žena bez

važnosti
Sonia Purnell

S engleskoga prevela
Petra Petrač

1. izdanje
Zagreb, travanj 2022.
Nakladnik
ALFA d. d. Zagreb
Nova Ves 23a
Za nakladnika
Ivan Petric
Odabrala
Alis Marić
Glavni urednik
Božidar Petrač
Izvršna urednica
Nikolina Bakula
Lektura i korektura
Kristina Ferenčina
Dizajn naslovnice
Tanja Prokop
Tehnička priprema naslovnice
Vilim Plužarić
Gafičko oblikovanje
Ivan Herceg
Tisak
Tiskara Zrinski d. o. o.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxx.

Naslov izvornika
Maid: Hard Work, Low Pay, and a Mother’s Will to Survive
Copyright 2019 © by Stephanie Land
Published by arrangement with Folio Literary

ISBN xxxxxxxx
© ALFA d. d., Zagreb, 2022.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji
drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.
 Neispričana pripovijest američke špijunke koja je pridonijela
pobjedonosnom svršetku Drugoga svjetskog rata

Posvećeno Sue
1951. – 2017.
Hrabrost se iskazuje na mnogo načina
 Otpor je bio način života... U njemu se doživljavamo kao
posve slobodnima… kao nepoznata i nespoznatljiva verzija nas
samih, ljudi kakve nitko nikad neće više pronaći, kakvi postoje
samo u odnosu na jedinstvene i strahovite uvjete... na duhove,
ili na mrtve... [A ipak] nazvao bih taj trenutak svojeg života
„Sretnim”.
– Jean Cassou, vođa otpora u Toulouseu i pjesnik

Idealni podanik totalitarne vladavine nije uvjereni nacist

ni uvjereni komunist, nego su to ljudi za koje razlika između
činjenice i fikcije (to jest zbiljnosti doživljaja) i razlika između
istinitog i lažnog (to jest standarda mišljenja) više ne postoji.
– Hannah Arendt, Podrijetlo totalitarizma

Povijest se gradi na nebrojenim činovima hrabrosti i vjere.

Svaki put kada se zauzme za svoje ideale ili za druge ljude ili se
pak usprotivi nekoj nepravdi, čovjek šalje sitan podražaj nade pa
kad se umreže iz milijun različitih centara energije i odvažnosti,
ti podražaji grade struju koja može oboriti i najjače zidove.
– Robert F. Kennedy
 VELIKA BRITANIJA

London
NJEMAČKA
BELGIJA
Torquay
Kingswear Engleski
kanal
Dieppe LUKSEMBURG

Pariz Metz

Beg-an-Fry
Sei

R a jn a
ose
ne

lle
n
FRANCUSKA
io e
ôn
Sa
Loir
e Cosne-sur-Loire ub s
Do
t
bu
CHER
ŠVICARSKA
Al
tri l ie r

Roissiat
L oi re

CREUSE
Vichy
Limoges Lyon A l p e
rD

Atlantski
ocean Estivareilles Saint-Étienne
Mauzac ITALIJA
Le Chambon-
Le Puy sur-Lignon
og ne
fo

D ord

Ta r n
Rhône
N

Marseille
e
nn

o
Gar

Pir Perpignan
ene
ji
ŠPANJOLSKA
N San Juan de las Abadesas
Sredozemno more
0 100 200 km
0 50 100 milje Barcelona
 Popis likova

Kodna i terenska imena napisana su u knjizi kurzivom.

Agenti često imaju više kodnih ili terenskih imena, ali sam radi
jasnoće rabila samo one najrelevantnije.

Alain = Georges Duboudin

Antoine = Philippe de Vomécourt (također Gauthier, Major St. Paul)
Aramis = Peter Harratt (također Henri Lassot)
Artus & Auguste = Henry i Alfred Newton
Biskup = Abbé Robert Alesch (također René Martin)
Bob = Raoul Le Boulicaut
Carte = André Girard
Célestin = Brian Stonehouse
Christophe = Gilbert Turck
Constantin = Jean de Vomécourt
Fontcroise = zapovjednik Henri Charles Giese
Georges = Georges Bégué
Gévolde = Serge Kapalski
Gloria = Gabrielle Picabia
Lucas = Pierre de Vomécourt (također Sylvain)
Marie = Virginia Hall (također Germaine, Philomène, Nicolas,
Diane, Diana,
Marcelle, Brigitte, Isabelle, Camille, DFV, Artemis)
Nicolas = Robert Boiteux (poznat i kao Robert Burdett)
Olive = Francis Basin
Pépin = dr. Jean Rousset
René = Victor Gerson (također Vic)
Sophie = Odette Wilen
Victoire = Mathilde Carré (ili La Chatte)
 Sadržaj

Popis likova / 9

Uvod / 13

PRVO POGLAVLJE: San / 20

DRUGO POGLAVLJE: Kucnuo je čas / 44

TREĆE POGLAVLJE: Moje bludne prijateljice / 81

ČETVRTO POGLAVLJE: Zbogom, Dindy / 115

PETO POGLAVLJE: Dvanaest minuta, dvanaest ljudi / 155

ŠESTO POGLAVLJE: Košnica špijuna / 174

SEDMO POGLAVLJE: Surova planina / 215

OSMO POGLAVLJE: Najtraženija agentica / 235

DEVETO POGLAVLJE: Poravnavanje računa / 271

DESETO POGLAVLJE: Madona s planina / 307

JEDANAESTO POGLAVLJE: Odozgor s neba / 345

DVANAESTO POGLAVLJE: Godine rada za CIA-u / 386

EPILOG / 415

Zahvale / 419

Kazalo / 423
 Uvod

Žena bez važnosti

Francuska je doživljavala slom. Izgorena vozila, nekoć nato-

varena dragocjenom imovinom, ostala su zaglavljena u jarcima.
Njihov voljeni teret – lutke, satovi i ogledala – bio je polomljen
i rasut oko njih, milju za miljom teško prohodne ceste. Njihovi
vlasnici, mladi i stari, stenjali su kojekuda na užarenom tlu ili su
već utihnuli, no horde su i dalje prolazile kraj njih u beskrajnim
gladnim i iscrpljenim kolonama, odveć ustrašene da zastanu, i
tako danima.
Deset milijuna žena, djece i staraca bilo je u pokretu, a svi
u bijegu pred Hitlerovim tenkovima koji su nadirali preko
granice na istoku i sjeveru. Cijela su stanovništva iščupana
iz svojih gradova i kretala su se u uzaludnom nastojanju da
pobjegnu pred nacističkim Blitzkriegom koji samo što ih nije
zahvatio. Grozničavo se govorilo o njemačkim vojnicima koji
su slavili lakoću svojih pobjeda. Zrak je bio prožet dimom
i smradom mrtvih tijela. Nije bilo mlijeka za dojenčad, a
vremešni se više nisu ni micali s mjesta. Konji koji su vukli
prekrcana stara seljačka kola bili su iscrpljeni i njištali su u
agoniji, obliveni znojem. Toplinski val koji je u svibnju 1940.

13
zapahnuo Francusku bio je svjedok najvećeg izbjegličkog
egzodusa svih vremena1.
Dan za danom krivudalo je kroz masu samotno vozilo s atrak-
tivnom mladom ženom za upravljačem. Vojnikinji Virginiji Hall
često je ponestajalo goriva i lijekova, ali svejedno se probijala
dalje u sanitetskim kolima francuske vojske prema neprijatelju
koji je napredovao. Ustrajno je išla dalje, čak i kad su njemačke
Stuke počele zavijati ponirući i bacajući 50-kilogramske bombe
na konvoje svagdje oko nje pretvarajući vozila u buktinje i rujući
cestu. Išla je dalje i dok su lovački zrakoplovi nadlijetali drveće
i mitraljirali rovove u kojima su žene i djeca potražili zaklon od
pokolja. Išla je dalje unatoč tomu što su francuski vojnici dezer-
tirali ostavljajući svoje jedinice i oružje za sobom, neki bježeći i u
tenkovima. Unatoč oštroj boli koju joj je lijevi kuk zadavao zbog
stalnog pritiskanja kvačila protetičkom nogom.
Sada, u dobi od trideset četiri godine, imala je pred sobom
misiju koja je značila prekretnicu nakon što su je godinama svi
odbijali. Zbog sebe, kao i zbog postradalih, koje je skupljala
na bojišnicama i vozila u bolnicu, nije smjela opet podbaciti.
Mnogo je razloga zbog kojih je ugrožavala svoj život daleko od
domovine pomažući stranoj zemlji od koje su milijuni drugih
dizali ruke. Možda je najvažniji među njima bio taj što se već
davno nije osjećala tako uzbudljivo živom. Gledajući s gnuša-
njem na kukavštinu dezertera, nije razumjela zašto su odustajali
od borbe. Ali imala je malo što izgubiti. Francuzima je još bilo
svježe sjećanje na žrtvovanje trećine njihovih mladića u Prvom
svjetskom ratu i ta nacija udovica i siročadi nije bila spremna za

1 Najbliži konkurent vjerojatno je bio bijeg izbjeglica tijekom rata u Ban-

gladešu za neovisnost 1971.

14
novo krvoproliće. Virginia je, naprotiv, namjeravala ići do kraja,
kamo je god borba odvede. Bila je pripravna riskirati, suočiti se
s opasnostima. Sveopći rat protiv Trećeg Reicha mogao bi joj na
neki nastran način pružiti zadnju nadu u unutarnji mir.

Sve je to ipak bilo beznačajno u usporedbi s onim što je nado-

lazilo u životu koji se razvukao u homersku priču o pustolovini,
akciji i gotovo nepojmljivoj hrabrosti. Služba koju je Virginia
Hall obavljala u Francuskoj ljeti 1940. bila je puko naukovanje
za gotovo samoubilačku misiju protiv tiranije nacista i njihovih
francuskih marioneta. Pomagala je u smionim prvim koracima
uhođenja, sabotaže i subverzije u zaleđu iza neprijateljskih crta u
vrijeme u kojem žene gotovo nikom nisu bile ni u primisli kad se
govorilo o junaštvu, u vrijeme u kojem se njihov doprinos borbi
svodio na potporu i palijativu, dok se od njih očekivalo samo
da izgledaju lijepo i budu pokorne, a teške poslove prepuste
muškarcima. Dok su žene s invaliditetom – kao i muškarci – bile
ograničene na boravak kod kuće i živeći skučeno i bez zado-
voljstva. Nevjerojatno je to kako je jedna mlada žena, ostavši
bez noge, u tragičnim okolnostima probila najstroža ograniče-
nja te se upustila u borbu s predrasudama pa i neprijateljskim
držanjem nastojeći pridonijeti savezničkoj pobjedi u Drugom
svjetskom ratu. Neshvatljivo je da se o gerilskoj predvodnici
njezine veličine danas tako malo zna.
Doduše, možda bi Virginia tako i htjela. Djelovala je u sjeni
i tu je bila najsretnija. Čak i njezinim najbližim saveznicima u
Francuskoj činilo se da nema doma, obitelji ni vojne pripadnosti,
samo goruću želju da porazi naciste. Nisu joj znali ni pravo ime
ni nacionalnost ni kako je došla među njih. Stalno je mijenjala
izgled i držanje, bez najave pojavljivala se diljem prostranstava
Francuske da bi opet jednako naglo nestala. Ostala je zagonetna

15
tijekom cijelog rata, a donekle i nakon njega. Čak je i sada upot-
punjavanje priče o njoj značilo dobre tri godine detektivskog
rada koje su me odvele do Nacionalnog arhiva u Londonu,
arhiva pokreta otpora u Lyonu i padobranske zone doskoka u
pokrajini Haute-Loire, do sudskih zbornika u Parizu pa i do
bijelih mramornih hodnika sjedišta CIA-e u Langleyju. Potraga
me vodila kroz devet razina sigurnosne provjere do srca današ-
njeg svijeta američke špijunaže. O pritiscima tijekom rada na
neprijateljskom teritoriju razgovarala sam s bivšim pripadnikom
britanskih specijalnih snaga i bivšim obavještajcima s obiju strana
Atlantika. Ušla sam u trag zametnutim dokumentima te otkrila
da ima i drugih tajnovito izgubljenih ili nestalih. Danima sam
crtala dijagrame uspoređujući desetke kodnih imena s njezinim
mnogobrojnim misijama; uložila sam mjesece tražeći preživjele
izvatke iz tih „nestalih” isprava; godinama sam iskapala zabo-
ravljene dokumente i memoare. Naravno, ponajboljim gerilskim
vođama otpora ne pada na pamet olakšavati posao budućim
povjesničarima vođenjem preciznih bilježaka o svojim misijama
u pet ujutro, a one postojeće često su rascjepkane i kontradiktorne.
Držala sam se, koliko je god to bilo moguće, one verzije događaja
koju su ispričali njima najbliži ljudi. Međutim, ponekad mi se
činilo da Virginia i ja igramo igru mačke
​​ i miša, kao da iz groba
i dalje, kako je govorila, „nije spremna govoriti” o tome čime se
bavila.
U njezinu tajnom svemiru, kad je gotovo cijela Europa, od
Sjevernog mora do ruske granice, bila pod nacističkom čizmom,
povjerenje je bilo nedopustiv luksuz. Mističnost je bila presudna
poput skrivenog Colta. Ipak, u eri u kojoj se čini da svijet opet
naginje podjelama i ekstremizmu, njezin primjer prekogranične
kolegijalnosti u potrazi za višim idealom sada se ističe više nego
ikad.

16
 Vlasti mi nisu išle na ruku u popunjavanju praznina. Masa
relevantnih dokumenata ostaje tajna za još jedan naraštaj – iako
sam postigla da mi se određena količina prepusti za ovu knjigu,
uz dragocjenu pomoć dvojice bivših obavještajaca. Dodatno su
mnogi izgubljeni u razornom požaru u Francuskom nacionalnom
arhivu sedamdesetih godina 20. stoljeća, iza čega je ostala zjapiti
nenadoknadiva praznina u službenim dosjeima. Cijele hrpe papi-
ra u Državnoj administraciji arhiva i spisa (NARA) u Washin-
gtonu, D.C. po svoj su prilici zametnute ili su moguće pogrešno
arhivirane. Dio njih vjerojatno je zgodno nestao pri preseljenju.
Sačuvano je samo petnaest posto izvornih dokumenata Uprave
za specijalne operacije (Special Operation Executive, SOE) –
britanske tajne službe za koju je Virginia radila od 1941. do 1944.
No uza sve te prepreke, preokrete i zaokrete kroz tamne skrovite
uličice, Virginijina priča nijednom me nije razočarala, dapače
više puta pokazala se čudesnijom, njezini likovi življi, a važnost
veća nego što sam i mogla zamisliti. Pridonijela je promjenama
u načinu špijunaže i gledanja na ulogu žena u ratu – kao i tijeka
borbi u Francuskoj.
Virginijini neprijatelji bili su ubojitiji, a njezino ponašanje
odvažnije nego što je to zamišljeno u mnogim holivudskim
uspješnicama. Pa ipak, njezina je pustolovina istinita, a Virginia
je stvarna junakinja koja nije stala ni kada se činilo da je sve
propalo. Surovi svijet prevara i spletki u kojem je živjela možda
je nadahnula Iana Fleminga da zamisli Jamesa Bonda, ali se
Virginia više od Jamesa približila tomu da bude vrhunski špijun.
Bila je stroga i oštroumna izmaštanog agenta Bond, ali je jednako
razumjela i važnost uklapanja i držanja distance i od prijatelja i
od neprijatelja. Dok je Bonda svaki međunarodni zlikovac znao
po imenu, ona se kroz neprijateljske redove provlačila nepri-
mijećena. Dok je Bond vozio blještavi Aston Martin, ona se

17
kretala vlakom, tramvajem ili pak pješice, unatoč invalidnosti.
Flemingov lik kao da je bez zadrške dopirao do vrha, dočim se
Virginia morala boriti za svaki pedalj priznanja i autoriteta. Zbog
svojih nastojanja postala je ličnost kakvom je pamtimo, takva
koja je preživjela, čak se dobro snalazila, živeći tajno na način koji
je slomio mnoge, kudikamo prikladnije za takav posao. Nije ni
čudo što čelnik Britanske obavještajne agencije MI6 danas traži
novake koji ne buče i ne razmeću se, nego se moraju „boriti da
bi nastavili sa životom”2.
Virginia je bila ljudsko biće s manama, strahovima i nesigur-
nostima kakve svi imamo – možda i više – ali zato je i uspijevala
razumjeti neprijatelja. Samo ju je jedanput osjećaj iznevjerio, i
to s katastrofalnim posljedicama. Ipak, uglavnom je svladavala
svoje demone i pritom zadobivala povjerenje, divljenje i na kraju
zahvalnost tisuća ljudi. Upoznati Virginiju značilo je nikad
je ne zaboraviti. Sve do trenutka kad se 1960-ih povukla iz
poslijeratne karijere koju je izgradila u CIA-i, bila je žena ispred
svojeg vremena koja nam danas ima toliko toga ispričati.
I danas je prijeporna tema trebaju li se žene boriti rame uz
rame s muškarcima na bojišnici, a Virginia je još prije gotovo
osam desetljeća zapovijedala muškarcima duboko u nepri-
jateljskom teritoriju. Proživjela je šest godina rata u Europi
kao rijetko koji Amerikanac. Opetovano se kockala vlastitim
životom, ne zbog gorljivog nacionalističkog osjećaja za svoju
zemlju nego iz ljubavi i poštovanja prema tuđoj slobodi. Dizala
je mostove i tunele u zrak, varala je, pregovarala i, kao i 007,
imala dozvolu za ubijanje. Išla je za vrlo modernim oblikom
ratovanja zasnovanom na propagandi, obmani i stvaranju

2 The Guardian, 2. ožujka 2017.

18
unutarnjeg neprijatelja – taktici koja nam je danas manje-više
svima poznata. Ali njezini su ciljevi bili plemeniti: htjela je štititi,
a ne razarati, opet uspostaviti slobodu, a ne razvrgnuti je. Niti je
težila za hvalom i slavom niti ih je dobila.
Ova knjiga nije vojno izvješće o njezinoj borbi za Francusku
ni analiza promjenjivih oblika špijunaže i rastuće važnosti spe-
cijalnih snaga premda, dakako, oni tvore bogatu i dramatičnu
podlogu priče o Virginiji. Ovo je više pokušaj prikaza načina
na koji je jedna žena doista uspjela pridonijeti promjeni tijeka
povijesti, to kako nedaće, odbačenost i patnja mogu katkad
prerasti u odlučnost, te u konačnici čak i u trijumf, na podlozi
zastrašujućeg sukoba koji baca dugu sjenu na način na koji danas
živimo. Pokušaj prikaza načina na koji žene mogu premašiti
konstrukt konvencionalne ženstvenosti da bi prkosile svim
stereotipima, samo ako im se pruži prilika. I to kako beznadne
neminovnosti rata mogu, na nastran način, stvoriti prilike od
kojih nas normalan život tragično drži odsječenima.
Dakako, radeći za britanske i američke tajne službe, Virginia
nije djelovala sama. Jednako je zaboravljena ostala popratna
svita liječnika, prostitutki, ratarskih supruga, učitelja, knjižara
i policajaca, a svoju su hrabrost često skupo plaćali. Kao što je
njihov prilog općem dobru bio nadahnut uzvišenom romanti-
kom i idealima, na isti su način bili svjesni toga da neuspjeh ili
pad u zarobljeništvo znači samotnu i jezivu smrt. Virginijom i
njezinim mrežama bile su opsjednute neke od najiskvarenijih i
najmračnijih ličnosti Trećeg Reicha koje su neumorno nastojale
ukloniti nju i cijeli pokret čijem je stvaranju pridonijela. Kad je
nastupio čas oslobođenja Francuske 1944., tajne vojske koje je
opremila, uvježbala, a ponekad i usmjeravala prema Saveznicima
pomogle su, unatoč očekivanjima, ostvariti potpunu i konačnu
pobjedu. Ali ni to joj nije bilo dovoljno.

