PEDAGOŠKI FAKULTET PRVI CIKLUS STUDIJA STUDIJSKI

PROGRAM PREDŠKOLSKO VASPITANJE

PEDAGOŠKA KOMUNIKACIJA I EFIKASNA PEDAGOŠKA

KOMUNIKACIJA
Seminarski rad iz predmeta Pedagoška komunikacija

NASTAVNIK STUDENT
Prof. dr Miomir Martić Jovana Utržen

Banja Luka, januara 2023. godine.

 SADRŽAJ

UVOD.....................................................................................................................................................2
POJAM PEDAGOŠKA KOMUNIKACIJA....................................................................................................3
VRSTE PEDAGOŠKE KOMUNIKACIJE.......................................................................................................5
EFIKASNA PEDAGOŠKA KOMUNIKACIJA................................................................................................6
KVALITETNA ŠKOLA...............................................................................................................................8
NASTAVNI KADAR..................................................................................................................................9
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................11
LITERATURA.........................................................................................................................................12
 UVOD

Proces vaspitanja i obrazovanja odvija se kroz pedagošku komunikaciju koja je zastupljena u

više oblika, ima specifične karakteristike i mnogostruke funkcije. Pedagoška komunikacija je
delikatan i kompleksan fenomen koji još uvijek nije svestrano istražen i dovoljno naučno
rasvijetljen. Rezultati nekih istraživanja, međutim, ukazuju na to da su za pedagošku
komunikaciju karakteristične brojne slabosti što za posljedicu ima nezadovoljstvo učenika,
nastavnika, roditelja i ostalih učesnika vaspitno-obrazovnog procesa svojim ulogama,
atmosferom i ishodima vaspitno-obrazovnog procesa.
U ovom radu se razmatraju karakteristike pedagoške komunikacije, kao i efikasne pedagoške
komunikacije iz ugla odnosa među učesnicima u komunikaciji, sadržaja komunikacije i
vaspitnim, tj. komunikacijskim stilom nastavnika. Efikasnost vaspitno-obrazovnog procesa u
nastavi od velikog broja zavisi od uspostavljene komunikacije, interakcije i odnosima među
neposrednim učesnicima tog procesa, a posljedica toga je stvaranje određene psihološke,
socijalno-emocionalne, komunikacijske klime, koja može biti manje ili više pogodna za
uspješan rad.
Današnji životni i društveni procesi zahtijevaju nove kvalitete, vještine, sposobnosti i znanja
te drugačije pristupe pojedinca pri rješavanju problema. Kako bi pojedinac što kvalitetnije
odgovorio na promjene koje se javljaju na socijalnom planu nužne su promjene u vaspitno-
obrazovnom sistemu, a u tom napretku veliku ulogu ima pedagoška komunikacija.
 POJAM PEDAGOŠKA KOMUNIKACIJA

