Professional Documents
Culture Documents
676623.poetika Progonstva
676623.poetika Progonstva
I.
Uvod 9
O majstorima 11
II.
Progonstvo 25
Geo–čitanje 27
Odmetnik 33
Je li ruski Odisej na Capriju začepio uši?
(transnacionalna poetika Maksima Gor’koga) 43
Renegat 57
U Moskvu! U Moskvu! (sovjetski tekst Mihaila Bulgakova) 65
Egzoterični i ezoterični prognanici 76
III.
Poetika 85
Sloboda progona i pisanje između redaka 87
Maksim Gor’kij: O ruskome seljaštvu 95
Čekićem po seljakovu srpu 101
Mihail Bulgakov: Moskovske scene (Na istaknutim mjestima) 119
Mimeza srpa i čekića 127
Maksim Gor’kij: V. I. Lenin 141
7
IV.
Zaključak 191
Treći put 193
Izvori: 203
Literatura: 205
Kazalo imena 215
Bilješka o autorici 217
Evgenij Zamjatin
Dobra je ptica ipak sličnija zlobnoj ptici nego što je dobrom psu.
Stoga pisci različitih ideologija mogu biti i formalno i tematski povezani.
Viktor Šklovskij
11 Sinjavskij vjeruje da je fenomen Stalina samo još jedna realizacija utopijskoga lenjinizma, čime post-
avlja upravo Lenina na izvorište sovjetske civilizacije.
16
16 Nisu samo urednici bili odgovorni za suzbijanje književnoga neposluha, velika je odgovornost pala
na leđa pisaca (osobito članova društava i saveza), koji su morali cenzurirati svoje kolege. Rejfman
smatra da je takva preraspodjela odgovornosti na gotovo sve čimbenike književno–izdavačke djelat-
nosti jedna od važnijih novosti koju donosi sovjetski stroj. Preraspodjela dužnosti, odnosno činje-
nica da odgovornost snosi i najniži »kotačić« sustava, presudan je za formiranje novoga sovjetskog
čovjeka, tzv. homo sovieticusa.
18
17 Objavljene u zbirci Pripovijetke 1922–1924 godine, koja je u kritičkoj literaturi nepravedno zapostav-
ljena, iako je riječ o jednome od ponajboljih djela njegova cjelokupnoga stvaralaštva.
20
18 To potvrđuje Boris Mjagkov — jedan od prvih stručnjaka Bulgakovljevoga stvaralaštva. Ipak, tre-
balo bi ukazati na sve veći interes za njegovu publicističku prozu, što potvrđuju i brojna reizdanja
piščevih feljtona. Slična je situacija s publicistikom Gor’koga, kojoj je po mišljenju uredništva knji-
ge Publicistika M. Gor’koga u povijesnome kontekstu (2007) posvećeno nesrazmjerno manje pažnje
nego što je posvećeno autorovoj pripovjednoj prozi i drami. Za popularizaciju kontroverznih anti-
sovejstkih eseja Gor’koga zaslužne su prvenstveno knjige V. Litvinove, L. Reznikova i drugih publi-
kacija Instituta za svjetsku književnost Maksima Gor’koga.
21
24
Pëtr Vajl’
»Zemlja koja nas okružuje odraz je nas samih. Ona odražava naše praktične
i tehnološke sposobnosti, zrcali našu kulturu i društvo, ali i potrebe, nadanja,
brige i snove« — poetski se izrazio Jeff Malpas u knjizi Mjesto i iskustvo: fi
lozofska topografija, utemeljenoj na uvjerenju da je ljudski identitet od pam-
tivijeka čvrstim nitima vezan za mjesto (Malpas 1991: 1). Spacijalna tematika
više nije samo predmet interesa geografa, na nju je danas moguće gledati kao
na svojevrsni most koji spaja i međusobno različite i komplementarne disci-
pline. Treba priznati da je po pitanju istraživanja suodnosa čovjeka i prostora
dosad najviše napora uložila kulturna geografija, koja se još u prošlome stolje-
ću prometnula u jednu od najživljih interdisciplinarnih grana. Još je 1970–ih
godina geograf Yi–Fu Tuan pojmovno razgraničio dvije temeljne spacijalne
komponentne — prostor i mjesto, naglasivši pritom važnost ljudskih emocija
u izgradnji i doživljaju mjesta. Tuan je također ustanovio da dugotrajnost, od-
nosno stupanj čovjekove privrženosti određenom mjestu, ovisi o tzv. poljima
brižnosti. Čovjekovo se ja, ako je pak suditi po Bachelardovoj Poetici prostora,
razotkriva upravo u procesu otkrivanja pojedinoga mjesta. I Tuan i Bachelard
su apostrofirali i razrađivali koncept topofilije u svojim djelima, odnosno čo-
vjekove ljubavi prema nekome mjestu, njegove emotivne privrženosti. Veza iz-
među prostora i čovjeka neobično je važna kada je u pitanju Rusija, pa je lako
27
19 Zbornik autorovih članaka o spomenutoj temi objavljen je pod nazivom Peterburški tekst ruske knji
ževnosti 2003. godine.
20 U izvorniku La Géocritique. Réel, fiction, espace a u američkome prijevodu R. Tallyja Geocriticism:
Real and Fictional Spaces.
21 Imagološka stremljenja u nas su predstavljena u zborniku Uvod u imagologiju. Kako vidi
mo strane zemlje (2009).
