Univerzitet u Sarajevu

Fakultet islamskih nauka

Islamska teologija
VIII semsetar I ciklusa studija
Moderna i savremena islamska filozofija
2021/2022.godina

Seminarski rad (esej)

POJAM “JASTVA” KOD MUHAMMEDA IQBALA

Mentor: prof.dr. Orhan Bajraktarević Student: Merjem Avdić, 3366, v.s.

Sarajevo, septembar 2022. godina

SADRŽAJ:
1. Uvod.................................................................................................................................................3
2. Pojam “jastva” kod Muhammeda Iqbala..........................................................................................4
2.1. Iqbalovo djelo “Tajne jastva”........................................................................................................5
3. Zaključak..........................................................................................................................................8
Literatura..............................................................................................................................................9

2
1. UVOD
Muhammad Iqbal, također poznat kao Allama Iqbal, bio je poznati pjesnik, filozof, pravnik i
političar iz britanske Indije. Bio je vrlo učen čovjek, znatan dio studija odradio je u Indiji, a dio u
Engleskoj i Njemačkoj, gdje su ga upoznali s filozofijama Goethea, Heinea i Nietzschea. Iqbal je
naročito bio poznat po svojoj pravnoj ekspertizi, političkim ideologijama i temeljima, kao i
filozofskim teorijama.
“Jastvo” ili “sopstvo” je ono što čini identitet pojedinačne osobe. Kroz povijest su se filozofi
trudili razjasniti da li je sopstvo identično tijelu, a time i prolazno, ili je prije neka vječna, bemsrtna
supstanca. Za svakog čovjeka njegovo “sopstvo” je temeljna činjenica univerzuma. Iqbalova
filozofija kaže: “...moja percepcija stvari koja me izaziva je površna i izvanjska; međutim, moja
percepcija moga sopstva je unutarnja, intimna i duboka. Prema tome slijedi, da svjesno iskustvo je
onaj privilegirani slučaj postojanja u kojem smo u apsolutnom kontaktu sa Zbiljom, a u analizi ovog
privilegiranog slučaja je vjerovatno da baci obilje svjetlosti na vrhovno značenje postojanja” 1 U
ovom radu ćemo se osvrnuti na Iqbalovo tumačenje i poimanje “jastva/sopstva”.

Mnogi je pjesnik rođen nakon svoje smrti,

Otvorio naše oči kada su njegove vlastite bile sklopljene,
I putovao dalje iznova iz ništavila,
Nalik ružama koje cvjetaju po zemlji njegova kabura.2

1 Muhammed Iqbal, Obnova vjerske misli u islamu, preuzeto iz: Robert Wittemore, “Iqbalov panenteizam”, Živa
baština, broj 6., god. 3., str. 36.
2 Muhammed Iqbal, Tajne jastva, preuzeto iz: Khurram Ali Shafique, Iqbal – ilustrirana biografija, Iqbal akademija
Pakistan, 2006., str. 6.

