn/ s /vn/ (npr.
/sedavnaest/, /osavnaest/) te /zn/ s /zl/ (npr. /zlamen/, /zlamenat se/) svojstvena je prvenstveno
čakavskim govorima, ali je zabilježena i u ovome govoru.

Iz priloženog se može zaključiti da je do miješanja narječja došlo na svim razinama, a

čakavski utjecaj je posebno značajan bio u naglasnome sustavu. To je potvrđeno starijim
istraživanjima (Hraste, 1940a; 1951; Šimunović, 1968), ali i novijem (Šprljan, 2015).
Šimunović (1968: 104) smatra da je upravo postojanje akuta u sumartinskome govoru dokaz
koliko je jak bio čakavski utjecaj kad se uspio infiltrirati i u najotporniju jezičnu razinu –
fonologiju. Naime, sumartinski govor je u vrijeme doseljavanja imao četveronaglasni sustav,
koji se sastojao od kratkosilaznog, dugosilaznog, dugouzlaznog i kratkouzlaznog naglaska i
zanaglasnih dužina, a tek s vremenom je poprimio i akut25 (Hraste, 1940a; 1951; Šimunović,
1968; Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Šprljan, 2015). Istražujući nadimke u
Sumartinu Šimunović (1968: 104) uočava da su nastali po uzorku na ostala mjesta te da
mnogi noviji nadimci imaju akut (npr. /Sakũj/, /Svičãr/). Šprljan (2015: 18), kao i Hraste
(1951), bilježi akut u nekim glagolskim oblicima (poput /interesĩra/, /nẽće/), u složenicama s
glagolom ići (npr. /dõć/, /dõđeš/), u nekim glagolskim pridjevima radnim (npr. /ubrãla/, /udãla
se/), u nominativu nekih imenica muškoga roda (npr. /godišnjãk/, /dućãn/), u genitivu nekih
imenica (poput /u Rādẽ/), u osobnih i posvojnih zamjenica (npr. /jã/, /njẽzin/), brojevima (npr.
/dvajstpẽte/) i prilozima (npr. /tãko/). Promjene u naglasnom sustavu u odnosu na druge
štokavske govore zahvatile su i silazne naglaske, koji se prenose na prethodni slog (npr.

25
Hraste (1951) piše kako taj akut u Sumartinu po tonu nije posve jednak akutu u čakavskim mjestima na Braču,
već je sličniji dugouzlaznom naglasku „jer ga je tako štokavsko uho Sumartinjana od čakavaca čulo“ (Hraste,
1951: 389).

36
/Lòza/, /nȁ Jezero/, /ȕ Brīg/) (Šimunović, 1968: 104), a prenošenje naglaska na proklitike
(npr. /ȕ pamet/) bilježi i Šprljan (2015: 18).

Ni dužine nisu ostale netaknute, zanaglasne se ostvaruju nedosljednije (Šimunović, 1968), a

pojavljuju se i prednaglasne dužine (npr. /šćēdȉt/, /dīgôd/) (Hraste, 1951: 390; Šprljan, 2015:
18), nekarakteristične za novoštokavske govore. Kao zanimljivost, Šprljan (2015: 18) navodi
da se javljaju i u slogu prije akuta (npr. /u Rādẽ/), dok se u ostalim čakavskim govorima na
Braču javljaju uglavnom ispred silaznih naglasaka26. Zanaglasne se mogu ostvarivati nakon
dugih, kratki, silaznih i uzlaznih naglasaka (npr. /srȅtān/, /sa stráne/, /sa pòkōjnin òcōn/,
/stẽgnēn/) (Hraste, 1951; Šprljan, 2015). U sumartinskom su govoru duljenja fakultativna. Do
njih dolazi ispred sonanta u naglašenome slogu (npr. /glâvno/, /sîr/, ali /krȍv/ bez duljenja), no
ne i u nenaglašenome (npr. /vȅčer/, /vȑtal/) ni pred zvučnim konsonantima u zatvorenome
slogu (npr. /bȍb/), uz neke iznimke poput /grôbje/ (Šprljan, 2015: 19).

Prema Šimunoviću (1968) oblici imenica jednaki su kao i u drugim novoštokavskim

govorima. Međutim, Hraste (1951: 391) napominje kako neke imenice, koje u čakavskim
govorima imaju akut u nominativu jednine, imaju ga i u sumartinskom (npr. /pũt/, /dĩl/, /oltãr/,
/klobũk/, ali genitiv /díla/, /oltára/, /klobúka/). Također, jednosložne i višesložne imenice, koje
u drugim štokavskim govorima imaju dugu množinu, u ovim govorima imaju kratku (npr.
/zȅti/ od /zȅt/, /gȍlubi/ od /gȍlub/). S druge strane, u genitivu je množine nastavak isti kao i u
drugim štokavskim govorima /-a/ (npr. /zêtā/, /žénā/, /sestárā/) (Šimunović, 1968; Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988). Hraste (1951: 391) ističe kako je moguć i nastavak /-u/
(npr. /rùkū/, /nȍgū/, /slùgū/). Nastavak je izjednačen u dativu, lokativu i instrumentalu
množine imenica muškoga i srednjega roda te glasi /-ima/ ili /-in/ (npr. /rèbrima/ i /rèbrin/).
Imenice srednjega roda imaju iste nastavke za jedninu i množinu kao i muški rod. Ženska
imena završavaju s /-e/ (npr. /Máre/, /Stáne/, /Káte/) te imaju izjednačen nastavak za
nominativ i vokativ. I imenice ženskoga roda imaju isti nastavak za dativ, lokativ i
instrumental množine, pritom Hraste (1951: 391) ističe da je češći nastavak /-ama/ od /-an/
(npr. /žènama/, /djèvojkama/, /vȁlan/), dok Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988: 180)
tvrde da dolazi samo nastavak /-an/ (npr. /rùkan/, /nògan/, /grànan/).

Pridjevi ženskoga roda u dativu, lokativu i instrumentalu jednine imaju isti nastavak /-on/
(npr. /lĩpòn dìvōjkōn/, u toponimu /Dȕgon njȉvi/) (Hraste, 1951; Šimunović, 1968; Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988), a Šimunović (1968) bilježi i nastavak /-oj/ u toponimima

26
Prema Šprljan (2015) i u Selcima i u Novome Selu su prednaglasne dužine moguće u slogu ispred akuta.

37
(npr. /Pàklenoj glàvici/, /Mâloj bándi/). U deklinaciji pridjeva muškoga roda jednine nastavci
su /-ōga/, /-ōmu/. Komparativ se pridjeva može tvoriti i kao u čakavskim govorima
dodavanjem nastavka /-ji/, primjerice /mȅkjī/, /jȁčjī/, ili paralelno obje verzije, poput /sȕvjī/ i
/sȕhjī/ (Hraste, 1951: 392). Upitno-odnosne zamjenice su /kȍ/ i /štȁ/, a analogijom /nȉko/,
/ȉko/, /svȁk/ itd.

Završno /-i/ ispada u infinitivu (npr. /poć/, /doć/, /pitat/) i u imperativu (npr. /poj/, /pojte/,
/rec/, /resmo/). Šprljan (2015: 16) bilježi prezentske oblike /mȍgu/, /imáde/ (ali /ȉmān/) i
/znádēn/ (ali /nȅ znāš/) za glagole /mȍć/, /ìmat/ i /znȁt/. Imperfekta i aorista nema, kao ni u
govorima Makarskog primorja i ostalim govorima Brača. Imperfekt se kao i u bračkim
čakavskim govorima javlja jedino uz glagol biti u tzv. imperativu prošlom (npr. /bȉše dôć/,
/bȉše govòrit/).

Sumartinski je govor među najiscrpnije istraživanim bračkim govorima, no iz pregleda

postojećih opisa razvidno je da postoje neslaganja među autorima, i to u vremenski bližim
radovima. Najmanje neslaganja ima u opisu naglasnoga sustava. Budući da je većina opisa
starija od 60 godina, a jedno je novije istraživanje (Šprljan, 2015) provedeno na samo jednom
vrlo starom govorniku, vrlo je vjerojatno da ne pokazuju pravo stanje govora Sumartina
danas. Zbog svoje kompleksnosti uslijed miješanja čakavskoga i štokavskoga narječja
sumartinski govor treba detaljno sociolingvistički istražiti, a posebice zbog brojnih društvenih
čimbenika koji su utjecali i utječu na ovaj govor.

1.4.10. Supetar

Iako je administrativno i prometno središte te jedini grad na otoku, govor je Supetra slabo
proučavan. Već Hraste (1940) piše o različitim društvenim čimbenicima koji su utjecali na
ovaj govor. Navodi prometne čimbenike, utjecaj turizma te činjenicu da je Supetar
administrativno središte otoka zbog čega djelatnici moraju komunicirati na štokavskom. To se
odnosilo samo na stanovništvo uz obalu, dok su poljoprivrednici koji su živjeli u unutrašnjosti
Supetra govorili „među sobom lepo i konsekventno cakavskim dijalektom, a samo u
saobraćanju sa stranim svetom, naročito mlađi, podešavaju svoj govor prema štokavskom
dijalektu“ (Hraste, 1940: 25).

Šimunović (2006: 12) smatra da su svi ti utjecaji razlozi zbog kojih supetarski nije bio
povoljan za istraživanja te u nekoliko navrata vrlo nedosljedno piše o izvornim govornicima
ovoga govora. U jednome radu (Šimunović, 2006: 11) navodi da je vrlo teško pronaći izvorne
govornike, ali ih ima, dok u drugome (Šimunović, 2011: 75) ističe kako „poznaje vrlo mnogo

38
Supetrana cakavaca, čak i mlađeg uzrasta“. To je u suprotnosti s ranijim zaključcima
Sujoldžić, Finke, Šimunovića i Rudana (1988) koji pišu kako je cakavizam očuvan samo u
govoru starijih govornika u Supetru. Neka novija istraživanja (Galovića, 2012), provedena 20-
ak godina nakon potonjeg, utvrđuju da je cakavizam na Braču prisutan samo još u govoru
starijih Milnarana, a u Sutivanu i Supetru ga ima samo u tragovima.

39
2. PREPOZNAVANJE GOVORNIKA

Identifikacija je govornika glavni zadatak forenzične fonetike (Jessen, 2008), a podrijetlo

govornika vjerojatno je prva i najočitija informacija koja bi mogla zanimati istražitelje o
nepoznatom počinitelju (Baldwin i French, 1990). Ako želimo razlikovati osobe po nekoj
značajki, ta značajka mora biti različita u različitih osoba. Ako bi svi imali isti glas, onda glas
ne bi bio koristan u razlikovanju osoba. Osim varijacija između govornika, u obzir treba uzeti
i intersubjektivne varijabilnosti (Rose, 2002: 10). To sve pripada zadacima forenzične
fonetike i prepoznavanju govornika čiji je cilj dobivanje informacija o govorniku na temelju
govora u svrhu identifikacije ili verifikacije govornika.

Nazivlje i podjele prepoznavanja govornika variraju od autora do autora. Tako, naprimjer,

Nolan (1983) i Hollien (2002) rabe naziv prepoznavanje govornika, Rose (2002) forenzična
identifikacija govornika, a Jessen (2008) samo identifikacija govornika. Nadalje, Jessen
(2008: 673) smatra prepoznavanje govornika i identifikaciju govornika sinonimima, a
identifikaciju dalje dijeli na usporedbu glasova, profiliranje glasova i analizu identifikacije
govornika od strane žrtava i svjedoka. U usporedbi glasova postoji snimka govora
nepoznatoga govornika kojeg se može povezati sa zločinom i onda se njegov govor
uspoređuje s nekoliko referentnih govornika (Braun i Künzel, 1998; Jessen, 2008). U nekim
slučajevima, postoji snimka nepoznatoga govornika, ali nema sumnjivaca s kojima bi ga se
moglo usporediti. Profil glasa tada može pomoći policiji suziti broj mogućih osumnjičenika ili
čak pronaći krivca. U tome pomažu posebice idiosinkratične karakteristike govornika, kao
naprimjer visoki glas (Jessen, 2012: 674). Braun i Künzel (1998: 13) upozoravaju da je
profiliranje govornika područje forenzične fonetike za koje se veže najviše etičnih problema,
posebice jer je često povezano sa životom žrtve, kao što je to naprimjer u slučaju otmice.

Forenzična je identifikacija govornika metoda koja koristi slušne i akustičke parametre u

identifikaciji govornika te osim fonetike, kombinira i nekoliko različitih područja kao što su
lingvistika, akustika i statistika. Pritom je važno znati kako forenzično interpretirati rezultate.
Pri identifikaciji se govornika u forenzici obično uspoređuju glasovi, a najčešći je zadatak
usporedba osumnjičenikovoga glasa s više uzoraka drugih glasova. Forenzični fonetičari
uspoređuju i opisuju glasove s obzirom na jezične jedinice, posebice vokale i konsonante
(Rose, 2002; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2012). Da bi se moglo ustvrditi je li isti glas
prisutan u dva ili više govorna isječka, treba biti moguće razlikovati glasove, a identifikacija
je onda zapravo „sekundarni rezultat procesa diskriminacije“ prilikom koje je važno da su

40
razlike između govornika veće od onih intersubjektivnih (Rose, 2002: 9). Tako su, naprimjer,
za hrvatski jezik Varošanec-Škarić, Pavić i Kišiček (2014) izračunale indekse sličnosti i
različitosti za veći broj govornika u nefiltriranim i filtriranim uvjetima i u čitanju i
spontanome govoru. Prema dobivenim su vrijednostima međugovorne razlike statistički
značajno veće od unutargovornih, a razlike su izraženije u spontanome govoru negoli čitanju
(Varošanec-Škarić, Pavić i Kišiček, 2014: 71-74). Stoga, te mjere mogu biti korisne u
forenzičnim slučajevima.

Svakako treba istaknuti da se metoda forenzične identifikacije govornika temelji na

vjerojatnosti i kao takvoj rezultat joj nije apsolutna identifikacija ili potpuno isključenje
sumnjivaca. A navedeno je primjenjivo i na ostale ishode forenzične fonetike (Baldwin i
French, 1990; Rose, 2002). Rose (2002: 33) napominje kako je zadatak forenzičnog fonetičara
da zna i odluči koji parametri najbolje otkrivaju identitet govornika s obzirom na uvjete
istrage. Pritom su jednako važni i akustični i slušni parametri (Nolan, 1983; Baldwin i French,
1990; Rose, 2002; Jessen, 2008; Varošanec-Škarić, Pavić i Kišiček, 2014). Baldwin i French
(1990: 8, 43) ističu kako su akustička i slušna metoda potrebne, ali i nesavršene jer se obje
temelje na interpretaciji i obje su, kao ljudske aktivnosti, podložne pogreškama. Prema tome,
uvijek je bolje kombinirati više metoda. Posebice u forenzičnim slučajevima u kojima su
glasovi koji se akustički uspoređuju „slični prema svim dimenzijama tona, kvalitete glasa,
glasnoće, regionalnog podrijetla, naobrazbe itd. Tu mogu biti odlučujući neki lingvistički
markeri, idiosinkratičnosti govornika i segmentalan izgovor“ (Varošanec-Škarić, Pavić i
Kišiček, 2014: 73). Kao dodatan dokaz, kada postoje, u slučajevima se koriste i svjedočenja
svjedoka te su zato važna istraživanja percepcije naivnih procjenitelja.

Postoje dvije glavne vrste prepoznavanja govornika: identifikacija i verifikacija. Razlika

među njima proizlazi iz „vrste pitanja koje se postavlja i u vrsti odluke što bi trebalo napraviti
da bi se odgovorilo na to pitanje“ (Nolan, 1997: 745). U verifikaciji se dio govora
nepoznatoga govornika uspoređuje s nekoliko odsječaka govora različitih govornika, čiji je
identitet poznat, kako bi se utvrdilo pripada li nekom od njih (Nolan, 1983: 9). Identifikaciji
govornika namjera je „identificirati nepoznati glas kao jedan od ili nijedan od seta poznatih
glasova“ (Naik 1994: 31, prema Rose, 2002: 82). Očito je da i identifikacija i verifikacija
imaju zajedničko razlikovnu usporedbu između poznatog i nepoznatog govornog zapisa kako
bi odgovorile na pitanje pripadaju li ti odsječci govora istome govorniku. Najvažnija razlika
među njima je u svojstvima referentnoga skupa govornika koji su uključeni, a koji mogu biti
otvoreni i zatvoreni odnosno mogu sadržavati poznate i nepoznate glasove.

41
S obzirom na osobu koja ga vrši, prepoznavanje govornika dijeli se na tehničko i naivno
(Nolan, 1983: 7; Rose, 2002: 91), a oba su pak zastupljena u forenzičnoj identifikaciji
govornika. U naivnom prepoznavanju govornika koriste se normalne svakodnevne
sposobnosti, dok se u tehničkom prepoznavanju govornika koriste specijalne tehnike (Rose,
2002: 92). Nolan (1983: 7-8) pritom razlikuje tehničko prepoznavanje govornika slušanjem
pri kojem se primjenjuju tehnike slušanja koje su usvojene fonetskim treningom kako bi se
donijela odluka o identitetu govornika. Rose (2002: 93) još nadodaje i računalne analize čiji
su dio akustička forenzična analiza i automatsko prepoznavanje govornika. Naime, danas je
tehničko prepoznavanje govornika usko povezano s prepoznavanjem glasa uz pomoć
računala. Računalna se analiza koristi na dva načina u prepoznavanju govornika. Samostalno
se, naprimjer, koristi u visoko sigurnosnim pristupima ili telefonskom bankarstvu, a Künzel je
za to skovao naziv komercijalno prepoznavanje govornika27, dok Jessen (2008) rabi naziv
opća automatska identifikacija govornika. Drugi je način ovaj koji se češće susreće u
forenzici, a to je kada se koristi uz nadgledanje i vodstvo fonetičara. Rose (2002) za to rabi
naziv akustička forenzična analiza, za razliku od slušne forenzične analize fonetičara bez
korištenja računala. Pritom je ta metoda, koja obuhvaća ljudsku sposobnost da prepoznaju i
identificiraju glasove, prihvaćena na sudovima već nekoliko stoljeća (Rose, 2002), bilo da je
riječ o uvježbanim stručnjacima ili naivnim procjeniteljima.

Nolan (1983: 17-18) opisuje jedno od prvih istraživanja koje je ispitalo razliku u slušnoj
percepciji između fonetičara i naivnih procjenitelja. Istraživanje je pokazalo da su fonetičari
identificirali govornike s većom preciznošću (53%) nego nefonetičari (46%), no čak je i
najbolja izvedba fonetičara (76%) bila prilično ispod 100% preciznosti. Razlika nije velika
između uvježbanih i neuvježbanih slušača, a Nolan pritom upozorava da su fonetičari imali
više vremena i bolju opremu. Neka kasnija istraživanja pokazuju veću uspješnost uvježbanih
slušatelja i stručnjaka (Schiller i Köster, 1998).

Naivno prepoznavanje govornika na sudu podrazumijeva žrtve i/ili svjedoke koji trebaju
identificirati poznate ili nepoznate osobe. U prvom slučaju riječ je o govorniku kojeg znaju od
prije i mogu ga identificirati čak i imenom. Kad im osumnjičenik nije poznat otprije,
primjenjuje se voice line-up28 metoda pri kojoj se glas osumnjičenika pušta nasumično s još

27
Jer se najviše koristi u komercijalne svrhe.
28
Mildner i Dobrić (2003) koriste prijevod preslušavanje govornih odsječaka.

42
nekoliko podmetnutih glasova29 koji su slični glasu osumnjičenoga (Nolan, 1983; Köster i
Schiller, 1997; Hollien, 2002; Rose, 2002: 97-98; Jessen, 2012: 677-678). Podmetnuti glasovi
odabiru se tako da odgovaraju opisu glasa osumnjičenika te bi mu, barem približno, trebali
nalikovati akustički, ali i po dobi, spolu, podrijetlu i ako je moguće socijalnome statusu
(Sherrin, 2015: 41). No, glasovi ne bi trebali biti ni preslični kako ne bi došlo do pogrešnoga
prepoznavanja (Sørensen, 2012). Pritom je važno razlikovati poznato od nepoznatog
prepoznavanja jer je potonje puno nepouzdanije i stoga poznato prepoznavanje ima veću
snagu u dokazivanju (Rose, 2002; Sherrin, 2015).

Rose (2002) poziva na oprez prilikom interpretacije svjedočenja naivnih slušatelja te smatra
da se ono nikada ne bi trebalo koristiti kao jedini dokaz. Naime, osim poznatosti/nepoznatosti
govornika, postoje još i brojni drugi čimbenici koji utječu na prepoznavanje. Neki se od tih
čimbenika tiču slušatelja, a neki zvučnog zapisa. Rose (2002: 99-102) uočava da se
prepoznavanje poboljšava ako je zvučni zapis duži od otprilike 10 sekundi. Pritom se referira
na rezultate istraživanja Ladefoged i Ladefoged iz 1980. godine koje je pokazalo da naivni
procjenitelji poznate glasove pouzdanije identificiraju ili prepoznaju ako su izloženi većoj
količini govora. U slučajevima kada se odsječak sastojao samo od hello, stopa pogreške je
bila 69%, za jednu rečenicu 34%, a za 30 sekundi govora 17%. Bull i Cliffors (1999: 217,
prema Rose, 2002: 101) primjećuju kako nije u pitanju samo količina govora koja utječe na
pouzdanost, nego „vjerojatnost da će veće količine govora omogućiti slušačima veću
izloženost razlikama unutar govora jednoga govornika“ što posljedično povećava i
prepoznavanje. Postoje neka saznanja da se pojedini glasovi prepoznaju bolje od ostalih
(Rose, 2002: 101), no to još nije dovoljno istraženo, pa se ne može znati koliki učinak ima na
prepoznavanje (v. i Sherrin, 2015). Ipak, nekoliko istraživanja je povezalo krajnje vrijednosti
fundamentalne frekvencije s boljim prepoznavanjem govornika (Foulkes i Barron, 2000;
Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2008; Sørensen, 2012). Ono što se treba uzeti u obzir
je da se ima dovoljno podataka o glasu koji se prepoznaje, odnosno dovoljno dugačak zvučni
zapis. Osim dužine zvučnoga materijala, za uspješno je prepoznavanje važna i kvaliteta
snimke. Naime, prepoznavanje je govornika manje uspješno ako je riječ, naprimjer, o snimci
telefonskog razgovora, odnosno o zapisu lošije kvalitete zvuka (Köster, Schiller i Künzel,
1995; Köster i Schiller, 1997; Hollien, 2002; Jessen, 2008). Sherrin (2015) upozorava da su

29
Varošanec-Škarić i Kišiček (2012: 91-92) napominju kako se za podmetnute glasove u forenzičnom
metajeziku koristi naziv mućci od engleskog izraza foils.

43
šanse za prepoznavanje manje ako je osumnjičenik govorio stranim jezikom ili naglaskom,
ako je prerušio glas ili govorio pod utjecajem emocija (npr. bijesa).

Što se tiče procjenitelja, godine su važan čimbenik prema istraživanju Bulla i Clifforda (1999:
217, prema Rose, 2002: 101) jer su slušači stariji od otprilike 40 godina prosječno lošiji od
mlađih slušača. Ako se uzme u obzir da s godinama, posebice od 60 godina nadalje, opadaju
percepcijske (uslijed prezbiakuzije) i koncentracijske mogućnosti, nije iznenađujuće da su
stariji procjenitelji lošiji. Prema istome istraživanju (Bull i Clifford, 1999: 217, prema Rose,
2002: 101) spol procjenitelja nema utjecaj na uspješnost u prepoznavanju, a za kratkovidne
procjenitelje ne nalaze jasne pokazatelje. No, novije istraživanje koje je proveo Braun (2012)
pokazalo je da su slijepi naivni slušatelji značajno bolji u prepoznavanju govornika od naivnih
procjenitelja s urednim vidom. Utjecaj vremena nije jasan, neki autori (Nolan, 1983; Rose,
2002) drže da je prepoznavanje lošije što više vremena prođe između slušanja određenoga
glasa i identificiranja toga glasa, dok Hollien i Schwartz (2001) smatraju da vrijeme ima
minimalan učinak na prepoznavanje. Naime, njihovo je istraživanje pokazalo da se
sposobnost slušatelja da prepoznaju govornika samo neznatno pogoršava s većim vremenskim
odmacima. Ono opada do otprilike 75% oko četvrtog tjedna nakon slušanja govora i na
približno sličnoj razini ostaje i do šest godina nakon. Nadalje, prepoznavanje je uspješnije ako
osoba aktivno sudjeluje u razgovoru s osobom čiji glas kasnije treba prepoznati (Rose, 2002).
Brojni autori ukazuju na to da je i geografska mobilnost procjenitelja važan čimbenik u
prepoznavanju govornika i govora. Naime, veća geografska mobilnost povećava sposobnost
procjenitelja da prepoznaju govornika (Fraser, 2009; Nolan, 2012; Jacewicz, 2016).

Budući da je većina zemalja višejezična, nije neuobičajeno da forenzična identifikacija

govornika uključuje više od jednoga jezika ili dijalekta. Rose (2002: 103) smatra kako su
„izvorni procjenitelji sposobni, zbog svoje prirodne lingvističke kompetencije, točno
interpretirati ogromnu količinu kompleksnih varijacija zvukova koje čuju u govoru“. Također,
oni znaju što čini tipično govorno ponašanje u njihovoj govornoj zajednici, a što
idiosinkratično. Postoje brojna istraživanja koja su ispitala tu jezičnu kompetenciju naivnih
slušača koji su ujedno izvorni govornici različitih jezika.

Köster, Schiller i Künzel (1995) istraživali su utjecaj poznavanja jezika na sposobnost

prepoznavanja govornika. U tu svrhu okupili su četiri grupe procjenitelja: prva grupa nije
znala njemački jezik, druga grupa je imala neko znanje njemačkoga, a treću grupu su
sačinjavali izvorni govornici toga jezika. Polazište su im bila prethodna istraživanja koja su
pokazala da slušatelji koriste i lingvističke informacije u prisjećanju glasova, a ne samo
44
akustičke, pa su htjeli ispitati postoji li povezanost između uspješnosti u prepoznavanju i
znanja jezika govornika. Glavni poticaj bilo im je istraživanje Goggina, Thompsona, Strubea i
Simentala u kojem su autori pokušali kvantificirati odnos između poznavanja jezika i
uspješnosti u prepoznavanju govornika. Rezultati su pokazali da je prepoznavanje otprilike
dvostruko uspješnije kada slušatelji razumiju jezik (Goggin, Thompson, Strube i Simental,
1991, prema Köster, Schiller i Künzel, 1995: 456). Köster, Schiller i Künzel (1995) su osim
uspješnosti prepoznavanja s obzirom na različite stupnjeve znanja jezika, ispitali i utjecaj
telefonske transmisije na prepoznavanje jer je to česti slučaj u forenzici. Procjenitelji su bili
53 žene i 21 muškarac u dobi od 16 do 56 godina. Traženi glas slušali su pet minuta i onda su
ga nakon otprilike pet minuta pauze trebali prepoznati. Rezultati pokazuju da nepoznavanje
jezika odsječka utječe na uspješnost prepoznavanja govornika jer su slušači koji su poznavali
njemački jezik bili uspješniji u prepoznavanju od onih koji ga nisu znali. S obzirom na
rezultate, može se zaključiti da na prepoznavanje govornika ne utječu jedino i isključivo
akustičke značajke, već i lingvističke informacije. Stupanj znanja traženoga jezika od manje
je važnosti prema rezultatima. Uspješnost je ovisila i o kvaliteti snimke, naime lošije su
prepoznavali one zvučne zapise koji su bili snimljeni preko telefona (Köster, Schiller i
Künzel, 1995: 309). To ukazuje na to da je i akustička kvaliteta zvučnoga zapisa jako važna
za prepoznavanje govornika.

Dvije godine kasnije, Köster i Schiller (1997) su proveli sličan eksperiment s istom
metodologijom, samo s izvornim govornicima različitih jezika. Željeli su provjeriti hoće li
izvorni govornici bolje prepoznavati one jezike koji su tipološki sličniji njihovome jeziku
(Köster i Schiller, 1997: 20). U tu svrhu, 72 mlađa govornika (između 17 i 26 god.) različitih
jezika (njemačkoga, engleskoga, španjolskoga i kineskoga) i različitih stupnjeva znanja
njemačkoga sudjelovali su u prepoznavanju jednoga njemačkoga govornika. Pretpostavili su
da će Španjolci koji ne znaju njemački biti lošiji u prepoznavanju od Engleza koji ne znaju
njemački, a oboje grupe bolje od Kineza. Statistička je analiza pokazala da skoro sve grupe
prepoznaju značajno bolje kada su procjenjivali iz kvalitetnih snimki, osim španjolskih i
engleskih prepoznavatelja sa znanjem njemačkog kod kojih nije bilo razlike s obzirom na
kvalitetu. U svim su slučajevima procjenitelji koji su znali njemački, odnosno jezik
govornika, bili uspješniji u prepoznavanju od onih bez znanja njemačkoga. Autori zaključuju
da u prepoznavanju govornika znanje jezika govornika poveća pouzdanost rezultata. Naime,
iz rezultata je razvidno kako su španjolski i kineski procjenitelji sa znanjem njemačkoga bili
značajno bolji u prepoznavanju nego njihovi sunarodnjaci bez znanja toga jezika. Također,

45
španjolski i kineski procjenitelji koji znaju njemački jezik prepoznaju značajno lošije od
izvornih govornika njemačkoga i engleskih slušatelja sa znanjem njemačkoga. Nisu pronašli
razlike u prepoznavanju s obzirom na tipološke razlike između izvornoga jezika slušatelja i
traženoga jezika (Köster i Schiller, 1997: 23-25). Korelacija između stupnja znanja jezika i
uspješnosti prepoznavanja nije jasna. Tipološki kriterij se nije potvrdio jer su Kinezi bez
znanja njemačkoga bili bolji što Köster i Schiller (1997: 25-26) objašnjavaju većom
sposobnošću Kineza u prepoznavanju intonacije.

Moosmüller (1997) je istraživala fonološke varijacije u identifikaciji govornika i

prepoznavanju govornika s obzirom na dijalekt kojim govore. Na temelju dva stvarna slučaja,
argumentira da je s obzirom na specifične varijacije u govoru moguće utvrditi geografsko
podrijetlo, socijalni status te regionalna i društvena kretanja govornika. Moosmüller (1997)
navedeno ispituje u standardu i dijalektalnim govorima u Austriji, točnije istražuje dvoglase i
procese monoftongizacije u tim govorima. Polazi od pretpostavke da je fonološka razina
sklonija individualnim varijacijama jer je manje istaknuta u percepciji i produkciji i otpornija
u različitim govornim situacijama i prikrivanjima. Pa tako, ako dijalektalni govornik koristi
standard, neke od dijalektalnih fonoloških značajki ostat će jednake kao i u dijalektu, dok će,
naprimjer, rječnik lakše prilagoditi formalnijem kodu (Moosmüller, 1997). S druge strane,
Jacewicz (2016: 31) istražujući dijalekte američkog engleskog utvrđuje da je fonološka razina
prilično istaknuta (eng. fairly salient) te da se različiti govori raspoznaju upravo po izgovoru
vokala. Stoga je vjerojatnije objašnjenje da istaknutost fonološke razine varira od govora do
govora. Moosmüller (1997: 31) u istome radu uspoređuje percepcijsku moć govornika Beča i
Innsbrucka te zaključuje kako su stanovnici Innsbrucka sposobni razlikovati govornike
različitih lokalnih varijeteta svoga područja, ali i bečke varijetete, dok Bečani razlikuju samo
standardni govor od dijalekta, ali ne mogu utvrditi točno podrijetlo dijalektalnoga govornika.
To bi značilo da su stanovnici perifernijih mjesta uspješniji u razlikovanju podrijetla
govornika. Autorica uočava da su u potonjem procesu najistaknutiji markeri regionalnog i
socijalnog podrijetla govornika dvoglasi i proces monoftongizacije.

Slično je istraživanje proveo i Markham (1999) koji je istraživao prepoznavanje švedskih

dijalekata s obzirom na fonetske markere. Osam izvornih govornika švedskoga jezika
imitiralo je različite švedske regionalne naglaske koje je prepoznavalo osam lingvistički
uvježbanih slušatelja. Markham (1999: 290-291) pritom utvrđuje nekoliko glavnih fonetskih
markera u dijalektalnim govorima švedskoga jezika, kao što su fonem /r/, tjesnačnici, naglasni
sustav, a kao glavni regionalni marker ističe diftongizacije dugih glasova i manje varijacije u

46
dvoglasima. Zaključuje kako postoji mala svijest o naglascima među slušateljima, pa se u
eksperimentu događalo da govornici koji nisu izvorni govornici nekoga dijalekta budu
prepoznati kao da jesu, iako im naglasak nije bio dosljedan s obzirom na dijalekt koji su
imitirali. Također, iako su svi procjenitelji prošli provjeru sluha, postoje razlike među njima u
uspješnosti prepoznavanja različitih dijalekata bez obzira na (mali) homogeni uzorak od osam
procjenitelja. Markham (1999: 289) ispitivanja percepcije slušača smatra jako važnima jer
doprinose razumijevanju toga kako svjedoci prepoznavaju govornike različitih regionalnih
podrijetla.

Izvorni naivni procjenitelji sudjelovali su i u eksperimentu koji je provela Sudimac (2016) sa

sedam urbanih varijeteta srpskoga jezika. U istraživanju su srednjoškolci (N=102)
prepoznavali i procjenjivali govore mlađih žena koje su bile izvorne govornice tih varijeteta.
Osim što je provjeravana perceptivna moć srednjoškolaca, oni su također trebali navesti i na
temelju čega su identificirali regionalno podrijetlo govornika i što misle o njegovom govoru.
Njihovi su odgovori zatim povezani s lingvističkom i akustičkom analizom govora koje su
procjenjivali kako bi se uvidjelo koji su kriteriji za dodjeljivanje ocjena govornicima i koji su
fonetski markeri po kojima se prepoznaju varijeteti srpskoga. Prema rezultatima, procjenitelji
su najviše uočavali naglasne razlike među varijetetima i to prvenstveno mjesto naglaska koje
se pokazalo najznačajnijim markerom regionalnog podrijetla. Srednjoškolci su još uočavali i
otvorenost/zatvorenost naglašenih vokala, postojanje više naglasaka, razliku između dugih i
kratkih naglasaka, a zapažali su i postojanje dužina. Zanimljivo je da su komentirali i
intonaciju i ton (Sudimac, 2012: 21). Iako su takvi komentari bili rijetki, očito je da su neki
naivni procjenitelji uočavali intonacijske razlike među varijetetima (Sudimac, 2012: 19-21).
Navedeni su rezultati u suprotnosti s onima iz prepoznavanja koje je proveo Markham (1999)
sa švedskim dijalektima i procjeniteljima. Za razliku od izvornih švedskih procjenitelja, srpski
imaju svijest o naglascima, njihovom broju, mjestu, kretanju i dužini, a neki čak i o intonaciji.
Rezultati koje je dobila Sudimac (2012) poklapaju se s onima van Lydena i van Heuvena
(2006, prema Nolan, 2012) koji su pokazali da je na slušatelje iz Orkneya i Shetlanda
prilikom ocjenjivanja snažniji efekt imao naglasni sustav nego segmentalne karakteristike
(van Lyden i van Heuven, 2006, prema Nolan, 2012: 283)30.

Posljednjih desetak godina raspravlja se o ulozi naivnih izvornih govornika kao

prepoznavatelja podrijetla u procesu LADO (Language Analysis for the Determination of
30
Kronološki se pregled percepcijskih istraživanja govora može pronaći u Thomas (2002), uz napomenu da se
autor uglavnom fokusirao na englesko govorno područje.

47
Origin). Jezično testiranje kao jedna od komponenti u traženju azila (LADO) razvijeno je
1990-ih kao odgovor na povećanje potražnje za azilima, ali i zbog pretpostavke da sve veći
broj potražitelja nisu iz zemalja iz kojih tvrde da bježe (Foulkes i Wilson, 2011). U nekim
slučajevima nije teško otkriti jezičnu kompetenciju potražitelja, međutim problem nastaje kad
potječu iz višejezičnih područja, a pritom ima malo ili nimalo literature o jezicima ili
dijalektima i nedovoljno jezičnih stručnjaka koji bi mogli procijeniti kompetenciju izvornoga
govornika. Smjernice koje su osmišljene kao pomoć vladama oko procesa LADO izričito
odbijaju mogućnost doprinosa lingvistički neuvježbanih izvornih govornika (prema Cambier-
Langeveld, 2010; Foulkes i Wilson, 2011; Nolan, 2012). LADO je vrlo osjetljiv proces jer u
najozbiljnijim slučajevima može značiti život ili smrt za izbjeglicu. Sama je tema kompleksna
jer „vlade žele brz, jeftini i konačan odgovor na pitanje o podrijetlu, dok su s druge strane
lingvisti svjesni kompleksnosti i nepreciznosti jezične analize pri utvrđivanju podrijetla“
(Nolan, 2012: 264).

Akademske su se debate o procesu LADO uglavnom fokusirale na to koja je vrijednost

uključivanja naivnih govornika u taj proces. Fraser (2009: 114) napominje kako vlade,
suočene s problemom određivanja geografskog ili etničkog podrijetla osoba koje traže status
izbjeglice, ali nemaju dokumente da potvrde svoj identitet, koriste lingviste da ima pomognu
u razlikovanju stvarnih tražitelja azila od ekonomskih migranata. Fraiser (2009: 117) se
protivi uključivanju naivnih procjenitelja u taj proces, kao i neuvježbanih lingvista neovisno o
njihovoj akademskoj karijeri. S druge strane, Cambier-Langeveld (2007; 2010) piše o
važnosti izvornih govornika i forenzične fonetike za LADO. Prema njoj u LADO treba
uključiti i lingviste i izvorne govornike (Cambier-Langeveld, 2010: 90). Kada piše o
izvornom govorniku misli na osobu koja ima veliko iskustvo s traženim jezikom i ostalim
govornicima toga jezika i relevantnim varijetetima toga jezika od rane dobi. Time se u
središte stavlja jezično iskustvo izvornoga govornika (Cambier-Langeveld, 2010: 89).
Također, ističe kako bi bilo dobro da je i lingvist izvorni govornik traženoga jezika, no
svjesna je da to nije uvijek moguće.

Foulkes i Wilson (2011) proveli su vrlo zanimljivi test prepoznavanja koji je uključio
slušatelje različitih kompetencija i profila. Naime, autori su htjeli provjeriti uspješnost
slušatelja različitih kompetencija u prepoznavanju dijalekata s obzirom na fonetsku razinu jer
su primijetili da je ona u procesu LADO slabo zastupljena (Foulkes i Wilson, 2011: 691-692).
Testirali su prepoznavanje četiri grupe. U prvoj su bili LADO profesionalci, drugu su činili
akademski fonetičari, treću studenti fonetike, a u četvrtoj su bili neuvježbani i naivni

48
procjenitelji odnosno izvorni govornici. Sveukupno 42 slušača prepoznavala su sedam
odsječaka, od toga pet od izvornih govornika i dva od podmetnutih glasova koji su sadržavali
spontani govor i prepričavanje priče. Imali su neograničeno vrijeme za prepoznavanje.

Ukupni su rezultati pokazali da su najuspješniji u prepoznavanju bili izvorni govornici (86%),

zatim akademski fonetičari (81%), pa studenti (68%), dok su najlošiji bili LADO
profesionalci (55%). Izvorni su govornici ujedno bili i najsigurniji u svoje odgovore, čak i kad
su bili u krivu, dok su fonetičari pokazali najveći stupanj nesigurnosti. Foulkes i Wilson
(2011: 693) to smatraju opravdanim s obzirom na njihovu struku jer je LADO zapravo
forenzični zadatak, stoga fonetičar neće iznositi čvrste, stopostotne odluke o podrijetlu
osumnjičenika ili tražitelja azila, kao što ne bi ni u stvarnim forenzičnim slučajevima. Iako su
izvorni govornici griješili, i dalje su bili uspješniji od ostalih sudionika i često su bilježili
točne lingvističke značajke na temelju kojih su donosili odluke. Treba istaknuti kako su u
ovome prepoznavanju naivni slušatelji imali prednost jer su bili izvorni govornici traženoga
govora, dok su neka druga istraživanja pokazala veću uspješnost uvježbanih slušatelja i
stručnjaka (Schiller i Köster, 1998). Foulkes i Wilson (2011: 694) zaključuju kako izvorni
govornici i lingvisti donose odluke o podrijetlu govornika na temelju različitih jezičnih
značajki te bi stoga bilo optimalno kombinirati sposobnosti obje skupine u procesu LADO.

Nolan (2012), također, smatra da izvorni govornici mogu pomoći u procesu LADO, i to iznad
i pored znanja lingvista. Kao potporu tome navodi da izvorni govornici doživljavaju glas kao
organiziranu cjelinu te ga ne percipiraju samo kao zbroj njegovih značajki (Nolan, 2012: 277).
Jessen (2008) smatra da naivni izvorni govornici uistinu pristupaju glasu holistički, a ne
analitički kao fonetičari i lingvisti, ali također ne vidi prepreku tome da i profesionalci dožive
glas kao cjelinu. Naravno, samo ako su izvorni govornici toga jezika ili njegovi vrlo dobri
poznavatelji. Nolan (2012) smatra da je važnost naivnih izvornih prepoznavatelja i u tome što
je još mnogo jezika i dijalekata neistraženo, posebice akustički i artikulacijski. Stoga i ne
postoje relevantne vrijednosti za usporedbu zbog čega lingvist nema na čemu temeljiti svoje
zaključke. Usto, malo je vjerojatno da će stručnjak koji radi na nekom LADO slučaju za
potrebe istog detaljno i iscrpno analizirati jezik tražene jezične zajednice. U takvim je
slučajevima posebno važna uloga izvornih govornika s obzirom na brojna istraživanja koja su
pokazala da su oni dobri u prepoznavanju pripadnika vlastite jezične skupine.

Iz svega je navedenog očito da raste važnost procjene sposobnosti naivnih prepoznavatelja, pa

će i ovo istraživanje, koje uključuje veći broj izvornih naivnih procjenitelja, pridonijeti boljem
razumijevanju njihovih mogućnosti u forenzici i procesu LADO.
49
Razvidno je da su sudionici eksperimenata procjene stavova i prepoznavanja uglavnom mlađi
ispitanici do 25 godina, i to srednjoškolci (Jakovčević, 1988; Šimičić i Sujoldžić, 2004;
Sudimac, 2016; Sujoldžić i Šimičić, 2013) i studenti (Köster, Schiller i Künzel, 1995; Köster i
Schiller, 1997; Mildner, 1997; 1998; Mildner i Dobrić, 2003; Varošanec-Škarić, Stanković i
Šafarić, 2008; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012). Tome je vjerojatno razlog
što su mlađi slušatelji bolji u prepoznavanju od onih starijih od 40 godina (Bull i Clifford,
1999: 217, prema Rose, 2002: 101), ali su i dostupniji te uglavnom čine homogenu skupinu (s
obzirom na mjesto prebivanja, dob i obrazovanje).

Internet nudi neke nove mogućnosti istraživanja prepoznavanja s većim brojem naivnih
procjenitelja putem sustava plaćanja ispitanika za obavljane zadatka. Istraživanje s takvom
vrstom ispitanika proveli su Shen, Campbell, Straub i Schwartz (2011). Oni su ispitali
prepoznavanje 432 naivna slušatelja preko Mechanical Turka na Amazonu te detaljno opisali
nedostatke i prednosti te metode. Rezultati temeljeni na tako velikom broju ispitanika
pokazali su da su naivni slušatelji dobri u prepoznavanju, ali i da postoje značajne varijacije
među njima u izvedbi što treba uzeti u obzir u forenzičnim slučajevima31.

2.1. Sociofonetska istraživanja prepoznavanja u Hrvatskoj

Istraživanja percepcije nastoje ispitati koliko su govornici nekoga jezika svjesni postojanja
različitih varijeteta i/ili ustanoviti njihove stavove o tim različitim varijetetima. Upravo stoga i
dosadašnja sociofonetska istraživanja prepoznavanja u Hrvatskoj obuhvaćaju prepoznavanje
urbanih i ruralnih varijeteta te procjenu stavova ispitanika.

Jedan od prvih radova o stavovima prema različitim hrvatskim urbanim i ruralnim

varijetetima napisao je Kalogjera (1985) koji je ispitivao stavove stanovnika grada Korčule
prema govorima sedam sela na otoku Korčuli. Ono što je zamijetio o stavovima Korčulana je
da urbani govornici doživljavaju svoj govor superiornim te da ruralni govor smatraju
preprekom u društvenom napredovanju. U tome idu toliko daleko da obilježja prisutna u
ruralnim govorima, poput razlikovanja /č/ i /ć/, također smatraju neprestižnima, iako „djeca iz
urbanih sredina imaju poteškoće u savladavanju te razlike u školi“ (Kalogjera, 1985: 97).
Uočio je i razlike s obzirom na spol: žene iz ruralnih područja, posebice one nezaposlene,
duže čuvaju dijalektalna obilježja od muškaraca, a u razgovoru s drugim ženama izvan
njihove govorne zajednice koriste mješavinu urbanog vernakulara grada Korčule s nekim
štokavskim obilježjima. I te jezične prilagodbe žena, i u manjoj mjeri muškaraca, ukazuju na

31
Više o (ne)etičnosti u forenzičnoj fonetici pisali su Braun i Künzel (1998).

50
to da se ruralni govor doživljava manje prestižnim. Tome ide u prilog i činjenica da govornici
iz ruralnih sredina, kada se odsele i žive duže u većim sredinama, svoj govor žele što više
približiti standardnome, dok je ista tendencija slabije izražena kod urbanih govornika s
Korčule. Dokaz je prestiža gradskoga govora nad ruralnim i to što čakavac s Korčule „mora
prilagoditi svoj govor prema općenitome dalmatinskome koineu kada je u posjetu Splitu ili
Dubrovniku ili gradovima u blizini“ (Kalogjera, 1985: 99). Kalogjera (1985: 97) bilježi
izvrsne percepcijske sposobnosti urbanih i ruralnih govornika te tvrdi da je prosječni
stanovnik otoka Korčule sposoban prepoznati mjesto podrijetla govornika s minimalnim
pogreškama.

Jakovčević (1988), nekoliko godina kasnije, provodi istraživanje stavova među mlađim
ispitanicima, ponovo otočanima, pobliže srednjoškolcima s Hvara. Zadatak je bio procijeniti
prihvatljivost sedam govora: beogradskog, imotskog, komiškog, mostarskog, splitskog,
zagrebačkog i hrvatskog standardnog. Pritom su procjenjivali i govornike navedenih govora,
odnosno vlastiti odnos prema njima. Standardni je govor u svim kategorijama bio najbolje
procijenjen. Prema rezultatima, smatraju ga najprihvatljivijim u javnoj i službenoj
komunikaciji te za pisanje dramskih dijela, ali ne i kao jezik komedije. Najmanje su
prihvatljivi govori za medije bili imoćanski, zagrebački i mostarski, a za privatna druženja
hvarski srednjoškolci bi najradije birali Splićane, što je očekivano, jer je Split prestižno
urbano središte regije u kojoj žive.

Mildner (1997) je istraživala prepoznavanje mjesta podrijetla hrvatskih govornika i pritom

provjerila prepoznatljivost govora 15 hrvatskih gradova te analizirala kriterije prema kojima
ih se prepoznaje. Govornici, čije se podrijetlo prepoznavalo, bili su studenti prve godine
fonetike u Zagrebu iz Bedenica, Bjelovara, Čakovca, Dubrovnika, Karlovca, Krapine,
Osijeka, Ploča, Senja, Sinja, Splita, Šibenika, Varaždina, Zagreba i Županje. Zvučni odsječci
trajali su oko minute, a sastojali su se od opisa slika na govoru mjesta iz kojeg dolaze.
Odsječke je procjenjivalo 29 žena, studentica fonetike i defektologije (x̅=21 god.). Osim
podrijetla govornika, trebali su odrediti i sigurnost svoje procjene te među ponuđenim
kriterijima izabrati one koji su im pomogli u prepoznavanju.

Najtočnije su prepoznavali govornike iz Zagreba (72%), Dubrovnika i Splita (po 66%), a za

potonja dva su bili i najsigurniji u svoje odgovore (67% i 66%). Ukupna sigurnost za svako
mjesto je bila prilično mala, a na temelju svih odgovora pronađena je „visoka i značajna
pozitivna povezanost između točnosti odgovora i sigurnosti u odgovor“ (Mildner, 1997: 210).

51
Zagreb su jako dobro prepoznavali i Zagrepčani (83%) i procjenitelji iz drugih krajeva
Hrvatske (65%) stoga i ovaj rezultat potvrđuje da su izvorni govornici uspješniji u
prepoznavanju vlastitoga varijeteta. S druge strane, govor se susjednog Karlovca jako loše
prepoznavao (14%), pa je najčešći odgovor za ovaj govor bio Zagreb (59%). Pritom je,
neočekivano veliki broj Zagrepčana (41%) smatrao da se radi o zagrebačkome govoru, a
procjenitelji su ujedno bili i najsigurniji u taj pogrešan odgovor (65%). Malo su uspješnije
prepoznali govore Bjelovara (24%), Krapine (24%) i Čakovca (22%). Potonja dva su dosta
miješali, pa je za govor Krapine 41% procjeniteljica zaokružilo Čakovec, a za Čakovec je
48% odgovora bilo Krapina. Varaždinskoga govornika prepoznavali su uspješnije (31%), ali
su češće mislili da je riječ o krapinskom (34%). Osječki je bio četvrti najuspješnije prepoznati
govor (52%), a najčešće su ga miješali sa Županjom (14%). S druge strane, govornik je
Županje češće identificiran kao Osječanin (38%) nego kao Županjac (24%). Sigurnost u
odgovore je bila vrlo slaba. Od dalmatinskih govora, šibenski je prepoznat znatno slabije od
splitskog (45%) i najčešće je pogrešno smatran splitskim (31%). Šibenski i splitski govor
očekivano su najbolje prepoznavale procjeniteljice iz Dalmacije (88%), dok su ostali, koji ih
nisu prepoznali, bili u 75% slučajeva sigurni da se radi o Dalmaciji. Jako su se slabo
prepoznavali govori Ploča, Sinja i Senja (po 21%). Pločanski se najčešće zamjenjivao s
dubrovačkim, senjskim i šibenskim (svaki po 14%), iako se očekivalo da će se najviše
zamjenjivati s geografskim mu najbližim dubrovačkim (Mildner, 1997: 215). Pločanski je
govor prepoznalo 62% Dalmatinaca i samo 5% ostalih. Za sinjski i senjski je najčešći odgovor
bio nijedan, a Mildner smatra da su za to „krivi“ neadekvatni izvorni govornici. Tome treba
pridodati i činjenicu da je svako mjesto bilo zastupljeno samo s jednim govornikom te da je
riječ o manjim gradovima čiji govori možda nisu toliko poznati procjeniteljima, kao naprimjer
dubrovački.

Mildner (1997: 218) je u prepoznavanje uključila i jedan podmetnuti glas što je česta praksa u
forenzičnoj fonetici. Naime, procjeniteljice su slušale i govor prigorskoga sela Bedenice koje
nije bilo ponuđeno u upitniku kao jedan od mogućih odgovora. Prema rezultatima, 48%
procjeniteljica mislilo je da se radi o čakovečkom, 28% da se radi o krapinskom, a samo ih je
24% točno odgovorilo nijedan.

Rezultati su pokazali da procjeniteljice imaju poteškoća u određivanju točnog mjesta

podrijetla govornika, ali su ih zato prilično uspješno smještale u regiju. Pritom su uspješnije
prepoznavale govore iz Dalmacije, iako i postotak točnih odgovora za Slavoniju prelazi 60%
(Mildner, 1997: 211-218). Pritom, očekivano „slušači iz pojedinih regija bolje razlikuju

52
različita mjesta unutar te regije, nego slušači izvan regije“ (Mildner, 1997: 220). Od
ponuđenih kriterija za donošenje odluke o podrijetlu govornika procjeniteljice su se najčešće
oslanjale na opći dojam (61%) i izbor riječi (60%). Međutim, kad su odlučivale s obzirom na
opći dojam, najčešće bi donosile pogrešne procjene o podrijetlu govornika. Riječi poput
ponistra i kantunal upućivale su ih na više različitih dalmatinskih govora, iako su ih koristili
samo splitski govornici. Naglaske je kao kriterij navodilo 33% procjeniteljica, a pritom su se
oslanjale na mjesto naglaska, silaznost na nestandardnim mjestima i na zanaglasne dužine. S
obzirom na segmentalnu razinu, o podrijetlu govornika se odlučilo 11% procjeniteljica. Tome
je prema Mildner (1997: 219) pridonijelo i to što većina govornika ne razlikuje /č/ i /ć/, pa
stoga to obilježje nije bilo razlikovno. S druge strane, kvaliteta vokala, posebice u
dubrovačkome govoru, i mediteransko /l/ su im pomogli u razlikovanju toga govora. Kao
kriterije za odluku najmanje su navodile rečeničnu konstrukciju ili morfologiju (7%).

Neka druga istraživanja pokazuju da se slušatelji više oslanjaju na segmentalnu nego

suprasegmentalnu razinu (Markham, 1999; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012)
jer se na njoj više nego na ostalim razinama očituju geografske i socijalne razlike govornika
(Labov, 1963; 1966; 1972; Moosmüller, 1997; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2012; Varošanec-
Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012; Bašić, 2012; Jacewicz, 2016 i dr.). Međutim, treba
uzeti u obzir da su u ovome eksperimentu procjeniteljice bile studentice fonetike koje imaju
iskustva sa slušanjem i prepoznavanjem naglasaka te su se možda zato više i uspješnije
oslanjale na naglaske u prepoznavanju. Ipak, postoje i neka druga istraživanja koja su
pokazala veću važnost naglasaka, iako procjenitelji nisu bili fonetičari (van Lyden i van
Heuven, 2006, prema Nolan, 2012; Sudimac, 2016).

Ponavljajući metodologiju istraživanja Jakovčević (1988), ali deset godina kasnije, Mildner
(1998) provjerava procjenu stavova o hrvatskim govornim varijetetima. Za procjenu odabire
iste zvučne odsječke kao i u istraživanju prepoznavanja, koje je provela godinu ranije
(Mildner, 1997), ali uključuje više procjeniteljica (N=50, x̅=22 god.). Procjeniteljice su
podrijetlom iz različitih dijelova Hrvatske, a Mildner (1998: 351) napominje kako „osim
spola, dobi i obrazovanja, ostale sociolingvističke varijable ni govornika ni slušača nisu bile
kontrolirane“. Osim procjene stavova, u upitnik ponovno uključuje i prepoznavanje govora.

Rezultati se nešto razlikuju od prethodnoga prepoznavanja (Mildner, 1997). Ponovno se

najtočnije prepoznaju zagrebački (76%), dubrovački (70%), osječki (60%) i splitski govor
(60%), a najlošije govor Čakovca (24%), Bjelovara (28%) i Županje (30%). Sve navedene

53
govore su prepoznali uspješnije nego u prethodnome istraživanju, osim splitskoga. Kako
podrijetlo govornika nije bilo kontrolirano, moguće da je bilo više govornika iz bolje
prepoznatih regija, a i dob procjeniteljica je bila nešto viša, pa je moguće da je bilo više
iskusnijih studentica. Rezultate je usporedila s onima iz istraživanja Jakovčević (1988) jer su
ispitivale iste stavove. Iako su imale različite profile slušača i govornika, stavovi se ne
razlikuju značajno. U oba su istraživanja ispitanici bili najtolerantniji prema uporabi govora u
mjestu odakle govornik dolazi, a najkritičniji prema uporabi govora u elektroničkim
medijima. Najbolje rangiran govor je štokavski, pa čakavski, a posljednji je kajkavski. Budući
da je riječ o studentima fonetike, koji imaju veliku svijest o pravogovoru, ne čudi rezultat koji
pokazuje da ne žele govoriti kao ijedan od 15 govornika, ali bi se s njima družili (Mildner,
1998: 360-364).

Šimičić i Sujoldžić (2004) također provode istraživanje procjene stavova prema različitim
štokavskim, kajkavskim i čakavskim varijetetima na velikom uzorku od 240 zagrebačkih
srednjoškolca. Autorice napominju kako se stereotipi u Hrvatskoj ne stvaraju oko
dijalektalnih podjela, već uglavnom na regionalnoj osnovi. Međutim, na temelju govora može
se odrediti barem približno podrijetlo govornika što onda postaje okidač za izražavanje
stereotipa (Šimičić i Sujoldžić, 2004: 99). Za procjenu su odabrana po dva govornika
standardnog, zagrebačkog štokavskog, bosanskog, srpskog, janjevačkog, zagrebačkog
urbanog kajkavskog, ruralnog kajkavskog, splitskog čakavskog i ruralnog čakavskog govora.
U radu ne iznose informacije o točnom podrijetlu govornika, njihovoj dobi ni kriterijima po
kojima su ih odabrali. Upitnik koji su procjenitelji ispunjavali sastojao se od pitanja o
društvenoj privlačnosti, sposobnosti i statusu. U procjeni je sudjelovao otprilike jednak broj
ispitanika oba spola, od toga je 85% podrijetlom iz Zagreba, 7% iz drugih dijelova Hrvatske,
dok ih 8% nije podrijetlom iz Hrvatske.

Rezultati su pokazali da zagrebački kajkavski uživa najveći prestiž među zagrebačkim

srednjoškolcima, pa zatim splitski čakavski 32, a slijede ih standardni i zagrebački štokavski
govor. Tri govora koja nisu iz Hrvatske imaju najmanji prestiž među srednjoškolcima
(Šimičić i Sujoldžić, 2004: 100-101). Autorice utvrđuju razlike u procjeni s obzirom na
podrijetlo procjenitelja. Kako je najviše procjenitelja, koji nisu iz Hrvatske, bilo iz Bosne i
Hercegovine, nije neobično da su bosanskoga govornika ocijenili najvišom ocjenom za
društvenu privlačnost, a visoko su ocijenili i govornike janjevačkog i srpskog. Također,
pozitivnije su procjenjivali sposobnost zagrebačkoga štokavskoga govornika od

32
Lisac (2003: 50) napominje kako je danas u Splitu više štokavskih ikavaca nego čakavaca.

54
srednjoškolaca kojima su roditelji rođeni u Zagrebu. Ono po čemu su njihove procjene
jednake, bez obzira na njihovo podrijetlo, ocjena je standardnoga govornika kao
najkompetentnijeg te s druge strane pripisivanje najnižeg društvenog statusa govornicima
ruralnih dijalekata (Šimičić i Sujoldžić, 2004: 102-104). Ovo je istraživanje pokazalo u
kolikoj mjeri na stavove o govorima i govornicima utječu etnički stereotipi i podrijetlo
procjenitelja.

U eksperimentu koji su provele Dobrić i Mildner (2003) procjenitelji su trebali na temelju

govora odrediti antropometrijske i sociometrijske karakteristike govornika. Sudionici (N=42)
su slušali opise crteža i čitani odlomak sedmero izvornih govornika hrvatskoga jezika.
Rezultati su pokazali kako je od antropometrijskih karakteristika procjeniteljima očekivano
bilo najlakše utvrditi spol, a nakon toga težinu, dob i visinu. Od sociometrijskih su
karakteristika najtočnije određivali socioekonomski status, podrijetlo te stupanj obrazovanja
(Dobrić i Mildner, 2003: 36-37). Autorice su ispitale i razlike u procjeni s obzirom na vrstu
diskursa, a rezultati su, očekivano, pokazali da su procjenitelji podrijetlo govornika uspješnije
određivali u govoru (69,7%) negoli u čitanju (65,89%).

Iste godine Mildner i Dobrić (2003) istražuju i točnost i pouzdanost kojom ljudi pamte i
prepoznaju nekoga govornika te utjecaj vremena na prepoznavanje. U istraživanju je
sudjelovalo sedmero govornika različite dobi i zanimanja, urednog govornog statusa i bez
izrazitih dijalektalnih obilježja. Svaki govornik snimljen je kako čita tekst i opisuje sliku,
oboje u trajanju od otprilike 30 sekundi. U istraživanju je sudjelovalo 36 mlađih procjenitelja
(x̅=19,8 god.). U prvome dijelu istraživanja, procjenitelji su slušali snimke opisa slika četvero
govornika i nakon određenog vremena (jedan tjedan, dva tjedna i mjesec dana) su ponovno
pozvani na prepoznavanje. U drugome dijelu istraživanja, ponovno su slušali troje govornika
iz prvoga slušanja i još troje koje do tada nisu čuli. Zadatak je bio da odluče jesu li govornika
sa snimke već ranije čuli. Time se željelo stvoriti uvjete koji nalikuju pravom forenzičnom
slučaju u kojem postoje svjedoci koji su nešto čuli i koji na temelju kratkoga zvučnoga zapisa
moraju odlučiti jesu li već čuli govornika.

Prema rezultatima nema statistički značajne razlike u prepoznavanju nakon tjedan dana
(66,82%) i dva tjedna (67,63%), dok je nakon mjesec dana prepoznavanje statistički značajno
lošije (63,24%) (Mildner i Dobrić, 2003: 493-494). Mildner i Dobrić (2003: 494) zaključuju
kako su procjene o poznatosti govornika nepouzdane, posebice nakon mjesec dana kada se
smanjuje točnost uslijed nesigurnosti, pa se povećava broj negativnih odgovora. Hollien i

55
Schwartz (2001) su u svojem istraživanju dobili veću točnost prepoznavanja (75%) za isto
razdoblje (mjesec dana). Njihov je zaključak kako vrijeme ima minimalan učinak na
prepoznavanje i ne predstavlja veliku važnost za uspješnost prepoznavanja.

Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić (2007) ispitali su prepoznavanje poznatih glasova u

različitim uvjetima kako bi provjerili koliko su uspješni studenti fonetike (N=12) u
prepoznavanju poznatih govornika u normalnom, normalnom filtriranom, prikrivenom i
prikrivenom filtriranom govoru. Autori su za istraživanje odabrali studente treće godine
fonetike jer oni još nisu stručni procjenitelji, ali nisu ni u potpunosti naivni. Procjenitelji, koji
su ujedno bili i govornici, su šest žena i šest muškaraca s prosječnom dobi od 21 godine.
Zvučni materijali za prepoznavanje sastojali su se od dijaloga snimljenih normalnim i
prikrivenim glasom. Ukupno su prepoznavali 48 zvučnih odsječaka u trajanju od 10 sekundi
te su na temelju samo jednog slušanja identificirali govornika.