28
22 Tim se terminom prvi put poslužio škotsko–francuski pjesnik Kenneth White 1979. godine, da
bi deset godina kasnije otvorio Međunarodni institut za geopoetiku, propagirajući (timterminom)
ekološki osviještenu, zemlji okrenutu i posvećenu književnost.
23 Termin Jeana–Marca Bessea.
29
32
Maksim Gor’kij
24 Sovjetske povijesti književnosti tvrdoglavo su ponavljale jedno te isto: »Teška bolest — tuberku-
loza pluća — prisilila je Gor’koga da 1921. godine napusti zemlju i ode u inozemstvo zbog liječenja«
(Lanina 1975: 22).
35
28 Somov i drugi (1941), Jegor Bulyčev i drugi (1933) te Dostigaev i drugi (1933).
37
38
40
Percy Shelley
43
31 U eseju V. I. Lenin Gor’kij piše: »Rekao sam da sam se žurio napisati knjigu — no nisam stigao
objasniti svoje razloge — Lenin je potvrdno klimnuo glavom i sam objasnio; rekao mi je da je jako
dobro što sam požurio, da je knjiga potrebna, da je mnogo radnika sudjelovalo u revolucionarnim
zbivanjima nesvjesno, stihijski, a da će sada im sada čitanje Mati uvelike koristiti« (Gor’kij 1931: 10).
47
51
53
54
34 Lenin se svim silama protivio ljetnoj školi, koja se financirala iz zajedniškoga partijskoga budžeta, pa
ju je na koncu ukinuo, što je nanijelo duboku štetu njegovu odnosnu s Gor’kim.
35 Lenin je u pismu iz 1913. godine otvoreno napao bogograditeljstvo Gor’koga: »Ispada da ste Vi
protiv «traženja boga» samo «privremeno»!! Ispada da ste vi protiv traženja boga samo zbog toga
da biste to mogli zamijeniti građenjem boga!« (...) Ali, zar građenje boga nije najgora vrsta pljuvanja
na sebe samoga?? (...) Zašto to radite? To me vraški vrijeđa« (Lenin 1949: 142).
55
36 Riječ je o pismu uredništva mjesečnika Sorrento, dostupnoga ljubaznošću osoblja Arhiva Maksima
Gor’koga u Moskvi, u kojemu su pohranjeni dosad neobjavljeni dokumenti i pisma iz autorova ka-
prijskoge emigracije.
56
Mihail Bulgakov
40 Bulgakov je na Kavkazu izgradio bogatu dramsku karijeru; u Vladikavkazu je 1920. godine održa-
na premijera njegova dramskog prvijenca Samoobrana, nakon čega su uslijedile dramske uspješnice
Braća Turbinovi, Glineni zaručnici, Pariški komunari i Hodžini sinovi .
41 Te su novine sovjetskih željezničara početkom 1920–ih godina prerasle u vodeću dnevnu tiskovinu
u zemlji, a u njegovu su satiričkom listu objavljivali najpoznatiji sovjetski satiričari: A. Il’f, E. Petrov,
Ju. Oleša i dr. Treba reći da je Gudok bio prvenstveno partijsko glasilo pod snažnim tutorstvom
vlasti, pa ne čudi što je u njemu Bulgakov objavljivao površne apolitično–humoristične feljtone.
Saharov ističe kako je Bulgakov čak i tjelesnim izgledom odudarao od lijevih novinara–feljtonista
koji su radili za Gudok.
42 Nakanune je berlinsko–moskovska tiskovina, koju su pokrenuli smenovehovci (politički pokret koji
je dobio ime po zborniku Smena veh u Pragu 1921. godine), želeći zakopati ratnu sjekiru s boljševi-
cima i surađivati sa sovjetskom vlasti. Novine je financirala upravo sovjetska vlast, želeći nadzirati
njezin sadržaj (zbog čega su novine, koje su izlazile u Berlinu, svakodnevno pristizale zrakoplovom
u Moskvu) i tražeći određene protuusluge (zaposlene je djelatnike Lenin smatrao svojim agentima).
Zanimljivo je što će u vrijeme Stalinovoga velikoga terora (1936–1937) gotovo svi djelatnici spome-
nutih novina biti »uništeni«.
43 Prvi je dio objavljen u časopisu Nakanune, 18. 06. 1922. (Berlin–Moskva), zatim u almanahu Vozrož
denie (Moskva, 1923, br. 2). 2. dio je objavljen u časopisu Rossija (Moskva, 1923, Br. 5). Oba su djela
prvi put objavljena zajedno u časopisu Teatr (Moskva, 1987, br. 6). Za života autora nije nikada u
cijelosti objavljena.
44 Prvi je put objavljena u almanahu Nedra (Moksva, 1924, br. 4).
45 Prvi je put objavljena u almanahu Nedra (Moksva, Br. 6), a obj. je također u skraćenoj verziji u
Krasnaja panorama (u br. 19–22) pod nazivom Zraka života (Luč žizni, 1925). Objavljena je također
u zasebnoj knjizi (jedinoj za Bulgakovljeva života), u zborniku Đavolijada (Nedra, Moskva, 1925)
te u zborniku Bulgakov М. Kobna jaja (Riga, Literatura, 1928).
58
61
62
Bulgakov: Posljednje sam vrijeme mnogo razmišljao o tome može li ruski pisac
živjeti izvan domovine. I čini mi se da ne može.