3
2. POJAM “JASTVA” KOD MUHAMMEDA IQBALA
Egzistencija je nešto u što se možemo osvjedočiti. Egzistiramo mi sami, a egzistira i sve ono
što je oko nas. Mi, ustvari, i nismo ništa drugo doli egzistencija. Egzistencija je, zapravo, naše
postojanje ili bivstvovanje.3
U srcu Iqbalove filozofije leži egzistencijalističko uvjerenje da je zbilja krajnje neizreciva u
pojmovima razuma i znanosti. Pored toga, ispod i iznad stepena znanosti i razuma postoji ono što
čovjek poznaje jednostavno zbog toga što to intuitivno osjeća. Postoji shvatanje koje još nije
razumijevanje: postoji osjećanje.4
Iqbal smatra da “jastvo” ili “sopstvo” nije stvar, materijalna po prirodi, niti opisiva
pojmovima materije, niti je puki niz psihičkih stanja. “Jastvo” je ego, odnosno nešto što, dok
pravilno ocjenjuje Stalno i Prolazno, ne karakterizira epifenomen drugog.
Oblik postojanja je posljedica Sopstva,
Sve što vidiš je tajna Sopstva,
Kada je Sopstvo probudilo svijest,
Ono je otkrilo univerzum mišljenja.
Stotine svjetova su skriti u njegovoj biti:
Samopotvrđivanje iznosi Ne-sopstvo na svjetlost.
Kroz Sopstvo klica suprotstavljanja je posijana u svijetu:
Ono zamišlja da je drugačije od sebe.
Ono od sebe pravi oblike drugih,
Kako bi multipliciralo zadovoljstvo sporenja.5
Ego, prema Iqbalu, nije nešto iznad, što iskušavamo, jer unutarnje isksutvo je ego u
djelovanju. Život ega stoji u uzajamnom djelovanju okruženja na ego i ega na okruženje. On je
prisutan u njemu kao izravna energija i oblikovan je i discipliniran svojim vanjskim isksutvom. 6
“Stoga moja zbiljska osobnost nije stvar, ona je čin. Moje iskustvo je samo niz činova, koji
uzajamno ukazuju jedan na drugog, i drže se na okupu kroz jedinstvo izravne svrhe. Čitava moja
zbiljnost leži u izravnom stavu. Ne možete me opaziti poput stvari u prostoru, ili niza iskustava u
vremenskom poretku; morate interpretirati, shvatiti i procijeniti me po mojim sudovima, po mojoj
volji, stavovima, ciljevima i aspiracijama.”7
Ovdje volja i intelekt, razum i ego koincidiraju, jer razum (ili misao) je ego motren kao

3 https://bastinaduhovnosti.com/znanje-o-dusi-predavanje-1-i-2/
4 Robert Wittemore, “Iqbalov panenteizam”, Živa baština, broj 6., god. 3., str. 35.
5 M. Iqbal, Tajne jastva, str. 187-196, preuzeto iz: Ibid., str. 36.
6 M. Iqbal, Obnova vjerske misli u islamu, Preuzeto iz: Ibid., str. 36.
7 Ibid., str. 36.

4
‘potencija’ koja formira samo biće njegovim materijalom. A ono što zovemo prirodom nije ništa
drugo nego ego kao događaj i čin. Duša ili ego je sistem iskustava, ali i sistem činova, kao što je i
tijelo sistem događaja i činova. Stoga, duša i tijelo nisu isto, ali su povezani tako da je tijelo
akumulirana akcija ili navika duše, te je kao takvo neodvojivo od nje.8
“Zamišljao sam Vrhovnu Zbilju kao Ego; i sada moram pridodati da iz Vrhovnog Ega samo
egoi proizlaze. Stvaralačka energija Vrhovnog Ega, u kojemu su čin i misao identični, funkcionira
kao ego-jedinstva. Svijest, u svim svojim detaljima, iz mehaničkog kretanja iz onog što nazivamo
atom materije do slobodnog kretanja misli u ljudskom egu, jeste samoraskrivanje ‘Ja sam, uistinu,
Allah’.9 Svaki atom božanske energije, bez obzira kako bio nisko na skali postojanja, jeste ego.
Međutim, postoje nivoi u izražavanja svoga ja. Kroz čitavu skalu bića kola postupno uzdižuća nota
jastva sve dok ne dosegne svoje savršenstvo kod čovjeka. Ovo je razlog zbog čega Kur’an izjavljuje
da je Vrhovni Ego bliži čovjeku od njegove vlastite žile kucavice.1011
Prema Iqbalu potcrtavanje ljudskog sopstva i animiranje jeste rezervoar bića koji nikada ne
umire, nikada se ne isprazni, i nije ograničen po svijesti i velikoj sreći. Ovaj beskonačni centar
svakog života, ovo skrito sopstvo, nije ništa drugo doli Božanstvo. Tijelo, ličnost i ovaj beskonačni
centar – ljudsko sopstvo nije posve prikazano sve dok sva tri nisu primijećena. Iqbal uviđa da je ovo
skrito sopstvo, Beskonačno unutar, nazvano brojnim imenima, ali da sva ukazuju na istu Zbilju,
koja nam je u islamu “bliža od žile kucavice”.
Stoga, postavlja se pitanje zašto mi nismo beskonačni? Iqbal kaže da odgovor leži u u dubini
u kojoj je Vječno pokopano pod gotovo neprobojnom gomilom odvraćanja, pogrešnih pretpostavki i
koristoljubnih instinkata koji obuhvataju naša površna sopstva i sprječavaju nas da shvatimo
istinsku univerzalnost. Lampa može biti toliko prekrivena prašinom i prljavštinom da potpuno
pomrači vlastitu svjetlost. Tako je isto sa čovjekom. Zato je zadatak ljudskom sopstvu da očisti
nečistoću svoga bića do tačke gdje njegov beskonačni centar može isijavati u potpunosti i
transcendencija doći u oštri fokus.12