Danas je u sve češćoj upotrebi pojam komunikacije. Cjelokupna rana socijalnost djeteta
svjedoči da postoji snažna motivacija djeteta za komunikacijom.1 Kod djeteta se već u
najranijem uzrastu javljaju različiti oblici interakcije sa okolinom, odnosno različiti sistemi
ponašanja u koje spadaju percepcija ljudskog lika i glasova ljudskog govora, sposobnost
uspostavljanja socijalno-emocionalnih veza i pojava vezanosti za određene osobe, rana
neverbalna dvosmjerna komunikacija između majke i djeteta. Ako pojam komunikacije
shvatimo u širem značenju onda sadržaji komunikacije mogu biti i materijalna dobra, energija
pa čak i socijalni odnosi. Proces razmjene ideja, misli i osjećanja između dvije ili više osoba,
koji počinje sa određenom svjesnom ili podsvjesnom namjerom i dovodi do interakcije,
razumijevanja, povezivanja i uticanja, kao i povećanja saznanja njegovih učesnika čini pojam
pedagoške komunikacije.2
Cilj komunikacije može biti samo prenošenje datog sadržaja ali i ostvarivanje sasvim
određenog uticaja na ponašanje druge osobe. Osnovni elementi koji su neophodni da bi se
obavio čin komuniciranja su:
 pošiljalac (komunikator)
 primalac (recipient),
 kanal (sredstvo prenosa),
 poruka i
 efekat poruke na onoga koji je prima.
Dakle, da bi uspješno saopštio određeni sadržaj i uz to postigao željeni cilj, osoba koja
započinje komunikaciju mora taj sadžaj da uobliči u poruku. Poruka je u stvari središnji i
najvažniji dio svake komunikacije. Poslata poruka se kodira tj. prevodi u neki signal i putem
određenog kanala prenosi do primaoca, koji je potom dekodira, tumači i vraća signal na isti
ili neki drugi način pošiljaocu.3
Ako govorimo o fenomenu pedagoške komunikacije, to je jedan od oblika interakcije između
učenika i učitelja. U isto vrijeme, komunikacija sama po sebi nije samo određeni niz akcija
njenih sudionika. U interakciji ljudi utiču jedni na druge i mogu uveliko promijeniti situaciju
ili samog sagovornika. Pedagoška komunikacija je interakcija učenika i nastavnika, pri čemu
ona rješava niz zadataka koji su mu dodijeljeni.
Pedagoška komunikacija podrazumijeva i obuku za komunikaciju, odnosno razvijanje
sposobnosti jedne strane, tj. učenika, da komunicira sa drugom stranom ili izvorom
informacija. Osnovni cilj je pomoći učeniku da razvije sposobnosti za uspješnu i samostalnu
komunikaciju sa drugim ljudima i sa medijima komunikacije. Ovaj pojam u svjetskoj
literaturi definisan je kao pre-komunikacija.
Pedagoška komunikacija važan je segment pedagoškog rada i uslov za postizanje kvalitetne
škole. Komunikacija u školi treba da bude jasna, glasna i razumljiva svim učesnicima

1
Ivić Ivan, Čovek kao animal symbolicum: Razvoj simboličkih sposobnosti. (Beograd: Neolit,
1978, str. 171).
2
Simeunović, V. i Spasojević, P., Savremene didaktičke teme. (Bijeljina: Pedagoški fakultet,
2005, str. 296).
3
Kuka M., Jovanović K., Komunikacija & menadžment. (Beograd: MMX, 2012, str. 9)
komunikacije, ona je ujedno i izraz osjećanja kod učenika i direktno utiče na njegovu
motivaciju, formiranje pozitivnog odnosa prema radu, razvijanju svijesti o potrebi učenja i na
kraju razvijanju svijesti o samokritičnosti.
U svakodnevnom životu, komunikacija predstavlja ključnu operaciju u sporazumijevanju
među ljudima, odnosno mehanizam pomoću kojeg se razvijaju i egzistiraju međusobni
odnosi. To je proces prenošenja ideja, misli i informacija pomoću simbola. Od velikog je
značaja i verbalna i neverbalna komunikacija. U verbalnoj komunikaciji dominantna je riječ,
dok u neverbalnoj komunikaciji dominira gest, pokret i mimika. U verbalnu komunikaciju
spada i pedagoška komunikacija. Sam pojam pedagoška komunikacija, u našoj i svjetskoj
stručnoj literaturi, nije dovoljno razjašnjen i definisan. To i nije čudno jer u tradicionalnoj
nastavi dominira jednosmjerno izlaganje na relaciji predavač-slušalac. Krajem 20. vijeka
prevladalo je saznanje da tradicionalni nastavni model mora biti nadograđen metodama i
tehnikama koje će omogućiti predavaču da što više znanja prenese slušaocima. Naravno, to
ne znači potpuno napuštanje tradicionalne nastave, jer ona ima neke prednosti, koje neće biti
prevaziđene u doglednoj budućnosti, kao što su živa riječ predavača, koju neće moći da
zamijeni ni savremena tehnologija. Ako postavimo pitanje: Šta je to pedagoška
komunikacija?, u stručnoj literaturi naići ćemo na različit broj definicija, od kojih je
najprihvatljivija ona koja pedagošku komunikaciju definiše kao ,,prenošenje, saopštavanje,
izlaganje, primanje, jednom riječju razmjenu poruka, kao i uspostavljanje odnosa,
sporazumjevanje, sredstva i način ophođenja među učesnicima u procesu učenja i
podučavanja”.4