Najuspješnije su prepoznavali govornike kada nisu prikrivali svoj glas i u nefiltriranim

uvjetima pa je tu raspon točnosti prepoznavanja bio od 92% do 100%. Ukupna točnost
prepoznavanja bila je 85% kod žena, a 78% kod muškaraca, dok je ukupno prosječno
prepoznavanje muških i ženskih glasova za muške i ženske procjenjivače bilo u rasponu od
59% do čak 99%. Najlošije su prepoznavali muški ispitanici i to prikrivene filtrirane glasove,
a najbolje ženske ispitanice normalne nefiltrirane glasove. Žene su i ukupno bolje
prepoznavale glasove u svim uvjetima, s prosječno najmanje 72% točnosti u najtežim
uvjetima prikrivenih filtriranih glasova. Muški su ispitanici prepoznavali lošije, a najlošije
prikrivene filtrirane glasove. Žene su jednako uspješno prepoznavale filtrirane neprikrivene
(84%) i prikrivene nefiltrirane (85%) glasove (Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2007:
151-153). Budući da je sudjelovao jednak broj ispitanika oba spola, autori komentiraju i
razlike u odnosu na spol. Kako su i očekivali „žene bolje prepoznaju od muškaraca u svim
zvučnim uvjetima ženske glasove i neočekivano muške glasove“ (Varošanec-Škarić,
Stanković i Šafarić, 2007: 153). Autori navedeno objašnjavaju time da se žene međusobno
više druže, pa se i bolje poznaju, a muški glasovi su prepoznatljiviji jer su spektralno bogatiji.
Muške glasove bolje prepoznaju i muškarci, a zanimljivo je da ih podjednako dobro
prepoznaju kad su filtrirani (kao u telefonskoj transmisiji) i u normalnim uvjetima
(Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2007: 153-155).

Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić (2007: 161-165) provjeravaju i utjecaj fundamentalne

frekvencije na prepoznavanje poznatih glasova s pretpostavkom da će se najbolje
prepoznavati glasovi s krajnjim vrijednostima. Rezultati su potvrdili tu pretpostavku, pa su
56
uspješnije prepoznavani govornici s vrlo visokim ili niskim vrijednostima F0 i oni s čujnim
regionalnim izgovorom. S obzirom na rezultate, Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić (2007:
166) zaključuju kako su zvučni odsječci od 10 sekundi „dovoljni za dobro prepoznavanje
unutar skupine uvježbanih studenata fonetike“. Iako se preporučuje da odsječci govora budu
duži od 10 sekundi jer se tako poboljšava prepoznavanje (Rose, 2002), možda je u
slučajevima boljeg poznavanja govornika dovoljno i samo 10 sekundi. Dobrom
prepoznavanju pridonijeli su i mlađi sudionici s iskustvom u slušanju, pa ne iznenađuje da je
raspon prepoznavanja bio od 65% do 90%.

Varošanec-Škarić i Kišiček (2009) su, također, istraživale prepoznavanje i procjenu stavova o

govorima dvaju gradova kontinentalne Hrvatske. U potonjem su radu ispitane stereotipne
vanjske indeksikalne osobine koje se pripisuju govornicima kajkavskoga Varaždina i
štokavskoga Osijeka. Budući da su željele istražiti kako će slušači procjenjivati s obzirom na
svoje podrijetlo, ukupno je bilo 28 procjenitelja (x̅=22,5 god.) iz sjeverozapadne Hrvatske
(kajkavci) i istočne Hrvatske (štokavci). Oni su na temelju 20 sekundi govora procjenjivali
društvene i psihološke karakteristike govornika. Za tu svrhu snimljeno je 40 govornika, po 20
iz svakoga grada, podjednako muškaraca i žena. Rezultati pokazuju kako su kajkavci
statistički značajno manje regionalnima procijenili sve govornike u odnosu na štokavske
procjenitelje (Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009: 114). Nadalje, pokazalo se da se najveća
regionalnost pripisuje govornicima s nižim stupnjem obrazovanja, bez obzira na geografsko
podrijetlo i dob. Međutim, pouzdane razlike u procjeni regionalnosti između osječkih i
varaždinskih govornika nije bilo. „Najveća je statistički pouzdana razlika između podrijetla
procjenitelja i procjene govornika dvaju gradova“ (Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009: 115).
Kao što su već uočile Mildner (1997) i Šimičić i Sujoldžić (2004) procjenitelji značajno bolje
i s manjim raspršenjem procjenjuju govornike iz svoje regije, posebice procjenitelji iz istočne
Hrvatske govornike Osijeka. Govori najbolje i najgore procijenjenih govornika najviše se
razlikuju u izgovoru vokala. Stoga Varošanec-Škarić i Kišiček (2009: 117) zaključuju:
„Izgovor vokala očito je snažan indikator regionalnoga-neregionalnoga izgovora i
prihvatljivosti govora u javnoj uporabi i važniji od suprasegmentalne razine izgovora
naglasaka“.

Prethodno opisano istraživanje bilo je preliminarna provjera za veće sociofonetsko

istraživanje koje je provela Kišiček (2012). U potonjem se radu analizirao govor i
prepoznavanje 203 govornika iz 11 najvećih hrvatskih gradova. Snimljeni govornici pripadaju
kajkavskim (Čakovec, Varaždin, Zagreb), štokavskim (Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Šibenik,

57
Zadar), čakavskim (Rijeka, Pula) i štokavsko-čakavskim (Split) urbanim središtima Hrvatske.
Procjenitelji (N=58) su bili studenti različitih godina fonetike, stoga ne u potpunosti naivni
slušači, u dobi od 19 do 30 godina (x̅=24,5 god.) i to uglavnom žene, različitoga regionalnoga
podrijetla. Zadatak procjenitelja bio je ocijeniti regionalnost i prepoznati regiju podrijetla
govornika. Na izbor je ponuđeno pet regija: kontinentalna Hrvatska, istočna Hrvatska, Istra i
Primorje, srednja Dalmacija i južna Dalmacija. Grad su trebali sami napisati, ako ga
prepoznaju. Kišiček (2012) je snimljene govore fonetski i akustički analizirala kako bi
istražila je li veći utjecaj glasa, segmentalne ili suprasegmentalne razine na prepoznavanje.
Pretpostavilo se da će najbolje prepoznavati najregionalnije govore, tj. one koji sadržavaju
fonetske markere specifične za tu regiju.

Prema rezultatima za govornice (Kišiček, 2012: 80-81), najmanje regionalnima proglašeno je

11 starijih žena, uglavnom obrazovanih koje su većinu života provele u mjestu prebivanja i
koje obnašaju ili su obnašale visoke dužnosti na svojim radnim mjestima. Potonje su iz
kontinentalne Hrvatske, Pule i Rijeke. Pula i Rijeka su se i inače slabo prepoznavale i vrlo
često miješale s gradovima iz kontinentalne Hrvatske. S druge strane, najregionalnije su
govornice uglavnom iz srednje i južne Dalmacije, s iznimkom jedne govornice iz Varaždina.
Najregionalnijom je procijenjena mlađa govornica iz Dubrovnika, a i gotovo polovica
najregionalnije procijenjenih žena su Dubrovčanke i to uglavnom mlađe. Od 11 najlošije
procijenjenih govornica polovica su učenice, a ostatak čine uglavnom umirovljenice, slično
kao i u predistraživanju Varošanec-Škarić i Kišiček (2009). Kišiček (2012: 82) to objašnjava
time što „govor na svakom radnom mjestu predstavlja javni govor pa se govornik (ponekad i
intuitivno) približava standardnome govoru“ zbog čega su radno aktivni govornici
procjenjivani manje regionalnima.

Među muškim govornicima najmanje regionalnima ocijenjeni su mlađi i stariji govornici iz

Zagreba, Osijeka, Zadra, Rijeke, Čakovca, Pule, Varaždina i Splita. Među njima, kao i kod
žena, prevladavaju uglavnom visokoobrazovani. Većina je najregionalnijih govornika iz
Dalmacije, pobliže iz Dubrovnika i Šibenika (Kišiček, 2012: 82-83). Među najbolje
procijenjenima, osim starijih zaposlenih govornika, našli su se i neki mlađi govornici. Kišiček
(2012: 215) ističe da je riječ o učenicima koji imaju iskustva u javnome nastupanju te
zaključuje kako „naobrazba i vrsta zanimanja koja uključuje javno govorenje sa sobom nosi i
više odmaka od regionalnih obilježja u govoru“.

58
U radu je uspoređen postotak prepoznavanja regija govornika i procjena regionalnosti
govornika. Neočekivano, gradovi koji su procijenjeni najregionalnijima nisu ujedno bili i
najbolje prepoznati. Pa je tako naprimjer Varaždin, na temelju čijeg se govora najbolje
prepoznavala regija (67%), ocijenjen neregionalnim. Slično je zamijećeno i za Čakovac i
Zagreb koji su prepoznati sa 61%, odnosno 47%, a prosječna ocjena regionalnosti je za
Čakovec 3,833, a za Zagreb 4,6 (Kišiček, 2012: 92). S druge strane, dubrovački je drugi
najbolje prepoznati govor i ujedno najregionalnije procijenjeni govor. Čak 64% govornika ga
je točno prepoznalo kao govor južne Dalmacije, a za dubrovačke govornike su i najčešće
točno navodili grad, što nije bio slučaj s drugim govorima. Ostale dalmatinske gradove su loše
prepoznavali, a među njima najbolje šibenski (49%) koji je pripadao i najregionalnije
procijenjenim govorima, zatim zadarski (33%) i splitski (15%). Najveći problem bila je
nesigurnost procjenitelja u određivanju je li riječ o govorima srednje ili južne Dalmacije.
Osijek i Vukovar su imali srednju prosječnu ocjenu regionalnosti i prepoznati su sa samo 39%
i 37%. Najteže su prepoznavali regiju na temelju govora Pule i Rijeke, sa samo 13% točnih
odgovora, a u prilog tome ide i to da su govornici ta dva govora procjenjivali uglavnom
neregionalnima (Kišiček, 2012: 220). Bilo bi zanimljivo da su rezultati komentirani s obzirom
na podrijetlo procjenitelja jer je u prethodnim radovima utvrđeno da procjenitelji bolje
prepoznaju govornike iz svoje regije. Studenti su fonetike u istraživanjima koja je provela
Mildner (1997; 1998) bili uspješniji u prepoznavanju zagrebačkoga, dubrovačkoga,
splitskoga, šibenskoga i osječkoga govora od studenata fonetike u ovome radu. No,
prepoznavanje koje je provela Kišiček ima značajno veći i primjereniji uzorak za ovu vrstu
istraživanja. Posebno je velika razlika za splitski i zagrebački, koji su u Mildnerinim
istraživanjima prepoznati s više od 65%. S druge strane, u prepoznavanjima koje je provela
Mildner lošije su prepoznati čakovečki i varaždinski, dok su ih u Kišičekinom istraživanju
prepoznavali bolje čak i od grada u kojem prebivaju, odnosno Zagreba. Kako u oba
istraživanja nisu komentirani rezultati s obzirom na podrijetlo procjenitelja, moguće da je bilo
više ispitanika iz određenih regija pa su se one stoga i bolje prepoznavale, pa otud i tolike
razlike u rezultatima.

S namjerom da se utvrde kriteriji prepoznatljivosti, u radu su analizirani vokali, konsonanti,

naglasni sustav i fundamentalna frekvencija najbolje i najlošije procijenjenih govornika.
Usporedba pokazuje kako se te dvije skupine govornika najviše razlikuju po izgovoru vokala

33
Ispitanici su ocjenjivali regionalnost na ljestvici od 1 do 7, pritom je 1 označavalo da je govornik regionalan,
odnosno da se na temelju njegova govora može odrediti regija, a 7 da je neregionalan (Kišiček, 2012: 243).

59
(Kišiček, 2012: 146-149). Najbolje procijenjeni govornici imaju pet kardinalnih vokala
hrvatskoga standardnoga izgovora, dok najlošije procijenjeni govornici imaju regionalni
izgovor vokala, i to ponajviše vokala /a/, a najmanje /o/. Razlika je prvenstveno u boji vokala
(Kišiček, 2012: 149). U konsonantskome je sustavu najizraženiji marker izgovor glasa [r] kod
dalmatinskih govornika koji je vibrantniji nego u standardnome izgovoru. Kišiček (2012: 217)
još navodi odstupanja u izgovoru glasnika [l], [s], [ʃ], [ʒ] i [ʧ]. S druge strane, kao i Mildner
(1997), ne utvrđuje utjecaj razlikovanja/nerazlikovanja /ć/ i /č/ na prepoznavanje. A prema
rezultatima ni suprasegmentalna razina, odnosno broj i mjesto naglasaka, nema veći utjecaj na
procjenu govornika (Kišiček, 2012: 159). Naime, analizom najregionalnijih i najmanje
regionalnih govornika ne utvrđuje značajne razlike u ostvarivanju naglasaka. Stoga
zaključuje: „U procjeni regionalnosti nekoga govora mnogo veći utjecaj ima segmentalna
razina, dakle izgovor prije svega vokala, ali i konsonanata negoli ostvarivanje naglasaka.“
(Kišiček, 2012: 160).

Glas je imao nešto veću ulogu u prepoznavanju od suprasegmentalne razine. To je utvrđeno

izračunom prosječne F0, medijana F0, minimalne i maksimalne F0 i standardne devijacije F034
najbolje i najlošije procijenjene govornike. Za najbolje procijenjene žene (N=11) dobivene su
sljedeće vrijednosti: prosječna F0 160 Hz, medijan F0 157 Hz, minimalna F0 74 Hz,
maksimalna F0 279 Hz i standardna devijacija 26 Hz (Kišiček, 2012: 178). Kod najlošije
procijenjenih govornica (N=12) sve navedene vrijednosti su više, pa prosječna F0 iznosi 189
Hz, medijan 186 Hz, minimalna i maksimalna F0 su 83 Hz i 302 Hz i S.D. F0 je 30 Hz. Te
dvije grupe se i međusobno značajno razlikuju prema vrijednostima fundamentalne
frekvencije, pa autorica zaključuje da je na „procjenu regionalnosti kod ženskih govornika
utjecao i glas“ (Kišiček, 2012: 179). Kod muškaraca ta razlika nije značajna. Najbolje
procijenjeni govornici (N=11) imaju prosječnu F0 105 Hz, medijan od 101 Hz, minimalna F0
iznosi 78 Hz, a maksimalna 258 Hz, a standardna devijacija je 20 Hz. Za najlošije
procijenjene muške govornika (N=11) vrijednosti su prosječne F0 116 Hz, medijana F0 113
Hz, minimalne F0 76 Hz, maksimalne F0 239 Hz i S.D. F0 16 Hz (Kišiček, 2012: 185-186).
Iako razlika nije značajna, najbolje procijenjeni govornici imaju nešto niže prosječne
vrijednosti fundamentalne frekvencije.

Ovo istraživanje, provedeno s velikim brojem govornika i na većem uzorku ispitanika

pokazalo je da je najvažniji kriterij za procjenu regionalnosti i prepoznavanja regije
segmentalni izgovor, zatim glas (posebice F0 kod žena), a najmanji utjecaj ima

34
Mjere fundamentalne frekvencije izračunate su na temelju čitanja nefrikativnoga teksta.

60
suprasegmentalna razina. S druge strane, Mildner (1997) je zaključila upravo suprotno, da
veću važnost ima suprasegmentalna razina, a u oba su istraživanja procjenitelji studenti
fonetike. No, u istraživanju koje je provela Kišiček ispitivao se samo govor većih hrvatskih
gradova i to na temelju govora većega broja izvornih govornika.

Pletikos (2008) je, također, ispitala prepoznavanje narječja govornika s obzirom na

segmentalnu i suprasegmentalnu razinu. Procjenitelji su bili profesori fonetike s više godina
iskustva u tom poslu. Rezultati su pokazali kako je naglasni sustav jači regionalni marker
suvremenih govornika hrvatskoga od segmentalne razine (Pletikos, 2008: 113). Međutim,
Pletikos (2008: 114) upozorava kako su govornici bili odrasle obrazovane osobe urbanoga
podrijetla i zato „ti podaci ne govore o obilježenosti "izvornih" dijalektalnih govora, već
urbanih sredina koje se nalaze na području pojedinih dijalektalnih zona“.

Jedno novije istraživanje (Sujoldžić i Šimičić, 2013), mnogo godina nakon Kalogjerinog
(1998), ponovno ispituje stavove korčulanskih govornika, ovoga puta srednjoškolaca (N=534)
iz Korčule, Vele Luke i Blata. Sujoldžić i Šimičić (2013) željele su istražiti razlike u procjeni
govornika s obzirom na podrijetlo procjenitelja i njihovo mjesto stanovanja, a varijable koje
su ispitivale bili su slične onima iz istraživanja Jakovčević (1988) i Mildner (1998). Za
procjenu stavova odabrani su govornici iz Korčule, Lumbarde, Blata, Splita i Zagreba te jedan
standardni hrvatski govornik. Kao i u njihovom prethodnom istraživanju (Šimičić i Sujoldžić,
2004), nema informacija o snimljenim govornicima ni o trajanju zvučnoga zapisa.
Procjenitelji su prvo trebali napisati iz kojeg mjesta dolazi govornik, a zatim ocijeniti
govornika s obzirom na različite društvene varijable. Naime, namjera im je bila otkriti javne i
prikrivene jezične stavove srednjoškolaca o ovim govorima.

Mladi procjenitelji s Korčule su daleko najbolje prepoznali govor Splita, dok su od tri
korčulanska varijeteta najlošije prepoznali govor grada Korčule. Sujoldžić i Šimičić (2013:
331) to objašnjavaju time što Split ima prestižan regionalni urbani govor pa je prepoznat u
90% slučajeva bez obzira na podrijetlo prepoznavatelja. A splitskog su govornika ocijenili i
društveno najprivlačnijim, slično kao i u istraživanju koje je provela Jakovčević (1988) s
hvarskim srednjoškolcima. Splitski su govor prilično dobro (iznad 60%) prepoznali i studenti
fonetike u prepoznavanjima koja je provela Mildner (1997; 1977), dok su ga u istraživanju
Kišiček (2012), u kojem su također procjenitelji bili studenti fonetike iz Zagreba, vrlo slabo
prepoznali (15%).

61
U istraživanju Sujoldžić i Šimičić (2013) srednjoškolci su najbolje prepoznavali korčulanske
govore koji se govore u mjestu iz kojeg potječu ili u mjestima koja su im susjedna. Najbolje je
prepoznat govor Blata, zatim Lumbarde, a najlošije govor glavnoga grada Korčule. Autorice
smatraju da se govor Korčule slabije prepoznaje jer dolazi do miješanja dijalekata zbog
velikog broja stanovnika koji nisu izvorni govornici, nego su se doselili iz drugih dijelova
otoka ili izvan otoka. Zbog toga je govor Korčule slabije prepoznatljiv, posebice
srednjoškolcima s druge strane otoka (Sujoldžić i Šimičić, 2013: 332). Dobru prepoznatljivost
najmanjeg od uključenih mjesta, Lumbarde, pripisuju specifičnom vokalizmu toga govora,
dok najbolju prepoznatljivost Blata, od sva tri govora s Korčule, objašnjavaju time što je
većina ispitanika iz Blata i obližnje Vela Luke (Sujoldžić i Šimičić, 2013: 331). Najlošije su
prepoznavali standardni govor (1,9%), pa je čak 47% srednjoškolaca smatralo da je on tipičan
za govor Zagreba, a ostatak nije znao gdje ga smjestiti. S obzirom na podrijetlo procjenitelja,
zaključuju kako je važnije mjesto stanovanja od podrijetla roditelja (Sujoldžić i Šimičić, 2013:
333). Rezultati procjene stavova pokazuju, slično kao i prethodna istraživanja, da
srednjoškolci pripisuju mjesnim govorima veću simboličnu vrijednost, dok standard smatraju
pogodnijim za javne funkcije i govor. Iako su imale otprilike podjednak broj srednjoškolaca i
srednjoškolki, ne komentiraju rezultate s obzirom na spol.

Pilot istraživanje Biočine i Varošanec-Škarić (2017) ispitalo je prepoznavanje pet bračkih

govora. Prepoznavanje je provedeno na uzorku od 14 izvornih procjenitelja koji su slušali 30
govornika iz pet različitih mjesta na otoku Braču. Odabrano je po šest govornika iz Bola,
Pražnica, Pučišća, Sumartina i Supetra te su iz spontanoga govora svakoga govornika
montirane 23 sekunde za prepoznavanje. Odabrani govornici bili su podijeljeni i po dobnim
skupinama, po dva govornika iz svakoga mjesta mlađe (18 – 34 god.), srednje (35 – 55 god.) i
starije dobne skupine (stariji od 56 god.). Osim govornika s Brača, u uzorak su uključeni i
podmetnuti glasovi, jedan govornik srednje dobi i jedna govornica starije dobi iz Splita, kako
bi se provjerilo razlikuju li procjenitelji bračke govore od splitskoga. Tijekom montaže
spontanoga govora pazilo se da u isječku nema toponima i drugoga konteksta govora koji bi
mogli otkriti podrijetlo govornika. Redoslijed je procjene bio slučajan. Procjenitelji (NŽ=6 i
NM=8) su rođeni i žive na Braču te su podijeljeni u tri dobne skupine kao i govornici.

Rezultati su pokazali da su najuspješniji u prepoznavanju bili procjenitelji srednje dobi (46

god. i 47 god.) te najmlađi procjenitelj (18 god.). Najlošije je prepoznavao stariji ispitanik (72
god.). Ukupno su u prepoznavanju uspješnije bile srednja (66%) i mlađa dobna skupina
(65%), a najslabije je prepoznavala starija dobna skupina (50%). Iako se prije početka

62
procjene pustio testni zvuk da se provjeri glasnoća, mogući razlozi slabijeg uspjeha starijih
procjenitelja mogu biti slabiji sluh uslijed staračke nagluhosti (x̅=67,8 god.) i manjak
koncentracije. To je u skladu s istraživanjem Bulla i Clifforda (1999, prema Rose, 2002) koje
je pokazalo da su stariji slušači prosječno lošiji u prepoznavanju od onih mlađih.

Procjenitelji su najbolje prepoznali dvije mlađe govornice iz Pučišća (22 i 21 god.), a i

sveukupno su najbolje prepoznavali govornike iz Pučišća te Pražnica. Najlošije su
prepoznavali govor Sumartina, a slabo su razlikovali i govor Sumartina od govora Supetra
koje su često međusobno miješali, ali i s govorom Splita. Splitski se govor polovično
prepoznavao (54%). Može se zaključiti da procjenitelji lošije prepoznaju govore u kojima
postoji miješanje dvaju različitih narječja (štokavskog i čakavskog) što su ustvrdile i Sujoldžić
i Šimičić (2013). Rezultati pokazuju kako su sveukupno bolje prepoznavali govornice, dok su
u prepoznavanju bili jednako uspješni procjenitelji oba spola (Ž=37,83% i M=37,75%), što je
u skladu i s rezultatima Bulla i Clifforda (1999, prema Rose, 2002).

Iz pregleda dosadašnjih istraživanja percepcije ispitanika proizlazi da su češća istraživanja

koja uključuju procjenu i prepoznavanje urbanih negoli ruralnih varijeteta. Istraživanja poput
onog od Sujoldžić i Šimičić (2013) i Biočine i Varošanec-Škarić (2017) utvrđuju
sociolingvističke kriterije prepoznatljivosti na geografski užem, ali ne manje važnom i jezično
vrlo šarolikom području. Nadalje, uočava se da se veća pozornost posvećuje govorima negoli
samim procjeniteljima, odnosno rijetko se komentira utjecaj njihovih sociodemografskih
pozadina na rezultate procjene.

2.2. Važnost fundamentalne frekvencije u forenzičnoj fonetici

Fundamentalna ili osnovna frekvencija35 najniža je frekvencija glasa i odgovara brzini kojom
vibriraju glasnice. Određena je anatomijom larinksa, a ovisi i o odnosu duljine, mase i
napetosti glasnica. Varijacije između govornika (djece, muškaraca i žena) u F0 odraz su
različitih dimenzija vokalnoga trakta. Velike glasnice vibriraju nižom frekvencijom, a manje
glasnice višom. Kako žene i djeca imaju u prosjeku manje glasnice od muškaraca, oni imaju i
veću brzinu vibriranja glasnica i posljedično više vrijednosti F0 od muškaraca za isti
lingvistički zvuk (Rose, 2002: 39).

35
U ovome radu za osnovnu ili fundamentalnu frekvenciju koristit će se oznaka F0, a u literaturi se pojavljuju i
oznake f0, f0 i F0, iako se F0 češća koristi za oznaku nultog formanta.

63
Traunmüller i Eriksson (1995a) donose prosječne vrijednosti F0 za uravnotežene prosječne
europske govornike (NŽ=471, NM=471), a koje iznose 207 Hz (S.D. 2,7) za žene i 119 Hz
(S.D. 2,8) za muškarce. Osim spola, i dob je jedan od fizioloških čimbenika (Braun, 1995)
koji utječe na F0. Degenerativni procesi koji prate starenje zaslužni su za promjene u obliku
vokalnoga trakta od zrelosti do starosti. Atrofija mišića i kosti kao i promjene u sluznici,
zaslužni su za cjelokupne promjene u obliku supralaringalnoga vokalnoga trakta. A
promjenama F0 pridonose i fluktuacije hormona tijekom života (Traunmüller i Eriksson,
1995a). Međutim, postojeći radovi nisu ujednačeni oko učinka koji dob ima na osnovni ton,
iako se slažu da se F0 ne mijenja drastično nakon puberteta. Neka su istraživanja utvrdila da se
promjena dobi više zamjećuje u osnovnome tonu muških negoli ženskih glasova (Iseli, Shue i
Alwan, 2007; Stathopoulos, Huber i Sussman, 2011), dok druga nisu uočila razlike između
mlađe i starije skupine muških govornika, ali zato bilježe veće promjene u F0 kod žena (Goy,
Fernandes, Pichora-Fuller i van Lieshout, 2013). Prema istraživanju Iseli, Shue i Alwan
(2007: 2289) kod muškaraca se prosječna F0 snizi za otprilike 130 Hz između osme i 20.
godine, s najvećim padom između 12. i 15. godine (105 Hz). Kod žena taj pad iznosi
sveukupno otprilike 50 Hz, a F0 im nakon puberteta ostaje uglavnom nepromijenjena sve do
ulaska u menopauzu. Pretpostavlja se da zbog velikih hormonalnih promjena, kroz koje žene
prolaze tijekom menopauze, dolazi do pada fundamentalne frekvencije. Stathopoulosa,
Hubera i Sussmana (2011) pak utvrđuju da se F0 kod žena do 60 godine smanjuje, iako manje
nego kod muškaraca, a od 80 godine života se opet blago podiže. S druge strane, Rose (1991,
prema Rose, 2002) za govornike kineskoga dijalekta Wu ne utvrđuje nikakve razlike u
prosječnoj F0 između muškaraca i žena, bez obzira na dob, dok je jedno novije istraživanje
pokazalo da su razlike s obzirom na spol jednake u različitim jezicima (Pépito, 2014).

Longitudinalne studije promatraju iste govornike više godina i stoga daju pouzdanije rezultate
jer kontroliraju individualne varijacije (za razliku od istraživanja koja uspoređuju različite
govornike različitih dobnih skupina). Međutim, takva su istraživanja rijetka jer su vrlo
dugotrajna i iziskuju veliku posvećenost istraživača, ali i dostupnost ispitanika. Postojeće
longitudinalne studije (Harrington, 2006; Reubold, Harrington i Kleber, 2010) ukazuju na
smanjene F0 kod istoga govornika s povećanjem dobi. A, Reubold, Harrington i Kleber (2010)
na temelju rezultata nekoliko dugotrajnih istraživanja upozoravaju kako se ne može
generalizirati utjecaj dobi na F0, već je on specifičan kod svakoga govornika.

Osim fizioloških čimbenika, na F0 utječu i glasnoća (Jessen, 2008), prikrivanje glasa (Nolan,
1983), jezik i vrsta diskursa. Usporedbe velikog broja germanskih i slavenskih govornika

64
pokazale su da slavenski govornici imaju značajno više vrijednosti prosječne, maksimalne,
medijana i S.D. F0 od germanskih (Demenko, Möbius i Andreeva, 2014; Andreeva i dr.,
2014). Autori to objašnjavaju tendencijom jezičnih zajednica da imaju određene frekvencijske
profile. Mjerenja na manjem uzorku bilingvalnih govornika (Schwab i Goldman, 2016),
ukazuju na to da razlikovanje među jezicima u F0 možda nije univerzalno. Prema potonjem
istraživanju govornici samo ponekad mijenjaju F0 kada govore drugim jezikom, no to je
posebice izraženo ako je jedan od tih jezika engleski. Stupanj poznavanja jezika nije imao
utjecaj na F0.

Istraživanje tri geografski i jezično bliske skupine govornika, hrvatskoga, slovenskoga i

srpskoga pokazalo je veće sličnosti u mjerama fundamentalne frekvencije između hrvatskih i
slovenskih govornika, nego hrvatskih i srpskih (Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017). I
u ranijim usporedbama, hrvatski i srpski mlađi govornici su se značajno razlikovali s obzirom
na mjere fundamentalne frekvencije, posebice u medijanu F0, a pritom su hrvatski govornici
imali značajno niže vrijednosti F0 (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-
Škarić, Biočina i Bićanić, 2016), no na većem uzorku ta razlika nije utvrđena (Bašić, 2018).
Navedena mjerenja sa srpskim i hrvatskim govornicima su utvrdila da su razlike između
jezika bile veće od razlika između spontanoga govora i čitanja u istome jeziku (Biočina,
Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-
Škarić, Biočina i Kišiček, 2017).

Keating i Kuo (2012) su, također, utvrdile razlike u F0 s obzirom na jezik i diskurs pa
govornici mandarinskoga imaju višu maksimalnu i prosječnu F0 i veće raspone F0 od
engleskih kad se ona mjeri u riječi, a kad se mjeri u čitanju razlika postoji samo u prosječnoj
F0. To istraživanje potvrđuje zaključke Traunmüller i Eriksson (1995a) da je F0 veća u
tonskim nego u netonskim jezicima, a ujedno i ukazuje na veliki učinak vrste diskursa na
vrijednosti F0. I brojni drugi radovi potvrđuju da se fundamentalna frekvencija mijenja ovisno
o vrsti diskursa (Traunmüller i Eriksson, 1995; Keating i Kuo, 2012; Skarnitzl i Vaňková,
2016; 2017; Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić,
2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017). Traunmüller i Eriksson (1995) utvrđuju da
se S.D. F0 smanjuje s povećavanjem živosti diskursa, a u većini življih diskursa (kao npr. u
glumačkome govoru) žene imaju veću S.D. F0 od muškaraca, ali je u manje živim tipovima
diskursa niža nego kod muškaraca (kao npr. u čitanju tekstova za klinička ispitivanja glasa). I
istraživanja s češkim (Skarnitzl i Vaňková, 2016; 2017) te hrvatskim i srpskim muškim
govornicima (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i

65
Bićanić, 2016) pokazuju niže vrijednosti prosječne F0 za spontani govor nego čitanje.
Navedene razlike treba posebice uzeti u obzir kad se uspoređuju vrijednosti F0 iz različitih
istraživanja. Iz navedenog je razvidno da vrijednosti F0 mogu varirati u govoru jedne osobe, a
Braun (1995) klasificira te čimbenike na tehničke (npr. veličina uzorka), fiziološke (npr. spol,
pušenje) i psihološke (npr. emocionalno stanje, pozadinska buka). S druge strane, neki fizički
parametri kao što su visina i težina nemaju utjecaja na F0 (Künzel, 1989), kao ni neki tehnički
čimbenici, poput automatskog ili ručnog mjerenja F0 (Keating i Kuo, 2012).

Unatoč postojećim manjkavostima, fundamentalna je frekvencija i dalje veoma važna mjera u

forenzičnoj fonetici (Rose, 2002: 198) te je najučinkovitiji kriterij za razlikovanje govornika
(Nolan, 1983: 129). Tome je razlog njezina robusnost zbog koje ostaje postojana u
telefonskim transmisijama i različitim uvjetima snimanja (Nolan, 1983; Braun, 1995; Rose,
2002). F0 ispunjava i tri glavna uvjeta koja su, prema Nolanu (1983), važna u forenzičnom
prepoznavanju govornika, a to su robusnost, mjerljivost i dostupnost. To je čini pogodnijom u
forenzičnim slučajevima od nekih drugih akustičkih mjera, poput formantnih frekvencija, koje
ovise o kvaliteti i dužini snimke, a koje je i teže mjeriti (Kinoshita, Ishihara i Rose, 2009;
Rathcke, Stuart-Smith, Torsney i Harrington, 2017). Kinoshita, Ishihara i Rose (2009: 92)
ističu još jednu prednost F0, a to je njezina neosjetljivost na lingvistički sadržaj zvučnoga
odsječka, barem u netonskim jezicima. Iako je pitanje dužine zvučnoga zapisa vrlo važno u
forenzičnoj fonetici, ne postoji dogovor među stručnjacima koliko je vremena potrebno da se
F0 stabilizira. Vrijednosti variraju od jedne (Nolan, 1983) do dvije minute (Baldwin i French,
1990: 46), a neka novija istraživanja bilježe stabilizaciju i unutar 30 sekundi od početka
snimke (Arantes i Eriksson, 2014; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017). Brojni radovi sugeriraju
kako vrijeme stabilizacije ovisi o jeziku (Rose, 2002; Kinoshita, Ishihara i Rose, 2009;
Arantes i Eriksson, 2014; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017), pa čak i o vrsti diskursa (Arantes
i Eriksson, 2014; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017). Novija saznanja (Arantes i Eriksson,
2014; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017) ukazuju na brže vrijeme stabilizacije određenih
mjera F0, neovisno o vrsti diskursa. Prema potonjima, Fb se stabilizira u značajno kraćem
vremenu (oko 5 s) od prosječne F0 i medijana F0 (oko 10 s) u svim istraživanim jezicima.
Stoga, može se zaključiti kako vrijeme stabilizacije nije specifično za govornika jer ovisi o
jeziku i vrsti diskursa, a i ne razlikuje se među spolovima (Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017:
3900).

F0 se najčešće računa putem računalnih programa napravljenih za tu svrhu te je stoga

relativno jednostavna za mjerenje. Možda upravo to pridonosi činjenici da je prosječna

66
fundamentalna frekvencija jedna od rijetkih mjera za koju postoji statistika za populaciju
(Jessen, 2008: 691). Prosječnu F0, kao najčešću mjeru, slijedi standardna devijacija (Nolan,
1983; Baldwin i French, 1990; Rose, 2002; Gold i French, 2011). Naime, osim što se
pojedinci razlikuju u prosječnoj F0, oni se također razlikuju u rasponu fundamentalne
frekvencije koju koriste. Statistička mjera ove varijacije poznata je kao standardna devijacija
iz prosjeka. Gold i French (2011) izračunali su učestalost korištenja pojedinih mjera F0 u
svijetu, a njihovi rezultati pokazuju kako 94% stručnjaka iz područja forenzične fonetike
koristi prosječnu F0, 72% S.D. F0, a samo 25% koristi Fb. Zbog svih čimbenika koji utječu na
prosječnu F0 Traunmüller (1994) sugerira korištenje prosječne bazične vrijednosti (Fb) kao
robusnije mjere koja bolje predstavlja individualne karakteristike govornika što su potvrdila i
druga istraživanja (Traunmüller i Eriksson, 1995; 1995a; Lindh, 2006; 2006a; Arantes i
Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit,
2017; Skarnitzl i Vaňková, 2017). Bazična se vrijednost pokazala i kao otpornija mjera s
obzirom na čimbenike kao što su govornikove emocije i vokalni napor (Arantes i Eriksson,
2014). Ona se računa iz prosječne F0 ili medijana F0 s tim da većina autora (Lindh, 2006;
2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes,
Eriksson i Gutzeit, 2017) ukazuje na to da je precizniji izračun iz medijana jer je to robusnija
mjera na čije vrijednosti manje utječu oktavna skakanja za razliku od prosječne F0.

Interpretacija F0 ovisi o podacima koji postoje za relevantnu populaciju i o razlikama koje

postoje u govoru jednoga govornika i među različitim govornicima (Hudson, Jong,
McDougall, Harrison i Nolan, 2007; Jessen, 2008). Tome treba još pridodati i metodologiju
istraživanja kao i profil snimljenih govornika.

2.3. Prethodna mjerenja fundamentalne frekvencije hrvatskih govornika

Postojeće vrijednosti fundamentalne frekvencije za hrvatske govornike rezultat su uglavnom

mjerenja na manjem uzorku govornika, i to pretežno neregionalnih. Pritom se F0 najčešće
mjerila u riječi ili u čitanju, a puno rjeđe u spontanome govoru, iako su vrijednosti iz potonjeg
korisnije u forenzičnoj fonetici.

Za hrvatski govor, Škarić (1991) navodi prosječne vrijednosti F 0 za muškarce (120 Hz), žene
(220 Hz) i djecu (300 Hz). U knjizi ne iznosi metodološke pojedinosti pa se ne zna na kojem
su uzorku govornika izračunate navedene vrijednosti niti kako su mjerene. Autor dalje u
tekstu navodi da je vrijednost osnovnoga tona „u suodnosu s veličinom glasnica, koje su u

67
odraslih muškaraca duljine 17 do 24 mm, u odraslih žena 13 do 17 mm, a u djece sve kraće
što su mlađa“ (Škarić, 1991: 108).

Varošanec-Škarić je u nekoliko radova mjerila vrijednosti F0 vrlo ugodnih, prosječnih te

neugodnih glasova. Na vrlo velikom uzorku (N=207) hrvatskih govornika analizirala je F0
muških i ženskih glasova u čitanju frikativnog i nefrikativnog teksta (Varošanec-Škarić,
1998). Rezultati pokazuju da su ugodni ženski glasovi znatno nižeg prosječnog osnovnog tona
(151,4 Hz) od neugodnih ženskih glasova (185,4 Hz). Slično je zabilježeno i za muškarce, pa
muški ugodni glasovi imaju prosječno vrlo nisku F0 (84,5 Hz), dok neugodni glasovi dosta
višu (125,7 Hz). Muški i ženski neugodni glasovi imaju veći S.D. F0 od ugodnih. Vrijednosti
za frikativni tekst nešto su više, pa naprimjer najljepši muški glasovi imaju x̅ F0 86,30 Hz, a
ženski neugodni 190 Hz.

Nekoliko godina kasnije, Varošanec-Škarić (2005: 57-58) ponovno mjeri fundamentalnu

frekvenciju hrvatskih govornika, ovoga puta u različitim postavljanjima glasa. Na temelju
fonacija vokala /a/ mjeri F0 šest muških glasova urednoga govornoga statusa. Utvrđuje da se
vrijednosti F0 na sredini (105,10 Hz) i kraju fonacije (106 Hz) neznatno razlikuju, ali je zato
S.D. F0 manja u sredini fonacije. U istoj knjizi navodi vrijednosti F0 za jednoga govornika i
jednu govornicu u modalnoj, šaptavoj i škripavoj fonaciji vokala /a/. Vrijednosti za modalnu
fonaciju muškoga govornika su nešto više od ranijih mjerenja (Varošanec-Škarić, 1998) i
iznose x̅ F0=102,42 Hz, C F0=102,52 Hz, S.D. F0=0,8 Hz, min. F0=100 Hz, maks. F0=104 Hz
(Varošanec-Škarić, 2005: 124). I za ženu (po profesiji glumica) su vrijednosti dosta više od
prethodnih mjerenja, pa je x̅ F0=193,55 Hz, C F0=193,61 Hz, S.D. F0=1,35 Hz, min.
F0=190,14 Hz i maks. F0=197,08 Hz (Varošanec-Škarić, 2005: 132).

Varošanec-Škarić (2010) u sljedećem istraživanju uspoređuje fundamentalnu frekvenciju

studenata glume i ostalih studenata. F0 ponovno mjeri u fonaciji. Vrijednosti za glumce iznose
za x̅ F0 116,33 Hz, za S.D. F0 0,96 Hz, a min. i maks. F0 su 113,95 Hz, odnosno 118,84 Hz.
Za ostale studente vrijednosti su sljedeće: x̅ F0=116,85 Hz, S.D. F0=1,53 Hz, min. F0=113,3
Hz, maks. F0=122,02 Hz (Varošanec-Škarić, 2010: 138). Iz navedenog se vidi da su dvije
skupine po svemu iste, osim što neglumački glasovi imaju nešto više vrijednosti S.D. i
maksimalne F0. Ni kod žena nema statistički značajnih razlika između glumica i neglumica.
Za glumice je x̅ F0 207,94 Hz, a za ostale studentice 210,4 Hz. S.D. F0 je, kao i kod
muškaraca, nešto viša za neglumice (5,31 Hz naspram 2,88 Hz), kao i maksimalna (218,94 Hz
naspram 212,46 Hz), dok im je minimalna F0 nešto niža nego kod glumica (200,55 Hz

68
naspram 202,21 Hz) (Varošanec-Škarić, 2010: 139). U istome radu navode se i vrijednosti F0
za pušače i nepušače. Kod muških su govornika veće značajne razlike između pušača i
nepušača nego kod žena. Pušači su imali značajno niže vrijednosti prosječne, minimalne i
maksimalne F0 u odnosu na nepušače, a pušačice samo značajno niže prosječne maksimalne
vrijednosti i manje raspone F0 (Varošanec-Škarić, 2010: 139-140). Autorica razliku između
pušača i nepušača objašnjava većom brigom o glasu kod žena i manjim intenzitetom ostalih
po glas loših životnih navika.

Kišiček (2012) računa vrijednosti F0 urbanih govornika hrvatskoga. Donosi prosječne

vrijednosti najregionalnije procijenjenih i najmanje regionalno procijenjenih muških i ženskih
govornika (po 11 za svaku skupinu i spol) u čitanju nefrikativnoga teksta (v. poglavlje 2.1.).

Posljednjih nekoliko godina Varošanec-Škarić i suradnici (Biočina, Varošanec-Škarić i

Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i
Kišiček, 2017) računaju mjere F0 (prosječnu, medijan, min., maks., S.D., Alt Fb i Fb)
relevantne u forenzičnoj fonetici. Navode prosječne vrijednosti F0 za spontani govor i čitanje
(po cca 2 min) 37 mlađih muških govornika starosti od 19 do 28 godina (C=22 god.). Za
spontani govor x̅ F0 je 111,75 Hz, C F0 iznosi 108,37 Hz, S.D. F0 14,61 Hz, min. F0 72 Hz,
maks. F0 198,3 Hz, Alt Fb 97,01 Hz i Fb 90,86 Hz. Sve vrijednosti osim maks. F0 su više za
čitanje (x̅ F0=117,11 Hz, C F0=114,37 Hz, S.D. F0=15,03 Hz, min. F0=81,05 Hz, maks.
F0=179,83 Hz, Alt Fb=99,7 Hz i Fb=95,62 Hz). Najmanja je razlika između stilova u Fb i Alt
Fb što je u skladu i s rezultatima iz drugih jezika (v. poglavlje 2.2.). Prosječna F0 za čitanje
jednaka je prosječnoj F0 računatoj u fonaciji za studente iz istraživanja Varošanec-Škarić
(2010). Osim za mlađe govornike, Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić (2016) izračunali su
iste mjere F0 i za neregionalne govornike srednje dobi u Hrvatskoj (od 31 do 60 god., C=45
god.). Vrijednosti se navode respektivno za spontani govor i čitanje: x̅ F0=113,35 Hz i 124,57
Hz, C F0=110,02 Hz i 122,62 Hz, S.D. F0=17,92 Hz i 18,79 Hz, Alt Fb=93,53 Hz i 101,31 Hz
i Fb=87,73 Hz i 97,69 Hz. Iz rezultata je razvidno da su vrijednosti više za čitaći stil nego za
spontani govor. Također, hrvatski se govornici znatno manje razlikuju u F0 u čitanju i u
spontanome govoru s obzirom na dob. Statistički se značajno razlikuju samo u S.D. F0, pritom
govornici srednje dobi imaju veće vrijednosti S.D. F0.

Za mjerenja F0 bračkih govornika koristio se isti postupak kao u navedenim radovima

Varošanec-Škarić i suradnika (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić,
Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017).

69
3. CILJEVI I HIPOTEZE

Dosadašnja istraživanja govora otoka Brača nisu uključivala veći broj govornika, stoga je prvi
cilj bio prikupiti korpus govora većeg broja izvornih36 govornika. Budući da je spontani govor
temelj sociolingvističkih istraživanja (Labov, 1972), za potrebe rada snimljen je i analiziran
spontani govor 150 govornika, po uzoru na novija sociofonetska i sociolingvistička
istraživanja u Hrvatskoj (Kalogjera, 1985; Kalogjera, Fattorini, Svoboda i Josipović Smojver,
2008; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012; Bašić, 2012; 2016). Šimunović
(2011: 31) smatra da je korisno proučavati spontane realizacije bračkih govora. Iako spontani
govor u svakodnevnoj komunikaciji pokazuje manje arhaizama nego što ih je on zabilježio s
pripremljenim pitanjima, važan je za istraživanja jezičnih dodira, među dijalektima i između
dijalekta i standarda.

Drugi je cilj bio sociofonetski opisati govore najvećih mjesta na otoku Braču s različitim
dijalektalnim osnovama. Akustičkom analizom izračunat će se mjere fundamentalne
frekvencije snimljenih bračkih govornika koje su relevantne u forenzičnoj fonetici. Zatim će
se statistički utvrditi razlike u prosječnim vrijednostima fundamentalne frekvencije s obzirom
na spol, dob i podrijetlo govornika. Prosječne vrijednosti fundamentalne frekvencije bračkih
govornika usporedit će se s onima za neregionalni hrvatski govor (Biočina, Varošanec-Škarić
i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, 2018). Do
sada se u Hrvatskoj nije računala prosječna fundamentalna frekvencija na većem broju
izvornih čakavskih govornika, ali ni općenito dijalektalnih govornika.

S obzirom na to da istraživanja pokazuju da se u prepoznavanju slušatelji oslanjaju ne samo

na akustičke, već i na lingvističke informacije zvučnoga zapisa (npr. Köster, Schiller i Künzel,
1995; Köster i Schiller, 1997; Moosmüller, 1997; Kišiček, 2012 i dr.), posebice na
segmentalnu razinu, provest će se i fonetska analiza svih snimljenih govornika. Njezin je cilj
utvrditi koji su elementi segmentalne razine mogli utjecati na prepoznavanje govora te koji su
govornici bolje sačuvali značajke dijalekta s obzirom na prijašnje opise. Za govore Gornjega
Humca, Nerežišća, Postira, Pučišća i Supetra ne postoje dijalektološki opisi, stoga će ovim
istraživanjem biti predstavljeni prvi samostalni opisi vokalskoga i konsonantskoga sustava tih
mjesta.

36
Izvornost je govornika jedan od temeljnih kriterija za odabir govornika (Ladefoged, 2003).

70
Treći je cilj ispitati koliko uspješno izvorni govornici otoka Brača prepoznaju različite mjesne
govore. Jessen (2008: 703-704) smatra da proučavanja perceptivne sposobnosti ljudi da
prepoznaju glasove može unaprijediti forenzičnu fonetiku, kao i računanje različitih
akustičkih mjera na relevantnoj populaciji govornika. Nadalje, u forenzičnoj je fonetici važno
utvrditi prepoznatljivost govora pojedinih geografskih područja te ispitati koji su jezični
elementi karakteristični za određeno geografsko i socijalno podrijetlo govornika. Korisno je
ispitati i tko je uspješniji u prepoznavanju (žene ili muškarci, mlađi ili stariji, obrazovaniji ili
manje obrazovani, stanovnici periferije ili većih gradova itd.) s obzirom na to da se pokazalo
da su izvorni procjenitelji korisni u forenzičnim slučajevima i procesima LADO (Köster,
Schiller i Künzel, 1995; Köster i Schiller, 1997; Cambier-Langeveld, 2010; Foulkes i Wilson,
2011; Nolan, 2012).

S obzirom na rezultate brojnih prethodnih istraživanja oblikovane su sljedeće hipoteze:

H1: Stariji govornici, posebice muški glasovi (prema Iseli, Shue i Alwan, 2007; Stathopoulos,
Huber i Sussman, 2011), imat će niže prosječne vrijednosti fundamentalne frekvencije u
odnosu na mlađu i srednju dobnu skupinu (prema Harrington, 2006; Iseli, Shue i Alwan,
2007; Reubold, Harrington i Kleber, 2010). Prosječna fundamentalna frekvencija govornika
srednje i mlađe dobne skupine neće se statistički značajno razlikovati.

H2: Prosječne vrijednosti fundamentalne frekvencije muških bračkih govornika mlađe i

srednje dobi bit će više od vrijednosti za hrvatski jezik koje donose Varošanec-Škarić i
suradnici (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić,
2016).

H3: Očekuje se da će najistaknutiji fonetski markeri u bračkim govorima, s obzirom na

regionalno podrijetlo i dob govornika, biti dvoglasi, cakavizam i izgovor slogotvornoga /r̩ /.

H4: Na prepoznavanje procjenitelja najveći utjecaj imat će segmentalna razina (izgovor

vokala i konsonanata), stoga će se bolje prepoznavati govore i govornike koji imaju neku
specifičnost na toj razini, odnosno istaknute fonetske markere, na što ukazuju brojna
istraživanja (npr. Moosmüller, 1997; Markham, 1999; Rose, 2002; Varošanec-Škarić i
Kišiček, 2009; Kišiček, 2012).

H5: Govor Pražnica dobro će se prepoznavati zbog specifične tonske razvedenosti koja je
opisana u radu Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018).

71
H6: Procjenitelji će najsličnije govore zamjenjivati (v. i Mildner, 1997; 1998; Sujoldžić i
Šimičić, 2013; Biočina i Varošanec-Škarić, 2017).

H7: Procjenitelji će biti uspješniji u prepoznavanju mjesta podrijetla žena jer one bolje čuvaju
značajke dijalekta što je potvrđeno u radovima Kalogjere (1985), Benčića (2014) i Biočine,
Varošanec-Škarić i Bašić (2018).

H8: Procjenitelji će bolje prepoznavati osobe s krajnjim vrijednostima fundamentalne

frekvencije (prema Foulkes i Barron, 2000; Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2008;
Sørensen, 2012; Kišiček, 2012).

H9: Procjenitelji/učenici iz srednje škole u Bolu bolje će prepoznavati govore s južne i istočne
strane otoka Brača (Bol, Gornji Humac, Pražnica, Pučišća i Sumartin) jer je najveći broj
učenika u srednjoj školi „Bol“ iz tih mjesta (v. npr. Sujoldžić i Šimičić (2013) za
prepoznavanje govora otoka Korčule).

H10: Procjenitelji/učenici iz srednje škole u Supetru bolje će prepoznavati govore sa sjeverne

i zapadne strane otoka Brača (Milna, Nerežišća, Postira i Supetar) jer je najveći broj učenika u
srednjoj školi „Brač“ iz tih mjesta (v. npr. Sujoldžić i Šimičić (2013) za prepoznavanje govora
otoka Korčule).

H11: Učenici viših razreda (3. i 4.) bit će uspješniji u prepoznavanju zbog većeg broja
lingvističkih dodira koje su doživjeli kroz prve dvije, odnosno tri godine pohađanja srednje
škole.

72
4. METODOLOGIJA

4.1. Korpus istraživanja

U istraživanju se analizirao govor 150 izvornih govornika iz 10 mjesta na otoku Braču

snimljenih u razdoblju od rujna 2015. do travnja 2017. godine. U svakome mjestu snimljen je
jednak broj govornika (N=15). Mjesta Bol, Gornji Humac, Milna, Nerežišća, Postira,
Pražnica, Pučišća, Selca, Sumartin i Supetar izabrana su kako bi bila zastupljena sva veća37
čakavska, cakavska i štokavsko-čakavska mjesta na otoku Braču.

Iako je mjesto Povlja također bilo planirano u istraživanju, od snimanja se odustalo jer je bilo
nemoguće pronaći 15 izvornih govornika, a na iste je poteškoće u Povljima naišla i Šprljan
(2015) u svom istraživanju. I u Supetru je bilo teško pronaći izvorne govornike (v. i
Šimunović, 2006), a posebice govornike mlađe dobne skupine, stoga su snimljena samo dva
govornika mlađe dobi i 13 govornika srednje i starije dobne skupine. Općenito je bilo teško
pronaći mlađe izvorne govornike kojima su i roditelji podrijetlom iz ispitivanoga mjesta,
stoga mlađa dobna skupina u ovome korpusu broji najmanje govornika.

Odabrani su govornici urednoga govorno-jezičnoga statusa, podrijetlom iz mjesta čiji se

govor istražuje, žive u tom mjestu posljednjih 10 godina te su im oba roditelja iz toga mjesta.
Govornici su prije snimanja ispunjavali sociodemografski upitnik (v. Prilog 1) u kojemu su
navodili: ime i prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, mjesto boravka, podrijetlo roditelja,
stupanj obrazovanja, zanimanje i spol. Nastojalo se da govornici budu ravnomjerno
podijeljeni prema dobi i spolu, idealno u svakome mjestu po pet govornika mlađe (od 18 do
34 god.)38, srednje (od 35 do 55 god.) i starije dobne skupine (stariji od 56 god.). Kako je već
navedeno, u nekim mjestima to nije bilo moguće, posebice za mlađu dobnu skupinu. Stoga, u
korpusu je najviše govornika starije dobi (N=66), zatim srednje (N=48) i mlađe (N=36).
Medijan godina za mlađu dobnu skupinu je 25,5, za srednju 48, a za stariju 68, a pritom je u
potonjoj dobnoj skupini i najveće raspršenje (S.D.=9,42) (Tablica 1). Kako je općenito bilo
teško pronaći govornike koji odgovaraju svim uvjetima zadanima istraživanjem, nije se
uspjelo snimiti jednak broj govornika s obzirom na spol, pa u korpusu ima nešto više žena
(N=81) negoli muškaraca (N=69).

37
Veća brojem stanovnika.
38
Hazan (2017: 36) dijeli odrasle na mlade (od 19 do 35 god.), srednje (od 36 do 64 god.) i starije odrasle (od 65
god.). Mlađa je dobna skupina i u akustičkim istraživanjima obično u rasponu od 18/20 do 30/35 godina (v. npr.
Lindh 2006; 2006a; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017 i dr.).

73
 Tablica 1. Podaci o dobi govornika.

Statistika godina Mlađa dob Srednja dob Starija dob

N 36 48 66
x̅ 25,69 46,71 68,47
C 25,50 48 68
S.D. 5,77 6,05 9,42

S obzirom na stupanj obrazovanja, najviše govornika ima srednju stručnu spremu (N=91),
zatim slijede oni sa završenom osnovnom školom (N=29) i višom stručnom spremom39
(N=17), a najmanje je govornika (N=12) s visokom stručnom spremom odnosno sa završenim
diplomskim sveučilišnim studijem. Jedna govornica starije dobi iz Pučišća ima doktorat
znanosti (v. Prilog 2).

Iako je planirano da korpus sadrži ujednačen broj govornika po dobnim i spolnim skupinama,
to nije bilo moguće zbog nedovoljnog broja dostupnih izvornih govornika. Na slične je
poteškoće s pronalaskom govornika za sociolingvističko istraživanje dijalekta naišla i Bašić
(2012). Stoga je pri odabiru govornika bilo najvažnije da ispunjavaju glavne kriterije, a to su:

• uredni govorno-jezični status,

• podrijetlo iz mjesta čiji se govor istražuje,
• da žive u tom mjestu posljednjih 10 godina te
• da su im oba roditelja iz toga mjesta.

Snimanje je govornika započelo intervjuom čiji je cilj bio spontani govor40 na dijalektu.
Intervju se provodio po razrađenoj metodi koja je osmišljena za forenzična istraživanja
(Varošanec-Škarić, 2008) te se primjenjuje redovito u forenzičnim te sociofonetskim
ispitivanjima (npr. Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012). Govornicima je prije
snimanja dana uputa da govore kao da su u društvu obitelji ili prijatelja.41 Materijal za
snimanje sastojao se od otvorenog popisa tema za spontani govor (v. Prilog 3). Pitanja su
otvorenoga tipa i grupirana su oko neke teme, po uzoru na konverzacijske module (Labov,
1984: 33). Govornici su opisivali uobičajeni radni dan, mjesto u kojem žive, obitelj, igre iz

39
Prema Zakonu o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju, višu stručnu spremu (VŠS) imaju sve
osobe koje su završile preddiplomski sveučilišni studij u trajanju tri do četiri godine.
40
Spontani je govor uvriježen u sociolingvističkim i sociofonetskim istraživanjima.
41
Autorica rada provodila je sva snimanja govornika sama. Kako je ona izvorni govornik jednog od bračkih
govora (postirskoga) s govornicima je razgovarala na dijalektu, kako bi smanjila formalnost situacije i time
ostvarila spontaniju komunikaciju s govornicima (v. npr. Hraste, 1960; Bašić, 2012; Starčević, 2016).

74
djetinjstva, hobije i običaje za blagdane. Labov (1984) nudi dvije upute za uspješan intervju, a
to je da ne treba inzistirati na zadanom redoslijedu tema i da ispitivač treba sudjelovati
aktivno u intervjuu to jest treba biti zainteresiran za sadržaj (v. i Starčević, 2016). Naime,
Labov (1984) ističe kako sociolingvistički intervju nije uspješan ako govornik samo odgovara
na zadana pitanja i ne skreće s teme jer upravo skretanja s teme mogu biti najvažniji dijelovi
za istraživanje. U ovome snimanju slijedile su se navedene upute.

Svi su govornici snimani istom opremom: visokokvalitetnim snimačem Marantz (model PMD
660) i AKG mikrofonom (model AKGC 391), u vrlo sličnim uvjetima42: u prostoriji sa
smanjenom bukom i mikrofonom udaljenim 10 cm pod kutom od 45°. Govornici su snimani u
svojim domovima, školama ili knjižnicama, drugim riječima u tihim prostorijama bez
zamjetne izvanjske buke. S obzirom na izabrane akustičke mjere, koje ostaju sačuvane i u
lošijim zvučnim uvjetima, za snimanje nije bilo nužno da se provodi u studijskim uvjetima.
Međutim, pazilo se da se uklone svi mogući izvori buke kao što su računala, klima uređaji,
telefoni itd. Visokokvalitetna oprema i prostorije bez buke bile su nužne kako bi se osigurale
kvalitetne snimke koje će se koristiti za akustičku i slušnu analizu te prepoznavanje. Naime,
istraživanja pokazuju da je uspješnost u prepoznavanju veća što je snimka kvalitetnija
(Köster, Schiller i Künzel, 1995; Köster i Schiller, 1997; Rose, 2002; Hollien, 2002; Jessen,
2008).

Najviše se snimalo u domovima govornika jer se smatra da je važno provoditi istraživanja u

poznatoj i svakodnevnoj okolini za govornika (Bowern, 2010: 341, prema Starčević, 2016: 9).
Na temelju desetak minuta snimljenoga materijala u programu Cool Edit Pro (verzija 2.1)
montirano je tri do pet minuta spontanoga govora za svakoga govornika. Da bi se dobili
precizni izračuni mjera fundamentalne frekvencije, provedeno je montiranje bilo minuciozno.
Iz spontanoga je govora tijekom montiranja izrezano sve što nije govor: smijeh, kašalj,
pucketanje prstima, stiskanje kemijske olovke itd. Prikupljeni zvučni zapisi bračkih govornika
koristit će se za osnivanje zvučne baze hrvatskoga govora.

4.2. Fonetska analiza

Razlikovanje je govornika s obzirom na regionalno podrijetlo od velikoga značaja u

forenzičnoj fonetici. Brojna sociolingvistička i sociofonetska istraživanja potvrđuju kako je za
smještanje govornika u određenu regiju i sociodemografsku skupinu najvažnija segmentalna

42
Vrlo je važno kroz čitavo istraživanje zadržati istu opremu i uvjete snimanja, a neki autori čak predlažu i
fotografiranje postavljanja opreme za snimanja (Rathcke, Stuart-Smith, Torsney i Harrington, 2017).

75
razina, odnosno izgovor vokala i konsonanata (Labov, 1963; 1966; 1972; Moosmüller, 1997;
Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2012; Kišiček, 2012;
Jacewicz, 2016 i dr.). Regionalne razlike očituju se više u vokalskome negoli
konsonantskome sustavu (Eisenson i Eisenson, 1979, prema Kišiček, 2012; Jacewicz, 2016), a
slično je uočeno i za hrvatske govore (Mildner, 1997; Škarić, 2009; Varošanec-Škarić i
Kišiček, 2009; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2012). Prema potonjim je istraživanjima najveća
razlika među dijalektima u Hrvatskoj u izgovoru vokala. Osim dijalektalnih, izgovor vokala i
konsonanata otkriva i brojne druge sociolingvističke informacije, kao što su stupanj
obrazovanja, društveni status, dob itd. (Labov, 1963; 1966; 1972; Moosmüller, 1997; Kišiček,
2012; Bašić, 2012; Galović, 2012 i dr.). I brojni prethodni opisi bračkih govora ukazuju na to
da su najveće varijacije među tim govorima na fonetskoj i fonološkoj razini.

Iako su fonološki opisi bračkih govora u prethodnim istraživanjima bili najčešći, oni su se
uglavnom temeljili na jednom ili nekoliko govornika čiji dob, obrazovanje, a vrlo često i spol,
nisu navedeni. Kako su to bila uglavnom dijalektološka istraživanja, izvori su bili pretežno
vrlo stari govornici čiji je govor ispitan dijalektološkim upitnicima. No, istraživanja pokazuju
da je spontani govor presudan za otkrivanje i razumijevanje fonetskih promjena (Celata i
Calamai, 2014). Stoga će se slušna fonetska analiza u ovome radu temeljiti na spontanome
govoru većeg broja (N=150) izvornih govornik. Njezin je cilj opisati sociofonetske varijacije
na segmentalnoj razini u tim spontanim realizacijama dijalektalnoga govora. Opis će uključiti
svih 150 govornika ovoga korpusa koji se razlikuju po podrijetlu, spolu, dobi i obrazovanju.
Obilježja vokalskoga i konsonantskoga sustava navodit će se u odnosu na prethodna
istraživanja, ako ona postoje za taj govor, i na njihove zaključke o fonološkome i fonetskome
sustavu tih govora. Za govore koji do sada nisu bili analizirani (Gornji Humac, Nerežišća,
Postira, Pučišća i Supetar), fonetske značajke opisivat će se u odnosu na dijalektalnu grupu
kojoj pripadaju (čakavsku, štokavsko-čakavsku ili čakavsko-štokavsku).