Stalin: U pravu ste. I ja tako mislim.
65
49 I najljući neprijatelji boljševizma isticali su da je opismenjavanje neukoga puka bio veliki uspjeh
boljševizma.
71
50 »Karnevalski život jest život koji je skrenuo iz uobičajene kolotečine, to je, u određenoj mjeri, ‘život
okrenut naopačke’, ‘svijet s obrnute strane’« (Bahtin 2000: 116).
51 U Problemima poetike Dostoevskoga Bahtin spomenutu igru opisuje kao lakrdijsku krunidbu nakon
koje slijedi detronizaciju kralja.
72
52 Ono što, s druge strane, iznenađuje jest zaključak Sokolovljevoga članka iz Bulgakovljeve Enciklo
pedije, u kojemu ovaj s čuđenjem pita: »Sve do danas ostaje zagonetkom što je u Tjednu prosvjećenja
toliko razljutilo urednika ‘Komunista’ G. S. Astahova, jednoga od najrevnijih Bulgakovljevih ‘mrzi-
telja’« (Sokolov 2005: 548).
53 Termin je prvi upotrijebio ruski filozof Aleksandr Zinov’ev, ruski disident i društveni kritičar, u
istoimenoj knjizi Homo Sovieticus (1986).
73
54 Sovjetska je vlast željela istisnuti stari jezik i stare lekseme iz uporabe, trudeći se izbaciti sav službeni
jezik te izmijeniti staru pravnu terminologiju. Na taj su način umjesto pojmova imperij i samovlađe
(koji su postali arhaizmi) ušli u uporabu posve novi termini kao što su diktatura proletarijata, sovjet
ska vlast i sl., a jedna od značajnijih jezičnih promjena jest birokratizacija jezika.
55 Vojni komesar, Kavkaski savez, Savjet profesionalnoga odbora.
74
75
77
78
79
80
Theodor Adorno
Dante Alighieri
87
58 U predgovoru svoje knjige Politika i roman (1967) I. Howe naglašava kako je konflikt neminovan
za odnos politike i književnosti te ističe kako se »roman pokušava suočiti s iskustvom na što nepo-
sredniji i bliži način, dok je ideologija po svojoj prirodi općenita i zaključna« (Howe 1967: 22).
59 Opsežna studija W. Gassa i L. Cuoco Pisac u politici (1996) tematizira snažnu vezu između navede-
nih disciplina.
60 U uvodnome poglavlju svoje knjige I. Howe predlaže da se polje političkoga u političkoj prozi
ne shvati kao rigidna žanrovska kategorija, nego kao izabrana perspektiva u procesu tumačenja
književnoga teksta. Takvo je polazište suprotno postmodernističkim težnjama F. Jamesona u knjizi
Političko nesvjesno (1982) u kojoj politička perspektiva nije »neobavezna pomoć danas aktualnim
interpretacijskim metodama (...) nego apsolutni horizont svih čitanja i interpretacija« (Jameson
1982: 17). Ovakvoj radikalnoj marksističko–psihoanalitičkoj interpretaciji književnih tekstova u
Jamesonovoj knjizi, koja obiluje teorijskom apstrakcijom a oskudijeva empirijskom primjenom,
suprotstavit ću nešto umjereniji metodološki put, koji će pokušati objediniti spomenute (Howe–
Jameson) teorijske kontrapunkte. Stoga se izabrani metodološki put može sažeti kao pokušaj pro-
diranja »u svijest karaktera i njezine duboke problemske aspekte, zbog čega se ona odražava i u
njihovu ponašanju, koje je u većini slučajeva svjesni odraz lojalnosti nekoj politici ili ideologijska
identifikacija« (Howe 1967: 21).
92
61 »Ima sve prednosti privatne komunikacije, a ne pati od njezina najvećeg nedostatka — ograni-
čenosti dosega na autorove poznanike. Ima sve prednosti javne komunikacije, a ne pati od njezina
najvećeg nedostatka — smrtne kazne za autora« (Strauss 2003: 24).
62 Strauss ih u engleskome izvorniku imenuje well trained readers.
93
63 Stoga je otkrivanje takvih misli u Gor’koga — kao odgovorne i poštovane osobe na uzvišenom
ideološko–književnome položaju u sovjetskome društvu — posebno zanimljivo, i to kako u poli-
tičkome (i moralnome), tako i u čisto literarnome smislu.
64 Budući pobornikom sokratovskoga aksioma da je znanje vrlina, Strauss će se pozivati na argument
da su »razboriti ljudi kao takvi dostojni povjerenja i da nisu surovi« (2003: 24). To bi značilo da
kao takvi neće i ne mogu prijaviti pisca vlastima.
94
Lj udi do čijega mišljenja držim pitaju me kako vidim današnju Rusiju. Teško
mi je zbog svega što mislim o svojoj zemlji, točnije o ruskome narodu, o seljaš
tvu — ili bar njegovoj većini. Bilo bi mi lakše ne odgovoriti na postavljeno pitanje,
ali nemam pravo šutjeti jer sam previše toga vidio i previše toga znam. Želim na
glasiti da nemam namjeru ni osuđivati ni opravdavati. Na meni je samo dočarati
kako je nastala većina mojih predodžbi o Rusiji. Izražavanje stava ne treba brkati
s osudom. Ispostavi li se da su moji uvidi o Rusiji netočni, neću biti ogorčen.