VRSTE PEDAGOŠKE KOMUNIKACIJE

Prema Simeunoviću pedagoška komunikacija se razvrstava na osnovu tri kriterijuma i to na

osnovu broja učesnika, s obzirom na način komuniciranja i s obzirom na sredstva
komuniciranja.5 Na osnovu broja učesnika komunikacija se dijeli na:
 intrapersonalnu (unutrašnji govor, razgovor sa samim sobom),
 interpersonalnu (komunikacija između dvije osobe),
 grupnu (komunikacija vođena u manjim grupama, do 30 učesnika, više
interpersonalnih komunikacija) i
 javnu (obraćanje velikom broju ljudi, uglavnom jednosmjerna komunikacija)
S obzirom na sredstva i način komuniciranja komunikacija može biti:
 verbalna,
 pisana ili grafička,
 gestovna,
 medijska
 putem pošte, kurira ili posrednika
 ostvarena demonstracijom ili igranjem uloga.

4
Suzić Nenad, Pedagogija za XXI vijek. (Banja Luka TT- Centar, 2005).
5
Simeunović V. i Spasojević P., Savremene didaktičke teme. ( Bijeljina: Pedagoški fakultet,
2005, str. 297).
Vilotijević6 navodi da u vaspitanju i obrazovanju razlikujemo sledeće vrste komunikacije:
personalna i apersonalna; verbalna i neverbalna; jednosmjerna i dvosmjerna; neposredna i
posredna; i autoritarna i demokratska komunikacija.
Jednu od klasifikacija komunikacije daje i Nikola Rot7:
 signalna i simbolička (signalna- govor tijela, paralingvistički znakovi, ritam i
intonacija koji prate govor komunikatora; simbolička- razni znakovi, npr. matematički
hemijski, govor gluvonijemih),
 verbalna i neverbalna (verbalna komunikacija- služi se govorom; neverbalna-
pokretom, gestom, mimikom),
 glasovna i neglasovna (glasovna komunikacija- služi se glasovima, odnosno slovima.
Ljudski govor predstavlja glasovnu komunikaciju; neglasovna- ne služi se glasovima
već, npr, pokretom tijela, izrazom lica ili prostornim rasporedom),
 posredna i neposredna (posredna- ostvaruje se pomoću nekog tehničkog sredstva, npr,
zvučnici, prijemnik, TV, telefon internet...; neposredna- telepatska veza)
 jednosmjerna i dvosmjerna (jednosmjerna- komunikacija u kojoj nema povratne
poruke, npr, javni nastup, knjiga, internet...; dvosmjerna- komunikacija koja se odvija
sa povratnim dejstvom),
 interpersonalna i intrapersonalna (interpersonalna- komunikacija koja se odvija
između dvije i više osoba; intrapersonalna- kada upućujemo poruke sami sebi)
 masovna komunikacija (posredna komunikacija u kojoj su poruke namjenjene većem
broju osoba)