Poseban će naglasak biti na onim fonetskim obilježjima koja se ne podudaraju u prethodnim

opisima, odnosno oko kojih u postojećoj literaturi postoje prijepori, poput diftonga i
cakavizma. Usporedit će se vokalski i konsonantski sustavi govornika i govornica različitih
dobnih skupina u svakom od snimljenih govora, kako bi se utvrdilo koliki je utjecaj
segmentalne razine na prepoznavanje. Za svako mjesto opisat će se, ako postoje, razlike na toj
razini s obzirom na dob, spol i obrazovanje govornika.

76
4.3. Akustička analiza

Fundamentalna se frekvencija (F0) već dugo koristi u prepoznavanju govornika u forenzičnoj

fonetici kao robusna mjera koja ostaje postojana u različitim uvjetima snimanja (Nolan, 1983;
Braun, 1995; Traunmüller i Eriksson, 1995; 1995a; Rose, 2002; Lindh, 2006; 2006a; itd.).
Stoga, akustička se analiza u ovome radu temeljila na izračunavanju mjera fundamentalne
frekvencije, kako bi se dobile prosječne vrijednosti za bračke govornike te provjerio utjecaj F0
na prepoznavanje govora.

Prethodna su istraživanja pokazala da se F0 u govoru stabilizira između 10 sekundi i dvije

minute, ovisno o vrsti diskursa i jeziku, stoga je za izračun F 0 izdvojeno tri do pet minuta iz
montiranoga spontanoga govora (kao npr. i Hudson, Jong, McDougall, Harrison i Nolan,
2007). Na temelju montiranih zvučnih zapisa za svakoga govornika izračunate su u programu
za akustičku obradu zvuka Praat (Boersma i Weenink, 2015; verzija 6.0.21) vrijednosti mjera
fundamentalne frekvencije u hercima (Hz). Unutar programa Praat postoji mogućnost
automatiziranog izračunavanja akustičkih parametara pomoću skripti koje je za forenzičnu
fonetiku prilagodio Harrison (2013). Računanje fundamentalne frekvencije putem računalnih
programa napravljenih za tu svrhu najčešća je metoda mjerenja F0 u forenzičnoj fonetici
posljednjih 20 godina (Baldwin i French, 1990; Lindh, 2006; 2006a; Hudson i dr., 2007 i dr.).

U Praatu se po uzoru na ranija istraživanja (Lindh, 2006; 2006a; Biočina, Varošanec-Škarić i

Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i
Kišiček, 2017) ograničilo postavke na raspon od 65 Hz do 350 Hz43 za muškarce odnosno od
70 Hz do 350 Hz za žene kako bi se dobile sve moguće frekvencije raspona fundamentalne
frekvencije te izbjegla oktavna skakanja, harmonici i stridensi. Kretanje se osnovnoga tona u
Praatu provjeravalo i ručno. Izračunate su prosječne vrijednosti aritmetičke sredine (x̅ F0),
vrijednosti medijana (C F0), prosječne bazične vrijednosti na temelju medijana (Fb),
alternativna bazična vrijednost (Alt Fb) i standardna devijacija (S.D. F0) za sve snimljene
glasove. Prosječne vrijednosti izračunate su zasebno za različite dobne skupine te ženske i
muške govornike kako bi se provjerio utjecaj dobi i spola na F0. Ista metodologija
primijenjena je i u mjerenjima fundamentalne frekvencije muških govornika hrvatskoga
jezika (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić,

43
Hudson, Jong, McDougall, Harrison i Nolan (2007: 1810) ograničavaju postavke u Praatu na raspon od 50 Hz
do 300 Hz za nedijalektalne muške govornike britanskoga engleskoga jezika, kako bi izbjegli „nepoželjne“ niske
frekvencije, a vrlo izdašno zadali ograničenje za visoke frekvencije.

77
2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017). Prednost je ove metode vremenska ušteda
koja se ostvaruje u slučaju velikog broja uzoraka i varijabli. U jednom novijem istraživanju
(Keating i Kuo, 2012) uspoređeno je ručno računanje fundamentalne frekvencije s
automatskim. Rezultati su pokazali da, iako su se pri ručnome načinu preciznije mjerile neke
vrijednosti F0 (npr. minimalna F0), ukupne se vrijednosti nisu statistički značajno razlikovale
između ta dva načina (Keating i Kuo, 2012: 1059). Također, pokazalo se da je ručno mjerenje
manje pogodno za povezani govor, a i iziskuje puno više vremena od automatskoga (Keating i
Kuo, 2012: 1059-1060).

Neke su tradicionalne mjere fundamentalne frekvencije bile manje pouzdane od drugih i u

ovome istraživanju. Naime, u preliminarnom su mjerenju dijalektalnoga spontanoga govora
gotovo svi govornici imali prosječne minimalne i maksimalne vrijednosti osnovnoga tona
približno iste postavljenim frekvencijskim ograničenjima (65/75 Hz i 350 Hz). No, to nije
odraz stvarnih vrijednosti, već očitavanje tragova fundamentalne frekvencije u nižim (npr.
laringalizacija) i višim (npr. oktavna skakanja) dijelovima spektra, a blizu granične
frekvencije računanja F0 određene skriptom. Prema tome, ove su mjere izostavljene iz daljnje
statističke analize. Navedeno ukazuje na to da su minimalna i maksimalna F0 manje robusne
od medijana (C F0) ili prosječne bazične vrijednosti na temelju medijana (Fb) što su potvrdila i
brojna druga istraživanja (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da Costa,
Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017; Skarnitzl i Vaňková, 2017).

Razlike među dobnim i spolnim skupinama izračunate su statistički, a dobivene su vrijednosti

također statistički uspoređene i s postojećim vrijednostima F0 za neregionalni hrvatski govor.
Tom se usporedbom htio provjeriti utjecaj idioma na prosječnu fundamentalnu frekvenciju.
Do sada su na velikom uzorku izračunate mjere fundamentalne frekvencije (x̅ F0, C F0, min.
F0, maks. F0, Fb, Alt Fb i S.D. F0) samo za mlađu i srednju dobnu skupinu hrvatskih
neregionalnih muških govornika (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-
Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, 2019), pa je moguće samo potonje
statistički usporediti s vrijednostima za brački govor. S drugim će vrijednostima F0 za
hrvatske govornike usporedba biti samo opisna zbog metodoloških razlika.

4.4. Procjenitelji i upitnik

S obzirom na to da stariji slušatelji nisu u prosjeku dobri kao mlađi slušatelji (Bull i Clifford,
1999: 217, prema Rose, 2002: 101), što je potvrdilo i pilot istraživanje (Biočina i Varošanec-
Škarić, 2017), za prepoznavanje su odabrani mlađi naivni procjenitelji. Također, mlađi

78
procjenitelji predstavljaju pretežno homogenu skupinu s obzirom na sociodemografske
podatke poput dobi i stupnja obrazovanja.

Mlađi procjenitelji (do 25 god.) uobičajeni su i u sociofonetskim istraživanjima

prepoznavanja i procjene stavova u Hrvatskoj (Jakovčević, 1988; Mildner, 1997; 1998;
Mildner i Dobrić, 2003; Šimičić i Sujoldžić, 2004; Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić,
2008; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012; Sujoldžić i Šimičić, 2013) i u svijetu
(Köster, Schiller i Künzel, 1995; Köster i Schiller, 1997; Sudimac, 2016)44. Stoga su cijeli
prikupljeni korpus prepoznavali odabrani učenici srednjih škola na otoku Braču koji su ujedno
i izvorni govornici nekog od bračkih govora.

Kriteriji za odabir procjenitelja bili su da žive na otoku Braču, da su učenici jedne od dviju
srednjih škola na Braču te da im je barem jedan roditelj podrijetlom s Brača. Svaki je
procjenitelj trebao ispunjavati sve navedene kriterije. U rujnu 2017. godine provedeno je
prepoznavanje svih 150 snimljenih govornika u dvije srednje škole na otoku Braču: „Bol“ u
Bolu i „Brač“ u Supetru45. Procjenitelji koji su sudjelovali u prepoznavanju učenici su 2., 3. i
4. razreda tih dviju srednjih škola. Sveukupno je sudjelovao 81 procjenitelj, od toga 50
učenika srednje škole „Brač“ i 31 učenik srednje škole „Bol“. Ukupno je bilo više
procjeniteljica (NŽ=54) negoli procjenitelja (NM=27) te više učenika gimnazijskog (N=69)
negoli strukovnog (N=12) usmjerenja (v. Prilog 4). Dob je procjenitelja u rasponu od 15 do
18 godina (4. razred od 17 do 18 god.; 3. razred od 16 do 17 god.; 2. razred od 15 do 16 god.).
Procjenitelji su se razlikovali i s obzirom na podrijetlo roditelja, pa 50 procjenitelja imaju oba
roditelja s Brača, a 31 samo jednog roditelja s Brača.

Kao i u pilot prepoznavanju (Biočina i Varošanec-Škarić, 2017), procjenitelji su na temelju

spontanoga govora prepoznavali iz kojeg je mjesta na otoku Braču govornik. Iz pet minuta
montiranoga spontanoga govora svakoga govornika izdvojene su prosječno 23 sekunde za
prepoznavanje. Naime, pokazalo se da je prepoznavanje govornika pouzdanije ako se temelji
na spontanome govoru (Dobrić i Mildner, 2003) te ako je zvučni zapis duži od 10 sekundi
(Rose, 2002). Kraćom se dužinom odsječka od 23 sekunde htio imitirati potencijalni
forenzični scenarij. Tijekom montaže u programu Cool Edit Pro pazilo se da u zvučnim

44
U navedenim istraživanjima prepoznavanja i procjene stavova sudjelovali su srednjoškolci (npr. Jakovčević,
1988; Šimičić i Sujoldžić, 2004; Sujoldžić i Šimičić, 2013; Sudimac, 2016) i studenti, i to vrlo često studenti
fonetike, za koje se smatra da nisu u potpunosti naivni procjenitelji, već da su između naivnih i stručnih (v. npr.
Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2008; Kišiček, 2012a).
45
Na otoku Braču nalaze se samo te dvije navedene srednje škole.

79
isječcima nema toponima i drugoga konteksta govora koji bi mogli otkriti podrijetlo
govornika. Pa je tako, primjerice, izostavljen dio spontanoga govora u kojem se spominje
riječ Selo u značenju središte mjesta jer je to značenje riječi selo karakteristično za Pražnica46
što bi moglo procjenitelje navesti na to da je govornik iz Pražnica. Također, izrezali su se
dijelovi s nazivima mjesta, uvala (npr. Puntinak), tvornica (npr. Sardina), događanja (npr.
Selačko sportsko lito) i sl. Riječi prisutne u odsječku za prepoznavanje provjeravane su u
Rječniku bračkih čakavskih govora (Šimunović, 2006) kako bi se izbjegle riječi koje su
specifične za samo određeni brački govor (npr. selo u značenju trg za govor Pražnica). Naime,
cilj je bio ispitati kako procjenitelji prepoznaju govore s obzirom na fonetsku razinu i glas te
se ovako htio smanjiti utjecaj leksičke razine.

Osim govornika s otoka Brača, u eksperiment prepoznavanja uključeni su i jedan govornik

srednje dobi i jedna govornica starije dobi iz Splita. Naime, htjelo se provjeriti razlikuju li
mladi naivni procjenitelji bračke govore od splitskoga. Govornici iz Splita preuzeti su iz
korpusa prikupljenog za doktorsko istraživanje Kišiček (2012)47. Njihovi zvučni zapisi u
ovome ispitivanju imali su ulogu podmetnutih glasova odnosno mućaka, što je uobičajeno u
forenzičnoj identifikaciji govornika i u nekim istraživanjima prepoznavanja podrijetla
govornika (v. npr. Mildner, 1997; Foulkes i Wilson, 2011). Pritom je važno da ti podmetnuti
glasovi budu što sličniji ispitivanom govornom uzorku (Rose, 2002; Sherrin, 2015). S
obzirom na to da splitski govor pripada čakavsko-štokavskim govorima, kao i neki govori na
Braču (npr. sumartinski, supetarski), htjelo se ispitati razlikuju li naivni procjenitelji govor
prvog većeg urbanog središta od govora otoka Brača.

Prepoznavanje je trajalo ukupno 90 minuta i bilo je podijeljeno na dva slušanja za svaki

razred. Redoslijed je procjene bio slučajan te su sve odsječke slušali samo jednom, nakon
čega su imali pet sekundi za odgovor. Prije početka prvoga slušanja, procjenitelji su dobili
detaljne upute o ispunjavanju upitnika te im je pušten testni zvučni uzorak kako bi se
provjerila glasnoća snimke i sluh procjenitelja.

U upitniku su prvo ispunjavali sociodemografske podatke: godinu rođenja, mjesto boravka i

podrijetlo oca i majke. Ime i prezime nisu navodili, već su dobili šifru kako bi im se osigurala
anonimnost. Upitnik se sastojao od 304 pitanja (v. Prilog 5), po dva pitanja za svakoga
46
V. Šimunović (2006) i Vidović (2013).
47
Govornici preuzeti iz istraživanja koje je provela Kišiček (2012) snimani su u vrlo sličnim uvjetima kao i
govornici u ovome istraživanju: istim snimačem i mikrofonom, s istom udaljenosti mikrofona od usta govornika
i pod istim kutom, u prostorijama bez zamjetne izvanjske buke te je korišten isti popis tema za spontani govor.

80
govornika. Prvo su trebali zaokružiti je li govornik s Brača ili iz Splita (prvo pitanje), a zatim
su, ako je govornik s Brača, u drugom pitanju trebali zaokružiti iz kojeg je od 10 ponuđenih
mjesta (Bol, Gornji Humac, Milna, Nerežišća, Postira, Pražnica, Pučišća, Selca, Sumartin i
Supetar). U pilot istraživanju Biočine i Varošanec-Škarić (2017) nisu bila ponuđena mjesta na
izbor, što se pokazalo prilično teškim, pa im se na ovaj način htjelo olakšati.

Iako se planiralo provesti prepoznavanja ovih govora i s izvornim stručnjakom, od toga se na

temelju preliminarnog ispitivanja odustalo, ali i zbog maloga broja dostupnih izvornih
govornika koji su ujedno i jezični stručnjaci. Naime, kao dio pilot istraživanja ispitana je
sposobnost prepoznavanja jedne jezične stručnjakinje, profesorice hrvatskoga jezika, koja je
ujedno i izvorni govornik jednoga bračkog govora te živi gotovo cijeli život na otoku Braču.
Rezultati su njezinog prepoznavanja pokazali da je jednako uspješna u prepoznavanju kao i
prosječni naivni procjenitelji srednje i mlađe dobi iz istraživanja Biočine i Varošanec-Škarić
(2017) te da je lošija od dva najbolje rangirana naivna procjenitelja iz toga prepoznavanja.
Pritom treba napomenuti da su oba prepoznavanja provedena u istim uvjetima i na istome
uzorku govornika. Navedeno ide u prilog rezultatima Foulkesa i Wilsona (2011) te zaključku
koji je iznio Nolan (1983), a prema kojima nema velike razlike u prepoznavanju između
stručnjaka i naivnih procjenitelja.

S obzirom na ukupne rezultate prepoznavanja izvornih govornika i na temelju akustičke i

fonetske analize pokušat će se utvrditi kriteriji prepoznavanja.

4.5. Statistička obrada rezultata

Sve statističke analize prikazane u ovome radu izračunate su pomoću programa MATLAB
(MathWorks Inc., 2015) i JASP (JASP Team, 2018).

Proporcija točnih detekcija na dva pitanja (Je li govor s Brača ili iz Splita? Ako je s Brača, iz
kojeg mjesta?) izračunata je za svakoga govornika, odnosno svakog ispitanika zasebno. Kao
ukupan broj detektiranja u odnosu na koji je izračunata točnost detekcije, korišten je ukupan
broj detekcija na koje su ispitanici ponudili odgovor. S obzirom na točnost detekcije, kreirana
je rang lista svih govornika (od najbolje do najlošije prepoznatih) i svih ispitanika s obzirom
na uspješnost u prepoznavanju. Na istraživačka pitanja o povezanosti i predikciji rezultata
odgovoreno je izračunom Pearsonovog koeficijenta korelacije i provedbom višestruke
regresijske analize. Za usporedbu rezultata između skupina korišten je t-test i analiza
varijance.

81
Statističkom analizom nisu obuhvaćena dva govornika iz Splita. Naime, potonji su u ovome
istraživanju samo imali ulogu podmetnutih glasova te se stoga njihov govor nije detaljnije
proučavao i opisivao. A također, ostatak je korpusa simetričan (N=15 za svako mjesto), dok
za splitski govor postoje samo dva glasa, odnosno dva pojedinca, a ne dostatan uzorak. Ono
što se moglo statistički izračunati je točnost detekcije podrijetla ta dva govornika, stoga su
uključeni u rang listu govornika. Prilikom interpretacije njihove detekcije, sve navedeno će se
uzeti u obzir.

82
5. REZULTATI I RASPRAVA

5.1. Rezultati fonetske analize i usporedba s prijašnjim opisima

5.1.1. Fonetski opis bolskoga govora

Fonetska analiza bolskoga govora obuhvatila je spontani govor četiriju mlađih govornika
(NŽ=2, NM=2), četiriju govornika srednje dobi (NŽ=2, NM=2) i sedmero starijih govornika
(NŽ=3, NM=4). Muški govornici bili su nešto brojniji (8 naprema 7), kao i oni niže obrazovani
(NOŠ=6, NSSS=7, NVŠS=2) (v. Prilog 2).

Slušnom analizom utvrđeno je da dvoglase [uo] i [ie] u bolskome govoru ostvaruju uglavnom
svi stariji govornici te jedan govornik srednje dobi. Iznimka je samo jedan vrlo stari govornik
(89 god.) koji se trudio govoriti nedijalektalno, unatoč uputama, a pritom je koristio neku
varijantu blisku splitskome govoru. Naime, istraživanja su pokazala (Šojat, 1979; Kalogjera,
1985; Zečević, 2000; Kapović, 2004) da se govornici „čiji organski idiomi znatnije odstupaju
od standarda u nastojanju da govore standardom zapravo, (...) ne prilagođavaju standardu
nego govoru gradskog središta svoje regije“ (Kapović, 2004: 97). U slučaju je bračkih
govornika to govor grada Splita.

Svi su ostali govornici starije dobi (podjednako muški i ženski) dosljedno ostvarivali
dvoglase, u toponimima (npr. [buol] za /Bol/, [bosnie] za /Bosne/), u imenicama (npr.
[kesiʦuon], [ɡruozje], [ʨier], [muoru], [robie], [poʧietka], [ɡodinie], [mamie], [nonie],
[misieʦ], [luozje]), u glagolima (npr. [duoʃo], [duoʃla], [duoʃli], [duoʃla sam], [pruoʥe],
[puoʨ], [neɡrie] za /ne ide/, [ɡrien] za /idem/, [poʧiet], [duoʨe], [posʋietit], [nariesli],
[nieʨu]), u zamjenicama (npr. [tuo], [kuo], [uon], [ʧaɡuod]), u pridjevima (npr. [tieʃko],
[ʋiezani], [ɡripuozni], [ʒiedni]), prilozima (poput [wuode], [tuot], [diɡuod]) i u brojevima
(npr. [par̩ ʋie], [piet], [tridesiete], [pedespiete] za /pedeset i pete/, [deʋedesiet], [stuo]). Iz
navedenih primjera vidljivo je da se dvoglasi mogu pojavljivati u početnom slogu (npr.
[muoru]), u sredini (npr. [tridesiete]) i na kraju riječi (npr. [ʋezie]). Dvoglas /ua/, koji su
Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988) čuli u govoru starijih Boljana, nije potvrđen u
ovome korpusu.

U spontanom govoru [ar̩ ] dosljedno izgovara pet starijih govornika dok se kod jednoga
starijega govornika pojavljuje samo u jednoj riječi, a u ostalima ne ([par̩ ʋi], ali npr. [tr̩ ʧemo],
[kr̩ ʋ]). Jako stari govornik koji nije imao dvoglase nije imao ni /ar/. Slogotvorno [r̩ ] s [a] su

83
izgovarali u riječima poput: [uskar̩ s] za /Uskrs/, [kar̩ ʋ], [nabar̩ zinu] za /na brzinu/,
[kar̩ neʋola]48, [sekar̩ ʋi], [zaɡar̩ lim], [par̩ ʋie], [tar̩ kali], [naʋar̩ ʃi], [otar̩ ɡo].

Dosljednošću u izgovoru [ar̩ ] i dvoglasa starije govornike prati i jedan obrazovani (VŠS)
govornik srednje dobne skupine. On je ujedno jedini govornik te dobne skupine koji je imao
ta oba fonetska markera bolskoga govora. Dvoglase ostvaruje u svim oblicima riječi kao i
stariji govornici, poput: [wuod], [piet], [ɡrie], [skruoz], [nieʨe], [bondie]49, [sielʧani] za
/Selčani/, [buol] za /Bol/, [duoʃo], [ʒenie], [osandesiet], [srie] za /sreo/, [bruod]. A tako i
slogotvorno [r̩ ], naprimjer: [zaʋar̩ ʃi], [bar̩ zo], [par̩ ʋi], [tʋar̩ d], [dar̩ ʒin], [ʋar̩ tim]. Zanimljivo je
da je upotrijebio i izraz [jazik], u kojem je došlo do promjene /e/ u /a/ iza nepčanih
konsonanata (Šimunović, 2011). Takve pojave smatraju se dokazom jake čakavske vokalnosti
(Galović, 2014: 238) te su prisutne i u nekim drugim bračkim govorima (Šimunović, 2011;
Galović, 2013; 2014), a Moguš (1977: 35) ih klasificira kao „temeljne čakavske odlike“.

Ostali govornici srednje i mlađe dobne skupine nemaju dvoglase ni [ar̩ ], ali zato imaju neka
druga čakavska obilježja. Kod svih govornika dugo [aː] uglavnom prelazi u [o]50, naprimjer:
[jo] za /ja/, [moli] za /mali/, [mloda], [udola], [stori], [jedon], [donu], [po] za /pa/, [ʒol] za
/žao/, [nojpri] za /najprije/. Za zatvaranje vokala [o] postoji samo jedan primjer, [skulu]51,
ostvaren u govoru muškarca srednje dobne skupine. Zatim, u govoru svih Boljana dolazi i do
omisije vokala, na početku (npr. [wuod] umj. /ovdje/, [probuʨ] za /preobući/) i još češće na
kraju riječi (npr. [ʦur]52 umj. /cura/, [ɡodin] umj. /godina/, [poʧiet] umj. /početi/, [ʋan] za
/vama/, [pluʨ] umj. /pluća/, [ko] za /kao/). U riječi /crkva/ došlo je do umetanja vokala (npr.
[ʦrikʋu], [ʦrikʋi]).

Konsonantski je sustav također čakavski, iako ima iznimaka. Posljedično, govornici nisu
imali čakavski izgovor konsonanta [ʨ], odnosno on u bolskom nije nepčani zatvornik [c].
Također, većina govornika uglavnom izgovara [ʥ] (npr. [pruoʥe], [roʥena], [doɡaʥa],

48
Šimunović (2006: 226, 250) bilježi /karnevol/ samo u Bolu, dok je u drugim bračkim govorima /krnevol/, a
Galović (2014: 241) objašnjava da je slogotvorno /r/ u riječi /karnevol/ zapravo sekundarno jer je nastalo
ispadanjem vokala koji je stajao uz njega.
49
U značenju strana (Šimunović, 2006).
50
Šimunović (2006: 15) ističe kako u bračkim čakavskim govorima „najočitija zatvorenost razvidna je na
samoglasniku /a/.“
51
U značenju škola.
52
Zapravo genitiv množine koji dolazi bez nastavka /-a/, ali u fonetskoj je analizi to svejedno redukcija.

84
[ɡraʥeʋinski]), a stariji ga ponekad zamjenjuju s [j] (npr. [ɡrozje] za /grožđe/, [mlaju])53.
Adrijatizam po kojem se [ʎ] izgovara kao [j] prilično je zastupljen (npr. [jude], [ʒujo], [ʋajo],
[najbojo], [neʋoji], [daje], [prijateje], [sklopjen], [ponoʋjan]), ali se ne provodi uvijek (npr.
[nediʎe], [naʎuti]). Ponekad se /lj/ zamjenjuje s [l] (npr. [najliʃja], [liti]), a u starijih govornika
je zabilježen i nesliveni izgovor (npr. [punoljetna], [ʋesielja]). Konsonant [x] se uglavnom
izgovara (npr. [ɡrix], [ʋrhu], [ɲixoʋi]), osim kada se ponekad nalazi na početku riječi,
međutim i tada se čuju dvostruke varijante u korpusu (npr. [xiʎadu] i [iʎadite] i [xoʨedu] i
[oʨedu]). Skup /hv/ zamjenjuje se s [f] samo u riječi /hvala/ (npr. [fala]).

Na završecima nastavaka i nekih nepromjenjivih riječi svi govornici dosljedno izgovaraju [m]
kao [n] (npr. [sromin], [ministriron], [ʋolin], [nedijon], [osan], [nan], [son] za /sam/). Kod
dvoje govornika srednje dobi zabilježena je potonja promjena i u sredini riječi, ali samo u
nekim brojevima (npr. [osandesiet]). Prilično je rijedak prelazak [ɲ] u [n] (npr. [odnila],
[ditinstʋo]) te se ne događa samo ispred konsonanata kao što Šimunović (2006) bilježi.
Međutim, navedena promjena prisutna je samo kod govornika srednje i starije dobi.
Konsonant je [ʋ] postojan, a pronađen je samo jedan primjer, [sekarʋi], u govoru jedne starije
žene u kojem se nije izgovorio jer je bio drugi član početne konsonantske skupine (v. Lukežić,
1998). U riječi /kava/ zamjenjuju se s [f] (npr. [kafu]).

Redukcija je konsonanata još jedan adrijatizam prisutan u bolskih govornika, bez obzira na
dob i spol, i to na početku riječi (npr. [idrili] za /jedrili/, [ʨier], [kuo] za /tko/, [di] za /gdje/,
[ezotiʧnix]), u sredini (npr. [sʋjeski]) i na kraju (npr. [sa] za /sad/, [usri] za /usred/, [uʋi] za
/uvik/). U govornika svih skupina dolazi do umetanja konsonanata na početku (npr. [zdril] za
/zreo/), u sredini (npr. [ʋoŋka] za /vani/) i najčešće na kraju riječi (npr. [nikor], [nikudar],
[prijatejiʦiman], [unuʦiman], [menuetix]). U nekim riječima izostaju (npr. [spat] za /spavati/,
[spolose] za /spavalo se/, [ʃeʃeste] za /šezdeset i šeste/, [izmisli] za /izmisliti/) ili se dodaju i
čitavi slogovi (npr. [jerbo], [tuoder] za /tu/, [obo] za /o/). Kod govornika srednje i starije
dobne skupine dolazi u sredini riječi do pojednostavljenja razjednačavanjem konsonanata, pa
skupina [ʧk] prelazi u [ʃk], (npr. [teʒaʃkeɡa], [deʃko]), [ʧ] ili [ʨ] u [ʃ] (npr. [neobiʃnix], [obuʃ]
za /obući/) i [d] i [t] ispred konsonanata u [l] (npr. [nijelna], [kal] za /kad/).

53
Kako /đ/ i /dž/ nisu česti fonemi u hrvatskim govorima, a ova je analiza obuhvatila po pet minuta spontanoga
govora svakoga govornika, ne može se općenito zaključiti o statusu tih fonema u ovome korpusu, posebice
fonema /dž/.

85
Iako su dva govornika koristila zamjenicu /šta/, većina je koristila /ča/ (npr. [ʧajo znon] za
/što ja znam/), /če/ (npr. [ʧeson usadi] za /što sam usadio/) i /čo/ (npr. [nitiʧo ɡoʋoridu] za /niti
što govore/) u svojim spontanim govorima, znači ne samo /če/ kao što Šimunović (2006)
navodi za Bol. Neki stariji govornici upotrijebili su već pomalo zastarjeli oblik upitne
zamjenice u akuzativu [zoʧ] i premetnuti oblik zamjenice njih (npr. [joxi ɡledan] za /ja ih
gledam/).

Rezultati ove analize pokazali su da ako govornik ima dvoglase, izgovara i [ar̩ ]. Navedeno je
potvrđeno samo u govoru starije dobne skupine jer gotovo svi govornici mlađe i srednje dobi
nisu izgovarali ni dvoglase ni [ar̩ ]. Prema prethodnim opisima, glavni fonetski markeri
bolskoga govora trebali bi biti dvoglasi [uo] i [ie] te izgovor slogotvornog [r̩ ] s popratnim [a],
što se potvrdilo samo za sedmero govornika od 15 u ovome korpusu. Prethodni opisi ne
komentiraju razlike u vokalskom sustavu govornika s obzirom na dob te nije moguće
dijakronijski protumačiti ovako izrazitu diferencijaciju govornika s obzirom na dob i izgovor
dvoglasa i [ar̩ ]. Diferencijacija je prisutna i u konsonantskome sustavu pa mladi Boljani
uvijek izgovaraju [ʥ] i [ɲ] te ne provode razjednačavanja konsonanata.

5.1.2. Fonetski opis gornjohumčanskoga govora

Govor Gornjega Humca do sada nije zasebno proučavan ni opisivan. Od svih zastupljenih
mjesta u ovome radu, ovo ima najmanje stanovnika (N=271)54 što se odrazilo i na korpus koji
sadrži nesrazmjeran broj govornika iz Gornjega Humca s obzirom na dob i spol. Pa tako u
korpusu nije zastupljena niti jedna mlađa govornica iz ovoga mjesta, dok je starijih govornika
čak deset (NŽ=6, NM=4), ostatak korpusa čine dva govornika srednje dobi ( NŽ=1, NM=1) i tri
mlađa (NM=3). S obzirom na stečeno obrazovanje, najviše je govornika sa srednjom školom
(N=8), pa osnovnom (N=6), a samo jedan govornik ima završeno fakultetsko obrazovanje (v.
Prilog 2).

Rezultati pokazuju da dvoglase u analiziranim spontanim govorima dosljedno ostvaruje devet

starijih govornika i po jedan muški govornik srednje i mlađe dobne skupine. Drugim riječima,
ukupno 11 od 15 govornika iz Gornjega Humca imaju dvoglase, dok ih dva govornika, jedan
stariji i jedan mlađi, ostvaruju fakultativno. Dvoglasi [ie] i [uo] pojavljuju se u toponimima
(npr. [buol] za /Bol/, [ɡuorɲeɡ xunʦa] za /Gornjeg Humca/), imenicama (npr. [ʃkuolu], [cier],
[fakultiet], [taʋierna], [ʒien] za /žena/, [zimie], [bazien], [gloʋie], [mieso], [sʋietaʦ],
[popuodne], [diʦie], [puod], [ried], [dwuora], [troʋie]), glagolima (npr. [duoʃla], [duoʃo],

54
Podatak iz popisa stanovništva održanog 2011. godine.

86
[narieslo], [plieʃe], [nieceʃ], [niema], [potieʒe], [puoc], [ʃieton], [muoɡli], [ɡriemo] za
/idemo/), pridjevima (npr. [ɡuotoʋ]), prilozima (npr. [wuol] za /ovdje/, [tuod] i [tuol] za /tu/,
[ʋecinuom], [diɡuol], [puo] za /pola/), zamjenicama (npr. [ʋiem] za /ovome/, [tie] i [tien] za
/tome/, [ʧaɡuod], [uon]), brojevima (npr. [piet], [ʃiest], [stuo]) i veznicima (npr. [puo] za /pa/).
Mlađi govornici ponekad izgovaraju riječi s dvoglasom i bez dvoglasa. Naprimjer, [piet] i
[pet], [tuol] i [tol], [tuot] i [tot] ili [tuod] i [tod] (svih šest u značenju tu), [tie] i [te], a isto je
zabilježeno i kod nekih starijih govornika. Jedino jedan mlađi govornik i jedna govornica
srednje dobi nisu imali dvoglase. Kao i Boljani, dvoglase imaju u dijalektalnim riječima (npr.
[ʃaltuora]55, [neʋierix]) i nedijalektalnim (npr. [studient], [buolniʦi]).

Osim dvoglasa, zamjećuju se brojni čakavski elementi i adrijatizmi. Dugi vokal [aː] uglavnom
se izgovara kao [o] (npr. [nos] za /nas/, [mole], [broŋke], [nojstoriji], [mesor], [imo], [don] za
/dan/, [rodit], [srom]). Redukcije vokala učestale su kod svih govornika i to na početku (npr.
[wuod], [wuode], [wuol] sva tri u značenju ovdje, [ʋie] za /ove/, [ni] za /oni/), na kraju (npr.
[puoc], [proʃietat], [kroʋ] u značenju /krava/, [ɡodin] za /godina/, [upiso] za /upisao/). Omisija
vokala u sredini riječi u ovome korpusu prisutna je samo kod starijih govornica (npr. [reʦmo]
za /recimo/, [poʃju] za /pošalju/). U nekoliko primjera došlo je i do umetanja vokala (npr.
[uzoɲe] za /uz njega/, [ʦrikʋu]), ali samo kod starijih govornika.

Slogotvorno [r̩ ] izgovara se bez popratnoga vokala (npr. [pr̩ ʃutix], [ʋr̩ lo], [br̩ zo]).

Svi govornici iz Gornjeg Humca imaju čakavski izgovor slivenika [ʨ], a poneki, uglavnom
stariji, i slivenika [ʥ] pa ih izgovaraju kao nepčane zatvornike [c] i [ɟ]56, poput mlađega
govornika u riječima [ɡraɟeʋinski], [roɟen], u govornika srednje dobi u riječi [peci] i u starije
žene [aɲɟeli], [cace], [cier], [kucu]. Fonem /đ/ ponekad se zamjenjuje s [j], kao u riječima:
[duojde], [mlajix], [izmeju] ili ostaje kao [ʥ], poput u [roʥena], [mlaʥa], [ʥaʦi]. Dakle,
fonem /đ/ može se ostvarivati na tri načina u ovome govoru. Skupina /gn/ fakultativno se
zamjenjuje sa [ʒ] (npr. [pomoʒen] za /pomognem/). Iako je konsonant [x] postojan (npr.
[xodila], [xodi], [hrustule], [ʋlaxiɲa]), ponekad se reducira i to uglavnom u starijih govornika.
Pronađeni su primjeri redukcije na početku (npr. [armonika]) i na kraju riječi (npr. [odma]).
Za neke riječi u ovome korpusu postoji istovremeno i dvojaki izgovor, poput [oʧedu] i [xoce].

Konsonant [ʎ] svi govornici uglavnom izgovaraju kao [j] (npr. [najbojen], [jeloʒija], [judi],
[skupjali], [prijatej], [zemju], [neʋaja], [poju]), a rjeđe kao [l] (npr. [doli], [liti]). Još jedan

55
U značenju krojačica (Šimunović, 2006).
56
Šimunović i Galović ih u svojim radovima bilježe kao t' i d'.

87
adrijatizam, izgovaranje [m] kao [n], prisutan je kod svih govornika. Do te promjene dolazi na
kraju (npr. [onen] za /onom/, [uɡlaʋnon], [neznon], [ʋolin], [sedan]) i fakultativno u sredini
riječi, poput [xunʦa] za /Hunca/, [uxunʦu], [xunʧanske], [pontiɲe] za /pamtim je/, [pontin] za
/pamtim/, ali i [momʧici]. Fakultativno se mijenja [ɲ] s [n], pa se čuje [ditinstʋa], [odnila],
[jonʦe], ali i [ditiɲix], [ʃietɲu] itd. i to u govoru istih govornika. Zabilježena je i jedna pojava,
koju je opisala Lukežić (1998), a vezana je za neizgovaranje fonema /v/ kada se nađe „kao
drugi član početne suglasničke skupine u slogu ispred sonanta /r/ unutar istoga ili susjednoga
sloga” (Lukežić, 1998: 101-102). Za navedeno postoji samo jedan primjer u korpusu. Naime,
jedna je starija govornica izgovorila [ʧrʧojʦi] za /cvrčci/. Jedan mlađi govornik zamijenio je
[ʋ] s [j] u riječi [zaʋr̩ ʃajemo], a neki stariji govornici izgovarali su ga kao [f] u riječi /kava/
(npr. [kafa]). Kao [f] vrlo se često izgovara i skupina /hv/ (npr. [pofolit], [fala], [foru] za
/Hvaru/).

Redukcije su konsonanata brojne, i to na početku (npr. [kuo], [ʃeniʦu], [naʧi] za /znači/,

[cierʦe]), u sredini (npr. [ʋoŋka], [sʋuda] umj. /svugdje/, [ninder] umj. /nigdje/, [sʋjeskeɡa],
[eletriʧar]) i na kraju riječi ([ʋe] od /već/, [uʋi] od /uvijek/, [ka] od /kad/, [ti] od /taj/). Osim
redukcija, prisutna su i dodavanja konsonanata u spontanome govoru ovih govornika, a ona se
u korpusu pojavljuju samo na kraju riječi (npr. [nikuor], [misieʦix], [tuod] i [tuol] za /tu/,
[diɡoder], [urix], [nakoɲiman]). Ponekad izgovor olakšavaju izostavljanjem čitavih slogova
(npr. [oʧalima] za /naočalima/, [po] za /poći/), a zabilježena su i dodavanja slogova (npr.
[okolo] za /oko/, [jerbo] za /jer/). Oboje je prisutno u govornika svih dobnih skupina. U
govornika starije i srednje dobi dolazi do razjednačavanja konsonanata što se odvija na način
da se slivenici zamjenjuju tjesnačnikom što je vidljivo u primjerima poput [priliʃno], [kiʃmu],
[ʋisko] za /Vicko/ ili skupina [ʧk] sa [ʃk] (npr. [duɡaʃke], [puʃku], [braʃki]). Govornici starije
dobi u nekoliko su riječi proveli jednačenje konsonanata koji nisu u dodiru (npr. [ʃɲon] za /s
njom/, [ʃɲima] za /s njima/). Međutim, to se ne provodi dosljedno pa se čuje i naprimjer
[sɲima], [sɲiman]. Dva starija govornika, jedan muškarac i jedna žena, dodali su [j] u riječima
koje su dio iste izgovorne cjeline u kojoj prethodna završava vokalom, a sljedeća pak počinje
(npr. [toliko just], [ofʦe jemali] za /ovce imali/).

Kao i u Bolu, govornici koriste paralelno u svojim govorima oblike upitno-odnosne zamjenice
/čo/, /ča/ i /če/. Pritom /če/ može biti rezultat kontrakcije od /ča/ ili /če/ s glagolom biti,
naprimjer: [ʧeliti] za /što je ljeti/, [ʧeumri] za /što je umro/, ali i samo /če/, poput [ʧesanbi] za
/što sam bio/. Dva starija muška govornika upotrijebila su premetnuti skraćeni oblik
zamjenice njih (npr. [eʋotixi], [saxije] za /sad ih je/).

88
Fonetskom analizom potvrđeno je da je govor Gornjega Humca uistinu jedan od
najkonzervativnijih čakavskih govora na otoku Braču, kao što su neki prethodni skupni opisi
bračkih govora i pretpostavljali (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Sujoldžić, 1994).
To posebno vrijedi za govornike starije i srednje dobi koji imaju brojna arhaična čakavska
obilježja. Na rezultate je sigurno utjecao veliki broj starih govornika (N=10, C=77,5 god.) za
koje je poznato da više čuvaju značajke dijalekta. Međutim, i dva mlađa govornika u ovome
korpusu ostvarivala su brojne čakavske osobine i dvoglase, iako ne uvijek dosljedno. Od tri
mlađa govornika, jedino govornik s fakultetskim obrazovanjem nije imao dvoglase, čak ni
fakultativno, ali je zato imao neka druga čakavska obilježja. Međutim, ni govornica srednje
dobi sa srednjom stručnom spremom nije ih imala pa se ne može tvrditi da obrazovanje ima
utjecaj na (ne)izgovaranje dvoglasa. Budući da je u korpusu gotovo podjednak broj žena i
muškaraca (NŽ=7, NM=8), može se zaključiti da ne postoje veće razlike s obzirom na spol
govornika, osim u srednjoj dobnoj skupini u kojoj je od dvoje govornika jedino muškarac
ostvarivao dvoglase. Međutim, i to se može možda pripisati dobi jer su oba govornika u toj
skupini bila granična, žena je imala 36, a muškarac 54 godine (raspon je godina za tu skupinu
od 35 do 55 god.).

Iako Šimunović (1977; 2004; 2006) u nekoliko radova iznosi različita opažanja o dvoglasima
u Gornjem Humcu, u najrecentnijem utvrđuje da ih nema te da ih se jedino još čuje u vlastitim
imenima (Šimunović, 2006: 14). Rezultati ove analize pokazuju nešto drugačije stanje po
kojem dvoglase u analiziranim spontanim govorima ostvaruje čak 11 govornika, a još dvoje
fakultativno. Ti podaci ukazuju na to da su dvoglasi učestaliji u govoru Gornjega Humca nego
u govoru Bola, što se do sada nije smatralo. Prema Mogušu (1977: 29) dvoglase čuvaju
najkonzervativniji čakavski govori, a Gornji Humac je, i po nekim drugim jezičnim
obilježjima (npr. izgovor [ʨ] i [ʥ] kao nepčanih zatvornika [c] i [ɟ], zamjena [ʥ] s [j],
protetsko /j/), govor s više arhaičnih čakavskih značajki od Bola. Tome je sigurno pridonijela
i geografska pozicija Gornjega Humca u unutrašnjosti Brača i manja povezanost s okolnim
mjestima. Bol je, za razliku od Gornjeg Humca, primorsko mjesto koje je već dugi niz godina
jedna od najpoznatijih turističkih destinacija u Hrvatskoj57, a i u ovom dijelu Europe. Ti
sociolingvistički faktori zasigurno su utjecali na ove govore.

57
Za (indirektni) utjecaj turizma na jedan čakavski govor vidi Bašić (2012).

89
5.1.3. Fonetski opis milnarskoga govora

U Milni su snimljene dvije mlađe govornice, šestero govornika srednje dobi (NŽ=5, NM=1) i
sedmero starijih govornika (NŽ=3, NM=4). Kao i u Gornjem Humcu, ponovno je uzorak
nesrazmjeran jer je snimljeno samo dvoje mlađih govornika i čak deset žena. Iako Milna ima
više stanovnika (N=830) od Gornjega Humca, bilo je vrlo teško naći govornike kojima su oba
roditelja iz Milne i/ili koji stalno žive u Milni, posebice jer brojni Milnarani imaju roditelje
podrijetlom iz okolnih, danas nenaseljenih mjesta, čiji se govor razlikovao od milnarskoga (v.
Galović, 2012). Malo veći broj govornika srednje dobi umanjuje nesrazmjer između mlađe i
starije dobne skupine. Najveći broj govornika ima završeno srednjoškolsko obrazovanje
(N=9), zatim višu stručnu spremu (N=4), a po jedan govornik ima visoku stručnu spremu i
osnovnoškolsko obrazovanje (v. Prilog 2).

Slušnom analizom snimljenih govornika milnarskoga utvrđeno je da mlađi govornici nemaju

cakavizam (npr. [pojʨa], [ʃuʃur], [proʒniʧka] za /Pražnička/, [ʃpiʎu], i sl.). Također, nemaju ni
zatvoreni izgovor vokala. Na kraju riječi uglavnom dolazi do redukcije vokala, kao u riječima
[ka] za /kao/, [ɡodin] za /godina/, [radit], [dan], ali i [dana], i sl.

Mlađi Milnarani ni u konsonantskome sustavu nemaju neka od klasičnih čakavskih obilježja.

Prema tome, [ʨ] je slivenik, a ne zatvornik, a [ʥ] uvijek izgovaraju (npr. [mlaʥeɡa],
[uɡoʥaj]) kao i [ʎ] (osim npr. u [lito] i [litɲa]). Nadalje, [x] je postojan u svim pozicijama
(npr. [kuxar], [hʋara] za /Hvara/). S druge strane, dosljedno mijenjaju [m] u [n] na krajevima
riječi (npr. [studiran], [san] za /sam/, [iden], [samenon], [ʋolin]). Redukcije konsonanata nisu
česte, ali ih ima, poput [naʧi] umjesto /znači/, [niɡdi], [ʋe] za /već/, [pu] za /put/, a u nekim se
riječima ni ne izgovara cijeli slog, naprimjer [stali] za /stajali/, [brinu] za /brinuti/.

Upitno-odnosna zamjenica je /šta/, a za nešto koriste /štagod/. Slično je za mlađe govornike

milnarskoga uočio i Galović (2012) te se rezultati ove analize u većoj mjeri poklapaju s
potonjom. Razlike s obzirom na spol ne mogu se utvrditi jer nije snimljen ni jedan mlađi
muški govornik.

Srednja dobna skupina ostvaruje više čakavskih obilježja u odnosu na mlađu. To se

primjećuje već i u vokalskome sustavu pa iako su dugi vokal [aː] uglavnom izgovarali kao [a]
(npr. [stʋari], [dan], [stare]), jedna je govornica češće dugo [a:] izgovarala kao [o] (npr.
[udola], [moli], [mola], [rodi]), ali ne dosljedno (npr. [radin], [ja]). U riječi škola vokal [o]
sasvim se zatvorio, pa se izgovara kao [u] (npr. [skula]). Svi govornici srednje dobi reduciraju
vokale, na početku (npr. [ʋeɡa] za /ovoga/, [neɡa] za /onoga/, [ʋale] za /uvale/) i na kraju

90
riječi (poput [poʨ] za /poći/, [zaʋr̩ ʃi] za /završio/, [sitit] za /sjetiti/, [ko] za /kao/). S druge
strane, primjeri poput [ʦrikʋa], [pasa] i [smenon], u kojima je došlo do umetanja vokala,
potvrda su jake vokalnosti svojstvene čakavskim govorima.

Od šestero govornika srednje dobi, samo jedan ima cakavizam i to samo fakultativni izgovor
[ʧ] kao [ʦ] (npr. [ʦujeʃ], [naʋeʦer]), ali i [ʧujeʃ], [ʧetiri], [ʧapan]). Jedna govornica koristi
upitno-odnosu zamjenicu /ce/ samo u povicima i u afektu, dok u ostalim riječima izgovara [ʧ]
(npr. [ʧita], [ʧesto], [naʧin]). Svi snimljeni govornici iz Milne, bez obzira na dob, izgovaraju
[s], [ʃ], [ʒ] i [z]. Dakle, nije riječ samo o mlađima kako navode neka ranija istraživanja
(Menac-Mihalić, 1982; Galović, 2012). Konsonantski sustav srednje dobne skupine sadrži i
neka obilježja koja nisu svojstvena čakavskim govorima. Pa tako, [ʨ] ne izgovaraju kao
nepčani zatvornik [c], a i konsonant [ʥ] uglavnom je postojan (npr. [ɡraʥeʋine], [roʥen],
[kraʥe]). Samo jedna govornica srednje dobi zamjenjuje [ʥ] s [j] u riječima poput [mlajo],
[mlaji], [ɡroʒje]. Ista govornica ne izgovara [x] u riječima [uʋatin] i [tila], dok ga drugi
govornici izgovaraju (npr. [xotel], [xodili], [kuxat]). Skupina [hʋ] izgovara se kao [f] u riječi
[fala], ali ne i u toponimu /Hvar/ (npr. [hʋar]). Govornici milnarskoga fakultativno zamjenjuju
konsonant [ʎ] s [j] (npr. [postiju] za /postelju/, [prizemjena]) ili s [l] (npr. [doli], [liti]), no
uglavnom ostaje nepromijenjeno (npr. [naseʎe], [zadoʋoʎstʋo], [zanimʎiʋo], [boʎa]).
Dosljedno zamjenjuju [m] s [n] na krajevima nekih nepromjenjivih riječi i nastavaka (npr.
[ʋidin], [baʋinse] za /bavim se/, [stolon], [nan] za /nam/, [smenon], [osan]). Iako Galović
(2012: 94) bilježi da dolazi i do obrnute zamjene, /n/ u /m/, u glagolu početi/počinjati u
milnarskom, u ovome korpusu to nije potvrđeno (npr. [poʃne]). Svi govornici izgovarali su
[ɲ], a samo ga je jedna govornica u riječi [janʦa] izgovorila kao [n].

Dolazi i do pojednostavljenja izgovora pa se neki konsonanti izostavljaju (npr. [ko] za /tko/,

[sʋuda] umj. /svugdje/, [taki] za /takvi/, [ʨer], [hr̩ ʋaski], [sa] za /sad/) ili se zamjenjuju
drugima. U potonjem slučaju slivenici se zamjenjuju tjesnačnicima (npr. [ameriʃkoɡ],
[sedmiʃno], [odliʃno]) ili zatvornici sonantima (npr. [olsʋeɡa] za /od svega/). Do reduciranja
završnih slogova dolazi u infinitivima glagola poput [bra] za /brati/ i [po] za /poći/. U
spontanim govorima Milnarana srednje dobne skupine dolazi i do dodavanja konsonanata,
kao u riječima [sʋudar] za /svugdje/, [ʋaŋka] i [izʋaŋka].

Govornici srednje dobi iz ovoga korpusa koriste uglavnom upitno-odnosnu zamjenicu /šta/ i
iznimno rijetko /ce/. To je u suprotnosti s ranijim opisom ovoga govora koji navodi za
govornike srednje dobi oblike /ce/ i /co/ (Galović, 2012: 91). U srednjoj dobnoj skupini
prednjače govornici sa srednjom stručnom spremom (N=4), dok ih je samo dvoje s višom
91
stručnom spremom. Dva, po obilježjima, najdijalektalnija govornika imaju samo srednju
stručnu spremu, međutim, i najmanje dijalektalna govornica ima samo srednju stručnu
spremu. Od svih šestero govornika te skupine, samo je jedan, ujedno i jedini muški govornik,
imao zamjenu [ʧ] s [ʦ] i to nedosljedno, što se ne poklapa s Galovićevim opažanjem da
srednja dobna skupina u Milni dosljedno provodi tu zamjenu (Galović, 2012).

U starijoj dobnoj skupini situacija je nešto drugačija. Od sedmero govornika, petero ih ima
zamjenu [ʧ] s [ʦ], iako ne u svim riječima, jedan govornik povremeno provodi tu zamjenu, a
jedna govornica nema cakavizam ni u tragovima. Zanimljivo je da potonja ima najniži stupanj
obrazovanja (OŠ) od svih snimljenih govornika iz Milne. Stari govornici koji zamjenjuju [ʧ] s
[ʦ] to ne čine u potpunosti dosljedno (npr. [ʦetiri], [draʦe], [ʦinili], [poʦimala], [reʦen],
[nereʦen], [ʦula], [uʦit], [reʦe], [ʦep], [ʦinimo], [ɡanʦiʦe] za /gančice/58, [draʦeʋiʦu]
umjesto /Dračevicu/, [liʦimo] za /liječimo/, [ʦekamo], [ʦekali], [ʦeko], [komarʦe] za
/komarče/59, [ʦeʋi ʦinite] za /što vi radite/, [ʦujete], [neznon ʦo], ali i [takmiʧili], [ʧak],
[priʧat], [ʧakulali] itd.). U dva slučaja, [kuʦa] i [ʦaʋeʦe] za /što veće/, [ʦ] je zamijenilo [ʨ].
Postoji nekoliko izraza koje su izgovarali na dva načina poput [uʧit] i [uʦit], [braʧ] i [braʦ] za
/Brač/.

Čakavska obilježja prisutna su u vokalskome sustavu, pa se dugi vokal [aː] uglavnom

izgovara kao [o] (npr. [propado] za /propada/, [broli] za /brali/, [ʋrotu] za /vrate/, [imon],
[dʋodeset], [don] za /dan/), a ponekad i kao [a] (npr. [maloɡa], [stʋar], [ɡlaʋe]). Dvostruke
varijante moguće su čak i u govoru istoga govornika, naprimjer [storix] i [stara], [jo] i [ja] i sl.
Iako su neka ranija istraživanja zabilježila diftonški izgovor vokala [a] u Milni (Hraste, 1940;
Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Šimunović, 2004), ova analiza to nije potvrdila.
Također, iako Šimunović (2004) piše da je u Milni manja zatvorenost dugog vokala [oː] nego
u drugim čakavskim mjestima na otoku Braču, to je u ovome korpusu potvrđeno samo u
mlađih govornika iz Milne. U govoru srednje i starije dobne skupine vokal [o] u nekim se
riječima izgovara kao [u], naprimjer [xubotniʦe] i [skulu], što je uočio i Galović (2012: 88).
Do redukcije vokala dolazi na početku (npr. [wu] za /ovu/, [kolo] za /okolo/, [ʋodi] za /ovdje/,
[ko] za /ako/) i na kraju riječi (npr. [pobi] za /pobio/, [uʧi] za /učio/, [pliʋajuʨ], [ʃit]), dok u
sredini ne (npr. [reʦimo]). Iako, Galović (2012: 91) bilježi redukcije vokala i u sredini riječi u
milnarskome, to u ovome korpusu nije potvrđeno. U nekoliko primjera dolazi do izražaja jaka
čakavska vokalnost što je slučaj u riječima [pasa], [jaɡlu] za /iglu/.
58
Bajke, neistinite priče (Šimunović, 2006).
59
Vrsta ribe.

92
Svi govornici slogotvorno [r̩ ] izgovaraju bez popratnog vokala (npr. [br̩ k], [br̩ ʒ]60, [dr̩ ʒi]).

Stariji govornici uglavnom izgovaraju [ʥ] (npr. [roʥena], [ureʥena]). Konsonant je [x]
postojan (npr. [xodala], [kuxat], [sux], [baxiʨi]61), osim u glagolu htjeti (npr. [oʨemo], [tili]) i
imenici /hiljade/ (npr. [iʎade], ali čuje se i [xiʎade]). Stariji govornici, za razliku od srednje
dobne skupine, izgovaraju skupinu [hʋ] kao [f] i u nazivu otoka Hvara i u njegovim
izvedenicama (npr. [forke] za /Hvaranke/). Slogotvorno /l̩ / nije potvrđeno ovim istraživanjem
(npr. [milnarski], [milna]). Šimunović (1975; 1977) i Galović (2012), s druge strane, bilježe
slogotvorno /l̩ /, s time da ga je Galović (2012) čuo samo ponekad u nazivu Milna i njegovim
izvedenicama u starijih govornika. Svi stariji govornici [ʎ] uglavnom izgovaraju kao [j] (npr.
[diʋjo] za /divljo/, [zeje] za /zelje/, [juj]62, [judima], [zaʧepjena], [ʋoju], [nedije], [neʋoje],
[poje], [ʋaja], [neprijateji], [ostaʋija]), iako ne uvijek jer se čuje i [snalaʒʎiʋi], [obnaʋʎat],
[roditeʎima]. Dosljedno izgovaraju [m] kao [n] na krajevima nekih nepromjenjivih riječi i
nastavaka (npr. [nan] za /nam/, [ʒiʋoton], [izjubin], [san] za /sam/, [sedan], [jesan]).
Konsonant [ɲ] postojan je u starijih govornika, s time da se ponekad ostvaruje kao [n],
primjerice u riječi [ditinstʋu].

Starija dobna skupina, poput srednje, pojednostavnjuje konsonantske skupine na početku (npr.
[ʧele], ali i [pʧelar]) i u sredini (npr. [slaka] za /slatka/, [sʋuda] i [sʋudi] za /svugdje/) i češće
na kraju (npr. [siɡuri] za /sigurni/, [ispri] za /ispred/, [uʋi] za /uvijek/). U nekim riječima
reduciraju i čitav slog, kao naprimjer u [mat] umjesto /mater/, [stalasan] za /stajala sam/,
[spoli] umjesto /spavali/, [naʋiɡa] u značenju /navigavao/, a najčešće u infinitivu glagola
/poći/ ([po]).

Stariji govornici najčešće koriste upitno-odnosnu zamjenicu /ce/, a muški govornici i /co/.
Potonje je u skladu s prethodnim istraživanjem koje je proveo Galović (2012). Samo jedna
starija govornica koja nema cakavizam ima zamjenicu /šta/. Upitno-odnosna zamjenica /ce/
znači što (npr. [ʦesan] za /što sam/), ali i što je (npr. [ʦene] za /što je ne/, [ʦebilo] za /što je
bilo/, [ʦeto] za /što je to/).

Prethodni opisi konsonantskog i vokalskog sustava milnarskoga govora (Galović, 2012;

Menac-Mihalić, 1985) ukazuju na razlike s obzirom na dob govornika (v. poglavlje 1. 4. 3.).
To je potvrđeno i u ovome istraživanju. Cakavizam, odnosno zamjena [ʧ] s [ʦ], fonetski je

60
U značenju možda (Šimunović, 2006).
61
Mlado prase, odojak (Šimunović, 2006).
62
Značenje ljulj, kukolj (Šimunović, 2006).

93
marker samo (nekih) starijih govornika iz Milne, onih koji imaju i puno više čakavskih
obilježja od mlađih skupina, poput zatvorenog izgovora vokala, izgovaranja [hv] kao [f],
zamjenica /ce/ i /co/ itd. Govornici srednje dobne skupine po dijalektalnim značajkama
(izgovaranje [ʥ] i [ʎ], zamjenica /šta/) bliži su mlađim govornicima nego starijima, a i osim
jednoga muškoga govornika, nemaju cakavizam ni u tragovima. Muški govornici iz Milne u
ovome korpusu i općenito njeguju nešto dijalektalniji govor. Zaključno, iz svega navedenog,
vjerojatnije je da će ispitanicima biti lakše prepoznati mjesto podrijetla starijih govornika
milnarskoga negoli srednjih i mlađih.

5.1.4. Fonetski opis nerežiškoga govora

U Nerežišćima je za potrebe ovog istraživanja snimljeno sedmero starijih govornika i po

četvero govornika mlađe i srednje dobi. Pritom je u korpusu zastupljeno više muškaraca
(N=9) negoli žena (N=6) te više srednje (N=8) i niže (5) obrazovanih nego visoko
obrazovanih (N=2) (v. Prilog 2).

Slušnom analizom utvrđeno je kako govornici mlađe i srednje dobne skupine iz Nerežišća
dijele ista dijalektalna obilježja. Svi govornici tih dviju skupina gotovo uvijek izgovaraju
dugo [aː] kao [o] (npr. [molen], [strox], [jo], [znon], [dʋo], [odɡojali], [prepiroli], [jedon],
[kortu], [nojʋeca], [pridola] za /predala/, [hronimo], [ima], [koloʧ], [proʋi], [po] za /pa/) s
time da žene uvijek kažu [broʧ] za /Brač/, a muškarci i [broʧu] i [braʧu]. Kao i u drugim
bračkim čakavskim govorima dolazi do neizgovaranja vokala, na početku (npr. [ʋode] i [ʋod]
za /ovdje/, [ʋen] za /ovome/, [ʋono] za /ovo ono/), rjeđe u sredini (npr. [ʋidla] za /vidila/,
[kilometri] za /kilometara/, [reʦmo] za /recimo/, ali i [reʦimo]) i najčešće na kraju riječi (npr.
[ka] za /kao/, [prominut] za /promijeniti/, [don] za /dana/, [poc] za /poći/, [doʃa] za /došao/).
Zabilježeno je i dodavanja vokala (npr. [ʦrikʋe], [odiʋamo] za /od ovamo/).

Svi govornici, osim jednog mlađeg govornika, fonem /ć/ izgovaraju kao nepčani zatvornik [c]
koji je karakterističan za čakavske govore. U spontanome govoru, govornici srednje i mlađe
dobi, [ʥ] uglavnom izgovaraju kao [j], poput [projdeʃ] za /prođeš/, [rojena] za /rođena/,
[doɡojo] za /događa/, [rojendan] za /rođendan/, [rojaka] za /rođaka/, [dojde] za /dođe/, ali i
kao [ʥ] (npr. [ʥak], [roʥen], [sʋaʥe]). Zabilježen je izgovor [ʥ] kao [ɟ] u jedne mlađe
govornice u riječi [anɟeli]. Konsonant [ʎ] se najčešće zamjenjuju s [j], naprimjer: [judi],
[ʃajedu] za /šalju/, [jubaʋi], [ɡrobje], [nedijon], [prijatejiʦa], [skupjat] za /skupljati/, [zemja],
[daje] za /dalje/, [zabaʋijemo], [doʒiʋjaj], [ʋaja] za /valja/, [boja], ali i [bolje]. U riječima

94
[kolina], [doli] i [lito] [ʎ] su izgovorili kao [l], a u nekim riječima ostaje i nepromijenjeno,
poput: [briʎirala], [ʒeʎnasan], [poʎopriʋrednu].

S druge strane, [x] je uvijek postojan (npr. [strax], [xodila], [napuxoɲe]), osim u skupini /hv/
kad se izgovara kao [f], a navedeno je zabilježeno samo u riječi /hvala/ (npr. [fala]). Završno
[m] dosljedno prelazi u [n] u nepromjenjivim riječima i nastavaka kod svih govornika mlađe i
srednje dobi (npr. [zarodin] za /zaradim/, [diʦon] za /djecom/, [stebon] za /s tobom/,
[ɡoʋoron], [neʒelin], [ʋidin], [upisijense] za /upisujem se/, [kojen], [ʋelikin], [loʃin], [ʒiʋen]
za /živim/).