Svaki je narod u biti anarhičan. Narod želi što više jesti i što manje raditi, on želi
imati sva moguća prava i nemati odgovornosti. (...) To posebno vrijedi za rusko
seljaštvo, čija je kmetska povijest bilo i grublja i dulja od drugih europskih naroda.
Ruski seljak godinama mašta o nekakvoj državi koja nema pravo na to da uprav
lja voljom pojedinca, slobodom njegova djelovanja; on mašta o državi bez vlasti
nad čovjekom (…). U ruskome seljaku još uvijek nije iskorijenjen nomadski instin
kt. Za njega je ratarski posao Božja kaznu, on ima neutaživu želju za promjenom
mjesta. Ne želi se usidriti na jednome mjestu i okolinu prilagoditi sebi, a ako to i
želi, onda se ta želja nazire tek u tragovima. Kada bi se kojim slučajem i odvažio
na takav pothvat, bojim se da bi to bila duga i bezuspješna borba. One koji nastoje
unijeti u život sela nešto svoje i nešto novo, selo dočekuje s nevjericom i neprijatelj
stvom te ih vrlo brzo izgura ili izbaci iz zajednice. Kada takvi ljudi iskuse tvrdo
glavi seoski konzervativizam, najčešće napuste selo svojevoljno. Ne može se reći da
nemaju kamo otići. Pred njima se, poput sablazni, proteže pustoš. (...)
Zapadni čovjek je od onoga trenutka kada je stao na stražnje noge, još od naj
ranijega djetinjstva, posvuda oko sebe vidio monumentalne plodove truda svojih
predaka. Nizozemski kanali, tuneli na talijanskoj rivijeri i vinogradi pod obron
cima Vezuva, veliki engleski uspjesi, šleske tvornice — sve to pokazuje da je Europa
veličanstven primjer organizirane želje ljudi, i to želje koja je vođena uzvišenim
ciljem podvrgavanja stihijske sile prirode razumnim potrebama čovjeka. U Europi
95
96
98
99
100
Georgij Fedotov
65 Koliko mi je poznato, ozloglašeni esej nije uvršten ni u jedno izdanje sabranih djela Maksima
Gor’koga, a ne postoji ni kao samostalna ukoričena publikacija. Dostupan je jedino u virtualnome
internetskom prostranstvu, gdje ga je 2007. godine objavio časopis Russkaja žizn’, http://www.
rulife.ru/mode/article/68/.
101
67 Osnovni su zaključci Mendresovih istraživanja u konačnici pozitivni; oni svjedoče o stalnom, iako
sporom, napretku agrarnih zajednica.
105
68 Situacija se dodatno pogoršala nakon smrti Aleksandra I. u 19. stoljeću, kada je izvršeno niz akcija
protiv Židova, no ništa bolje prilike nisu vladale ni za vrijeme Aleksandra III., koji se protivio asimi-
laciji Židova s ruskim pukom, pa je zabranio njihovo doseljavanje na selo.
69 Bystrova se prisjeća mnogih zanimljivih proturječja iz autorova života: »Objavivši Ispovijed, re-
kao je: ‹Ja sam ateist. U Ispovijedi mi je bilo važno pokazati kakvim sve putevima može kročiti čo-
vjek, od individualizma do kolektivističkoga shvaćanja svijeta›. Ali, na Capriju je u diskusijama s
lokalnim župnikom ‹uvijek branio pravoslavlje. I to je činio vrlo spretno, pokazujući da razumije
i predmet i dogmatske finese›. Silno je mrzio carsku dinastiju, no svejedno je pomogao spasiti ve-
likoga kneza Gavrilla Konstantinoviča te je javno ukorio društvo zbog nepoštovanja prema carici
Aleksandri Fedorovnoj. Napisao je pismo zaštite za Tolstojevu ženu, iako mu se ‹ta žena nikada nije
svidjela›. Tako je bilo u svemu i tako je bilo svagda« (Spiridonova 2009: 307).
108
70 Primočkina ustraje na važnoj pokroviteljskoj ulozi koju je Gor’kij obnašao u emigraciji, posebno u
Berlinu — tomu drugom domu ruskih emigranata. Upravo je ruskom Berlinu 1920–ih godina bila
posvećena i međunarodna konferencija 2002. godine. Od suvremenih slavista i kulturologa ponaj-
više su ovoj temi doprinijeli Karl Schlögel i Lazar Flejšman (vidi zbornik: Flejšman, L. (ur.) 2006.
Russkij Berlin 1920 — 1945, Moskva: Russkij put’).
109
110
71 James Billington je u Ikoni i sjekiri pisao o Moskoviji kao o moćnom, ali primitivnom Carstvu:
»Moskoviju nisu prvenstveno povezivali formalni propisi i definicije ili racionalni postupci, već
nekritičko i nepromišljeno kolektivno sjećanje« (Billington 1988: 86). Američki povjesničar je
Moskoviju Ivana Groznog nazvao carstvom straha, dok ju je Nikolaj Berdjaev za nju rekao da je to
najgore razdoblje ruske povijesti.
72 Njima želi istaknuti okrutnu sredinu u kojoj obitavaju poludivlji ljudi.
112
73 Uzgred ću spomenuti da je spomenuti esej, upravo kao i esej O ruskom seljaštvu, izazvao bujicu ne-
godovanja i kritika u ruskoj javnosti, nakon čega su mnogi predvidjeli kraj piščeve književne karijere.