2.1. IQBALOVO DJELO “TAJNE JASTVA”

Muhammed Iqbal je svoje teze o “jastvu” ili “sopstvu” objedinio i iznio u djelu “Tajne
jastva” (Asrar-i-Khudi). Postoji priča da je Iqbal jedne noći sanjao Dželaluddina Rumija, koji je
tražio od njega da napiše mesneviju. “Zahtijevaš od nas da negiramo jastvo kad god se pojavi meni

8 Robert Wittemore, “Iqbalov panenteizam”, Živa baština, broj 6., god. 3., str. 35.
9 Kur’an, 20:14.
10 Kur’an, 50:16
11 M.Iqbal, Obnova vjerske misli u islamu, preuzeto iz: Muhammad Suheyl Umar, “Popravak i iskupljenje: Iqbalovo
preformuliranje sufijske misli”, Živa baština, broj 6., god. 3., str. 27.
12 Ibid., str. 28.

5
kome bi jastvo trebalo biti pojačano”, protestirao je Iqbal u snu. “Značenje onoga što kažem nije
različito od onoga što ti razumiješ”, kazao je tajanstveni učitelj Rumi prije nego što se Iqbal
probudio i shvatio da je nadahnut za pisanje svoje mesnevije. On je namjeravao napisati tri sveska.
Prvi bi definirao izvor sveg dobra u praktičnom svijetu: ljudski ego, ili jastvo, primajući svoju
iluminaciju od Apsolutne Zbilje i zauzvrat iluminirajući sva područja ljudske egzistencije; drugi dio
bi ustanovio odnos između individualnog ega i društva te kako bi idealna nacija mogla nastati iz
kolektivne volje prosvijeteljenih pojedinaca; treći i zaključni svezak bi predskazao moguće sudbine
takve nacije i šta bi ona mogla postići u terminima ljudske historije.13
“Život je manifestacija jastva”, tako Iqbal započinje prvo poglavlje svoje knjige nakon
uvoda: “Sve što vidiš ubraja se u tajne jastva”. Jastvo (ili ego) je kreator svojih vlastitih suprotnosti,
i ono se manifestira kroz snagu, sukob, ljubav i smrt. Poenta koju je Iqbal htio iznijeti jeste da sve
što znamo o životu i univerzumu, bez obzira da li to znamo kroz znanost, religiju ili metafiziku, na
kraju se svodi na jednu temeljnu činjenicu: kroz jačanje ega - živimo; kroz njegovo odbacivanje -
propadamo. Istinsko i trajno širenje ne dolazi iz posezanja u tuđe prostore već kroz jačanje u nama
samima. Princip rasta je nutarnji-vanjski, a ne vanjski-vanjski.14
Prema Iqbalu glavna pokretačka snaga ega je Čežnja. Čežnja je za ego ono što je voda za
svako živo biće, ili gorivo za mašinu. Anatomija Čežnje se uobičajeno posmatra kao obuhvatanje
ljubavi i prosjačenje. Ljubav je, u svojoj biti, sredstvo kroz koje se ego uzdiže iznad zapreka
fizičkog svijeta. “Najtvrđe stijene se razbijaju na komadiće pogledom ljubavi”, kazao je Iqbal.
“Ljubav Božija konačno postaje posve Bog”.15
Iqbal je veličao Vrijeme, koje za njega nije bilo slijed ni dana ni noći, niti tek druga
dimenzija prostora, ništa drugo izuzev Božije manifestacije. “Ne klevetajte Vrijeme, jer Bog kaže:
“Ja sam Vrijeme”16, kazao je Poslanik, s.a.v.s., svojim drugovima. ”. Onaj ko čita znakove Vremena
umjesto pronalaženja njegovih grešaka je onaj koji svladava sve poteškoće. Ego treba da otkrije
simbiotički odnos sa uzvišenom energijom koja je Vrijeme.17
Iqbal kaže da obrazovanje “jastva” ima tri stupnja: a) poslušnost, b) samokontrolu i c)
Božije namjesništvo. Za njega, individualno pronalazi trajnu snagu kroz podvrgavanje svoga ega u
ego nacije. Muslimanska nacija je bila neovisna o vremenu i prostoru i njezina je trajnost obećana,
dok je trajnost individualnog bila tek uvjetna. Dva temeljna principa ove nacije bili su monoteizam,
koji liječi strah i očaj, a oni su dvije fatalne bolesti za ego, i poslanstvo, koje ima za cilj da osigura