Još jedna karakteristična čakavska osobina prisutna je u nerežiških govornika mlađe i srednje
dobne skupine, a to je pojednostavljenje konsonantskih skupina. Do neizgovaranja
konsonanata dolazi na početku (npr. [naʧi] za /znači/, [ko] za /tko/, [di] za /gdje/), u sredini
(npr. [hr̩ ʋaske], [spliskoj] za /Splitskoj/, [sʋuda] za /svugdje/, [bimo] za /bismo/) i na kraju
riječi (npr. [ti] umj. /taj/, [ʋe] za /već/, [nika] umj. /nikad/, [sa] za /sad/). S druge strane,
konsonante ponekad i nadodaju, kao naprimjer u riječima: [ʋonka] u značenju /vani/, [tote] za
/tu/, [autix] za /auta/. Razjednačavanja konsonanata zabilježena su samo u srednjoj dobnoj
skupini, a odvijaju se tako da se slivenik zamijeni tjesnačnikom (npr. [braʃkom], [maʃke],
[priliʃno]) ili zatvornik slivenikom (npr. [spuɕʨali] za /spuštali/). To ide u prilog
Šimunovićevom zaključku (2006: 18-19) da jednačenja i razjednačavanja konsonanata
variraju unutar pojedinog mjesta i u govoru pojedinih govornika. Govornici mlađe i srednje
dobne skupine pojednostavnjuju izgovor izbacivanjem čitavih slogova, naprimjer [tristri]
umjesto /trideset i tri/, [kupi] za /kupiti/, [putoʋa] za /putovati/, [diɡo] za /gdjegod/, [po] za
/poći/, [sta] za /stajao/, [krenu] za /krenuti/, [zalijat] umjesto [zalijevati], [po] za /pola/.

Osobna zamjenica za prvo lice ima varijante /jo/ i /ja/, a od upitno-odnosna zamjenica koriste
oblike /če/ (npr. [ʧe ɡoʋorim], [ʧeimamo] za /što imamo/, [ʧemije] za /što mi je/), /ča/ (npr.
[ʧajo] za /što ja/, [ʧajaznan] za /što ja znam/) i rjeđe /čo/ (npr. [ʧo kupit], [nimamo ʧo]). Oblik
/če/ može imati i značenje što je te pritom nastaje kontrakcijom zamjenice i glagola biti (npr.
[ʧeslatko], [ʧeto proʋa spiza]). Za nešto koriste oblik /čagod/, a govornici mlađe i srednje dobi
imaju premetnuti oblik [xi] u značenju njih.

Neki Nerežišćani čuvaju jednu jezičnu karakteristiku, promjenu /ra/ u /re/ (npr. [odreste]) za
koju Hraste (1940) kaže da je specifična naročito za otok Brač, bez obzira na to je li riječ o
štokavskim ili čakavskim govorima.

95
U mlađoj dobnoj skupini nema većih razlika s obzirom na spol, kao ni u srednjoj, iako jedna
govornica iz te skupine nije dosljedno govorila na dijalektu, već je koristila neku varijantu
blisku splitskome govoru. Pa je tako, naprimjer, jedino ona koristila upitno-odnosnu
zamjenicu /šta/ u ovim skupinama. Objašnjenja za to nema jer govornica ispunjava sve
sociodemografske kriterije i živi čitav život u Nerežišćima te joj je prije početka snimanja
dana precizna uputa, kao i svima ostalima, da govori na dijalektu. Budući da radi kao
trgovkinja u Nerežišćima nema ni jasnih pokazatelja da je zanimanje utjecalo na govor.

Slično je uočeno i kod triju starijih govornika (NŽ=1, NM=2) koja nisu dosljedno govorila
čakavskim, iako su izvorni govornici te su čitav život proveli u Nerežišćima. Po zanimanju su
klesar, zemljoradnik i domaćica, tako da je i sociolingvistički utjecaj zanimanja isključen.

Preostala tri govornika (NŽ=1, NM=2) starije dobi izgovaraju dugo [aː] uglavnom kao [o] (npr.
[broʧ], [jo], [spoʎeno], [nos] za /nas/, [moli], [dʋo], [sluʃon], [uʒɡoli], [dopliʋoli], [kanol]).
Svi stari govornici vrlo često reduciraju vokale (npr. [nu] za /onu/, [oʋaʦ] za /ovaca/,
[sluʧajeʋ] umj. /slučajeva/, [ʋode] i [ʋol] za /ovdje/, [rekosan] za /rekao sam/, [ʋo] za /ovo/,
[poc] za /poći/, [wuda] za /ovuda/), a dosta ih rjeđe dodaju (npr. [uʦrikʋu] za /u crkvu/).

Svi stariji govornici izgovaraju [ʨ] kao nepčani zatvornik [c]. Manje dosljedno od mlađih
govornika iz Nerežišća izgovaraju [ʥ] kao [j] (npr. [dojde]), već ono češće ostaje
nepromijenjeno (npr. [roʥen], [proʥe], [ʥak]). I u starijih govornika [x] je postojan (npr.
[xiʎadu], [xodit], [ɡrubix]), osim u skupini /hv/ koja se uglavnom zamjenjuje s [f] (npr. [for]
za /Hvar/ i [fala]). Nedosljedno zamjenjuju i konsonant [ʎ] s [j] (npr. [poʎe] i [poje], [diʋʎe],
[zeʎa], ali i [prijatejstʋa], [zanimjiʋo], [zemja], [zaklopjen]), a zabilježena je i zamjena s [l]
(npr. [obitel]). Svi govornici završno [m] uglavnom izgovaraju kao [n] (npr. [moran], [san] za
/sam/, [iman], [diʒense], [aʋionon], [ʋan] za /vama/, [loʋon], [nison]). Izgovor konsonanta [ɲ]
kao [n] zabilježen je samo u riječi [djetinstʋa], drugdje nepromijenjeno (npr. [jaɲetina],
[kɲiɡi]).

U govoru svih starijih govornika dolazi do redukcije konsonanata (npr. [ʋe] za /već/, [sa] za
/sad/) i pojednostavnjivanja i promjena konsonantskih skupina [npr. [cer], [siɡuro] za
/sigurno/, [niko], [di], [sʋudi], [pomoʒen] za /pomognem/, [sal] za /sad/, [djeʧaʃke], [spuʃcat]
za /spuštati/). U nekim riječima dodaju konsonante, poput [ʋanka] za /vani/, [nikor] za /nitko/,
[zrnix] za /zrna/, [tot] za /tu/. Fakultativno dolazi do izostavljanja čitavih slogova i to u sredini
(npr. [ʋite] za /vidite/, [spin] za /spavam/) i na kraju riječi (npr. [zaposli] za /zaposliti/ i
/zaposlila/, [zloupotribi] za /zloupotrijebiti/, [ʧita] za /čitati/).

96
Osobna zamjenica ima uglavnom oblik /jo/, dok za upitno-odnosnu zamjenicu variraju oblici
/šta/, /če/ i /ča/. Kao i mlađa i srednja skupina govornika i stariji su koristili skraćeni i
premetnuti oblik [xi] za /njih/.

Obavijesno je iz fonetske analize nerežiškoga, ujedno i prvog samostalnog opisa ovoga

govora, da u izgovoru čuva brojne arhaične čakavske osobine (reduciranje vokala u sredini
riječi, premetnuti oblik /hi/) te da su iste prisutne u svim dobnim skupinama. Štoviše, čini se
da su mlađi govornici bili svjesniji zadatka ovoga istraživanja, pa su bez ustezanja govorili na
svome dijalektu, dok čak pola starijih govornika nije dosljedno govorilo dijalektom. Pritom je
riječ o izvornim govornicima koji nemaju visoki stupanj obrazovanja (NOŠ=2, NSSS=1) niti
zanimanje povezano s javnim govorom. S druge strane, mlađa govornica s visokom stručnom
spremom najdosljednije je ostvarivala gotovo sva čakavska obilježja gore iznesena, a
dosljednošću je prati govornica srednje dobne skupine sa srednjoškolskim obrazovanjem i
stariji govornik s osnovnom školom. Vjerojatno se to može pripisati jezičnoj nesigurnosti (v.
Labov, 1972) kod starijih nižeobrazovanih govornika. Slično je tijekom terenskih snimanja
doživio i Langston (2015) koji je tu pojavu komentirao na sljedeći način: „Premda se stariji
govornici češće dosljednije služe dijalektom u svakodnevnim situacijama, tijekom terenskoga
istraživanja provedenog za potrebe ovoga rada ponekad su govornici mlađe generacije
iskazivali arhaičnija naglasna obilježja od svojih roditelja, djedova i baka. Čini se da zasluge
za to treba pripisati činjenici da su ti mlađi govornici čakavskog bili svjesniji razlika između
standardnog jezika i svog dijalektalnog govora te su stoga bili manje skloni nehotice miješati
ta dva varijeteta.“ (Langston, 2015: 43).

Jedina razlika između mlađe i srednje dobne skupine sastoji se u tome da u govoru mlađih
govornika nisu pronađena razjednačavanja konsonanata. Stariji govornici provodili su
razjednačavanja, ali su nedosljednije zamjenjivali [ʥ] i [ʎ] s [j], a neki su povremeno koristili
i /šta/.

5.1.5. Fonetski opis postirskoga govora

Postirski, kao i nerežiški, nije do sada bio proučavan ni opisivan. U Postirima je za potrebe
ovoga rada snimljeno sedam žena i osam muškaraca raznih dobnih i obrazovnih skupina. U
korpusu je zastupljeno najviše govornika starije dobne skupine (N=7) te podjednako
govornika mlađe i srednje dobi (po četiri). Najviše govornika ima završenu srednju stručnu
spremu (N=8), zatim fakultetsko obrazovanje (N=4), a najmanje ih ima samo osnovnu školu
(N=2) te višu stručnu spremu (N=1) (v. Prilog 2).

97
Rezultati analize pokazali su da dugo [aː] kao dugo [oː] dosljedno ostvaruje samo većina
(N=4) starijih govornika i tri govornika srednje dobi, naprimjer u riječima: [ʋoŋka], [don],
[ɡlos], [dʋo], [sodit], [skondal], [kroja] za /kralja/, [jo], [zanot], [ɡuʃtomo], [nos] za /nas/,
[ɡledoʃ], [zʋoli], [rodi] za /radio/, [stronu], [piʋomo] za /pjevamo/, [noʨ] za /naći/, [koloʧe],
[noʃo] za /našao/, [mosan], [stʋori], [imo]. Većina mlađih govornika te jedan srednji govornik
izgovaraju dugo [aː] nepromijenjeno, a samo ga je jedna mlađa govornica ponekad izgovarala
kao [o] (npr. [mlodima], [stori], [izdojemo], [dʋo], ali i [ɡuʃtamo], [znan], [ja]). Zabilježena je
i suprotna tendencija, pa su u nekoliko primjera starije govornice umjesto [o] izgovorile [a],
poput u [taʧno] i [armerun] za /ormar/. U spontanome se govoru samo jednoga govornika
srednje dobi vokal [o] izgovorio kao [u] i to samo u riječi /škola/ (npr. [skule], [skulu]). U
spontanome govoru svih govornika česte su redukcije vokale i to najčešće na početku (npr.
[no] za /ono/, [nako] za /onako/, [namo] za /onamo/, [ʋalu] za /uvalu/, [ʋako] za /ovako/,
[ʋono] za /ovo ono/, [ʋol], [ʋod] i [ʋode] za /ovdje/, [ni] za /oni/, [na] za /ona/) i na kraju (npr.
[ko] za /kao/, [ɡodin] za /godina/, [sodit] za /saditi/, [ʧusan] za /čuo sam/, [iʃo] za /išao/, [kuc]
za /kuća/), a nešto rjeđe u sredini riječi (npr. [reʦmo] za /recimo/, [metri] za /metara/).
Pronađeno je i nekoliko primjera dodavanja vokala, u govornika raznih dobi (npr. [takoʋa],
[ʦrikʋu], [smenon]).

Slogotvorno [r̩ ] izgovaraju bez popratnog vokala (npr. [br̩ dima], [ʋr̩ tal], [sekr̩ ve].

Gotovo svi govornici [ʨ] ostvaruju kao nepčani zatvornik [c], osim jednog mlađeg te dva
starija govornika (NŽ=1, NM=1). Zanimljivo je da je riječ o članovima iste obitelji, roditeljima
i njihovome sinu. S druge strane, svi govornici [ʥ] uglavnom izgovaraju kao [j] (npr. [dojde]
za /dođe/, [dojdu] za /dođu/, [mlaje] i [mlaji] za /mlađe/ i /mlađi/, [tuji] za /tuđi/) ili [ʥ] (npr.
[proʋoʥeɲe], [suraʥijemo], [doʥu], [ɡraʥeʋinor], [proʥu]), a vrlo rijetko kao [ɟ] (npr.
[meɟutim], [sreɟeno], [izaɟe]). Jedina razlika s obzirom na dob je u tome da stariji govornici
nešto češće [ʥ] izgovaraju kao [j] u odnosu na mlađe. Pritom nisu uočene razlike s obzirom
na spol i obrazovanje. Svi govornici uglavnom izgovaraju [x] (npr. [moxa] za /mahao/,
[xodit], [hʋar], [skuxala]), osim ponekad na počecima i na krajevima riječi (npr. [tilabi] za
/htjela bih/, [ti] za /htio/, [odma] za /odmah/). U riječi /hvala/ skupina /hv/ zamjenjuje se s [f]
(npr. [fala]).

Govornici svih dobnih i spolnih skupina gotovo uvijek [ʎ] zamjenjuju s [j], poput: [judi],
[judima], [boje], [najboje], [zdraʋje], [uje], [nedije], [upraʋitej], [popraʋijat] za /popravljati/,
[posteji], [kroja] za /kralja/, uz nekoliko iznimaka (npr. [ʃpiʎe], [oduʃeʋʎena], [zadoʋoʎna],
[prisiʎen]). U nekim riječima [ʎ] se izgovara kao [l], naprimjer [lito], [doli], [zahʋaliʋat],
98
[lipje], [ʒelili]. Dvojaki izgovor nekih riječi postoji i između različitih govornika i u govoru
istoga govornika (npr. [poje] i [poʎe], [zanimjiʋo] i [zanimʎiʋo], [prijateʎstʋa], [prijateʎiʦi] i
[prijateja], [daje] i [najdaʎe], [loʋjeno] i [loʋʎeno]). Dvije starije žene ponekad su imale i
nesliveni izgovor [lj] u riječima poput: [roditelji], [ʒelja], [obitelj], [uʧiteljiʦa]. Svih 15
govornika vrlo dosljedno zamjenjuju [m] s [n] na krajevima nepromjenjivih riječi i nastavaka
(npr. [ʋolin], [uɡlaʋnon], [sasʋin], [petkon], [san], [ʒiʋen] za /živim/, [ʧestiton], [nan] za
/nam/, [osan], [puʃtan], [skin] za /s kim/). Kod jednoga starijeg govornika ova je promjena
provedena i u sredini riječi [sedandesetix]. Zabilježen je i primjer [poʧme] u kojem dolazi do
suprotne zamjene, [n] s [m], i to samo u glagolu početi/počinjati63. Samo je jedan govornik
srednje dobi zamijenio u riječi [ditinstʋo] [ɲ] s [n]. Konsonant je [ʋ] postojan, a pronađen je
samo jedan primjer, [sekr̩ ʋe], u govoru jedne starije govornice u kojem se nije izgovorio jer je
bio drugi član početne konsonantske skupine (v. Lukežić, 1998).

Redukcije i promjene konsonanata brojne su i zastupljene u govornika svih dobnih i spolnih

skupina. Konsonante reduciraju na početku (npr. [naʧi] umj. /znači/, [diɡod] i [diɡol] umj.
/gdjegod/, [cere] za /kćeri/, [ko] za /tko/, [noʃ] za /znaš/), u sredini (npr. [siɡurije] za
/sigurnije/, [sʋak] za /svatko/, [sʋjesko], [hr̩ ʋaskoj]) i na kraju riječi (npr. [ka] za /kad/, [ʋe] za
/već/, [ope] za /opet/, [uʋi] umj. /uvijek/, [sʋuda] umj. /svugdje/, [spli] umj. /Split/, [ispri] za
/ispred/, [sa] za /sad/, [usri] umj. /u sred/, [ti] za /taj/). U ponekim riječima dolazi i do
dodavanja konsonanata, naprimjer: [projektix] za /projekata/, [poslix] za /poslova/, [nin] za
/im/, [tode], [tote] i [tot] u značenju tu, [nikor] za /netko/. U spontanim govorima svih
govornika iz Postira vrlo su česte i redukcije čitavih slogova, najčešće na kraju infinitiva
glagola (npr. [ʧini] za /činiti/, [pokaza] za /pokazati/, [nasmija] za /nasmijati/, [re] za /reći/,
[opisa] umj. /opisati/, [sakriʋa] za /sakrivati/, [napraʋi] za /napraviti/, [pro] za /proći/), ali i u
nekim drugim oblicima glagola (npr. [spo] za /spavao/, [spole] za /spavale/, [stolo] za
/stajalo/, [raspne] za /raspadne/). U spontanim govorima Postirana došlo je do brojnih
razjednačavanja konsonanata i to do zamjena slivenika, kad se nalazi ispred zatvornika,
tjesnačnikom (npr. [ɲemaʃka] za /Njemačka/, [priliʃno], [razliʃite], [kuʃnu] za /kućnu/),
zatvornika spirantom (npr. [sal] za /sad/, [oldʋodeset] za /od dvadest/, [dojdoma] umj. /doći
doma/). Zabilježeno je samo jedno jednačenje konsonanata koji nisu u dodiru, u riječi [oʃuʃit]
za /osušiti/ u govornika srednje dobi i dva prelaska dentalnih glasnika u stražnjotvrdonepčane
u riječima [ʃpiker] i [ʋeʒeni] kod starijega govornika i mlađe govornice. I Postirani, kao i
Nerežišćani i Milnarani, imaju promjenu /ra/ u /re/ (npr. [reste], [resli]).

63
v. Galović (2012) za istu pojavu u govoru Milne.

99
U korpusu prevladava upitno-odnosna zamjenica /če/ u značenju što (npr. [ʧese reʧe] za /što
se reče/, [ʧeimamo] za /što imamo/, [ʧeme zanima] za /što me zanima/, [ʧenismo] za /što
nismo/, [nimaʧa] za /nema što/, [ʧesu jili] za /što su jeli/, [ʧese teɡa] za /što se toga/) i što je
(npr. [ʧe etnoloɡija], [ʧeono bilo] za /što je ono bilo/, [ʧeoʋaj] za /što je ovaj/, [ʧebilo ʋezano]
za /što je bilo vezano/, [ʧe niko] za /što je netko/). Dosta rjeđe je /čo/ (npr. [ʧo ʋece]) i /ča/
(npr. [niʧa] za /nema što/), a jedan stariji govornik i govornica upotrijebili su svaki po jednom
i zamjenicu /šta/ ([ʃtaje onda] za /što je onda/ i [ʃtajaznan] za /što ja znam/). Govornici svih
dobnih skupina imaju premetnuti oblik [xi] za zamjenicu (nj)ih. Za /štogod/ i /tkogod/ koriste
[ʧeɡol] i [koɡol] i to uglavnom govornici srednje i starije dobi.

Naposljetku se može zaključiti da u postirskome govoru nema velikih razlika među dobnim,
spolnim i obrazovnim skupinama. Jedina veća razlika prisutna je u izgovoru vokala jer mlađa
skupina pretežno ne zatvara dugo [aː], za razliku od srednje i starije. S druge strane, sve dobne
skupine čuvaju i dosljedno provode brojna čakavska obilježja i adrijatizme, poput izgovora
nepčanog zatvornika [c], zamjene [ʎ] s [j], [m] s [n], razjednačavanja konsonanata, uporabe
upitno-odnosne zamjenice /če/. Zaključno, ovaj govor, svakako pripada klasičnoj bračkoj
čakavici u koju ga svrstavaju i prethodni skupni opisi bračkih govora (v. Šimunović, 2004:
158).

5.1.6. Fonetski opis pražničkoga govora

U Pražnicama je snimljen ujednačen broj govornika s obzirom na dob, pa korpus sadrži po pet
mlađih (NŽ=4, NM=1), srednjih (NŽ=3, NM=2) i starijih govornika (NŽ=3, NM=2). Od 15
snimljenih govornika, čak je 10 žena, a samo pet muškaraca. U korpusu, osim žena,
prevladavaju govornici sa srednjom stručnom spremom, kojih ima 11, dok preostala četiri
govornika imaju završenu osnovnu školu (v. Prilog 2). Isti korpus korišten je i u istraživanju
Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018) u kojem se akustički opisao naglasni sustav
Pražnica.

Svi govornici dugo [aː] uglavnom uvijek vrlo dosljedno izgovaraju kao [o] (npr. [proʒniʦ] za
/Pražnica/, [broʧa] za /Brača/, [ʋrota] za /vrata/, [dʋonaeste], [molu], [kuxot], [doni], [znomo],
[somi], [jo], [ukraʃojen], [stʋori], [po], [objoʋila], [ʋrotila], [ɡuʃtoʃ], [troʒi], [nojdroʒi],
[pokozala] [ɡrone], [sloɡodu] za /slažu/, [froŋka] za /Franka/, [zo] umj. /za/). U nekih
govornika starije i srednje dobi [o] se u riječi /škola/ zatvara, pa se izgovara kao [u] (npr.
[skula]). Mlađi govornici kao i neki govornici srednje dobi izgovaraju navedenu riječ s [o]
(npr. [ʃkola]). Jaka čakavska vokalnost očituje se i u dodavanju vokala, za koja postoje brojni

100
primjeri u govoru Pražničana (npr. [pasa] za /psa/, [ʦrikʋi], [otamo] za /tamo/, [kioʦu] za /k
ocu/, [nikakoʋe] za /nikakve/, [takoʋa] za /takva/, [otin] za /tim/, [smenon]). Brojne su i
redukcija vokala, i to na početku (npr. [ʋako] za /ovako/, [ʋono] za /ovo ono/, [ʋi] za /ovaj/,
[leɡrija] za /alegrija/64, [ʋamo] za /ovamo/, [ʋod] i [ʋol] za /ovdje/, [na] za /ona/, [mr̩ meladu])
i na kraju riječi (npr. [ko] umjesto /kao/, [nazoʋ] umj. /nazovi/, [ʒen] za /žena/, [sirit] za
/siriti/, [sto] umj. /stao/, [propo] za /propao/, [ɡor] za /gore/, [dol] za /dolje/, [koz] za /koza/,
[stabol] za /stabala/, [proʒniʦ] za /Pražnica/, [plotit] za /platiti/).

Slogotvorno [r̩ ] ostvaruje se bez popratnoga vokala (npr. [br̩ ʒ], [sr̩ ʦen], [kr̩ ʃteɲix]).

Svi govornici pražničkoga na mjestu [ʨ] ostvaruju nepčani zatvornik [c]. Međutim, [ʥ] se
rijetko ostvaruje kao [ɟ] (npr. [zaraɟiʋot], [zaɡroɟene], [roɟeɲa], [potʋr̩ ɟije]), a puno se češće
izgovara kao [j] (npr. [projde] za /prođe/, [dojde] za /dođe/, [mlaji], [nojmlaja], [nojduse] za
/nađu se/, [izojdemo] za /izađemo/, [doɡoja] za /događa/) ili ostaje nepromijenjeno (npr.
[takoʥer], [sʋaʥa]). U korpusu istovremeno se pojavljuje i dvostruki izgovor (npr. [doʥu] i
[dojdedu], [izmeɟu] i [izmeju]), pa čak i trostruki (npr. [rojena], [roɟeɲa] i [roʥen]). U
prezentu glagola /pomoći/, u srednjoj i starijoj dobnoj skupini, konsonantska skupina /gn/
zamjenjuje se sa [ʒ] (npr. [pomoʒen], [pomoʒe], [pomoʒemo], [pomoʒedu]). Konsonant je [x]
pretežno postojan (npr. [puxe], [kuxot], [suxen], [doxodi]), osim što ga ponekad reduciraju na
početku riječi (npr. [oʧedu], [tija], [tila], ali i [xocu], [xarmoniku]). Skupina se [hv], kao i u
drugim bračkim govorima, u riječi /hvala/ izgovara kao [f] (npr. [fala]).

Svi govornici vrlo dosljedno [ʎ] zamjenjuju s [j], naprimjer u riječima: [prijatejiʦi],
[prijatejix], [uje], [zakjuʧila], [zabaʋijali], [zdroʋje], [jubaʋi], [daje], [zadoʋojan],
[uɡostitejsku], [rastaʋije] za /rastavlja/, [ʋoja], [neʋojneɡa], [zakoju], [zemje], [poje],
[zajubila], [judi]. U nekim riječima zamjenjuje se s /l/ (npr. [liti], [liʃje] za /ljepše/, [dol],
[sliʋa]65). U nekoliko se riječi [ʎ] izgovaralo nepromijenjeno (npr. [poʎopriʋrede], [roditeʎix],
[boʎitak], [sʎedeci]), a dvoje starijih govornika ponekad imaju i nesliveni izgovor, naprimjer
u [boljani] i [bolje] (ostali uvijek [boje]). Unatoč nabrojanim iznimkama, treba istaknuti kako
od svih do sada analiziranih govora u ovome radu, govornici pražničkoga najdosljednije
provode potonji adrijatizam. Još jedan adrijatizam koji se provodi vrlo dosljedno u
Pražnicama zamjena je završnog [m] s [n], pretežno u nastavcima i nepromjenjivim riječima
(npr. [nison], [nedijon], [nan] za /nam/, [lanʦunon], [ɡledon], [znon], [jedon], [ʒiʋen], [baʋin],

64
U značenju radost.
65
U značenju šljiva (Šimunović, 2006).

101
[peten] za /petom/, [friʃken], [imon] za /imam/, [ufon], [ten] za /tom/, [nekin], [iston]). Jedna
govornica srednje dobi ostvarila je tu zamjenu jednom i u sredini riječi [osansto], ali u
ostalima ne, naprimjer [xumʧaɲanina] za /Humčanjanina/. Konsonant se [ɲ] fakultativno
ostvaruje kao [n] u govornika srednje i starije dobne skupine u riječima [jonʦi] i [ditinstʋo].
Isto bilježi i Galović (2017). Konsonant je [ʋ] uglavnom postojan, a fakultativno se reducira
na početku (npr. [sekr̩ ʋa], [sekar]) i u sredini riječi u konsonantskim skupinama (npr. [tako] za
/takvo/), a u nekoliko primjera zabilježena je i zamjena s [j] (npr. [ispuɲoje] za /ispunjava/).

Pojednostavnjivanja su konsonantskih skupina vrlo česta u svim skupinama govornika. Do

njih dolazi tako da se zatvornik zamijeni slivenikom (npr. [puɕʨali] za /puštali/) ili najčešće
sonantom (npr. [laʃɲe] za /lakše/), [proʋat] za /probati/, [diɡol] za /gdjegod/, [sal nemoɡu] za
/sad ne mogu/, [koltete] umj. /kod tete/, [puldoma] za /put doma/, [olsebe] za /od sebe/).
Izgovor se još pojednostavnjuje zamjenom slivenika tjesnačnikom (npr. [popriliʃno],
[proʒniʃka], [zaɡrebaʃkoj]), a najčešće redukcijom konsonanta. To potvrđuju brojni primjeri:
[cer], [di], [ko] za /tko/, [naʧi] za /znači/, [hr̩ ʋaskoj], [raʧunoʋostʋo], [sʋjeski], [spliski] za
/spliʦki/, [najsiɡurije], [uʋi] za /uvijek/, [sri] za /sred/, [sʋuda] za /svugdje/, [ʋe] za /već/,
[ispo] za /ispod/, [ka] za /kad/, [ti] za /taj/, [oʋi] za /ovaj/, [pe] za /pet/. U nekoliko primjera
došlo je do obezvučavanja konsonanata (npr. [nase] za /nazad/, [pensiji] za /penziji/), dok je u
primjeru [skriɲu] stražnjetvrdonepčani konsonant /š/ zamijenjen zubnim [s]. S druge strane, i
dodavanja su konsonanata česta. Konsonante umeću na početku (npr. [niɲe] za /im je/), u
sredini (npr. [ʋonka]) i najčešće na kraju riječi (npr. [ninder], [kr̩ ʃteɲix] za /krštenja/, [dʋorix]
za /dvora/, [tot] i [tol] za /tu/, [bliʒɲe] za /bliže/, [jezikoʋ] za /jezika/, [namin] za /nama/,
[unukix] za /unuka/). Zabilježen je i jedan primjer umetanja [j] na početku riječi koja počinje
vokalom, [pratjix] za /prati ih/, u spontanome govoru starije žene. Redukcije slogova (npr.
[koko] za /koliko/, [izlazi] za /izlaziti/, [po] za /pola/, [re] za /reći/, [jise] za /jede se/, [ʋa] za
/valja/) i njihova dodavanja (npr. [tote] za /tu/, [jerbo] za /jer/), nešto su manje učestala.

Svi govornici, bez obzira na dob i spol, koriste uglavnom sva tri oblika upitno-odnosne
zamjenice: /če/ (npr. [ʧesmose] za /što smo se/, [ʧejoznon] za /što ja znam/, [ʧecuʋe ɡoʋorit]
za /što ću više govoriti/, [ʧejo mislin] za /što ja mislim/, [ʧesan mora] za /što sam morao/), /ča/
(npr. [ʧanaɲe] /za što nam je/, [ʧa reʦimo], [ʧa ʋoliʃ], [ʧasan to], [ʧase reʧe], [ʧasmo jili],
[ʧaje dolazilo], [zato ʧa]) i /čo/ (npr. [ʧo ʧinit], [ʧo ukre], [maloʧo] za /malo što/). Kao i u
prethodno analiziranim govorima, /če/ može stajati i za /što je/, naprimjer u izrazima: [ʧe tote]
za /što je tu/, [ʧe rodi] za /što je radio/, [ʧe uproʒniʦa] za /što je u Pražnicama/, [ʧe dolazilo]
za /što je dolazilo/ itd. Jedna starija govornica upotrijebila je izraz [ʧesa] u genitivu.

102
Većina navedenog ne vrijedi za dvoje govornika, jednu ženu srednje dobi i jednog starijeg
muškarca koji, iako su rođeni u Pražnicama i gotovo čitav svoj život žive tamo, nisu
dosljedno govorili dijalektom, već su se trudili govoriti standardom. Pritom je govornik
zvučao bliže hrvatskom standardnom jeziku, a govornica bliže splitskome govoru. Ovakva
uporaba govora prvoga većega urbanoga regionalnog središta već je opisana u literaturi (v.
npr. Šojat, 1979; Kalogjera, 1985; Zečević, 2000; Kapović, 2004). Navedena jezična
ponašanja opravdavaju se sociolingvističkim čimbenikom zanimanja tih dvaju govornika jer
je riječ o turističkoj referentici i umirovljenom lokalnom političaru (v. Biočina, Varošanec-
Škarić i Bašić, 2018).

Budući da je većina govornika (N=11) imala srednju stručnu spremu, razlike s obzirom na
obrazovanje nisu mogle biti utvrđene. Većih razlika nije bilo ni s obzirom na dob jer su
gotovo sva opisana obilježja bila prisutna u spontanome govoru svih snimljenih govornika, a
isto je utvrđeno i za naglasni sustav pražničkoga (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018).
Iako su Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić (2018) zabilježile razlike s obzirom na spol u
naglasnome sustavu ovih govornika, osim u starijoj dobnoj skupini, gdje su žene bile nešto
dijalektalnije od dva muška govornika, na segmentalnoj razini nisu uočene razlike s obzirom
na spol.

Rezultati ove analize pokazuju kako je riječ o arhaičnom čakavskom govoru u kojem se vrlo
dosljedno provode brojni adrijatizmi i čakavska obilježja, bez obzira na dob i spol govornika.
Međutim, fonetski marker ovoga govora mogao bi biti bogati naglasni izbor zbog kojeg je
pražnički govor tonski vrlo razveden (posebice u ženskih govornika) što slušno ostavlja
pjevni dojam (v. Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 174-175). Takav bogati naglasni
izbor nije zabilježen ni u jednom drugom bračkom čakavskom govoru.

5.1.7. Fonetski opis pučiškoga govora

U Pučišćima je bilo vrlo lako pronaći izvorne govornike, stoga je u svakoj dobnoj skupini
ujednačen broj govornika (N=5). Unatoč tome, u korpusu prevladavaju žene (N=10), pa je
mlađa dobna skupina bez muških predstavnika, a u srednjoj skupini samo je jedan muški
govornik. Obrnuto je stanje u starijoj dobnoj skupini u kojoj prednjače muškarci (NM=4,
NŽ=1). S obzirom na stečeni stupanj obrazovanja, najviše govornika ima srednju stručnu
spremu (N=11), zatim visoku stručnu spremu (N=2), dok po jedna govornica ima višu stručnu
spremu i doktorat (v. Prilog 2). Po tome je ovo mjesto iznimka jer od svih snimljenih
govornika u korpusu samo starija žena iz Pučišća ima titulu doktora znanosti.

103
Slušnom analizom spontanoga govora 15 izvornih govornika pučiškoga ustanovljeno je da
vokalski sustav ovoga govora sadrži dvoglase. Riječ je o dvoglasima /ie/ (npr. [sielʦa] za
/Selca/, [bieʧ] za /Beč/, [miesa], [niecemo], [tieʃko], [ɡriedu], [mariende], [uʧieɲe],
[studientiʦa], [ʧiesto], [poʧiet], [nikie] za /neke/, [krienu], [susrie], [bazien], [ʋiezani], [ɡorie]
za /iz gore/, [tie], [ɲie] za /nje/, [srieʥeno], [autoritiet], [priʧiestit], [sestrie], [probliem],
[dubinie], [osandesietix], [ɡrieda], [pokrienu], [pieʃiest], [proʃietat]) i /uo/ (npr. [diʦuon],
[sredɲoʃkuolʦi], [sestruon], [uon], [nuonotu], [ʃkuoliʦa], [duokle], [duojde], [duoʃle], [puoc],
[popuodne], [luondon] za /London/, [famuozna], [tuoder], [ɲuon], [kadɡuod], [pr̩ wuo],
[tuonʧi] za /Tonči/, [tuoŋka] za /Tonka/, [uon], [buor], [trawuon], [stuo], [muoɡli], [ʃpuorke],
[duoʋde], [ʋecinuon], [luozje], [dubruoʋnik] za /Dubrovnik/, [puod]). Potonje vrlo dosljedno
koriste svi snimljeni govornici, osim dva starija muška govornika (u starosti 56 i 76 god.) koji
ih ostvaruju fakultativno. Unatoč njima, Pučišćani ostvaruju dvoglase u svojim govorima
dosljednije od snimljenih govornika iz Gornjega Humca i Bola koji ih, također, imaju u
svojim vokalskim sustavima.

Još jedan adrijatizam koji je vrlo čest u svih govornika pučiškoga jest izgovor dugog [aː] kao
[o] (npr. [broʧ] za /Brač/, [droɡo], [nison], [jo], [stori], [konoborila], [masiron], [frotrima],
[xokejoʃki], [juboʋ], [pokorali], [noʃo] za /našao/, [sloʋoko] za /Slovaka/, [zezonʦiju], [po] za
/pa/, [ʃetemonu]66, [don] za /dana/, [ɡlos], [itoliji] za /Italiji/). U nekim primjerima i u nekih
govornika [o] se zatvorio do [u], poput u [skula], ali u korpusu je evidentirano i [ʃkuola] i
[ʃkola]. Pritom su uočene razlike s obzirom na spol, pa govornice mlađe i srednje dobi koriste
jednako često izraze [skulu] i [ʃkuolu], dok u govoru starijih muškaraca variraju tri oblika.
Naime, jedan koristi [skula], jedan [ʃkuolu] i [ʃkolu], a najstariji govornik samo [ʃkola].

U spontanome govoru Pučišćana dolazi i do brojnih omisija vokala, i to na početku (npr.

[wuoder], [wuod], [wuol] i [ʋod] za /ovdje/, [ʋeɡa] za /ovoga/, [na] za /ona/, [nie] za /one/,
[no] za /ono/, [nuon] za /onoj/, [ʋalu] za /uvalu/, [ko] za /kao/ i /ako/, [ʋie] za /ove/, [ʋako] za
/ovako/) i na kraju riječi (npr. [paricat]67, [objosnit], [duoʃo] za /došao/, [ispuʧiɕc] za /iz
Pučišća/, [muoɡo] za /mogao/, [ɲemoʦ] za /Njemaca/, [ustolit] za /ustaliti/, [riʃoʋo] za
/rješavao/, [slik] za /slika/). Samo u primjeru [reʦmo], koji je izgovorio jedan stariji govornik,
izostavljen je vokal i u sredini riječi. U nekoliko riječi svi govornici dodaju vokale, poput u
[smenon], [ʦrikʋi], [takoʋa] za /takva/.

66
U značenju tjedan (Šimunović, 2006).
67
U značenju spremiti, pripraviti (Šimunović, 2006).

104
Slogotvorno [r̩ ] nikad ne dolazi s popratnim vokalom (npr. [obr̩ nen], [tr̩ ʧen], [br̩ kata], [pr̩ ʋo]).

Svi govornici u svojim spontanim govorima umjesto slivenika [ʨ] imaju nepčani zatvornik
[c]. Situacija s izgovorom konsonanta [ʥ] nešto je složenija. Naime, potonji glasnik svi
govornici izgovaraju trojako: kao [j] (npr. [dojdedu] za /dođu/, [nojde] za /nađe/, [dojen] za
/dođem/, [izojdemo] za /izađemo/, [duojde] za /dođe/, [nojdeʃ] za /nađeš/, [nojmloja] za
/najmlađa/, [ɡospoja] za /gospođa/), kao [ɟ] (npr. [izmeɟu], [rasporeɟeno], [ɡraɟeʋin] za
/građevina/, [ʋiɟali], [uzbuɟena], [doɡoɟo] za /događa/, [posuɟijedu], [odreɟena], [medɟu],
[roɟena]) i kao [ʥ] (npr. [urieʥena], [doɡaʥoj], [odrieʥeni], [iznenaʥeɲe]). Treba istaknuti
da je najmanje primjera u kojima se izgovara kao [ʥ]. Skupina /gn/ u korpusu se fakultativno
zamjenjuje s [ʒ] (npr. [pomoʒemo]). U svih 15 govornika konsonant [x] je uglavnom postojan
(npr. [juxie], [obaxodimo], [ɡrixota]), s tim da se na početku riječi ponekad ispušta (npr. [oce]
za /hoće/, [tila] za /htjela/, [ti] za /htio/, [iʎadu], ali i [xiʎadu], [xoʃ] za /hoćeš/, [xodila],
[xeruoj]). Skupinu /hv/ u riječi /hvala/ zamjenjuje s [f] (npr. [fola]), a jedna govornica srednje
dobi potonju zamjenu ima i u primjeru [forski] za /hvarski/.

Izgovor konsonanta [ʎ] varira među govornicima i u govoru istoga govornika, ali se najčešće
izgovara kao [j] (npr. [zemja], [tuji], [boji], [pripriemjeno], [zanimjiʋije], [ʒeja], [nedije],
[zemjanix], [zajubi], [zakjuʧijeʃ], [bojix], [odɡajatejiʦu], [jubezɲiʋa] za /ljubazna/, [ʋejaʧe],
[ʋajo], [judima], [juto], [prijateji]). U nekoliko se primjera zamjenjuje s /l/ (npr. [liti], [lito],
[doli] za /dolje/, [nojlipʃa]) ili ostaje nepromijenjeno (npr. [razmiʃʎala], [roditeʎi], [obiteʎ]), a
vrlo rijetko izgovara se nesliveno (npr. [poljopriʋredom], [ʒelja]). Nesliveni izgovor svojstven
je samo starim muškim govornicima. Za nekoliko riječi u korpusu supostoje dublete (npr.
[raʋnatejiʦa] i [raʋnateʎiʦu], [ʋjerouʧitejiʦa] i [uʧiteʎiʦa], [zanimjiʋost] i [zanimʎiʋo]).

Adrijatizam koji obuhvaća promjenu završnog [m], u nekim nepromjenjivim riječima i

nastavcima, u [n], vrlo se dosljedno provodi u pučiškome govoru (npr. [ɡrien], [diʦuon],
[tien] za /tom/, [tin], [rodin] za /radim/, [jeson], [zajubinse], [in] za /im/, [zapisijen], [saɡriʃin]
za /sagriješim/, [ʒiʋen], [nedijon], [ɡuorɲen xumʦu] za /Gornjem Humcu/, [mlajon] za
/mlađom/, [nan] za /nam/, [duojden] za /dođem/). Muški i ženski govornici srednje i starije
dobne skupine provode tu promjenu i u sredini riječi (npr. [sedandesiet], [prehranbenon]), ali
ne dosljedno (npr. [xumʧaɲani] za /Humčanjani/). U nekim riječima, poput [zojni], [zojno],
[ditinstʋu], [jonʦa], govornici svih dobnih skupina izgovaraju [ɲ] kao [n]. Konsonant je [ʋ]
postojan, osim u riječi /kava/ gdje se ostvaruje kao [f] (npr. [kafu]).

105
Pojednostavljivanja konsonantskih skupina vrlo su česta u svim skupinama govornika. Do
njih dolazi tako da se zatvornik zamjeni slivenikom (npr. [ɕʨeta] za /šteta/, [napuɕʨeno] od
/napušteno/, [zapuɕʨene] za /zapuštene/, [ispuɕʨon] za /ispuštam/) ili sonantom (npr.
[jelnoɡa] za /jednoga/, [sal] za /sad/, [olteɡa] za /od toga/, [diɡuol], [nikal] za /nekad/, [kal] za
/kad/). Izgovor se još pojednostavljuje zamjenom slivenika spirantom (npr. [duoj] za /doći/,
[ʋej] za /već/). U korpusu je prisutno i nekoliko promjena zubnih konsonanta u
stražnjotvrdonepčane (npr. [dopiʃiʋot], [napiʃeno], [ʋieʒene] za /vezane/) i bezvučnih u
zvučne (npr. [laɡije] umj. /lakše/). Od svih vrsta pojednostavljivanja konsonantskih skupina
najčešće su one koje uključuju redukciju konsonanata. One se odvijaju na početku (npr. [kuo]
za /tko/, [naʧi] za /znači/, [cierku]), u sredini (npr. [hr̩ ʋaski], [sʋjeska], [rojna] za /rajska/,
[jena] za /jedna/, [sʋuda] za /svugdje/, [sedemo] za /sjednemo/) i na kraju riječi (npr. [spli] za
/Split/, [ka] za /kad/, [siɡuro], [ti] za /taj/, [ʋe] za /već/, [ʋa] za /vam/). Međutim, ni umetanja
konsonanata nisu rijetka te se pretežno dodaju na kraju riječi (npr. [nin] za /im/, [ɡorik] za
/gore/, [nikor] za /nitko/, [romanix] za /romana/, [tuot], [tuod] i [tuol] za /tu/, [wuoder] za
/ovdje/, [xotelix] za /hotela/, [kubikoʋ] za /kubika/). Osim redukcija konsonanata, vrlo su
česte i redukcije čitavih slogova, naprimjer: [oʧole] za /naočale/, [xoʃ] za /hoćeš/, [ʋiʃ] za
/vidiš/, [dʋajstidʋo] umjesto /dvadeset i dva/, [pomo] umjesto /pomoći/, [ʋelo] za /velika/,
[natiro] za /natjerati/, [ɡrode] za /gradove/, [ʋa] umjesto /valja/, [re] za /reći/, /priʧa/ za
/pričati/. S druge strane, dodavanja slogova puno su rjeđa u spontanim govorima ovih
govornika (npr. [okolo] za /oko/, [jerbo] za /jer/).

Uporaba upitno-odnosne zamjenice varira među dobnim skupina, pa u mlađih govornika

prevladava /če/ (npr. [ʧecemo], [ʧemise], [ʧe boje], [ʧesan], [ʧejoʒelin]) i nešto rjeđe /ča/ (npr.
[ʧamije], [ʧa ʋolin], [ʧebiʋan rekla] za /što bi vam rekla/, [koʧa]). U govoru srednje dobne
skupine najčešći su oblici /če/ (npr. [ʧe zanimjiʋije], [ʧe korisniʦi ʒelidu], [sve ʧenaɲe],
[ʧecebit], [neznon ʧebi], [ʧesanbi], [ʧe imamo]) i /čo/ (npr. [somo ʧo], [ʧojo znon], [ʧoʋece],
[daje ʧo]), a rijetko /ča/ (npr. [ʧajo znon]. Dok u starijih govornika prevladava /če/ (npr.
[ʧecemo sal], [ʧete zanimo], [ʧeti moʒe], [ʧesʋe]), a nešto manje /ča/ (npr. [ʧa neznamo], [ʧa
nison], [ʧa ʧini]). Pritom, nisu utvrđene razlike između muških i ženskih govornika.
Šimunović (2006) u svom pregledu bračkih govora za pučiški navodi samo zamjenicu /če/. Za
/štogod/ svi govornici upotrebljavaju najčešće oblik /čagod/ (npr. [ʧaɡuod], [ʧaɡo], [ʧeɡuol]).
Kao što je i Vidović (2013) zamijetio, zamjenica /zoč/ više se ne koristi, već [zoʃto]. U
spontanom govoru gotovo svih Pučišćana u korpusu, bez obzira na dob, spol i obrazovanje,
prisutan je premetnuti oblih [xi] u značenju njih, naprimjer [ʧasmoxi], [biloxije].

106
Na temelju svega navedenog, može se zaključiti da Pučišćani jako dobro čuvaju dijalektalne
značajke, bez obzira na dob i obrazovanje. Budući da je snimljeno puno više žena, teško je
donositi sigurne tvrdnje o razlikama s obzirom na spol. Ipak, zamjetno je da su snimljene žene
nešto dijalektalnije jer je dvoje od petero muških govornika nedosljednije provodilo neka
obilježja ovoga govora. To je bilo posebice izraženo u vokalskom sustavu tih govornika
(dvoglasi, zatvaranje vokala [a]), a najstariji među njima nije imao ni neka druga
karakteristična obilježja, kao što su omisija završnoga vokala u glagolskom pridjevu radnom
muškoga roda (npr. [bio], [odʋeo]), promjena [m] u [n] (npr. [sambio], [iɡram]), pa čak ni
ikavizam (npr. [djeʦe], [prije], [ʋrijeme]). Potonji je izvorni govornik pučiškoga govora i
čitav život živi u Pučišćima, a po zanimanju je kamenoklesar (SSS), stoga je utjecaj
zanimanja isključen. Vjerojatnije je da je, kao i kod govornika iz Nerežišća, riječ o jezičnoj
nesigurnosti. Da zanimanje nema prevelik utjecaj u ovome govoru, pokazuje i starija
govornica s titulom doktorice znanosti koja je dosljedno govorila dijalektom, ali i dvije
govornice s visokom stručnom spremom koje su imale gotovo sva opisana obilježja.

Zaključno, fonetski su marker ovoga govora zasigurno dvoglasi /ie/ i /uo/ koje dosljedno
ostvaruju gotovo svi govornici iz Pučišća (N=13). Po tome su pučiški govornici specifični
među ostalim Bračanima te bi to trebalo olakšati ispitanicima detekciju njihovog podrijetla.
Nadalje, ovaj se govor uistinu po svojim obilježjima ubraja u najarhaičnije bračke čakavske
govore, a navedeno vrijedi za sve snimljene govornike pučiškoga. Tome je sigurno pridonijela
visoka svijest o dijalektu koja se u Pučišćima njeguje i u sklopu osnovne škole gdje djeca na
dodatnoj nastavi iz predmeta Hrvatski jezik i književnost uče pisati na dijalektu. A da napisano
ne ostaje samo u školi, svjedoče nagrade s manifestacija kao što su Ča, more, judi68 i
PriČAgin69.

5.1.8. Fonetski opis selačkoga govora

Za potrebe ovog istraživanja u Selcima snimljeno je 15 izvornih govornika, od toga petero

mlađe dobi (NŽ=1, NM=4), četvero srednje (NŽ=2, NM=2) i šestero starijih govornika (NŽ=2,
NM=4). Prevladavaju muškarci (NŽ=5, NM=10). Među snimljenim govornicima najviše je
onih sa završenom srednjom školom (N=8), zatim osnovnom (N=4), dok dvoje govornika
imaju višu, a jedan visoku stručnu spremu (v. Prilog 2).

68
V. http://os-grohote-solta.skole.hr/_a_more_judi.
69
V. https://allevents.in/split/pri%C4%8Digin-2017-pri%C4%8Cagin-dj-program-pri%C4%8Danja-na-
zavi%C4%8Dajnom-govoru/191755571323355.

107
Fonetska analiza pokazala je da se u selačkome, za razliku od ostalih čakavskih govora na
Braču, dugo [aː] ne zatvara (npr. [praʒniʦa] za /Pražnica/, [braʧ] za /Brač/, [ja], [najdraʒi],
[radim], [sluʃat]). Navedeno je u skladu s prethodnim opisima ovoga govora (v. Sujoldžić,
Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Šimunović, 2004; Vuković, 2006; Šprljan, 2015). Međutim,
fakultativno se u nekoliko govornika (N=4) svih dobnih skupina, a pretežno muškaraca,
zatvoreno izgovarao vokal [o] koji se u nekim riječima čak zamijenio s [u], poput: [sʋaku] za
/svako/, [ubucen] za /obućen/, [ʃkule], [pulitiʧare] za /političare/. Potonja promjena prisutna je
i u nekim drugim čakavskim govorima u ovome korpusu, ali je u selačkom ona najraširenija.
Redukcije vokala česte su u govornika svih skupina i to najčešće na početku (npr. [na] za
/ona/, [wu] za /ovu/, [ni] za /oni/, [ʋod] za /ovdje/, [ʋeɡa] za /ovoga/, [neɡa] za /onoga/, [ʋako]
za /ovako/, [ʋem] za /ovom/, [ʋi] za /ovaj/) i na kraju riječi (npr. [ko] za /kao/, [odmarat],
[kosit], [ɡuj] za /guja/, [ʒiʋotiɲ] za /životinja/, [noɡ] za /nogu/, [poʨ], [doj] za /doći/, [iʃa] za
/išao/). Omisija vokala u sredini zabilježena je samo u jedne starije govornice u riječi
[reʦmo]. Dodavanja vokala dosta su rjeđa, ali ih ima, poput [pasa], [nizaskale], [uzaskale].

Slogotvorno [r̩ ] izgovaraju bez popratnoga vokala (npr. [tr̩ kat], [ʋr̩ stix], [zakr̩ pin]).

Većina govornika (N=11) ima slušno vrlo opažajan izgovor konsonanta [ʨ] kao nepčanog
zatvornika [c], dok troje mlađih govornika i jedan srednje dobi nemaju takav čakavski
izgovor. Konsonant se [ʥ], kao i u većini ostalih bračkih čakavskih govora, ostvaruje trojako,
najčešće kao [ɟ] (npr. [izaɟen], [doɡaɟa], [odreɟeni], [roɟena], [sʋaɟaju], [roɟake], [ɟir]), zatim
kao [j] (npr. [uzbujen san], [mlaji], [dojdeʃ], [dojen], [projde]) ili ostaje nepromijenjen (npr.
[roʥen], [izraʥujen], [proʥe]). Varijacije su prisutne između govornika iste dobi (npr.
[mlaɟi] i [mlajeɡa], [doʥu] i [dojde]), ali i unutar govora iste osoba, naprimjer u govoru
mlađeg govornika [takoɟer] i [takojer]. Slične varijacije u izgovoru konsonanta [ʥ] bilježi i
Šprljan (2015: 24).

Jedna je starija žena skupinu [ɡn] u [pomoʒen] izgovorila kao [ʒ]. Gotovo svi govornici uvijek
izgovaraju [x] (npr. [xodila], [xoceʃ], [oxrabrin], [mixe]70, [kuxar]) s tim da ga neki srednje
stari i stariji govornici ponekada izostavljaju. Potonje je zabilježeno u ovome korpusu samo
na početku riječi, poput [tili], [artensije] za /hortenzije/, [oce] za /hoće/. Šprljan (2015: 24),
također, utvrđuje sporadično izostavljanje konsonanta /h/ na početku riječi. Skupina /hv/
uglavnom se zamjenjuje s [f] (npr. [ufatili], [fala]), ali ne uvijek (npr. [hʋaranin] za
/Hvaranin/).

70
U značenju mješina (Šimunović, 2006).

108
Svi govornici selačkoga konsonant [ʎ] fakultativno izgovaraju kao [j] (npr. [uja], [zabaʋjan],
[zanimjiʋ], [zaboraʋjene], [boje], [krajiʦa], [prijatej], [zemjopis], [nediju], [zemju]), a
ponekad i kao [l] (npr. [liti], [litɲix], [ozbilnija], [kolina], [dol] za /dolje/), a vrlo često ostaje i
nepromijenjen (npr. [roditeʎe], [obiteʎ], [vaʎda], [daʎna], [zakr̩ ʒʎa], [zamiʃʎa], [uzbudʎiʋo],
[kraʎeʋici], [boʎi], [staʋʎa]). Potrebno je napomenuti da u korpusu supostoje iste riječi s
različitim izgovorom (npr. [daʎe] i [daje], [ʎudi] i [judi]), koje se čak i intersubjektivno
različito ostvaruju, poput [liti] i [ʎeti] u govoru jednog starijeg muškarca. Navedeno se samo
donekle poklapa s opisom koji donosi Šprljan (2015: 24), a po kojem se /lj/ dosljedno
zamjenjuje s /j/ u selačkome. Prema istom istraživanju, samo stariji govornici /lj/ ponekad
mijenjaju s /l/ ili imaju nesliveni izgovor.

S druge strane, adrijatizam koji uključuje promjenu [m] u [n] na krajevima riječi provode
mnogo dosljednije svi govornici (npr. [mandolinon], [dan], [nan], [uten] za /u tom/,
[konobareɲen], [nekon], [sʋin], [jin] za /jedem/, [ɡren], [ʦr̩ nin], [kojon], [ɲeɡoʋen],
[ʋirtualnen], [tiran] za /tjeram/), a jedino troje mlađih muških govornika ponekad ne ostvaruje
tu promjenu (npr. [sam], [imam]). U spontanome govoru muškarca srednje dobi došlo je do
tog adrijatizma i u sredini riječi u primjeru [seandeset]. Konsonant se [ʋ] u riječi /kava/
izgovara kao [f] (npr. [kafa]).

Redukcije konsonanata brojne su i učestale kao i u drugim čakavskim govorima na otoku

Braču. Do njih dolazi na početku (npr. [naʧi] za /znači/, [tiʧiʦe] za /ptičice/, [naʃ] umj. [znaš],
[cer], [ko] za /tko/), zatim u sredini (npr. [niɡdi] za /nigdje/, [niko], [hr̩ ʋaskon] za
/Hrvatskom/, [sporsko]) i na kraju riječi (npr. [siɡuro] za /sigurno/, [uʋi] za /uvijek/, [ka] za
/kad/, [spli] za /Split/, [sa] umj. /sad/, [ti] za /taj/, [ispre] za /ispred/). Treba napomenuti da su
jednako zastupljene u mlađih, srednjih i starijih govornika. Isto vrijedi i za umetanja
konsonanata koja su nešto manje zastupljena u korpusu te se odvijaju ponekad u sredini (npr.
[maxramom] za /maramom/) i uglavnom na kraju riječi (npr. [mobitelix] za /mobitela/, [lanix]
za /lani/, [selʦiman] za /Selcima/, [sʋudar] za /svugdje/, [tot] za /tu/). U nekim riječima
izgovor se pojednostavljuje reduciranjem čitavih slogova, poput u [moʃ] za /možeš/, [proʋjeri]
za /provjeriti/, [dʋajstipet] za /dvadeset i pet/. Osim pojednostavljenjem konsonantskih
skupina redukcijom, izgovor se olakšava i razjednačavanjima, naprimjer: [poj] za /poći/,
[proʋe] za /probe/, [oltix] za /od tih/, [kal] za /kad/, [obaj] za /obaći/, [kalɡod] za /kadgod/,
[duɡaʃka] za /dugačka/.

Neke razlike među dobnim skupinama uočene su u uporabi upitno-odnosne zamjenice, a

varijacije u njezinom korištenju prisutne su i unutar iste dobne skupine. U mlađoj dobnoj
109
skupini trojica muških govornika upotrebljavaju upitno-odnosne zamjenice /što/ i /šta/ (npr.
[ʃtosam], [ʃto bliʒe], [ʃtanan radi]), a preostali govornik i govornica koriste /ča/ (npr. [ʧabi
moɡla], [ʧa studiran]). Osim što je u prvoj skupini lokalni političar, ne postoje jasni
sociolingvistički razlozi zašto su jedni koristili /što/ i /šta/, a drugi /ča/. Posebice jer se po
drugim jezičnim obilježjima nisu izdvajali govornici te dobne skupine. U govornika srednje i
starije dobi prevladava upitno-odnosna zamjenica /ča/ (npr. [ʧa najʋiʃe izin] za /što najviše
pojedem/, [ʧase diʦe], [ʧa ʋaja], [ʧase ʋamo], [ʧacebit], [ʧajaznan], [ʧa puno krededu], [ʧa
ʒiʋen]), a pojavljuje se i /če/ (npr. [ʧese tiʧe], [ʧecebit]). Pritom se oblik /če/ u spontanim
govorima Selčana pojavljuje i u značenju /što je/ poput u primjerima: [ʧe potriba] za /što je
potrebno/, [sʋe ʧe radila] za /sve što je radila/, [ʧeto] za /što je to/. Šprljan (2015: 20) u svom
opisu selačkoga govora navodi samo oblik /ča/. Govornici srednje i starije dobne skupine za
/nešto/ koriste /čagod/ (npr. [ʋako ʧaɡod]).

Fonetska analiza pokazala je da je u selačkom manje izražena bogata čakavska vokalnost, pa

tako svi govornici selačkoga ne zatvaraju dugo [aː] u svojim govorima, a ni dodavanja vokala
nisu česta. S druge strane, Selčani, od svih snimljenih govornika u ovome korpusu,
najdosljednije izgovaraju [ʨ] i [ʥ] kao nepčane zatvornike [c] i [ɟ]. Takav čakavski izgovor
tih slivenika prisutan je u gotovo svih govornika selačkoga bez obzira na dob. No, neke
razlike ipak su utvrđene s obzirom na spol i dob. Pa su tako u svakoj skupini žene prednjačile
po dosljednijoj uporabi čakavskih obilježja, posebice u mlađoj i starijoj dobnoj skupini.
Najveće razlike među dobnim skupinama utvrđene su s obzirom na uporabu upitno-odnosne
zamjenice, a najmanje s obzirom na izgovor vokala i redukcije konsonanata.

Rezultati ove analize uglavnom se poklapaju s novijim opisom koji je iznijela Šprljan (2015) s
tim da se u spontanom govoru ovih 15 govornika ne provode dosljedno neka od obilježja
opisana u potonjem radu, poput zamjene /lj/ s /j/ ili uporabe zamjenica /ča/.

5.1.9. Fonetski opis sumartinskoga govora

Sumartin se ubraja u mjesta s omanjim brojem stanovnika (N=474)71. U Pražnicama (N=377)

to nije utjecalo na uzorak, no u Sumartinu se ponovila slična situacija kao i u Gornjem Humcu
(v. Prilog 2). Pobliže, snimljeno je puno više govornika srednje dobi (N=10) negoli mlađe
(N=2) i starije (N=3), ali je zato ujednačen broj žena i muškaraca (NŽ=8, NM=7). Prema
stupanju obrazovanja, prevladavaju govornici koji imaju srednju stručnu spremu (N=11),

71
Podatak iz popisa stanovništva održanog 2011. godine.

110
zatim oni s visokom stručnom spremom (N=2), a najmanji je broj onih koji imaju završenu
višu stručnu spremu i osnovnu školu (po jedan govornik).

Slušnom je analizom utvrđeno da je riječ o ikavskom govoru (npr. [lipo], [dite], [ʋrimena],
[promina], [diʦa], [posli], [ʦilon], [sʋit], [tilo]), s nekim iznimkama, a navedeno je i u skladu
s prethodnim opisima (Hraste, 1951; Šprljan, 2015). Prema podijeli koju donosi Lisac (2003:
50) govor Sumartina ubraja se u zapadni štokavski dijalekt.

Kao i u selačkome govoru, vokalski sustav ne odlikuje zatvoreni izgovor vokala, ali su
prisutne redukcije vokala i to na početku (npr. [ʋako] za /ovako/, [nako] za /onako/, [ko] za
/ako/, [ʋono] za /ovo ono/, [ʋe] za /ove/, [mr̩ melade]) i na kraju riječi (npr. [priuʃtit], [poʨ],
[priʋuʨ], [preuzest], [ʒiʋit], [ka] za /kao/) u govoru svih govornika. Govornici starije i srednje
dobi uglavnom čuvaju završno [o] u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda (npr.
[iskoristio], [rodiosanse], [radio], [odio], [preminio], [ʒiʋio], [imao], [bioje]), dok mlađi samo
iznimno (npr. [onjebio], [ima], ali i [iʃa], [propaje]).

Slogotvorno [r̩ ] ostvaruju bez popratnoga vokala (npr. [pr̩ ʋen], [kr̩ pe], [dr̩ ʋa]).

Konsonant [ʥ] postojan je u govoru svih Sumartinjana, naprimjer: [ʋiʥamo], [izmeʥu],

[doʥe], [proʥe], [posʋaʥamo]. U spontanom govoru jednoga govornika srednje dobi došlo
je do zamjene skupine [ɡn] sa [ʒ] u riječi [pomoʒeʃ]. Svi snimljeni Sumartinjani uglavnom ne
izgovaraju konsonant [x] na početku riječi (npr. [odili] za /hodali/, [odio] za /hodao/, [ʋatalo]
za /hvatalo/, [ʋatam] za /hvatam/, [oʨe] za /hoće/, [tila] za /htjela/, [odit] za /hodit/, [tili] za
/htjeli/), ali ne uvijek (npr. [hranimo], [hr̩ ʋati]). Jedan stariji govornik ponekad je [x]
izgovarao kao [ʋ] (npr. [kruʋa]). U skupini /hv/ se /h/ također reducira (npr. [uʋatise] za
/uhvati se/) ili se čitava zamjenjuje s [f] (npr. [falili], [fala]), a rjeđe ostaje nepromijenjena
(npr. [hʋar] za /Hvar/).

Oko izgovora [x] u sumartinskome u prethodnim opisima postoje prijepori. Naime, najranije
istraživanje sumartinskoga (Hraste, 1951) bilježi da je /h/ postojano ili se zamjenjuje s /v/,
Šimunović (1968) i Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988) smatraju da se ili ne izgovara
ili se zamjenjuje s /j/, a novije istraživanje (Šprljan, 2015) potvrđuje sva četiri načina. U
ovome korpusu [x] se nije zamjenjivalo s [j], a samo ga je jedan stariji govornik izgovarao
kao [ʋ].