113
74 Rusija nije samo geopolitički obilježena Azijom i Europom; ta se podvojenost očituje i u ruskom
mentalitetu. Zbog toga je Berdjaev vjerovao da je ruski narod prošaran elementima istočne i zapad-
ne kulture, a samim time i nedefiniran, ni europski ni azijski.
75 Više u članku Smirnova, L. 2009. Evroazijstvo v vosprijatii i osmyslenii Gor’kogo u: Koncepcija mira
i čeloveka v tvorčestve M. Gor’kogo (ur: L. Spiridonova), Moskva: IMLI RAN.
76 N. Trubeckoj, P. Savickij, G. Florovskij, P. Suvčinskij.
114
77 Politološki rječnik V. Konovalova potvrđuje postojanje mnogih sličnosti između boljševizma i euro-
azijstva. Za tu svrhu privodi i izjavu Trubeckoga, po kojemu su boljševizam i euroazijstvo slični i po
tomu što odbacuju rusku dorevolucionarnu kulturu.
78 Arutjunovljeva studija ukazuje na pet linija u genealogiji obitelji Ul’janov: židovsku, njemačku i
švedsku po majčinoj strani te kalmičku i čuvašku po očevoj strani. Na kalmičku i židovsku liniju
prva je ukazala M. Šaginjan, autorica znamenite tetralogije o Leninu Sem’ja Ul’janovyh.
115
118
— Izvolite, gospodo — ljubazno reče domaćin i carskom nas gestom usmjeri pre
ma stolu.
Nije nas trebalo moliti. Zauzeli smo svoja mjesta i raširili uštirkani ubrus koji je
pred nama uspravno stršao.
Za stolom nas je bilo četvero: domaćin — bivši carski odvjetnik, njegov bratić —
također bivši carski odvjetnik, sestrična — bivša udovica društvenog savjetnika,
poslije službenica u Sovnarhozu, a danas samo Zinaida Ivanovna, te gost — a to
bih bio ja — bivši... uostalom, posve je nevažno… čovjek neodređenoga zanimanja.
Prvo travanjsko sunce udaralo je o prozor, zatim se nastavilo igrati u čašicama za
rakiju.
— Bogu hvala što je stiglo proljeće. Dotukla nas je ova zima — izustio je domaćin
i nježno primio grlić staklene boce.
— Bome jest! — zavapio sam, vadeći iz konzerve haringu. Začas sam joj ogulio
kožicu, kruh namazao maslacem, a onda ga prekrio unakaženim ribljim tijelom
i zaustio, ljubazno se iskesivši prema Zinaidi Ivanovnoj: — U zdravlje!
Ispili smo po jednu.
Jesam li previše razblažio? — brižno se raspitivao domaćin.
Taman koliko treba — odgovorio sam duboko uzdahnuvši.
Možda mrvicu — svoje je rekla i Zinaida Ivanovna.
Muškarci su se jednoglasno usprotivili, a onda ispili još jednu. Zatim se pojavila
kućna pomoćnica sa zdjelom juhe.
119
120
Moskva (1923)
125
Mihail Bulgakov
80 U nekim je izdanjima feljton objavljen pod nazivom Četiri portreta, recimo u zbirci Traktat o stano
vanju 1926. godine.
127
81 Termin je među prvima upotrijebio američki eksperimentalni pisac Raymond Federman u knjizi
Nadfikcija: Fikcija danas i sutra (1975), po kojemu je jedina relevantna vrsta fikcije ona koja iskuša-
va mogućnosti fikcionalnoga, kao i ona koja otkriva ljudsku iracionalnost umjesto racionalnosti.
Federman ju je nazvao nadfikcijom jer se njezina snaga ne krije u oponašanju stvarnosti, nego u
razotkrivanju fikcionalnosti te stvarnosti. Bulgakovljeva su djela izvrstan primjer navedenoga.
128
132
84 Podsjetit ću da su plakati i portreti najrasprostranjeniji oblik masovne kulture u 20. stoljeću, koja
se elitizmu i individualnosti bivših (aristokratsko–buržoaskih) kultura suprotstavila dostupnošću,
jednostavnošću i otvorenošću. Ta će manija plakata sa socijalističkim parolama i krilaticama, kao i
kult portreta komunističkih vođa, krajem 1910–ih i početkom 1920–ih godina u Bulgakovljevoj
prozi biti sinonim nove sovjetske stvarnosti te novoga shvaćanja kulture i važnosti ideologije u njoj.
Zbog toga će se, uostalom, portreti i plakati tako učestalo pojavljivati u piščevoj ranoj moskovskoj
feljtonistici i beletristici.
85 »Ako majstor umijeća pisanja čini greške kakvih bi se posramio kakav inteligentan školarac, razbo-
rito je pretpostaviti da su učinjene namjerno, a posebice ako autor — ma koliko usputno — govori
o mogućnosti namjernih grešaka pri pisanju« (Strauss 2006: 29).
134
86 Koji se deklarativno suprotstavio sudjelovanju Njemačke u Prvome svjetskom ratu. Liebknecht je,
k tome, bio jedini član njemačkoga parlamenta koji se 1914. godine javno protivio ratu.
87 Odsutnost Leninovoga i Engelsovoga portreta u Moskovskim scenama zabilježio je Sokolov u Bul-
gakovljevoj Enciklopediji: »Prilično svojevoljan izbor portreta (...) ukazuje na postojanje nekih spe-
cifičnih ciljeve, koje je htio postići takvom galerijom marksističkih svetaca« (Sokolov 2005: 544).