19
 PRVO POGLAVLJE:

San
Gospođa Barbara Hall imala je cijeli život razrađen. Podi-
gla je svoju jedinu kćer i najmlađe dijete Virginiju, rođenu 6.
travnja 1906., s očekivanjem da je dobro uda. Kao ambiciozna
mlada tajnica u prethodnom se stoljeću Barbara slavodobitno
udala za svojeg šefa Edwina Leeja Halla (poznatog kao Ned),
bogatog bankara iz Baltimorea i vlasnika nekoliko kinema-
tografa, i nije joj bilo stalo da se ikad osvrne iza sebe. Zbog
naglog društvenog uspona među ugledne krugove istočne
obale postala je, barem prema mišljenju svoje obitelji, „pre-
potentna”. Uostalom, Nedov otac John W. Hall vjerojatno je
pobjegao na more u dobi od devet godina na jednom od obi-
teljskih jedrenjaka, ali se zatim oženio nasljednicom i postao
predsjednik Prve nacionalne banke Sjedinjenih Država. Joh-
nov brat, Virginijin prastric Robert, bio je najistaknutiji član
ekskluzivnog Marilandskog džokejskog kluba. Barbara je
vidjela kako Halls stariji vodi život na visokoj nozi – hodnik
njihove raskošne gradske kuće u Baltimoreu bio je navodno
dovoljno širok da se u njemu okrenu konj i kočija – i htjela
je isto to. Ali Ned, na Barbarin neskriven bijes, nije uspio
zadržati obiteljsku imovinu, a kamoli je povećati i sada su
Hallovi stanovali kudikamo skromnije. Nedova i Barbarina

20
seoska kuća na imanju Boxhorn u Marylandu bila je otmjena,
ali nije imala centralno grijanje i crpla je vodu iz potoka.
Njihov stan u centru Baltimorea, premda otmjen, bio je samo
unajmljen. Virginia je imala zadatak opet izdignuti obitelj
Hall na nekadašnje društvene visine udajom za nekoga s više
novca.
U tadašnjem Virginijinu životu Barbara je s majčinskim
zadovoljstvom gledala kako djevojku salijeću dobrostojeći mladi
prosci. Prije nego što je ostala bez noge, Virginia je bila toliko
privlačna da je među kolegicama u otmjenoj privatnoj gimnaziji
Roland Park Country bila poznata kao Donna Juanita. Visoka i
mršava, blistavih kestenjastih očiju i s toplim osmjehom (kad bi
ga pokazala), bila je nesvakidašnje živahna i neodoljivo izazovna
mladićima koji su maštali o tome da je ukrote. No Virginia je
iskaze muških strasti prezirala i svoju je neovisnost iskazivala
tako što je, u svakoj prilici, nosila momačke hlače i karirane
košulje. „Treba mi sloboda”, obznanila je u školskom godišnjaku
1924. u dobi od osamnaest godina, „s granicama rastezljivima
koliko god želim.” Riječju i djelom nije se nikako uklapala u
velike planove svoje majke.
Virginia je sa zadovoljstvom prkosila konvencijama. Lovila
je puškom, derala kožu sa zečeva, jahala konje bez sedla, a
jednom je u školu ponijela i narukvicu od živih zmija. Bilo
je jasno da je neustrašiva mlada Dindy, kako ju je zvala nje-
zina obitelj, žudjela za pustolovignama, kao i njezin djed
moreplovac, makar to značilo trpljenje nelagode. Dickensov-
ska upornost kojom je njezina škola Roland Park Country
ustrajavala na držanju otvorenih prozora na temperaturama
nižima od ledišta vode – što znači da su djevojke slušale
nastavu u kaputima, rukavicama i šeširima – kao da joj nije
nimalo smetala.

21
 Dindy je sebe opisivala kao „mrzovoljnu i hirovitu”3 – a to su
mišljenje dijelile i njezine kolegice iz razreda, koje su u njoj pre-
poznavale i dar za organiziranje i inicijativu. Gledale su je kao
svojeg prirodnog vođu i glasale za nju kao predsjednicu razreda,
glavnu urednicu, kapetanicu u sportu, pa čak i „razrednu proro-
čicu”. Njezin stariji brat John studirao je kemiju na Sveučilištu
Iowa, a zatim je počeo pokorno raditi za oca, kao što mu je bilo
suđeno od rođenja. Virginia je, naprotiv, voljela istraživati n​​ ova
područja i kolegice iz razreda naviknula je da od nje očekuju
samo neočekivano. Očito uživajući u pohvalnom načinu na koji
su je opisivale, kao najoriginalniju među svima njima, nije tajila
da u svakom trenutku nastoji „opravdati svoj dobar glas”.4 Ned je
doduše bio popustljiv prema takvom individualističkom načinu
gledanja na život, ali Barbara je imala posve drukčije viđenje
stvari. Gospođa Hall bila je odlučna odvratiti kćer od želje za
pustolovinom kako bi se posvetila unosnijoj potrazi za bogatim
mužem i modernim domom. U dobi od devetnaest godina
Virginia se pokorno zaručila i činilo se da joj je suđen skučeni
kućni život mnogih drugih žena u društvu koje su 1920-ih
ulazile u odraslu dob.
Ali ma koliko da je dobrostojeći zaručnik u očima njezine
majke bio prikladan, Virginia nije prelazila preko onoga što si
je uzimao za pravo, kao ni preko njegove nevjere. Od mladih
„dama” poput Virginije dugo se očekivalo da udovoljavaju svojim
muškarcima, ali sad je pobuna bila u zraku, nadolaskom ne samo
u Baltimore nego i drugamo – neovisnoljubivih flappera. Bila
je to nova vrsta mladih žena koje su kršile pravila iz vremena

3 Časopis Quid Nunc, Roland Country Park School.

4 Ibid.

22
prohibicije o konzumiranju alkohola i kod starijih izazivale
zgražanje kratko ošišanom kosom, pušenjem i plesom na jazz.
Odbacivale su jednostrana ograničenja tradicionalnog braka
i preuzimale aktivniju ulogu u politici, ponajviše zato što su
1920. (nakon stoljeća prosvjeda) Amerikanke dobile pravo glasa.
Virginia se ogledavala: kućni ju je život gušio, a svijet kao da je
nudio primamljive nove slobode. I tako je zaručniku dala nogu,
na njegovo neskriveno ogorčenje. Pokazalo se da je to bila dobra
odluka jer je poslije navodno prošao tri nesretna braka puna
preljuba.
Virginia je doduše s majkom dijelila sklonost visokim ambi-
cijama, ali počela ih je usmjeravati na karijeru i istraživanje
svijeta umjesto da nastoji uvrebati besprijekornog muža, ma
koliko dobrostojećeg. Barbari se u mladosti malo što nudilo
osim da radi kao tajnica. Žena bez muža i skromnog imetka
krajem devetnaestog stoljeća nije imala mnogo opcija. Čudila
ju je stoga želja koju je njezina kći pokazivala prema zaposlenju
daleko od kuće umjesto da cijeli život provede u bračnoj dokolici,
ali redoviti obiteljski odlasci u Europu u Virginijinu djetinjstvu
i utjecaj njezine uredno odjevene njemačke dadilje pobudili su u
njoj žudnju za samostalnim putovanjima. U školi se isticala na
satovima jezika koje je učila i maštala je o tome da ih iskoristi
za upoznavanje ljudi koje je smatrala zanimljivima tako što će
postati veleposlanica, očito nepokolebana činjenicom da su
takvi visoki položaji tada bili rezervirani za muškarce. Dindy
se svakako htjela pokazati ravnopravnom u muškom svijetu i u
tu svrhu njezin otac (s kojim je bila neobično bliska i koji je bio
njom očaran) omogućio joj je da idućih sedam godina utroši u
studiranje na pet prestižnih sveučilišta.
Počela je studij 1924. u Cambridgeu u Massachusettsu, na
Radcliffeu (koji je sada sastavni dio Harvarda), ali joj je dojadilo

23
intelektualno ozračje te se 1925. preselila u gradskiji Barnard
College na Manhattanu, gdje je uživala u predstavama na Bro-
adwayu. I dalje je bila svjesna da se nakon odbijanja jednog pros-
ca od nje očekuje da se prilagodi i brzo upeca drugog prikladnog
muža. Nije pronašla takvog. Virginia nije zadivila ni svoje uči-
telje koji su je okarakterizirali kao „prosječnu učenicu” koja nije
sudjelovala u životu fakulteta niti je pohađala nastavu tjelesnog
odgoja. Francuski i matematika bili su joj omiljeni predmeti
(mrzila je latinski i teologiju), ali iako je otišla s „pohvalnim
uspjehom”, ocjene su joj uglavnom bile osrednje i nije diplomi-
rala. Znala je da joj je potrebno fakultetsko obrazovanje, ali sad
je žudjela za životom u stvarnom svijetu. U Barnardu se osjećala
možda previše kao kod kuće da bi se ondje razvijala.
Pariz bi joj mogao ponuditi šire obzore i uvjerila je roditelje
da bi bolje prošla kad bi mogla otići u inozemstvo. Kao i mnogi
dobrostojeći Amerikanci s istočne obale prije i poslije nje, Vir-
ginia je na francusku prijestolnicu gledala kao na elegantna vrata
k slobodi. Svaki tjedan stotine mladih Amerikanaca ukrcavale
su se na Cunardove prekooceanske brodove za Europu i javljale
kući kako se od modernih žena u Parizu – takozvanih garçonnes –
očekivalo da budu neovisne, atletski građene i androgina izgleda
te da rade i vole kako im drago. Tako je 1926. i dvadesetogo-
dišnja Virginia prešla na drugu stranu Atlantika, daleko od
majčina zamornog razočaranja, i upisala parišku École Libre des
Sciences Politiques na Rive Gauche. U jeku takozvanih Années
Folles umjesto prohibicije i rasne segregacije, koje su vladale u
Americi zatekla je uzbudljivu, raznoliku umjetničku, književnu i
glazbenu scenu koja je privukla pisce poput F. Scotta Fitzgeralda,
Gertrude Stein i Ernesta Hemingwaya te legendarnu crnu ple-
sačicu Josephine Baker (poznatu po tome što je plesala charleston
u Folies Bergère i poslije po svojem doprinosu pokretu opora).

24
U kafićima Saint-Germaina i jazz-klubovima Montmartrea
Virginia je susretala glumice, vozače utrka, intelektualce i
nadobudne političare. Mlada pustolovka iz Baltimorea pušila
je, pila i plesala s njima, više oduševljena onim što je naučila od
svojih divnih novih prijatelja nego od svojih profesora. Tako se
napokon osjećala slobodnom da bude svoja.
S takvim bezbrižnim načinom života nastavila je i kad je
ujesen 1927. prešla na Konsularakademie u Beču na studij jezika,
ekonomije i novinarstva. Za razliku od studija u New Yorku,
ondje je s lakoćom pratila predavanja i stjecala tražene ocjene
uz minimalan napor, a još joj je ostajalo dovoljno vremena za
uživanje u raskalašenoj atmosferi grada. Visoka, vitka, a sad i
elegantno odjevena po posljednjoj europskoj modi, Virginia je
privlačila veliku pozornost muškaraca, napose pristalog časnika
poljske vojske po imenu Emil, koji ju je pratio u romantičnima
šetnjama uz obalu Dunava. Obožavao je njezin slobodarski duh
i time osvojio njezino srce kao nitko prije. Ali njezin otac (bez
sumnje na nagovor majke Barbare) nije bio zadovoljan zbog
Emilova neizvjesnog podrijetla i ideje da se njegova kći zauvijek
nastani u Europi te joj je zabranio viđanje s časnikom. Premda
nevoljko, inače svojevoljna Virginia poslušala je svojega dragog
Neda (kako je nazivala oca) i raskinula svoje neslužbene zaruke.
Još je neko vrijeme čuvala Emilovu fotografiju, ali ostala je na
tome. Nikad više nije vidjela dragoga, a poslije je dočula da je
vjerojatno ubijen u proljeće 1940. kao jedan od više tisuća polj-
skih časnika koje je ruska tajna policija hladnokrvno smaknula
tijekom Drugoga svjetskog rata i bacila u masovnu grobnicu u
Katinskoj šumi.
Preboljevši raskid, Virginia je otišla iz Europe kao drukčija
osoba od one koja je isplovila 1926. Nosila je ne samo diplomu,
napokon stečenu, nego i goruću vjeru u žensku emancipaciju.

25
Te tri bezbrižne godine uspalile su u njoj duboku i trajnu ljubav
prema Francuskoj i prema slobodi, koju su joj podarili tamoš-
nji ljudi. Ta strast odoljet će svem barbarstvu koje će zavladati,
ona ju je nagnala da stavi život na kocku i obrani zemlju koju
je nazivala svojom „drugom domovinom”. Izbrusila je i svoju
zbirku od pet stranih jezika – od čega su joj najkorisniji bili
francuski i njemački, ali i španjolski, talijanski i ruski – iako se
nikad nije uspjela otresti svojeg američkog zavlačenja. No zato je
postala neobično dobro upućena u europsku kulturu, geografiju
i ponajviše politiku. Dok je bila u Beču, vidjela je kako fašističke
skupine trijumfiraju tijekom izbijanja krvavih političkih nemira.
Na putovanjima preko granice svjedočila je naglom usponu
popularnosti Nacionalsocijalističke stranke Adolfa Hitlera na
krilima njegove prisege da će Njemačku staviti ispred svih, a
njegovi skupovi u Nürnbergu postaju masovna demonstracija
nacističke paravojne moći. U obližnjoj Italiji diktator Benito
Mussolini objavio je rat demokraciji još 1925. godine i otad je
gradio policijsku državu. Tako je postala svjedokinjom nabiranja
mračne naoblake nacionalizma nad horizontom. Mir u Europi
i Virginijin opojan belle vie de Paris bili su ugroženi.
Dindy se u srpnju 1929. vratila kući u Maryland na imanje
Boxhorn, nedugo prije nego što se veći dio preostalog obiteljskog
bogatstva istopio u krahu Wall Streeta i krizi koja je uslijedila.
Njezin brat John izgubio je posao u obiteljskom poslovanju na
polju građevinarstva i financija, koje se sad našlo u škripcu, a
opća apatija nekako je nalegla i na Virginijin dodiplomski studij
francuskog i ekonomije na Sveučilištu George Washington
u Washingtonu, D.C. Neredovito je pohađala predavanja, ali
imala je dovoljno dobre ocjene da podnese zahtjev Držav-
nom tajništvu za profesionalnu službu u diplomaciji, što je i
dalje bio njezin velik san. S mladenačkim samopouzdanjem,

26
poznavanjem jezika i akademskom potkovanošću očekivala je
da će proći na prijamnom ispitu, koji je bio uvjet za taj posao.
To što je samo šest od tisuću petsto službenika vanjskih poslova
bilo ženskog spola trebalo joj je biti upozorenje. Odbijena je
po kratkom postupku. Po svoj prilici visoki ešaloni Državnog
tajništva nisu bili spremni primati žene u svoje redove, rekla je
prijatelju Elbridgeu Durbrowu, ali poraz nije prihvatila, nego
je naumila „ući na stražnja vrata”5.
Nastojala je za to vrijeme pomagati i ocu koji je posrtao iz
jednog poslovnog sloma u drugi, patio zbog tisuća nezaposlenih
koji su se našli u škripcu i bio suočen s mogućnošću vlastite
propasti. Dana 22. siječnja 1931. dok je izlazio iz ureda u centru
Baltimorea, Ned je klonuo na pločnik jer je doživio težak infarkt
te je umro nekoliko sati poslije. Njegova smrt sa samo pedeset
devet godina bila je težak udarac za obitelj, a ponajviše za Vir-
giniju. Volio je svoju odvažnu mladu Dindy, dopuštao joj je da
se bavi tradicionalno muškim aktivnostima kao što je lov. Čak
je kćeri kupio pištolj. Sada ga više nije bilo, kao ni velikog dijela
novca. John, njegova žena i dvoje djece preselili su se k Barbari
na imanje u Boxhornu kako bi smanjili troškove i očekivalo se
da će Virginia živjeti mirno uz njih. No takav klaustrofobičan
aranžman bio joj je podnošljiv samo na ograničeno vrijeme i
uskoro se počela prijavljivati za poslove. Nakon sedam mjeseci
zatočeništva kod kuće Virginia se u kolovozu 1931. našla sva
nestrpljiva na putu prema Američkom veleposlanstvu u Varšavi,
gdje je dobila posao. Plaćali su joj dvije tisuće dolara godišnje,
što je pristojna plaća (i za trećinu veća od prihoda prosječnog

5 Margaret Rossiter: Women in the Resistance, str. 190. na temelju telefon-

skog razgovora s Elbridgeom Durbrowim prije njegove smrti 1984.

27
kućanstva usred krize u Americi, kad su mnoge obitelji ovisile
o socijalnoj pomoći). Tako je napokon ostavila Baltimore iza
sebe i našla se u redovima Državnog tajništva. Uza sve njezino
studiranje i velika očekivanja sad je ipak obavljala tajnički posao,
kao i njezina majka.
Virginia je svejedno odmah ostavila dobar dojam na poslu,
gdje je svoje dužnosti – kodiranje i dekodiranje brzojava, ras-
poređivanje pošte, obrada diplomatskih viza i slanje izvješća o
sve napetijoj političkoj situaciji u Washingtonu – obavljala lako
i poduzetno. Varšava je bila živi grad, s najvećom židovskom
populacijom u Europi, ali Poljska je (neovisna tek nakon Prvoga
svjetskog rata) bila nezgodno ukliještena između dvije mišićave
sile, Njemačke i Rusije, stoga joj je budućnost bila neizvjesna.
Bilo je to poučno vrijeme i mjesto, a Virginijino suosjećanje
za Poljake nedvojbeno je bilo pojačano sjećanjima na njezinu
ljubavnu vezu s Emilom. Možda je na obuci kodiranja dobi-
la prvi primamljiv okus svijeta špijunaže. Kako god, imala je
osjećaj da svoj golemi fond znanja i iskustva trati za pisaćim
strojem. Zato je godinu dana poslije zatražila i dobila potporu
šefova – uz podršku svojeg prijatelja Elbridgea koji je sad bio
njezin vicekonzul – za prijavu na ponovno polaganje prijamnog
ispita za diplomatski zbor. Posebno se uzdala u usmeni ispit, na
kojem se pokazala izvanrednom kandidatkinjom, iz prve posti-
gavši stopostotni rezultat. Virginia je znala da je najuvjerljivija
i najimpresivnija uživo. Začudo se pitanja za usmeni dio nisu
pojavila pa je propustila rok za prijavu. Već kad je mislila da će
napokon biti prihvaćena u središnjicu Državnog tajništva, opet
je izgurana na njegove margine.
Sva frustrirana, sedam mjeseci poslije zatražila je prelazak u
Smirnu (današnji Izmir) u Turskoj – savršeno odredište za neko-
ga poput nje, tko voli život na otvorenom, zbog blizine laguna i

28
slanih močvara na ušću rijeke Gediz, poznatom po pelikanima
i plamencima. Kad je stigla onamo u travnju 1933., otkrila je
da njezine službene dužnosti nisu ništa odgovornije nego što su
bile u Varšavi i da je Smirna od neznatne strateške važnosti. Ipak,
u tom gradu unatoč svim očekivanjima mlada je pustolovna
žena, iako možda još naivna, prekaljena u osobu iznimne snage.
Upravo je ondje sudbina odvela Virginiju stranputicom koja će
joj promijeniti život. Događaji na utoku Gediza u pjenušavo
Egejsko more pridonijet će oblikovanju budućnosti jedne daleke
nacije u svjetskom ratu koji će izbiti šest godina poslije.
Ubrzo nakon dolaska Virginia je naime počela organizirati
lovačke ekspedicije u močvarama na šljuke. Osvanuo je vedar
i blag petak, 8. prosinca kada se pripremala za još jedan dan
razonode i ponijela je dragocjenu sačmaricu kalibra .12 koju
je dobila na dar od pokojnog oca. Toga dana bilo je mnogo
dugokljunih ptica za lov i lovci su bili uzbuđeni, ujedinjeni istom
željom, iako je šljuke uvijek teško pogoditi u zraku zbog njiho-
va krivudavog leta. Vječno ispunjenoj natjecateljskim duhom,
Virginiji je možda popustila pozornost zbog silne želje da prva
ulovi jednu od tih teško primjetljivih ptica i k tomu možda
upravo zato nije podignula osigurač. Kako bilo da bilo, dok se
penjala preko žičane ograde koja se proteže kroz visoke stabljike
močvarne trske, Virginia se spotaknula. Pala je, a puška joj je
skliznula s ramena i ostala zahvaćena dugim kaputom. Pokušala
ju je uhvatiti, ali je puška opalila i iz neposredne blizine ispalila
metak u njezino lijevo stopalo.
Dok je gubila svijest, oko nje se mutnom vodom delte širila
krvava mrlja. Rana je bila ozbiljna – patrona koju je ispalila bila
je velika, tupa i ispunjena olovnom sačmom koja joj se usadila
duboko u nogu. Prijatelji na rubu očaja nastojali su zausta-
viti krvarenje improviziranom podvezom dok su je nosili u