U sumartinskome konsonantskome sustavu prisutni su brojni adrijatizmi, poput izgovor [ʎ]

kao [j] (npr. [judi], [boja], [neʋoja], [popraʋjan]). Navedenu promjenu provode sve dobne

111
skupine, međutim, dosljednije mlađa i starija. U srednjoj dobnoj skupini [ʎ] često ostaje
nepromijenjeno (npr. [poʎopriʋrednu], [daʎe], [ʃʎiʋa], [ʎudi], [poʋʎa] za /Povlja/,
[prijateʎiʦon], [poʎu], [boʎa], [ʎeto], [poʃaʎen], [zanimʎiʋo], [tr̩ ʎu]72). U nekim riječima
dolazi i do neslivenog izgovora i to uglavnom u starijih govornika (npr. [obitelji], [roditelje]).
Konsonant [ʎ] u nekoliko se riječi zamjenjuje i s [l] (npr. [doli] i [dol] za /dolje/, [litɲem],
[liti]). S druge strane, jedan drugi adrijatizam, promjenu završnog [m] u [n], svi govornici
sumartinskoga provode vrlo dosljedno u nastavcima i nekim nepromjenjivim riječima (npr.
[ʧin], [kupan], [iden], [ploʋin], [san], [osin], [sedan], [ʃetan], [teʒinon], [spliton] za /Splitom/,
[starijon], [takʋin], [mojon], [tin], [neken] za /nekom/). Iznimka je jedna govornica srednje
dobi koja je tu promjenu provodila fakultativno, naprimjer: [znan], [iman], ali i [radim],
[nemam]. U govoru srednje i starije dobne skupine do potonje je promjene došlo i u sredini
riječi, ali samo u nekim brojevima (npr. [osandeset] i [sedandeset]).

Pojednostavljenje je konsonantskih skupina adrijatizam koji je vrlo raširen u čakavskim

govorima na otoku Braču, a brojni primjeri svjedoče i o njegovoj prisutnosti u sumartinskome
govoru. Ostvaruje se na tri načina, od kojih je najčešći redukcija konsonanata koja je prisutna
u govoru svih Sumartinjana. Do redukcije dolazi na početku (npr. [ʃeniʦe], [ʨere], [ko] za
/tko/, [nate] za /znate/, [odi] za /ovdje/), u sredini (npr. [sʋjesko], [sean] za /sedam/) i
ponajviše na kraju riječi (npr. [diɡo] za /gdjegod/, [ka] za /kad/, [sa] za /sad/, [uʋi] za /uvijek/,
[oʋi] za /ovaj/, [ispo] za /ispod/, [siɡuro], [takoʥe], [muʃki] za /muških/, [oʋaki] za /ovakav/).
Drugi je najčešći način prelazak zatvornika u sonant i to uglavnom [d] u [l], naprimjer:
[olʃest] za /od šest/, [olpetnaest] za /od petnaest/, [olturaka] za /od Turaka/, [oltamo] za /od
tamo/. Treći zabilježeni način pojednostavljenja izgovora ujedno je i najrjeđi, a riječ je o
zamjeni zatvornika slivenikom (npr. [iʥen] za /idem/). Jedna starija govornica provela je
jednačenje konsonanata koji nisu u dodiru u primjeru [ʃɲin] za /s njim/. Redukcije slogova
prisutne su samo u starijih govornika, poput [da] za /dati/, [stala] za /stajala/, [zaraʥiʋa] za
/zarađivati/, [radi] za /raditi/.

Svi snimljeni govornici iz Sumartina, bez obzira na dob i spol, koriste upitno-odnosnu
zamjenicu /šta/ (npr. [ʃta radin], [ʃtase tiʧe], [ʃtabi tila], [ʃta reʦimo], [ʃtaja znan], [ʃtase reʧe],
[ʃtasam]).

Zaključno, rezultati ukazuju na blagu diferencijaciju govornika s obzirom na dob. Govornici

starije i srednje dobi uglavnom čuvaju završno [o] u glagolskom pridjevu radnom muškoga

72
Vrsta ribe.

112
roda, dosljedno zamjenjuju [m] s [n], a navedenu zamjenu fakultativno provode i u sredini
riječi. S druge strane, samo stariji govornici fakultativno zamjenjuju [x] s [ʋ] te provode
jednačenja koja nisu u dodiru. Nitko od snimljenih govornika ne zatvara duge vokale, svi
imaju konsonant [ʥ], zamjenjuju završno [m] s [n] i koriste upitno-odnosnu zamjenicu /šta/.
Govornici sumartinskog nemaju neka glavna čakavska obilježja, kao što su zamjenica /ča/,
povećani broj vokala, dodavanje vokala te uvijek izgovaraju slivenik [ʥ]. Sličnosti koje imaju
s čakavskim govorima ponajviše se tiču adrijatizama koji su na jadranskoj obali prisutni i u
štokavskim i u čakavskim govorima. Fonetski markeri ovoga govora svakako bi trebala biti
navedena obilježja koja su svojstvena samo štokavskim govorima, a koja stariji i srednji
govornici iz Sumartina još uvijek čuvaju, a mlađi isto koriste.

5.1.10. Fonetski opis supetarskoga govora

U Supetru je, kao i u ostalim mjestima, snimljeno 15 izvornih govornika, od toga samo dvoje
mlađih (NŽ=1, NM=1), četvero srednje dobi (NŽ=3, NM=1) i čak devetero starijih govornika
(NŽ=5, NM=4). Iako ovaj grad ima najbrojnije stanovništvo (N=3,32673) od svih ostalih mjesta
na Braču, bilo je vrlo teško snimiti izvorne govornike o čemu problematiziraju i neki raniji
radovi (Šimunović, 2006). Posebice izazovno bilo je pronaći mlađe govornike, koji pritom
nisu u srednjoj školi ili na fakultetu u Splitu, zbog čega ih i ima samo dvoje u korpusu.
Govornici su, s obzirom na stupanj obrazovanja, vrlo ujednačeni, pa desetero govornika ima
srednju stručnu spremu, a preostalih pet višu stručnu spremu (v. Prilog 2).

U Supetru, kao i u prethodno opisanim Selcima i Sumartinu, nema zatvorenoga izgovora

dugoga vokala [a:], a navedeno vrijedi za sve govornike. Iznimka su tri govornika, dva starija
(NŽ=1, NM=1) i jedan srednje dobi, koji su u riječi /škola/ izgovarali [o] kao [u] (npr. [ʃkulu],
[ʃkuli], [ʃkule]). S obzirom na redukcije vokala, uočene su razlike među skupinama jer su one
puno učestalije u starijoj dobnoj skupini nego mlađoj i srednjoj. Govornici mlađe i srednje
dobi vokale izostavljaju rijetko na početku (npr. [ʋi] za /ovaj/) i nešto češće na kraju riječi
(npr. [ka] za /kao/, [reka] za /rekao/, [ʃit], [sist] za /sjesti/, [doʃa] za /došao/). U govoru starijih
Supetrana do redukcije vokala dolazi na početku (npr. [letriku] umj. /elektriku/, [ʋamo] za
/ovamo/, [mr̩ melada], [ʋako] za /ovako/, [ʋode] i [ʋod] za /ovdje/, [wuda] za /ovuda/, [wu] za
/ovu/, [no] za /ono/), u sredini (poput [reʦmo] za /recimo/, [poʃje] za /pošalje/) i na kraju riječi
(npr. [nek] umj. /neka/, [pridaʋa] za /predavao/, [slik] za /slika/, [poʨ] za /poći/, [ka] i [ko] za
/kao/, [obaʃa] za /obišao/). Zanimljivo je da se, za razliku od prethodno opisanih čakavskih

73
Podatak iz popisa stanovništva održanog 2011. godine.

113
mjesta, u Supetru ne reducira uvijek vokal na kraju glagolskog pridjeva radnog muškoga roda,
a prisutan je i nastavak /-ja/. Taj nastavak pronađen je u govoru svih govornika, ali najviše
potvrda zabilježeno je u govoru mlađe i srednje dobne skupine (npr. [bija], [uʧija], [pija],
[radija], [dobija], [naruʧije], [rodija], [zaminija]). Dodavanja vokala zabilježena su samo u
govornice srednje dobne skupine u primjerima [smenom] i [ʦrikʋu].

Slogotvorno [r̩ ] svi govornici izgovaraju bez popratnog vokala (npr. [tʋ̩rd], [kr̩ ɲeʋala],
[najpr̩ ʋo]).

Konsonantski je sustav sličan u govornika mlađe i srednje dobne skupine, dok se u starijih
govornika nešto razlikuje jer sadrži više čakavskih karakteristika. Ono što je zajedničko svim
govornicima supetarskoga je da nemaju čakavski izgovor konsonanta [ʨ], odnosno on nije
nepčani zatvornik [c]. Konsonant [ʥ] postojan je u govornika mlađe i srednje dobne skupine
(npr. [roʥena], [meʥutim], [sʋiʥa], [izaʥe], [mlaʥi]), dok se u starijih govornika
fakultativno ostvaruje kao [j] (npr. [mejutim], ali i [meʥutim], [doje], ali i [proʥu], [mlaje] i
[mlaʥi]). Nisu utvrđene razlike između spolova. Svi govornici fakultativno izostavljaju
početno [x] u riječi (npr. [tila] za /htjela/, [tija] za /htio/, [ti] za /htio/, [sʋatisan] za /shvatio
sam/, ali i [xodili], [hladnoʨe], [xoʨe]), no u sredini i na kraju je riječi postojan (npr. [muxu],
[suxo], [kuxat], [max]). U skupini se [hʋ] glasnik [x] ili ne izgovara, poput u [sʋatisan] za
/shvatio sam/ ili se čitava skupina zamjenjuje s [f] i to uglavnom u riječi /hvala/ (npr. [fala]).

Adrijatizam, po kojem se [ʎ] izgovara kao [j], češći je u govoru starijih govornika, iako se ni
u potonjoj skupini ne provodi dosljedno, naprimjer [zajubila], [uja], [nedija], [zemjoradnik],
[miʃjeɲu], [zadoʋojstʋo], ali i [ʎudi], [poʎe], [daʎe], [loʋʎeɲe]. U nekoliko primjera stariji
govornici zamjenjuju [ʎ] s [l] (npr. [lito], [lita], [kolina], [doli]) ili ga izgovaraju nesliveno
(npr. [obitelji], [dalje]). U spontanome govoru mlađih i srednjih govornika [ʎ] se češće
zamjenjuje s [l] (npr. [liti], [lito], [dole]) nego s [j] (npr. [ʋoja], [boje]), a najčešće ostaje
nepromijenjeno (npr. [zaʎubi], [prijateʎi], [daʎe], [ʎekarnu], [ʎude], [prijateʎima], [paʎeɲe]).

Svi snimljeni govornici iz Supetra vrlo dosljedno provode jedan drugi adrijatizam, zamjenu
završnog [m] s [n] u nastavcima i nekim nepromjenjivim riječima (npr. [uʧin], [osan], [nan],
[druɡin], [ton], [jednen] za /jednom/, [amerikon] za /Amerikom/, [nekin], [ʧitan], [okusin]).
Do ove promjene dolazi i u sredini riječi (npr. [sedandeset], [osansto], [atonski]), ali samo u
srednjoj i starijoj dobnoj skupini, i to nešto češće kod žena. U govoru jedne Supetranke
srednje dobi došlo je do obrnute promjene, [n] u [m] u primjeru [poʧmem]. Konsonant [ɲ] je
postojan, a samo je u riječi [djetinstʋu] u govoru starijeg Supetranina zabilježen izgovor [ɲ]

114
kao [n], dok je jedna starija govornica u riječi [kr̩ ɲeʋaluʃu]74 imala obrnutu promjenu, [n] u
[ɲ]. Jedan je stariji muškarac u 3. licu jednine prezenta glagola moći zamijenio [ʒ] s [r] u
primjeru [more], a navedena zamjena prisutna je i u nekim drugim čakavskim govorima na
otoku Braču (v. npr. Galović, 2017).

Pojednostavljivanja konsonantskih skupina vrlo su zastupljena u ovome govoru i odražavaju

se na tri načina. Redukcije konsonanata najčešće su i prisutne u govoru svih govornika i to na
početku (npr. [nate] umj. /znate/, [naʃ] za /znaš/, [naʧi] za /znači/, [ko] umj. /tko/, [ʨerka],
[diɡod]), u sredini (npr. [letrodalmaʦiji] za /Elektrodalmaciji/, [sean] za /sedam/, [prexodno],
[spliskeɡa], [zaɲu] za /zadnju/, [automaski]) i na kraju riječi (npr. [ʋe] za /već/, [uʋi] za
/uvijek/, [sa] za /sad/, [spli] za /Split/, [ka] umj. /kad/, [ʒenski] umj. /ženskih/, [oʋi] i [ʋi] za
/ovaj/). Treba istaknuti da su omisije konsonanata ipak nešto češće u starijoj dobnoj skupini, a
razjednačavanja su konsonanata i isključivo prisutna u starijih govornika u Supetru. Ona se
najčešće ostvaruju na način da se zatvornik zamijeni sonantom (npr. [oltada] za /od tada/,
[olpet] za /od pet/, [kal] za /kad/, [ʋol] za /ovdje/) ili slivenik tjesnačnikom poput u [komiʃno],
[braʃkome]. U govoru jednog starijeg muškarca došlo je do jednačenja konsonanata koji nisu
u dodiru u riječi [ʃuʃi] u značenju sušiti. S druge strane, dodavanja konsonanata u ovome
govoru nisu česta i prisutna su samo u govornika srednje i starije dobi (npr. [ʋaŋka], dok u
mlađih i nekih srednjih govornika [ʋani], [ɡorik] za /gore/, [ninder] za /nigdje/, [tote] i [tot] za
/tu/, [reklamix] za /reklama/). Navedeno ne vrijedi za redukcije slogova koje su odvijaju u
svim dobnim skupinama (npr. [dʋajspet] za /dvadest i pet/, [zamisli] za /zamisliti/, [sta] za
/stajao/, [toko] za /toliko/, [ɡleda] za /gledati/, [propada] za /propadati/, [putoʋa] za /putovati/,
[spat] za /spavati/, [moʃ] umj. /možeš/).

Mlađa i srednja dobna skupina Supetrana koriste isključivo upitno-odnosnu zamjenicu /šta/
(npr. [ʃtasmo], [ʃtajaznam], [ʃtaʋolin], [ʃtabude], [ʃtaʋiʃe]). Većina starijih govornika (N=7)
također koristi /šta/ i /štagod/ (npr. [ʃtaʨuja sad], [ʃta ʨu ʋan], [zatoʃta], [ʃtaʨebit]), dok
dvojica muških govornika fakultativno imaju i /ča/ i /čagod/ (npr. [sʋeʧase], [ʧana teleʋizor]
/što na televizor/). Iako Moguš (1977) za zamjenicu /ča/ kaže da je prvi čakavski kriterij jer je
svojstvena samo čakavskom narječju, ona nije glavni i jedini pokazatelj toga narječja te
postoje čakavski govori koji ju ne koriste (v. npr. Brozović, 1988; Jutronić, 2010).

Cakavizmu nema ni traga u govorima snimljenih govornika supetarskog, a iznimka je jedna

starija govornica (56 god.) koja je prepričavajući događaj iz prošlosti upotrijebila [ʦaɡo] za

74
U značenju žena krnevalova (Šimunović, 2006).

115
/štogod/, a kad se pokušala nečeg prisjetiti i /ca/ ([ʦajeno bilo] za /što je ono bilo/). To su
jedina dva zabilježena traga cakavizma u supetarskome govoru u ovome korpusu. To znači da
nije potvrđen noviji Šimunovićev zaključak (2011: 75) po kojem u Supetru ima puno
cakavaca svih dobnih uzrasta, već je ovaj rezultat bliži zaključku jednog starijeg istraživanja
(Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988) koje utvrđuje kako je cakavizam očuvan samo u
govoru starijih govornika u Supetru.

Od devetero starijih govornika, njih petero, i to pretežno govornice (NŽ=4, NM=1), koristi
premetnuti skraćeni oblik zamjenice /njih/, naprimjer: [nebrojin xi], [onxije praʋi],
[saploʧanxi poɡaʥat].

Iz navedenog opisa, koji je ujedno i prvi samostalni opis supetarskoga, razvidno je da postoje
velike razlike u govoru s obzirom na dob govornika. Stariji govornici čuvaju više čakavskih
obilježja nego mlađi govornici (npr. izgovaranje [ʥ] i [ʎ] kao [j], dodavanja konsonanata,
zamjena [m] s [n] i u sredini riječi, pojava /ča/ i /hi/, jednačenja konsonanata koji nisu u
dodiru itd.). Međutim, potonja nisu brojna kao u drugim čakavskim govorima na otoku Braču,
a i stariji Supetrani ih u ovome korpusu ne provode uvijek dosljedno. Govor mlađe i srednje
dobi sličniji je po brojnim karakteristikama sumartinskom i splitskom (npr. vokalski sustav,
zamjenica /šta/, slivenik [ʥ] je postojan, [ʨ] nije nepčani zatvornik) nego drugim bračkim
čakavskim govorima. A neke od tih karakteristika, iako u manjem opsegu, prisutne su i u
starijih govornika (npr. nezatvaranje dugog [aː], zamjenica /šta/). Nisu utvrđene veće razlike
prema spolu.

S obzirom na rezultate ove analize, supetarski bi se, kao i splitski, mogao smatrati
„polučakavskim varijetetom“ (v. Jutronić, 2010: 271). On s potonjim dijeli i brojna obilježja:
postojan konsonant [ʥ], nedosljednu ili nepostojeću promjena [ʎ] u [j], zamjenicu /šta/,
varijabilno početno [x], nastavak /-a/ ili /-ja/ u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda (v.
Jutronić, 2010: 231-272).

Ne možemo se složiti sa Šimunovićem (2006: 12) da je supetarski zbog utjecaja raznih govora
nepovoljan za jezična istraživanja, već je upravo iz tog razloga poprilično zanimljiv sa
sociolingvističkog stajališta. Rezultati prepoznavanja pokazat će koliko je unatoč raznim
utjecajima (ne)prepoznatljiv izvornim bračkim govornicima kao govor administrativnog i
prometnog središta otoka Brača. Možda se ta miješanja različitih obilježja čakavskog i
štokavskog narječja pokažu fonetskim markerom prepoznatljivosti supetarskog govora.
Naravno, moguće je i da će ga zbog sličnosti sa sumartinskim i splitskim zamjenjivati s ta dva

116
govora, kao što je utvrđeno na manjem uzorku procjenitelja u predistraživanju (Biočina i
Varošanec-Škarić, 2017).

5.1.11. Zaključak o fonetskoj analizi

Iako fonetski opis ovih 10 govora nije bio primaran cilj ovog istraživanja, nužan je kako bi se
točnije mogli protumačiti rezultati prepoznavanja. Fonetska je analiza obuhvatila spontani
govor svih 150 snimljenih izvornih govornika pri čemu je opisan govor bračkih govornika i
govornica različite dobi, stupnjeva obrazovanja i zanimanja. Stoga je izneseni opis bio
dijalektološki i sociolingvistički, odnosno analizirao je varijacije na segmentalnoj razini koje
proizlaze iz zemljopisne i društvene raslojenosti. Glavni cilj ove fonetske analize bio je
pronaći fonetske markere snimljenih govora, odnosno utvrditi kriterije njihove
prepoznatljivosti.

Analiza je pokazala kako su razlike među govorima prisutne u vokalskim i konsonantskim

sustavima i to među različitim čakavskim govorima te među govornicima istoga mjesnoga
govora. Pa tako zatvoren izgovor dugog vokala [aː] nemaju svi Sumartinjani, Selčani,
Supetrani kao ni gotovo svi mlađi govornici iz Postira te govornici mlađe i srednje dobi iz
Milne. U ostalim mjestima svi govornici gotovo uvijek izgovaraju dugo [aː] kao [o].
Zatvoreni izgovor vokala [o], koji se u nekim riječima izgovara kao [u] nije raširen u bračkim
govorima kao zatvoreni izgovor dugog vokala [aː], ali je prisutan. Najviše je primjera
zabilježeno u selačkome, a općenito je više zastupljen u govornika srednje i starije dobi, ali ne
isključivo jer je u pučiškom pronađen u govoru svih dobnih skupina. Osim zatvorenog
izgovora vokala, u ovome korpusu prisutni su i dvoglasi [ie] i [uo] koji se ostvaruju u tri
čakavska bračka govora. Pritom ih Pučišćani ostvaruju dosljednije od snimljenih govornika iz
Gornjeg Humca i Bola koji ih također imaju u svojim vokalskim sustavima. Međutim, i među
njima postoje razlike, pa su dvoglasi rašireniji u gornjohumčanskom nego u bolskom.
Navedeno nije u skladu sa zaključcima prethodnih skupnih opisa bračkih govora po kojima se
dvoglasi u Gornjem Humcu čuju još samo u vlastitim imenima (v. Šimunović, 2006: 14).
Moguš (1977: 29) smatra da dvoglase čuvaju najkonzervativniji čakavski govori, a
gornjohumčanski je, prema rezultatima fonetske analize, govor s više arhaičnih čakavskih
značajki od bolskog. Tome su zasigurno pridonijeli izvanjezični čimbenici poput geografski
izoliranije pozicije Gornjega Humca te iznimnoga turističkog značaja Bola.

Pojava je redukcije vokala u sredini riječi raširenija u govorima iz unutrašnjosti otoka Brača
što je potvrđeno i ranijim istraživanjem (Šimunović, 2006: 16). Naime, u ovome korpusu one

117
nisu zabilježene u sumartinskom, milnarskom niti bolskom, a najzastupljenije su u
nerežiškom govoru (Slika 1). No, ostvaruju se isključivo u govoru srednje i starije dobne
skupine. Slogotvorno [r̩ ] se u svim zastupljenim govorima izgovara bez popratnoga vokala,
osim u nekih Boljana srednje i starije dobi u kojih dolazi u kombinaciji s vokalom [a].

U konsonantskim su sustavima također zabilježene varijacije. Prema rezultatima ove analize

cakavizam, odnosno samo jedan njegov dio, izgovor [ʧ] i [ʨ] kao [ʦ], pronađen je samo u
starijih govornika iz Milne i fragmentarno u govoru starije žene iz Supetra. Iz navedenog se
može zaključiti da je cakavizam u nestajanju na otoku Braču. Ono što bi moglo pridonijeti
njegovu očuvanju jest činjenica da su govori milnarskog područja, a među njima i milnarski
cakavizam, uvršteni u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske75 kao nematerijalno
kulturno dobro.

Prema prethodnim istraživanjima, brački čakavski govornici, namjesto slivenika [ʨ]

izgovaraju nepčani zatvornik [c]. U ovome korpusu to ne vrijedi za sve čakavce, nego samo
za sve govornike gornjohumčanskog, nerežiškog, pražničkog, pučiškog i za gotovo sve
govornike postirskog i selačkog. S konsonantom je [ʥ] situacija puno složenija. Najčešće je,
kao u gornjohumčanskom, nerežiškom, postirskom, pražničkom, pučiškom i selačkom,
moguć istovremeno trojaki izgovor kao [ʥ], [j] i [ɟ] i to u govoru istoga govornika. U ostalim
govorima postoje varijacije među dobnim skupinama s tim da je u mlađih Milnarana, Boljana
i Supetrana konsonant [ʥ] uvijek postojan kao i u nečakavskom Sumartinu. Zanimljivo je da
je Finka već prije četrdesetak godina primijetio da je konsonant [ʥ] sve učestaliji u
čakavskim govorima (Finka, 1979).

Konsonant je [x] u svim govorima pretežno postojan s tim da se fakultativno reducira u

početnoj poziciji i vrlo rijetko u dočetnoj. Samo je u govoru jednog starog Sumartinjanina
zabilježena zamjena [x] s [ʋ], dok skupinu [hʋ] svi govornici zamjenjuju s [f] u riječi /hvala/,
a poneki stariji govornici i u nekim drugim riječima.

Adrijatizmi su prisutni i u konsonantskome sustavu, poput zamjene [ʎ] s [j], no, ona se u
većini govora vrlo nedosljedno provodi. Iznimka su gornjohumčanski, postirski, pučiški i
pražnički u kojima je uobičajeniji izgovor [ʎ] kao [j]. S druge strane, adrijatizam koji
podrazumijeva promjenu završnog [m] u [n] vrlo dosljedno provode svi govornici u korpusu
što je jedno od rijetkih obilježja koje je zastupljeno u svim snimljenim govorima. To ukazuje

75
Popis se zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara može pronaći na poveznici: https://www.min-
kulture.hr/default.aspx?id=3650.

118
na to da se jedan adrijatizam, prelazak završnog [m] u [n], provodi puno dosljednije od
drugoga, zamjene [ʎ] s [j]. Isto su u svojim kvantitativnim analizama splitskoga i
crikveničkoga uočile i Jutronić (2010) i Bašić (2012). Jutronić (2010: 256) potonje objašnjava
time što je promjena [ʎ] u [j] vezana za lekseme, a ne za gramatičke kategorije kao što je to
promjena [m] u [n]. Također, utvrđuje da „one dijalektalne karakteristike koje govornik
standardnog jezika (a i dijalekta) osjeća kao društveno neprihvatljive ili istaknute, tj. kao neku
vrstu pogreške, prve nestaju iz dijalekta. Stigmatizirane ili istaknute karakteristike odlaze
brže, a manje stigmatizirane ili neistaknute sporije.“ (Jutronić, 2010: 32). Pritom su one
karakteristike koje isključivo pripadaju čakavskome, kao što je to zamjena [ʥ] s [j], više
istaknute i zato su sve manje zastupljene u govorima nekih dijalektalnih govornika. Zamjena
[ʎ] s [j], koja je adrijatizam, u ovome je slučaju iznimka. Iz provedene je fonetske analize
vidljivo da se ponuđeno objašnjenje može primijeniti i na ove rezultate. Međutim, zanimljivo
je, da iako promjena završnog [m] u [n] nije stigmatizirana u bračkih govornika, ista promjena
u sredini riječi jest. Naime, ona je puno rjeđa u korpusu te je prisutna samo u govornika starije
i srednje dobi. Jedina su iznimka govornici gornjohumčanskoga u kojih je ta pojava nešto
zastupljenija, možda zato što je provode i u samom nazivu mjesta (npr. /Hunac/) pa je
bilježimo i u govoru mlađih govornika.

Još je jedno slabo zastupljeno obilježje u korpusu izgovor [ɲ] kao [n]. Ono je zabilježeno
samo u srednjoj i starijoj dobnoj skupini govornika te se ostvaruje pretežno u nekoliko istih
riječi, ali ne isključivo ispred konsonanata kao što Šimunović (2006) navodi. Slično je
zamijećeno i za protetsko [j] koje se pojavljuje uz početni vokal i to fakultativno u nekoliko
starijih govornika iz Pražnica i Gornjega Humca. Analiza je također utvrdila razlike među
dobnim skupinama u razjednačavanju konsonanata. Naime, ona su karakterističnija za govor
srednje i starije dobne skupine nego mlađe. No, to ne vrijedi za pražnički, pučiški i selački
govor u kojima svi govornici provode tu vrstu pojednostavljenja.

Naposljetku, i uporaba upitno-odnosne zamjenice varira među govorima i unutar istoga

govora. Međutim, ne u svim govorima jer su svi Boljani, Nerežišćani, Gornjohumčanjani,
Postirani, Pučišćani i Pražničani koristili istovremeno sva tri oblika /če/, /ča/ i /čo/. Upitno-
odnosna zamjenica /ča/ bila je prisutna i u većine govornika iz Selaca, dok /če/ i u dva starija
govornika iz Supetra. Upitno-odnosna zamjenica /ce/ zabilježena je u starijoj i fakultativno u
srednjoj dobnoj skupini u Milni i u jedne starije govornice iz Supetra, dok /co/ samo u
pojedinih starijih Milnarana. Upitno-odnosnu zamjenicu /šta/ upotrebljavaju svi Sumartinjani

119
i Supetrani u ovome korpusu te svi mlađi Milnarani, dva mlađa Boljana te neki stariji
Nerežišćani i Postirani. Zamjenica /što/ prisutna je samo u govoru dva mlađa Selčana.

Analiza je pokazala da su neki mlađi govornici imali više dijalektalnih obilježja od nekih
govornika srednje i/ili starije dobi što je bio slučaj u pučiškom, pražničkom i nerežiškom
govoru. Langston (2015) je naišao na sličnu pojavu te zaključio: „Premda se stariji govornici
češće dosljednije služe dijalektom u svakodnevnim situacijama, tijekom terenskoga
istraživanja provedenog za potrebe ovoga rada ponekad su govornici mlađe generacije
iskazivali arhaičnija naglasna obilježja od svojih roditelja, djedova i baka. Čini se da zasluge
za to treba pripisati činjenici da su ti mlađi govornici čakavskog bili svjesniji razlika između
standardnog jezika i svog dijalektalnog govora te su stoga bili manje skloni nehotice miješati
ta dva varijeteta.“ (Langston, 2015: 43). Do sličnog je zaključka došla i Puljak (2007) na
temelju svog dugogodišnjega pedagoškog iskustva. Naime, autorica je uočila da su bračka
djeca već u predškolskom razdoblju svjesna svoje dvojezičnosti te da uočavaju razlike između
ta dva koda prvenstveno na fonološkoj razini. To potkrjepljuje primjerom u kojem dijete u
razgovoru s drugim djetetom rabi izraz [ʃkãtulu]76, a kad se obraća odgajateljici [ʃkȁtula].
Puljak to smatra novinom jer u njezinoj mladosti „uporaba zavičajnoga idioma smatrala se
nedostojnim ispadom“ (Puljak, 2007: 315). Bašić (2012) na manjem uzorku govornika
crikveničkoga, također, uočava kako najmlađi govornici „čuvaju iznenađujuće puno starih
čakavskih oblika“ (Bašić, 2012: 254). Pri tom bilježi da je jedan mlađi govornik dosljednije
ostvarivao čakavske značajke od svoje bake koja je isto bila uključena u istraživanje. Nadalje,
i Kišiček (2012: 88) na temelju rezultata procjene i analize govora zaključuje da neki mlađi
govornici imaju regionalniji govor od starijih. Iz svega se navedenog može zaključiti da u
sociolingvističkim istraživanjima, posebice u onima koja se temelje na spontanom govoru, ne
vrijedi topos da su stariji govornici bolji kandidati, već je važniji kriterij jezična svijest
govornika o vlastitoj dvojezičnosti.

S druge strane, razlike s obzirom na spol nisu u toj mjeri izražene u govorima u ovome
korpusu. U nekim su govorima bile prisutnije nego u drugima, pa su tako u pražničkom,
pučiškom i selačkom žene dosljednije koristile čakavizme i adrijatizme, ali su zato u Milni
muškarci bili dijalektalniji. No, uglavnom u snimljenim govorima nisu postojale značajne
razlike između govornika s obzirom na spol. Neka istraživanja hrvatskih varijeteta upućuju na
to da su žene bolji čuvari dijalekta od muškaraca (v. npr. Kalogjera, 1985; Bašić, 2012;
Benčić, 2014), dok druga ne utvrđuju razlike (npr. Kišiček, 2012). Nadalje, neki autori

76
U značenju kutija.

120
smatraju da su muški govornici dijalektalniji, a da žene koriste više standardnih oblika
(Hraste, 1940; Labov, 1990 prema Wodak i Benke, 1998). Wodak i Benke (1998)
upozoravaju da su brojna istraživanja (kao npr. Labovoa, Trudgillova itd.) „zanemarivala
kontekst jezičnoga ponašanja i često analizirala rod pukim gledanjem govornikova biološkoga
spola“ (Wodak i Benke, 1998: 1). Stoga, autorice predlažu pristup koji bi uključivao kontekst
i odnose moći u istraživanju razlika među spolnim skupinama.

Iako neka istraživanja ukazuju na razlike među govornicima s obzirom na stupanj

obrazovanja (npr. Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012) pa se najveća
regionalnost pripisuje niže obrazovanim govornicima, one u ovome korpusu nisu utvrđene.
Štoviše, neki su govornici s visokim stupnjem obrazovanja imali više dijalektalnih značajki od
onih s nižim stupnjem obrazovanja. To je bilo posebice istaknuto u Nerežišćima i Pučišćima.
Možda se to može obrazložiti jezičnom nesigurnošću (v. Labov, 1972) zbog koje se niže
obrazovani govornici trude u svojim spontanim govorima odbaciti dijalektalna obilježja i tako
se približiti prestižnom standardu. Međutim, pritom su najčešće govorili nekom varijantom
sličnijom splitskom govoru o čemu postoje i potvrde u literaturi (Šojat, 1979; Kalogjera,
1985; Zečević, 2000; Kapović, 2004).

Na kraju treba istaknuti da cilj ove fonetske analize nije bio sustavan i iscrpan opis snimljenih
govora, već utvrđivanje fonetskih markera u njima kako bi se što točnije mogli tumačiti
rezultati prepoznavanja. S obzirom na prethodne, pretežno tradicionalne dijalektološke opise,
utvrđene su varijacije između govornika iste dobi, istoga govora, različitih dobi i različitoga
govora. Za pretpostaviti je da se one već neko vrijeme događaju u ovim govorima i to ne
samo u mlađim generacijama, ali do sada nisu bile opisivane ili su samo sporadično
spomenute.

5.2. Rezultati mjerenja fundamentalne frekvencije bračkih govornika

Za svakog su govornika prvo izračunate prosječna F0 (x̅ F0), medijan F0 (C F0), prosječna
bazična vrijednost na temelju medijana (Fb), alternativna bazična vrijednost (Alt Fb) i
standardna devijacija (S.D. F0) u hercima (Hz) na temelju tri do pet minuta montiranoga
spontanog govora. Minimalna i maksimalna F0 izostavljene su jer su se u preliminarnim
mjerenjima pokazale manje robusnima od ostalih mjera fundamentalne frekvencije. Slično su
ustvrdila i neka druga mjerenja (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da
Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017).

121
 Tablica 2. Vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije (u Hz) bračkih govornika.

Žene Muškarci
Dob Mlađa Srednja Starija Mlađa Srednja Starija
x̅ 186,50 172,39 177,82 112,19 111,15 128,18
x̅ F0
S.D. 17,05 25,25 29,45 12,47 14,75 22,41
x̅ 184,81 168,62 173,18 108,64 105,80 123,23
C F0
S.D. 17,58 25,99 29,96 12,86 14,32 23,01
x̅ 34,44 37,47 38,03 19,34 25,28 30,08
S.D. F0
S.D. 7,90 7,38 7,84 3,37 6,54 7,64
x̅ 137,96 123,00 131,17 94,96 87,41 95,94
Alt Fb
S.D. 38,57 29,54 27,95 11,57 11,88 17,41
x̅ 137,24 118,81 123,45 84,54 75,01 85,16
Fb
S.D. 24,08 21,04 25,79 13,21 13,60 20,22
N 21 27 33 15 21 33

Zbog fizioloških čimbenika (Braun, 1995) skupne prosječne vrijednosti bračkih govornika
izračunate su zasebno za žene i muškarce te za mlađu, srednju i stariju dobnu skupinu kako bi
se ispitao utjecaj dobi na F0 (Tablica 2). Razlike među grupama ispitane su analizom
varijanci. Potonjom je očekivano utvrđeno da su prosječne vrijednosti mjera fundamentalne
frekvencije (u Hz) značajno različite između spolova (za sve mjere p < 0,001) te da žene
imaju značajno više vrijednosti mjera F0. Na Slici 5 su grafički prikazane navedene razlike za
prosječnu F0.

Sve najviše prosječne vrijednosti mjera F0 izmjerene su u mlađih bračkih govornica čiji je
raspon godina od 18 do 33, a prosječna dob 24,52 godina (Tablica 3). Iz Tablice 2 razvidno je
da je u mlađoj dobnoj skupini žena prosječna F0 najviša, da bi se u srednjoj dobnoj skupini
snizila, a onda od 56 godine se ponovo povećala, ali pritom ne dostiže vrijednosti za mlađe
bračke govornice. Navedeno vrijedi za sve računate mjere, osim za S.D. F0 koja je viša u
govornica srednje i starije dobi, ali samo neznatno, odnosno približno je jednaka za sve
govornice u korpusu (Tablica 2).

Prosječna je F0 za mlađe bračke govornice 186,50 Hz, a prosječna je bazična vrijednost

137,24 Hz. Najmanje je i najveće raspršenje među rezultatima za govornice također u mlađih
žena, najmanje za prosječnu F0 (S.D. 17,05), a najveće za Alt Fb (S.D. 38,57). Govornice
srednje dobi s otoka Brača imaju nižu prosječnu F0 od mlađih i starijih žena koja iznosi
172,39 Hz, dok im je Fb 118,81 Hz. U starijih se govornica prosječna F0 i prosječna bazična
vrijednost povećavaju u odnosu na srednju dob te iznose 177,82 Hz, odnosno 123,45 Hz.
Najveća je razlika u ženskoj populaciji u korpusu između govornica mlađe i srednje dobi u Fb

122
(18,43 Hz), a najmanja između srednje i starije dobi u S.D. F0 (0,56 Hz) i medijanu F0 (4,56
Hz). No, statistički značajne razlike između dobnih skupina žena u mjerama F0 nisu utvrđene,
odnosno F0 se kod bračkih govornica u ovome korpusu ne mijenja značajno s dobi (Tablica
4).

Pritom se hipoteza da će stariji govornici (Iseli, Shue i Alwan, 2007; Stathopoulos, Huber i
Sussman, 2011) imati niže vrijednosti fundamentalne frekvencije u odnosu na mlađu i srednju
dobnu skupinu (Harrington, 2006; Iseli, Shue i Alwan, 2007; Reubold, Harrington i Kleber,
2010) samo djelomično potvrdila i to isključivo za govornice u ovome korpusu. Naime, starije
su govornice uistinu imale niže prosječne vrijednosti gotovo svih mjera fundamentalne
frekvencije od mlađih, iako ne niže od govornica srednje dobi. Međutim, te se razlike nisu
pokazale statistički značajnima. Uočena tendencija ide u prilog zaključcima longitudinalnih
studija o fundamentalnoj frekvenciji (Harrington, 2006; Reubold, Harrington i Kleber, 2010)
prema kojima se F0 smanjuje s povećanjem dobi, odnosno veća je u mlađoj negoli starijoj
dobi. Stathopoulos, Huber i Sussman (2011) uočavaju da se kod žena do 60 godine F 0
smanjuje, a od 80 godine života se opet blago podiže. Tako u ovome korpusu srednja dob ima
nižu prosječnu fundamentalnu frekvenciju od mlađe, a starija malo višu od srednje, ali je
pritom manja razlika između srednje i starije dobi nego mlađe i srednje. Razlog povećanju F0
u žena starije dobi u odnosu na mlađu može biti u nekoliko govornica starijih od 79 godina
čije su vrijednosti možda mogle pridonijeti blagom povećanju prosječne F0 u toj dobnoj
skupini. Za potonje postoje potvrde u rezultatima istraživanja Stathopoulosa, Hubera i
Sussmana (2011). Također, neke od vrlo starih govornica imale su vokalni tremor za koji su
neka istraživanja pokazala da povećava vrijednosti fundamentalne frekvencije (Brückl i
Sendlmeier, 2003; Lestera i Storya, 2013).

Tablica 3. Deskriptivna statistika godina bračkih govornika.

Mlađa dob Srednja dob Starija dob

Godine Ž M Ž M Ž M
x̅ 24,52 27,33 46,89 46,48 67,67 69,27
S.D. 5,21 6,27 6,15 6,06 9,68 9,22
C 22,00 28,00 49 48,00 67,00 69,00
Min. 18 18 36 37 56 56
Maks. 33 34 55 55 89 89

123
 Slika 5. Razlika između dobnih i spolnih skupina u prosječnoj fundamentalnoj frekvenciji.

S druge strane, kod muškaraca se uočavaju drugačije tendencije pa su najveće prosječne

vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije u starijoj dobi, zatim mlađoj, a najniže su, isto
kao i kod žena, u srednjoj dobnoj skupini (Tablica 2). Ponovno je iznimka S.D. F0 čija
vrijednost kontinuirano raste s povećanjem dobi. Pritom je pronađena granično značajna
interakcija koja pokazuje da prosječna F0, medijan F0 i S.D. F0 značajno rastu kod muškaraca
s dobi (Tablica 4). Prosječna F0 iznosi 128,18 Hz za govornike starije dobi, dok je za
govornike mlađe i srednje dobi približno jednaka te iznosi 112,19 Hz, odnosno 111,15 Hz
(razlika je među njima samo 1,04 Hz). Navedeni je odnos grafički prikazan na Slici 5.

Slično vrijedi i za medijan F0 s tim da je u toj vrijednosti razlika između mlađe i srednje dobi
nešto veća (2,84 Hz), iako poprilično manja nego između govornika srednje i starije dobi
(17,43 Hz) za istu mjeru. Najmanja je razlika za istu mjeru između mlađih i starijih govornika
u Fb (0,62 Hz), zatim u Alt Fb (0,98 Hz), a najveća između srednjih i starijih govornika u
medijanu F0 (17,43 Hz) i prosječnoj F0 (17,03 Hz). Pritom su stariji govornici za sve mjere F0
imali više prosječne vrijednosti od mlađe i srednje dobi te veće raspršenje rezultata, odnosno
više odstupanja od prosjeka (Tablica 2). No, raspršenja su rezultata puno manja u muškaraca
nego u žena i suprotno nego kod žena najniža za Alt Fb, ali i u mlađih govornika (S.D. 11,57),
a najveće za medijan F0 u starijih govornika (S.D. 23,01). S druge strane, S.D. F0 se mijenja s
dobi (p < 0,001), pri čemu su naknadne usporedbe pokazale razliku između najmlađih i
najstarijih govornika (p < 0,01). No, pronađena je samo granično značajna interakcija (p <
0,05) koja pokazuje da se kod žena S.D. F0 ne mijenja značajno s dobi, dok kod muškaraca
ona raste s dobi (Slika 6).

124
Naposljetku, i ovo je mjerenje, kao i neka druga (Iseli, Shue i Alwan, 2007; Stathopoulos,
Huber i Sussman, 2011), utvrdilo veće promjene u fundamentalnoj frekvenciji s povećanjem
dobi u muških negoli ženskih govornika. Zanimljivo, i istraživanje Varošanec-Škarić (2010:
139-140) ustanovilo je veće značajne razlike u osnovnom tonu između pušača i nepušača
nego između pušačica i nepušačica.

Hipoteza da će stariji govornici (Iseli, Shue i Alwan, 2007; Stathopoulos, Huber i Sussman,
2011) imati niže vrijednosti fundamentalne frekvencije u odnosu na mlađu i srednju dobnu
skupinu (Harrington, 2006; Iseli, Shue i Alwan, 2007; Reubold, Harrington i Kleber, 2010)
nije se potvrdila za muške govornike u ovome korpusu (Tablica 4). Naime, iz rezultata je
vidljivo da se fundamentalna frekvencija kod muškaraca povećavala s dobi, ali samo granično
značajno (p < 0,05). Kao i kod žena, objašnjenje može biti vokalni tremor koji je bio prisutan
u nekih vrlo starih muških govornika zbog kojeg se vrijednosti osnovnoga tona povisuju
(Brückl i Sendlmeier, 2003; Lestera i Storya, 2013).

Hipoteza da se fundamentalna frekvencija govornika srednje i mlađe dobne skupine neće

statistički značajno razlikovati potvrdila se jer nisu pronađene statistički značajne razlike
između te dvije skupine muškaraca. Naime, govornici mlađe i srednje dobi imaju vrlo slične
vrijednosti prosječne F0 i medijana F0, ali su zato prosječne bazične vrijednosti bliže za mlađu
i stariju dobnu skupinu nego mlađu i srednju. Pritom mlađa i srednja dobna skupina imaju
manja raspršenja rezultata od starije za sve mjere fundamentalne frekvencije (Tablica 2).

Tablica 4. Rezultati analize varijanci o utjecaju dobi i spola na fundamentalnu frekvenciju.

x̅ F0 C F0 S.D. F0
Anova df F p df F p df F p
Dob 2 3,47 0,034 2 3,40 0,036 2 11,27 0,001
Spol 1 261,54 0,001 1 261,19 0,001 1 91,77 0,001
Interakcija 2 3,52 0,032 2 3,84 0,024 2 3,05 0,050

125
 Slika 6. Razlika između dobnih i spolnih skupina u prosječnoj standardnoj devijaciji F0.

Treba istaknuti kako su za mjere Alt Fb i Fb utvrđene samo značajne razlike između spolova
(F(1/144)=78,25; p < 0,001) dok razlike s obzirom na dob nisu statistički potvrđene. Kao i u
svim ostalim mjerama, žene su imale značajno više prosječne vrijednosti mjera Alt Fb i Fb od
muškaraca. Treba naglasiti kako brojni radovi predlažu korištenje prosječne bazične
vrijednosti jer se pokazala robusnijom mjerom koja bolje predstavlja individualne
karakteristike govornika (Traunmüller, 1994; Traunmüller i Eriksson, 1995; 1995a; Lindh,
2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016;
Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017; Skarnitzl i Vaňková, 2017). Budući da je za ostale mjere
kod muškaraca pronađena samo granična značajnost, možda ova robusnija mjera bolje
pokazuje stvarno stanje u ovome korpusu. A to ide i u prilog zaključcima longitudinalnih
studija koje upozoravaju da se ne može općenito tvrditi o utjecaju dobi na osnovni ton glasa,
nego da je taj utjecaj specifičan kod svakoga govornika (Reubold, Harrington i Kleber, 2010).
Naime, neka istraživanja ukazuju na to da, naprimjer, i fizička sprema govornika ima utjecaja
na to kako glas stari (Brückl i Sendlmeier, 2003).

Ono što, također, treba uzeti u obzir prilikom interpretacije ovih rezultata je i broj govornika.
Naime, Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček (2017) primijetile su da je za pouzdanije
rezultate F0 vrlo važno imati veliki broj homogenih govornika (približno ista dob, spol i jezik)
jer se tada pouzdanije mogu uspoređivati razlike među grupama govornika. Autorice savjetuju
da uzorak bude veći od 30 govornika što nije bilo moguće ostvariti za govornike mlađe i
srednje dobi u ovome radu (Tablica 2) zbog drugih sociolingvističkih zahtjeva. Možda bi

126
rezultati međugrupnih uspoređivanja bili pouzdaniji da je snimljen veći broj govornika mlađe
i srednje dobi.

Nažalost, zbog premalog broja govornika po skupinama, nije se moglo uz dob i spol
uključivati i varijablu podrijetla jer je za svako mjesto na otoku Braču snimljeno po 15
govornika oba spola i svih dobnih skupina. Međutim, rezultati ovoga istraživanja usporedit će
se s postojećim vrijednostima fundamentalne frekvencije za hrvatske neregionalne govornike.

5.2.1. Usporedba s postojećim vrijednostima fundamentalne frekvencije za hrvatske

govornike

Rezultati mjera fundamentalne frekvencije bračkih govornika uspoređeni su s nekim

postojećim vrijednostima za neregionalne77 (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016;
Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016) i urbane govornike hrvatskog jezika (Kišiček,
2012).

Varošanec-Škarić i suradnici (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić,

Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017) iznose prosječne
vrijednosti F0 za veći broj (N=37) muških neregionalnih govornika mlađe i srednje dobi.
Budući da su se mjere F0 u ovome radu računale po uzoru na navedena istraživanja, bilo je
moguće statistički usporediti rezultate. Pritom su se uspoređivale prosječne vrijednosti x̅ F0,
S.D. F0, C F0, Alt Fb i Fb među skupinama mlađih i srednjih govornika. Potonje su izmjerene
za neregionalne govornike u spontanom govoru u trajanju približno dvije minute (Biočina,
Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016). Mlađa skupina
u tom istraživanju brojila je 37 govornika s prosječnom dobi od 23 godine (C=22 god., raspon
od 19 do 28 god.), što ukazuje na to da su dosta brojniji (NB=15) i nešto mlađi od mladih
govornika iz ovoga korpusa (Tablica 3). Slično je i u srednjoj dobnoj skupini u kojoj su
ponovno neregionalni govornici brojniji (N=37 naprema N=21) i nešto mlađi s obzirom na
prosječnu dob Bračana (43 naprema 46,68 god.). Grupe su uspoređene t-testom.

Pretpostavka je bila da će vrijednosti fundamentalne frekvencije bračkih govornika mlađe i

srednje dobi biti više od vrijednosti za hrvatske neregionalne govornike. Pretpostavka se
statistički potvrdila samo za mjeru S.D. F0 (p < 0,05), pri čemu su brački govornici mlađe i
srednje dobi imali statistički značajno više vrijednosti S.D. F0 od neregionalnih govornika iste
dobi (Tablica 5). S druge strane, iako su mlađi brački govornici imali nešto više vrijednosti x̅
F0 i C F0 te se razlike nisu pokazale statistički značajnima. Štoviše, razlike su bile neznatne za
77
Riječ je o govornicima bez zamjetnog regionalnog izgovora koji su prošli verifikacijski postupak fonetičara.

127
te dvije mjere između mlađih govornika, a najmanje za C F0 koji je za mlađe Bračane iznosio
108,64 Hz, a za neregionalne govornike 108,37 Hz. Prosječne bazične vrijednosti bile su više
u neregionalnih govornika nego u dijalektalnih govornika, iako se ni ta razlika nije pokazala
statistički značajnom. Međutim, činjenica da su mlađi Bračani imali više prosječne vrijednosti
x̅ F0 i S.D. F0, a niže prosječne bazične vrijednosti, sugerira da imaju intonacijski razvedeniji
govor od mlađih neregionalnih govornika.

Tablica 5. Usporedba vrijednosti fundamentalne frekvencije dijalektalnih i neregionalnih

govornika hrvatskog jezika.

Dob Govornici N x̅ F0 C F0 S.D. F0 Alt Fb Fb

Neregionalni 37 113,35 110,02 17,92 93,53 87,73
Srednja
Dijalektalni 21 111,15 105,80 25,28 87,41 75,01
Neregionalni 37 111,75 108,37 14,61 97,01 90,86
Mlađa
Dijalektalni 15 112,19 108,64 19,34 94,96 84,54

Statističkom usporedbom govornika srednje dobi, jedino se S.D. F0 pokazala statistički

značajno višom u bračkih govornika. Drugim riječima, jedino se za tu mjeru potvrdila
pretpostavka. Sve su ostale mjere F0 bile više u neregionalnih govornika, a pritom je jedino Fb
bila statistički značajno različita među skupinama (p < 0,01), pri čemu su govornici iz
prethodnog istraživanja u prosjeku imali značajno više vrijednosti Fb. Zajedničko je bračkim
govornicima mlađe i srednje dobi da imaju statistički značajno više vrijednosti S.D. F0 od
neregionalnih govornika, te niže bazične vrijednosti (Fb i Alt Fb). Prosječna je F0, kao i kod
mlađih govornika, vrlo slična za dijalektalne (111,15 Hz) i neregionalne govornike (113,35
Hz) srednje dobi. Iako su neregionalni govornici srednje dobi imali nešto više prosječne
vrijednosti nekih mjera F0, kao i kod mlađih govornika, statistički viša S.D. F0 i statistički
značajno niža Fb sugeriraju veću intonacijsku razvedenost bračkih govornika.

Budući da je Kišiček (2012) mjerila F0 na temelju čitanja nefrikativnog teksta, a istraživanje

su pokazala značajne razlike u F0 s obzirom na vrstu diskursa (Traunmüller i Eriksson, 1995;
Keating i Kuo, 2012; Skarnitzl i Vaňková, 2016; Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016;
Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017),
rezultati njezina i ovoga rada samo će se opisno usporediti. Istraživanja se i metodološki
razlikuju jer je Kišiček (2012) mjerila x̅ F0, C F0, min. i maks. F0 i S.D. F0 najbolje i najlošije
procijenjenih urbanih govornika u riječi, a ne u povezanome govoru. Također, nije računala
F0 po dobnim skupinama, već samo skupno s obzirom na ocjenu procjene regionalnosti.

128
Iz usporedbe je vidljivo da su mlađe i starije bračke žene po prosječnim vrijednostima bliže
najlošije procijenjenim govornicama iz istraživanja koje je provela Kišiček (2012). Naime,
Kišiček (2012: 178-179) je izmjerila F0 12 najlošije procijenjenih govornica te dobila da im je
x̅ F0 189 Hz, C F0 186 Hz i S.D. F0 30 Hz. Za 11 su najbolje procijenjenih govornica sve
prosječne vrijednosti niže: x̅ F0 160 Hz, C F0 157 Hz i S.D. F0 26 Hz. Kad te vrijednosti
usporedimo s onima za bračke govornice iz Tablice 2, vidljivo je da su prosječne vrijednosti x̅
F0 mlađih i starijih Bračanki sličnije vrijednostima za najlošije procijenjene žene jer iznose za
mlađe 186,50 Hz, a za starije 184,81 Hz. S druge strane, govornice srednje dobi iz ovoga
korpusa imaju vrijednosti x̅ F0 bliže najbolje procijenjenim govornicama (172,93 Hz).
Međutim, riječ je i dalje o velikoj razlici od 12,39 Hz. Za medijan F0 vrijedi sve navedeno kao
i za prosječnu F0. Mlađe (184,81 Hz) i starije (173,18 Hz) govornice bliže su po prosječnim
vrijednostima najregionalnije procijenjenim govornicama, a govornice srednje dobi (168,62
Hz) najbolje procijenjenim govornicama. Jedino su prema S.D. F0 sve bračke govornice bliže
najregionalnije procijenjenim govornicama iz prethodnoga rada, pri čemu bračke govornice
imaju više vrijednosti S.D. F0 (mlađa dob 34,44 Hz, srednja 37,47 Hz i starija 38,03 Hz).

Navedeno se može objasniti time što su najregionalnije urbane govornice bile uglavnom iz
srednje i južne Dalmacije, a gotovo polovica najlošije procijenjenih žena su iz Dubrovnika i to
uglavnom mlađe dobi. Znači, 11 su najlošije procijenjenih govornica mlađe i starije žene
pretežno iz srednje i južne Dalmacije (Kišiček, 2012: 82). S druge strane, među 11 su
najmanje regionalnih govornica starije žene koje su „uglavnom obrazovane i zaposlene na
visokim funkcijama u svojim zanimanjima“ (Kišiček, 2012: 80-81). I govornice su srednje
dobi s otoka Brača bile pretežno zaposlene, ali uglavnom imaju srednju stručnu spremu (23 od
27 žena srednje dobi u ovome korpusu imaju SSS). Srednja dobna skupina govornica ima
najniže prosječne vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije među ženama u ovome
korpusu, a i najneregionalnije urbane govornice su, također, imale niže vrijednosti zbog čega
su vjerojatnije i bolje procijenjene od regionalnih. Naime, ugodni su ženski glasovi znatno
niže prosječne fundamentalne frekvencije od neugodnih ženskih glasova (Varošanec-Škarić,
1998).

Najbolje procijenjeni govornici (N=11) imaju vrlo niske prosječne vrijednosti, za x̅ F0 105 Hz
i za C F0 101 Hz i nešto višu vrijednost S.D. F0 od 30 Hz. S druge strane, 11 najregionalnijih
govornika imaju više vrijednosti x̅ F0 i C F0 koje iznose 116 Hz i 113 Hz i nešto nižu S.D. F0
od 16 Hz (Kišiček, 2012: 185-186). Usporedbom s bračkim govornicima uočava se da sve
dobne skupine imaju prosječne vrijednosti x̅ F0 bliže najregionalnije procijenjenim

129
govornicima. Međutim, vrijednosti su x̅ F0 niže u bračkih govornika mlađe (112,19 Hz) i
srednje dobi (111,15 Hz), a više u starijoj dobi (128,18 Hz) u odnosu na najlošije procijenjene
govornike iz prethodnoga rada. Po vrijednostima su medijana F0 mlađi govornici sličniji
najbolje procijenjenim urbanim govornicima, dok su stariji sličniji najlošije procijenjenima, s
time da brački govornici imaju više prosječne vrijednosti C F0 (112,19 Hz mlađi i 123,23 Hz
stariji). Govornici srednje dobi s Brača imaju gotovo identičnu prosječnu vrijednost medijana
F0 (105,80 Hz) kao i najbolji govornici iz istraživanja Kišiček (2012). Po vrijednostima su
S.D. F0 brački govornici srednje i starije dobi sličniji najbolje procijenjenim govornicima, a
samo su mlađi govornici imali nižu S.D. F0 od 19,34 Hz (Tablica 2), pa su po tome bili bliži
neregionalnijim govornicima. Treba istaknuti kako statistička analiza nije utvrdila značajne
razlike između najlošije i najbolje procijenjenim muškim govornicima u potonjem radu, dok
kod žena jest (Kišiček, 2012).

Ponovo su, kao i kod žena, govornici srednje dobi najbliži najbolje procijenjenim
govornicima, dok su mlađi i stariji bliži vrijednostima za najregionalnije procijenjene urbane
govornike. Kao i kod žena među najregionalnije procijenjenim govornicima prevladavaju
stanovnici južnog dijela Hrvatske te pripadnici mlađe i starije dobne skupine (Kišiček, 2012:
84-85) što objašnjava sličnost starijih i mlađih bračkih govornika s tom skupinom. I muškarci
srednje dobi u ovome korpusu imaju najniže vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije što
ih stoga čini sličnijima najbolje procijenjenim govornicima koji su imali niže vrijednosti
osnovnog tona od regionalnih govornika. Ponovno se, kao i kod žena, niže prosječne
vrijednosti fundamentalne frekvencije pripisuju ugodnijim glasovima (Varošanec-Škarić,
1998).

Ova usporedba, premda se temelji na metodološki različito postavljenim mjerenjima

fundamentalne frekvencije, ukazuje na važnost sociolingvističkog pristupa u istraživanju i
urbanih i dijalektalnih govora. U eksperimentu procjene urbanih govornika (Kišiček, 2012)
pokazalo se da se govornici s višim vrijednostima fundamentalne frekvencije percipiraju
regionalnijima. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se to potvrditi i u ovome prepoznavanju
govornika.

5.2.2. Zaključak o mjerama fundamentalne frekvencije bračkih govornika

Cilj je ovoga mjerenja bio izračunati prosječne vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije
većeg broja izvornih bračkih govornika. Skupne prosječne vrijednosti za bračke govornike
izračunate su zasebno za žene i muškarce te za mlađu, srednju i stariju dobnu skupinu.

130
Razlike među grupama ispitane su analizom varijanci. Potonjom je očekivano utvrđeno da su
mjere F0 (u Hz) značajno različite između spolova (za sve mjere p < 0,001) te da žene imaju
značajno više vrijednosti mjera F0. Pritom je pronađena granično značajna interakcija koja
pokazuje da prosječna F0, medijan F0 i S.D. F0 značajno rastu kod muškaraca s povećanjem
dobi. Ti rezultati idu u prilog radovima koji su utvrdili veće i značajnije promjene u F0 s
povećanjem dobi u muških negoli ženskih govornika (Iseli, Shue i Alwan, 2007;
Stathopoulos, Huber i Sussman, 2011).

Hipoteza da će stariji govornici imati niže vrijednosti fundamentalne frekvencije u odnosu na

mlađu i srednju dobnu skupinu (Harrington, 2006; Iseli, Shue i Alwan, 2007; Reubold,
Harrington i Kleber, 2010) samo se djelomično potvrdila i to samo za žene. Naime, starije su
govornice uistinu imale niže prosječne vrijednosti gotovo svih mjera F0 od mlađih, iako ne
niže od govornica srednje dobi. Međutim, te se razlike nisu pokazale statistički značajnima.
Uočena tendencija ide u prilog zaključcima longitudinalnih studija (Harrington, 2006;
Reubold, Harrington i Kleber, 2010) po kojima se F0 smanjuje s povećanjem dobi, odnosno
veća je u mlađoj negoli starijoj dobi. Naposljetku, nešto više vrijednosti F0 kod starijih
govornika u odnosu na srednju dob vjerojatno su posljedica tremora glasa, koji je zamijećen u
vrlo starih govornika u ovome korpusu.

Kako su se mjere F0 računale po uzoru na istraživanja Varošanec-Škarić i suradnika (Biočina,

Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-
Škarić, Biočina i Kišiček, 2017) bilo je moguće statistički usporediti rezultate. S obzirom na
to da postoje samo prosječne vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije za veći broj (N=37)
muških neregionalnih govornika mlađe i srednje dobi, samo su te dvije skupine bile
uspoređene. Pretpostavka je bila da će prosječne vrijednosti fundamentalne frekvencije biti
više za dijalektalne govornike. Pretpostavka se statistički potvrdila samo za mjeru S.D. F 0 (p
< 0,05) pri čemu su brački govornici mlađe i srednje dobi imali statistički značajno više
vrijednosti S.D. F0 od neregionalnih govornika iste dobi. Sve ostale mjere F0 bile su više u
neregionalnih govornika, a pritom je jedino Fb bila statistički značajno različita među
skupinama (p < 0,01), pri čemu su govornici iz prethodnog istraživanja u prosjeku imali
značajno više vrijednosti Fb. Činjenica da su dijalektalni govornici imali više prosječne
vrijednosti S.D. F0, a niže bazične vrijednosti, upućuje na to da imaju intonacijski razvedeniji
govor od neregionalnih govornika.

Iako je Kišiček (2012) imala drukčiji metodološki pristup mjerenju fundamentalne

frekvencije, usporedba s njezinim rezultatima za najbolje i najlošije procijenjene urbane
131
govornike pokazala se zanimljivom. Naime, mlađe i starije bračke govornice bile su bliže po
prosječnim vrijednostima mjera F0 najlošije procijenjenim urbanim govornicama, a govornice
srednje dobi najbolje procijenjenima. Pritom su najregionalnije urbane govornice bile mlađe i
starije žene pretežno iz srednje i južne Dalmacije (Kišiček, 2012: 82). Srednja dobna skupina
govornica ima najniže vrijednosti mjera F0 među ženama u ovome korpusu, a i neregionalno
procijenjene urbane govornice također su imale niže vrijednosti, zbog čega su vjerojatnije i
bolje procijenjene od regionalnih. Slično je zabilježeno i kod muškaraca: govornici su srednje
dobi najbliži najbolje procijenjenim govornicima, dok su mlađi i stariji bliži najregionalnije
procijenjenim urbanim govornicima. Kao i kod žena među najregionalnije procijenjenim
govornicima prevladavaju stanovnici južnog dijela Hrvatske te pripadnici mlađe i starije
dobne skupine što objašnjava sličnost starijih i mlađih bračkih govornika s tom skupinom.