Nažalost, Sokolov nije produbio započetu tezu, ne ulazeći u analizu tih skrivenih ciljeva.
88 Početkom 1920. godine CK se podijelio u dvije suprotstavljene skupine; jednu je predvodio Lenin,
a drugu Trockij. Upravo su se tada odnosni između Lenina i Trockoga osjetno pogoršali.
135
89 Prijateljevanje s Evgenijom Zamjatinom — koji je u očima sovjetske vlasti 1920–ih godina bio za-
branjen antisovjetski pisac nepovratno narušenoga ugleda — dokazuje kako Bulgakov nije imao
nikakvih iluzija o slobodi stvaralaštva još u unutar kulture 1, te tzv. slobodarske atmosfere Leninova
vremena.
90 Lenina je, podsjetit ću, liječio znameniti njemački liječnik Otfried Förster, što može implicitno
pojasniti pojavljivanje njemačkoga komunista Karla Liebknechta u Moskovskim scenama, pokraj
Nijemca Karla Marxa (čiji je izbor, dakako, sasvim logičan).
91 Posljednji je puta javno nastupio 20. studenoga 1922. godine na plenumu Mossoveta.
92 Točan je datum smrti 21. siječnja 1924. godine.
136
138
141
143
144
146
Dmitry Mirsky
101 U zborniku radova Publicistika M. Gor’koga u povijesnom kontekstu (2007) Smirnova s pravom pri-
znaje da posrijedi nije remek–djelo: »Riječ je o toku svijesti bez čvrste strukture, lišenom kronolo-
gijskoga prikazivanja događaja i jasne jednoznačne koncepcije. Vrijednosna prosuđivanja Leninove
ličnosti proturječna su i subjektivna« (Smirnova 2007: 393).
150
102 Sergej Kormilov je u svom povijesnom pregledu upozorio upravo na dvosmislenost djela, točnije
dvojnost njegova glavnoga junaka.
103 To potvrđuju i Primočkinine studije o emigrantskim godinama Gor’koga: »Danas je svima jasno
da su Lenin i njegovi partijski pomoćnici potjerali Gor’koga u inozemstvo, tj. isprovocirali njegov
odlazak, nakon čega su na njega u domovini gledali kao na emigranta. Sovjetski tisak više nije spo-
minjao njegovo ime. Za službene je krugove on postao neželjenom osobom« (Primočkina 2003:
10).
153
104 Tomu može svjedočiti knjiga koju je Gor’kij napisao o Tolstoju — Sjećanja na Lava Nikolaeviča Tol
stoja (1919), koja je po mišljenju Šklovskoga jedno od najboljih djela Gor’koga te jedan od vrednijih
tekstova o poznatome ruskom klasiku.
105 Misli se na Leva Tolstoja.
155
106 Čak je i izborom leksema svevideći (u originalu vsevidjaščij) Gor’kij ostao vjeran svojoj semantičkoj
dvosmislenost; prema rusko–hrvatskom rječniku R. Poljanca i V. Madatove–Poljanec spomenuti
je pojam ironijski obilježen.
156
110 V. I. Lenin iz 1924. godine broji 12, a kanonski esej iz 1931. godine 30 stranica.
159
111 »On uopće nije vodio brigu o sebi, ali budno je pazio na život drugova« (Gor’kij 1931: 23).
160
113 »Za mene osobno Lenin nije oličenje izvanredne volje usmjerene prema cilju, kakvoga si nitko prije
njega nije imao hrabrosti postaviti; ja mislim da je on jedan od onih pravednika, jedan od onih čud-
novatih i bajkovitih, no neočekivanih ljudi s voljom i talentom, kakvi su u ruskoj povijesti bili Petar
Veliki, Mihail Lomonosov, Lev Tolstoj i slični« (Gor’kij 1924: 1).
163
165
167
168
169
170
Mihail Bulgakov
114 Iako drama nije pisana po narudžbi (Bulgakov ju je svojevoljno počeo pisati još 1936. godine, na-
knadno potpisujući ugovor s MHAT–om o njezinom uprizorenju), prilično je lako dokučiti što
je autora natjeralo na pisanje »komunističkoge drame« — čega se grozio. U pismu Stalinu 1931.
godine Bulgakov je nedvosmisleno tvrdio: «Nakon što su sva moja djela zabranjena, mnogi građani
koji me poznaju kao književnika počeli su govorkati I davati mi jedan te isti savjet: treba napisati ‘ko-
munističku dramu’ (…) Taj savjet nisam poslušao (…) Nisam pak ni pokušao napisati komunističku
dramu jer sam dobro znao da mi takva neće ispasti kako treba” (Bulgakov 2006: 179). Po svemu
sudeći, «komunistička drama” o Stalinu trebao je biti Bulgakovljeva simbolička putovnica, tj. način
da se domogne toliko žuđenoga inozemstva.
115 Sokolov u Enciklopediji naglašava da je Stalin zabranio kazališno uprizorenje drame na nagovor dru-
gih partijskih dužnosnika unatoč činjenici da mu se Bulgakovljeva drama neobično dopala. Njezina
je ukoričena verzija prvi put objavljena u Ann Arboru tek 1977. godine.
171
116 Pritom mislim na feljtone u listu Nakanune, koji se u slobodi političkoga izražavanja i same temati-
ke bitno razlikuje od feljtona u moskovskim novinama Gudok.