EFIKASNA PEDAGOŠKA KOMUNIKACIJA

Pojam efikasne pedagoške komunikacije učesnika vaspitno-obrazovnog procesa nije u

dovoljnoj mjeri razvijen iz razloga dominacije tradicionalne nastave u kojoj je dominiralo
nastavnikovo izlaganje gradiva, a učenici su imali poziciju objekta vaspitanja, a ne aktivnog
učesnika realizacije vaspitnoobrazovnom procesa. Jednosmjerna komunikacija dominirala je
u svim sferama vaspitanja, od jednosmjernosti informacije koju direktor upućuje prema
nastavnicima do jednosmjernosti nastavnikovih informacija prema učenicima. U ovakvim
uslovima teško da se mogla razviti kvalitetna i efikasna pedagoška komunikacija koja je
imala za cilj aktivno uključivanje svih aktera u međusobnu komunikaciju.
U posljednje vrijeme, krajem XX vijeka dolazi do nadogradnje tradicionalnog modela
vaspitanja. Dvosmjernoj komunikaciji daje se sve više prostora i važnosti što rezultira
razvojem kvalitetnije, demokratičnije, dvosmjerne i višesmjerne komunikacije. Kao ključne
aspekte efikasnosti pedagoške komunikacije, Suzić navodi sljedeće sposobnosti:
 „Sposobnost ili kompetencija pošiljaoca da prenese poruku ili efikasno realizuje
sadržaj komunikacije;
 Sposobnost ili kompetencija primaoca da razumije ili preuzme poruku ili sadržaj
komunikacije;

6
Vilotijević Mladen, Predmet didaktike. (Beograd: Naučna knjiga, 2000).
7
Rot Nikola, Znakovi i značenja. (Beograd: Plato, 2004, str. 17-31).
  Efikasna povratna informacija;
 Uklanjanje šumova ili distraktora, ili njihovo svođenje na minimum.“8

Efikasnost pedagoške komunikacije zavisi i od pošiljaoca i od primaoca poruke i od njihove