Ono što treba istaknuti jest da su rezultati longitudinalnih studija uvijek pouzdaniji jer se
može kontrolirati više čimbenika nego kada se uspoređuju različite dobne skupine u različitih
govornika. Pa se tako, primjerice, nije provjeravalo puše li govornici ili ne, iako bi pušači,
posebice muški, vjerojatno imali niže vrijednosti F0 (Varošanec-Škarić, 2010). Također,
dobne su se skupine određivale s obzirom na postojeće podjele u sociolingvističkoj literaturi,
a ne s obzirom na promjene u F0 jer postojeća istraživanja nisu ujednačena oko učinka dobi na
osnovni ton glasa. Treba napomenuti i veličinu uzorka za mlađu i srednju dobnu skupinu koja
je bila manja od 30 za svaki spol, čime se dobivaju manje pouzdani rezultati, posebice kada se
uspoređuju vrijednosti među grupama (Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017).

Zaključno, glavni je cilj bio izmjeriti i izračunati prosječne vrijednosti mjera fundamentalne
frekvencije bračkih govornika koje su relevantne u forenzičnoj fonetici. Pokazalo se da je Fb
uistinu vrlo robusna mjera koja se ne mijenja značajno s dobi, no, rezultati pokazuju da se
možda mijenja s obzirom na idiom kojim osoba govori. Ova saznanja idu u prilog novijim
radovima (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del
Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017) koji pozivaju na češće korištenje ove mjere
F0, posebice kad se računa iz medijana. S druge strane, minimalna i maksimalna F0 su se
pokazale nepouzdanima u automatskim mjerenjima fundamentalne frekvencije u povezanom
spontanom govoru, posebice kod dijalektalnih govornika. Naposljetku, rezultati su pokazali
da je kod muškaraca značajniji utjecaj dobi na F0 negoli kod žena.

U nastavku rada pokazat će se koliki je utjecaj prosječnog osnovnog tona na prepoznavanje

bračkih govornika, odnosno hoće li se te razlike očitovati i na rezultatima detekcije govornika.

132
5.3. Rezultati prepoznavanja
5.3.1. Rezultati prepoznavanja mjesta podrijetla govornika

Prvi je zadatak u upitniku za svaki poslušani zvučni zapis bio zaokružiti je li govor s Brača ili
iz Splita. Ako su odgovorili da je govor s Brača, u drugome pitanju ispitanici su trebali
zaokružiti iz kojeg od 10 ponuđenih mjesta na otoku Braču (Prilog 5). Desno u Tablici 6
nalaze se proporcije točnih odgovora na prvo pitanje za svako mjesto. Iz rezultata je vidljivo
da su brački ispitanici za sve govore, izuzev sumartinskoga, odgovarali najčešće s Brač. Za
potonji su smatrali da je brački govor samo u 60% slučajeva. Nešto niži postotak točnih
odgovora na prvo pitanje imaju i supetarski (86,06%) i selački (88,08%). Sve su ostale govore
brački naivni procjenitelji s više od 90% točnosti smještali na Brač (Tablica 6), a najtočnije
pučiški s 99,34%.

Sve ostale vrijednosti u Tablici 6 izračunate su samo na dijelu uzorka koji je odgovorio s Brač
na prvo pitanje, pa je suma svakog retka 100%. Na dijagonali se nalaze rezultati koliko su
često ispitanici smještali govornike u točna mjesta. U pravilu su to bili najčešći odgovori, uz
dvije iznimke, Sumartin i Gornji Humac. Za sumartinski je bilo više odgovora Supetar, a za
gornjohumčanski Pučišća.

Na temelju ovih rezultata može se zaključiti da su brački naivni procjenitelji bili uspješniji u
detektiranju je li govor s Brača ili iz Splita, odnosno u prvome pitanju nego u drugome u
kojem su morali prepoznati točno mjesto podrijetla. To ide u prilog istraživanjima Mildner
(1997) i Kišiček (2012) koja su ustvrdila da su procjenitelji puno uspješniji u prepoznavanju
regije podrijetla govornika negoli točnog mjesta.

Tablica 6. Rezultati prepoznavanja prema odgovorima.

Odgovori (%)
B GH M N PT PR PU SE SUM SUP Brač
Bol 26,87 7,96 3,28 9,85 9,65 2,89 16,62 5,87 4,18 12,84 95,14
G. Humac 4,61 24,11 1,88 11,02 11,30 6,40 26,93 5,08 1,69 6,97 97,17
Milna 13,66 2,21 32,46 6,20 10,92 1,47 2,94 3,05 9,77 17,33 91,09
Nerežišća 9,78 8,65 5,46 18,13 17,71 5,15 9,17 9,27 6,08 10,61 95,81
Postira 5,31 9,86 4,06 13,24 27,34 9,28 12,17 8,60 2,42 7,73 97,82
Pražnica 2,54 6,03 1,13 5,18 8,66 53,01 15,73 3,48 1,79 2,45 95,63
Pučišća 3,76 5,60 2,11 6,06 7,52 9,91 56,33 6,15 0,83 1,74 99,34
Selca 8,90 4,95 4,05 7,66 10,25 0,34 3,15 28,83 8,30 23,54 88,08
Sumartin 9,54 3,29 5,59 5,43 7,40 1,15 1,48 6,74 28,45 30,92 60,04
Supetar 13,46 5,68 12,30 11,83 9,28 1,74 3,25 3,36 8,12 30,97 86,06

133
Kako bi se dobila rang lista najbolje prepoznatih govora izračunalo se koliko puta su
procjenitelji točno detektirali podrijetlo govornika što se zatim uprosječilo za sve procjenitelje
i sve govornike iz pojedinoga mjesta (Tablica 7). Splitski govor nije uključen u rang listu jer
je zastupljen samo s dva govornika koja su imala ulogu podmetnutih glasova. Njihovi
rezultati bit će izneseni zasebno.

Tablica 7. Rang lista mjesta prema postotku točnih detekcija.

Mjesto Postotak točnih detekcija
Pučišća 56,33
Pražnica 53,01
Milna 32,46
Supetar 30,98
Selca 28,83
Sumartin 28,45
Postira 27,34
Bol 26,87
Gornji Humac 24,11
Nerežišća 18,13

Kad izračunamo korelaciju točnih detekcija iz prvoga pitanja s onima iz drugoga dobije se r
(79)=0,34, a p je manje od 0,01. Pritom se r odnosi na uzorak, a p na populaciju. Vrijednost
Person r koja je blizu 1 označava pozitivnu korelaciju između varijabli (Petz, 2007). Prema
tome, dobivena je korelacija pozitivna i statistički značajna i pokazuje da su procjenitelji koji
su točnije detektirali jesu li govornici s Brača ili iz Splita, točnije detektirali i točno mjesto iz
kojeg govornici dolaze. Iako ta korelacije nije visoka već umjerena, ona pokazuje da
prepoznavanje govora predstavlja neku vrstu sposobnosti i znanja, a ne nagađanje.

5.3.1.1. Detekcija Pučišća

Osim što su na temelju pučiškoga govora najtočnije prepoznavali da je govornik s Brača

(99,34%), procjenitelji su ujedno za pučiške govornike najtočnije prepoznavali i mjesto
podrijetla (56,33%). Time je potvrđena hipoteza da će na prepoznavanje procjenitelja najveći
utjecaj imati segmentalna razina, stoga će bolje prepoznavati govore i govornike koji imaju
neku specifičnost na toj razini (Moosmüller, 1997; Markham, 1999; Rose, 2002; Varošanec-
Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012). Pobliže, rezultati su fonetske analize pokazali da svi
govornici pučiškoga imaju dvoglase [ie] i [uo] u svojim govorima. Nadalje, Pučišćani su
dvoglase u svojim spontanim govorima ostvarivali puno dosljednije od bolskih i
gornjohumčanskih govornika koji uz Pučišćane još jedini na otoku Braču imaju dvoglase. Sve
je navedeno sigurno pridonijelo ovako visokom postotku prepoznavanja mjesta podrijetla

134
pučiških govornika. Specifičnosti u vokalskome sustavu kao uspješan kriterij detekcije
podrijetla govornika navode i Mildner (1997) i Kišiček (2012) za dubrovački te Sujoldžić i
Šimičić (2013) za govor Lumbarde na otoku Korčuli. A i najveća razlika između regionalno i
neregionalno procijenjenim govornicima utvrđena je u njihovome vokalskome sustavu
(Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012).

Osim po izgovoru dvoglasa, ovaj govor uistinu i po drugim obilježjima pripada najarhaičnijim
bračkim čakavskim govorima. Svi su govornici pučiškog imali izgovor dugog vokala [aː] kao
[o], konsonante [ʥ] i [ʎ] izgovarali su najčešće kao [j], ostvarivali su brojna
pojednostavljenja konsonantskih skupina te koristili oblike upitno-odnosne zamjenice /če/,
/ča/ i /čo/78.

Na temelju fonetske analize razvidno je da Pučišćani jako dobro čuvaju dijalektalne značajke,
bez obzira na dob i obrazovanje. Navedeno podupire Šimunovićev zaključak da je pučiški
govor jedan od najkompaktnijih mjesnih govora na otoku Braču (Šimunović, 2006: 11-12).
Tome je sigurno pridonijela visoka svijest o dijalektu koja postoji u Pučišćima. Naime,
pučiška se djeca u sklopu osnovne škole na dodatnoj nastavi iz predmeta Hrvatski jezik i
književnost uče izražavati na dijalektu, a sa svojim radovima sudjeluju i na manifestacijama
koje njeguju dijalektalni govor.

Treba još napomenuti kako učenici iz Pučišća uglavnom pohađaju u otprilike podjednakom
broju srednju školu „Bol“ u Bolu i „Brač“ u Supetru. Među 81 procjeniteljem, petero ih je
bilo iz Pučišća, od toga ih je troje pohađalo srednju školu u Bolu, a dvoje srednju školu u
Supetru, stoga je malo vjerojatno da je to pridonijelo ovako visokoj detekciji govora Pučišća.
Zanimljivo je da je u Pučišćima snimljen jednak broj mlađih, srednjih i starijih govornika (u
nekim mjestima je bilo više govornika srednje i starije dobi, poput u Gornjem Humcu, Milni,
Sumartinu i Supetru) te su prevladavale žene (10 naprema 5).

I u pilot istraživanju Biočine i Varošanec-Škarić (2017), u kojem se prepoznavao manji broj

(N=30) govornika bolskog, pražničkog, pučiškog, sumartinskog i supetarskog iz ovoga

78
Na varijacije u obliku upitno-odnosne zamjenice /ča/ gleda se kao na fonetsko-fonološki kriterij jer bez obzira
na oblik (/ce/, /co/, /ča/, /če/, /čo/) značenje i uporaba ostaje ista. A i u Rječniku bračkih čakavskih govora
(Šimunović, 2006) one se navode pod istom natuknicom. Šimunović (2006: 37) objašnjava: „Fonetske inačice
koje su rezultat pravilnog dijalektnog ponašanja u pojedinim mjesnim govorima uključene su pod istom
natuknicom ... npr. pod natuknicom bȍlest može biti naveden bolski oblik bȍliest, pod natuknicom pệt pučiški
oblik piêt, pod natuknicom pȑst bolski oblik pȁrst, pod natuknicom šũša milnarski oblik śũśa, pod natuknicom
dôn selački lik dân, ...“.

135
korpusa, procjenitelji su najbolje prepoznavali govornike iz Pučišća. Pritom su najuspješnije
detektirali podrijetlo dvije mlađe govornice (22 i 21 god.) iz Pučišća.

Iz Slike 779 vidljivo je da je za pučiški govor premoćno bio odgovor u upitniku Pučišća, svi su
ostali odgovori ispod 10%. Najčešće je zamjenjivan s pražničkim (9,91%) i iznenađujuće sa
selačkim govorom (6,15%). Međutim, riječ je o vrlo niskim postotcima, posebice u odnosu na
ostale rezultate, ali upućuje na zaključak Sujoldžić, Finke, Šimunovića i Rudana (1988) da su
geografski bliska mjesta na otoku Braču i lingvistički bliska. S obzirom na sve navedeno
može se zaključiti da je pučiški govor uistinu najprepoznatljiviji među bračkim govorima,
čemu su zasigurno pridonijeli dvoglasi koji su prisutni kod svih snimljenih govornika.

Slika 7. Odgovori za govor Pučišća.

5.3.1.2. Detekcija Pražnica

Ispitanici su u 95,63% slučajeva točno prepoznavali kada su čuli pražnički da je riječ o

bračkome govoru. Pritom su u drugome pitanju u 53,01% slučajeva točno detektirali da su to
Pražnica. Ovim rezultatom potvrđena je hipoteza da će se Pražnica dobro prepoznavati zbog
specifične tonske razvedenosti (Biočina i Varošanec-Škarić, 2017; Biočina, Varošanec-Škarić
i Bašić, 2018). Naime, akustičko istraživanje Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018)
provedeno na govoru ovih 15 Pražničana pokazalo je da svi snimljeni govornici u svojim
spontanim govorima ostvaruju četiri naglaska (dugosilazni, kratkosilazni, dugouzlazni i
kratkouzlazni). Nadalje, čak 13 govornika ostvaruje još i akut, što znači da koriste pet
naglasaka. Većina opisa naglasnih sustava drugih čakavskih bračkih govora utvrđuje
tronaglasni sustav (kratki i dugi silazni i akut). Stoga, može se pretpostaviti da je fonetski
marker ovoga govora bio bogati naglasni izbor zbog kojeg pražnički govor ostavlja pjevni
dojam. U korpusu nalazimo i izjave bračkih govornika koji za Pražničane kažu da „pivadu“

79
Svaka slika prikazuje podatke za jedan redak u Tablici 6. Za pučiški je to četvrti red odozdo.

136
(pjevaju), što ide u prilog istraživanjima koja su pokazala da naivni procjenitelji uočavaju
intonacijske razlike među varijetetima (Sudimac, 2012). Također, u istraživanju Biočine,
Varošanec-Škarić i Bašić (2018) utvrđeno je da pražničke govornice duge naglaske izgovaraju
duže od muškaraca, a kraće naglaske kraće te da im je odnos između dugih i kratkih naglasaka
znatno veći od 1,26. Taj je omjer i kod muškaraca iz Pražnica veći od 1,26, što bi značilo da
trajanje naglašenih vokala također pridonosi tome da govornici pražničkoga zvuče udaljenije
od hrvatskoga standardnoga govora prema Bakranovim rezultatima (1985/86, prema Biočina,
Varošanec-Škarić i Bašić, 2018).

Nadalje, kao i kod pučiškoga, riječ je o govoru takozvane klasične bračke čakavice u kojem
govornici svih dobnih skupina i obrazovanja čuvaju brojna čakavska obilježja i adrijatizme
poput izgovora dugog vokala [aː] kao [o], jake čakavske vokalnosti, dosljednog izgovora [ʥ]
i [ʎ] kao [j], brojnih pojednostavljenja konsonantskih skupina, oblika upitno-odnosne
zamjenice /če/, /ča/ i /čo/. U Pražnicama je, kao i u Pučišćima, snimljen jednak broj govornika
mlađe, srednje i starije dobi među kojima su prevladavale žene (10 naprema 5). Također, u
pilot istraživanju Biočine i Varošanec-Škarić (2017), u kojem se prepoznavalo manji broj
(N=30) govornika iz pet mjesta iz ovoga korpusa, procjenitelji su nakon Pučišća, najbolje
prepoznavali govornike iz Pražnica.

Na Slici 8 može se vidjeti da je najčešći odgovor za govornike pražničkoga bio Pražnica,

zatim Pučišća (15,73%), pa Postira (8,66%). Moguće da su ih brojni adrijatizmi i čakavska
obilježja koja dijele ova mjesta (zatvoreni izgovor dugog vokala [aː], bogata čakavska
vokalnost, zamjena [ʥ] i [ʎ] s [j]) ponekad naveli na pogrešan odgovor.

Slika 8. Odgovori za govor Pražnica.

5.3.1.3. Detekcija Milne

Treći je najuspješnije prepoznati govor milnarski s 32,46% točnih detekcija što je za više od
20% niži rezultat u odnosu na prva dva mjesta na rang listi (Tablica 7). Da je riječ o bračkom

137
govoru, ispitanici su točno prepoznali u 91,09% slučajeva (Tablica 6). Ponovno se potvrdila
hipoteza da će na prepoznavanje naivnih procjenitelja najveći utjecaj imati segmentalna razina
jer se na prvih 25 mjesta rang liste govornika (Prilog 7), nalaze samo stariji govornici
milnarskoga koji u svojim govorima imaju cakavizam. I sljedeći po redu najbolje rangirani
Milnaranin (90. na rang listi) imao je fakultativno izgovor [ʧ] kao [ʦ]. S druge strane, na
začelju su rang liste govornika (146. i 144. mjesto) dvije govornice, srednje i starije dobi iz
Milne, bez cakavizma u govoru.

Ovi su rezultati potvrdili ono što je pokazala fonetska analiza, ali i raniji opisi (Menac-
Mihalić, 1982; Galović, 2012), a to je da u milnarskome govoru postoje velike razlike između
dobnih skupina. Stariji Milnarani, osim cakavizma, čuvaju i brojna čakavska obilježja i
adrijatizme, poput zatvorenog izgovora vokala, izgovora [ʎ] kao [j], oblika upitno odnosne
zamjenice /ce/ i /co/, ali ih koriste puno nedosljednije od Pučišćana i Pražničana. Može se
pretpostaviti da je cakavizam, kao i dvoglasi u pučiškome, bio fonetski marker
prepoznatljivosti, zbog čega su se stariji govornici milnarskog bolje prepoznavali, što je
doprinijelo i boljoj rangiranosti milnarskoga govora.

Ako pogledamo Sliku 9, na kojoj se nalaze odgovori iz upitnika za milnarski govor, može se
uočiti da su milnarski govor mladi naivni procjenitelji najčešće zamjenjivali sa supetarskim
(17,33%). Kako je pokazala i fonetska analiza, svi mlađi i neki srednje stari govornici iz
Milne nemaju brojna čakavska obilježja i adrijatizme (npr. zatvoreni izgovor vokala, izgovor
[ʥ] kao [j]) te koriste zamjenicu /šta/ što je utvrđeno i u mlađoj i srednjoj dobnoj skupini
Supetrana. Moguće da je to pridonijelo ovoj zamjeni.

Druga najčešća zamjena za milnarski govor bio je Bol (13,66%). S obzirom na to da bolski
govor ima jako niski postotak točnih detekcija (Tablica 7), moguće je da ga ispitanici nisu
razlikovali od drugih govora, pa su nagađali, posebice kad bi čuli Milnarane mlađe i srednje
dobi koji nemaju fonetskih markera u svojim spontanim govorima. Iako su ispitanici bili
izvorni govornici nekog od bračkih govora, oni su i dalje naivni procjenitelji. Nadalje, i u
drugim istraživanjima uočene su neke nelogične zamjene, pa tako Mildner (1997) bilježi da se
pločanski nije očekivano najviše zamjenjivao geografskim mu najbližim dubrovačkim.

Na trećem mjestu zamjena našao se Sumartin (9,77%). To je neočekivano, posebice s obzirom

na rezultate istraživanja Sujoldžić, Finke, Šimunovića i Rudana (1988: 166-167) prema
kojima je najmanja mjera sličnosti u prostoru bazičnoga vokabulara na otoku Braču između
Milne i Sumartina. No, treba uzeti u obzir da su procjenitelji vjerojatno za neke govornike

138
pogađali kad nisu bili sigurni u točno podrijetlo, a tada bi uglavnom zaokruživali govore koji
imaju nisku prepoznatljivost poput sumartinskoga i bolskoga.

Slika 9. Odgovori za govor Milne.

5.3.1.4. Detekcija Supetra

Nešto slabiji postotak točnih detekcija imao je supetarski govor i zato se smjestio na četvrto
mjesto (30,97%), odnosno četvrti je najbolje prepoznati govor od 10 uključenih u
prepoznavanje (Tablica 7). To je iznenađujuće visoko kad se pogleda postotak točnih
odgovora za prvo pitanje (86,06%) po kojem je na dnu ljestvice. Međutim, ni rezultat za
drugo pitanje, s obzirom na broj stanovnika i činjenicu da je većina ispitanika (N=50)
pohađala srednju školu „Brač“ u Supetru, nije visok. Također, Supetar je administrativno i
prometno središte otoka Brača te jedino mjesto sa statusom grada na otoku Braču, što onda
podrazumijeva da ga svi Bračani često posjećuju. No, kako je i fonetska analiza pokazala ovaj
govor više ne njeguje cakavizam, a ni brojne druge adrijatizme i čakavska obilježja te nema
istaknute fonetske markere kao naprimjer pučiški ili pražnički. Ono po čemu može biti
prepoznatljiv je miješanje čakavskih i štokavskih obilježja što je posebice izraženo u mlađoj i
srednjoj dobnoj skupini Supetrana, iako ga to, s druge strane, čini sličnim sumartinskom i
splitskom. Sujoldžić i Šimičić (2013) smatraju da je upravo zbog miješanja dijalekata govor
grada Korčule bio slabo prepoznat među korčulanskim srednjoškolcima u njihovom
istraživanju, dok je govor malog mjesta Lumbarda zbog specifičnog vokalizma bio puno
uspješnije detektiran. To sve upućuje na to da je važnija neka specifičnost u govoru negoli
broj govornika. No, s druge strane, supetarski je bolje prepoznat od naprimjer
gornjohumčanskog, koji je na pretposljednjem mjestu, iako je većina njegovih govornika
imala dvoglase, ili bolskoga u kojem je dio govornika imao čak dva fonetska markera ([ar̩ ] i
dvoglase).

139
Iz Slike 10 može se vidjeti da ipak nije najviše zamjenjivan sumartinskim govorom, već
otprilike podjednako bolskim (13,46%), milnarskim (12,30%) i nerežiškim (11,83%).
Međutim, zapravo je ponajviše zamjenjivan splitskim jer su na prvo pitanje za supetarske
govornike procjenitelji u 13,94% slučajeva odgovorili sa Split (Tablica 6). Time je potvrđena
pretpostavka da će procjenitelji najsličnije govore zamjenjivati što su pokazala i neka druga
istraživanja (Mildner, 1997; 1998; Sujoldžić i Šimičić, 2013; Biočina i Varošanec-Škarić,
2017). Naime, rezultati su fonetske analize pokazali da je supetarski, kao i splitski,
„polučakavski varijetet“ (Jutronić, 2010: 271). Potonja dva dijele i brojna obilježja poput
postojanog konsonanta [ʥ], nedosljedne ili nepostojeće promjene [ʎ] u [j], zamjenice /šta/,
varijabilnog početnog [x], nastavaka /-a/ ili /-ja/ u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda
(v. Jutronić, 2010: 231-272).

Sveukupno gledano, ipak se može zaključiti da je supetarski relativno prepoznatljiv što se

može pripisati gore navedenim sociolingvističkim i jezičnim razlozima, a posebice činjenici
da je jedini grad na otoku i administrativno središte Brača. A kao i u preliminarnom
istraživanju Biočine i Varošanec-Škarić (2017) smjestio se na ljestvici negdje između najbolje
i najlošije prepoznatih govora.

Slika 10. Odgovori za govor Supetra.

5.3.1.5. Detekcija Selaca

Na petome mjestu s 28,83% točnih detekcija nalazi se selački govor (Tablica 7). Slabija
detekcija selačkoga može se objasniti nedostatkom specifičnih fonetskih markera u tome
govoru koji bi ga odvajali od nekih drugih čakavskih govora na otoku Braču koji isto nemaju
zatvoreni izgovor dugih vokala. Iz Slike 11 vidljivo je da je za selačke govornike jako puno
odgovora bilo Supetar (23,54%) te je to najčešće mjesto s kojim su ga zamjenjivali. To nije
neobično jer ta dva govora imaju neke sličnosti, posebice u vokalskome sustavu, a neki mlađi
govornici selačkoga imaju kao i Supetrani zamjenicu /šta/.

140
S druge strane, ispitanici su slušajući selačke govornike samo u 88,08% slučajeva točno
prepoznali da se radi o Braču (Tablice 6). To znači da je s 11,92% druga najčešća zamjena za
selački bio Split. A kao što je u prethodnom poglavlju navedeno, splitski je vrlo sličan
supetarskom, stoga je logično ako su ga zamjenjivali sa supetarskim da ga zamjenjuju i sa
splitskim. Postirski govor treća je najčešća zamjena za selački (10,25%). Kako je selački
govor s obzirom na svoja obilježja sličan govoru mlađih Postirana, posebice po vokalskom
sustavu, izgovoru slivenika [ʨ] kao nepčanog zatvornika [c] i zamjenici /če/, ne iznenađuje da
su potonja dva zamjenjivali u upitniku.

Slika 11. Odgovori za govor Selca.

5.3.1.6. Detekcija Sumartina

Na šestome mjestu rang liste s 28,45% točnih detekcija nalazi se sumartinski govor (Tablica
7). Zanimljivo je da su se ova dva (Selca i Sumartin) geografski najbliža mjesta u ovome
korpusu (Slika 1) pronašla i jedan do drugoga na rang listi. No, to ne mora biti slučajno, jer
Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan (1988) utvrđuju da se za sve ispitivane govore, pa tako i
selački i sumartinski, uočava „veća jezična sličnost između geografski bližih naselja što
ukazuje na to da je izolacija manja ako je udaljenost neznatnija“ (Sujoldžić, Finka, Šimunović
i Rudan, 1988: 167). Najočitija je sličnost među ova dva govora u vokalskome sustavu, što je
pokazala i ova analiza, ali i nekoliko prethodnih opisa (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan,
1988; Šimunović, 2004; 2006; Šprljan, 2015). Oba govora, također, sadrže i brojne
adrijatizme, a nekoliko mlađih selačkih govornika ima i upitno-odnosnu zamjenicu /šta/ kao i
Sumartinjani. Sumartin je jedino mjesto na otoku Braču koje ima štokavsku osnovicu, stoga je
vrlo neobično da nije bolje prepoznat posebice jer su Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan
(1988) utvrdili da Sumartin pokazuje i najveću lingvističku udaljenost u odnosu na ostala
mjesta uslijed doseljavanja štokavskih govornika. No, prema rezultatima (Tablica 6)
sumartinski govor ima najniži postotak odgovora Brač na prvo pitanje (60,04%). To znači da
su ispitanici kad bi čuli Sumartinjane najčešće zaokruživali Split. Na drugome je mjestu

141
Supetar (30,92%), a tek je treći najčešći odgovor Sumartin. Budući da sva tri govora imaju
brojna slična obilježja, poput nezatvorenog izgovora dugih vokala, postojanog konsonanta
[ʥ], upitno-odnosne zamjenice /šta/, miješanje sumartinskoga govora s njima nije
iznenađujuće. Štoviše, time se potvrdila pretpostavka da će procjenitelji najsličnije govore
zamjenjivati, kao što su pokazala i neka druga istraživanja (Mildner, 1997; 1998; Sujoldžić i
Šimičić, 2013; Biočina i Varošanec-Škarić, 2017).

Naposljetku, može se zaključiti da je Sumartin, koji se nalazi na najistočnijoj strani otoka

Brača, mladim naivnim procjeniteljima nepoznat, a tome pridonosi i blizina Selaca koja su se
s vremenom prometnula u administrativno i obrazovno središte istočnog dijela otoka, o čemu
su već pisali i Hraste (1951) i Šimunović (2004). Nadalje, i uvođenjem autobusne linije Selca
– Supetar smanjila se važnost Sumartina kao luke (Šimunović, 2005). Sve je to sigurno
pridonijelo slaboj prepoznatljivosti sumartinskog, koji iako se razlikuje po nekim štokavskim
obilježjima od ostalih bračkih govora, mladim je Bračanima bio u ovome prepoznavanju
uglavnom nepoznat. S obzirom na visok postotak odgovora Split za sumartinski, može se
pretpostaviti da procjenitelji bračke govore doživljavaju kao čakavske. Slično je pokazalo i
prethodno istraživanje (Biočina i Varošanec-Škarić, 2017) u kojem su procjenitelji svih
dobnih skupina najlošije prepoznavali sumartinski govor te ga uglavnom zamjenjivali
splitskim i supetarskim.

Slika 12. Odgovori za govor Sumartina.

5.3.1.7. Detekcija Postira

Postirski je, nakon pučiškoga, govor s najvećim postotkom točnih odgovora na prvo pitanje
(97,82%) u ovome istraživanju (Tablica 6). S druge strane, nevelik postotak točnih odgovora
na drugo pitanje (27,34%) smješta Postira na sedmo mjesto rang liste (Tablica 7). Fonetska je
analiza pokazala da u postirskome govoru nema velikih razlika među dobnim, spolnim i
obrazovnim skupinama te da svi govornici ostvaruju brojna čakavska obilježja i adrijatizme

142
što ga svrstava u klasičnu bračku čakavicu kao i prethodni skupni opisi (v. Šimunović, 2004:
158). Može se pretpostaviti da je upravo to pridonijelo da procjenitelji s ovako visokim
postotkom odluče da je riječ o bračkome govoru. Međutim, osim što čuva brojna čakavska
obilježja, postirski nije imao ni jedno drugo istaknuto obilježje zbog kojeg bi bio
prepoznatljiv među drugim bračkim čakavskim govorima. Također, osim tvornice ribe
Sardina u kojoj radi veći broj stanovnika različitih mjesta na otoku Braču, Postira nema ni
administrativnu ni prometnu značajnost.

Ponovno se potvrdila pretpostavka da će procjenitelji zamjenjivati najsličnije govore jer su

postirske govornike najčešće miješali s nerežiškim (13,24%), ali i pučiškim (12,17%). Iako
postirski nema dvoglasa, većinu ostalih čakavskih obilježja dijeli s pučiškim govorom, a i
riječ je o dva geografski bliska mjesta što utječe i na jezičnu bliskost bračkih govora
(Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988). Zanimljivo je to da je postirski bio jedna od
najčešćih zamjena za čak pet govora u upitniku (Slike 7, 8, 11, 15 i 16) što potvrđuje da
procjenitelji nisu bili sigurni kako točno zvuči ovaj govor.

Slika 13. Odgovori za govor Postira.

5.3.1.8. Detekcija Bola

Iako su procjenitelji na prvo pitanje o Bolu u visokom postotku odgovarali Brač (95,14%), on
je s obzirom na omanji postotak točnih detekcija (26,87%) na osmom mjestu, odnosno na
samom začelju rang liste mjesta (Tablica 7). Znači, unatoč tome što je sedmero govornika
bolskog imalo čak dva fonetska markera, jer je fonetskom analizom utvrđeno ako govornik
ima dvoglase, izgovara i [ar̩ ], bolski je bio slabo prepoznatljiv u ovome istraživanju. Taj
rezultat ne ide u prilog hipotezi da će se bolje prepoznavati govore i govornike koji imaju
neku specifičnost na segmentalnoj razini. Naime, iako je samo pola snimljenih govornika
imalo te fonetske markere u bolskome, u Milni je samo šestero govornika imalo cakavizam,
pa je isto uspješnije prepoznata, odnosno bolje je rangirana. Međutim, ako pogledamo Sliku

143
14, jasno je da su bolski govor najčešće miješali s pučiškim (16,62%) iz čega proizlaze dva
zaključka. Prvo, da je ta zamjena logična jer bolski i pučiški govor imaju dvoglase. Stoga,
potvrđena je pretpostavka da će slične govore miješati. Pritom je očito da je u svijesti mladih
naivnih ispitanika pučiški istaknut kao brački govor koji ima dvoglase čemu zasigurno
pridonosi činjenica da dvoglase u tom govoru njeguju svi govornici svih dobnih skupina, dok
u Bolu pretežno samo starija dobna skupina. Znači, u pučiškom se oni aktivno koriste, dok u
bolskom nestaju, zajedno s izgovorom slogotvornog [r̩ ] s popratnim [a]. Drugo, na temelju
rezultata može se pretpostaviti da su dvoglasi istaknutiji fonetski marker od slogotvornog [r̩ ],
a potonje se i puno rjeđe od dvoglasa pojavljuje u korpusu te nije ravnopravan član
vokalskoga sustava (v. Šimunović, 2004: 160). Također, kako mlađa i srednja generacija
Boljana pretežno ne koristi dvoglase ni [ar̩ ] mlađi procjenitelji ih vjerojatno, s obzirom na
rezultate prepoznavanja, ne povezuju s bolskim govorom.

Slika 14. Odgovori za govor Bola.

5.3.1.9. Detekcija Gornjega Humca

Gornji Humac je na trećem mjestu po broju točnih detekcija na prvo pitanje, odnosno čak je
97,17% bračkih ispitanika točno zaokružilo Brač kad je čulo gornjohumčanski. Međutim, na
drugo pitanje za isti govor ostvareno je samo 24,11% točnih detekcija (Tablica 7), a pritom je
najčešći odgovor za Gornjohumčanjane bio Pučišća (26,93%). Jedino je još sumartinski govor
imao veći postotak za zamjenu negoli točnu detekciju.

Kao i kod bolskoga govora potvrđena je hipoteza da će slične govore miješati. Naime,
fonetskom je analizom potvrđeno da je govor Gornjega Humca uistinu jedan od
najkonzervativnijih čakavskih govora na otoku Braču što je potvrđeno i nekim prethodnim
skupnim opisima bračkih govora (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988; Sujoldžić,
1994). Nadalje, rezultati ove analize pokazali su da dvoglase u analiziranim spontanim
govorima dosljedno ostvaruje čak 11 govornika iz Gornjega Humca te još dvojica

144
fakultativno. Međutim, u korpusu su prevladavali stariji Gornjohumčanjani (N=10), a mlađi
govornici uglavnom nisu imali dvoglase ili su ih ostvarivali nedosljedno. Zatim, treba
istaknuti da je Gornji Humac mjesto s najmanjim brojem stanovnika u ovome korpusu što je s
izoliranom geografskom pozicijom ovoga mjesta u unutrašnjosti otoka sigurno pridonijelo
lošoj prepoznatljivosti ovoga govora među mlađim procjeniteljima.

Kao i kod bolskoga govora, može se zaključiti da je u svijesti mladih ispitanika pučiški
istaknut kao brački govor koji ima dvoglase, što je onda rezultiralo time da su za
gornjohumčanski češće zaokruživali Pučišća nego Gornji Humac (Slika 15). Tome u prilog
ide i činjenica, da je čak i vrstan poznavatelj bračkih govora i izvorni govornik jednog od njih,
P. Šimunović u najrecentnijem radu konstatirao da se dvoglasi u Gornjem Humcu čuju još
samo u vlastitim imenima (Šimunović, 2006: 14). Stoga nije neobično da se gornjohumčanski
našao na pretposljednjem mjestu ove rang liste.

Slika 15. Odgovori za govor Gornjeg Humca.

5.3.1.10. Detekcija Nerežišća

Iako je 95,81% točnih detekcija nerežiškoga kao bračkoga govora (Tablica 6), on je ujedno i
najlošije prepoznati govor, sa samo 18,13% točnih detekcija za drugo pitanje (Tablica 7).
Fonetska je analiza pokazala da govornici nerežiškoga čuvaju brojne arhaične čakavske
osobine poput reduciranja vokala u sredini riječi i premetnutog oblika /hi/ te da su iste
prisutne u svim dobnim skupinama. Navedeno opravdava Šimunovićevo (2006: 13) ubrajanje
ovoga govora među najarhaičnije čakavske govore na otoku Braču. Međutim, dok su mlađi
govornici bili svjesniji zadatka ovoga istraživanja, pa su bez ustezanja govorili na svome
dijalektu, čak pola starijih govornika i jedna govornica srednje dobi nisu dosljedno govorili
dijalektom. Pritom je riječ o izvornim govornicima koji nemaju visoki stupanj obrazovanja
niti zanimanje povezano s javnim govorom. Potonji govornici zasigurno su utjecali na slabije
prepoznavanje nerežiškoga u ovome upitniku.

145
Nadalje, osim što čuva brojna čakavska obilježja, nerežiški nije imao ni jedno drugo istaknuto
obilježje zbog kojeg bi bio prepoznatljiv među drugim bračkim čakavskim govorima. Dakle,
ne iznenađuje da su ga čak u 17,71% slučajeva zamjenjivali s postirskim govorom s kojim
dijeli brojna jezična obilježja. Tim se rezultatom ponovno potvrdila pretpostavka da će se
najsličnije govore u upitniku miješati. Budući da se fonetskom analizom utvrdilo da se čak
četvero Nerežišćana trudilo govoriti nedijalektalno, pa su pritom rabili varijetet vrlo sličan
splitskome, ne čudi da je druga najčešća zamjena s 10,61% za ovaj govor u upitniku
supetarski (Slika 16).

Slika 16. Odgovori za govor Nerežišća.

5.3.2. Rezultati prepoznavanja govornika

5.3.2.1. Najbolje prepoznati govornici

Rang lista svih govornika dobivena je izračunom koliko puta su procjenitelji točno detektirali
podrijetlo govornik što se uprosječilo za sve ispitanike i svih 150 govornika. U Prilogu 7
nalazi se cijela rang lista govornika.

Iz Tablice 8 razvidno je da je među 21 najbolje procijenjenim govornikom po osmero

Pučišćana i Pražničana, četvero Milnarana i jedan Postiranin. Među najbolje prepoznatim
govornicima dvostruko je više žena (N=14) negoli muškaraca (N=7). Pritom je najviše starijih
govornika (N=8), zatim mlađih (N=7), a najmanje je govornika srednje dobi (N=6). Na prvim
mjestima rang liste prevladavaju govornici sa srednjom stručnom spremom (N=15), dok su
ostali stupnjevi obrazovanja manje zastupljeni. Međutim, zanimljivo je da se jedina govornica
s titulom doktora znanosti u korpusu našla među najbolje prepoznatim govornicima.

Osoba je s najvećim postotkom točnih detekcija podrijetla mlada (19 god.) govornica iz
Pučišća (Tablica 8). Na temelju njezinoga spontanog govora u 87,65% slučajeva su
procjenitelji točno prepoznali da je riječ o pučiškome govoru. Govornica je u svom
spontanome govoru dosljedno ostvarivala dvoglase [ie] i [uo], izgovarala dugo [aː] kao [o],
146
konsonante [ʥ] i [ʎ] kao [j], provodila razjednačavanja konsonanata i imala oblike upitno-
odnosne zamjenice /če/ i /ča/. Znači, imala je sva obilježja karakteristična za pučiški govor. I
u istraživanju koje je provela Kišiček (2012) najregionalnijom je procijenjena mlađa
govornica, iz Dubrovnika, a Dubrovnik je i sveukupno najbolje prepoznat u tom radu zbog
specifičnoga vokalskoga sustava. Nadalje, i u pilot istraživanju Biočine i Varošanec-Škarić
(2017) također su najbolje prepoznate dvije mlađe govornice iz Pučišća. Među najbolje
prepoznatim govornicima (Tablica 8) nalazi se još sedmero govornika iz Pučišća koji su
podjednako dosljedno ostvarivali dvoglase i druga čakavska obilježja te adrijatizme
svojstvene za ovaj govor.

Razlika je između prvog i drugog mjesta na rang listi čak 14,81% (Tablica 8). Drugo mjesto
na rang listi sa 72,84% točnih detekcija dijeli troje govornika. Prva je od njih starija žena (70
god.) iz Milne. Ona, ali i ostala tri Milnarana koja su se našla među najbolje prepoznatim
govornicima, starije su dobi te imaju zamjenu [ʧ] s [ʦ] u svojim spontanim govorima te
upitno-odnosnu zamjenicu /ce/. Drugim riječima, fonetske markere svojstvene za milnarski
govor. Zatim slijedi mlađa (28 god.) govornica i govornik srednje dobi (42 god.) iz Pražnica
čije je podrijetlo također prepoznato sa 72,84% točnosti. Oboje u svojim govorima koriste pet
naglasaka kako je pokazalo akustičko istraživanje Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018)
što ih onda izdvaja od ostalih čakavskih govornika koji prema postojećim opisima imaju samo
tronaglasni sustav.

Zanimljivo je da je među najbolje prepoznatim govornicima s 49,38% točnih detekcija mlađi

govornik (20 god.) iz Postira. Potonji je pohađao dopisnu srednju školu u Splitu što znači da
je živio u Postirima i samo polagao ispite u Splitu. To isključuje mogućnost da su ga
procjenitelji prepoznali jer ga poznaju iz škole. U spontanome govoru on kaže da ne voli
izlaziti i da najradije provodi vrijeme doma, što također umanjuje vjerojatnost da je prepoznat
govornik, a ne mjesto na temelju govora. Fonetskom je analizom ustanovljeno da govornik
ima brojna čakavska obilježja i adrijatizme karakteristične za postirski govor u ovome
korpusu, poput redukcije vokala, zamjene [ʥ] i [ʎ] s [j] i razjednačavanja konsonanata, no
nije imao zatvoreni izgovor vokala što je, prema fonetskoj analizi, i svojstveno mlađoj dobnoj
skupini Postirana. Možda je upravo to pridonijelo boljem prepoznavanju ovoga govornika s
obzirom na to da se može pretpostaviti da su mlađi naivni procjenitelji kao predstavnike
nekoga govora uglavnom imali druge učenike iz škole iz tih mjesta. Drugim riječima, s nekim
su se bračkim govorima vrlo vjerojatno susretali samo u razgovoru s drugim učenicima koji
žive u tim mjestima. Prema tome, razumljivo je da svoje znanje o nekim govorima temelje

147
pretežno na informacijama iz govora mlađih govornika. Prema tome moguće je da su bolje
prepoznali mlađeg Postirana nego neke starije Postirane jer on vjerojatno govori slično kao i
većina drugih mlađih Postirana koje susreću u školi ili na nekim druženjima izvan škole.

Tablica 8. Najbolje prepoznati govornici.

Postotak
RB.80 Govornik Mjesto Spol Dob Obrazovanje
detekcija
108 M. M. Pučišća Ž 19 SSS 87,65
7 AK. B. P. Milna Ž 70 SSS 72,84
16 A. B. Pražnica Ž 28 SSS 72,84
126 P. B. Pražnica M 42 SSS 72,84
70 K. D. Pučišća Ž 55 SSS 67,90
72 K. PR. Milna Ž 67 SSS 67,90
77 K. M. Pučišća Ž 22 SSS 67,90
124 P. B. P. Milna M 77 SSS 67,90
114 N. B. Pražnica Ž 50 OŠ 66,67
149 ZR. M. Pučišća Ž 22 VŠS 66,67
47 I. J. Pražnica M 48 SSS 61,73
14 AL .B. Pražnica Ž 31 SSS 60,49
75 K. K. Pražnica Ž 66 OŠ 60,49
84 L. P. Pučišća Ž 64 DR. SC. 60,49
95 M. M. Pučišća Ž 50 SSS 56,79
104 M. E. Pučišća M 44 SSS 56,79
8 A. B. Milna M 58 VŠS 53,09
22 B. J. Pražnica Ž 21 SSS 50,62
10 A. E. Pučišća M 60 SSS 49,38
26 D. B. Pražnica Ž 72 OŠ 49,38
103 M. V. Postira M 20 SSS 49,38

Zaključno, gotovo svi (20 od 21) najbolje prepoznati govornici imaju istaknute fonetske
markere u svojim govorima i to dvoglase, bogati naglasni izbor i cakavizam. Time su se
potvrdile dvije hipoteze. Potvrdila se pretpostavka da će na prepoznavanje procjenitelja

80
Redni broj pod kojim su se govornici pojavili u upitniku.

148
najveći utjecaj imati izgovor vokala i konsonanata, pa će bolje prepoznavati govornike koji
imaju istaknute fonetske markere (Moosmüller, 1997; Markham, 1999; Rose, 2002;
Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012). Također, potvrdilo se da će se govornici
Pražnica dobro prepoznavati zbog specifične tonske razvedenosti koja je opisana u radu
Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018).

5.3.2.2. Najlošije prepoznati govornici

U Tablici 9 nalazi se 21 najlošije prepoznati govornik s obzirom na postotak točnih detekcija

podrijetla. Među njima je najviše govornika iz Milne (N=6) i Sumartina (N=5) te po dva
govornika pražničkog, selačkog i nerežiškog te po jedan govornik iz Bola i Supetra. Od 21
najlošije prepoznatog govornika 11 je žena i 10 muškaraca, pri čemu je podjednak broj
govornika srednje i starije dobi (N=8) te petero mlađih. Kao i među najbolje prepoznatim
govornicima, najviše je onih sa srednjom stručnom spremom (N=13), zatim višom (N=3), a
po dvoje ih ima visoku stručnu spremu i osnovnu školu.

Troje najlošije prepoznatih govornika imaju postotak točnih detekcija od tek 1,23%. Riječ je o
govorniku srednje dobi iz Supetra, govornici srednje dobi iz Sumartina i starijem govorniku iz
Selaca (Tablica 9). Potonja tri govornika pripadaju mjestima na temelju čijeg se govora
najslabije detektiralo bračko podrijetlo (Tablica 6). Ovi se rezultati mogu usporediti s
prepoznavanjem standardnoga govornika u istraživanju Sujoldžić i Šimičić (2013: 331) koji je
prepoznat samo u 1,9% slučajeva.

Među najlošije prepoznatim Bračanima u ovome istraživanju nalaze se i dva Pražničana, i to

otac i sin. Navedeni se rezultat može objasniti time što su prema akustičkom opisu naglasnoga
sustava Pražnica (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018) utvrđene razlike između spolova,
pri čemu su muškarci imali manju tonsku razvedenost govora od žena. Tome treba nadodati i
to da se ovaj stariji govornik iz Pražnica trudio govoriti nedijalektalno što je sigurno otežalo
ispitanicima detekciju njegova podrijetla. Navedeno jezično ponašanje objašnjeno je
izvanjezičnim čimbenikom zanimanja jer je riječ o umirovljenom lokalnom političaru.

Nakon milnarskog, sumartinski ima najviše govornika na začelju rang liste govornika (N=5)
što potvrđuje slabu prepoznatljivost ovoga govora u ovome istraživanju. Zanimljivo je da,
iako su bolski, gornjohumčanski i nerežiški bila tri najlošije rangirana govora u ovome
istraživanju, među najlošije prepoznatim govornicima imaju samo jednog (Bol), odnosno dva
(Gornji Humac i Nerežišća) predstavnika. Uglavnom je riječ o mlađim i starijim govornicima

149
iz tih mjesta koji su imali manje čakavskih obilježja u svojim spontanim govorima od
njihovih sumještana.

Tablica 9. Najlošije prepoznati govornici.

Postotak
RB. Govornik Mjesto Spol Dob Obrazovanje
detekcija
116 N. M. Supetar M 55 SSS 1,23
45 I. S. Sumartin Ž 41 SSS 1,23
27 D. Š. Selca M 65 VŠS 1,23
145 V. G. Pražnica M 32 SSS 2,47
90 M. B. Milna Ž 56 VŠS 2,47
86 M. B. Nerežišća Ž 58 OŠ 2,47
73 K. P. Milna Ž 77 OŠ 2,47
142 V. P. Sumartin Ž 38 SSS 3,70
134 S. F. Nerežišća M 66 SSS 3,70
119 N. I. Bol M 33 SSS 3,70
40 H. M. Milna Ž 51 SSS 3,70
2 A. M. Selca Ž 41 SSS 3,70
97 M. S. Sumartin Ž 37 SSS 4,94
46 I. M. Milna Ž 20 SSS 4,94
121 N. B. Milna Ž 20 SSS 6,17
53 I. M. Milna M 58 VSS 6,17
3 A. Š. Sumartin Ž 47 SSS 6,17
117 N. M. Gornji Humac M 64 SSS 7,41
55 J. M. T. M. Gornji Humac M 28 VŠS 7,41
48 I. S. Sumartin M 47 VSS 7,41
11 A. G. Pražnica M 68 SSS 7,41

Ne iznenađuje da je među najgore prepoznatim govornicima čak šestero Milnarana i to dvije

govornice mlađe dobi, dvije govornice srednje dobi te jedan stariji govornik i govornica. Ono
što im je zajedničko jest da nemaju cakavizam u svojim spontanim govorima. Velika
diferencijacija s obzirom na dob u milnarskome odrazila se i na prepoznavanje ovoga govora,
pa je među najbolje prepoznatim govornicima četvero Milnarana koji imaju zamjenu [ʧ] s [ʦ],
a na začelju su liste oni Milnarani bez cakavizma (Prilog 7). Time se potvrdila pretpostavka
150
da će procjenitelji biti uspješniji u prepoznavanju podrijetla onih govornika koji imaju
fonetske markere u svome govoru.

5.3.2.3. Detekcija podmetnutih glasova

U prepoznavanje su bila uključena i dva podmetnuta glasa koja su preuzeta iz istraživanja

koje je provela Kišiček (2012). Oba su snimljena u vrlo sličnim uvjetima kao i govornici u
ovome istraživanju (istim visokokvalitetnim snimačem, u prostorijama bez zamjetne
izvanjske buke), a korišten je i isti popis tema za spontani govor. Njihovi zvučni zapisi u
ovome ispitivanju imali su ulogu podmetnutih glasova odnosno mućaka81, što je uobičajeno u
forenzičnoj identifikaciji govornika i u nekim istraživanjima prepoznavanja podrijetla
govornika (v. npr. Mildner, 1997; Foulkes i Wilson, 2011). Time se htjelo provjeriti razlikuju
li naivni procjenitelji govor prvog većeg urbanog središta od govora otoka Brača. Odabrani su
jedan muškarac srednje dobi i jedna starija žena iz Splita. I za njih se izračunao postotak
točnih detekcija podrijetla (Tablica 10).

Tablica 10. Rezultati prepoznavanja podmetnutih glasova.

Govornik Mjesto Spol Postotak detekcije Položaj na ukupnoj rang listi

D. T. Split M 74,07 2
S. T. Split Ž 14,81 109

Na temelju spontanoga govora muškoga govornika srednje dobi sa 74,07% točnosti prepoznat
je Split te bi stoga bio drugi na rang listi najbolje prepoznatih govornika. S druge strane, za
stariju je govornicu samo 14,81% točnih detekcija podrijetla što je svrstava na 109. mjesto
rang liste. Interpretacija se ovih rezultata ne može generalizirati jer nemamo uzorak ljudi, već
dva pojedinca i zapravo ne možemo biti sigurni zašto je jedan bolje detektiran od drugoga.
Međutim, može se pretpostaviti da mladi procjenitelji slabije poznaju govor starijih Splićana
koji se prema istraživanju koje je provela Jutronić (2010) razlikuje od govora srednje i mlađe
dobne skupine. Naime, Jutronić (2010: 273) je utvrdila da „mlađi upotrebljavaju mnogo više
standardnih oblika nego stariji i da općenito pravac jezične, tj. dijalektalne promjene ide
prema standardu“.

S druge strane, Kišiček (2012: 89) ne utvrđuje „čujne razlike u regionalnosti ovisno o stupnju
naobrazbe, zanimanju niti dobi“ među splitskim govornicima, stoga je u tom prepoznavanju
ovaj govor imao samo 15% točnih detekcija. No, u istraživanju Sujoldžić i Šimičić (2013)

81
Jer nisu bili s otoka Brača.

151
srednjoškolci s Korčule su bolje prepoznali splitski negoli tri korčulanska varijeteta. Autorice
to objašnjavaju prestižem koji splitski govor uživa kao glavno urbano središte regije
(Sujoldžić i Šimičić, 2013: 331). No, u radu ne navode točne podatke o govorniku (dob, spol,
obrazovanje) na temelju čijeg se govora prepoznavao grad Split.

5.3.3. Ujecaj dobi, spola i obrazovanja govornika na rezultate prepoznavanja

Utjecaj dobi, spola i obrazovanja govornika izračunao se višestrukom regresijskom analizom

u kojoj je kriterijska varijabla bila proporcija točnih detekcija podrijetla govornika, a
prediktori dob, spol i obrazovanje govornika. Iz ove se analize izostavilo mjesto podrijetla
govornika jer bi to statistički bilo dosta komplicirano izračunati, a i potonje je utvrđeno rang
listom mjesta (Tablica 7) koja je pokazala da prepoznavanje govornika ovisi o tome iz kojeg
mjesta dolaze. Nadalje, iz ove su analize isključena i dva govornika iz Splita.

Rezultati su pokazali da proporcija detekcija ne korelira s dobi, spolom niti obrazovanjem,

drugim riječima, govornike se jednako dobro prepoznaje neovisno o njihovoj dobi (npr. bili
mladi ili stari), spolu (bili muškarci ili žene) i obrazovanju (npr. imali OŠ ili VSS). Rezultati
isto tako pokazuju kako na temelju dobi, spola i obrazovanja govornika nije moguće
predviđati koliko će ih dobro prepoznati (F(3/149)=1,736; p=0,16). To nije iznenađujuće s
obzirom na to da ne postoje značajne korelacije dobi, spola i obrazovanja s točnosti detekcije.
Iz Tablice 11 vidljivo je da niti jedan prediktor ne dostiže statističku značajnost, odnosno da
na temelju niti jednog od njih nije moguće značajno predviđati točnost detekcije govornika.

Tablica 11. Rezultati utjecaja dobi, spola i obrazovanja na prepoznavanje.

Prediktor t p
Spol -1,28 0,20
Dob -1,56 0,12
Obrazovanje -0,85 0,40

Iako se iz rang liste govornika čini da su procjenitelji najtočnije prepoznavali podrijetlo

mlađih govornika, nije pronađena statistički značajna razlika u detekciji ovisno o dobi
govornika. Procjenitelji su podjednako točno prepoznavali mjesta iz kojih govornici dolaze,
neovisno o njihovoj dobi (F(2/147)=2,111; p > 0,05).

Tablica 12. Postotak točnih detekcija po dobnim skupinama.

Mlađa dob Srednja dob Starija dob

Postotak točnih detekcija 31,48 25,15 23,77

152
Pretpostavka je bila da će procjenitelji biti uspješniji u prepoznavanju mjesta podrijetla žena
jer one bolje čuvaju značajke dijalekta prema nekim ranijim opisima (Kalogjera, 1985;
Benčić, 2014; Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić, 2018). Također, u preliminarnom su
prepoznavanju (Biočina i Varošanec-Škarić, 2017) s manjim brojem govornika (N=30)
procjenitelji bolje prepoznavali mjesto podrijetla žena. Stoga se razlika u detekciji između
spolova testirala i t-testom. No, budući da je riječ o analizi koja je zapravo identična ranije
navedenoj korelaciji, ni t-testom nije pronađena razlika između spolova u točnosti detekcije
(t(148)=1,614, p=0,11). Iz navedenog se može zaključiti da hipoteza nije potvrđena jer su
procjenitelji jednako točno prepoznavali podrijetlo ženskih i muških govornika. To ne ide u
prilog rezultatima koje iznose Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić (2008) za manji broj
procjenitelja (N=12) prema kojima su se bolje prepoznavali muški glasovi. No, u navedenom
eksperimentu trebalo je na temelju govora prepoznati osobe (imenom i prezimenom), a ne
njihovo podrijetlo.

Navedeni rezultati potvrđuju zaključke fonetske analize da generalno u ovome korpusu nema
značajnih razlike između govornika s obzirom na dob, spol i obrazovanje. Iako su fonetskom
analizom utvrđene razlike s obzirom na dob govornika u nekim mjestima, one nisu bile
prisutne u svim snimljenim govorima. Pritom su u nekim govorima stariji govornici njegovali
dijalektalniji govor, poput u Bolu i Milni, dok su Nerežišćima, Pražnicama i Pučišćima mlađi
govornici dosljednije provodili čakavska obilježja. Sve je to pridonijelo da se ukupno ne
zamjećuju veće razlike s obzirom na dob, to jest da se one nisu manifestirale na rezultate
prepoznavanja.

Nadalje, i razlike s obzirom na spol zanemarive su u spontanim govorima u ovome korpusu.

U nekima su bile nešto prisutnije nego u drugima, pa su tako u pražničkom, pučiškom i
selačkom žene koristile dosljednije čakavizme i adrijatizme, ali su zato u Milni muškarci bili
dijalektalniji.

Iako neka istraživanja ukazuju na razlike među govornicima s obzirom na stupanj

obrazovanja (npr. Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012), pa se najveća
regionalnost pripisuje niže obrazovanim govornicima, one u ovome korpusu nisu utvrđene ni
fonetskom analizom ni rezultatima prepoznavanja. Štoviše, neki su govornici s visokim
stupnjem obrazovanja imali više dijalektalnih značajki od onih s nižim stupnjem obrazovanja.
To je posebice bilo istaknuto u Nerežišćima i Pučišćima. Pa je tako, primjerice, starija
govornica s titulom doktorice znanosti dosljednije govorila pučiškim dijalektom, od
kamenoklesara sa srednjom stručnom spremom. Potonja se nalazi i među 21 najbolje
153
prepoznatim govornikom. Navedeno se objašnjava jezičnom nesigurnošću (v. Labov, 1972)
zbog koje se niže obrazovani govornici trude u svojim spontanim govorima odbaciti
dijalektalna obilježja i tako se približiti prestižnom standardu ili prestižnom urbanom govoru
Splita.

5.3.4. Utjecaj fundamentalne frekvencije na prepoznavanje

U Tablici 13 nalazi se korelacija između točnosti detekcije podrijetla govornika i vrijednosti

mjera fundamentalne frekvencije. U stupcu ispod Pearson r navedene su veličine korelacija, a
u stupcu p razine statističke značajnosti82. Rezultati pokazuju da je pronađena niska pozitivna
korelacija između točnosti prepoznavanja govornika i vrijednosti prosječne F0, medijana F0,
Alt Fb i Fb (Tablica 13). Ona pokazuje da su procjenitelji točnije prepoznavali podrijetlo
govornika s višim prosječnim vrijednostima x̅ F0, C F0, Alt Fb i Fb. Time je djelomično
potvrđena pretpostavka da će procjenitelji bolje prepoznavati govornike s krajnjim
vrijednostima F0, kao što su pokazali i rezultati nekih ranijih istraživanja (Foulkes i Barron,
2000; Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić, 2008; Sørensen, 2012; Kišiček, 2012).
Djelomično, jer su ispitanici bolje prepoznavali samo govornike s krajnjim visokim
vrijednostima, dok za niske nije pronađena pozitivna korelacija. S druge strane, u istraživanju
Varošanec-Škarić, Stanković i Šafarić (2008) procjenitelji uspješnije prepoznavali govornike i
s vrlo visokim i niskim vrijednostima F0.

Tablica 13. Rezultati utjecaja mjera fundamentalne frekvencije na prepoznavanje.

Mjere F0 Pearson r p
x̅ F0 0,198 0,015
C F0 0,204 0,012
S.D. F0 -0,027 0,74
Alt Fb 0,188 0,021
Fb 0,253 0,002

Kišiček (2012), također, utvrđuje utjecaj F0 na procjenu regionalnosti. Pobliže, u tom

istraživanju pronađena je statistički značajna razlika u F0 među najbolje procijenjenim
govornicama i najregionalnije procijenjenim govornicama, pri čemu su potonje imale više
vrijednosti fundamentalne frekvencije (Kišiček, 2012: 179). Pritom su najregionalnije

82
Person r se odnosi na uzorak, a p se odnosi na populaciju. Person r može biti od -1 do 1, a pritom r koji iznosi
-1 označava savršeni negativni linearni odnos između varijabli, dok r koji iznosi 1 ukazuje na savršeni pozitivni
linearni odnos između varijabli. Znači, vrijednost r koja je blizu 1 označava pozitivnu korelaciju između varijabli
(Petz, 2007).

154
govornice bile pretežno iz Dubrovnika, a na temelju njihovih govora se i najuspješnije
prepoznavalo točno mjesto podrijetla (Kišiček, 2012: 92). To znači da je viša F0 kod žena
vjerojatno pridonijela i boljem prepoznavanju, što se pokazalo i u ovome radu. Za muške
govornike u tom istraživanju, Kišiček (2012: 185) ne utvrđuje statistički značajne razlike u
fundamentalnoj frekvenciji s obzirom na rezultate procjene.

Najveća je pozitivna korelacija pronađena između točnosti detekcije govornika i vrijednosti

prosječne bazične vrijednosti na temelju medijana (r=0,253; p=0,002). Time je i ovo
istraživanje potvrdilo robusnost ove mjere koja se stabilizira u znatno kraćem vremenu (5 s)
od medijana i prosječne F0 te prema brojnim istraživanjima (Traunmüller, 1994; Traunmüller
i Eriksson, 1995; 1995a; Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; da Silva, da Costa,
Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017; Skarnitzl i Vaňková, 2017)
bolje predstavlja individualne karakteristike govornika. Unatoč svim prednostima ove mjere i
dalje je koristi samo 25% stručnjaka iz područja forenzične fonetike (Gold i French, 2011).

Sljedeća je najveća pozitivna korelacija pronađena između točnosti detekcije govornika i

prosječne vrijednosti medijana F0 (r=0,204; p=0,012). Nešto niža pozitivna korelacija
dobivena je između točnosti detekcije govornika i vrijednosti prosječne F0 (r=0,198; p=0,015).
Iako razlika između navedene dvije mjere nije velika, ukazuje na tendenciju koju su uočili i
drugi autori, a koja pokazuje da je medijan robusnija mjera od prosječne F0 jer na medijan
manje utječu oktavna skakanja (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson, 2014; Biočina,
Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-
Škarić, Biočina i Kišiček, 2017; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes,
Eriksson i Gutzeit, 2017). Najmanja niska pozitivna korelacija dobivena je između prosječne
alternativne bazične vrijednosti i uspješnosti detekcije govornika (Tablica 13). Za S.D. F0 nije
pronađena pozitivna korelacija s uspješnosti u prepoznavanju govornika (r=-0,027; p=0,74).

Glas, odnosno prosječni osnovni ton glasa, prema ovim rezultatima ima blagi utjecaj na
prepoznavanja pri čemu procjenitelji bolje prepoznaju one bračke govornike s višim
prosječnim vrijednostima x̅ F0, C F0, Alt Fb i Fb na što ukazuje niska pozitivna korelacija
između tih vrijednosti i točnosti detekcije govornika.