29
 automobil i žurili u bolnicu u gradu. Liječnici u Smirni djelovali
su brzo i naizgled se u sljedeća tri tjedna oporavila. Njezinim
prijateljima – i sjedištu Državnog tajništva u Washingtonu
– odlanulo je kad su čuli da će Virginia za dva mjeseca opet
biti kao prije. No lokalni liječnici tad još nisu shvatili da u nje-
zine otvorene rane prodire virulentna infekcija. Neposredno
prije Božića stanje joj se naglo počelo pogoršavati te su hitno
pozvani ravnatelj američke bolnice u Istanbulu i dvije američke
medicinske sestre. Kad su stigli nakon dvadesetčetverosatne
vožnje vlakom, noga joj je bila natečena i pocrnjela, trulo je
tkivo zaudaralo, a cijelo joj je tijelo u valovima prožimala žestoka
bol. Američka ekipa odmah je shvatila da je riječ o najgorem
mogućem ishodu: gangrena je uzela maha i brzo se širila pot-
koljenicom. U danima prije antibiotika nije bilo djelotvornog
medicinskog tretmana i Virginijini organi samo što nisu počeli
otkazivati. Bila je na pragu smrti kad su joj na sam Božić kirurzi
odrezali nogu ispod koljena, što je bio posljednji pokušaj da je
spase.6 Imala je dvadeset sedam godina.
Amputacija je, s obzirom na okolnosti, prošla dobro, ali kad
je Virginia došla k sebi, ništa nije moglo ublažiti njezinu čežnju
za starim životom. Izmirski konzulat brzojavio je Washingtonu
da se „službenica Hall odmara u udobnosti” i očekivalo se da
će ozdraviti unutar dva-tri tjedna iako će povratak dužnostima
trajati znatno dulje. Ali tih dana Virginia nije mogla ni zamisliti
budućnost kakva bi joj bila podnošljiva. Život joj je spao na
bolnički krevet i, što je najgore, na tuđe sažaljenje. Kako da to
javi majci, koja se uvijek protivila odlasku tako daleko i koja

6 Brzojav iz konzulata u Izmiru Državnom tajništvu u Washingtonu, 25.

prosinca 1933., NARA Arhivska skupina RG 59.

30
je već ostala bez dragog Neda? Kroz kaleidoskop mentalnih
slika krvi i patnje, Virginia će svoje poteze onoga kobnog dana
proživljavati do kraja života, sve vrijeme koreći samu sebe zbog
vlastitog nehaja.
Američki konzul Perry George poslao je u Washingtonu
brzojav zatraživši da visoki dužnosnik obavijesti gospođu Hall
o Virginijinoj nesreći „sa što više takta”. Kao što se Virginia
bojala, Barbara je bila neutješna kad je primila bolnu vijesti o
svojoj kćeri. Ubrzo je tragedija dospjela u tisak, ali sućut javnosti
nije bila ni od kakve koristi Barbari, paraliziranoj od straha da bi
još mogla izgubiti svoje najmlađe dijete. Tek je 6. siječnja dobila
vijest iz Izmira da je Virginia izvan životne opasnosti. Američki
liječnik napokon se vratio u Istanbul, s osjećajem olakšanja jer
je njegova pacijentica preživjela.
Jedanaest dana poslije opet su zazvonila zvona na uzbunu.
Nova infekcija, ovaj put sepsa, potencijalno smrtonosno otro-
vanje krvi. Iznova se grčevito boreći za Virginijin život, lokalni
liječnici ubrizgali su joj u koljeno tajanstvene serume nastojeći
je spasiti, sve vrijeme telefonski se savjetujući s Amerikancima u
Istanbulu, svakoga sata. I danas, uz modernu medicinu, njezino
bi stanje bilo kritično, a tada su joj izgledi bili krajnje slabi. Bol
zbog gnojem natopljenih zavoja na batrljku, koje su medicinske
sestre svakodnevno mijenjale, bila je gotovo nepodnošljiva i
često joj je srce neobuzdano tuklo.
Jedne noći, bunovna od infekcije koja joj je prožimala tijelo,
Virginia je doživjela nešto što je opisala kao ukazanje. Iako je
njezina obitelj bila tisućama milja daleko od nje, pokojni se otac
pojavio kraj njezina kreveta s jednostavnom porukom. Ned joj
je rekao da ne smije odustati i da je „njezina dužnost preživjeti”,
ali ne bude li zaista u stanju podnijeti bol, vratit će se po nju.
Iako nije bila vjernica ni u kakvom formalnom smislu, Virginia

31
 je doista vjerovala da joj se Ned obratio. Njegove su joj riječi
ostale urezane u um kao moćna sila i često je godinama govorila
o tome kako ju je potaknuo da se bori za život.7 Tako je povela
prvu, ali ne i zadnju veliku bitku za život, praktički sama, ne
računajući duha koji joj se obratio. Bude li pošteđena nakon
takve grozovite patnje, vjerovala je da će sigurno izdržati i svaku
drugu životnu nedaću. Ocu za ljubav nije namjeravala dopustiti
da joj njezina velika pogreška stane na put.
Virginia se doista čudesno izvukla, a konzul, koji ju je sva-
ki dan požrtvovno posjećivao u bolnici, odlazio je zadivljen
njezinom čvrstinom. Nakon nekoliko mjeseci prebačena je na
liječenje u moderniju bolnicu u Istanbul. Tijekom dugih sporih
tjedana oporavka odlučila je da neće dopustiti da se prema
njoj postupa kao prema invalidu. U svibnju 1934. zatražila je
da, protivno preporukama liječnika i poslodavca, bude vraće-
na na posao u konzulatu dan nakon otpusta iz bolnice. Bila
je to vrlo loša odluka. Lokalni liječnici mogli su joj ponuditi
samo primitivnu drvenu nogu, koja joj je loše pristajala, pa se
oslanjala na štake. Nakon mjeseci ležanja u krevetu, nije bez
napora mogla prehodati ni najmanju udaljenost. U Smirni nisu
polagali mnogo važnosti u naknadnu medicinsku njegu i rana
je nije prestajala boljeti. Prvi put osjećala se bespomoćnom tako
daleko od doma, što je ubrzo prešlo u fizički i emocionalni slom.
„Ovo je situacija koju sam predvidio i pokušao izbjeći, ali gđica
Hall nije uvidjela poteškoće koje stoje pred njom”, brzojavio je
konzul Perry Državnom tajništvu u Washingtonu. „Bio je to
bolan događaj za sve nas.”8

7 Lorna Catling, u razgovoru s autoricom u njezinu domu u Baltimoreu,

27. listopada 2017.
8 Konzul W. Perry George, 16. svibnja 1934., NARA, RG 59.

32
 Za nekoliko dana Virginia je bila na brodu koji je plovio u
Sjedinjene Države, a mjesec poslije, 21. lipnja, stigla je u New
York, gdje ju je obitelj dočekala na pristaništu i gledala je kako
oprezno hrama prema njima. Primljena je u bolnicu na niz
takozvanih „popravnih operacija”, što je gotovo sigurno značilo
dodatno odsijecanje noge kako bi se izbjegla infekcija tkiva te
kako bi joj se ugradila nova proteza. Iako je umjetna noga bila
moderna prema standardima 1930-ih, bila je nezgrapna i pri-
čvršćena kožnim remenjem i steznikom oko struka.9 Za vrućeg
vremena koža ju je grebla, a batrljak žuljao i krvario. Iako je bila
šuplja, lakirana drvena noga s aluminijskim stopalom težila je
dobra četiri kilograma. Obično kretanje bilo je test izdržljivosti,
a njezini voljeni sportovi u prirodi sada sigurno nisu više dolazili
u obzir. Bol će joj biti stalni pratitelj do kraja života.
Za ljetnih mjeseci na imanju Boxhorn Virginia je sama nauči-
la opet hodati, i dalje se boreći sa stalnim infekcijama i baukom
depresije. Voljela je sjediti na verandi i pomagati u hranjenju
ovaca, konja i koza. Ali u studenom 1934. već je žudjela za
povratkom na posao i dogovorila je novo radno mjesto u Europi,
ovaj put u Veneciji, gdje se nadala da će uvjeti biti bolji nego u
Turskoj, zemlji koja joj je ostala u tako lošoj uspomeni da je nije
namjeravala više nikad posjetiti.
Nije tražila – niti joj je odobrena – nikakvu poštedu u pogledu
količine posla. Samo bi katkad iz nje nakratko buknula navala
ćudi, što je često tipično za ljude suočene s nesnosnim frustra-
cijama koje se neupućenima čine odrazom tjeskobe. Nastojala
je prikriti invaliditet dugim koracima i premda je morala nositi

9 U cijeloj knjizi dugujem zahvalnost Stewartu Emmensu, kustosu Zdrav-

lja zajednice pri Muzeju znanosti u Londonu, zbog njegova stručnog
poznavanja povijesti protetike.

33
cipele bez pete, njezino bi hramanje postalo očitije kad bi se
umorila. Penjanje i silaženje stubama predstavljalo joj je poseban
napor, a Venecija, kao što će i sama otkriti, jedva da je mogla
biti manje prikladan grad za nekoga tko je nedavno doživio
amputaciju.
La Serenissima je bila pješački grad. Virginia je prestrav-
ljeno gledala skliske popločane ulice grada i četiristo grbavih
mostova, od kojih su mnogi stepenasti, a vodili su preko sto
sedamdeset sedam gradskih kanala. Brzo je smislila genijalno
rješenje: umjesto kočije imala je vlastitu gondolu s ukrasom u
obliku veličanstvenog zlatnog lava. Odani Mlečanin Angelo
pomagao joj je veslati i pridržavao ju je kad bi se uzburka-
lo more, od kojeg je bila „uporišno nesigurna”10. Razvila je
sposobnost za regrutiranje ljudi spremnih uložiti trud da
joj pomognu u nevolji, očarani njezinim šarmom i očitom
hrabrošću.
Smjestila se u povijesnu palaču s čijeg je balkona imala
otvoren pogled na Canal Grande. Opet se počela zabavljati,
dobro se služeći finim porculanom i srebrninom obitelji Hall.
Pozvala je i majku na nekoliko mjeseci u prvim danima, kad
je još trebala dodatnu pomoć, pogotovo jer joj je batrljak na
memljivoj mletačkoj vrućini zadavao velike muke. Možda joj
je život uz nemirnu majku bio neugodan dijelom i zbog njihova
obnovljenog neslaganja oko Virginijine odluke da opet radi tako
daleko od doma. Kako bilo, unatoč iskrenosti i ljubavi koju su
njih dvije gajile jedna prema drugoj, bilo je jasno da Barbara više
nikad neće doći u Europu vidjeti kćer.

10 Virginia je ove riječi zapisala na poleđini fotografije na kojoj su ona i

Angelo na gondoli. Osobna zbirka Lorne Catling.

34
 Uza sve patnje koje je proživljavala Virginia je opet ostavila
dobar dojam na nadređene u američkom konzulatu, čije se
osoblje bavilo vizama i putovnicama te repatrijacijom američkih
turista, kao i carinskim pogodbama za poslovne ljude. Silno
želeći dokazati koliko vrijedi, ubrzo se prihvatila složenijih i
delikatnijih zadataka koji su obično predviđeni za karijerne
diplomate, a ne obične činovnike, pa je čak uskakala i na mje-
sto zamjenika konzula kad bi on bio na putu. Shvatila je da je
prezaposlenost najbolji način da odagna mračne misli. Konzul
je primijetio da Virginia rijetko uzima slobodne dane, čak ni
subotom ni nedjeljom, i nikad nije dopuštala da je njezina inva-
lidnost omete u radu. S obzirom na to da više nije razmišljala
o udaji, karijera joj je postala važnija nego ikad i trudila se biti
u tijeku s političkim zbivanjima. Zgrožena valom fašizma koji
je zahvaćao sve oko nje, žudjela je za tim da bude uključena u
diplomatska nastojanja za njegovo suzbijanje.
Bilo je to vrijeme velike nezaposlenosti i krajnjeg siromaštva,
kada se ljudima činilo da neke nade daju samo diktatori koji su
prisvajali vlast diljem Europe. Hitler, još donedavno predmet
sprdnje raznih kritičara, koji su tvrdili da od njega neće biti ništa,
bio je novi kancelar Njemačke kojeg su obožavali milijuni. Vir-
ginijina zemlja domaćin, Italija, zapravo je bila jednostranačka
fašistička država pod Mussolinijem, kojeg su podržavale bande
crnokošuljaških nasilnika poznatih kao squadristi, a Rusijom je
Staljin vladao kao krvavi diktator. Takav ekstremizam (slijeva
i zdesna) kao da je doživljavao uzlet na sve strane, na krilima
propagande, slogana i bešćutne manipulacije medijima.
U desetljeću laži, kako je poslije prozvano, istina i povjere-
nje nestajali su kao žrtve straha, rasizma i mržnje. Virginia se
našla u prvom redu povijesnog teatra u kojem sve krhkiji ideal
demokracije nije uspijevao pronaći pronositelje alternativnih

35
odgovora. Rijetka iznimka bila je njezina domovina, gdje je
predsjednik Franklin Roosevelt svojim programom New Deal
nudio hitnu ispomoć u kombinaciji s otvaranjem dobro plaćenih
radnih mjesta na opsežnim projektima javnih radova. Virginia je
bila prirodan Rooseveltov pristaša, a na Barnardu je bila slušala
predavanja jednog od njegovih glavnih savjetnika, profesora
Raymonda Moleya. Ali Amerika je, na njezino razočaranje, još
oprezno stajala po strani, dalje od europskih nesuglasica bez
kraja i konca, kako ih je doživljavala, zatvarajući oči pred opa-
snim razvojem događaja u ostatku svijeta. Ma koliko vizualno
veličanstveno bilo okruženje u kojem je živjela, njezin činovnički
posao u Veneciji nasuprot globalnoj pozadini, kakva je tada bila,
činio joj se zagušujuće nevažnim.
Potkraj 1936. Virginia se odlučila na još jedan pokušaj da
postane diplomat. Nakon pet godina provedenih u inozemstvu
kao službenica Državnog tajništva više nije morala polagati
pismeni ispit, nego je dovoljan bio službeni razgovor. Sigurna da
joj to ide u prilog, u siječnju 1937. otputovala je brodom u Sje-
dinjene Države kako bi provela svoj zahtjev, uz blagoslov šefova
u Veneciji i s osjećajem optimizma. U dobi od trideset godina
i s iskustvom rada u trima različitim predstavništvima imala je
mnogo ponuditi u smislu lokalnog političkog znanja. No njezina
je prijava glatko odbijena, ovaj put u skladu s opskurnim pra-
vilom kojim se osobama s amputacijama ne dopušta bavljenje
diplomacijom. Isprva je mislila da je riječ o privremenoj prepreci
i tražila je niz sastanaka u Državnom tajništvu kako bi dokazala
da to nimalo ne utječe na njezin rad. Bila je to hrabra kampanja,
ali osuđena na propast te se u Veneciju vratila s osjećajem poraza
i rastućeg prijezira prema pravilima i njihovim provoditeljima.
Konačnu odluku donio je sâm državni tajnik Cordell Hull, ali
Virginijini pobornici, od kojih su mnogi bili zagriženi demokrati

36
poput obitelji Hall, nisu namjeravali pustiti da takvo njegovo
postupanje prema njoj prođe bez borbe. Nakon više mjeseci
i obilne razmjene poruka između raznih moćnih obiteljskih
prijatelja jedan od njih, pukovnik E. M. House, preuzeo je na
sebe zadatak da pokuša intervenirati kod stare prijateljice u
Ovalnom uredu. Rekao je Rooseveltu da je Virginia „visoko-
inteligentna dama” i „dika naše zemlje” te da je žrtva „neprav-
de”. Unatoč ozljedi ona vodi aktivan život, što podrazumijeva
veslanje, plivanje i jahanje a da nije „nikad zanemarila svoj rad”,
ali rečeno mu je da ona ne može napredovati prema redovima
diplomatskog zbora. Dana 4. veljače 1938. Roosevelt je zatražio
izvješće od Hulla, kojem se nije baš svidjelo takvo posebno
lobiranje u njezino ime. Predsjedniku je rečeno da Virginiju
njezin invaliditet koči u izvedbi zadataka te da ne udovoljava
zahtjevima koje diplomatski položaj podrazumijeva. Očito se
ne osvrćući na pohvalna izvješća iz konzulata u Veneciji, Hull
se složio s ocjenom da bi mogla „postići solidnu karijeru”11, ali
samo ako ostane na administrativnoj razini. I sâm je Roosevelt
prebolio poluparalizu koja mu je ostala od poliomijelitisa pa je
ipak dospio do najvišeg mogućeg položaja. Ipak, ne bez određe-
ne ironije, nije smatrao potrebnim dalje se baviti tim predmetom.
Vjerojatno u sklopu namjerne kazne za njezinu drskost
Virginiji je ubrzo nakon toga naloženo da napusti Veneciju
bez obzira na njezine želje te da se javi na dužnost u američko
predstavništvo u Tallinnu, dalekom glavnom gradu sve neslo-
bodnije baltičke države Estonije. Kad je zatražila prolaz kroz
Pariz – što je samo blago skretanje s puta – kako bi obavila
hitne popravke na svojoj protetičkoj nozi, dobila je šture upute

11 Virginia Hall, dokument 123, NARA, RG 59.

37
 da joj troškovi neće biti nadoknađeni. Dodatno je uvredljivo
bilo to što je njezin nasljednik u Veneciji – muškarac – dobio
status vicekonzula i veću plaću. Sve se više uklapajući u stečenu
buntovničku reputaciju, Virginia je odlučila otići u francusku
prijestolnicu po vlastitu nahođenju i obići stare prijatelje.
Malo je tko u Parizu znao za njezinu nesreću premda su se
možda pitali zašto stalno nosi debele čarape na proljetnom
suncu. Nisu ni zamišljali da je posebnom navlakom na nozi pri-
krivala invalidnost te oblagala batrljak da bol i krvarenje svede
na najmanju mjeru. Iako je sebe smatrala episkopalkom, obitelj
Virginijine majke potjecala je iz stoičke tradicije pensilvanijskih
Nizozemaca, potomaka ranih njemačkih doseljenika povezanih
s Amišima. Odgajana je da izbjegava razgovore o novcu, osje-
ćajima i zdravlju te da se drži podalje od gužve. Držanje svojih
problema – i svojih tajni – u tajnosti stoga joj je bilo prirođeno.
Nije doduše bila udana za ravnodušnog muža, ali drukčiji oblik
tihe patnje sad je bio sastavni dio njezina života.
Virginia je u Tallinn stigla krajem lipnja i počela je raditi za
istu plaću od dvije tisuće dolara, još ne doživjevši povišicu tijekom
sedam godina službe. Jedina joj je naknada bilo obilje divljači na
ponudi u golemim netaknutim šumama Estonije. Virginia nije
gubila vrijeme na nabavljanje dozvola za pucanje na tetrijebe,
lještarke i fazane. Nije dopuštala da je njezina nesreća liši omilje-
nog sporta – pucanja iz puške unatoč neprohodnom močvarnom
terenu. Inferiorni joj je posao dosadio. Javljala se na telefon i
ispunjavala formulare dok je Europa srljala u rat i sa strepnjom
je pratila susret britanskog premijera Nevillea Chamberlaina s
Hitlerom u Münchenu u rujnu 1938., s kojim je razgovarao o
„miru našega doba”. Virginia je u Estoniji zatekla priču sličnu kao
i u većem dijelu Europe: i ondje je nacionalistička groznica našla
uporište. Političke su stranke zabranjene, tisak je cenzuriran, a

38
 potencijalno strana imena preoblikovana su tako da zvuče estonski.
U strahu od budućnosti, više i bez kakve nade za promaknućem,
etiketirana kao žena s invaliditetom bez važnosti, dala je ostavku
Državnom tajništvu u ožujku 1939. Uza svu početnu ambiciju
njezina se karijera pokazala jedva išta vjernijom i isplativijom od
staromodnog braka koji je nekoć odbacila.
Nakon sedam godina života u sjeni fašizma zaključila je
da treba učiniti više kako bi razbudila javnost u domovini i
osvijestila je o onome što je smatrala „lažnim razmišljanjem”,
„iskvarenošću” i „strašnom obmanom” te iste javnosti, i to pisa-
njem plaćenih članaka američkim novinama. Dakako, studirala
je novinarstvo na Akademiji u Beču, ali pisanje joj nikad nije
bilo jača strana. Ne zna se je li imala ikakva uspjeha i je li se
njezin glas čuo. Nije pronađen ni jedan objavljeni članak iz tog
razdoblja iako je iz njezine putovnice vidljivo da se u Tallinnu
zadržala nekoliko mjeseci. Pisanje članaka ionako je neće zadu-
go zadovoljiti. Htjela je djelovati, a ne samo izvještavati. Kako
probiti ograničenja života da učini nešto zaista hvalevrijedno?
Kako pobijediti depresiju koja ju je još proganjala i dokazati
da je za njezin nevjerojatan ostanak na životu postojao razlog?
Dana 1. rujna 1939. Njemačka je iznenadno i brutalno napala
Poljsku, a dva dana zatim Britanija i Francuska uzvratile su
objavom rata. Bilo je dobro poznato da je Rusija kao susjed
Estonije imala slične ekspanzionističke namjere i potkraj listo-
pada Virginia je odlučila otploviti u London prije nego što
postane prekasno. U svakom slučaju, već je imala druge planove.
Odlučila je dići ruke od pisaćeg stroja i dobrovoljno se prijaviti
u Pomoćnu teritorijalnu službu, što je ženski ogranak Britanske
vojske – ali kad je došla u ured za novačenje, narednici su ovlaš
pogledali njezinu putovnicu i izjavili da stranci nisu dobrodošli.
Još jedna odbijenica.