13 Khurram Ali Shafique, Iqbal – ilustrirana biografija, Iqbal akademija Pakistan, 2006., str. 80.
14 Ibid., str. 81.
15 Ibid., str. 81.
16 Buhari
17 Ibid, str. 82.

6
slobodu, jednakost i bratstvo ljudskom rodu. Za Iqbala je odnos između pojedinca i društva
ukorijenjen u ljubavi i jednakom mišljenju. Šta ne bi moglo biti postignuto u svijetu ukoliko bi se
čitav ljudski rod mogao preokrenuti u istomišljeničku kreativnu cjelinu?18

18 K. A. Shafique, Iqbal – ilustrirana biografija, str. 82.

7
3. ZAKLJUČAK
“Jastvo”, “sopstvo” ili ego, prema učenju Muhammeda Iqbala potječu iz Vrhovnog Ega,
odnosno Božije Egzistencije. Iqbal je u svome djelu Asrar-i-Khudi predočio anatomiju ljudskog ega
koja blista svjetlošću Božije Egzistencije. “Zamislio sam krajnju Zbiljnost kao Ego”, “Iz Vrhovnog
Ega samo ega proizlaze”. Čežnja je pokretačka snaga ega, a ona obuhvata ljubav i prosjačenje.
Kada je “jastvo” ojačano Ljubavlju, ono zadobiva dominaciju nad izvanjskim i unutarnjim snagama
univerzuma. Obrazovanje “jastva” ima tri stepena: pokornost, samokontrolu i Božije namjesništvo.
Sistem univerzuma potječe u “jastvu”, a nastavak života svih pojedinaca ovisi o jačanju “jastva”.
Taj beskonačni centar svakog života, to skrito sopstvo, nije ništa drugo doli Božanstvo, a ono je,
zapravo, Zbilja koja nam je “bliža i od vratne žile kucavice”. No, ta Zbilja unutar čovjeka je
prekrivena brojnim grijesima koje obuhvataju naša površna sopstva. Stoga je zadatak ljudskom
sopstvu da očisti nečistoću svoga bića do tačke gdje njegov beskonačni centar može isijavati u
potpunosti i transcendencija doći u oštri fokus.

Zbog toga što je Zemlja Čvrsto utemeljena na samoj sebi,

zarobljeni Mjesec trajno kruži oko nje.
Bitak Sunca je jači od onog Zemljinog
stoga je zemlja fascinirana sunčevim okom.
Blistavost crvene plaže fiksira naš pogled.
Planine su obogaćene svojom uzvišenošću,
njihova odjeća je istkana od vatre,
njihov je izvor jedna samosvjesna klica.
Kada život sakuplja snagu iz jastva,
rijeka Života se proteže u okean. 19

19 Asrar-i-Khudi, preveo R.A. Nicholson kao Secrets of the Self (“Tajne jastva”),objavio u Londonu 1920.

8
LITERATURA:
• Iqbal, Muhammed, Obnova vjerske misli u islamu, El-Kalem, Sarajevo, 2000. godina;
• Robert Wittemore, “Iqbalov panenteizam”, Živa baština, broj 6., god. 3;
• Shafique, Khurram Ali, Iqbal – ilustrirana biografija, Iqbal akademija Pakistan, 2006.
• Suheyl Umar, Muhammad, “Popravak i iskupljenje: Iqbalovo preformuliranje sufijske
misli”, Živa baština, broj 6., god. 3.
• https://bastinaduhovnosti.com/znanje-o-dusi-predavanje-1-i-2/
• https://hr.celeb-true.com/muhammad-iqbal-philosopher-poet-politician-british-india-
regarded

9
10