155
5.3.5. Rezultati uspješnosti procjenitelja

5.3.5.1. Najbolji i najlošiji procjenitelji

U Tablici 14 nalazi se 10 najuspješnijih ispitanika s obzirom na točnost detekcije u prvome

pitanju i 10 najuspješnijih ispitanika s obzirom na točnost detekcije u drugome pitanju, a
čitava rang lista ispitanika nalazi se u Prilogu 7.

Donose se dvije liste jer vjerojatnost slučajnog pogađanja u ova dva pitanja nije bila jednaka,
pobliže, kod odgovora na prvo pitanje iznosila je 50%, a kod odgovora na drugo 10% i stoga
nije opravdano tretirati ta dva odgovora kao jednaka. Štoviše, do istog rezultata, primjerice
uspješnosti detekcije od 50%, ispitanik može doći na različite načine. Jedan primjer može biti
da je ispitanik točno svaki put prepoznao kad je govornik s Brača, a kad je iz Splita, a da niti
jednom nije točno prepoznao točno mjesto na Braču iz kojeg dolazi govornik. Na taj način u
ovom istraživanju imao bi 152 od 304 odgovora, odnosno 50% točnosti. Drugi ispitanik
mogao je na prvo pitanje točno odgovoriti 76 puta (polovica odgovora na prvo pitanje mu je
točno) te je u istim slučajevima i točno smjestio govornika u mjesto iz kojeg dolazi (to je još
76 točnih odgovora) i taj drugi ispitanik ima ukupnu točnost od 50%. Iako takva dva
ispitanika imaju isti rezultat, njihove rezultate nije opravdano interpretirati jednako, dapače,
njihov je uspjeh neusporediv. S dvije rang liste, možemo reći da je prvi ispitanik bio bolji od
drugoga kod odgovaranja na prvo pitanje (100% točnosti naprema 50% točnosti), ali i da je
drugi ispitanik bio bolji kod odgovaranja na drugo pitanje (prvi je imao 0% točnosti, drugi je
imao 50%).

No, izračunom korelacije tih dviju detekcija dobivena je pozitivna i statistički značajna
korelacija (r(79)=0,34; p < 0,01) koja pokazuje da su procjenitelji koji su točnije prepoznavali
jesu li govornici s Brača ili iz Splita ujedno i točnije prepoznavali i mjesto iz kojeg govornici
dolaze. Iako ta korelacija nije visoka već umjerena, ona pokazuje da prepoznavanje govora
predstavlja neku vrstu sposobnosti/znanja naivnih procjenitelja.

Na to upućuju i liste najuspješnijih ispitanika jer je sedmero istih srednjoškolaca bilo prisutno
na obje liste, odnosno bili su među najuspješnijima s obzirom na odgovore i na prvo i na
drugo pitanje. Među deset najuspješnijih ispitanika prema rezultatima za oba pitanja
prevladavaju procjeniteljice (N=12), gimnazijalci iz srednje škole „Bol“ (N=16) te učenici
četvrtih razreda (N=15) (Tablica 14). Gimnazijalaca iz srednje škole „Brač“ u Supetru nema
među 10 najuspješnijih ispitanika ni za prvo ni za drugo pitanje.

156
 Tablica 14. Lista najuspješnijih ispitanika.
1. pitanje 2. pitanje
Ispitanik Spol Škola Ispitanik Spol Škola
(%) (%)
Gimnazija Gimnazija Bol
I10 Ž 99,34 I10 Ž 47,68
Bol (4. r.) (4. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I8 Ž 98,68 I2 M 43,71
Bol (4. r.) (4. r.)
Gimnazija Ugostitelji,
I4 Ž 98,68 I12 M 43,05
Bol (4. r.) Bol (3. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I2 M 98,68 I8 Ž 43,05
Bol (4. r.) (4. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I9 Ž 98,03 I9 Ž 41,06
Bol (4. r.) (4. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I3 Ž 98,03 I4 Ž 40,40
Bol (4. r.) (4. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I1 Ž 97,37 I3 Ž 39,74
Bol (4. r.) (4. r.)
SSS Supetar Gimnazija Bol
I59 Ž 96,67 I23 M 39,07
(3. r.)83 (4. r.)
Gimnazija SSS Bol
I33 M 96,05 I11 M 37,75
Bol (2. r.) (3. r.)
SSS Supetar SSS Bol
I46 Ž 96,03 I1 Ž 37,09
(3. r.) (4. r.)

Tablica 15. Lista najlošijih ispitanika.

1. pitanje 2. pitanje
Ispitanici Spol Škola Ispitanici Spol Škola
(%) (%)
Gimnazija Gimnazija
I78 Ž 63,82 I71 M 6,62
Supetar (2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Gimnazija
I84 Ž 72,37 I65 M 8,61
Supetar (2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Gimnazija
I79 Ž 76,16 183 Ž 10,60
Supetar (2. r.) Supetar (2. r.)
Gimnazija Bol Gimnazija
I21 Ž 76,35 I102 Ž 11,92
(2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Bol Gimnazija Bol
I32 Ž 79,61 I21 Ž 13,25
(2. r.) (2. r.)
Gimnazija Gimnazija Bol
I87 Ž 80,92 I32 Ž 13,25
Supetar (2. r.) (2. r.)
Gimnazija Bol Gimnazija
I15 Ž 81,58 I62 Ž 13,91
(2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Gimnazija
I76 Ž 82,89 I63 Ž 13,91
Supetar (2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Bol Gimnazija
I34 Ž 84,21 I68 Ž 15,89
(2. r.) Supetar (3. r.)
Gimnazija Gimnazija
I80 Ž 84,21 I51 Ž 16,56
Supetar (2. r.) Supetar (4. r.)

83
Srednja strukovna škola.

157
S druge strane, gimnazijalci iz srednje škole „Brač“ (N=14) prevladavaju među najlošijim
procjeniteljima s obzirom na rezultate za oba pitanja. Štoviše, najlošiji su procjenitelji
isključivo učenici gimnazijskog usmjerenja i to pretežno drugih razreda (N=13), a za prvo
pitanje i isključivo (10 od 10). Nadalje, među najlošijim je procjeniteljima najviše učenica
(N=18), no i one većinom prevladavaju među procjeniteljima u ovome istraživanju (54
naprema 27).

5.3.5.2. Korelacija spola, škole, usmjerenja, razreda i podrijetla roditelja s prepoznavanjem

Čitavi prikupljeni korpus prepoznavali su odabrani učenici dviju srednjih škola na otoku
Braču: „Bol“ u Bolu i „Brač“ u Supetru. Kriteriji su za odabir procjenitelja bili da žive na
Braču, da su učenici jedne od dviju srednjih škola na Braču te da im je barem jedan roditelj
podrijetlom s Brača. Procjenitelji koji su sudjelovali u prepoznavanju učenici su 2., 3. i 4.
razreda tih dviju srednjih škola. Sveukupno je sudjelovao 81 procjenitelj, od toga 50 učenika
srednje škole „Brač“ i 31 učenik srednje škole „Bol“. Ukupno je bilo više procjeniteljica
(NŽ=54) negoli procjenitelja (NM=27) te više učenika gimnazijskog (N=69) negoli strukovnog
(N=12) usmjerenja (v. Prilog 4). Procjenitelji su se razlikovali i s obzirom na podrijetlo
roditelja, pa 50 procjenitelja imaju oba roditelja s Brača, a 31 samo jednog roditelja s Brača.

S obzirom na to da su uočene određene tendencije prema rezultatima za svako pitanje među

10 najboljih i 10 najlošijih ispitanika, one su i provjerene izračunom Pearsonovih korelacija i
višestruke regresijske analize. Navedenim statističkim postupcima ispitan je utjecaj spola,
škole, usmjerenja, razreda i podrijetla roditelja ispitanika na uspješnost prepoznavanja.

Izračunom Pearsonovih korelacija dobiveno je kako vrsta škole, mjesto škole i razred koji
ispitanici pohađaju značajno koreliraju s točnosti prepoznavanja. Naime, pokazalo se kako su
polaznici strukovnih škola (r =-0,237; p=0,03), učenici iz srednje škole „Bol“ (r=0,558; p <
0,001) te srednjoškolci iz viših razreda (r=0,307; p < 0,01) bolji u prepoznavanju podrijetla
govornika.

S obzirom na spol ispitanika i podrijetlo roditelja nisu pronađene značajne razlike u

prepoznavanju. Ono što je važno napomenuti jest da korelacijska analiza ni na koji način ne
uzima u obzir druge varijable kod procjene povezanosti između neke dvije varijable, dok
višestruka regresijska analiza da. Stoga je višestruka regresijska analiza, u kontekstu ovog
istraživačkog problema, nadređena analiza.

158
 Tablica 16. Rezultati Pearsonovih korelacija o utjecaju varijabli na prepoznavanje.

Prediktor r p
Spol 0,054 0,634
Škola („Bol“ ili „Brač“) 0,558 < 0,001
Usmjerenje
-0,237 0,033
(gimnazijsko ili strukovno)
Razred 0,307 0,005
Podrijetlo roditelja 0,114 0,31

Da bi se utvrdilo kako detekcija podrijetla govornika ovisi o gore navedenim varijablama,

provela se višestruka regresijska analiza u kojoj su se koristili isti prediktori kao i u
Pearsonovim korelacijama. Rezultati te statističke analize nalaze se u Tablici 17.

Tablica 17. Rezultati višestruke regresijske analize o utjecaju varijabli na prepoznavanje.

Prediktori Β t p

Spol -0,129 -1,507 0,136

Škola („Bol“ ili „Brač“) 0,600 7,276 < 0,001

Usmjerenje -0,196 -2,358 0,021

(gimnazijsko ili strukovno)

Razred 0,376 4,488 < 0,001

Podrijetlo roditelja 0,227 2,765 0,007

Višestruka je regresijska analiza pokazala da su učenici iz srednje škole „Bol“ statistički

značajno bolji od učenika iz srednje škole „Brač“ u Supetru (β84=0,600; p=0,001). Navedeni
rezultat potvrdio je zamijećene tendencije na listama najboljih ispitanika na kojima su
dominirali (N=16) učenici srednje škole „Bol“ u Bolu (Tablica 14). S druge strane,
gimnazijalci iz srednje škole „Brač“ u Supetru prevladavali su (N=14) na listama najlošijih
ispitanika (Tablica 15).
Veća uspješnost učenika srednje škole „Bol“ može se možda objasniti njihovom većom
geografskom mobilnošću i brojnijim lingvističkim dodirima. Naime, neka istraživanja
pokazuju da su osobe koje više putuju, odnosno posjećuju više različitih mjesta, uspješnije u
prepoznavanju podrijetla govornika (Fraser, 2009; Nolan, 2012; Jacewicz, 2016).

84
Standardizirani beta koeficijent uspoređuje snagu učinka svakog od individualno neovisnih varijabli o ovisnoj
varijabli. Što je viša apsolutna vrijednost beta koeficijenta, to je jači učinak (Freedman, 2009).

159
Pretpostavka je da geografski mobilnije osobe dolaze u dodir s govornicima različitih
dijalekata te tako stječu i jezične informacije o tim dijalektima. Također, Cambier-Langeveld
(2010: 89) kada piše o izvornom govorniku ističe kako je to osoba koja ima veliko iskustvo s
traženim jezikom i ostalim govornicima toga jezika i relevantnim varijetetima toga jezika od
rane dobi. Budući da u srednju školu „Bol“ idu pretežno učenici s južne i istočne strane otoka
Brača, oni dolaze u dodir s govornicima bolskog, gornjohumčanskog, pražničkog, pučiškog,
selačkog i sumartinskog (Slika 1). Dakle, s više govora zastupljenih u ovome istraživanju
nego učenici srednje škole „Brač“ u Supetru. Ono što je poznato iz ranijih istraživanja jest da
procjenitelji bolje prepoznaju govore iz regije iz koje dolaze (Mildner, 1997; Varošanec-
Škarić i Kišiček, 2009) ili, ako je riječ o manjem području, iz mjesta podrijetla i iz okolnih
mjesta (Sujoldžić i Šimičić, 2013). Nadalje, među govorima s kojima bolski učenici dolaze u
dodir su i dva govora s najvećim postotkom točnih detekcija (pučiški i pražnički) što je
sigurno pridonijelo tome da su oni uspješniji u prepoznavanju od učenika iz srednje škole
„Brač“. Veća mobilnost učenika srednje škole „Bol“ proizlazi iz činjenice da je
administrativno i prometno središte otoka Brača u Supetru što podrazumijeva njihov dodir i sa
supetarskim govorom. Također, ovi rezultati idu u prilog i istraživanju koje je provela
Moosmüller (1997), a koje je pokazalo da su stanovnici perifernijih mjesta uspješniji u
razlikovanju podrijetla govornika.

Sljedeći je značajan prediktor razred u koji učenici idu, pri čemu se pokazalo da bolje
prepoznaju učenici iz viših razreda, odnosno iz trećeg i četvrtog razreda (β =0,376; p <
0,001). Ovaj rezultat također podupire tendencije s lista ispitanika jer su na listi najboljih
prevladavali (N=14) učenici četvrtoga, a na listi najlošijih (N=13) učenici drugoga razreda
(Tablice 14 i 15). Time se potvrdila pretpostavka da će procjenitelji iz viših razreda (3. i 4.)
biti uspješniji u prepoznavanju zbog većeg broja lingvističkih dodira koje su doživjeli kroz
prve dvije, odnosno tri godine srednje škole. Naime, prepoznavanje je provedeno u rujnu, a
učenici su drugih razreda tek proveli godinu dana u srednjoj školi, dok učenici trećih i četvrtih
razreda pohađaju srednju školu već dvije, odnosno tri godine. Za pretpostaviti je da su se
učenici koji su dulje u školi susreli kroz nastavu, ali i putovanje u školu autobusom (većina
učenika putuje) s većim brojem govornika iz različitih bračkih mjesta te tako stekli više
znanja o bračkim govorima. Ovaj rezultat, također, ide u prilog istraživanjima koja ukazuju na
to da geografska mobilnost povećava uspješnost prepoznavanja (Fraser, 2009; Nolan, 2012;
Jacewicz, 2016).

160
Prema rezultatima višestruke regresijske analize, srednjoškolci kojima su oba roditelja s otoka
Brača bolje prepoznaju podrijetlo govornika od mladih naivnih procjenitelja kojima je samo
jedan roditelj s Brača (β=0,227; p=0,007). Ponovno, tome mogu biti razlog intenzivniji
lingvistički dodiri jer to onda podrazumijeva da imaju više rodbine na Braču, moguće i iz
nekoliko mjesta, što onda povećava i njihovu geografsku mobilnost. Također, srednjoškolci s
dva roditelja s Brača izloženi su više bračkom govoru, odnosno duplo više od onih sa samo
jednim roditeljem. Budući da se raznolikost bračkih dijalekata (nažalost) ne uči u školama, a i
ne čuje na televizoru, za pretpostaviti je da su im glavni izvor znanja o bračkim govorima
njihovi govornici. Stoga, proizlazi da je za uspješno prepoznavanje presudno jezično iskustvo
izvornoga govornika što ističe i Cambier-Langeveld (2010). Pritom se misli na važnost dodira
s traženim jezikom i ostalim govornicima toga jezika i relevantnim varijetetima toga jezika od
rane dobi.

Nadalje, regresijska je analiza pokazala da učenici strukovnog usmjerenja bolje prepoznaju

podrijetlo govornika (β=-0,196; p=0,021) od gimnazijalaca. Pritom treba napomenuti da su
samo 12 ispitanika (od 81) polaznici strukovnih usmjerenja u obje srednje škole. Svakako,
objašnjenje za ovaj rezultat možemo pronaći u ustrojstvu nastave strukovnoga usmjerenja.
Naime, prema Pravilniku o načinu organiziranja i izvođenju nastave u strukovnim školama85
praktični dio kurikula ostvaruje se također i kod poslodavca. To podrazumijeva da
srednjoškolci strukovnih usmjerenja steknu praksu u pravom obrtu, drugim riječima u
frizerskom, ugostiteljskom ili automehaničarskom obrtu za srednjoškolce iz ovoga
istraživanja. Tu ponovno dolazi do izražaja važnost lingvističkoga dodira i iskustva jer se
učenici kroz tu praksu susreću s puno više bračkih govornika nego gimnazijalci koji takvu
praksu nemaju u svom kurikulu.

Regresijska je analiza pokazala da jedino spol nije bio značajan prediktor, odnosno učenice i
učenici bili su podjednaki u prepoznavanju (β=-0,129; p=0,136). To ide u prilog istraživanju
koje su proveli Bull i Clifford (1999: 217, prema Rose, 2002: 101), a prema kojem spol
procjenitelja nema utjecaj na uspješnost u prepoznavanju. Također, potvrdili su se i rezultati
preliminarnoga prepoznavanja (Biočina i Varošanec-Škarić, 2017) u kojem, također, nisu
utvrđene razlike s obzirom na spol procjenitelja. S druge strane, Varošanec-Škarić, Stanković
i Šafarić (2008) utvrdili su razlike u prepoznavanju između žena i muškaraca, a prema kojima

85
Pravilnik se može pronaći na poveznici:
http://www.asoo.hr/UserDocsImages/Dokumenti/PRAVILNIK%20O%20NA%C4%8CINU%20ORGANIZIRA
NJA%20I%20IZVO%C4%90ENJU%20NASTAVE%20U%20STRUKOVNIM%20%C5%A0KOLAMA.pdf.

161
su žene bolje u prepoznavanju poznatih glasova. Budući da ovo istraživanje nije obuhvatilo
prepoznavanje poznatih glasova, već govora, moguće da su u prepoznavanju poznatih glasova
žene bolje, no u detekciji podrijetla jednake kao i muškarci.

5.3.5.3. Postotak točnih detekcija mjesta s obzirom na školu ispitanika

Kako bi se provjerile pretpostavke da će učenici srednje škole u Bolu bolje prepoznavati

govore s južne i istočne strane otoka Brača (Bol, Gornji Humac, Pučišća, Pražnica i
Sumartin), a učenici srednje škole u Supetru bolje govore sa sjeverne i zapadne strane otoka
Brača (Milna, Nerežišća, Postira, Pučišća i Supetar), izračunat je postotak točnih detekcija
mjesta za svaku od navedenih škola. Rezultati prepoznavanja podrijetla govornika s obzirom
na srednju školu procjenitelja nalaze se u Tablici 18. Za izračun su uzeti u obzir samo
odgovori na drugo pitanje u upitniku, stoga nisu uvršteni odgovori za govornike iz Splita,
odnosno za dva podmetnuta glasa.

Tablica 18. Postotak točnih detekcija mjesta po školama.

Točnost detekcija (%)

SŠ „Brač“ SŠ „Bol“
Bol 33,47 4,09
Gornji Humac 22,93 18,06
Milna 26,93 23,01
Mjesto govornika

Nerežišća 14,13 15,05

Postira 19,87 28,82
Pražnica 53,20 35,27
Pučišća 53,20 46,24
Selca 25,33 14,19
Sumartin 16,13 11,18
Supetar 22,27 21,51

Iz Tablice 18 vidi se jasno da su učenici obiju škola imali najviše točnih detekcija za pučiški i
pražnički govor kako su pokazali i prethodni rezultati. No, pretpostavka da će procjenitelji
bolje prepoznavati govore sa dijela otoka u kojem se nalazi škola koju pohađaju, nije se
potvrdila. Naime, učenici su srednje škole „Brač“ u Supetru imali više točnih detekcija mjesta
Bol, Gornji Humac, Milne, Pražnica, Pučišća, Sumartina i Supetra. Znači, ne samo Milne,
Nerežišća, Postira, Pučišća i Supetra kako se pretpostavljalo. Naprotiv, učenici srednje škole

162
„Bol“ imali su više točnih detekcija mjesta Nerežišća i Postira od učenika srednje škole
„Brač“, iako se pretpostavilo suprotno. Štoviše, ta mjesta su jedina koja su učenici srednje
škole „Bol“ detektirali uspješnije od učenika srednje škole „Brač“.

Vrlo je zanimljivo da su učenici srednje škole „Bol“ bolje prepoznali postirski i nerežiški jer
su ta dva govora prema sveukupnoj točnosti detekcija na začelju liste mjesta. Međutim,
učenici su se srednje škole „Bol“ pokazali i statistički značajno boljima u prepoznavanju od
učenika srednje škole „Brač“ u ovome istraživanju, možda upravo stoga što su prepoznavali i
govore bez istaknutih fonetskih markera. No, treba istaknuti kako razlike u postotku točnih
detekcija uglavnom nisu velike između učenika ovih dviju škola, osim za prepoznavanje
bolskoga govora (Tablica 18).

Naime, sasvim su neočekivano učenici srednje škole „Brač“ bolje prepoznali bolske
govornike (33,47%) od učenika koji idu u srednju školu „Bol“ u Bolu (4,09%). To se može
objasniti sveukupno lošim prepoznavanjem bolskoga govora u ovome istraživanju, ali i
diferencijacijom bolskih govornika prema dobi, zbog čega mlađi naivni procjenitelji
vjerojatno nisu svjesni fonetskih markera koje u svojim govorima imaju stariji Boljani.
Naime, Boljani mlađe i srednje dobi nemaju u svojim govorima [ar̩ ] ni dvoglase [ie] i [uo].
Također, iako su procjenitelji uglavnom uspješniji u prepoznavanju podrijetla govornika iz
vlastite regije (Mildner, 1997; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Sujoldžić i Šimičić, 2013),
nije neobično u istraživanjima percepcije da naivni procjenitelji ne prepoznaju govor vlastita
mjesta prebivanja. To je zamijetila i Mildner (1997) za karlovački koji se najlošije
prepoznavao, a pritom ga je i velik broj Zagrepčana zamijenio za zagrebački. Nadalje, i u
prepoznavanju koje je provela Kišiček (2012), na velikom uzorku govora i procjenitelja,
pokazalo se da su procjenitelji čak nekoliko govora uspješnije prepoznali od govora mjesta u
kojem žive. Pritom je u oba istraživanja bilo riječ o ne posve naivnim procjeniteljima jer su u
prepoznavanju sudjelovali studenti fonetike, dok su brački naivni procjenitelji bez iskustva u
slušanju i procjeni. Naposljetku, potonja dva istraživanja obuhvatila su govore iz cijele
Hrvatske, pa je razumljivo da su razlike u prepoznavanju veće i izraženije negoli u ovome
istraživanju koje je obuhvatilo područje jednoga otoka.

S druge strane, Slika 17 pokazuje da je točnost prepoznavanja supetarskoga gotovo

podjednaka među učenicima obiju škola (22,27% i 21,51%). Što znači da supetarski učenici
nisu puno uspješnije od bolskih prepoznavali govor mjesta u kojem idu u srednju školu.
Međutim, to se može objasniti činjenicom da je Supetar jedini grad na otoku i administrativno
i prometno središte otoka, pa ga svi Bračani često posjećuju, ali s druge strane u govoru nema
163
fonetskih markera da bi bio prepoznatljiv kao naprimjer pučiški ili pražnički. Isto su uočile na
otoku Korčuli Sujoldžić i Šimičić (2013) u čijem je istraživanju isto bolje prepoznat govor
malog mjesta Lumbarda sa specifičnim vokalskim sustavom nego govor grada Korčule.

60

50
Točne detekcije (%)

40
SŠ u Supetru
30
SŠ u Bolu
20

10

0
Bol Gornji Humac Milna Nerežišća Postira Pražnica Pučišća Selca Sumartin Supetar

Slika 17. Postotak točnih detekcija mjesta s obzirom na školu procjenitelja.

5.3.6. Zaključak o prepoznavanju bračkih govora

Ovim eksperimentom prepoznavanja ispitala se sposobnost mladih naivnih procjenitelja da

razlikuju, s obzirom na govor izvornih govornika, različita mjesta na otoku Braču. Pritom su i
sami procjenitelji bili izvorni govornici jednog od bračkih govora. Na temelju se rezultata
može zaključiti da su brački procjenitelji bili uspješniji u prepoznavanju je li govor s Brača ili
iz Splita, odnosno na prvome pitanju, negoli na drugome u kojem su morali prepoznati točno
mjesto podrijetla. Slično su zamijetile i Mildner (1997) i Kišiček (2012) u svojim
istraživanjima.

Procjenitelji su za gotovo sve govore s više od 80% točnosti detektirali da je riječ o otoku
Braču. Iznimka je jedino govor Sumartina koji su prepoznali kao brački govor u samo 60,04%
slučajeva. To upućuje na zaključak da mladi naivni procjenitelji nemaju svijest da ima
nečakavskih govora na otoku Braču, već bračke govore percipiraju kao čakavske. Najbolje su
Brač prepoznavali na temelju pučiškoga govora koji je ujedno i govor s najviše točnih
detekcija (56,33%), a slijede ga pražnički (53,01%) i milnarski (32,46%). Time se potvrdila
hipoteza da će bolje prepoznavati govornike koji imaju neku specifičnost na segmentalnoj
razini te ovaj rezultat ide u prilog istraživanjima koja pokazuju da se bolje prepoznaju
govornici i govori s istaknutim fonetskim markerima (Moosmüller, 1997; Markham, 1999;
Rose, 2002; Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012). Nadalje, potvrdila se i

164
hipoteza da će bolje prepoznavati govornike pražničkoga zbog tonske razvedenosti koja je
opisana i prikaza u radu Biočine, Varošanec-Škarić i Bašić (2018).

Analizom zamjena potvrdila se i pretpostavka da će slične govore miješati, a pritom se uočava

da uvijek postoji prestižniji govor s kojim zamjenjuju njemu slične, poput bolskoga i
gornjohumčanskoga pučiškim. Supetarski je najviše zamjenjivan splitskim što se objašnjava
brojnim sličnostima između ta dva govora. Arhaičnost se govora pokazala manje važnom za
prepoznavanje, na što ukazuje slaba prepoznatljivost Gornjeg Humca, Postira i Nerežišća koji
su se zajedno s Bolom našli na začelju liste mjesta. Usporedbom točnih detekcija na prvo i
drugo pitanje pronađena je umjerena korelacija koja je pokazala da prepoznavanje govora
predstavlja neku vrstu znanja te da nije riječ samo o pogađanju.

Najbolje je prepoznata osoba mlada govornica iz Pučišća na temelju čijeg su govora

procjenitelji imali 87,65% točnih detekcija mjesta. Među 21 su najbolje prepoznatim
govornicima još sedmero Pučišćana, osmero Pražničana, četvero Milnarana i jedan Postiranin.
Svi osim potonjeg, imaju u svojim govorima fonetske markere karakteristične za govor mjesta
iz kojeg dolaze. Time su se ponovno potvrdile hipoteze da će na prepoznavanje govornika
najveći utjecaj imati izgovor vokala i konsonanata te da će se Pražničani dobro prepoznavati
zbog specifične tonske razvedenosti.

Među najlošije prepoznatim govornicima najviše ima Milnarana (N=6) i Sumartinjana (N=5)
te po dva Pražničana, Selčanina i Nerežišćanina i po jedan Boljanin i Supetranin. Tri najlošije
prepoznata govornika dolaze iz mjesta s najmanjim postotkom točnih detekcija za prvo
pitanje (Sumartin, Supetar i Selca). Veliki broj Milnarana na listi opravdava se time što
potonji nemaju cakavizam u svojim govorima, za razliku od najbolje prepoznatih govornika iz
toga mjesta. Veliki broj govornika sumartinskoga na ovoj listi ne iznenađuje s obzirom na
slabu prepoznatljivost toga govora u ovome istraživanju. Ostali govornici koji su se našli na
listi pretežno su mlađi ili stariji govornici koji su imali manje čakavskih obilježja od njihovih
sumještana.

Od dva se podmetnuta glasa, bolje prepoznao govornik srednje dobi negoli starija govornica
iz Splita. Navedeno se objašnjava time da je mladim procjeniteljima vjerojatno poznatiji
govor mlađe i srednje generacije Splićana nego starije jer među njima, prema Jutronićevoj
analizi (2010), postoje razlike.

Rezultati višestruke regresijske analize pokazali su da proporcija detekcija ne korelira s dobi,

spolom niti obrazovanjem, drugim riječima, govornike se jednako dobro prepoznaje neovisno

165
o njihovoj dobi, spolu i obrazovanju. Navedeni rezultati potvrđuju zaključke fonetske analize
prema kojima generalno u ovome korpusu nema značajnih razlike između govornika s
obzirom na dob, spol i obrazovanje. Time nije potvrđena pretpostavka da će procjenitelji biti
uspješniji u prepoznavanju mjesta podrijetla žena, no i prema slušnoj analizi njihov se govor
nije razlikovao od muškog.

S druge strane, prosječni osnovni ton glasa, prema ovim rezultatima ima blagi utjecaj na
prepoznavanja pri čemu procjenitelji bolje prepoznaju one bračke govornike s višim
prosječnim vrijednostima x̅ F0, C F0, Alt Fb i Fb na što ukazuje niska pozitivna korelacija
između tih vrijednosti i točnosti detekcije govornika. Pritom je najveća statistička značajnost
pronađena za prosječnu bazičnu vrijednost na temelju medijana čime je i ovo istraživanje
potvrdilo robusnost ove mjere koja se stabilizira u znatno kraćem vremenu od ostalih mjera te
bolje predstavlja individualne karakteristike govornika (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i
Eriksson, 2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit,
2017; Skarnitzl i Vaňková, 2017).

Kao i u nekoliko dosadašnjih istraživanja procjene stavova i prepoznavanja (Jakovčević,

1988; Šimičić i Sujoldžić, 2004; Sudimac, 2016; Sujoldžić i Šimičić, 2013) procjenitelji su
bili srednjoškolci iz dviju srednjih škola na otoku Braču. Izračunom Pearsonovih korelacija
dobiveno je kako vrsta škole, mjesto škole i razred koji se pohađa značajno koreliraju s
točnosti detekcije.

Rezultati su višestruke regresijske analize pokazali da su učenici iz srednje škole „Bol“ u

Bolu značajno bolji od učenika iz srednje škole „Brač“ u Supetru u prepoznavanju podrijetla
govornika. Navedeni rezultat potvrdio je zamijećene tendencije na listama najboljih ispitanika
na kojima su dominirali učenici srednje škole „Bol“, dok su gimnazijalci iz srednje škole
„Brač“ prevladavali na listama najlošijih ispitanika. Veća uspješnost učenika iz srednje škole
„Bol“ može se objasniti njihovom većom geografskom mobilnošću i brojnijim lingvističkim
dodirima što poboljšava prepoznavanje, a za navedeno postoje i potvrde u literaturi (Fraser,
2009; Nolan, 2012; Jacewicz, 2016). Naposljetku, ovaj rezultat ide u prilog i istraživanju koje
je provela Moosmüller (1997), a prema kojem su govornici iz perifernih mjesta uspješniji u
prepoznavanju govora.

Sljedeći je značajan prediktor bio razred koji učenici pohađaju pri čemu se pokazalo da
govore bolje prepoznaju učenici iz viših razreda. Ovakav rezultat također ide u prilog
tendencijama s lista ispitanika jer su na listi najboljih prevladavali učenici četvrtoga, a na listi

166
najlošijih učenici drugoga razreda. Time se potvrdila pretpostavka da će procjenitelji iz viših
razreda biti uspješniji u prepoznavanju zbog većeg broja lingvističkih dodira koje su doživjeli
kroz prve dvije, odnosno tri godine srednje škole.

Nadalje, srednjoškolci kojima su oba roditelja s Brača bolje prepoznaju podrijetlo govornika
od onih kojima je samo jedan roditelj s Brača. Razlog toga mogu biti već spomenuti
intenzivniji lingvistički dodiri što podrazumijeva veći broj rodbine na Braču, moguće i iz
nekoliko mjesta, što povećava i njihovu geografsku mobilnost. Također, srednjoškolci s dva
roditelja s Brača izloženi su više bračkom govoru, odnosno duplo više od onih sa samo
jednim roditeljem. Stoga je razvidno da je za uspješno prepoznavanje govora presudno
jezično iskustvo izvornoga govornika.

Regresijska je analiza, također, pokazala da učenici strukovnog usmjerenja bolje prepoznaju

podrijetlo govornika od gimnazijalaca. Objašnjenje je za ovaj rezultat u ustrojstvu nastave
strukovnoga usmjerenja po kojem se praktični dio kurikula ostvaruje kod poslodavca. U tom
slučaju ponovno dolazi do izražaja važnost lingvističkih dodira jer se kroz praksu susreću s
puno više bračkih govornika od gimnazijalci koji je nemaju u svom kurikulu.

S obzirom na rezultate regresijske analize, jedino spol nije bio značajan prediktor, odnosno
učenice i učenici bili su podjednaki u prepoznavanju što ide u prilog istraživanju Bulla i
Clifforda (1999: 217, prema Rose, 2002: 101) i rezultatima preliminarnog prepoznavanja
(Biočina i Varošanec-Škarić, 2017). Pretpostavka da će učenici srednje škole u Bolu bolje
prepoznavati govore s južne i istočne strane otoka Brača, a učenici srednje škole u Supetru
bolje govore sa sjeverne i zapadne strane, nije se potvrdila.

Ovi rezultati idu u prilog zaključku koji iznosi Rose (2002), a u kojem poziva na oprez
prilikom interpretacije svjedočenja naivnih slušatelja te smatra da se ono nikada ne bi trebalo
koristiti kao jedini dokaz na sudu. Iako je ovo prepoznavanje pokazalo da su neki mladi
naivni procjenitelji vrlo vješti u prepoznavanju podrijetla govornika na temelju govora te da je
uistinu riječ o sposobnosti, s druge strane treba biti i oprezan prilikom interpretacije rezultata.
Naime, treba imati na umu da je riječ o učenicima koji znanje o raznolikosti bračkih govora
pretežno temelje na lingvističkim dodirima i iskustvu, odnosno na informacijama koje dobiju
u komunikaciji s izvornim govornicima. Pritom svi naivni procjenitelji nemaju jednako
jezično iskustvo, pa su u ovom istraživanju uspješniji bili srednjoškolci iz Bola, učenici viših
razreda, polaznici strukovnih usmjerenja i procjenitelji s oba roditelja s Brača. U
prepoznavanju su se najviše oslanjali na segmentalnu razinu i prosječni osnovni ton glasa, pa

167
su bolje prepoznavali govornike s fonetskim markerima u svojim spontanim govorima i s
višim prosječnim vrijednostima mjera fundamentalne frekvencije.

S obzirom na to da raste važnost neuvježbanih prepoznavatelja u forenzici i u procesima

LADO (Köster, Schiller i Künzel, 1995; Köster i Schiller, 1997; Cambier-Langeveld, 2010;
Foulkes i Wilson, 2011; Nolan, 2012) i ovo istraživanje može pridonijeti boljem
razumijevanju njihovih sposobnosti.

168
6. ZAKLJUČAK

Cilj je ovoga rada bio ispitati prepoznavanje raznolikosti bračkih govora. Stoga, u skladu s
novijim sociofonetskim istraživanjima, snimljen je spontani govor 150 izvornih govornika iz
10 mjesta na otoku Braču (Bol, Gornji Humac, Milna, Nerežišća, Postira, Pražnica, Pučišća,
Selca, Sumartin i Supetar). Zvučne zapise snimljenih govora prepoznavao je 81 procjenitelj iz
dviju srednjih škola na Braču: „Bol“ i „Brač“. Time se željela istražiti svijest bračkih
govornika o postojanju različitih varijeteta na otoku Braču.

Postojeći opisi bračkih govora rezultat su tradicionalnih dijalektoloških istraživanja koja su se

temeljila na idealnom govorniku čiji se govor ispitivao dijalektološkim upitnicima. Iako
fonetski opis ovih govora nije bio primaran cilj ovoga istraživanja, bio je svejedno nužan kako
bi se točnije protumačili rezultati prepoznavanja. Fonetska je analiza obuhvatila spontani
govor svih snimljenih izvornih govornika, pri čemu je opisana segmentalna razina govornika i
govornica različite dobi i obrazovanja. Izneseni je opis bio dijalektološki i sociolingvistički,
odnosno analizirao je varijacije u govoru koje proizlaze iz zemljopisne i društvene
raslojenosti. Glavni je cilj ove fonetske analize bio pronaći fonetske markere snimljenih
govora, odnosno utvrditi kriterije njihove prepoznatljivosti.

Pronađene su varijacije u vokalskim i konsonantskim sustavima među različitim govorima i

među govornicima istoga govora. Najistaknutiji su markeri u vokalskome sustavu dvoglasi
[ie] i [uo] koji su zastupljeni u tri čakavska bračka govora. Pritom ih Pučišćani ostvaruju
dosljednije od snimljenih govornika iz Gornjega Humca i Bola koji ih također imaju u svojim
vokalskim sustavima. Međutim, i među njima postoje razlike pa su dvoglasi rašireniji u
gornjohumčanskome nego u bolskome. Navedeno nije u skladu sa zaključcima prethodnih
skupnih opisa bračkih govora po kojima se dvoglasi u Gornjem Humcu čuju još samo u
vlastitim imenima (v. Šimunović, 2006: 14). Prema Mogušu (1977: 29), dvoglase čuvaju
najkonzervativniji čakavski govori, a govor Gornjega Humca je, prema rezultatima fonetske
analize, govor s više arhaičnih čakavskih značajki od govora Bola.

Najistaknutiji je fonetski marker u konsonantskim sustavima ovih govora cakavizam. Prema

rezultatima, cakavizam, odnosno samo jedan njegov dio, izgovor [ʧ] i [ʨ] kao [ʦ], pronađen
je jedino u starijih govornika iz Milne i fragmentarno u starije govornice iz Supetra. Osim
cakavizma, analizirani konsonantski sustavi imaju i brojne druge adrijatizme, no ne provode
ih sve jednako dosljedno. Pa se tako jedan adrijatizam, prelazak završnog [m] u [n], provodi
puno dosljednije od drugoga, zamjene [ʎ] s [j]. Isto su u svojim kvantitativnim analizama

169
splitskoga i crikveničkoga uočile i Jutronić (2010) i Bašić (2012). Jutronić (2010: 256)
potonje objašnjava time što je promjena [ʎ] u [j] vezana za lekseme, a ne za gramatičke
kategorije kao što je to promjena [m] u [n]. Međutim, zanimljivo je da, iako promjena
završnog [m] u [n] nije stigmatizirana u bračkih govornika, ista promjena u sredini riječi jest.
Naime, ona je puno rjeđa u korpusu te je prisutna samo u govornika starije i srednje dobi.

Analiza je pokazala da su neki mlađi govornici imali više dijalektalnih obilježja od nekih
govornika srednje i/ili starije dobi, naprimjer u pučiškom, pražničkom i nerežiškom. Bašić
(2012), Kišiček (2012) i Langston (2015) su to, također, uočili na svojim terenskim
istraživanjima. Pritom Langston (2015) zaključuje da su „mlađi govornici čakavskog bili
svjesniji razlika između standardnog jezika i svog dijalektalnog govora te su stoga bili manje
skloni nehotice miješati ta dva varijeteta“ (Langston, 2015: 43). Do sličnog zaključka došla je
i Puljak (2007) koja je primijetila da su bračka djeca već u predškolskom razdoblju svjesna
svoje dvojezičnosti te da uočavaju razlike između dva koda prvenstveno na fonološkoj razini.
Puljak (2007) potonje smatra novijom pojavom. Iz svega se navedenog može zaključiti da u
sociolingvističkim istraživanjima, posebice u onima koja se temelje na spontanome govoru,
ne vrijedi topos da su stariji govornici bolji kandidati, već je važniji kriterij jezična svijest
govornika o vlastitoj dvojezičnosti.

Nadalje, ni razlike s obzirom na spol i obrazovanje nisu jako izražene u govorima u ovome
korpusu. Iako neka istraživanja najveću regionalnost pripisuju niže obrazovanim govornicima
(npr. Varošanec-Škarić i Kišiček, 2009; Kišiček, 2012), to u ovome korpusu nije utvrđeno.
Štoviše, neki su govornici s visokim stupnjem obrazovanja imali više dijalektalnih značajki od
onih s nižim stupnjem obrazovanja. Pritom je vjerojatno riječ o jezičnoj nesigurnosti (v.
Labov, 1972) niže obrazovanih govornika koji se zbog toga trude odbaciti dijalektalna
obilježja i tako se približiti prestižnom standardu. Međutim, pritom su brački govornici
najčešće govorili nekom varijantom sličnijom splitskome govoru što je već zabilježeno u
literaturi (Šojat, 1979; Kalogjera, 1985; Zečević, 2000; Kapović, 2004).

Svakako treba napomenuti da cilj ove fonetske analize nije bio sustavan i iscrpan opis
snimljenih govora, već utvrđivanje fonetskih markera u njima kako bi se što točnije mogli
tumačiti rezultati prepoznavanja ovih govora. S obzirom na prethodne, pretežno tradicionalne
dijalektološke opise, utvrđene su brojne varijacije između govornika iste dobi, istoga govora,
različitih dobi i različitoga govora. Za pretpostaviti je da se one već neko vrijeme događaju u
ovim govorima, i to ne samo u mlađim generacijama, ali do sada nisu bile opisivane ili su
samo sporadično spomenute. Treba istaknuti kako su izneseni fonetski opisi nerežiškog,
170
gornjohumačanskog, postirskog, pučiškog i supetarskog prvi samostalni prikazi tih govora jer
se oni do sada ili nisu analizirali ili su samo fragmentarno komentirani u nekim radovima.

Glavni je cilj akustičke analize bio izračunati prosječne vrijednosti mjera fundamentalne
frekvencije bračkih govornika koje su relevantne u forenzičnoj fonetici. U programu Praat
pomoću skripti koje je za forenzičnu fonetiku prilagodio Harrison (2013) izračunate su x̅ F0, C
F0, Fb, Alt Fb i S.D. F0 (u Hz). Razlike među dobnim i spolnim skupinama ispitane su
analizom varijanci. Očekivano je utvrđeno da su mjere F0 značajno različite između spolova te
da žene imaju značajno više prosječne vrijednosti mjera F0. Pritom je pronađena granično
značajna interakcija koja pokazuje da prosječna F0, medijan F0 i standardna devijacija F0
značajno rastu kod muškaraca s povećanjem dobi. Ovi rezultati podupiru prethodne radove
(Iseli, Shue i Alwan, 2007; Stathopoulos, Huber i Sussman, 2011) koji su utvrdili veće i
značajnije promjene u F0 s povećanjem dobi u muških negoli ženskih govornika.

Hipoteza da će stariji govornici imati niže vrijednosti fundamentalne frekvencije u odnosu na

mlađu i srednju dobnu skupinu samo se djelomično potvrdila i to samo za žene. Naime, starije
govornice uistinu su imale niže prosječne vrijednosti gotovo svih mjera fundamentalne
frekvencije od mlađih, iako ne niže od govornica srednje dobi. Međutim, te se razlike nisu
pokazale statistički značajnima. Uočena tendencija ide u prilog zaključcima longitudinalnih
studija (Harrington, 2006; Reubold, Harrington i Kleber, 2010) po kojima se F0 smanjuje s
povećanjem dobi, odnosno veća je u mlađoj negoli starijoj dobi. Naposljetku, nešto više
vrijednosti prosječne F0 kod starijih govornika u odnosu na srednju dob vjerojatno su
posljedica tremora glasa koji je zamijećen u vrlo starih govornika u ovome korpusu.

Kako su se mjere fundamentalne frekvencije računale po uzoru na metodologiju radova

Varošanec-Škarić i suradnika (Biočina, Varošanec-Škarić i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić,
Biočina i Bićanić, 2016; Varošanec-Škarić, Biočina i Kišiček, 2017) bilo je moguće statistički
usporediti rezultate za muške neregionalne govornike s ovima. Pretpostavka je bila da će
prosječne vrijednosti fundamentalne frekvencije bračkih govornika biti više od vrijednosti za
hrvatske neregionalne govornike. Pretpostavka se statistički potvrdila samo za mjeru S.D. F0,
pri čemu su brački govornici mlađe i srednje dobi imali statistički značajno više vrijednosti
S.D. F0 od neregionalnih govornika iste dobi.

Sve ostale mjere F0 bile su više u neregionalnih govornika, a pritom je jedino prosječna
bazična vrijednost (Fb) bila statistički značajno različita među skupinama pri čemu su
govornici iz prethodnog istraživanja imali značajno više prosječne vrijednosti Fb. Činjenica da

171
su Bračani imali više prosječne vrijednosti S.D. F0, a niže bazične vrijednosti, sugerira da
imaju intonacijski razvedeniji govor od neregionalnih govornika. Navedeni rezultati mogli bi
biti korisni u verifikaciji govornika u forenzičnoj fonetici, ali i u metodologiji mjerenja
fundamentalne frekvencije. Naime, pokazalo se da je Fb uistinu vrlo robusna mjera koja se ne
mijenja značajno s dobi, no rezultati sugeriraju da se možda mijenja s obzirom na idiom kojim
osoba govori. Ova saznanja podupiru novije radove (Lindh, 2006; 2006a; Arantes i Eriksson,
2014; da Silva, da Costa, Miranda i Del Galdo, 2016; Arantes, Eriksson i Gutzeit, 2017 itd.)
koji pozivaju na češće korištenje ove mjere F0, posebice kad se računa iz medijana.

Provedenim eksperimentom prepoznavanja ispitala se sposobnost mladih naivnih procjenitelja

da razlikuju, s obzirom na govor izvornih govornika, različita mjesta na otoku Braču. Pritom
su i sami procjenitelji bili izvorni govornici jednog od bračkih govora. Na temelju je rezultata
razvidno da su procjenitelji bili uspješniji u prepoznavanju je li govor s Brača ili iz Splita
negoli u smještanju govornika u točno mjesto. Slično su zamijetile i Mildner (1997) i Kišiček
(2012) za svoje ispitanike. Procjenitelji su za gotovo sve govore s više od 80% točnosti
prepoznali da je riječ o Braču što pokazuje da razlikuju bračke govore od splitskog. Iznimka
je jedino govor Sumartina na temelju kojeg su prepoznali Brač samo u 60,04% slučajeva. To
upućuje na zaključak da mladi procjenitelji nemaju svijest da ima nečakavskih govora na
otoku Braču, već bračke govore percipiraju kao čakavske.

Najbolje su Brač prepoznali na temelju pučiškoga govora koji je ujedno i govor s najviše
točnih detekcija (56,33%), a navedeno ide u prilog i rezultatima fonetske analize, ali i
Šimunovićevom (2006: 11-12) zaključku da je pučiški jedan od najkompaktnijih mjesnih
govora na Braču. Pražnički je drugi najbolje prepoznati govor s 53,01% točnih detekcija, a
treći je milnarski s 32,46%. Time su se potvrdile pretpostavke da će bolje prepoznavati
govornike koji imaju neku specifičnost na segmentalnoj razini, odnosno fonetske markere, te
da će bolje prepoznavati Pražničane zbog specifične tonske razvedenosti.

Analizom zamjena potvrdila se i pretpostavka da će slične govore zamjenjivati, a pritom se

uočava da uvijek postoji prestižniji govor s kojim zamjenjuju njemu slične, poput bolskoga i
gornjohumčanskoga pučiškim. Arhaičnost govora pokazala se manje važnom za
prepoznavanje, na što ukazuje slaba prepoznatljivost Gornjeg Humca, Postira i Nerežišća koji
su se zajedno s Bolom našli na začelju liste mjesta. Usporedbom točnih detekcija na prvo i
drugo pitanje pronađena je umjerena korelacija koja je pokazala da prepoznavanje govora
predstavlja neku vrstu znanja procjenitelja.

172
Od dva podmetnuta glasa, bolje se prepoznao govornik srednje dobi od starije govornice iz
Splita. Navedeno se objašnjava time da je mladim procjeniteljima vjerojatno poznatiji govor
mlađe i srednje generacije Splićana nego starije, jer među njima, prema Jutronićevoj analizi
(2010), postoje razlike.

Rezultati višestruke regresijske analize pokazali su da proporcija detekcija ne korelira s dobi,

spolom niti obrazovanjem, drugim riječima, govornike se jednako dobro prepoznaje neovisno
o njihovoj dobi, spolu i obrazovanju. Navedeni rezultati potvrđuju zaključke fonetske analize
prema kojima generalno u ovome korpusu nema značajnih razlike između govornika s
obzirom na dob, spol i obrazovanje. S druge strane, prosječni osnovni ton glasa, prema ovim
rezultatima ima blagi utjecaj na prepoznavanja pri čemu su se bolje prepoznavali oni brački
govornici s višim prosječnim vrijednostima x̅ F0, C F0, Alt Fb i Fb na što ukazuje niska
pozitivna korelacija između tih vrijednosti i točnosti detekcije govornika. Pritom je najveća
značajnost pronađena za prosječnu bazičnu vrijednost na temelju medijana čime je i ovo
istraživanje potvrdilo robusnost ove mjere koja se stabilizira u znatno kraćem vremenu od
ostalih mjera te bolje predstavlja individualne karakteristike govornika.

Rezultati su višestruke regresijske analize pokazali da su učenici iz srednje škole „Bol“ u

Bolu znatno bolji od učenika iz srednje škole „Brač“ u Supetru u prepoznavanju podrijetla
govornika. Navedeni rezultat potvrdio je zamijećene tendencije na listama najboljih ispitanika
na kojima su dominirali učenici srednje škole „Bol“, dok su gimnazijalci iz srednje škole
„Brač“ prevladavali na listama najlošijih ispitanika. Veća uspješnost učenika iz srednje škole
„Bol“ može se objasniti njihovom većom geografskom mobilnošću i brojnijim lingvističkim
dodirima što poboljšava prepoznavanje prema postojećim saznanjima (Fraser, 2009; Nolan,
2012; Jacewicz, 2016).

Sljedeći je značajan prediktor bio razred koji učenici pohađaju, pri čemu se pokazalo da su
učenici viših razreda bolji u prepoznavanju govora. Ovakav rezultat također ide u prilog
tendencijama s lista ispitanika jer su na listi najboljih prevladavali učenici četvrtoga, a na listi
najlošijih učenici drugoga razreda. Time se potvrdila pretpostavka da će procjenitelji iz viših
razreda biti uspješniji u prepoznavanju zbog većeg broja lingvističkih dodira koje su doživjeli
kroz prvih nekoliko godina srednje škole.

Nadalje, srednjoškolci kojima su oba roditelja s otoka Brača bolje prepoznaju podrijetlo
govornika od onih kojima je samo jedan roditelj s Brača. Ponovno tome mogu biti razlog
intenzivniji lingvistički dodiri. Regresijska je analiza, također, pokazala da učenici strukovnog

173
usmjerenja bolje prepoznaju podrijetlo govornika od gimnazijalaca. Objašnjenje za ovaj
rezultat je u ustrojstvu nastave strukovnoga usmjerenja po kojem se praktični dio kurikula
ostvaruje kod poslodavca. Pritom ponovno dolazi do izražaja važnost lingvističkog dodira jer
se kroz praksu susreću s puno više bračkih govornika nego gimnazijalci koji je nemaju u
svom kurikulu. Stoga je razvidno da je za uspješno prepoznavanje presudno jezično iskustvo
izvornoga govornika.

Regresijska je analiza pokazala da jedino spol nije bio značajan prediktor, odnosno učenice i
učenici su bili podjednaki u detekciji, što ide u prilog i nekim prethodnim istraživanjima (Bull
i Clifford, 1999, prema Rose, 2002; Biočina i Varošanec-Škarić, 2017). Pretpostavka da će
učenici srednje škole u Bolu bolje prepoznavati govore s južne i istočne strane otoka, a
učenici srednje škole u Supetru bolje govore sa sjeverne i zapadne strane, nije se potvrdila.

Iako je ovo prepoznavanje pokazalo da su neki mladi naivni procjenitelji vrlo vješti u
prepoznavanju podrijetla govornika na temelju govora te da je uistinu riječ o sposobnosti,
treba biti i oprezan pri interpretaciji rezultata. Naime, treba imati na umu da je riječ o mladim
naivnim procjeniteljima koji znanje o raznolikosti bračkih govora pretežno temelje na
lingvističkim dodirima i iskustvu, odnosno na informacijama koje dobiju u komunikaciji s
izvornim govornicima. Time se pretpostavlja da je izvorni procjenitelj osoba koja ima veliko
iskustvo s traženim jezikom i ostalim govornicima toga jezika i relevantnim varijetetima toga
jezika od rane dobi (Cambier-Langeveld, 2010: 89). Stoga, treba uzeti u obzir da nemaju svi
naivni procjenitelji jednako jezično iskustvo. Rezultati su ovoga istraživanja pokazali da su
uspješniji u prepoznavanju bili stanovnici perifernih mjesta, učenici viših razreda, polaznici
strukovnih usmjerenja i procjenitelji s oba roditelja s Brača.

U prepoznavanju su se najviše oslanjali na segmentalnu razinu i prosječni osnovni ton glasa,

pa su bolje prepoznavali govornike s fonetskim markerima u svojim govorima i višim
prosječnim vrijednostima mjera fundamentalne frekvencije. S obzirom na to da raste važnost
naivnih prepoznavatelja u forenzici i u procesima LADO (Köster, Schiller i Künzel, 1995;
Köster i Schiller, 1997; Cambier-Langeveld, 2010; Foulkes i Wilson, 2011; Nolan, 2012) i
ovo istraživanje može pridonijeti boljem razumijevanju njihovih sposobnosti.

Naposljetku, može se zaključiti da brački srednjoškolci razlikuju bračke govore od splitskog,

a pritom i neke govornike vrlo uspješno smještaju u točna mjesta. Rezultati prepoznavanja
potvrdili su rezultate fonetske analize, pa su oni govori u kojima su svi govornici njegovali
sve karakteristične značajke najbolje prepoznati. Još uvijek očuvana raznolikost bračkih

174
govora i prepoznatljivost među mlađim generacijama Bračana može se pripisati kulturnoj i
akademskoj brizi o bračkim govorima. Naime, objavljuju se brojne zbirke poezije na bračkim
govorima, održavaju se kulturne manifestacije vezane za govor i književnost, a u nekim
školama na otoku Braču održava se i dodatna nastava iz dijalekta. A ne smije se zaboraviti i
na brojne stručne i znanstvene radove te rječnike o bračkim govorima za što su posebno
zaslužni akademici poput Petra Šimunovića i Ive Škarića koji su poticali istraživanje i čuvanje
bračkih govora.

Očuvanju pridonose i proglašavanja ovih govora nematerijalnim kulturnim dobrom, poput

uvrštavanja govora milnarskoga područja u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. To
sve upućuje na zaključak koji je iznio Šojat za gradske varijeteta, a koji se može primijeniti i
na bračke govore, a kaže da „stupanj društvenog ugleda nestandardnoga gradskoga govora u
pojedinim gradovima to (...) veći što je jača kulturna tradicija, što se stanovništvo više ponosi
prošlošću svoga grada“ (Šojat, 1979: 121). Sve je navedeno utjecalo na to da je organski
idiom također prestižan na Braču, a u nekim govorima poput pučiškoga i isključivo. Iako se
brački govornici „mogu izražavati na nekoliko kodova, čak i onda kad im je osnovica mjesni
govor“ (Sujoldžić, Finka, Šimunović i Rudan, 1988: 181), oni također imaju svijest o svojoj
dvojezičnosti, posebice mlađi. A pritom, čini se i shvaćaju važnost materinjeg dijalektalnog
govora.

Nadamo se da će ovaj rad doprinijeti akustičkim i fonetskim istraživanjima dijalekata s

obzirom na to da dosadašnja istraživanja nisu uključivala veći broj govornika niti akustičku
analizu. Prikupljeni će glasovi biti dostupni i u zvučnoj bazi hrvatskoga govora što će
pridonijeti očuvanju ovih govora u nadi da će se i na taj način očuvati raznolikost bračkih
govora.

175
7. LITERATURA

1. Andreeva, B., Demenko, G., Möbius, B., Zimmerer, F., Jügler, J., & Oleskowicz-Popiel,
M. (2014). Differences of Pitch Profiles in Germanic and Slavic Languages. Proceedings
of INTERSPEECH, (pp. 1307-1311). Singapore.

2. Arantes, P., & Eriksson, A. (2014). Temporal stability of long-term measures of

fundamental frequency. In N. Campbell, D. Gibbon, & D. Hirst (Ed.), Proceedings of the
7th International Conference on Speech Prosody, (pp. 1149-1152). Dublin.

3. Arantes, P., Eriksson, A., & Gutzeit, S. (2017). Effect of Language, Speaking Style and
Speaker on Long-term F0 Estimation. Proceedings of INTERSPEECH, (pp. 3897-3901).
Stockholm.

4. Baldwin, J., & French, P. (1990). Forensic Phonetics. London: London Pinter Publishers
Limited.

5. Bašić, I. (2018). Akustička analiza općeprihvaćenoga hrvatskoga i srpskog govora –

formantska analiza i mjere fundamentalne frekvencije. Zagreb: doktorska disertacija,
Filozofski fakultet.

6. Bašić, M. (2012). Kvantitativna sociolingvistička analiza crikveničkoga govora. Zagreb:

doktorska disertacija, Filozofski fakultet.

7. Bašić, M. (2016). Varijabla G jd., NA mn. imenica ženskoga roda u crikveničkome

govoru. Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 42(2), 289-307.

8. Benčić, M. (2014). Opis govora Kukljice. Zagreb: doktorska disertacija, Filozofski

fakultet.

9. Biočina, Z., & Varošanec-Škarić, G. (2017). Speaker recognition from the island of Brač.
In G. Varošanec-Škarić, & A. Runjić Stoilova (Ed.), 26th Annual Conference of the
International Association for Forensic Phonetics and Acoustics (pp. 109-112). Zagreb:
Hrvatsko filološko društvo.

10. Biočina, Z., Bašić, I., & Varošanec-Škarić, G. (2017), Prozodijski sustav Pražnica. In D.
Stolac, & A. Vlastelić (Ed.) Jezik i njegovi učinci (pp. 26-26). Zagreb: HDPL: Srednja
Europa.

176
11. Biočina, Z., Varošanec-Škarić, G., & Bašić, I. (2018). Prozodijski sustav Pražnica.
Fluminensia, 30(1), 103-126.

12. Biočina, Z., Varošanec-Škarić, G., & Bićanić, J. (2016). Comparison of F0 measures for
male speakers of Croatian and Serbian. 25th Annual Conference of the International
Association for Forensic Phonetics and Acoustics, (pp. 79-80).

13. Boersma, P., & Weenink, D. (2015). Praat: doing phonetics by computer (verzija 6.0.31).
Retrieved May 15., 2016, from http://www.praat.org/.

14. Braun, A. (1995). Fundamental frequency - How speaker-specific is it? In A. Braun, & J.
P. Köster, Studies in forensic phonetics (pp. 9-23). Trier: Wissenschaftlicher Verlag Trier.

15. Braun, A., & Künzel, H. J. (1998). Is forensic speaker identification unethical - or can it
be unethical not to do it? Forensic Linguistics, 5(1), 10-21.

16. Braun, A. (2012). Speaker-recognition ability of blind and sighted subjects. The
International Journal of Speech, Language and the Law, 19(2), 159-187.

17. Brozović, D. (1988). Čakavsko narječje. In D. Brozović, & P. Ivić, Jezik,

srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski (pp. 217-230). Zagreb: Leksikografski
Zavod ''Miroslav Krleža''.

18. Brozović, D. (1991). Fonologija hrvatskog književnog jezika. In S. Babić, D. Brozović,

M. Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, & S. Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici
hrvatskoga književnog jezika (pp. 381-452). Zagreb: HAZU - Globus.

19. Brozović, D., & Ivić, P. (1988). Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski.
Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža".

20. Brückl, M., & Sendlmeier, W. (2003). Aging Female Voices: an Acoustic and Perceptive
Analysis. In C. d'Alessandro, & K. R. Scherer (Ed.), Voice Quality: Functions, Analysis
and Synthesis (VOQUAL'03), ISCA Tutorial and Research Workshop (pp. 163-168).
Geneva: ISCA Archive.

21. Cambier-Langeveld, T. (2007). Hot issues in the field of 'Language Analysis'. 16th Annual
Conference of the International Association for Forensic Phonetics and Acoustics.
Plymouth. Retrieved July 15., 2018, from https://www.iafpa.net/abstracts07/Cambier-
Langeveld_-_IAFPA_2007.pdf.

177
22. Cambier-Langeveld, T. (2010). The role of linguists and native speakers in language
analysis for the determination of speaker origin. The International Journal of Speech,
Language and the Law, 17(1), 67-93.

23. Celata, C., & Calamai, S. (2014). Introduction: Sociophonetic perspectives on language
variation. In C. Celata, & S. Calamai, Advances in Sociophonetics (pp. 1-14). John
Benjamins Publishing Company.

24. Cool Edit Pro (verzija 2.1). (2017). ©1992-2003 Syntrillium Software Corporation.

25. da Silva, R. R., da Costa, J. P., Miranda, R. K., & Del Galdo, G. (2016). Applying Base
Value of Fundamental Frequency via the Multivariate Kernal-Density in Forensic Speaker
Comparison. In T. A. Wysocki, & B. J. Wysocki (Ed.), Proceedings of The 10th
International Conference on Signal Processing and Communication Systems. Gold Coast.

26. Demenko, G., Möbius, B., & Andreeva, B. (2014). Analysis of pitch profiles in Germanic
and Slavic languages. Proceedings of Forum Acusticum, (pp. 7-12). Krakow.

27. Dobrić, A., & Mildner, V. (2003). Određivanje antropometrijskih i sociometrijskih

karakteristika na temelju govora. Glas/Voice: zbornik radova 1. znanstvenog skupa s
međunarodnim sudjelovanjem (pp. 34-38). Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

28. Finka, B. (1979). O novim tendencijama i pojavama u čakavskom narječju. Filologija 9,

145-148.

29. Foulkes, P., & Barron, A. (2000). Telephone speaker recognition amongst members of a
close social network. International Journal of Speech, Language and the Law, 7(2), 180-
198.

30. Foulkes, P., & Wilson, K. (2011). Language Analysis for the Determination of Origin: an
empirical study. ICPhS 17, (pp. 691-694). Hong Kong.

31. Fraser, H. (2009). The role of 'educated native speakers' in providing language analysis for
the determination of the origin of asylum seekers. The International Journal of Speech,
Language and the Law, 16(1), 113-138.

32. Freedman, D. A. (2009). Statistical models: Theory and practice. New York: Cambridge
University Press.

178
33. Galović, F. (2012). Fonološke značajke govora Milne na otoku Braču. Čakavska rič, 40(1-
2), 87-100.