39
 Većina bi ljudi na njezinu mjestu odustala i vratila se u
sigurnost Sjedinjenih Država – ali za Virginiju takav bi potez
bio nezamislivo priznanje neuspjeha. Otišla je brodom natrag
u Pariz i neumornom upornošću napokon je pronašla jedinu
aktivnu ulogu koju je mogla preuzeti u borbi protiv fašizma.
Kako bi izbjegla svađu, namjerno je prešutjela majci kad se u
veljači 1940. prijavila u francusku 9. topničku pukovniju kao
vozačica sanitetskih vozila za Service de Santé des Armées. Nije
imala nikakvih medicinskih znanja, ali je imala vozačku dozvolu
i ta je služba bila jedno od rijetkih vojnih tijela otvorenih za
dragovoljke – a i strankinje. Na njezinu radost, prihvatili su je
(možda nesvjesni njezine invalidnosti) i omogućili joj pohađanje
intenzivnog tečaja prve pomoći. Napokon je dobila priliku.
Dana 6. svibnja, nakon uvodnog tečaja, Virginia se prijavi-
la na dužnost, i to u blizini Metza na sjeveroistočnoj granici
Francuske, kod Maginotove linije, niza betonskih fortifikacija
zamišljenih kao neosvojiva prepreka svakoj eventualnoj njemač-
koj agresiji. Nije se imalo mnogo što činiti u tim posljednjim
danima iluzornog rata, kako je poslije prozvan. Vojnici su se
dosađivali, a i njihovo je oružje mirovalo. Iskoristila je priliku
da, na što blaži način, Barbari priopći vijest o svojoj novoj ulozi
naglasivši da je doduše „umorna i prljava”, ali je i „dobro zbrinuta”
u vojarni „okružena dobrom hranom”.12 Njezina majka nije
se dala. Novinaru iz Baltimore Suna koji je pisao reportažu s
naslovom Žena iz Marylanda vozi sanitetsko vozilo za francusku
vojsku13 rekla je da su Virginijine riječi „dobronamjerne, ali
pružaju slabu utjehu jer ona na sebi tipičan način nastoji svojem

12 Iz razgovora s Barbarom Hall u Baltimore Sunu, 12. lipnja 1940.

13 Ibid.

40
opisu pridati bolji prizvuk”. Pitala se zašto njezina kći okreće
leđa lagodnom životu u svojoj kući ususret sve većim patnjama,
oružju i strahotama?
To je bilo posljednje što se na neko vrijeme čulo od Virginije.
Dana 10. svibnja Nijemci su krenuli u krvavi napad, jednostavno
zaobilazeći cijelu Maginotovu liniju. Provalili su u Francusku
kroz nebranjena šumovita brda u belgijskim Ardenima. Oklo-
pne divizije nagrnule su preko granice i zatekle samozadovoljne
starije francuske generale nespremne raspršivši njihovu slabo
pripremljenu vojsku, što je Virginia dijelom vidjela iz svojeg
sanitetskog vozila. Francuzi su bili ogrezli u zastarjelom obram-
benom mentalitetu, sjedili su iza zidova i slali jedni drugima
poruke preko golubova pismonoša. Imali su slabe izglede protiv
razorne moći nacističkih snaga koje su raspolagale zastrašuju-
ćom brzinom, bacačima plamena i munjevitim zračnim napadi-
ma u naglim valovima. Nehajna apatija stare francuske elite – a
u nekim slučajevima i podmitljivost – omogućila je svjetskoj sili
da se obori na zemlju i osvoji je u samo šest tjedana. Političari
i vojska, kako je rekao jedan francuski domoljub tog vremena,
prevarili su svoj narod „tlapnjom o snazi i neranjivosti” koja se,
kad su je Nijemci stavili na kušnju, ubrzo pokazala „zločinačkom
obmanom”14. Službeni plakati neprestano su se hvalili: „Pobije-
dit ćemo jer smo najjači!” Nitko u francuskoj vladi ni visokom
zapovjedništvu nije se usudio pomišljati na mogućnost sloma
sve dok do njega nije došlo.
Nakon nešto više od petnaest dana ostatci francuske i bel-
gijske vojske te mnoštvo britanskih vojnika bili su odsječeni

14 Philippe de Vomécourt: Who Lived to See the Day, Hutchinson, 1961.,

str. 22.

41
njemačkim prodorom i ostali su čekati na evakuaciju s plaža
Dunkirka. Ništa kao da nije moglo spriječiti Hitlera da pobje-
donosno pregazi cijelu Europu. Virginia je s jezom gledala kako
većinu njezine sanitarne jedinice zahvaća panika i kako puštaju
ranjenike da umiru na licu mjesta. Mnogi službenici – kao i
civilni prvaci poput gradonačelnika i vijećnika – također su
napustili svoje dužnosti i pobjegli. Čak je i francuska vlada
napustila glavni grad 10. lipnja i pobjegla ​​na jug, u Bordeaux,
gdje je uskoro razvrgnuta u kaosu.
Kad su Nijemci četiri dana poslije, ne naišavši ni na kakav
otpor, u zoru ušli u Pariz kroz Porte de Vincennes, Virginia
je već bila na putu za Valençay u dolini Loire, duboko u srcu
Francuske. Ondje je čula da jedan odlučni francuski pukovnik
još skuplja ranjenike i vozi ih tristo kilometara do bolnica u
glavnom gradu. Hitno mu je trebala pomoć dok je vojska oko
njega kopnila i Virginia se odazvala pozivu. Nekoliko tjedana
prevozila je vojnike u Pariz, gdje je morala podnijeti zahtjev za
kupone za gorivo i propusnice kod nacističkih vlasti, nedavno
postavljenih ispod divovskih svastika u hotelu Meurice. Pri-
mijetila je kako su joj kao nominalno neutralnoj Amerikanki
bile dane veće slobode nego Francuzima s kojima je radila. U
njezinoj glavi začela se ideja.
Novi francuski vođa krajnje desnice, maršal Philippe Pétain,
već je preuzeo vlast i 22. lipnja potpisao primirje s Hitlerom u
željezničkom vagonu u Compiègneu, što je značilo kapitulaciju
njegove zemlje pred nacistima. Virginia je službeno demo-
bilizirana nekoliko tjedana poslije, ali barem je imala kamo
otići. Potražila je staru prijateljicu iz studentskih dana koja je
živjela na Aveniji de Breteuil u Parizu. Već je doživjela strahotu
neprijateljske vatre na cesti, ali strogi policijski sat, osvetnička
ubojstva i prva uhićenja – ili rafles – u glavnom gradu budili su

42
u njoj nespokoj. Bila je i puna kritike zbog pokornosti francu-
skih vlasti koje su zauzvrat očito dobivale mir po nametnutoj
cijeni. Francuska je policija čuvala naciste smještene u najboljim
pariškim hotelima, Francuzi su na vlastitu tlu dopuštali gradnju
logora za tisuće ljudi koje su Nijemci slali u zarobljeništvo.
Virginia je znala da više od svega želi pomoći svojoj dragoj
Francuskoj da se otrese pokornosti svojim zavojevačima i bori se
za povratak stare slobode. Samo joj je to moglo pružiti žuđenu
svrhu i olakšanje njezinim najcrnjim mislima. Bila je uvjerena
da će Francuzi opet ustati na oružje, a dotle će se ona vratiti u
London i čekati. Britanija je sad bila sama protiv Hitlera, no
dokle će još preživjeti bez pomoći? Na Virginijin očaj Amerika
je odbila ući u rat i stati uz svoje stare saveznike – Kongres
nije htio prihvatiti gubitak američkih života za nešto što se
smatralo samo marginalnim nacionalnim interesom na dalekom
kontinentu, osobito tako brzo nakon posljednjeg europskog
rata. Javno mnijenje, čak i na sveučilištima, bilo je pretežno
protiv savezništva s Britanijom u reprizi francusko-njemačkog
sukoba. Ali ona je vidjela zbiljnost fašizma vlastitim očima i
izolacionizam njezine zemlje nije ju spriječio da se u borbu
upusti za svoj račun. Iako je diplomacija za nju bila prošlost,
morao je postojati drugi način da dokaže koliko vrijedi u srazu
istine i tiranije, kako je to vidjela. Morala ga je pronaći.

43
 DRUGO POGLAVLJE:

Kucnuo je čas
Jednoga vrućeg usijanog dana potkraj kolovoza 1940. britan-
ski tajni agent George Bellows bio je na dužnosti u prašnjavom
pograničnom španjolskom gradu Irúnu. Bilježio je užurbani
protok ljudi na kolodvoru. U Španjolskoj je vladao još jedan faši-
stički diktator, generalísimo Francisco Franco, i sve je vrvjelo od
nacističkih doušnika premda je ta zemlja službeno bila neutralna.
Svaki dan stotine pa i tisuće izbjeglica navirale su preko granice
iz Francuske, od kojih su neki mogli imati presudne informacije
o tome što se zbiva pod čizmom Trećeg Reicha. Od Hitlerove
invazije i evakuacije u Dunkirku britanski obavještajci izgubili
su gotovo svaki kontakt s najbližim kontinentalnim susjedom.
Njihova nekoć razgranata mreža agenata proširena Francuskom
razbježala se ili je izginula ili je postala nepouzdana. Londonu je
preostalo oslanjati se na hirove zračnog izviđanja i nepotpunih
izvješća neutralnih diplomata i novinara te tako pratiti čime se
bave Hitler i njegovi saveznici, i to kad je nacistička invazija
preko Engleskog kanala već postala neminovna. Britanija se
borila za opstanak, ali činila je to gotovo naslijepo.
Bellowsu je pogled privukla markantna Amerikanka koja
je postavljala pitanja na blagajni pod strogim pogledima
predimenzioniranih portreta Hitlera, Mussolinija i Franca.

44
Zaintrigiran, prišao je bliže i zapodjenuo razgovor sa ženom
koja je netom stigla iz Francuske i htjela vlakom do Portuga-
la, odakle bi brodom dalje u Britaniju. Predstavio joj se kao
trgovac vičan izazovima putovanja u ratno doba i ponudio joj
pomoć. U razgovoru Virginia prenese svoju izvanrednu priču
tom pouzdanom sugovorniku (iako je, kao i uvijek, birala što
će mu otkriti). Bellows je već čuo o tome kako se sanitetskim
vozilom probijala kroz vatru i kako je sama uzduž i poprijeko
prešla Francusku poniženu kapitulacijom pred nacističkom
Njemačkom. I to kako je morala prijeći preko žestoko nad-
zirane demarkacijske crte koja je otprilike pratila tok rijeke
Loire i dijelila zemlju u dvije zasebne zone. Činjenično mu je
podrobno opisala kako su se uvjeti na jugu brzo pogoršavali (u
takozvanoj Slobodnoj ili Neokupiranoj zoni), nominalno pod
upravom neizabranog šefa države u Vichyju, maršala Pétaina.
Okupirana zona (koja se sastojala od sjeverne i zapadne Fran-
cuske) bila je već pod izravnom vlašću Nijemaca stacioniranih
u Parizu i ogorčeno mu je opisala policijski sat i nestašicu
hrane, sveprisutna uhićenja te izgred u tvornici Renault, kad
su radnici koji su prosvjedovali protiv uvjeta rada poredani
uza zid i strijeljani.
Dok je slušao njezin opis, iznesen precizno premda ispu-
njen strašću, Bellows se divio Virginijinoj hrabrosti pokazanoj
usred vatre te njezinoj moći zapažanja, a više od svega njezinoj
bezuvjetnoj želji da Francuskoj pomogne uzvratiti udarac. Vje-
rujući svojem osjećaju, donio je najvažniju odluku u životu, onu
koja je trebala pomoći oživljavanju nade u konačnu savezničku
pobjedu u Francuskoj. Kad se pozdravio s Virginijom, dao joj je
telefonski broj „prijatelja” u Londonu koji će joj pomoći pronaći
vrijednu novu ulogu i dodatno joj je savjetovao da mu se javi
kada stigne. Možda Državno tajništvo nije znalo cijeniti njezine

45
 sposobnosti, no Bellows je znao da se upravo susreo s nečim
posebnim.15
Bellows joj nije ništa odao, a sudeći po njezinu zahtjevu za
vizu, Virginia je valjda pretpostavila da će opet voziti sanitetska
vozila kad stigne u Englesku. Zapravo, broj koji je dobila pripa-
dao je Nicolasu Bodingtonu, višem časniku u neovisnom fran-
cuskom ili F-odjelu nove kontroverzne britanske tajne službe.
Uprava za specijalne operacije SOE-ja utemeljena je 19. srpnja
1940., na dan Hitlerova trijumfalnog govora u Reichstagu u
Berlinu u kojem se hvalio svojim pobjedama. Winston Churc-
hill u znak odgovora osobno je zapovjedio Upravi za specijalne
operacije da „zapali Europu” dotad neviđenim valom sabotaža,
subverzija i špijuniranja. Tražio je od agenata SOE-ja – zapravo
više specijalne snage nego špijunaža – da pronađu način kojim
bi podjarili plamen otpora, pokazali Francuzima i drugim poko-
renim narodima da nisu sami i pripremili ih za ustanak protiv
nacističkih okupatora. Novim oblikom neregularnog ratovanja
– još nedefiniranim i neprovjerenim – trebali su se pripremiti
za daleki dan kad će Britanija opet moći iskrcati svoje snage na
kontinent. Bude li ta nova paravojna verzija petokolonaša kršila
stara pravila iz Queensberryja o međunarodnom sukobu (što
uključuje kodekse ponašanja, činove i odore), bit će to zato što
im nacisti nisu ostavili izbora.
Churchill je smatrao da je za službu u Upravi SOE-ja
potreban karakter koji je kadar gusarski odvažno provoditi
plemenite nakane. SOE je, što nimalo ne iznenađuje, teškom
mukom nalazio dovoljno lukave i hrabre ljude koje bi u taj-
nosti infiltrirao u Francusku bez ikakve potpore pođu li stvari

15 Časopis Quid Nunc, Roland Country Park School.

46
po zlu. Nitko za takav potencijalno samoubilački čin nije
pomišljao na žene. Ipak, Bellows je vjerovao da je Amerikanka
koju je otkrio na kolodvoru u Irúnu točno ono što je Upravi
SOE-ja trebalo.
No Virginia je uskoro zaboravila na dobiveni telefonski
broj jer se, nimalo tipično, predomislila. Kad je 1. rujna stigla u
London, nije imala želju izložiti majku dodatnim strahovima, a
možda je i sumnjala u sebe i u to da bi od nje moglo biti ikakve
koristi. Pojavila se u američkom veleposlanstvu u Londonu kao
bivša zaposlenica Državnog tajništva i zatražila privremeni
posao dok čeka povratak kući. U početku nije dočekana srdačno.
Ipak je bila dala otkaz. Istina, njezino aktualno poznavanje Fran-
cuske bilo je od neprocjenjive vrijednosti i spremno je napisala
podrobno izvješće o pitanjima kao što su policijski sat, nestašica
hrane i način na koji se, po njezinu mišljenju, „Francuzi i dalje
drže dostojanstveno s iznimkom prostitutki”, za koje je smatrala
da se bestidno povezuju s Nijemcima16. No Državno tajništvo
veću je pozornost obratilo njezinim jezičnim i daktilografskim
sposobnostima. Vojnom atašeu trebala je tajnica. Unutar dva
tjedna opet je bila za pisaćim strojem.
Tjedni su se vukli, a noći su joj uglavnom bile besane dok
se London hrabro borio sa zračnim napadima. Gospođa Hall
požurivala je kćer da se vrati i uskoro je, uoči Božića, Virginia
pristala rezervirati put kući, na što je vjerovala da ima i pravo
kao bivša djelatnica Državnog tajništva. Ne, rečeno joj je, zaka-
snila je. Dopustila je da prođe više od godinu dana od njezine
ostavke i više nije ispunjavala uvjete za službenu kartu, a u
ratno vrijeme do drugih nije bilo ni moguće doći. Zaglavivši

16 Ibid.

47
tako neočekivano u Londonu i ostavši sama, iskopala je onaj
telefonski broj koji je bila dobila u Irúnu. Javio se Nicolas
Bodington, bivši pariški dopisnik za Reuters, i pozvao je na
večeru početkom nove godine sa svojom američkom suprugom
Elizabeth, u njihovoj elegantnoj kući s bijelom štukaturom na
adresi Charles Street 20 u Mayfairu, nedaleko od Virginijina
boravišta.
Iako su mu okrugle naočale pridavale učen izgled, Bodington
je znao biti troma pa i kontroverzna ličnost, poznata po krajnjem
nedostatku takta. No iza zavjesa za zamračenje te gorke zimske
večeri bio je da zabavniji nije mogao biti i Virginia se osjećala
opušteno dok je jario vatru i služio joj ukusno jelo već koliko su
to dopuštali ratni uvjeti. Nije znala koji je bio ratni posao njezina
domaćina – kao što nije znala ni za njegovu ogorčenost zbog
šest mjeseci neuspješnih pokušaja F-odjela da infiltrira jednog
agenta – ali brzo mu je zaokupila pozornost pričom o svojim
planovima. Sad kad ne može kući u Ameriku, želi se vratiti u
Francusku. Govoreći o svojem putovanju živahno kao ide na
odmor, i naizgled ne mareći za opasnosti i prepreke, ispričala
je kako je razradila sve do pritiskanja svojih starih kontakata u
Državnom tajništvu da se ubrza njezin zahtjev za vizu. Zacrtala
je i rutu preko Barcelone, preko granice vlakom do Francuske
rivijere, tobože kako bi se pridružila kvekerima u njihovim
nastojanjima da pomažu izbjeglicama, ali i da piše za novine u
domovini. Uostalom, kako je istaknula svojem oduševljenom
domaćinu kad su završili s objedom, kao navodno neutralna
Amerikanka, mogla je slobodno putovati u Francusku i diljem
Francuske.
Sutradan rano ujutro, 15. siječnja 1941., Bodington je požurio
u tajni ured Uprave SOE-ja u Baker Street 64 (ulica je slu-
čajno postala poznata kao dom fiktivnog detektiva Sherlocka

48
Holmesa)17. Notorno klimavim dizalom stigao je do petog kata
i poprilično uzbuđeno izdiktirao hitan dopis šefu svojeg odjela,
interno poznatog kao F. „Mislim da bi se ova dama, rodom iz
Baltimorea, mogla upotrijebiti za jednu misiju, da bismo joj mogli
omogućiti put tamo i natrag i podmiriti troškove puta u zamjenu
za uslugu koju će nam pružiti.”18 izvijestio je F-a. Što je Bodington
više razmišljao o Virginiji, to mu se boljom činila mogućnost koju
je nudila Upravi SOE-ja, koja je bila pod snažnim pritiskom da
djelovanjem opravda svoje postojanje. S obzirom na to da je bila
Amerikanka, nije bilo potrebe za opasnim iskrcavanjem na obalu
ili za skokom padobranom, čemu se još nisu pokazali vičnima.
Ni njezin francuski izgovaran s naglaskom nije se smatrao pro-
blemom jer je mogla djelovati pod krinkom rada kao američka
novinarka, što bi bilo i objašnjenje za njezinu potrebu da putuje
okolo i postavlja pitanja koja sežu duboko.
Bodingtonovo uvjerenje u njezinu vrijednost bilo je tako
čvrsto da je kapetanu Strongu iz MI5 već izdao upute da je
provede kroz sustav provjere, rigorozni postupak koji je tada bio
poznat kao „provlačenje kroz karte” ili PTC. PTC je uključivao
traganje za njemačkim vezama u velikim arhivama kartoteka
s unakrsnim referencama, koje se vode u vezi s nepoželjnim
osobama svake vrste. Bio je to dugotrajan proces i F se ubrzo
složio s tim da je Virginia takav ulov da joj je hitno trebalo dati
zadatak. Dobrano prije nego što je ocijenjena kao „čista” 17.
veljače, Virginiji je ponuđen posao. Ovaj put nikom nije padalo
na um stavljati je za pisaći stroj.