osposobljenosti za komuniciranje, kao i od njihove kompetentnosti za prijem poruke ili
sadržaja pedagoške komunikacije. U jednoj i drugoj ulozi mogu biti nastavnici i učenici. Za
razliku od tradicionalnog pristupa, u kome je nastavnik bio glavni nosilac slanja poruka i
subjekat vaspitno-obrazovnog procesa u svim sferama, a učenik primalac poruke i objekat
vaspitno-obrazovnog procesa, u interaktivnoj nastavi i interaktivnom učenju i poučavanju ove
uloge se mijenjaju u korist učenika. Za nastavnika su rezervisane brojne druge i nove uloge
(facilitatora, kordinator, vaspitač, pronalazač, kreativac). Da bismo unaprijedili komunikaciju
i učinili je efikasnom i kvalitetnom, moramo obratiti pažnju na sljedeće faktore na kojima se
zasniva efikasna komunikacija: konzistentnost i slušanje.9 Konzistentnost verbalne i
neverbalne komunikacije. Veći dio sadržaja poruke koje šaljemo prenosi se neverbalnim
jezikom. Ako su ova dva jezika kontradiktorna, većina će vjerovati neverbalnim porukama.
Dobar pošiljalac kombinuje ova dva elementa i čini ih komplementarnim u prenošenju
koherentne poruke. Važno je znati da se većina komunikacije odvija bez učešća govora.
Slušanje je važan elemenat efikasne komunikacije. Cilj istinskog slušanja je razumijevanje
onoga što nam sagovornik pokušava da prenese. Dobar slušalac šalje verbalne i neverbalne
poruke sagovorniku koje olakšavaju komunikaciju. Ovaj proces nazivamo aktivno slušanje.
Postavljanje pitanja čini komunikaciju efikasnijom, dvosmjernom, demokratičnijom i gradi
povjerenje kod sagovornika. Važno je pažljivo saslušati pitanje koje nam učenik postavi da
bismo shvatili njegovu suštinu i s poštovanjem tretirati svako pitanje. Aktivno slušanje
podrazumijeva:
 odluka da ćemo slušati i usmjeriti pažnju na sagovornika,
 gledati osobu u oči,
 postavljati pitanja tokom razgovora,
 izbjegavati previše govoriti,
 ne prekidati sagovornika,
 naučiti šutiti,
 izbjegavajte ometajuće pokrete,
 pustite osobu da se izrazi svojim riječima,
 iskazati pažnju prema sagovorniku i
 prepoznati i neizrečenih misli ili emocije sagovornika.
Ako želimo efikasnu komunikaciju u realizaciji vaspitno-obrazovnog procesa važno je
pomaganje učenicima da uče i vježbaju komunikacijske vještine. Jedna od najvažnijih
vaspitno-obrazovnih strategija jeste svakodnevno djeci osigurati mnoštvo prilika za
komunikaciju kroz smislene sadržaje, igru i rad. Iako nerijetko srećemo mišljenje kako je
podučavanje sastavni dio socijalne, odnosno komunikacijske kompetencije usputan posao,
neozbiljan i sporedan dio školskog dana, smislena i planirana socijalna interakcija i
komunikacija u nastavnom procesu, jedan je od najvažnijih faktora optimalnog kognitivnog,
odnosno cjelovitog razvoja svakog učenika koja će komunikaciju učiniti efikasnom. Temelj
na kojem nastavnici baziraju svoju sposobnost da se prilagode promjenama dolazi uglavnom
8
Suzić Nenad, Pedagogija za XXI vijek. (Banja Luka: TT-Centar, 2005, str. 175).
9
Šejtanić Semir, Komunikacija u školi. (Mostar: Univerzitet ,,Džemal Bijedić”, Nastavnički
fakultet, 2019, str. 64).
iz svojih komunikativnih i ličnih sposobnosti i iskustava. Suzić navodi sljedeće uloge kao
prioritete:
 aktivan slušalac,
 izlagač i prezentator,
 elaborator,
 istraživač,
 facilitator,
 stimulator,
 nadzornik,
 verifikator i evaluator, itd.
Efikasni nastavnici poznaju svoje učenike i načine kako s njim komunicirati, i pojedinačno i
kolektivno. Neki učenici više vole „samo činjenice“, dok drugi žele razgovarati i diskutovati,
a zatim tu su i drugi s potpuno različitim stilovima učenja i komunikacijske potrebe. Ako žele
efikasnu komunikaciju nastavnici treba da pažljivo razmotre svoju publiku kada isporučuju
poruke tj. kada komuniciraju. Da bi učenik bio efikasan u pedagoškoj komunikaciji, nužno je
da razvija mnoge kompetencije. U tom smislu se podrazumijeva potreba da sve više preuzima
ulogu nastavnika da bi bio efikasan u procesu učenja i poučavanja.

KVALITETNA ŠKOLA

Kvalitetna škola je uslov efikasne pedagoške komunikacije. Kako bismo ostvariti takvu
školu, Suzić10 navodi da je potrebno ispuniti sljedeće zahtjeve: 1) kvalitetan i efikasan
nastavni kadar, 2) akademske standarde kvaliteta, 3) fizičke standarde kvaliteta, 4) pedagoške
standarde kvaliteta, 5) kvalitetnu saradnju škole i okoline.
Glavni cilj kvalitetne škole jeste međusobno uvažavanje učenika i nastavnika. Kvalitetna
škola ima svoj cilj a to je rad bez prisile i bez neuspjeha.
Kvalitetne škole – škole bez prisile je pedagoški pokret u kojem svi subjekti: učitelji, roditelji
i nastavnici mogu zadovoljiti svoje temeljne potrebe. Nastavnik je profesionalac i voditelj
koji vodi učenike kroz proces odgoja i obrazovanja do znanja koje je upotrebljivo i
primjenjivo u praksi.
Radno okruženje je bez prisile dok se znanje učenika temelji na samoprocjeni. Učenici ulažu
svoj trud kako bi kvalitetno usvojili određena znanja. Iz toga proizlazi da je kvalitetna škola –
škola izbora.
U kvalitetnoj školi rad se zasniva na teoriji kontrole (unutrašnja motivacija) i realitetnoj
teoriji. Teorija kontrole svoje tumačenje zasniva na tome da se sva ljudska bića rađaju sa pet
osnovnih potreba ugrađenih u njihov genetski ustroj, a to su: preživljavanje, ljubav, moć,
zabava i sloboda. Čitav život moramo živjeti kako bismo najbolje zadovoljili jednu ili više od
tih potreba.
Realitetna terapija se odnosi na rad s učenicima koji postižu slab uspjeh. To su većinom
učenici koji imaju određene poteškoće u razvoju. Cilj realitetne terapije jeste pomoći
ovakvim učenicima da prebrode smetnje koje imaju kako bi zadovoljili osnovne zahtjeve
kvalitetnog rada.