34. Galović, F. (2013). Jezične osobitosti govora mjesta Ložišća na otoku Braču.
Fluminensia, 25(1), 181-198.

35. Galović, F. (2013a). Prilog istraživanju jezika hrvatske dijalekatske poezije: Bračko
cakavsko pjesništvo. Croatica et Slavica Iadertina, 83-98.

36. Galović, F. (2013b). Romanski elementi u nazivlju odjevnih predmeta, obuće i modnih
dodataka u milnarskome idiomu. Čakavska rič, 41(1-2), 159-188.

37. Galović, F. (2014). Govor Donjega Humca. Jezikoslovlje, 15(2-3), 231-267.

38. Galović, F. (2014a). Nazivi za zanimanja, zvanja i počasne službe romanskoga podrijetla
u govoru Ložišća na otoku Braču. Čakavska rič, 42(1-2), 87-112.

39. Galović, F. (2017). Fonološki sustav pražničkoga govora. Fluminensia, 29(2), 91-110.

40. Galović, F. (2017a). Jedna skupina riječi romanskoga postanja u mjesnome govoru
Pražnica na otoku Braču. Čakavska rič, 45(1-2), 23-54.

41. Galović, F., & Papić, K. (2016). Imenice romanskoga podrijetla u semantičkoj sferi
odjevnih predmeta, obuće te modnih i drugih dodataka u ložiškome govoru. Čakavska rič,
44(1-2), 71-118.

42. Galović, F., & Sesar, D. (2018). Pražnička čakavština u pjesništvu Tomislava Dorotića. In
D. Stolac, & Ž. Macan, Od fonologije do leksikologije: Zbornik u čast Mariji Turk (pp.
343-355). Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za kroatistiku.

43. Gold, E., & French, J. P. (2011). International practices in forensic speaker comparison.
International Journal of Speech, Language and the Law, 18(2), 293-307.

44. Goy, H., Fernandes, D. N., Pichora-Fuller, M. K., & van Lieshout, P. (2013). Normative
Voice Data for Younger and Older Adults. Journal of Voice, 27(5), 545-555.

45. Handbook of the International Phonetic Alphabet. (1999). Handbook of the International
Phonetic Association. Cambridge: Cambridge University Press.

46. Harrington, J. (2006). An acoustic analysis of 'happy-tensing' in the Queen's Christmas

broadcasts. Journal of Phonetics, 34, 439-457.

179
47. Harrison, P. T. (2013). Making Accurate Formant Measurements: An Empirical
Investigation of the Influence of the Measurement Tool, Analysis Settings and Speaker on
Formant Measurements. York: doktorska disertacija, Sveučilište u Yorku.

48. Hazan, V. (2017). Speech Communication Across the Life Span. Acoustics Today, 13(1),
36-43.

49. Hollien, H. (2002). Forensic Voice Identification. London: Academic Press.

50. Hollien, H., & Schwartz, R. (2001). Speaker Identification Utilizing Noncontemporary
Speech. Journal of Forensic Sciences, 46(1), 63-67.

51. Hraste, M. (1940). Čakavski dijalekat ostrva Brača. Srpski dijalektološki zbornik, X, 1-66.

52. Hraste, M. (1940a). O štokavskim govorima na Braču. Brački zbornik I, 43-46.

53. Hraste, M. (1951). O štokavskim govorima na Hvaru i Braču. Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Zagrebu I, 379-395.

54. Hraste, M. (1960). Metodologija ispitivanja naših dijalekata. Jezik, 8(3-4), 71-81.

55. Hudson, T., de Jong, G., McDougall, K., Harrison, P., & Nolan, F. (2007). F0 statistics for
100 young male speakers of standard Southern British English. 16th International
Congress of Phonetic Sciences, (pp. 1809-1812). Saarbrücken.

56. Iseli, M., Shue, Y.-L., & Alwan, A. (2007). Age, sex, and vowel dependencies of acoustic
measures related to the voice source. The Journal of the Acoustical Society of America,
121(4), 2283-2295.

57. Ivelić, I. (2015). Prožniški libar. Split: Biblioteka Baština 37, Naklada Bošković Split.

58. Jacewicz, E. (2016). Acoustics of regionally accented speech. Acoustics Today, 12(2), 31-
38.

59. Jakovčević, N. (1988). Jedno istraživanje stavova o jezičnim varijetetima. Govor, 5, 43-
51.

60. JASP Team. (2018). JASP. Preuzeto 21. 4. 2018. iz The JASP Team: https://jasp-
stats.org/team/.

61. Jelaska, Z. (2004). Fonološki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada.

180
62. Jessen, M. (2008). Forensic Phonetics. Language and Linguistics Compass, 2(4), 671-711.

63. Jukić Alujević, M., & Vladislavić, E. (2011). Romanizmi u bračkom čakavskom
pjesništvu Stjepana Pulišelića. Časopis za hrvatske studije, 7, 329-245.

64. Jutronić, A. (1940). Bračka naselja i podrijetlo njegovog stanovništva. In A. Jutronić,

Brački zbornik 1 (pp. 8-17). Split: Štamparsko poduzeće "Novodoba-Split".

65. Jutronić, D. (2010). Spliski govor: Od vapora do trajekta - po čemu će nas pripoznavat.
Split: Naklada Bošković.

66. Kalogjera, D. (1985). Attitudes toward Serbo-Croatian language varieties. International

Journal of the Sociology of Language, 52, 93-109.

67. Kalogjera, D., Svoboda, M., & Josipović Smojver, V. (2008). Rječnik govora grada
Korčule. Zagreb: Novi Liber.

68. Kapović, M. (2004). Jezični utjecaj velikih gradova. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje 30, 97-105.

69. Kapović, M. (2015). Povijest hrvatske akcentuacije. Fonetika. Zagreb: Matica hrvatska.

70. Keating, P., & Kuo, G. (2012). Comparison of speaking fundamental frequency in English
and Mandarin. The Journal of the Acoustical Society of America, 132(2), 1050-1060.

71. Kečkemet, D. (1998). Grad Milna na otoku Braču. In I. Šimunović, Prvi libar o Milnoj
(pp. 49-56). Supetar: "Brački zbornik" d.o.o.

72. Kinoshita, Y., Ishihara, S., & Rose, P. (2009). Exploring the discriminatory potential of
F0 distribution parameters in traditional forensic speaker recognition. The International
Journal of Speech, Language and the Law, 16(1), 91-111.

73. Kišiček, G. (2012). Forenzično profiliranje i prepoznavanje govornika prema gradskim

varijetetima hrvatskoga jezika. Zagreb: doktorska disertacija, Filozofski fakultet.

74. Kišiček, G. (2012a). Stavovi prema gradskim varijetetima hrvatskoga jezika. Govor,
29(2), 149-167.

75. Kora, I. (2001). I blĩdi vȉšta. Postira: vlastito izdanje.

76. Köster, O., & Schiller, N. (1997). Different influences of the native language of a listener
on speaker recognition. Forensic Linguistics, 4(1), 18-27.

181
77. Köster, O., Schiller, N. O., & Künzel, H. J. (1995). The influence of native-language
background on speaker recognition. International Congress of Phonetic Sciences, (pp.
306-309). Stockholm.

78. Künzel, H. (1989). How well does average fundamental frequency correlate with speaker
height and weight? Phonetica, 46, 117-125.

79. Labov, W. (1963). The social motivation of a sound change. Word, 19, 273-309.

80. Labov, W. (1966). The social stratification of English in New York City. Washington:
Center for Applied Linguistics.

81. Labov, W. (1972). Sociolinguistic Patterns. Philadelphia: University of Pennsylvania

Press.

82. Labov, W. (1984). Field Methods of the Project on Linguistic Change and Variation. In J.
Baugh, & J. Sherzer, Language in Use: Readings in Sociolinguistics (pp. 28-53). New
Jersey: Prentice Hall.

83. Labov, W. (2006). A sociolinguistic perspective on sociophonetic research. Journal of

Phonetics, 34, 500-515.

84. Ladefoged, P. (2003). Phonetic Data Analysis. An introduction to Fieldwork and

Instrumental Techniques. Oxford: Blackwell Publishing.

85. Langston, K. (2006). Čakavian Prosody. The Accentual Patterns of the Čakavian Dialects
of Croatian. Bloomington: Slavica.

86. Langston, K. (2015). Čakavska prozodija. Naglasni sustavi čakavskih govora. Zagreb:
Matica hrvatska (prijevod).

87. Lestera, R. A., & Storya, B. H. (2013). Acoustic Characteristics of Simulated Respiratory-
Induced Vocal Tremor. American Journal of Speech-Language Pathology, 22, 205-211.

88. Lindh, J. (2006). Preliminary F0 statistics and forensic phonetics. 15th Annual Conference
of the International Association for Forensic Phonetics and Acoustics. Göteborg.
Retrieved June 10., 2017, from
https://www.researchgate.net/publication/251306660_Preliminary_F0_statistics_and_fore
nsic_phonetics.

182
89. Lindh, J. (2006a). Preliminary Descriptive F0-statistics for Young Male Speakers.
Working Papers in Linguistics 52, 89-92.

90. Lisac, J. (2003). Hrvatska dijalektologija 1: hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja
i hrvatski govori torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.

91. Lisac, J. (2009). Južnočakavski dijalekt i njegov leksik. Croatica et Slavica Iadertina,
5(5), 79-85.

92. Lukežić, I. (1998). Govori Klane i Studene. Crikvenica: Libellus.

93. Marinković, M. (2010). Ce. Kaštel Sućurac.

94. Markham, D. (1999). Listeners and disguised voices: the imitation and perception of
dialect accent. Forensic Linguistics, 6(2), 289-299.

95. MathWorks Inc. (2015). MAth Works. Preuzeto 12. 4. 2018. iz MathWorks Inc.:

https://www.mathworks.com/.

96. Menac-Mihalić, M. (1982). Sustav osobnih imena Milne na Braču. Onomastica

jugoslavica, 10, 135-141.

97. Menac-Mihalić, M. (1985). Neki štokavsko-čakavski govorni odnosi. Hrvatski

dijalektološki zbornik 7, 169-172.

98. Menac-Mihalić, M. (1989). Glagolski oblici u čakavskom narječju i u hrvatskom

književnom jeziku. Filologija, 17, 81-109.

99. Menac-Mihalić, M. (2010). Ce. In M. Menac-Mihalić, Mali razlikovni rječnik

milnarskoga govora (pp. 82-119). Milna: Općina Milna.

100. Mildner, V. (1997). Prepoznavanje hrvatskih govora. In M. Andrijašević, & L.

Zergollern-Miletić (Ed.), Tekst i diskurs (pp. 209-221). Zagreb: HDPL.

101. Mildner, V. (1998). Stavovi prema hrvatskim govornim varijetetima. In L. Badurina,

B. Pritchard, & D. Stolac (Ed.), Jezična norma i varijeteti (pp. 349-365). Zagreb - Rijeka:
HDPL.

102. Mildner, V., & Dobrić, A. (2003). Uspješnost pamćenja i prepoznavanja govornika.
Psiholingvistika i kognitivna znanost u hrvatskoj primijenjenoj lingvistici (pp. 489-496).
Zagreb - Rijeka: HDPL.

183
103. Moguš, M. (1977). Čakavsko narječje: fonologija . Zagreb: Školska knjiga.

104. Moosmüller, S. (1997). Phonological variation in speaker identification. Forensic

Linguistics, 4(1), 29-47.

105. Nolan, F. (1983). The Phonetic Bases of Speaker Recognition. Cambridge: Cambridge
University Press.

106. Nolan, F. (2012). Degrees of freedom in speech production: an argument for native
speakers in LADO. The International Journal of Speech, Language and the Law, 19(2),
263-289.

107. Olujić, M., & Matić, A. (2017). Govorni i pisani jezik odraslih: koliko se razlikuju?
Govor, 34(1), 33-50.

108. Pavličević-Franić, D. (2005). Komunikacijom do gramatike. Zagreb: Alfa d.d.

109. Pépito, E. (2014). Male and female speech: a study of mean f0, f0 range, phonation
type and speech rate in Parisian French and American English speakers. Proceedings of
Speech Prosody, (pp. 305-309). Dublin.

110. Petz, B. (2007). Osnovne statističke metode za nematematičare. Zagreb: Naklada Slap.

111. Pletikos, E. (2008). Akustički opis hrvatske prozodije riječi. Zagreb: doktorska
disertacija, Filozofski fakultet.

112. Pletikos, E., & Vlašić, J. (2007). Acoustic description of Croatian accents. Studia
Phonetica Posnaniensia, An International Journal for Linguistic Phonetics, 8.

113. Puljak, L. (2007). Brački ''čakavčići'' i svladavanje hrvatskog jezičnog standarda. In I.

Šimunović, Brački zbornik 22: 75. obljetnica života Petra Šimunovića (pp. 315-320).
Supetar: Naklada Bošković.

114. Rathcke, T., Stuart-Smith, J., Torsney, B., & Harrington, J. (2017). The beauty in a
beast: Minimising the effects of diverse recording quality on vowel formant measurements
in sociophonetic real-time studies. Speech Communication, 86, 24-41.

115. Reubold, U., Harrington, J., & Kleber, F. (2010). Vocal aging effects on F0 and the
first formant: A longitudinal analysis in adult speakers. Speech Communication, 52, 638-
651.

184
116. Rose, P. (1991). How effective are long term mean and standard deviation as
normalization parameters for tonal fundamental frequency? Speech Communication, 10,
229-247.

117. Rose, P. (2002). Forensic Speaker Identification. London/New York: Taylor&Francis.

118. Rose, P., & Duncan, S. (1995). Naive auditory identification and discrimination of
similar voices by familiar listeners. Forensic Linguistics, 2(1), 1-17.

119. Schiller, N. O., & Köster, O. (1998). The ability of expert witnesses to identify voices:
a comparison between trained and untrained listeners. Forensic Linguistics, 5(1), 1-9.

120. Schwab, S., & Goldman, J.-P. (2016). Do speakers show different F0 when they speak
in different languages? The case of English, French and German. Proceedings of Speech
Prosody, (pp. 6-10). Boston.

121. Shen, W., Campbell, J., Straub, D., & Schwartz, R. (2011). Assessing the speaker
recognition performance of naive listeners using Mechanical Turk. International
Conference on Acoustics, Speech, and Signal Processing, (pp. 5916-5919). Prag.

122. Sherrin, C. (2015). Earwitness Evidence: The Reliability of Voice Identification.

Osgoode Legal Studies Research Paper Series, 27(6).

123. Silić, J., & Pranjković, I. (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka
učilišta. Zagreb: Školska knjiga.

124. Skarnitzl, R., & Vaňková, J. (2016). Population statistics of Common Czech: F0 in
multi-style tasks and voice disguise strategies. Proceedings of 25th International
Association for Forensic Phonetics and Acoustics, (pp. 128-129). York.

125. Skarnitzl, R., & Vaňková, J. (2017). Fundamental frequency statistics for male
speakers of common Czech. Acta Universitatis Carolinae Philologica, 3, 7-17.

126. Sørensen, M. H. (2012). Voice line-ups: speakers' F0 values influence the reliability of
voice recognitions. Journal of Speech, Language and the Law, 19(2), 145-158.

127. Starčević, A. (2016). Trenirka, diktafon i "iskrivljen hrvatski": metodološki izazovi

sociolingvističkog intervjua i sudioničkog promatranja. In S. L. Udier, & K. Cergol
Kovačević (Ed.), Metodologija i primjena lingvističkih istraživanja (pp. 3-17). Zagreb:
Srednja Europa.

185
128. Stathopoulos, E. T., Huber, J. E., & Sussman, J. E. (2011). Changes in acoustic
characteristics of the voice across the life span: Measures from individuals 4-93 years of
age. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 54(4), 1011-1021.

129. Sudimac, N. (2016 ). Sociofonetski pogled na srpske jezičke varijetete - Percepcija.

Akustika. Stavovi. Philologia Mediana, 8, 555-586.

130. Sujoldžić, A. (1994). Govori srednjodalmatinskog otočja: Prilog antropologijskim

istraživanjima. Društvena istraživanja, 3, 423-436.

131. Sujoldžić, A., & Šimičić, L. (2013). Language Ideologies in Language Attitudes on
Korčula. Collegium Antropologicum 37, 2, 323-334.

132. Sujoldžić, A., Finka, B., Šimunović, P., & Rudan, P. (1988). Sličnosti i razlike u
govorima otoka Brača kao odraz migracijskih kretnja. Rasprave zavoda za jezik, 14, 163-
184.

133. Šimičić, L., & Sujoldžić, A. (2004). Cultural Implications of Attitudes and Evaluative
Reactions Toward Dialect Variation in Croatian Youth. Collegium Antropologicum 28 -
Supplement 1, 1, 97-107.

134. Šimunović, P. (1968). Sumartinska onomastika. Rasprave: Časopis Instituta za

hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1(1), 89-120.

135. Šimunović, P. (1975). Ogled jezičnih osobina bračke čakavštine. Narodna umjetnost:
hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 11/12 (1), 497-517.

136. Šimunović, P. (1977). Čakavština srednjodalmatinskih otoka. Čakavska rič, 7(1), 5-63.

137. Šimunović, P. (2004). Bračka toponimija. Zagreb: Golden marketing - Tehnička

knjiga.

138. Šimunović, P. (2006). Rječnik bračkih čakavskih govora. Supetar: Biblioteka Brački
libar, Brevijar.

139. Šimunović, P. (2007). Otok trudan od povijesti i od spomenika. In I. Šimunović,

Brački zbornik 22: 75. obljetnica života Petra Šimunovića (pp. 605-625). Supetar:
Naklada Bošković.

140. Šimunović, P. (2009). Značajke pražničkoga govora. In T. Dorotić, U pustinji ljubavi.

Split: Ogranak Matice hrvatske Split.

186
141. Šimunović, P. (2011). Čakavska čitanka. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

142. Šimunović, P., & Žuljević, Đ. (1999). U lĩpien jazȉku dȉ ča slãje zvonĩ. Bol: Srednja
škola "Bol".

143. Škarić, I. (1991). Fonetika hrvatskog književnog jezika. In S. Babić, D. Brozović, M.

Moguš, S. Pavešić, I. Škarić, & S. Težak, Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga
književnoga jezika: nacrti za gramatiku (pp. 71-378). Zagreb: HAZU - Globus.

144. Škarić, I. (2009). Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

145. Šojat, A. (1979). Standardni jezik i dijalekti u urbanim sredinama SR Hrvatske.

Rasprave Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, 119-123.

146. Šprljan, N. (2015). Opis govora Selaca na Braču s posebnim naglaskom na

akcentuaciju (u usporedbi s okolnim mjestima). Zagreb: doktorska disertacija, Filozofski
fakultet.

147. Šprljan, N. (2017). Zanaglasne dužine u govoru Selaca na Braču. Čakavska rič, 45(1-
2), 55-76.

148. Thomas, E. R. (2002). Sociophonetic Applications of Speech Perception Experiments.

American Speech, 77(2), 115-147.

149. Traunmüller, H. (1994). Conventional, biological, and environmental factors in speech

communication: A modulation theory. Phonetica, 51, 170-183.

150. Traunmüller, H., & Eriksson, A. (1995). The perceptual evaluation of F0-excursions in
speech as evidenced in liveliness estimations. The Journal of the Acoustical Society of
America, 97(3), 1905-1915.

151. Traunmüller, H., & Eriksson, A. (1995a). The frequency range of the voice
fundamental in speech of male and female adults. Stockholm: Unpublished Manuscript.
Retrieved May 5., 2017, from
https://www.researchgate.net/publication/240312210_The_frequency_range_of_the_voice
_fundamental_in_the_speech_of_male_and_female_adults.

152. Varošanec-Škarić, G. (1998). Zvučne osobine ugode glasa. Zagreb: doktorska

disertacija, Filozofski fakultet.

153. Varošanec-Škarić, G. (2005). Timbar. Zagreb: FF press.

187
154. Varošanec-Škarić, G. (2008). Verifikacija govornika u forenzičnoj fonetici. Govor,
25(1), 31-45.

155. Varošanec-Škarić, G. (2010). Fonetska njega glasa i izgovora. Zagreb: FF press.

156. Varošanec-Škarić, G. (2019). Forenzična fonetika. Zagreb: Ibis grafika (rukopis u

tisku).

157. Varošanec-Škarić, G., & Kišiček, G. (2009). Izvanjske indeksikalne osobine

govornika varaždinskoga i osječkoga govora. Suvremena lingvistika, 67(1), 109-125.

158. Varošanec-Škarić, G., & Kišiček, G. (2012). Fonetsko forenzičko prepoznavanje i

lingvistička analiza govornika. Suvremena lingvistika, 73, 89-108.

159. Varošanec-Škarić, G., Biočina, Z., & Bićanić, J. (2016). Usporedba mjera F 0 muških
govornika hrvatskog jezika i srpskog jezika. In N. Lazić, & E. Pletikos Olof (Ed.),
Istraživanja govora: Deveti znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem (pp. 110-
112). Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.

160. Varošanec-Škarić, G., Biočina, Z., & Kišiček, G. (2017). Comparison of F 0 measures
for male speakers of Croatian, Serbian and Slovenian. In M. Gósy (Ed.), CAPSS2017
Workshop on Challenges in Analysis and Processing of Spontaneous Speech (pp. 40-41).
Budimpešta: CAPSS.

161. Varošanec-Škarić, G., Pavić, I., & Kišiček, G. (2014). Indeksi sličnosti i različitosti
kod govornika hrvatskoga jezika u nefiltriranim i filtriranim uvjetima. Suvremena
lingvistika 40, 77, 61-76.

162. Varošanec-Škarić, G., Stanković, D., & Šafarić, I. (2008). Prepoznavanje poznatih
glasova studenata fonetike u normalnome govoru, normalnom filtriranom, prikrivenom i
prikrivenom filtriranom. Govor, 25(2), 143-169.

163. Vidović, D. (2010). Obiteljski nadimci u Pučišćima na otoku Braču. Rasprave

Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 36(2), 345-367.

164. Vidović, D. (2013). Prezimena istočnog dijela otoka Brača. Hrvatski dijalektološki
zbornik, 18, 285-299.

188
165. Vlašić Duić, J., & Pletikos Olof, E. (2014). Akustičke posebnosti akuta u čakavskom,
kajkavskom i staroštokavskom govoru. In I. P. Drkič, Sarajevski filološki susreti II:
Zbornik radova. Knjiga I (pp. 21-44). Sarajevo: Bosansko filološko društvo.

166. Vrsalović, D. (1968). Povijest otoka Brača. Supetar: Brački zbornik 6.

167. Vuković, S. (2001). Postirska čekavica. Čakavska rič, 29(2), 149-151.

168. Vuković, S. (2001). Ričnik selaškega govora. Split: LAUS.

169. Vuković, S. (2001a). Selaške kazate - Nadimci, prišvarci i hipokoristici Selaca na

otoku Braču. Čakavska rič, 29(2), 73-116.

170. Vuković, S. (2006). Akcenatski sustav selačkoga govora. Čakavska rič, 34(1-2), 191-
202.

171. Wodak, R., & Benke, G. (1998). Gender as a Sociolinguistic Variable: New
Perspectives on Variation Studies. In F. Coulmas, The Handbook of Sociolinguistics
(Blackwell Reference Online ed.). Blackwell Publishing.

172. Zečević, V. (2000). Hrvatski dijalekti u kontaktu. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje.

189
Internetski izvori:

1. Stranica grada Supetra.

http://www.supetar.hr/hr/mjesta/o-supetru.html (posljednji pristup 20. 7. 2018.).
2. Upisna područja škola.
https://mzo.hr/sites/default/files/migrated/2.-mreza_skola-_upisna-podrucja-skola.pdf
(posljednji pristup 1. 9. 2018.).
3. Osnovna škola "Grohote" Grohote.
http://os-grohote-solta.skole.hr/_a_more_judi (posljednji pristup 10. 10. 2018.).
4. Pričigin 2017.
https://allevents.in/split/pri%C4%8Digin-2017-pri%C4%8Cagin-dj-program-
pri%C4%8Danja-na-zavi%C4%8Dajnom-govoru/191755571323355 (posljednji
pristup 10. 10. 2018.).
5. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650 (posljednji pristup 29. 9. 2018.).
6. Pravilnik o načinu organiziranja i izvođenju nastave u strukovnim školama.
http://www.asoo.hr/UserDocsImages/Dokumenti/PRAVILNIK%20O%20NA%C4%8
CINU%20ORGANIZIRANJA%20I%20IZVO%C4%90ENJU%20NASTAVE%20U
%20STRUKOVNIM%20%C5%A0KOLAMA.pdf (posljednji pristup 20. 10. 2018.).

190
8. PRILOZI

Prilog 1. Sociodemografski upitnik.

Doktorski rad: Prepoznavanje i akustička analiza govora otoka Brača

Doktorandica: Zdravka Biočina, mag. educ. art. orator i mag. ling.
Mentorica: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić
Datum snimanja: _____________

Sociodemografski upitnik RB: _____

1) Ime i prezime:

2) Godina rođenja:

3) Mjesto rođenja:

4) Mjesto boravka:

5) Podrijetlo oca:

6) Podrijetlo majke:

7) Stupanj obrazovanja: OŠ SSS VŠS VSS MR. SC. DR. SC.

8) Zanimanje:

9) Spol: M Ž

_____________________________
Vlastoručni potpis

191
Prilog 2. Sociodemografski podaci govornika.

Govornici Mjesto Spol Dob Obrazovanje

A. G. Pražnica M 68 SSS
AL. B. Pražnica Ž 31 SSS
A. B. Pražnica Ž 28 SSS
D. B. Pražnica Ž 72 OŠ
S. B. Pražnica Ž 22 SSS
M. B. Pražnica Ž 43 SSS
N. B. Pražnica Ž 50 OŠ
P. B. Pražnica M 42 SSS
I. J. Pražnica M 48 SSS
J. E. Pražnica M 63 SSS
V. G. Pražnica M 32 SSS
F. J. Pražnica Ž 89 OŠ
M. J. Pražnica Ž 47 SSS
B. J. Pražnica Ž 21 SSS
K. K. Pražnica Ž 66 OŠ
P. N. Selca Ž 33 VŠS
A. M. Selca Ž 41 SSS
B. T. Selca M 40 SSS
K. T. Selca Ž 62 OŠ
D. Š. Selca M 65 VŠS
D. J. Selca M 18 OŠ
T. J. Selca M 24 VSS
M. T. Selca M 56 SSS
M. V. Selca M 57 SSS
I. M. Selca M 34 SSS
L. N. Selca Ž 71 SSS
M. J. Selca Ž 76 OŠ
MN. J. Selca Ž 44 SSS
N. J. Selca M 50 SSS
N. M. Selca M 18 OŠ
I. M. Milna Ž 20 SSS
N. B. Milna Ž 20 SSS
A. E. Milna Ž 44 SSS
A. B. P. Milna M 78 VŠS
A. B. Milna M 58 VŠS
AK. B. P. Milna Ž 70 SSS
F. M. Milna Ž 54 SSS
I. M. Milna M 58 VSS
K. PR. Milna Ž 67 SSS
M. B. Milna Ž 56 VŠS

192
 T. M. Milna M 50 SSS
P. B. P. Milna M 77 SSS
E. O. Milna Ž 54 VŠS
H. M. Milna Ž 51 SSS
K. P. Milna Ž 77 OŠ
A. G. Nerežišća M 26 VSS
D. P. Nerežišća Ž 33 SSS
T. J. Nerežišća Ž 25 VSS
A. B. Nerežišća M 59 SSS
A. N. Nerežišća M 37 SSS
J. B. M. Nerežišća M 32 SSS
J. B. S. Nerežišća M 86 OŠ
J. Š . Nerežišća M 66 OŠ
K. J. Nerežišća Ž 55 SSS
K. G. Nerežišća Ž 40 SSS
M. B. Nerežišća Ž 58 OŠ
M. G. Nerežišća Ž 71 OŠ
N. F. Nerežišća M 68 OŠ
S. F. Nerežišća M 66 SSS
E. N. Nerežišća M 50 SSS
I. V. Gornji Humac M 82 OŠ
J. M. T. M. Gornji Humac M 28 VŠS
J. M. T. S. Gornji Humac M 79 OŠ
J. B. Gornji Humac Ž 61 SSS
J. B. Gornji Humac M 34 SSS
I. M. Gornji Humac M 34 SSS
A. M. T. Gornji Humac Ž 77 OŠ
B. M. Gornji Humac Ž 86 OŠ
C. B. Gornji Humac Ž 87 OŠ
N. B. Gornji Humac Ž 57 SSS
V. V. Gornji Humac Ž 78 OŠ
I. B. Gornji Humac M 70 SSS
N. M. Gornji Humac M 64 SSS
N. M. T. Gornji Humac M 54 SSS
K. Š. Gornji Humac Ž 36 SSS
V. B. Bol Ž 37 SSS
A. K. Bol M 18 OŠ
F. C. Bol Ž 18 OŠ
L. L. Bol Ž 18 OŠ
M. P. Bol M 70 VŠS
V. M. Bol M 69 OŠ
B. B. Bol Ž 49 SSS
P. B. Bol Ž 58 SSS

193
 S. S. Bol M 54 VŠS
P. S. Bol M 85 SSS
I. S. Bol Ž 79 OŠ
J. M. Bol Ž 56 SSS
T. M. Bol M 89 OŠ
L. L. Bol M 48 SSS
N. I. Bol M 33 SSS
M. J. Supetar Ž 22 SSS
D. D. Supetar Ž 56 SSS
E. Š. Supetar Ž 55 SSS
Đ. M. Supetar Ž 50 SSS
F. R. Supetar Ž 49 SSS
G. J. Supetar Ž 59 SSS
I. B. Supetar M 74 VŠS
J. F. Supetar Ž 58 VŠS
J. B. Supetar M 75 VŠS
V. J. Supetar Ž 58 SSS
LJ. K. Supetar M 63 SSS
M. R. Supetar M 71 SSS
N. M. Supetar M 55 SSS
V. M. L. Supetar Ž 60 VŠS
M. K. Supetar M 28 VŠS
V. P. Sumartin Ž 38 SSS
M. S. Sumartin Ž 37 SSS
M. K. Sumartin Ž 33 SSS
A. Š. Sumartin Ž 47 SSS
A. R. Sumartin M 42 SSS
I. S. Sumartin Ž 41 SSS
N. Š. Sumartin Ž 54 SSS
I. S. Sumartin M 47 VSS
J. S. Sumartin M 77 SSS
J. B. Sumartin M 51 VŠS
M. F. Sumartin Ž 49 SSS
T. R. Sumartin Ž 76 OŠ
R. S. Sumartin Ž 68 SSS
P. K. Sumartin M 31 VSS
A. K. Sumartin M 37 SSS
M. G. Postira Ž 24 SSS
I. J. Postira Ž 28 VSS
J. J. Postira Ž 30 VŠS
T. L. Postira M 37 VSS
M. V. Postira M 20 SSS
T. B. Postira M 41 VSS

194
M. M. Postira M 43 SSS
ML. M. Postira M 54 SSS
I. V. Postira M 58 VSS
B. V. Postira Ž 57 SSS
F. B. Postira M 69 SSS
K. M. Postira Ž 69 OŠ
M. L. Postira Ž 68 OŠ
M. M. Postira Ž 66 SSS
M. J. Postira M 52 SSS
L. P. Pučišća Ž 64 DR. SC.
M. R. Pučišća Ž 27 VSS
A. E. Pučišća M 60 SSS
Đ. M. Pučišća Ž 44 SSS
I. M. Pučišća M 74 SSS
J. E. Pučišća M 56 SSS
K. D. Pučišća Ž 55 SSS
K. M. Pučišća Ž 22 SSS
L. M. Pučišća Ž 19 SSS
Z. M. Pučišća Ž 52 VSS
ZR. M. Pučišća Ž 22 VŠS
M. M. Pučišća Ž 19 SSS
R. E. S. Pučišća M 76 SSS
M. M. Pučišća Ž 50 SSS
M. E. Pučišća M 44 SSS

195
Prilog 3. Popis tema za spontani govor.

Doktorski rad: Prepoznavanje i akustička analiza govora otoka Brača

Izvoditeljica istraživanja: Zdravka Biočina, mag. educ. art. orator i mag. ling.
Voditeljica projekta: prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić

Teme za intervju

1) Predstavite sebe, članove svoje obitelji, rodbinu …

2) Opišite što radite u slobodno vrijeme.
3) Koje ste igre igrali u djetinjstvu? Opišite neku igru.
4) Opišite svoje mjesto: što Vam se sviđa, a što Vam se ne sviđa? Što je zanimljivo u njemu?
5) Kakvi su običaji za Božić u Vašoj obitelji?
6) Volite li putovati? Opišite svoje zadnje putovanje, ljetovanje, skijanje …
7) Volite li gledati filmove? Prepričajte sadržaj Vama omiljenog filma ili posljednjeg koji ste
gledali.
8) Opišite svoj uobičajeni radni dan, studentski dan …
9) Usporedite život sada s onim prije.

196
Prilog 4. Sociodemografski podaci ispitanika.

Mjesto Podrijetlo Podrijetlo

Ispitanici Spol Škola Razred
prebivanja oca majke
Gimnazija
I86 Ž 2. Supetar Supetar Supetar
Supetar
Gimnazija
I85 Ž 2. Supetar Supetar Supetar
Supetar
Gimnazija
I74 Ž 2. Supetar Supetar Supetar
Supetar
Gimnazija
I87 Ž 2. Supetar Pučišća Supetar
Supetar
Gimnazija
I82 Ž 2. Supetar Milna Supetar
Supetar
Gimnazija
I73 Ž 2. Sutivan Sutivan Sutivan
Supetar
Gimnazija
I79 Ž 2. Postira Dol Postira
Supetar
Gimnazija
I84 Ž 2. Postira Dol Postira
Supetar
Gimnazija
I78 Ž 2. Postira Postira Milna
Supetar
Gimnazija
I76 Ž 2. Postira Postira Mirca
Supetar
Gimnazija
I80 Ž 2. Sutivan Sutivan Ugljan
Supetar
Gimnazija
183 Ž 2. Sutivan London Sutivan
Supetar
Gimnazija
I81 Ž 2. Sutivan Sutivan Sutivan
Supetar
SR Supetar,
I46 Ž 3. Pražnica Pražnica Gornji Humac
Frizeri
SR Supetar,
I57 M 3. Postira Postira Postira
Automehaničari
SR Supetar,
I56 Ž 3. Pražnica Pražnica Sumartin
Frizeri
SR Supetar,
I45 Ž 3. Selca Selca Selca
Frizeri
SR Supetar,
I58 Ž 3. Milna Milna Sumartin
Frizeri
SR Supetar,
I59 Ž 3. Sumartin Sumartin BiH
Frizeri
Gimnazija
I60 Ž 3. Dol Dol Supetar
Supetar
Gimnazija
I67 Ž 3. Supetar Pučišća Hvar
Supetar
Gimnazija
I70 Ž 3. Supetar Sumartin Gornji Humac
Supetar
Gimnazija
I64 M 3. Pučišća Pučišća Pučišća
Supetar
Gimnazija
I68 Ž 3. Supetar Povlja Supetar
Supetar
Gimnazija
I71 M 3. Supetar Milna Mirca
Supetar
197
 Gimnazija
I55 M 3. Supetar Pražnica Supetar
Supetar
Gimnazija
I61 M 3. Supetar Supetar Zagreb
Supetar
Gimnazija
I54 M 3. Supetar Nerežišća Split
Supetar
Gimnazija
I102 Ž 3. Supetar Supetar Sinj
Supetar
Gimnazija
I63 Ž 3. Supetar Supetar Splitska
Supetar
Gimnazija
I62 Ž 3. Supetar Postira Split
Supetar
Gimnazija
I69 M 3. Supetar Supetar Split
Supetar
Gimnazija
I66 Ž 3. Pučišća Pučišća Pučišća
Supetar
Gimnazija Donji
I72 Ž 3. Donji Humac Perth
Supetar Humac
Gimnazija
I65 M 3. Supetar Mirca Zagreb
Supetar
Gimnazija
I48 M 4. Supetar Supetar Supetar
Supetar
Gimnazija
I38 M 4. Sutivan Rijeka Sutivan
Supetar
Gimnazija
I37 Ž 4. Postira Postira Split
Supetar
Gimnazija
I39 Ž 4. Splitska Milna Splitska
Supetar
Gimnazija
I44 M 4. Supetar Pučišća Splitska
Supetar
Gimnazija
I40 Ž 4. Postira Dol Postira
Supetar
Gimnazija
I36 M 4. Supetar / Nerežišća
Supetar
Gimnazija
I53 Ž 4. Supetar Dračevica Sumartin
Supetar
Gimnazija
I47 Ž 4. Supetar Split Supetar
Supetar
Gimnazija
I43 M 4. Supetar Donji Humac Milna
Supetar
Gimnazija
I51 Ž 4. Supetar Supetar Sinj
Supetar
Gimnazija
I52 Ž 4. Nerežišća Nerežišća Pučišća
Supetar
Gimnazija
I35 M 4. Supetar Supetar Supetar
Supetar
Gimnazija
I49 Ž 4. Sutivan Sutivan Sutivan
Supetar
Gimnazija
I19 M 4. Supetar Supetar Sinj
Supetar
SR Bol,
I16 M 3. Novo Selo Novo Selo Postira
Ugostitelji
SR Bol, Gornji Gornji
I12 M 3. Sinj
Ugostitelji Humac Humac

198
 SR Bol,
I17 M 3. Sumartin Sumartin Bol
Ugostitelji
SR Bol,
I13 M 3. Selca Selca Ogorje
Ugostitelji
SR Bol,
I11 M 3. Bol Bol Bol
Ugostitelji
SR Bol,
I7 M 3. Novo Selo Novo Selo Split
Ugostitelji
Slavonski
I8 Ž Gimnazija Bol 4. Bol Pučišća
brod
I1 Ž Gimnazija Bol 4. Sumartin Selca Sumartin
Gornji Gornji
I4 Ž Gimnazija Bol 4. Sumartin
Humac Humac
I5 M Gimnazija Bol 4. Bol Njemačka Bol
I9 Ž Gimnazija Bol 4. Povlja Povlja Sinj
I2 M Gimnazija Bol 4. Sumartin Sumartin Selca
I10 Ž Gimnazija Bol 4. Pučišća Pučišća Pučišća
I3 Ž Gimnazija Bol 4. Bol Kijevo Bol
I25 M Gimnazija Bol 3. Pučišća Pučišća Pučišća
I29 Ž Gimnazija Bol 3. Bol Bol BiH86
I26 Ž Gimnazija Bol 3. Pučišća BiH Pučišća
I22 Ž Gimnazija Bol 3. Bol Bol Selca
Gornji Gornji
I30 M Gimnazija Bol 3. BiH
Humac Humac
I28 Ž Gimnazija Bol 3. Bol Bol Bol
I24 Ž Gimnazija Bol 3. Bol Bol Bol
I27 Ž Gimnazija Bol 3. Bol Pražnica Njemačka
I23 M Gimnazija Bol 3. Bol Bol Bol
I32 Ž Gimnazija Bol 2. Bol Split Supetar
I15 Ž Gimnazija Bol 2. Bol Pražnica BiH
I31 Ž Gimnazija Bol 2. Bol Split Bol
I42 Ž Gimnazija Bol 2. Bol Split Brač
I20 Ž Gimnazija Bol 2. Pražnica Pražnica Pražnica
I33 M Gimnazija Bol 2. Bol Selca Gornji Humac
I34 Ž Gimnazija Bol 2. Pražnica Pražnica Pražnica
I21 Ž Gimnazija Bol 2. Bol Bol Zagreb

86
Bosna i Hercegovina

199
Prilog 5. Primjer upitnika za prepoznavanje (samo prva stranica).

Datum: _________

Inicijali: _______

Spol:__________

Godina rođenja:________________

Mjesto boravka:________________

Podrijetlo oca:_________________

Podrijetlo majke:_______________

PREPOZNAVANJE GOVORA OTOKA BRAČA

1. Govor sa snimke je iz (zaokruži):

1) Brača 2) Splita
Ako je govor brački, zaokružite iz kojeg mjesta:

1) Bol 2) Gornji Humac 3) Milna 4) Nerežišća 5) Postira 6) Pražnica 7) Pučišća

8) Selca 9) Sumartin 10) Supetar

2. Govor sa snimke je iz (zaokruži):

1) Brača 2) Splita

Ako je govor brački, zaokružite iz kojeg mjesta:

1) Bol 2) Gornji Humac 3) Milna 4) Nerežišća 5) Postira 6) Pražnica 7) Pučišća

8) Selca 9) Sumartin 10) Supetar

3. Govor sa snimke je iz (zaokruži):

1) Brača 2) Splita

Ako je govor brački, zaokružite iz kojeg mjesta:

1) Bol 2) Gornji Humac 3) Milna 4) Nerežišća 5) Postira 6) Pražnica 7) Pučišća

8) Selca 9) Sumartin 10) Supetar

200
Prilog 6. Rezultati složene analize varijanci o utjecaju dobi i spola govornika na
prosječnu fundamentalnu frekvenciju.

ANOVA
Factor Sum of Squares df Mean Square F p
Dob 3503.390 2.000 1751.695 3.468 0.034
Spol 132122.405 1.000 132122.405 261.542 < .001
Interakcija 3552.654 2.000 1776.327 3.516 0.032
Residual 72744.021 144.000 505.167

201
Prilog 7. Rang lista govornika.

RB. Govornik Mjesto Spol Dob Obrazovanje Postotak

detekcija
108 M. M. Pučišća Ž 19 SSS 87,65
7 AK. B. P. Milna Ž 70 SSS 72,84
16 A. B. Pražnica Ž 28 SSS 72,84
126 P. B. Pražnica M 42 SSS 72,84
70 K. D. Pučišća Ž 55 SSS 67,90
72 K. PR. Milna Ž 67 SSS 67,90
77 K. M. Pučišća Ž 22 SSS 67,90
124 P. B. P. Milna M 77 SSS 67,90
114 N. B. Pražnica Ž 50 OŠ 66,67
149 ZR. M. Pučišća Ž 22 VŠS 66,67
47 I. J. Pražnica M 48 SSS 61,73
14 AL .B. Pražnica Ž 31 SSS 60,49
75 K. K. Pražnica Ž 66 OŠ 60,49
84 L. P. Pučišća Ž 64 DR. SC. 60,49
95 M. M. Pučišća Ž 50 SSS 56,79
104 M. E. Pučišća M 44 SSS 56,79
8 A. B. Milna M 58 VŠS 53,09
22 B. J. Pražnica Ž 21 SSS 50,62
10 A. E. Pučišća M 60 SSS 49,38
26 D. B. Pražnica Ž 72 OŠ 49,38
103 M. V. Postira M 20 SSS 49,38
91 M. B. Pražnica Ž 43 SSS 46,91
132 S. B. Pražnica Ž 22 SSS 44,44
9 A. B. P. Milna M 78 VŠS 41,98
28 D. J. Selca M 18 OŠ 41,98
33 E. Š. Supetar Ž 55 SSS 41,98
36 F. C. Bol Ž 18 OŠ 41,98
37 F. J. Pražnica Ž 89 OŠ 41,98
85 L. M. Pučišća Ž 19 SSS 41,98

202
30 Đ. M. Pučišća Ž 44 SSS 40,74
93 M. J. Pražnica Ž 47 SSS 39,51
43 I. M. Pučišća M 74 SSS 37,04
120 N. M. Selca M 18 OŠ 37,04
150 Z. M. Pučišća Ž 52 VSS 37,04
51 I. B. Gornji Humac M 70 SSS 35,80
58 J. M. Bol Ž 56 SSS 35,80
17 A. K. Bol M 18 OŠ 34,57
83 L. L. Bol Ž 18 OŠ 34,57
107 M. J. Supetar Ž 22 SSS 34,57
12 A. K. Sumartin M 37 SSS 33,33
29 Đ. M. Supetar Ž 50 SSS 33,33
136 T. J. Selca M 24 VSS 33,33
74 K. J. Nerežišća Ž 55 SSS 32,10
131 R. E. S. Pučišća M 76 SSS 32,10
54 I. V. Gornji Humac M 82 OŠ 30,86
65 J. E. Pučišća M 56 SSS 30,86
20 B. M. Gornji Humac Ž 86 OŠ 29,63
56 J. M. T. S. Gornji Humac M 79 OŠ 29,63
101 M. P. Bol M 70 VŠS 29,63
127 P. K. Sumartin M 31 VSS 29,63
140 T. B. Postira M 41 VSS 28,40
147 V. M. L. Supetar Ž 60 VŠS 28,40
59 J. J. Postira Ž 30 VŠS 27,16
92 M. J. Selca Ž 76 OŠ 27,16
98 M. M. Postira M 43 SSS 27,16
100 M. J. Postira M 52 SSS 27,16
115 N. J. Selca M 50 SSS 27,16
143 V. V. Gornji Humac Ž 78 OŠ 27,16
146 V. J. Supetar Ž 58 SSS 27,16
13 A. M. T. Gornji Humac Ž 77 OŠ 25,93
102 M. R. Supetar M 71 SSS 25,93
25 D. P. Nerežišća Ž 33 SSS 24,69

203
41 I. S. Bol Ž 79 OŠ 24,69
69 J. B. Sumartin M 51 VŠS 24,69
89 M. R. Pučišća Ž 27 VSS 24,69
112 ML. M. Postira M 54 SSS 24,69
129 P. N. Selca Ž 33 VŠS 24,69
35 F. R. Supetar Ž 49 SSS 23,46
38 F. B. Postira M 69 SSS 23,46
42 I. M. Selca M 34 SSS 23,46
88 M. L. Postira Ž 68 OŠ 23,46
96 MN. J. Selca Ž 44 SSS 23,46
122 N. M. T. Gornji Humac M 54 SSS 23,46
23 C. B. Gornji Humac Ž 87 OŠ 22,22
71 K. M. Postira Ž 69 OŠ 22,22
99 M. K. Supetar M 28 VŠS 22,22
1 A. G. Nerežišća M 26 VSS 20,99
5 A. B. Nerežišća M 59 SSS 20,99
44 I. J. Postira Ž 28 VSS 20,99
78 K. T. Selca Ž 62 OŠ 20,99
32 E. N. Nerežišća M 50 SSS 19,75
52 I. M. Gornji Humac M 34 SSS 19,75
125 P. B. Bol Ž 58 SSS 19,75
138 T. L. Postira M 37 VSS 19,75
144 V. B. Bol Ž 37 SSS 19,75
68 J. B. Supetar M 75 VŠS 18,52
80 L. N. Selca Ž 71 SSS 18,52
94 M. K. Sumartin Ž 33 SSS 18,52
133 S. S. Bol M 54 VŠS 18,52
139 T. M. Milna M 50 SSS 18,52
39 G. J. Supetar Ž 59 SSS 17,28
60 J. F. Supetar Ž 58 VŠS 17,28
61 J. B. Gornji Humac Ž 61 SSS 17,28
63 J. B. S. Nerežišća M 86 OŠ 17,28
64 J. E. Pražnica M 63 SSS 17,28

204
106 M. G. Postira Ž 24 SSS 17,28
130 R. S. Sumartin Ž 68 SSS 17,28
18 B. B. Bol Ž 49 SSS 16,05
21 B. T. Selca M 40 SSS 16,05
123 N. B. Gornji Humac Ž 57 SSS 16,05
128 P. S. Bol M 85 SSS 16,05
31 E. O. Milna Ž 54 VŠS 14,81
50 I. B. Supetar M 74 VŠS 14,81
57 J. B. Gornji Humac M 34 SSS 14,81
66 J. S. Sumartin M 77 SSS 14,81
79 K. Š. Gornji Humac Ž 36 SSS 14,81
110 M. M. Postira Ž 66 SSS 14,81
4 A. R. Sumartin M 42 SSS 13,58
49 I. V. Postira M 58 VSS 13,58
81 L. L. Bol M 48 SSS 13,58
113 N. Š. Sumartin Ž 54 SSS 13,58
137 T. M. Bol M 89 OŠ 13,58
141 T. R. Sumartin Ž 76 OŠ 13,58
76 K. G. Nerežišća Ž 40 SSS 12,35
87 M. G. Nerežišća Ž 71 OŠ 12,35
6 A. N. Nerežišća M 37 SSS 11,11
62 J. B. M. Nerežišća M 32 SSS 11,11
67 J. Š. Nerežišća M 66 OŠ 11,11
109 M. F. Sumartin Ž 49 SSS 11,11
148 V. M. Bol M 69 OŠ 11,11
19 B. V. Postira Ž 57 SSS 9,88
34 F. M. Milna Ž 54 SSS 9,88
15 A. E. Milna Ž 44 SSS 8,64
24 D. D. Supetar Ž 56 SSS 8,64
82 LJ. K. Supetar M 63 SSS 8,64
105 M. T. Selca M 56 SSS 8,64
111 M. V. Selca M 57 SSS 8,64
118 N. F. Nerežišća M 68 OŠ 8,64

205
135 T. J. Nerežišća Ž 25 VSS 8,64
11 A. G. Pražnica M 68 SSS 7,41
48 I. S. Sumartin M 47 VSS 7,41
55 J. M. T. M. Gornji Humac M 28 VŠS 7,41
117 N. M. Gornji Humac M 64 SSS 7,41
3 A. Š. Sumartin Ž 47 SSS 6,17
53 I. M. Milna M 58 VSS 6,17
121 N. B. Milna Ž 20 SSS 6,17
46 I. M. Milna Ž 20 SSS 4,94
97 M. S. Sumartin Ž 37 SSS 4,94
2 A. M. Selca Ž 41 SSS 3,70
40 H. M. Milna Ž 51 SSS 3,70
119 N. I. Bol M 33 SSS 3,70
134 S. F. Nerežišća M 66 SSS 3,70
142 V. P. Sumartin Ž 38 SSS 3,70
73 K. P. Milna Ž 77 OŠ 2,47
86 M. B. Nerežišća Ž 58 OŠ 2,47
90 M. B. Milna Ž 56 VŠS 2,47
145 V. G. Pražnica M 32 SSS 2,47
27 D. Š. Selca M 65 VŠS 1,23
45 I. S. Sumartin Ž 41 SSS 1,23
116 N. M. Supetar M 55 SSS 1,23

206
Prilog 8. Rezultati Pearsonovih korelacija i višestruke regresijske analize o utjecaju
dobi, spola i obrazovanja govornika na prepoznavanje.

Proporcija
Dob Spol Obrazovanje
detekcija
r -0.124 —
Dob
p-value 0.132 —
r -0.132 0.097 —
Spol
p-value 0.109 0.236 —
r -0.051 -0.291 0.159 —
Obrazovanje
p-value 0.534 < .001 0.052 —

Model R R² Adjusted R² RMSE F p

1 0.186 0.034 0.015 0.185 1.736 0.162

Standardna
Prediktor Nestandardizirani Standardizirani t p
pogreška
(Intercept) 0.422 0.076 5.579 < .001
Spol -0.04 0.031 -0.107 -1.281 0.202
Dob -0.001 8.513e -4 -0.135 -1.565 0.12

Obrazovanje -0.017 0.02 -0.073 -0.846 0.399

207
Prilog 9. Rang lista ispitanika.
Ispitanici 1. pitanje (%) Ispitanici 2. pitanje (%)
I10 99,34 I10 47,68
I8 98,68 I2 43,71
I4 98,68 I12 43,05
I2 98,68 I8 43,05
I9 98,03 I9 41,06
I3 98,03 I4 40,40
I1 97,37 I3 39,74
I59 96,67 I23 39,07
I33 96,05 I11 37,75
I46 96,03 I1 37,09
183 95,39 I7 36,42
I70 95,39 I5 36,42
I53 95,39 I22 36,42
I81 95,36 I34 35,76
I62 94,74 I56 35,10
I65 94,74 I28 34,44
I64 94,70 I27 34,44
I69 94,70 I13 33,77
I5 94,67 I30 33,77
I57 94,08 I20 33,77
I56 94,08 I33 33,77
I67 94,08 I60 33,11
I66 94,08 I87 31,79
I16 93,38 I45 31,13
I45 93,33 I53 31,13
I37 93,29 I24 30,46
I86 92,76 I59 29,80
I58 92,76 I29 29,80
I63 92,76 I26 29,80
I49 92,76 I84 29,14
I30 92,76 I46 29,14
I27 92,76 I43 29,14
I12 92,72 I38 28,48
I68 92,11 I36 27,15
I60 91,45 I86 26,49
I26 91,45 I57 26,49
I28 91,45 I16 26,49
I20 91,45 I66 25,83
I38 91,39 I47 25,83
I43 91,39 I58 25,17
I23 91,33 I67 25,17

208
 I35 90,79 I52 25,17
I54 90,13 I82 24,50
I44 90,07 I70 24,50
I24 89,66 I55 24,50
I48 89,47 I40 24,50
I36 89,47 I69 23,84
I51 89,47 I44 23,84
I19 89,47 I49 23,18
I13 89,47 I85 22,52
I85 89,40 I78 22,52
I74 88,82 I25 22,52
I73 88,82 I39 21,85
I61 88,82 I48 21,19
I17 88,59 I74 20,53
I102 88,44 I61 20,53
I52 88,16 I54 20,53
I22 88,16 I17 20,53
I29 88,08 I15 20,53
I47 88,00 I42 20,53
I71 87,50 I35 19,87
I55 87,50 I19 19,87
I42 87,50 I76 19,21
I72 86,84 I80 19,21
I82 86,09 I31 18,54
I7 85,91 I81 17,88
I25 85,62 I79 17,22
I39 85,53 I73 16,56
I40 85,53 I64 16,56
I31 85,53 I72 16,56
I11 85,43 I37 16,56
I80 84,21 I51 16,56
I34 84,21 I68 15,89
I76 82,89 I63 13,91
I15 81,58 I62 13,91
I87 80,92 I32 13,25
I32 79,61 I21 13,25
I21 76,35 I102 11,92
I79 76,16 183 10,60
I84 72,37 I65 8,61
I78 63,82 I71 6,62

209
Prilog 10. Rezultati Pearsonovih korelacija o utjecaju spola, škole, usmjerenja, razreda i
podrijetla roditelja ispitanika na rezultate prepoznavanja.

Gimnazija Škola
Točnost Podrijetlo
Spol ili (Bol ili Razred
detekcije roditelja
strukovna Brač)
r 0.054 —
Spol
p-
0.634 —
value
Gimnazija r -0.237 -0.221 —
ili
p-
strukovna 0.033 0.047 —
value
r 0.558 0.09 -0.101 —
Škola (Bol
ili Brač) p-
< .001 0.425 0.371 —
value
r 0.307 0.261 0.014 -0.026 —
Razred
p-
0.005 0.019 0.901 0.815 —
value
r 0.114 -0.053 -0.063 -0.174 -0.075 —
Podrijetlo
roditelja p-
0.31 0.637 0.577 0.12 0.508 —
value

210
Prilog 11. Rezultati višestruke regresijske analize o utjecaju spola, škole, usmjerenja,
razreda i podrijetla roditelja ispitanika na rezultate prepoznavanja.

Koeficijenti
Standarda
Prediktor Nestandardizirani Standardizirani t p
pogreška
1 (Intercept) 0.096 0.049 1.837 0.07
-
Spol -0.025 0.016 -0.129 0.136
1.507
-
Gimnazija ili strukovna -0.049 0.021 -0.196 0.021
2.358
Škola (Bol ili Brač) 0.110 0.015 0.600 7.276 < .001
Razred 0.046 0.010 0.376 4.488 < .001
Podrijetlo roditelja 0.041 0.015 0.227 2.765 0.007

211
POPIS TABLICA

Tablica 1. Podaci o dobi govornika. ...................................................................................... 74

Tablica 2. Vrijednosti mjera fundamentalne frekvencije (u Hz) bračkih govornika.............. 122
Tablica 3. Deskriptivna statistika godina bračkih govornika. ............................................... 123
Tablica 4. Rezultati analize varijanci o utjecaju dobi i spola na fundamentalnu frekvenciju.125
Tablica 5. Usporedba vrijednosti fundamentalne frekvencije dijalektalnih i neregionalnih
govornika hrvatskog jezika. ................................................................................................ 128
Tablica 6. Rezultati prepoznavanja prema odgovorima. ...................................................... 133
Tablica 7. Rang lista mjesta prema postotku točnih detekcija. ............................................. 134
Tablica 8. Najbolje prepoznati govornici. ........................................................................... 148
Tablica 9. Najlošije prepoznati govornici. ........................................................................... 150
Tablica 10. Rezultati prepoznavanja podmetnutih glasova. ................................................. 151
Tablica 11. Rezultati utjecaja dobi, spola i obrazovanja na prepoznavanje. ......................... 152
Tablica 12. Postotak točnih detekcija po dobnim skupinama. .............................................. 152
Tablica 13. Rezultati utjecaja mjera fundamentalne frekvencije na prepoznavanje. ............. 154
Tablica 14. Lista najuspješnijih ispitanika. .......................................................................... 157
Tablica 15. Lista najlošijih ispitanika. ................................................................................. 157
Tablica 16. Rezultati Pearsonovih korelacija o utjecaju varijabli na prepoznavanje. ............ 159
Tablica 17. Rezultati višestruke regresijske analize o utjecaju varijabli na prepoznavanje. .. 159
Tablica 18. Postotak točnih detekcija mjesta po školama. ................................................... 162

212
POPIS SLIKA

Slika 1. Podjela mjesta na otoku Braču s obzirom na dijalekt (prilagođeno prema Šimunović,
2006: 11). ...............................................................................................................................5
Slika 2. Sonogram uske analize, kretanje intenziteta i tona za riječ [pitála] (Biočina,
Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 14). .................................................................................... 27
Slika 3. Usporedba kretanja intenziteta i tona za KS (lijevo) i KU (desno) (Biočina,
Varošanec-Škarić i Bašić, 2018: 115). .................................................................................. 27
Slika 4. Kretanje intenziteta i tona za riječi [sîr] i [sĩr] (Biočina, Varošanec-Škarić i Bašić,
2018: 116). ........................................................................................................................... 28
Slika 5. Razlika između dobnih i spolnih skupina u prosječnoj fundamentalnoj frekvenciji. 124
Slika 6. Razlika između dobnih i spolnih skupina u prosječnoj standardnoj devijaciji F0. .... 126
Slika 7. Odgovori za govor Pučišća. ................................................................................... 136
Slika 8. Odgovori za govor Pražnica. .................................................................................. 137
Slika 9. Odgovori za govor Milne. ...................................................................................... 139
Slika 10. Odgovori za govor Supetra. ................................................................................. 140
Slika 11. Odgovori za govor Selca. ..................................................................................... 141
Slika 12. Odgovori za govor Sumartina. ............................................................................. 142
Slika 13. Odgovori za govor Postira.................................................................................... 143
Slika 14. Odgovori za govor Bola. ...................................................................................... 144
Slika 15. Odgovori za govor Gornjeg Humca...................................................................... 145
Slika 16. Odgovori za govor Nerežišća. .............................................................................. 146
Slika 17. Postotak točnih detekcija mjesta s obzirom na školu procjenitelja. ....................... 164

213
ŽIVOTOPIS

Zdravka Biočina rođena je 22. ožujka 1991. godine na otoku Braču gdje je završila osnovnu
školu i opću gimnaziju.

Studij lingvistike i fonetike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisuje 2009.

godine. Tijekom studija dvije je akademske godine bila demonstratorica Odsjeka za fonetiku
na predmetu Govorništvo. Nagradu „Franjo Marković“ dobila je za skupni znanstveni rad
2013. godine. Na diplomskom studiju primala je stipendiju Sveučilišta u Zagrebu.
Primijenjenu lingvistiku i govorništvo diplomirala je s izvrsnom ocjenom 2014. godine s
radom Govorna izvedba i argumentacija hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Iste
godine upisuje poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu.

Od 2015. do 2019. godine suradnica je na pet kratkoročnih financijskih potpora istraživanju

Sveučilišta u Zagrebu (Forenzična fonetika 3, 4, 5, 6 i 7). U to vrijeme bila je i članica
organizacijskih odbora dviju međunarodnih konferencija (IAFPA i Days of Ivo Škarić). 2016.
i 2017. godine sudjeluje na dvama seminarima: Analiza podataka u istraživanju jezika i
Empirijski podaci u istraživanjima jezika: resursi i metode.

Od svibnja 2018. godine zaposlena je na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa kao

asistentica na Katedri za marketing i komunikacije gdje izvodi nastavu iz predmeta
Govorništvo i Rhetorics.

Sudjelovala je na dvanaest međunarodnih konferencija te dvije domaće konferencije s

međunarodnim sudjelovanjem, a održala je i dva predavanja na Zagrebačkom lingvističkom
krugu (2014. i 2019. godine). Objavila je pet članaka, od toga tri izvorna znanstvena i dva
stručna.

214
POPIS JAVNO OBJAVLJENIH RADOVA

Znanstveni radovi

1) Aleksić-Maslać, Karmela; Borović, Franjo; Biočina, Zdravka. Comparative Content

Analysis of the Netspeak Elements Among Pupils and Students in Asynchronous
Discussion ”Professor-Student”. // International Journal of Education and
Information Technologies. 12 (2018) ; 86-90. Izvorni znanstveni rad.
2) Biočina, Zdravka; Varošanec-Škarić, Gordana; Bašić, Iva. Prozodijski sustav Pražnica.
// Fluminensia. 30 (2018) , 1; 103-126. Izvorni znanstveni rad.
3) Erdeljac, Vlasta; Sekulić Sović, Martina; Willer-Gold, Jana; Biočina, Zdravka;
Čolović, Nina; Dragojević, Ema; Feldman, Eva; Jelovac, Tara; Masnikosa, Irina;
Rosandić, Dorotea. Leksičko obilježje predočivosti u mentalnom leksikonu osoba s
afazijom. // Govor: časopis za fonetiku. 31 (2014) , 1; 29-47. Izvorni znanstveni rad.

Stručni radovi

1) Biočina, Zdravka. Radionica o izazovima u analizi i obradi spontanoga govora –

CAPSS2017. Budimpešta, Mađarska, od 14. do 17. svibnja 2017. // Govor: časopis za
fonetiku. 34 (2017), 1; 91-93. Prikaz.
2) Biočina, Zdravka. Analiza govora hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. //
Govor: časopis za fonetiku. 32 (2015), 2; 155-179. Stručni rad.

215