17 Margaret Rossiter, Women in Resistance, str. 190. na temelju telefonskog

razgovora s Elbridgeom Durbrowim prije njegove smrti 1984.
18 Brzojav iz konzulata u Izmiru Državnom tajništvu u Washingtonu, 25.
prosinca 1933., NARA Arhivska skupina RG 59.

49
 Nasreću, novac joj nije bio motivacija jer petsto funti godišnje,
koliko se nudilo, bilo je jedva više nego što je dobivala za sjedenje
za stolom u Državnom tajništvu. Ali Virginia, obožavateljica
pustolovine, koja je inače zapela u bezizlaznom poslu u životu
koji je smatrala jednako bezizlaznim, nije mogla odoljeti tomu
da uđe u Francuska kao tajna časnica za vezu (klasa A). Bit će
prvi ženski agent F-odjela i prva časnica za vezu (općenito).
Uz zadatak koordiniranja rada lokalnih vođa otpora i budućih
agenata SOE-ja, njezino postavljanje na tu funkciju bilo je golem
izraz povjerenja u Virginijine sposobnosti koje su tako dugo
bile omalovažavane i zanemarivane. Opet je dala ostavku na
radno mjesto u Državnom tajništvu i 1. travnja 1941. počela se
pripremati za tajnu misiju a da nitko nije znao što ona uključuje.
Bilo je jasno da će se SOE-ina nova „najneciviliziranija” vrsta
ratovanja uvelike oslanjati na terorizam kakav irske republikanske
paravojne snage provode nad Britancima. U englesko-irskom ratu
od 1919. do 1921. Britanci su primijetili da regularna vojska može
doživjeti poraz od neprijateljski nastrojenog stanovništva čiju je
volju učvrstilo nekoliko odlučnih oružnika. Zato se od agenata
SOE-ja očekivalo da djeluju kao vođe irskih terorista: tako da
nadahnjuju i vode Francuze te im pomažu da ustati protiv svojih
tlačitelja kad nastupi pravi trenutak te da bez milosti uklone sva-
kog tko im stane na put. Trebalo je ipak obaviti mnogo priprema
prije nego što SOE uopće i pomisli da može potaknuti nešto što
je zapravo bilo druga Francuska revolucija.
Javno oglašavanje u potrazi za novacima koji bi sudjelovali u
takvoj podrivačkoj djelatnosti očito nije dolazilo u obzir – vlada
nikad nije otvoreno spominjala Upravu za specijalne operacije, a
na upit je nijekala i samo njezino postojanje. Tradicionalno su se
britanske tajne službe nadopunjavale oskudnim genskim zalihama
momaka iz visokog društva odraslima na pustolovnim pričama o

50
imperiju, ali takvo davanje prednosti odgoju nad intelektom nije
bilo doraslo nezaustavljivom barbarstvu Trećeg Reicha. Operativci
MI6 bili su navikli na to da se drže pritajeno i strpljivo prikupljaju
obavještajne podatke izbjegavajući pritom izravno sudjelovanje.
Agenti SOE-ja bili su drukčiji. Promatrali su, to da, ali su i novačili
i obučavali gerilske snage da agitiraju, šire propagandu te da u
krajnjem slučaju ubijaju i razaraju. Kako reče jedan špijunski pisac:
kad bi časnici MI6 otkrili da neprijateljski vojnici prelaze most,
motrili bi ih iz daljine i nastojali procijeniti njihov broj, dok bi
SOE jednostavno srušio most. Špijuni starog kova bili su ogorčeni
zbog nečega što su smatrali pristupom visoke strategije ali niske
taktike – zovući ga čas amaterskim, čas opasnim, a čas lažnim – i
nastojali su osujetiti sam početak rada SOE-ja.
Nije ni čudo da je Hughu Daltonu, prgavom laburističkom
ministru kojeg je Churchill postavio za čelnika SOE-ja, bilo
jasno da je potraga za novim tipom regruta kadrih kršiti pravila,
čuvati tajne i gorjeti od fanatičnog entuzijazma težak zadatak19.
Trebalo je držati podalje zadrta vojna lica zabrinuta za ono što
su smatrali etikom, kao što većina ministara Njegova Veličanstva
i jest. Kolega iz kabineta isključio je pobožnog anglokatoličkog
ministra vanjskih poslova lorda Halifaxa sa sastanaka SOE-ja,
na primjer, jer nije u sebi imao „gangstersku žicu”20.
No dok se pripremala za invaziju, Britanija je bila u tako
teškom položaju da je i sam Churchill najveće nade polagao
u organizaciju SOE. I drugi su na nju gledali kao maštovitu

19 M. R. D. Foot: SOE in France, Frank Cass Publishers, 2004., str. 9; ref.
Hugh Dalton, The Fateful Years, Muller, 1957., str. 368.
20 Max Hastings: Tajni rat: Špijuni, kodovi i gerilci 1939. – 1945., William
Collins, 2015., str. 261; ref. The War Diaries of Hugh Dalton, Jonathan
Cape, 1986., 1. srpnja 1940.

51
premda očajničku alternativu „frontalnim šakačkim obračuni-
ma” Prvoga svjetskog rata. Možda bi kombinacijom lukavstva
i hrabrosti mogla pridonijeti razbijanju nacističke moći dok
Britanija užurbano gradi vojsku potrebnu za konačni povratak
na kontinent. Još je bilo nemoguće predvidjeti kad bi to moglo
biti, no svaki budući pokušaj iskrcavanja morao je biti u Fran-
cuskoj (najveća i najbliža država u Zapadnoj Europi), koja je
zbog toga ključno vojno poprište na zapadnoj polutki. No nije
još postojao razrađeni plan ni provjerena tehnika kojom bi se
potaknulo širenje ustanka. Virginia je pristupala tajnoj službi
koja je bila i ostala Pepeljuga u usporedbi s ostalima, i čiji su
početci bili obilježeni stalnim neuspjehom. Čamac kojim su tri
agenta plovila prema obali sjeverne Francuske vratio se jer je
nabasao na njemački konvoj. Drugi agent ukrcao se u zrakoplov
da bi iz njega iskočio padobranom, ali ga je u zadnji čas obuzeo
strah i odbio je skočiti. Većina novaka nije došla ni dotle, nego
su užasnuto bježali istog časa kad bi shvatili što se od njih traži.
Drugi su pak otjerani kad se otkrilo da su ludi ili zli. Čak se u
Londonu Odjel F sastojao od samo osam ljudi. Cijeli SOE imao
je samo deset telefonskih linija.
Bio je to velik i mnogostruk rizik. Čak i kad bi Virginia uspje-
la neozlijeđena stići u Francusku, je li ta službenica iz Baltimorea
bila sposobna za takvo što? Je li uopće bilo ikakve stvarne nade
za nastanak slobodne Francuske ili je otpor bio puka tlapnja?
Dalton je davno obećao da će do kraja 1940. pokorene zemlje
koje je preplavila Njemačka dići ustanak od kojeg će se naci-
stička okupacija „otopiti poput snijega u proljeće”21. Dakako

21 Lynne Olson: Otok posljednje nade, Random House, 2017., str. 166; ref.
Christopher Andrew: Her Majesty’s Secret Service: The Making of the
British Intelligence Community, Viking, 1986., str. 476.

52
da od toga nije bilo ništa. Na primjer, jedan istaknuti francuski
domoljub ni nakon tromjesečne potrage nije bio u stanju uno-
vačiti više od pet dobrovoljaca za formiranje pionirske jedinice
otpora. Je li onda u Francuskoj bilo ikakve podrške za nastavak
borbe u Britaniji? Može li se Francuze pretvoriti u djelotvorne
paravojne postrojbe koje će Britancima pomoći u vođenju rata
protiv fašizma ili će postati obični neprijateljski nastrojeni sluge
Trećeg Reicha? Može li agentica pod britanskom zapovjedniš-
tvom uopće preživjeti u Francuskoj dovoljno dugo da pošalje
izvješće? SOE nije imao odgovora na ta pitanja.
Pomisao na rad službe SOE-ja na terenu nedvojbeno je bila
zastrašujuća. Toliki su podvili rep da će SOE poslije uspostaviti
rustikalnu kuću u divljoj zabiti Škotske za agente koji se moraju
malo ohladiti, gdje su dezerteri držani prisilno zatvoreni dokle je
god ono što su znali o SOE-ju bilo od ikakve koristi. Od srpnja
1941. F-odjel obučavao je samo deset ljudi – od kojih je Virginia
bila jedina žena. I jedina invalidna osoba.
No u Virginijinim dosjeima nigdje se ne spominje proteza.
U SOE-ju očito nisu marili za to. Da umije voziti, njezini su
nadređeni već znali iz vremena kad je vozila francuska sanitetska
vozila. Kada su je pitali može li jahati konja, upravljati čamcem,
pucati, planinariti, skijati i voziti bicikl, odgovorila je da, da, da,
da, da, da. Istina, priznala je da ne zna boksati, kao ni ono naj-
važnije za tajnog agenta: trčati22. Ali za Virginiju bio je to prvi
put nakon nesreće da nije bila opisana prema svojem defektu.
Nije namjeravala odustati.
No njezin je odlazak bio odgađan zbog niza nezgodnih
događaja. Državno tajništvo (gotovo sigurno neupoznato s

22 SOE HS9-674-4, osobni dosje Virginije Hall, 31. ožujka 1941.

53
pravim razlogom za njezin put u Francusku) kao da ju je sad
namjerno zadržavalo odbijajući svojem veleposlanstvu u Lon-
donu dopustiti pružiti pomoć u pospješenju izrade njezinih
viza, s objašnjenjem da gospođici Hall „ne treba pružati nikakav
poseban tretman”23. Dužnosnici Državnog tajništva koji joj nisu
htjeli pomagati u napredovanju kroz njihove redove očito su bili
jednako nespremni pomagati joj u tome da gradi karijeru negdje
drugdje. Možda je njezino ime bilo zavedeno u neku datoteku,
kao da se odnosi na nekoga tko je bio zatražio poseban tretman
podnijevši prijavu za pristup diplomatskoj službi.
Za to vrijeme, u svibnju 1941., SOE je napokon na francusko
tlo uspješno padobranom spustio dvojicu agenata, obojica Fran-
cuzi. Plemić Pierre de Vomécourt (ili Lucas) bio je SOE-in prvi
organizator sklopova, a Georges Bégué prvi radiotelegrafist i
stoga jedina izravna komunikacijska veza s Francuskom. (Radi-
otelegrafisti su bili od presudne važnosti za slanje obavještajnih
podataka i primanje zapovijedi.) Obojica su trebala postati
iznimni agenti, svaki na svoj način, ali jedva su uspijevali pokri-
ti cijelu zemlju od 650 000 četvornih kilometara. Virginijina
nazočnost bila je hitnija nego ikad, no iskrsnuli su i problemi
s njezinim novinarskim paravanom. SOE je nastojao preko
posrednika pristupiti Ralphu Ingersollu, vlasniku američkog
časopisa PM, da je uzme kao vanjsku suradnicu. „Ne tražimo
od gospođice Hall drugo doli da dobro otvori oči i naćuli uši”24,
rečeno je Ingersollu. Odbio je. SOE je imao više sreće s „izni-
mno srdačnim” Georgeom Backerom, izdavačem New York Posta,
koji je pristao dogovoriti da Virginia postane njegov akreditirani

23 SOE HS9-674-4, osobni dosje Virginije Hall, 17. svibnja 1941.

24 Ibid., Nekoliko bilježaka od 1. travnja 1941. nadalje.

54
dopisnik. Backer je bio „očito svjestan skrivenog motiva”25 iako
se znao pretvarati da nije, izvijestio je oduševljeni operativac
SOE-ja.
Kao i uvijek u Virginijinu životu, bilo je i drugih smet-
nji. Churchillov kabinet zabranio je ženama svaku službu na
bojišnici. Vladini odvjetnici zastupali su mišljenje da su žene
posebno ranjive nađu li se u zarobljeništvu jer nisu prizna-
te kao borci, stoga nisu pod zaštitom međunarodnih ratnih
zakona. Staromodni stavovi bili su prošireni i unutar samog
SOE-ja. Bilo je „popriličnog otpora”26 na svim razinama prema
ideji žene u bilo kojoj drugoj ulozi osim logističkih, kao što su
dekoderke, daktilografkinje i kurirke. Osim toga, s obzirom
na to da je Virginia bila Amerikanka, može li joj se vjerovati?
Prema standardima obavještajne politike regrutirali su se samo
britanski građani. Vlasti njezine zemlje, u to vrijeme prije
Pearl Harbora, nisu bile u ratu s Njemačkom i bile su sumnjivo
prijateljski nastrojene prema režimu u Vichyju, koji se pokazao
otvoreno nenaklonjenim Britaniji. „To sam pitanje raspravio
s CD-om [šefom SOE-ja] i dežurnim odjelima i smatram da
je se ne može okvalificirati kao obavještajnog agenta”27, izjavio
je viši službenik za sigurnost nekoliko dana nakon što je ušao
u službu. Sad se činilo da je njezina invalidnost jedino što joj
nije stajalo na putu.
Naposljetku su Virginijini pobornici pobijedili uvjerivši
one sumnjičave da je nacionalnost novaka nevažna stavka
dokle su god odani antinacističkom cilju i britanskom ratnom

25 Ibid., 21. svibnja 1941. godine.

26 SOE HS7-121, Povijest i agenti Odjela F.
27 SOE, Virginijin osobni dosje, potpukovnik Edward Calthorpe,
5. travnja 1941.

55
 djelovanju. SOE bi nužno morao biti multinacionalan. Nije
tu bilo mjesta nikakvom nacionalizmu, a kad je potreba za
infiltriranjem agenata u Francusku postala hitna, preko činje-
nice da je jedan od malobrojnih mogućih kandidata ženskog
spola jednostavno je trebalo prijeći. Doista, SOE je u onom
očaju odlučio da mora i bio bi spreman surađivati sa „svakim
muškarcem, ženom ili institucijom, bila rimokatolička, mason-
ska, trockistička ili liberalna sindikalistička ili kapitalistička,
racionalistička ili šovinistička, radikalna ili konzervativna, sta-
ljinistička ili anarhistička, laička ili židovska ako bi to pomoglo
u svladavanju nacista.”28
Hitnost situacije u kojoj se našao SOE išla je u prilog Vir-
ginijinu uspjehu. U pravom stilu SOE-ja, pravilnik (kakav
bio da bio) odložen je u stranu, a njezin je zadatak potvrđen
kao „povezna i obavještajna misija u višijevskoj Francuskoj”
– premda, što je bio jedinstven slučaj u SOE-ju, nije dobila
priznanje u obliku odgovarajućeg vojnog čina, možda jer zbog
svojeg defekta ne bi prošla obavezni liječnički pregled. Bio je
to propust koji će je progoniti do kraja rata, ali zasad je obična
gospođica Hall primala zapovijedi da općenito javlja o stanju
operacije i pomaže agentima koji su išli njezinim stopama.
Napokon je mogla početi njezina „posebna” obuka, kako je to
nazvao SOE.
Unatoč širokom opsegu njezine misije prošla je površnu
uvodnu obuku, nimalo nalik na opsežne pripreme kojima su
podvrgnuti kasniji novaci. Zaključana nekoliko dana u strogo
čuvanoj modernoj kući skrivenoj u New Forestu sjeverno od
Bournemoutha, naučila je osnove kodiranja, tajnog ratovanja

28 Foot, str. 16.

56
i sigurnosti – kako širiti probritansku propagandu, kako se na
terenu koristiti samo lažnim ili šifriranim imenima te „važnost
prirodnog i običnog izgleda” dok obavlja „neprirodne i izvan-
redne zadatke.”29 Tih dana koji su počinjali u šest i trajali dugo u
noć naučila je primijetiti ako je netko prati (pogledati u prozor)
i umaknuti mu (vratiti se istim putem). Naučila je kad je dobar
trenutak za promjenu boravišta, izradu nevidljivih tinta (urin
postaje dobro vidljiv kad se podvrgne toplini), pa čak i kako
prikriti svoju osobnost (promjenom prepoznatljivog smijeha,
gesta ili držanja). Pokazali su joj kako zapečatiti dokumente na
mikrofilmu (ekvivalent devet listova veličine papira za pisma) u
sitnim posudama i umetnuti ih u pupak ili čmar – ili u zgodan
mali utor metalne pete koji je sama otkrila. Naučila je krasti
datoteke i prekapati po stolovima ne ostavljajući trag, čak i
vraćati prašinu na glatku površinu, te se bešumno prikradati
čuvanoj kući. Umirovljeni provalnik učio ih je obijati brave.
Službenici u njemačkim odorama vjerojatno su je podvrgavali
standardnoj vježbi simuliranog ispitivanja kako ga provodi
GESTAPO, takozvani Verhör, pri čemu su je budili usred noći,
i to kundacima pušaka i jarkim svjetlom, vičući: „Raus, du
Schweinehund!”
Dakako, bila je još od prije vična baratanju vatrenim oružjem,
no sad je morala naučiti služiti se njime bez zadrške. Možda joj
je bilo dopušteno vježbati u streljani, kao iz priča o Jamesu Bon-
du, ispod postaje podzemne u Baker Streetu, koja je pripadala
London Transport Rifle Clubu. (Iako je 1941. u Britaniji vladala
tolika nestašica streljiva da je vjerojatno smjela omiljeni novi
pištolj Sten samo puniti i prazniti, a ne i pucati iz njega. Većina

29 Foot, str. 55.

57
 polaznika morala je vježbati s „jezivim starim Thompsonom”.30)
Naučila je pucati iz sveg oružja kojim je SOE raspolagao iako je
većina agenata – pa možda i Virginia – u početku zadužila lagani
kompaktni revolver Colt .32. Ali zbog gotovo nepostojećih
ažurnih obavještajnih podataka o stanju u Francuskoj ništa
od te obuke nije agentima bilo od prave koristi za pripremu
na opasnosti koje su im prijetile na terenu. Jedini zemljovidni
pregled terena, na primjer, bio je stari Michelinov blagdanski
vodič jedne londonske turističke agencije.
Zaposlenici SOE-ja samo su nabadali „gradivo koje
smo obrađivali”, izjavio je drugi agent, Francis Cammaerts.
„Pokušavali su nas naučiti nečemu što ni sami nisu znali.” A i
nije se imalo mnogo što reći o tome kakvi su potezi nužni u
izgradnji mreže otpora od nule u stranoj zemlji iza neprija-
teljskih crta – jer nitko to zapravo nije dotad učinio. Nekoć
živeći lagodno dok su se bavili novinarstvom i poslovanjem,
i kao građani otočne države koja nije bila napadnuta gotovo
cijelo tisućljeće, stožerni časnici SOE-ja u Londonu nisu bili
sasvim svjesni bespoštednosti okupatora. „Na početku, valja
priznati, svi smo na sve to gledali kao na igru”, prisjetio se
jedan od prvih agenata, koji je brzo shvatio da stvari stoje
posve drukčije. „Bila je ozbiljna i smrtonosna, ali ipak igra.
Bilo je u njoj zabave, uzbuđenja i pustolovine.”31 Ali Nijemci
to nikad nisu doživljavali kao igru i​​ Virginia je trebala postati

30 Marcel Ruby: F Section SOE: The Story of the Buckmaster Network, Leo
Cooper, 1988., str. 19. Neki detalji njezine obuke potječu iz članka
o Virginiji Hall Goillot Geralda K. Hainesa, povjesničara CIA-e, u
Prologueu, zima 1944., Nacionalni arhiv i uprava dokumentacije. Drugi
su potekli od iskaza kolega agenata, kao i naravno njezinog osobnog
dosjea.
31 de Vomécourt, str. 86.