10
Suzić Nenad, Pedagogija za XXI vijek. (Banja Luka: TT-Centar, 2005, str. 176).
Prema Glasseru11, kvalitetna škola ima šest uslova za kvalitetan rad, a to su:
 razredna sredina mora biti ugodna i poticajna,
 od učenika treba tražiti da rade isključivo nešto korisno,
 od učenika se traži da rade najbolje što mogu,
 od učenika se traži da ocjenjuju i poboljšavaju svoj rad,
 kvalitetan rad uvijek godi,
 kvalitetan rad nikad nije destruktivan.
Kvalitetna škola Williama Glassera temelji se na teoriji izbora. Program prema kojemu škola
postaje kvalitetnom jest prvi koji se ne temelji na tradicionalnoj teoriji podražaja i odražaja.
Primjena takve izvanjske psihologije glavni je problem današnjih škola jer dovodi do
nekvalitetnog obrazovanja. Sekulić – Majurec12 kao najznačajniju odrednicu kvalitetne škole
navodi zadovoljavanje osnovnih potreba svih uključenih u vaspitno– obrazovnom procesu.
Upravo zato u kvalitetoj školi svi učenici rade kvalitetno, bez prisile, a nad svojim radom
imaju potpunu kontrolu kroz vrednovanje istog.
Za postizanje kvalitetnog rada ne samo učenika, već svih sudionika u školi, pa i u vaspitno–
obrazovnom sistemu, potrebno je promisliti i pokušati definisati pojam kvaliteta. Prema
teoriji izbora, kvalitet je sve što se nalazi u svijetu kvaliteta svakoga pojedinca, jer ono sadrži
informacije o tome kako najbolje može zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Pri stvaranju
narativa kvaliteta, ključnu ulogu ima učitelj koji sa učenicima razgovara o tome šta bi za
svakog od njih bio kvalitet, te usmjerava definisanje kvaliteta i objašnjava učenicima zašto su
sposobni za postizanje istog. Kvalitet škole postiže se razumijevanjem teorije izbora i
primjenom znanja o unutrašnjoj motivaciji. Učenici će tokom vremena sami razviti smisao za
kvalitet uz vodstvo učitelja i kriterijume kvalitete, koje su prethodno zajednički dogovorili.
Svrha kvalitetne škole je uvjeriti učenike kako je škola mjesto gdje će, ako su voljni, naučiti
ono što se od njih traži, moći kvalitetno izgrađivati svoj rad, samog sebe a samim tim i
poboljšati kvalitet života. U kvalitetnoj školi se ne uči napamet, učenike se poučava kako se
služiti činjenicama. Razlika između tradicionalne i kvalitetne škole jeste da se u kvalitetnim
školama više učenika uključuje u umjetnost.