172
118 Miha Zadnikar u 177. broju Zareza (2006) s pravom ustanovljuje da je ezopovska komunikacija
simptomatična za izvanredna društveno–politička stanja.
174
120 Štoviše, upravo se to rano stvaralaštvo Bulgakova može shvatiti kao preteča antistaljinističke knji-
ževnosti. Samo, dok su najpoznatiji antistaljinistički pisci — A. Rybakov, A. Solženicyn, V. Aksënov
i dr. — najčešće dekonstruirali Stalinovo povijesno značenje, destruirajući kako književne tako i
povijesne stereotipe, Bulgakov je u svojim djelima bio okrenut tematizaciji Lenina.
121 »Počinjem s opisom Lenjinova kutka. Bijelo oličenaprostorija s crvenom presvlakom na stražnjem
zidu, sa stropa visi crvena vrpca s pozlaćenim resama. Lijevo od ove crvene pozadine postavljena je
Lenjinova bista od gipsa –bijela kao i zidovi (...)« (Ryklin 2010: 37).
176
122 Bulgakovljeva inscenirana diskusija zrcali stvarni proces posvemašnje ispolitiziranosti u svim sfera-
ma javne i privatne djelatnosti sovjetskoga društva, koji Lj. Bulavka smatra imanentnom karakteri-
stikom boljševičke kulturne revolucije od Oktobarske revolucije nadalje.
123 Iz profesorske je obitelji potjecao i sam Bulgakov, koji je često i otvoreno isticao upravo svoju organ-
sku povezanost s ruskom inteligencijom.
177
124 Da je Wells uistinu utjecao na Bulgakova najzornije svjedoči Bulgakovljeva pripovijest Kobna jaja
(Rokovye jajca, 1925), u kojoj su Wellsovi romani Hrana bogova (The Food of the Gods, 1904) i Rat
svjetova (The War of the Worlds, 1898) imali ulogu intertekstova.
179
127 Doduše, zbog toga je ubrzo bio prognan; možda je zbog potresa, izazvanog Leninovom smrti, i
sovjetska cenzura izgubila svoju oštrinu, no ona se vratila već 1926. godine, kada je sovjetska kritika
doslovno uništila Bulgakovljevu Đavolijadu: »Sitni činovnik, kojega je progutao sovjetski državni
stroj, simbol je Đavolijade... Taj je novi državni stroj u Đavolijadi, ta nova svakodnevica zapravo
takva gadost kakva ni Gogolju ne bi pala na pamet« (Sokolov 2005: 313).
128 Posve suprotno od dinamičnoga filmskoga ritma, tj. brze izmjene kadrova u Đavolijadi, kakvo je
zapazio još Evgenij Zamjatin 1920–ih godina.
181
182
129 Na mjestu gdje se do 1928. godine nalazila crkva svete Paraskeve Pjatnice na Ohotnom rjadu, danas se
nalazi Duma.
184
130 Iako je spiritizam prema riječima A. Pančenka, u ruskoj kulturi 19. stoljeća klasificiran kao prevara
i šarlatanstvo, ta je nova moda bila osobita popularna u intelektualnim i književnim krugovima s
početka 20. stoljeća. Tomu svjedoče mnogobrojne seanse i spiritizmu posvećeni specijalizirani ča-
sopisi. Unatoč tzv. »bezbožnoj kampanji« sovjetske vlasti 1920–ih i 1930–ih godina, koja je podra-
zumijevala borbu sa spiritizmom, on je u očima vlasti predstavljao manje zlo od pravoslavlja. To, da-
kako, nije značilo da je sovjetska vlast tolerirala institucionalizaciju medija; razni oblici spiritističke
prakse dozivanja mrtvih pojavljivali su se sve do 1930–ih godina. Nema sumnje da je i sam Bulgakov
bio upoznat s takvim praksama, a sjećanja njegove prve supruge, Tatjane Lappe, potvrđuju da je fe-
ljton Spiritistička seansa inspiriran stvarnom seansom, koju je u stanu njihovih poznanika potaknuo
Bulgakov, želeći se narugati toj novoj moskovskoj modi.
185
131 Iako je prvi put objavljena 1923. godine u novinama Petrogradskaja pravda, ona je umetnuta i u zbir-
ku pripovjedaka Đavolijada (1925) — jedinu objavljenu knjigu za Bulgakovljeva života.
187
132 Boljševičke su novine 1918. godine objavile članak Naša žuta braća koji valja shvatiti kao svojevrsni
manifest; budući da ruski boljševici smatraju da imperijalisti na Kinu i Kineze gledaju kao na nižu
rasu, u članku zahtijevaju da se žutu braću ne goni, nego prosvjećuje i osposobljuje za obranu od
kapitalizma. Ispod žute kože — sažimam središnju misao članka — teče crvena proleterska krv,
zbog čega će kineski radnik uzeti pušku, osnovati međunarodni vojni odred i žrtvovati svoj život u
ime socijalizma i Oktobarske revolucije.
188
Mihail Bulgakov
Ali, pisac nije tramvaj da ide po pruzi, njemu je nužno kretati se trećim putem.