58
pionir u posve novom tipu ratovanja: kao amaterka i nevježa
u sukobu s profesionalnom brutalnošću GESTAPA i policije
Vichyja. Nisu sačuvani nikakvi zapisi – a možda nisu nikad
ni postojali – o tome koliko se iskazala na obuci. Općenito je
bilo prihvaćeno da će na terenu ili brzo učiti ili izgubiti glavu.
U svakom slučaju, većina njezinih kolega smatrala je da su
žene nesposobne za tako zahtjevan i opasan zadatak. Njoj je
preostalo da preživi i pokaže im da se varaju.
Virginijine zadnje konzultacije održane su u uredu Odjela F
u Orchard Courtu 6, odmah iza robne kuće Selfridges, na Por-
tmanovu trgu. Arthur Park zlatnih zubi, bivši vratar u pariškoj
podružnici banke National Westminster, poželio joj je dobro-
došlicu u hodniku prekrivenom debelim sagom pozdravivši je
njezinim terenskim imenom Germaine Lecontre. Iako je ured
bio bogato namješten, agentima se često činilo da njihovim
zadnjim sjećanjima na London prevladava bizarno mrtvačko
ozračje kupaonice s crnom kadom, crnim pločicama i crnim
umivaonikom s blistavim kromiranim slavinama.
Prema uputama jednog od SOE-inih voditelja Virginia je
majci javila da ide „nekamo u Europu”. Objasnili su joj kad
smije iskoristiti dozvolu za ubijanje – i kako. Prednost je dava-
la metodi primjene neke od tableta iz lepeze koju isporučuje
laboratorij SOE-ja. To što je ona zvala tabletama vjerojatno su
bile L-tablete (letalne tablete) – gumene kuglice s kalijevim
cijanidom, namijenjene i njoj samoj ako je stave na muke i ako
ih ne može više podnijeti. Bile su obložene netopivim slojem
i ako se tableta drži u ustima i proguta u komadu, može proći
kroz tijelo ne nanoseći mu štetu. Ali ako se zagrize ili se kapsula
otvori pa se sadržaj doda hrani, smrt nastupa u roku od četrdeset
pet sekundi. Pod pečatom morala SOE-ja i – što je ključno jer
se po tome razlikuju od terorista – dobila je upute da ubija samo

59
kad se ona ili njezin suborci nađu izloženi neposrednoj pogibelji.
Prvo „smaknuće”, rekli su joj, past će joj najteže.
Druga vrsta tablete izazivala je visoku temperaturu i druge
simptome tifusa i može se iskoristiti ako bi boravak u bolnici
olakšao bijeg. K-tablete na bazi morfija također bi mogle poslu-
žiti u takvoj situaciji jer mogu na četiri sata zadržati nekoga u
stanju nesvijesti, na primjer čuvara ili medicinsku sestru. One
najčešće korištene bile su gorkasta okusa, tablete plavog benze-
drina ili amfetamina. Spavanje je na terenu luksuz, ali pogreške
počinjene zbog umora često su kobne. Većina agenata ponijela
bi ih dvadesetak i ubrzo bi zatražili još. Spremivši se tako za
polazak, Virginia je u subotu 23. kolovoza 1941. ostavila svoj
stari život za sobom i otputila se prema brodu za Lisabon, i dalje
u nepoznato, jedva se i osvrnuvši.

Nitko u Londonu nije agentici 3844 davao više od polo-

vičnih izgleda da preživi makar i prvih nekoliko dana. Uza
sve Virginijine kvalitete, slanje jednonoge tridesetpetogodišnje
činovnice na misiju naslijepo u ratom zahvaćenu Francusku
na papiru se činilo gotovo bezumnim rizikom. Njezina misija,
kodnog imena Operacija Geolog 5 izložit će je silnom strahu i
trajnoj mogućnosti mučne smrti. Nije bilo odbora za doček
da joj poželi dobrodošlicu, kao ni gotovog kruga spremnog da
je primi u svoje redove, ali bilo joj je dopušteno – čak se to od
nje tražilo – počiniti niz zločina, od subverzije do ubojstva. Da
bi preživjela, mora voditi dvostruki život do savršenstva i po
svaku cijenu izbjeći zarobljavanje. Njezin invaliditet mogao bi
joj pomoći da se zaštiti – zbog njega je bila tako malo izgledna
agentica – ali je istodobno zbog njega više upadala u oči.
Dvije godine od početka rata odlučno je koračala prema skro-
mnom Hôtelu de la Paix u Vichyju, glavnom gradu Neokupirane

60
zone. Grmljavinske oluje potmulo su tutnjale u daljini i vladala
je nesnosna vrućina nakon cijelog ljeta bez kapi kiše, ali desetci
pogleda bili su uprti u tu došljakinju plamene kose, poput kipa,
aristokratskog držanja, dok se penjala stubištem u predvorju.
Svatko tko se ičime izdvajao iz mase bio je zreo za denuncijaciju
Nijemcima ili njihovim višijevskim slugama. Novčane naknade
bile su izdašne.
Sutradan, 4. rujna 1941., Virginia se prijavila u žandarmeriji
kao američka državljanka pod svojim pravim imenom rekavši
im da je posebna izvjestiteljica za New York Post. Kao dokaz
istaknula je da je brzojavom preko Western Uniona već poslala
članak s naslovom: ekskluzivno: Zahodski uredi u Vichyju: novi-
narka naišla na punu prijestolnicu. Njegovo objavljivanje bilo
je rani znak njezine smirene učinkovitosti – i razlog za provalu
oduševljenja u Baker Streetu. Ne samo što je preživjela prve sate,
nego je uspostavila i kontakt. Sad je napokon postojala veza s
političkom jezgrom Francuske nakon tako dugotrajne tišine.
Članak je naizgled bio o tome kako je Pétainova administracija
upravljala svakim pedljem prostora u novoj prijestolnici, pa čak i u
hotelskim zahodima. No London je oduševila njezina reportaža o
nedostatku taksija i o tome kako joj je njezina netom nabavljena
knjižica za obroke omogućavala samo trideset dekagrama mesa
tjedno, trideset dekagrama kruha dnevno, a o riži, tjestenini i
čokoladi da se i ne govori. „Nisam još vidjela maslac i malo je
mlijeka… [a] ženama više nije dopušteno kupovati cigarete”32,
zabilježeno je od riječi do riječi. Te sitne niti informacija mogle
bi značiti razliku između života i smrti i u početku je London
tražio takve podatke iznad svega ostalog dok je ulagao dodatne

32 New York Post, 4. rujna 1941.

61
 napore da u Francusku infiltrira više agenata33. Jedan operativac
našao se, na primjer, u škripcu jer nije znao da je u francuskim
kafićima zabranjena prodaja alkohola svaki drugi dan. Zbog te
neupoznatosti odmah je označen kao uljez i morao je spašavati
živu glavu dok je vlasnik zvao policiju. Kako su pisma bila cen-
zurirana, a Nijemci su prisluškivali telefonske razgovore, tako
je Virginia bila ograničena na ono što je kontrolorima smjela
otvoreno reći u svojim objavljenim člancima. Neki su sadržavali
unaprijed dogovorene riječi kao kodirane poruke – ali uglavnom
je poruke pisala jasnim jezikom. Upozorila je Baker Street da
se čak i obiteljske razglednice poslane preko demarkacijske crte
rutinski provjeravaju, naizgled nevinom opaskom da „nije običaj
pisati opširno [po njima] niti iznositi ikakve pritužbe.”34 London
nije imao mogućnost izravnog kontakta s njom.
Virginiji je njezin novinarski status bio jedina zaštita od „sadi-
stičkog, iskvarenog genija”35 gestapovaca koji su uvijek bili prisutni,
čak i u takozvanoj Slobodnoj zoni, doduše obično u civilu. Zato
je Virginiji u prvih nekoliko dana prioritet bio uspostaviti lažni
profil. Kombiniranjem blaženog smiješka s istinskom ljubavi koju
je gajila prema Francuskoj njegovala je prijateljstvo s višijevskim
višim birokratima i policajcima te ih je ubrzo dobila da joj jedu
iz ruke pozivanjem na njihovo domoljublje i ponos. S vremenom
će neki od njih ugroziti svoj položaj da joj spase život i pomognu
zaštititi mnoge druge. Kao što je jedan povjesničar primijetio:
„kao da je potpuno začarala sve koji su je upoznali.”36

33 Ian Dear: Sabotage and Subversion, Arms and Armor Press, 1996., str. 141.
34 SOE, Virginijin osobni dosje, 22. siječnja 1942.
35 Jack Thomas: No Banners, W. H. Allen, 1955., str. 102.
36 Peter Grose: A Good Place to Hide, Nicholas Brealey Publishing, 2016.,
str. 63.

62
 Predstavila se i američkom veleposlaniku, admiralu Williamu
Leahyju, no taj se pokazao otpornijim na njezine čari. U Americi
je još vladao izolacionizam i Washington je priznavao Pétainov
totalitarni režim unatoč njegovu očitom svrstavanju uz naciste.
Ali predsjednik Roosevelt izvukao je jednog od svojih starih
prijatelja iz mirovine kao svojeg izaslanika da upravlja odnosi-
ma s Vichyjem – upravo zato što je (privatno) bio zabrinut da
bi Francuska na neki način mogla pomoći silama Osovine da
poraze Britaniju. Unatoč javnoj politici neuplitanja Amerika
je već slala hranu i pomoć Francuzima ne bi li ih odbila od
njemačke potpore i zadobila njihovo povjerenje. Leahy, koji je
na sekundu dolazio na posao i odlazio s njega, tako da je lokalna
prodavaonica prtljage namještala sat prema njemu, smatrao
je svojom najvećom dužnošću održavanje pristojnih odnosa
s maršalom čak i kad je vlada u Vichyju pod parolom novog
moralnog poretka u Francuskoj usvojila neke od najgorih izraza
nacističke ideologije. Pétainov progon Židova ili „imigranata”,
kako ih je nazivao – kojima je već zabranio pristup fakultetima
i vodećim profesijama – često je već bio drakonskiji nego kod
samog Hitlera. Neke od Leahyjevih liberalnijih kolega svejedno
je brinulo to da je njegova „naklonjenost višijevskom režimu
često bila otvorenija nego što je to zahtijevala diplomatska i
strateška svrsishodnost.”37
Leahy je jasno dao do znanja da njegovi zaposlenici – kao
ni drugi Amerikanci – ne smiju biti povezani ni sa kakvim
špijunskim aktivnostima kako ne bi narušili njegovu razra-
đenu diplomatsku koreografiju. Već mu je upala u oko ta

37 R. Harris Smith: OSS: Povijest prve američke središnje obavještajne agen-
cije, University of California Press, 1972., str. 38.

63
„djevojka reporterka” u inače muškom novinarskom jatu, sa
svojim samostalnim držanjem i žeđi za znanjem i ubrzo su mu
iskrsnule sumnje. Vidljivo je osvajala ključne francuske duž-
nosnike i izvlačila iz njih kudikamo više podataka nego njezini
kolege. Suzanne Bertillon, glavna cenzorica stranog tiska u
višijevskom Ministarstvu informiranja, jedina se od početka
trudila pomoći Virginiji. Bilo je u toj strankinji nešto što je
kod Bertillon budilo osjećaj povjerenja i njih dvije postale su
prijateljice. Kao žestoka pobornica de Gaullea Bertillon ne
samo što nije cenzurirala Virginijine članke, nego je uspo-
stavila mrežu od devedeset kontakata diljem Francuske (kao
što su gradonačelnici, poljoprivrednici i industrijalci) radi
tjedne opskrbe Amerikanaca podatcima koji su se pokazali
presudnima za britansko ratno djelovanje. Virginia je tako
uspjela prikupiti obavještajne podatke o lokaciji skladišta
streljiva i goriva, kretanju njemačkih trupa, industrijskoj pro-
izvodnji i nacističkoj bazi za izradu podmornica u Marseilleu,
koja je poslije razorena savezničkim bombama.38 Virginia
je postala toliko upućena u situaciju u zaraćenoj Francuskoj
da je Leahyjevo osoblje nagađalo kako ona zacijelo radi za
britansku obavještajnu službu. Ubrzo je neke od njih uvjerila
da joj trebaju pomagati čak i ako time dovode svoju karijeru u
pitanje, a svi su morali paziti da prilikom djelovanja budu izvan
vidokruga veleposlanika. Među njima se isticao američki ataše
obrane Robert Schow, koji je, mimo znanja svojeg šefa, bio u
kontaktu s nekima od prvih pripadnika pokreta otpora. Poslije
su se pojavili dokazi da je i afroamerički dužnosnik po imenu

38 Suzanne Bertillon: Review of Chain – 1942, dostupno u Elektroničkoj

čitaonici Zakona o slobodi informiranja, www.foia.cia.gov.

64
Johnny Nicholas također bio izravno uključen.39 Više je nego
vjerojatno da su se upoznali, ali nigdje nije zabilježen njegov
susret s Virginijom, i to s dobrim razlogom. Bila je smiona
odluka dati mu takvo zaduženje jer nije bilo sigurne kuće ni
lažnih legitimacija koji bi mu bili dostupni u slučaju nevolje.
Nacisti su gajili patološku mržnju prema crncima, koji su u
tadašnjoj Europi bili razmjerno rijetka pojava. Kad bi zauzeli
neko područje, obično bi ih okupili.40
Unatoč napretku u uspostavljanju kontakata Virginia se tih
ranih dana zatjecala pred golemim preprekama. Ubrzo je otkrila
da je Vichy, ocvali lječilišni grad operetnog ozračja, odveć malen
i skučen da bi u njemu mogla živjeti pravim dvostrukim životom
kao reporterka i špijunka. Unatoč Leahyjevoj naklonjenosti
francuskom režimu njegovo je veleposlanstvo bilo pod stalnim
nadzorom;41 zapravo je u gradu sve vrvjelo od prikrivenih pri-
padnika GESTAPO-a, koji su djelovali sa sve manje ograni-
čenja. Slobodna zona možda je bila pošteđena prave nacističke
okupacije, ali ta sloboda bila je prijetvorna. Kako je to rekao
jedan povjesničar: višijevska Francuska zapravo je bila čvrsto
uhvaćena „u čelični njemački stisak iz druge ruke.”42 Pétain je
tad imao osamdeset pet godina i gotovo je sigurno bio senilan.
Održavao je budnost jutarnjim injekcijama amfetamina, a kad
bi njihovo djelovanje popustilo, poslijepodne ga je često teško

39 Mnogo toga o obavještajnim aktivnostima Johnnyja Nicholasa ostaje

povjerljivo, ali njegova nazočnost potvrđena je u korespondenciji s
Williamom J. Caseyjem, tadašnjim direktorom CIA-e, u svibnju 1985.,
i objavljena prema Zakonu o slobodi informiranja.
40 de Vomécourt, str. 82.
41 Admiral flote William D. Leahy: Bio sam ondje, Victor Gollancz, 1950.,
str. 49.
42 Ted Morgan: An Uncertain Hour, Bodley Head, 1990., str. 89.

65
bilo razbuditi ili je jednostavno bio nesuvisao. Ipak, bio je i
dalje cijenjen iako je mnoge svoje pristaše diljem Francuske
šokirao rukovanjem s Hitlerom u Montoireu, južno od Pariza,
u listopadu 1940. i svojim zalaganjem za suradnju s nacistima.
Svojim je postupcima pogrešno utjecao na mnoge da povjeruju
kako je pružanje otpora Nijemcima značilo činiti zločin. Većina
Francuza doživljavala je maršala kao utjelovljenje ono malo
časti koja je Francuzima još ostala. Okrenuti se protiv herojske
vojne ličnosti iz Prvoga svjetskog rata za veći dio nacije, još
zatečen brzinom i sramotom njezine kapitulacije, bilo je ravno
izdaji. Smatran na jugu zadnjim bedemom obrane od sveopće
njemačke okupacije (i u istoj mjeri od zloglasne ruske Crvene
armije), poraz je protumačio kao priliku za vlašću, za kojom je
već dugo žudio. Njegovim slikama oblijepljeni su zidovi učionica
i izlozi, njegov profil krasio je kovanice i marke.
Suočena s tako moćnim kultom ličnosti – poticanim nepo-
pustljivim gušenjem neovisnog tiska – Virginia je zdvojno
otkrila da je među stanovništvom volja za povratak u borbu
neznatna. Pétain je – potkopavajući nasljeđe francuskih heroja,
kao što su Ivana Orleanska i Napoleon – uvjerio Francuze ili
ih barem naveo na to da povjeruju kako u porazu ima časti.
Nije trpio protivljenje njegovu savezu s Nijemcima ni njegovu
odbacivanju demokracije. Njegovi nalozi protiv unutarnjih
neprijatelja provodili su se uhićenjima, interniranjem, a prema
potrebi i streljačkim vodovima. Oporba je bila i ostala rascjep-
kana i slaba. Nijedna veća politička stranka nije se odlučno
usprotivila raspuštanju parlamenta niti se zauzela za pružanje
otpora Nijemcima – a zatim su i raspuštene. Prefekt pokrajine
Eure-et-Loir, Jean Moulin, prerezao si je grlo u pokušaju da si
oduzme život umjesto da pod mukama pristane na potpisivanje
pronjemačke deklaracije, no iako je preživio, bio je izoliran

66
 slučaj. Mladi francuski general i bivši podtajnik obrane Charles
de Gaulle imao je hrabrosti proglasiti da ne prihvaća predaju.
Dan prije nego što je Churchill osnovao SOE, Francuz je svoje
sunarodnjake koji se s njim slažu pozvao da mu se pridruže u
nastavku borbe. „Što god da se dogodi”, izjavio je drhtavim
glasom 18. lipnja 1940. putem BBC-ja iz egzila u Londonu,
„plamen francuskog otpora ne smije i neće ugasnuti.” Pétain je
spremno uzvratio tako što je de Gaullea u odsutnosti progla-
sio izdajnikom i osudio ga na smrt. Njegov poziv svakako je
uglavnom odjeknuo u prazno – i u većini slučajeva Francuzi
su jednostavno prihvatili cijenu poraza. U takvim okolnostima,
kakve je koristi bilo od toga da Virginia propovijeda evanđelje
otpora?

