Osnovni pojmovi:

dječja književnost - književno stvaralaštvo prilagođeno mlađima, namijenjeno kućnom,

predškolskom i školskom odgoju. Izdvajanje dječje književnosti iz korpusa nacionalne ili
svjetske književnosti opravdava se, uz ostalo, funkcijom stvaranja navike čitanja u najranijoj
dobi. Drži se da jedino ono može čovjeka osloboditi skučenosti, neznanja i predrasuda,
osloboditi ga straha od povijesnih i kulturnih razlika i omogućiti mu upoznavanje svima
zajedničke ljudskosti. Takvo polazište prihvaćaju, uz manja ili veća odstupanja, i autori i
proučavatelji dječje književnosti. Oni su se počeli emancipirati tek odgovarajućim tematskim,
stilskim i žanrovskim prilagodbama naslijeđenih oblika i inačica. Tako bajke prolaze kroz
proces prenamjene i preraspodjele autorstva: Ch. Perraultu (Bajke, 1697) one su služile kao
polemičko sredstvo protiv odrasle književnosti, a braća Grimm (Dječje i obiteljske bajke,
1812) pripisivala su ih dobno neraslojenom puku. Odlučnu je ulogu imao prosvjetiteljski
»izum djeteta« kojemu se pravni, estetički i ekonomski učinci očituju u specijalizaciji kako
autorâ i promotivnih mehanizama dječje književnosti tako i njezinih književnih postupaka kao
što su npr. tzv. nonsens stihovi (E. Lear, u nas Z. Balog) ili transkodirane igre (L. Carroll).
Ipak, pojave hibridnih tvorevina na razmeđu romana i bajke (J. R. R. Tolkien) pa i
preživljavanja »unutarnjeg djeteta« u odraslih čitatelja danas već upozoravaju na pojase
propusnosti među naizgled osamostaljenim područjima dječje i odrasle književnosti. –
Temelji dječje književnosti u Hrvatskoj postavljeni su časopisima I. Filipovića (Bosiljak,
1864; Smilje, 1873), a vrhuncima se smatraju djela I. Brlić-Mažuranić, M. Lovraka i G.
Viteza.

bajka – od slavenske riječi bajati, kraća usmena ili pisana, pučka ili umjetnička, pripovjedna
vrsta čvrsto strukturirane radnje, prepoznatljiva skupa likova i skromno raščlanjena prostora
događanja. Oblikovana na razmeđi zbiljskoga i čarobnoga, ovostranoga i onostranoga, težine
opstanka i lakoće svijeta želje, bajka ne izjednačuje, već na osebujan način miri suprotnosti.
Koncepcija o bajci kao plodu »djetinjstva čovječanstva« dobila je zatim potporu u dubinsko-
psihologijskim tumačenjima bajke kao odraza čovjekovih ranih psihičkih konflikata
(podjednako u Freudovu i u Jungovu duhu. Budući da je bajka usmeno-pisana, postojano-
nepostojana, pučka i umjetnička, jednostavna i složena vrsta, ne zadovoljavaju potpuno ni
suvremeni pokušaji njezina svođenja bilo na jedinstveno stanje duha (A. Jolles) bilo na
univerzalnu dubinsku strukturu odnosa (V. Propp, C. Lévi-Strauss, A. J. Greimas). Time se
gubi s uma pragmatička, sadržajna i stilska varijabilnost konkretnih ostvarenja, koja ima
odlučnu ulogu u konačnom doživljaju bajke, kao što to svjedoče npr. Puškinove, Andersenove
i Wildeove, a u nas bajke I. Brlić-Mažuranić.

Brlić-Mažuranić, Ivana - hrvatska književnica (Ogulin, 18. IV. 1874 – Zagreb, 21. IX.
1938). Kći pravnika Vladimira Mažuranića i unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića.
Školovala se privatno. Nakon udaje za političara Vatroslava Brlića preselila se iz Zagreba, u
kojem je živjela 1878–92., u Slavonski Brod. Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i
bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Godine 1902. objavila
je zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani, a 1905. i drugu srodnu knjigu
Škola i praznici. Jedinu samostalnu pjesničku zbirku Slike objavila je 1912. Njezina lirika,
nastala u doba moderne, manje je vrijedan dio njezina opusa.

Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) realističke je motivacije, ali sa
značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti koji se sastoji u apstrahiranju i
stilizaciji stvarnoga svijeta. Spojivši u njemu pripovjednu jednostavnost i živost s
humanističkim viđenjem svijeta, Šegrt Hlapić postao je ne samo prvi hrvatski dječji roman
nego ujedno i njegov prototip.

Književni vrhunac ostvarila je u zbirci od osam bajki u kojima radnju pokreću likovi preuzeti
iz slavenske mitologije, koje je autorica stilizirala davši im sasvim određene osobine (Priče iz
davnine, 1916). Posluživši se oblikom bajke, s pomoću fantastike stvara autonomni svijet
davnine u kojem se mitska slika svijeta spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena,
prostora, likova i događaja.

Kao ugledna spisateljica bila je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu, a 1937. izabrana,
kao prva žena u nas, za dopisnoga člana JAZU. Zarana je proglašena »klasičnim piscem« i
»hrvatskim Andersenom«; djela su joj prevedena na mnogobrojne strane jezike te izvedena u
kazališnim, radijskim i filmskim obradbama. Njezina književna ostavština, rukopisi i
korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake
godine održava književna i kulturna manifestacija »U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić«.

Šuma Striborova – Mladić ne znajući odlazi u čarobnu šumu. U taj tren iz panja izađe zmija
i počne mu se umiljavati. To nije bila obična zmija, već ljudska duša. Zbog zlobe i grijeha ona
je bila ukleta, a oslobodio bi je samo onaj koji bi s njom stupio u brak. Zmija je vidjela da je
ovaj mladić naivna pa je pomislila kako bi to trebalo iskoristiti. Požurila se i pretvorila u
djevojku. Jedino joj je u ustima ostao gujin jezik. No, momak ipak nije bio toliko lakovjeran
pa joj je rekao da se nije mislio vjenčati sa šumskim čudom jer bi se ona mogla ponovo
pretvoriti u guju i pobjeći. Ubrzo su stigli njegovoj kući. Momak je živio sa starom majkom
na koju je jako pazio.Majka je odmah primijetila što djevojka ima u ustima pa upozori sina da
se riječ o guji. Sinu nije bilo jasno kako majka zna da je djevojka bila guja pa pretpostavi da
mu je majka vještica. Počeli su svi troje živjeti zajedno, a snaha je bila jako zlobna. U blizini
njihove kuće nalazila se visoka litica pa snaha naredi starici da joj s nje donese snijega kako bi
se umila. Starica joj napomene da ne postoji put koji bi vodio do gore, a ona na to kaže da
uzme kozu koja će je voditi gore, a ona neka se istim putem vrati dolje naglavačke. Sin se na
to samo nasmijao jer bi učinio sve da ugodi svojoj ženi. Sljedećeg dana snaha je naredila baki
da joj donese šarana iz rupe na jezeru. Baka joj kaže da će propasti u jezero pod tankim
ledom. Sin se na to opet nasmijao, a žalosna baka se uputila prema jezeru. U taj tren iznad
bake preleti galeb koji je nosio ulov ribe, izgubi jednu ribu, a ona padne ravno pred baku. Sva
sretna, baka odnese ribu snahi. Trećeg dana baka je sjela uz ognjište kako bi sinu pokrpala
košulju. No, naišla je snaha i istrgnula joj košulju iz ruku te rekla da to nije njezin posao.
Dolazi djevojčica. Upita djevojčica baku hoće li kupiti luči, a baka joj odgovara da nema
novca. No, drage volje će joj pokrpati rukav. Djevojčica je bila sretna što joj više neće biti
zima pa je baki poklonila svežanj luči i otišla. Tog istog dana, u večernjim satima, snaha je
naredila baki da ugrije vodu dok se oni ne vrate od kume. Čim su otišli, baka uzme triješće što
ga je dobila toga dana od djevojčice pa njime potpali oganj. Kada je otišla u komoru po drva,
začula je pucketanje u kuhinji. Domaći. Kada je baka završila s pričom, javio se jedan od
Domaćih imenom Malik Tintilinić. Svračja jaja. Vidi joj se jezik. Sin ne vjeruje. Domaći ju
vode do Stribora. Izbor između rodna sela gdje je bila sretna i stvarnosti. Odavbere stvarnost i
nestade čarolije i guje.