Viktor Šklovskij
A nketa koju je 1918. godine proveo list Petrogradskoe èho svodila se na jedno-
stavno pitanje: Može li inteligencija raditi s boljševicima? »Može i mora«,
rezolutno je odgovorio A. Blok, napomenuvši da su ruski intelektualci odu-
vijek bili revolucionarni. Iako je na temu kultura i revolucija napisano mnogo
(kako u sovjetskoj tako i u jugoslavenskoj kritici 1970–ih i 1980–ih godina134),
aktualnost ove teme ni u postsovjetskoj ruskoj stvarnosti ne jenjava. Sudeći po
broju publikacija u posljednjih desetak godina135, sovjetska književnost (kao
socijalno–kulturološki fenomen) i dalje je nedočitan heterogen tekst koji nudi
mnoštvo nepodudarnih tumačenja i interpretacija. Izgleda da se rusko kolek-
tivno pamćenje još nije vratilo sa svoga putovanja — povratka u prošlost (ili
»povratka unatrag« o kojemu piše Mircea Eliade u Aspektima mita). Eduard
Brown s pravom tvrdi da nijedno djelo napisano u sovjetskoj Rusiji ne može
izbjeći povezanost s politikom. Još je radikalniji stav zauzeo Jacques Derrida
koji je SSSR nazvao političkom domovinom, a ne geografsko–etničkim entite-
tom. Na svoj je način to isto ustanovio ruski emigrant Andrej Sinjavskij, posta-
vivši V. I. Lenina na izvorište sovjetske civilizacije. Svakome tko proučava vezu
134 Kada je u pitanju hrvatska rusistika nema značajnijega autora od Aleksandra Flakera, koji je na tu
temu objavio niz radova: Sovjetska književnost 1917–1932: manifesti i programi, književna kritika,
nauka o književnosti, (ur. A. Flaker), 1967.; Poetika osporavanja: avangarda i književna ljevica, 1982.;
Ruska avangarda, 1984.; Ruska avangarda, 1984.; Nomadi ljepote, 1988.; Heretici i sanjari, 1988. i dr.
135 E. Dobrenko: Formovka sovetskogo pisatelja, 1999.; M. Vajskopf: Pisatel’ Stalin, 2002.; V. Papernyj:
Kul’tura dva, 2006.; S. Rassadin: Sovetskaja literatura. pobeždennye pobediteli, 2006.; D. Hmel’nickij:
Zodčij Stalin, 2007.; Lju. Bulavka: Fenomen sovetskoj kul’tury, 2008.; V. Gudkova: Roždenie sovet
skih sjužetov, 2008., itd.
193
136 Eco je to pokazao u knjizi Između ironije i laži na primjeru Campanileova smijeha, naglašavajući
sljedeće: »U tom slučaju nije čak nužno da tekst prikazuje neki komičan događaj. Tekst nas zna
navesti da se njemu smijemo” (Eco 2004: 59).
197
138 Gor’kij je osim fizičke povezanosti sa Zapadom, u kojemu je proveo gotovo polovicu svoga stvar-
noga života, u svojim tekstovima otvoreno i javno hvalio Zapad, što se možda najeksplicitnije vidi u
Dvjema dušama i u članku O ruskome seljaštvu. Bulgakovljevu pak zanesenost Zapadom potvrđuju
i dnevničke bilješke iz 1920–ih godina, u kojima je marljivo bilježio sva aktualna politička događanja
na Zapadu, a u kavkaskom feljtonu Nadolazeće perspektive Zapad mu je bio referentna točka. O
Zapadu je Bulgakov također bezuspješno maštao kao o budućoj zamjenskoj domovini, koju nikada
nije uspio posjetiti.
139 Berdjaev, doduše, razlikuje tzv. liberalne zapadnjake, čiji su interesi usmjereni prema zapadnjačkoj
filozofiji i umjetnosti.
199
140 U Izvorima i smislu ruskoga komunizma (1937) Berdjaev upozorava na dvojakost ruskoga komu-
nizma: »On je s jedne strane svjetska međunarodna pojava, no s druge je strane ruska nacionalna
stvar« (Berdjaev 1990: 2). Bez obzira na njegovu sklonost Zapadu i zapadnjaštvu, Berdjaev uviđa
da su ruski boljševici nosili u sebi mnogo istočnjačkih elemenata, a nasilje je bilo jedno od njih.
Zbog toga je ruski filozof usporedio Oktobarsku revoluciju s reformama Petra Velikoga, koji je svoje
vizionarske ideje provodio ugnjetavanjem naroda i njegova mentaliteta: »Petrove su metode bile
boljševičke. Htio je uništiti staru moskovsku Rusiju, iščupati bit onih osjećaja koji su je činili onim
što jest« (Berdjaev 1990: 12).
200
141 Da si osigura egzistenciju, Bulgakov je radio kao redaktor i novinar za razne moskovske novine, u
kojima je uglavnom preuređivao tuđe tekstove ili pisao reportaže na zadanu temu. Novinarski je
posao prihvaćao s mukom, svjestan da mu oduzima dragocjeno vrijeme, koje je htio u potpunosti
posvetiti književnosti.
142 Da je Gor’kij sve do 1924. godine bio persona non grata, gotovo politički neprijatelj sovjetske vlasti,
danas potvrđuju mnoge publikacije.
201
203
204
205
206
207
208
209
210
211
213
215
216
221
Za nakladnika
Petra Ljevak
Urednica
Nives Tomašević
Recenzenti
Živa Benčić
Josip Užarević
Autor fotografije
Luka Gusić
Lektorica i korektorica
Jasna Kovačević
Tisak
( javiti će g.Abrashi tiskaru )