Poslije mjesec dana provedenih u Vichyju Virginia se

preselila na, kako je vjerovala, plodnije tlo u gradu Lyonu,
stotinjak kilometara jugoistočno i izvan vidokruga veleposlanika
Leahyja. Buržoaski izgled Lyona narušavao je dojam buntov-
ničke prošlosti i umanjivao glasine o buđenju ustaničkog duha.
Tamošnji obrtnički cehovi ustali su protiv klera u trinaestom
stoljeću, a tijekom revolucije 1789. građani Lyona odoljeli su
jakobincima u Parizu. Otad su procvala tajna društva poput
slobodnih zidara, a grad je ostao tvrd orah za zavojevače.
Zbog blizine granice s neutralnom Švicarskom (samo sto
trideset kilometara na istok) mogao se otvoriti i novi komuni-
kacijski kanal jer je Virginia ostala bez radiotelegrafista. Dra-
matična topografija grada i njegov teško pojmljivi raspored bili
su dodatni čimbenici zbog kojih je ondje bilo prirodni rasad-
nik za pokret iz podzemlja. Podijeljeno na zasebna područja,
srce grada bilo je poluotok oplakivan dvjema rijekama, a to
su Rhône i Saône, premošćene sedamnaestorim mostovima

67
i okružen šumovitim brdima. Iza mjesta des Terreaux, s grad-
skom vijećnicom iz sedamnaestog stoljeća, bili su visovi Cro-
ix-Roussea. Nekoliko stotina strmih kamenih stuba vodilo je
do Vieux Lyona, s njegovom neprobojnom mrežom traboulesa,
odnosno međusobno povezanih prolaza kroz zgrade i između
ulica, „uvelike nalik na nadzemni kanalizacijski sustav, a gotovo
je jednako bio i prljav i smrdljiv.”43 GESTAPO je otkrio da se
samo mještani znaju kretati kroz taj labirint. Dalje izvan grada
bile su prostrane poplavne ravnice, idealna lokacija za dopremu
namirnica i agenata padobranom.
Do Virginije je dopro glas da se nekoliko neuobičajeno žila-
vih građana Lyona okuplja u bouchonima punima dima – slavnim
zgodnim malim bistroima grada – gdje kuju urote i snuju. Neki
su objavljivali prve probne antinacističke traktate, služeći se
malom primitivnom tiskarom, kao što su Les Petites Ailes de
France (Mala krila Francuske) i Le Coq Enchaîné (Pijetao u lan-
cima). Bila je to šačica onih kojima je „draže bilo umrijeti nego
prihvatiti njemačku dominaciju”44 i svojim su duhom tek počeli
mijenjati kukavičko pomirljivo ozračje koje je inače vladalo. To
što se više od milijun francuskih muževa, sinova i braće još nije
vratilo kući iz njemačkih logora za ratne zarobljenike izazivalo
je bijes koji je tiho vrio; skupine Lionaca opirale su se zahtje-
vima da budu bolji kršćani, vojnici i poslušne žene pod „novim
moralnim poretkom” Vichyja. Prezirali su Pétainove zavjete da
će Francusku osloboditi Treće Republike, u kojoj su doduše cvali
književnost i umjetnost, ali ju je osudio kao „preplavljenu homo-
seksualcima i ženama”. Osjećali su se izdanima zbog načina

43 Ibid., str. 200.

44 OSS-va pomoć francuskom pokretu otpora, NARA, RG 226.

68
na koji je tražio da se zatru ideje Liberté, Egalité, Fraternité
Francuske revolucije tako da ih zamijeni slogan Travail, Famille,
Patrie (Posao, Obitelj, Država) nove État Français (francuske
države). Francuski komunisti posebno su bili nabrušeni otkako
je Reich u lipnju krenuo u napad na Sovjetski Savez prekršivši
tako pakt o nenapadanju.
Tako se prvi put nakon primirja, i iz niza različitih razloga,
na ulicama Lyona među trgovcima, liječnicima, tvorničkim
radnicima, željezničarima i industrijalcima čulo tiho gunđanje.
Ali nitko se od njih dosad, kako se god osjećali, nije pridru-
žio pokretu otpora jer dosad takva organizacija zapravo nije
postojala. Nije bilo akcijskog plana, a članstvo se najvećim
dijelom oslanjalo na slučajne susrete. Fokus je i dalje bio na
razgovoru, a ne na djelovanju. Nisu posjedovali oružje, eksploziv
ni sposobnost da se njima služe. Pomoć iz Londona i dalje je
bila nedosežna. Pravi podatci bili su jednako nedosežni jer je
višijevska propaganda o napredovanju rata odavno bila ugušila
prave vijesti. A kako je postojala stalna prijetnja da bi vas mogli
prokazati susjedi, kolege pa čak i članovi obitelji, tako je vladalo
veliko nepovjerenje prema strancima.

Kada je stigla na lionski Gare de Perrache, Virginia

je imala prečih briga. Grad je bio prepun ljudi. Oko 200 000
izbjeglica, koji su pred nacističkim progonom bježali na sjever,
sjatilo se u gradu s 570 000 stanovnika. Svi hoteli i pansioni
bili su krcati, nije bilo slobodnih stanova za najam, a nije imala
nikog poznatog kome bi se obratila. Malo zatim, sva iscrplje-
na, Virginia se s mukom penjala zazelenjelim brdom visoko
iznad rijeke Saône do La Mulatièrea, gdje je pokucala na vrata
samostana Sainte-Elisabeth. Nasreću, klauzurne sestre, onako
nenaviknute na posjetitelje, sažalile su se nad njom i ponudile

69
 joj krevet u sobičku u tornju, gdje je imala „svu pažnju snažnog
sjevernog vjetra”45. Jedini je uvjet bio da se vrati navečer do
šest i trideset, kad su zaključavale vrata. Priznala je da je sve to
bila „itekakva promjena” u odnosu na njezin pariški život prije
rata. Časne sestre, koje su nosile „starinsko pokrivalo za glavu
– bijelu nizozemsku kapu s krilcima”, hranile su je proizvodima
s vlastitog imanja. Unatoč njihovu nestvarnom dojmu postale
su ne samo njezin prvi krov nad glavom u Lyonu nego i njezini
prvi regruti. Zahvaljujući Virginijinoj lateralnoj sposobnosti
razmišljanja, Odjel F upravo je u tom početku stekao jednu od
najboljih sigurnih kuća u višijevskoj Francuskoj.
Čim se našla slobodna soba, prijavila se u Grand Nouvel Hôtel
u Ulici Grolée u centru grada. Bio je idealan za njezin PC ili poste
de commande: imao je nekoliko ulaza (što je nužno za brzi uzmak);
lak pristup tramvaju broj 3 (praktično za kretanje gradom); i, što
je najvažnije, bio je blizu američkog konzulata koji se nalazio na
Trgu burze. Virginia se prijavila kao Brigitte Lecontre s lažnim
ispravama kojima ju je opskrbio SOE, a tiskao ih je njima sklon
krivotvoritelj kod zaobilaznice prema Kingstonu u jugozapadnom
Londonu (još jedan od kontakata SOE-ja iz podzemlja) koji je
zatim gazio po njima i gužvao ih dok nisu poprimile dovoljno
otrcan izgled. Brigitte se brzo uklopila u rutinu: izlazila je ujutro,
a vraćala se u šest navečer i tada bi za šankom popila čašu vina
dok je čitala poruke koje su joj stigle na recepciju.
Poslije je ponekad večerala u restorančiću u blizini hotela
gdje se grčki patron, koji se opskrbljivao na crnom tržištu, pre-
ma toj lijepoj ženi odnosio kao da mu je voljena kći. Odbio je
primiti kupone za hranu, ali ju je obasipao tanjurima makarona,

45 SOE, Virginijin osobni dosje, listopad 1941. (nije naveden točan datum).

70
njezinim omiljenim aperitivom od džina i vermuta pa i vrlo
cijenjenim engleskim cigaretama iako je ženama bilo zabranjeno
kupovati ikakve duhanske proizvode.46 Još jedan rani regrut.
Kao Virginia, silno se trudila zavući pod kožu zaposlenicima
američkog konzulata navraćajući k njima gotovo svaki dan
kao dopisnica New York Posta. Nije više bilo crvenih uvoja-
ka višijevske gospođe Hall. Naučila je biti manje uočljiva od
one upečatljive pojave koja je upala u oko Georgeu Bellowsu u
Španjolskoj. Bojila je kosu svjetlosmeđe i skupljala je u čvrstu
punđu kako bi se istaknule „opuštene crte lica” i „lijepe mirne
oči” koje su „blistale u prijateljskom okruženju”47.
Odbacila je i svoju parišku šik garderobu, izbjegavajući kit-
njast izgled koji je višijevska propaganda nazvala virago juive et
bolchévique48, zamijenivši je skromnim kostimima od tvida kakve
je nosila sitna buržoazija. Nošenje uobičajenih hlača sad nije
dolazilo u obzir jer ih je Vichy krivio za žensku emancipaciju
koja je Virginiju bila oduševila u predratnom Parizu, a pobornici
Pétaina poistovjećivali su ih s opasnom „moralnom izopačeno-
šću”49. Te su slobode sada nestale i u ovo novo vrijeme zabrana
žene su se odijevale skromno kako ne bi privukle pozornost
francuske policije i njihovih njemačkih gospodara. Prednost je
bila u tome što je u tim ranim mjesecima, zahvaljujući takvim
nazadnim razmišljanjima, većini muškaraca bilo gotovo nepoj-
mljivo da bi neka žena bila uključena u subverzivnu djelatnost.

46 Peter Churchill: Of Their Own Choice, Hodder and Stoughton, str. 116.
47 William Simpson, Opekao sam prste, Putnam, 1955., str. 36.
48 Corinna von List: Trois Piliers de la Résistance sous Couvert de Feminité.
Članak na Perspectivia.net.
49 Margaret Collins Weitz: Sisters in the Resistance: How Women Fought to
Free France, John Wiley & Sons, 1998., str. 54–55.

71
 Oslanjajući se na svoju ljubav prema drami i odijevanju u
školi, naučila je prilagoditi izgled u nekoliko minuta, ovisno o
tome s kim se sastajala. Promijenila bi frizuru, stavila šešir široka
oboda, nataknula naočale, nanijela drugu šminku, skrivala ruke
raznim rukavicama, čak je u usta umetala gumene jastučiće da
istakne obraze. Sve je to uspijevalo neočekivano dobro. Uz malo
improvizacije mogla je biti tri do četiri različite žene – Brigitte,
Virginia, Marie i Germaine – u isto poslijepodne. Stalno se
kretala, stalno mijenjala, teško je bilo razotkriti je.
Na Trgu burze američki vicekonzul George Whittinghill
srdačno ju je primio kao Virginiju. Iako je morao ostati naizgled
neutralan, ubrzo je ispravno protumačila Whittinghillove sim-
patije i regrutirala ga je kao jednog od najvažnijih pomagača.
Ubrzo je njih dvoje uspostavilo pouzdanu metodu krijumčare-
nja njezinih poruka iz Francuske u američko veleposlanstvo u
Bernu putem diplomatske valize. Iz glavnoga grada Švicarske
vojni ataše, pukovnik Barnwell Legge – koji je Virginiju ocijenio
„odličnom osobom i krajnje pouzdanom agenticom”50 – slao je
redovita izvješća u London. Prosljeđivao je odgovore i novac
iz Baker Streeta u Lyon u zatvorenim omotnicama s natpisom
„Marie c/o Lion”, gdje je Lion bilo Whittinghillovo kodno ime.
Virginia je sad imala zavidno pouzdan – iako ne i brz – kanal
komunikacije.
No zaista joj je bio potreban radiotelegrafist. Bilo je praktički
nemoguće organizirati padobransko prebacivanje novih agenata
ili zaliha, na primjer, bez trenutačne komunikacije. SOE je
zasad uspio prebaciti samo dva djelatna radiotelegrafista u cijelu
Slobodnu zonu. Prvi, Georges Bégué bio je prezaposlen i posve

50 SOE, Virginijin osobni dosje, 2. travnja 1942.

72
 ga je preuzeo Lucas gotovo dvjesto milja daleko u Châteaurouxu.
Jedini drugi radiotelegrafist Slobodne zone, Gilbert Turck, čije
je kodno ime bilo Christophe, poslan je padobranom u kolovozu,
ali ga je francuska policija odmah zatvorila kad se onesvijestio
pri doskoku. Crno mu se pisalo dok nije stigla vijest o njegovu
„nevjerojatnom bijegu” zahvaljujući tajanstvenoj intervenciji
Visokog zapovjedništva Vichyja. Bio je to prvi nagovještaj teš-
kog udarca koji je očekivao SOE.

U rujnu 1941. SOE je imao pune ruke posla zbog ubr-

zanih priprema za operacije u Francuskoj. Virginia je bila u
pripravnosti da uspostavi kontakt s desetak novih agenata
Odjela F koji su stizali padobranom ili morem preko obale
Sredozemnog mora. Među padobrancima u noći 6. rujna bili
su George Langelaan, bivši dopisnik New York Timesa; Michael
Trotobas, karizmatični mladi engleski kuhar; Victor Gerson ili
Vic, židovski tekstilni poduzetnik te iznimno hrabri inženjer
iz Lancashirea Ben Cowburn. Dana 19. rujna još je nekoliko
ljudi Odjela F stiglo na preuređenom teretnjaku, među njima i
Georges Duboudin ili Alain, koji je krenuo u Lyon pridružiti se
Virginiji te Francis Basin (Olive) koji je ostao na Azurnoj obali.
Tek što se Virginia smjestila u Grand Nouvel Hôtel, još su
se četvorica spustila u mjesečinom obasjanoj noći na petak 10.
listopada kod Bergeraca u Dordogni, zajedno s prvom zračnom
SOE-inom dostavom novca, eksploziva i oružja. Jedan je došljak
bio posebno dobrodošao jer je poručnik Jean-Philippe Le Hari-
vel imao nalog otići u Lyon kako bi djelovao kao radiotelegrafist
za Virginiju. Njega i još dvojicu dočekao je odbor na čijem su
čelu bili bivši socijalistički zamjenik Jean Pierre-Bloch i njegova
supruga Gaby, koji su žurno sakrili opremu i ugurali ljude u
sigurnu kuću. Ali jedan pridošlica nije pronađen. U cijeloj zbrci

73
ispustili su ga šest kilometara izvan rute – zajedno s većinom
zaliha – te se onesvijestio sletjevši na kamen. Kad ga je višijevska
policija sutradan ujutro uhvatila, pronašli su u njegovu džepu
cedulju koju je London nemarno dao svim svojim agentima
na odlasku. Bila je to karta s lokacijom jedne sigurne kuće
SOE-ja u Marseilleu – ograđene vile s velikim zelenim vrtom,
zvane Villa des Bois – u kojoj se Christophe skrivao nakon što
se domogao slobode. Bio je to samo jedan od mnogih tragova,
koji su sad bili u posjedu policije, a svi su vodili do te adrese na
periferiji francuske luke.

Nakon novog vala napada na okupatorsku vojsku u Parizu i

drugdje višijevske vlasti i njihovi njemački gospodari provodili
su nesmiljene mjere uz masovna uhićenja i krvave odmazde.
Atentat na jednog njemačkog pukovnika u Nantesu na Loirei,
na primjer, imao je za posljedicu osvetničko strijeljanje četr-
deset osam građana. Francuska policija bila je jednako revna
u sprečavanju daljnjih akcija koliko i nacisti i u tome da „pri-
mjenom nasilja natjera disidente na pokornost.”51 SOE možda
nije bio svjestan višijevske „efikasnosti i nemilosrdnosti” protiv
pokreta otpora i propustio je na to upozoriti svoje agente52. No
ubrzo su naučili da se višijevskih vlasti treba bojati više nego
GESTAPO-a zbog vještine kojom su njihove sigurnosne službe
postavljale zamke i infiltrirale se u njihove redove53. Francuske
vlasti savjesno su obavljale posao za naciste.
Virginiji su smaknuća u Nantesu donekle išla na ruku dok je
tražila uporište ​​u Lyonu i planirala budućnost. Ti su događaji,

51 SOE HS9-815-4, osobni dosje C. M. Jumeaua.

52 SOE 681-1, Osobni dosje J. B. Hayesa.
53 Maurice Buckmaster: They Fought Alone, Odhams Press, 1958., str. 85.

74
naime, produbili opće ogorčenje zbog Nijemaca i njihovih viši-
jevskih pristaša te pridonijeli prvim zamislima o nacionalnom
pokretu otpora. Izvijestila je London o tome kako je tragedijom
u Nantesu, iako nije bila povezana sa SOE-jem, potreba za pro-
pisnim vođenjem strategije, obuke i zaliha diljem Francuske
postala izraženija. Bilo je jasno i da otpor neće predstavljati
stvarnu prijetnju okupatoru dokle god ne bude imao višestruku i
pouzdanu radijsku vezu s jedinom slobodnom nacijom u Europi
koja se još bori. Manje je jasno bilo kako će to Virginia okupiti
lokalno ljudstvo kao buduću borbenu snagu. Iako je službeno
još bila samo časnica za vezu, počela je sastavljati vlastiti krug,
kodnog imena Heckler, ali krenula je gotovo bez ičega, a pogo-
tovo bez uputa o tome kako regrutirati pristaše na terenu. Tih
prvih dana u Lyonu ništa nije išlo glatko. Čak i oni rijetki koji bi
pokazali volju za borbom morali su biti krajnje strpljivi. Njihov
je posao do daljnjeg bio samo postojati, tvoriti jezgru tajne voj-
ske koja će se jednog dana pokrenuti i napasti Nijemce iznutra,
kad se saveznici napokon vrate. U međuvremenu Baker Street
strogo je zabranio atentate i svaki spektakularni čin sabotaže,
ma koliko bili izazovni, jer bi se mogli pripisati „namjernom
miješanju”. Virginia će morati odgovarati usijane glave od toga
da se okušaju u stjecanju slave sve do pravog trenutka. Mora
spriječiti svoje ljude od upletanja u još neplaniranih i u konač-
nici besmislenih akcija poput one u Nantesu koja je završila
tragedijom. „Požar može neobjašnjivo planuti”, ležajevi motora
mogu se iznenada „pregrijati” ili se njemački automobil zakočiti
od šećera u spremniku. Ali ništa ne smije „grunuti usred noći”54,

54 SOE HS 8/ 1002, Izvješće o britanskim krugovima u Francuskoj bojnika

Bourne-Patersona, 1946.

75
kako je stajalo u jednom izvješću SOE-ja. „Preuranjen razvoj
francuskog otpora bio bi nam najveća prijetnja”, objasnio je
budući voditelj Odjela F, „jer u tom času možda još ne bude
mogućnosti za rano iskrcavanje savezničkih trupa kao podrške
takvom pokretu.”55 Virginia je znala da je ključno držati sve pod
kontrolom da bude spremno kad nastupi trenutak za akciju, ali
do tada se njezina misija novačenja suradnika morala nastaviti
oprezno, uz izbjegavanje nepotrebnih žrtava.
Popis od devet imena koji je prije njezina odlaska dostavio
Baker Street uvelike se temeljio na podatcima koji su vrijedili
prije primirja i nije bio ni pouzdan (više nije bilo sigurno komu
su ljudi s popisa odani) ni dovoljan. Ona je svakako radije uspo-
stavljala vlastite kontakte, takve za koje je znala da im može
vjerovati jer je nakon višegodišnjih beskorisnih i neprijatelj-
skih reakcija na njezin invaliditet osjećala da dobro procjenjuje
ljude. Trebala je kurire za prenošenje poruka, novca i oružja,
više sigurnih kuća za skrivanje agenata pri dolasku i bjegunaca
pri odlasku te „poštanske sandučiće” – ljude koji bi preuzimali
isporuku tajnih paketa bez suvišnih pitanja. Trebala je lažne
osobne isprave, vozačke dozvole i kupone za hranu. I to hitno.
No ostala je činjenica da novopridošloj samotnoj agentici poput
Virginije prijeti mogućnost da bude otkrivena ili prokazana jer
bi spoznaje o njezinu raspitivanju, zbog njezina neznanja ili
žurbe, mogle doprijeti do GESTAPA koji bi mogao nekoga
uhititi na temelju najobičnijih glasina dobivenih od doušnika.
Jedna neoprezna riječ ili časoviti propust lako su mogli dovesti
do katastrofe. Hitno je trebala sigurne kontakte da bi mogla
napredovati.