NASTAVNI KADAR

Prema Suziću13, efikasan i kvalitetan nastavni kadar prepoznajemo po formalnim, manje

formalnim i neformalnim kriterijumima.
 Formalni kriterijumi odnose se na obrazovanje ili profesionalnost, razne sertifikate sa
stručnih usavršavanja, radni staž nastavnika, takođe, formalni kriterijumi su i zvanja:
mentor, savjetnik, itd.
 Manje formalni kriterijumi odnose se na: predavačke kvalitete nastavnika, stil i način
rada u nastavi, timske saradničke sposobnosti i otvorenost za učenje u struci.

11
William Glasser: Kvalitetna škola: Škola bez prisile. (EDUCA d.o.o. 2004:36).
12
Sekulić-Majurec, A., Učitelj – refleksivni praktičar, osnovna pretpostavka kvalitetne škole,
Prema kvalitetnoj školi. (Split: Hrvatski pedagoško-književni zbor, 2006, str. 9-20).
13
Suzić Nenad, Pedagogija za XXI vijek. (Banja Luka: TT-Centar, 2005, str. 178).
  Neformalni kriterijumi su oni koje teško možemo mjeriti, ali ih lako prepoznajemo na
djelu. To su: entuzijazam, motivacija za rad sa djecom, fleksibilnost, kreativnost i
vizionarstvo.
U međusobnim odnosima i komunikaciji učesnika vaspitno-obrazovnog procesa veoma je
važno kako će nas sagovornici doživljavati. Nije dovoljno da se u okviru stručnog
usavršavanja kroz navedene oblike nastavnik edukuje, već je neophodno da učenici mogu
osjetiti i doživjeti pozitivne osobine i pozitivnu komunikaciju svog nastavnika. Stilove
komuniciranja učesnika vaspitno obrazovnog procesa, Šejtanić14 dijeli na:
1. Autoritaran stil komuniciranja - stil koji je najčešće socijanlo neprihvatljiv,
manipulativan je i ugrožava prava drugih osoba. Osobe sa ovim stilom u
interakcijama s drugim osobama ponašaju se autoritarno, često se zalažu za svoja
vlastita prava, ali ignorišu prava drugih ljudi. Osoba autoritarnog stila komunicira na
način da: stalno zahtijeva i naređuje, optužuje i nalazi krivce u drugima, ne u sebi,
nikad ne želi priznati vlastite pogreške, uvijek kritikuje druge, ne sluša, prekida
sagovornika, govori previše glasno i ima agresivnu gestikulaciju. Ovakav stil u
realizaciji vaspitno-obrazovnog procesa ima negativne rezultate. Ako dolazi od
nastavnika, učenici su u podređenom položaju, povrijeđeni i poniženi.
2. Submisivan stil komuniciranja - učesnici vaspitno-obrazovnog procesa sa
submisivnim stilom komuniciranja su često povučeni u društvu, pasivno se ponašaju,
skloni su da budu “nevidljive“ u socijalnoj interakciji, govore tiho, gledaju sa strane i
gotovo uvijek odustaju od svojih prava. Nastavnici kod kojih dominira ovaj stil
komuniciranja, iako posjeduju znanje iz određene oblasti, to im nije dovoljno da bi se
postigli kvalitetni rezultati.
3. Asertivan stil komuniciranja - asertivnost se odnosi na otvoreno, iskreno i adekvatno
izražavanje pažnje, mišljenja i zahvalnosti prema drugim ljudima, kao i primanje i
davanje komplimenata bez ignorisanja ili povređivanja mišljenja, osjećaja i potreba
drugih. Asertivan stil komuniciranja nužan je za zdravo funkcionisanje, kako
pojedinca, tako i organizacije. Karakteristike osoba asertivnog stila komuniciranja:
zna aktivno slušati, poštuje druge i to traži za sebe, jasno, konkretno i direktno govori,
iskazuje svoja očekivanja i osjećaje, pozitivno sugeriše, pohvaljuje druge, preuzima
odgovornost za svoje riječi i djela, iskazuje spremnost da prihvati vlastitu pogrešku,
kontroliše svoje negativne osjećaje
U kvalitetnoj školi se ne bi trebao prihvatiti rad niske kvalitete, samim tim nastavnici bi
trebali sa učenicima raspravljati o kvalitetu i poboljšanju tog rada. Kvalitetna škola nema loše
ocjene. Najniža ocjena je vrlo dobar. Ukoliko dođe do toga da je ocjena niža, nastavnik to
shvata kao određenu poteškoću, trenutnu prepreku. Nastavnik motiviše učenika da mu ta
ocjena bude najniža, potičući ga na poboljšanje i bolji rad. Kvalitetna škola je ona škola u
kojoj je težište na kvalitetnom radu i kvalitetnom zadovoljenju potreba svih uključenih u
nastavi proces. Proces gdje svi učesnici u kontinuitetu, zajedno rade bez prisile.

14
Šejtanić Semir, Komunikacija u školi. (Mostar: Univerzitet ,,Džemal Bijedić”, Nastavnički
fakultet, 2019, str. 68).
 ZAKLJUČAK

Komunikacija u vaspitno-obrazovnom radu je veomaa složen proces i ona od nastavnika

zahtijeva široko opšte obrazovanje kao i odlično poznavanje struke. U ovom radu definisan je
pojam pedagoške komunikacije pod kojim se podrazumijeva prenošenje, saopštavanje,
izlaganje, primanje, tj. Razmjena poruka, kao i uspostavljanje odnosa, sporazumijevanje,
sredstva i način ophođenja među učesnicima u vaspitno-obrazovnom procesu i procesu
učenja.
S obzirom na specifičnosti pedagoške komunikacije, može se reći da efikasnost pedagoške
komunikacije u velikoj mjeri zavisi od umješanosti nastavnika da učenika stavi u poziciju
aktivnog učesnika vaspitno-obrazovnog procesa.
Poznato je da je naša škola nedovoljno efikasna, da još uvijek nije prevaziđen tradicionalni
način rada, koji se odnosi, između ostalog, i na pasivnu ulogu učenika, nekvalitetnu i
uglavnom jednosmjernu komunikaciju. U ovom radu, između ostalog, govori se upravo o
prevazilaženju tradicionalnog načina rada, kroz rad u kvalitetnim školama, koja se ostvaruje
kroz efikasnu pedagošku komunikaciju.
Komunikacija održava koncepciju vaspitanja gdje je učenik objekat ili subjekat, ili oboje
istovremeno, a nastavnik od funkcije autokratskog rukovodioca do usmjerivača, saradnika,
savjetnika itd. Jedan od načina za osavremjenjivanje, usavršavanje i podizanje efikasnosti
nastave jeste upravo rasvjetljavanje značaja pedagoške komunikacije i njeno proučavanje.

LITERATURA
1. Vilotijević, M. (2000). Predmet didaktike, Naučna knjiga, Beograd.
2. Ivić, I. (1978). Čovek kao animal symbolicum: Razvoj simboličkih sposobnosti,
Neolit, Beograd
3. Kuka, M. i Jovanović, K. (2012). Komunikacija & menadžment, MMX, Beograd.
4. Rot, N. (2004). Znakovi i značenja, Plato, Beograd.
5. Sekulić-Majurec, A. (2006). Učitelj – refleksivni praktičar, osnovna pretpostavka
kvalitetne škole, Prema kvalitetnoj školi, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Split.
6. Simeunović, V. i Spasojević, P. (2005). Savremene didaktičke teme, Pedagoški
fakultet, Bijeljina.
7. Suzić, N. (2005) Pedagogija za XXI vijek, TT-Centar, Banja Luka.
8. Šejtanić, S. (2019). Komunikacija u školi, Univerzitet ,,Džemal Bijedić”, Nastavnički
fakultet, Mostar.
9. William Glasser: Kvalitetna škola: Škola bez prisile. (Zagreb: Educa 1994:36).