55 SOE HS7- 121, Povijest i agenti Odjela F.

76
 Isti osjećaj bjesomučne žurbe da SOE što prije počne s
radom u Francuskoj zatekao je i samozatajnog Béguéa koji je,
iako Francuz, bio student inženjerstva na Sveučilištu Hull na
sjeveru Engleske i slao je u London more poruka iz hotelske
sobice u Châteaurouxu. Na njega se oslanjalo pet novih krugova
SOE-ja, ali nitko se nije sjetio zaštititi ga iako je bio izložen
očitoj opasnosti. Vichy i Nijemci počeli su se služiti vozilima
za radiodetekciju koja su, sustavom triangulacije, mogla s vre-
menom ući u trag izvoru tajnih radijskih signala.56 Kao jedini
aktivni radiotelegrafist SOE-ja u južnoj Francuskoj Bégué se
predugo zadržavao u eteru i bilo je pitanje dana kad će neizbjež-
no biti uhvaćen.
„Osjećajući da mu je policija za petama”,57 Bégué je odlučio
stupiti u kontakt s jedinim drugim radiotelegrafistom slobodne
zone, za kojeg se znalo da je na slobodi. Christophe je odgovorio
tako što je uputio poziv svim agentima na jugu Francuske na
sastanak u Villi u Marseilleu – što je bilo grubo kršenje temelj-
nih sigurnosnih pravila. Zašto je tako postupio, uskoro je postalo
predmetom žive rasprave. Tragedija je bila u tome što se dotad
već toliko njih odazvalo pozivu. Neki su došli radi druženja,
nalazeći da im je na terenu teže nego što su očekivali. Drugima
je toliko nedostajalo novca da su praktički gladovali. Došli su po
gotovinu od nedavne padobranske dostave. Mnogima su od njih
novac oduzeli odbori za doček sastavljeni od beskrupuloznih
mještana koji su nekako smatrali da im to pripada58. Problem je

56 Istu metodu usvojio je poslije rata BBC za pronalaženje neplatiša

njihove pretplate.
57 Foot, str. 155.
58 André Courvoisier, Le Réseau Heckler de Lyon à Londres, Editions Fran-
ce-Empire, 1984., str. 149.

77
dobrim dijelom bio u tome što su agenti SOE-ja i pojedinačni
résistants i dalje djelovali sami bez jasnog smjera i podrške, bilo
lokalne, bilo iz Londona. Hitno je trebalo postaviti neku čvrstu
osobu na terenu.

Dok je u Lyonu čekala da se pojavi Le Harivel, kao nje-

zin dugoočekivani radiotelegrafist, Virginia je bila kao u mraku.
Nakon sedam tjedana samoće osjećala je nedostatak vodstva i
podrške. Neko šesto čulo govorilo joj je da ipak ostane podalje
od tog općeg okupljanja klana SOE-ja. Davno je silom prilika
otkrila prednost samodostatnosti i već je bila mnogo starija od
svojih godina. Naprotiv, poručnik Marc Jumeau, visoki čupavi
tehnički savjetnik, jedan od četvorice padobranaca kod Berge-
raca 10. listopada, nije se mogao pohvaliti njezinim oprezom, a
i tražio je dobro društvo u surovom svijetu. Prvi je stigao u Villu
des Bois, ne našavši sumnjivim to što mu se nitko nije javio kad
je nekoliko puta prije telefonirao u kuću. Nije uvažio brige svoje
susjede o Christopheovu sumnjivu ponašanju. Nije uočio nika-
kvu opasnost u gusto zasađenim vrtovima, nego je bezbrižno
prehodao dvadesetak metara puta do vrata prošavši kraj brojnih
skrivenih policajaca. Ali umjesto da ga dočeka njegov kolega,
agent SOE-ja, vrata su iznutra otvorila tri inspektora francuskih
protuterorističkih snaga, zloglasne Sûreté, i uhitila ga.
Ubrzo je uhićeno daljnjih desetak agenata SOE-ja – među
njima i Le Harivel i Langelaan. Još ih je pet uhićeno u Vili,
među njima su bili Jean i Gaby Pierre-Bloch (koji su nosili
pet milijuna franaka poslanih iz Londona, umotanih u ručnik),
obojica Židovi. Slijedila su uhićenja u Châteaurouxu i Antibesu.
Na kraju, dok je padao mrak 24. listopada, posljednji djelatni
radiotelegrafist SOE-ja u Slobodnoj zoni, jedina izravna veza te
organizacije s golemim prostranstvom južne Francuske, hodao

78
je cestom do ulazne ograde Vile i zatekao kuću posve zatvo-
renu. Bégué je barem slijedio sigurnosni protokol od riječi do
riječi jer je pola sata prije telefonirao da ispipa teren. Čovjek
čiji je glas zvučao u dlaku kao Christophe uvjeravao ga je da je
sve „normalno”59, ali kad je pozvonio i pričekao, šest časnika
Sûretéa ščepalo je i Béguéa te ga odvelo do ostalih u ćelije, gdje
su ispitivači obično provodili noć paleći tabane zatvorenika
let-lampom. Bégué je vjerovao da si je Christophe, koji nikad
bio popularna ličnost, namjerno dopustio da mu prate signal i
da se Vila koristi kao mišolovka. Drugi60 su bili uvjereni da je
svoje puštanje iz zatvora otkupio aktivno mameći svoje kolege
u propast. Christophe, koji je jedini još bio na slobodi, i dalje se
izjašnjavao kao nevin. No bila riječ o izdaji ili ne, činjenica je bila
da je jednim udarcem francuska a ne njemačka policija praktički
eliminirala SOE u cijeloj Slobodnoj zoni. Gotovo svi njezini
najperspektivniji agenti i oba radiotelegrafista Slobodne zone
bili su iza rešetaka i suočeni s mogućnošću tjedana mučenja
za kojima slijedi streljački vod. Većina nije stigla ni početi svoj
tajni posao.
Nekoliko dana poslije André Bloch, koji je emitirao iz Oku-
pirane zone, također je nestao nakon što ga je francuski susjed
prijavio samo zato što izgleda kao Židov. Nitko nije valjano
razmotrio dodatne opasnosti koje iz toga proizlaze. Mučio ga

59 Svjedočenje Georgea Beguea u SOE-ju HS9-1491, osobni dosje

Gilberta Turcka.
60 SOE HS9-1539-5, Philippe de Vomécourt u ispitivanju u svojem osob-
nom dosjeu otkriva da je bio samo jedan od onih koji su vjerovali da je
Christophe izdajnik iako su ga istražitelji SOE-ja na kraju rata oslobodi-
li krivnje. I Philippe je bio pozvan u Villu des Bois, ali je bio sumnjičav
i premda je došao u Marseille, pobjegao je i nije došao u kuću. Christop-
he ga je pokušavao namamiti u kafić.

79
je GESTAPO, koji je sa zadovoljstvom otkrio njegov radio, ali
hrabar do zadnjeg trenutka Bloch je stao pred streljački vod
ne odavši nikoga. U cijeloj Francuskoj nije bilo više ni jednog
djelatnog radiotelegrafista SOE-ja na slobodi.
Odjel F ušao je u novo „mračno doba”61 i u njemu je vladala
zaglušujuća tišina nastala šutnjom njegovih agenata. Nakon
petnaest mjeseci intenzivnih aktivnosti koje su uključivale
novačenje, obuku i na kraju infiltraciju više od dvadeset agena-
ta, Londonu je na terenu ostao još „malo tko osim gospođice
Virginije Hall”.62 Samo je ona imala mogućnost kontaktiranja
s Baker Streetom. Samo je ona imala sve veći krug neometan
uhićenjima. Samo je ona javljala dragocjene podatke o Vichyju
i nacističkim okupatorima. Budućnost savezničke špijunaže u
Francuskoj počivala je na jednoj ženi koja je bila otpisana veći
dio zrelog života.

61 Foot, str. 157.

62 SOE HS7-121, Povijest i agenti Odjela F.

80
 TREĆE POGLAVLJE:

Moje bludne prijateljice

Katastrofa koja se zbila u Villi des Bois bila je težak udarac za
SOE. U Londonu su padale glave usred optužbi o nepojmljivom
amaterizmu, upravo kao što su suparnici u MI6 bili i predvi-
djeli. Nekoliko djelatnika slomilo se pod pritiskom i nakon
nekoliko mjeseci šef SOE-ja, interno zvan CD – bivši član
parlamenta Frank Nelson – povukao se zbog neizlječive bolesti.
Maurice Buckmaster postavljen je kao novi načelnik Odjela F
da mu podigne standard, no njegovo iskustvo, bilo u tajnom
ili redovnom ratovanju, bilo je između neznatnog i ništavnog.
Vjerovalo se da će, kao bivši voditelj tvrtke Ford Motor Com-
pany u Francuskoj, u Baker Street „unijeti optimizam dostojan
direktora prodaje”. Ali ponekad je vedrina tog starog studenta
s Etona zapravo bila naivnost, a njegovi nadređeni dodijeli-
li su mu taj posao samo zato što „nije bilo nikoga drugoga”63.
Uskoro je Virginijin novi četrdesetjednogodišnji šef radio po
osamnaest sati, vozio se biciklom kući u Chelsea usred noći, i
sve to vrijeme – bolno dugotrajno – nije imao nikakvih vijesti
od svojih agenata. Villa des Bois i Blochova smrt bili su za SOE

63 Olson, str. 268.

81
 prekretnica nakon koje više nitko u Baker Streetu nije na njihov
rad gledao kao na igru. „Gluha tišina iz Francuske bila je teret
za naše živce i kočnica za naš napredak”, pojasnio je Buckmaster.
„Nije nam bilo druge nego čekati.”64 Grčevito potežući dimove iz
lule, Buckmaster se uzdao u to da je Virginia nekako preživjela,
saznala što se dogodilo i da će ih o tome naposljetku izvijestiti.
Iako ih se poticalo da ne klonu duhom ni u kojem trenutku, u
stožernim službenicima u Londonu ostala je čučati pritajena
misao da su mogli bolje zaštititi svoje vrhunske agente – samo
da su znali kako.
SOE je sad na prste jedne ruke mogao izbrojiti koliko je još
preživjelih agenata u Slobodnoj zoni – Philippe de Vomécourt
(Gauthier), kojeg je regrutirao njegov brat Lucas, Francis Basin
(Olive) na Azurnoj obali te Georges Duboudin (Alain) u Lyonu
s Virginijom. Bila je to reducirana operacija i svi su račune pola-
gali Virginiji – prije svega jer je imala jedini pouzdani način za
komunikaciju s Londonom: diplomatskom valizom. No svakoj
poruci trebalo je nekoliko dana da stigne, a bez radiotelegrafista
SOE-ino uporište u Francuskoj nije bilo održivo na duge staze.

Sad je potreba da Virginia iznova pokrene cijelu ope-

raciju u Francuskoj postala još hitnija. Gotovo svakog sata
u danu, a pogotovo u tjednu, nastojala je vratiti izgubljeno. Ali
upravo kad su brutalnost Vichyja i Nijemaca kod još veće mase
ljudi pobudili želju da mu se pridruže, pokretu otpora zaprije-
tila je mogućnost da bude posve ugašen. Potaknute uspjesima
poput onog u Villi des Bois, vlasti Vichyja i njihovi njemački
gospodari oborili su se na svakoga za koga su sumnjali da gaji

64 Buckmaster str. 35.

82
blagonaklone stavove prema pokretu otpora. Previše je bilo
onih koji su im nehotice olakšavali posao. Na Virginijin stalan
užas susretali su se u javnosti, govorili glasno i ponosno, nisu
provjeravali nove regrute, služili su se vlastitim imenima i ulazili
su u sukobe sa suparničkim skupinama. Čak i nakon događaja
u Nantesu upuštali su se u uzaludne akcije, što je dovodilo do
jezivih odmazdi za nešto od čega je bila mala ili nikakva korist.
Kao obična časnica za vezu nije imala kontrolu nad djelovanjem
drugih skupina, ali kad je ona regrutirala ljude, nastojala je
osmisliti sigurniji i discipliniraniji sustav malih, diskretnih ćelija
koje su se sastojale od probranih članova spremnih izvršavati
zapovijedi. Morali su biti i svjesni kazne koja im slijedi za nemar.
Nije mogla dopustiti da se Villa des Bois ponovi.
Lyon je izbjeglicama zasad pružao neku utjehu, ali grad je
bio pod strogom prismotrom njemačkih sigurnosnih službi.
Nacistička službena tajna policija GESTAPO i Abwehr (vojna
obavještajna služba) vodili su tajne operacije nastojeći nadmašiti
jedni druge u svojoj revnosti pa su pritiskali francuske vlasti da
se i one više potrude. Išlo im je na ruku to što su gradsku upravu
vodili kolaboracionisti koji su primali naloge od nacista u Parizu.
Svi su spuštali glas u dometu ušiju svojih susjeda – bilo je više
od tisuću pet stotina denuncijacija na dan – i većina ljudi bojala
se zinuti ili prekršiti zakon. Virginia je bila razočarana što ih
je tako malo smatralo svojom dužnošću izložiti se opasnosti
u nastojanju da oslobode svoju zemlju – ali možda je to i nije
trebalo toliko čuditi.
Popriličan je problem bilo i nepovjerenje u Britance i to da će
nastaviti borbu. Pétain ih je naglašeno krivio za poraz Francuske.
Dunkirk je Winston Churchill mogao opisivati kao nekakvo
čudo, ali Francuzima (uz poticaj salvi višijevske propagande)
bio je to izdajnički čin dezerterstva. Britanski autoritet opet

83
je bio poljuljan vojnim prevratima kao što je bio porazni gubi-
tak bojnog broda HMS Hood i propala bitka na Kreti koja je
rezultirala hitnom evakuacijom tisuća vojnika. Očekivalo se da
će London slijediti Pariz, da će odmah pokleknuti i isposlovati
mirovni sporazum, no iako od toga nije bilo ništa, Njemačka je
dobivala bitku za bitkom, uz iznimku Rusije, gdje je pobjeda još
bila neizvjesna. Nacisti su bili viđeni kao nužni pobjednici koje
bi bilo nerazumno izazivati. Kakvog smisla ima dovoditi se u
opasnost od mučenja i smrti nastojeći postići nešto nemoguće?
Kako da Virginia, kao agentica tajne službe koju vode Britanci
nedostojni povjerenja, pronađe one koji bi bili spremni izvršavati
njezine zapovijedi i pomagati?
Britance se doživljavalo ne samo kao slabe nego – zahvaljujući
stoljećima uzajamnog nepovjerenja – i kao iznimno antifrancu-
ski nastrojene. Vichy je na jugu nadzirao tisak i radio, kao što su
to Nijemci činili na sjeveru, te je istina bila među prvim žrtvama
Pétainove kolaboracije, a rezultat opće proširena mržnja, glad
i bolest. Većina Francuza došla je, na primjer, do uvjerenja da
je britanska blokada glavni razlog nestašice hrane, vina i goriva.
Virginia je znala da je to laž. Zbog sustavne pljačke koju su
nacisti provodili Francuska je ostala bez goleme količine vlastita
ugljena i proizvoda kao što su meso, povrće, voće i riba. Vichy
je bio sudionik u masovnoj otpremi tih blagodati u njemačku
domovinu. Stoga ne čudi da je Virginia ubrzo zatražila upute
od Londona o tome kako pokvariti hranu koja se otpremala u
Berlin. Najbolji način bio je umetnuti „komadić trulog mesa” u
truplo, izbušiti rupu u limenkama s hranom, ubaciti slanu vodu
u šećer ili pustiti da se povrće i žitarice smoče.65

65 SOE, osobni Virginijin dosje, 5. svibnja 1942.

84
 U jednom od članaka u New York Postu Virginia je opisala
kako su slavni francuski crimes passionelles ustupili mjesto sitnim
krađama – ljudi su iz očaja vadili hranu iz košara s robom i rušili
drvene ograde za ogrjev. Čak su i ispijeni golubovi s gradskih
trgova i zečevi uzgajani na balkonima u stanovima bili na cijeni
zbog mesa. Ljudi su u prosjeku bili sedam kilograma lakši nego
prije rata, a mnogima su ispali zubi i nokti zbog pothranjenosti.66
Djeca su bila toliko gladna da su zaostajala u rastu, mnoga su i
umirala od običnih bolesti. Loša prehrana dovela je i do epide-
mije šarlaha, difterije, tuberkuloze, tifusa, čireva i kožnih bolesti.
Sama Virginia, iako je jela kad je god mogla u omiljenom lion-
skom bistrou, jedva si je mogla dopustiti da bude još mršavija.
U jednoj depeši za New York Post koja, kao i mnoge, nije objav-
ljena, nego je poslana ravno u SOE, Virginia je izvijestila da je u
Lyonu trideset ljudi hospitalizirano zbog edema od gladi, oteklina
nastalih zbog neuhranjenosti.67 Približavanjem zime (najgore od
Napoleonskih ratova) zdravlje ljudi još se više pogoršalo zbog jake
hladnoće. Odjeću je bilo teško kupiti – pogotovo grudnjake, zbog
složenosti izrade i materijala od kojih su se sastojali. Njemačka
vojska rekvirirala je zalihe kožnog materijala pa je vladala teška
nestašica običnih cipela. Temeljna obuća, koja se katkad još viđala
na rasprodaji u trgovinama, imala je drvene potplate koji su glasno
kloparali dok su njihovi vlasnici prolazili ulicom – tipičnost koja
je u vrijeme rata postala zvučna pratnja nacističke vladavine.

Takvo tlo baš i nije bilo plodno za razvoj kruga pod kontrolom
Londona, ali Virginiji se posrećilo kad ju je George Whittinghill u

66 Ibid. Izvješće 22. siječnja 1942.

67 Ibid. Bez datuma, ali vjerojatno krajem jeseni 1941.

85
američkom konzulatu upoznao s pilotom RAF-a koji ga je posjeći-
vao gotovo svaki dan. William Simpson zadobio je teške opekline
kad je iznad Belgije vatra zahvatila njegov bombarder prvog dana
njemačkog Blitzkriega u svibnju 1940. Proveo je mjesece u bolnici
umotan u mastima natopljene zavoje i sad je čekao povratak u Bri-
taniju dok je Francuska još dopuštala takve humanitarne dogovore.
Nekoć je bio pristao muškarac, a sad mu je lice bilo puno ožiljaka
i mrlji te mu je još nedostajao dio nosa i lijevi kapak. Prsti su mu
bili amputirani i nije mogao sam otkopčati zatvarač na hlačama
pa je stalno morao imati nekoga da mu pomaže dok mokri. Lijevo
stopalo i koljeno bili su mu teško opečeni i hramao je čak i uz
pomoć štapa skupljajući uvijek hrabrost da podnese neizbježne
zgrožene ili pak sažaljive poglede. Simpson se potrudio nagraditi
njezino očito razumijevanje njegove patnje također koristeći priliku
da se opet osjeti korisnim. Začas su se povezali.
Simpson je vjerovao da ima rješenje za njezinu hitnu potrebu
za pouzdanim regrutima. Ponudio je Virginiji da je upozna s
jednom od najslavnijih stanovnica Lyona koja je već riskirala
život kako bi mu pomogla pronaći utočište u gradu i pomagala je
u borbi protiv nacista ad hoc, gotovo potpuno sama (kao i mnogi
tadašnji résistants). Na Virginiji je bilo da zadobije povjerenje
njegove francuske prijateljice i – ako uspije – angažira je da
pomogne u izgradnji operacije pokreta otpora tako da polaže
račune Londonu i SOE-ju. Simpson je vjerovao da bi od svih
ljudi Virginia to mogla. Smatrao ju je drukčijom od drugih žena,
naime posjedovala je ono što je on (prema tadašnjim shvaća-
njima) smatrao muževnom „hrabrošću i nepokolebljivošću” u
suprotnosti s njezinim „nedvojbeno ženstvenim izgledom”.68

68 Simpson, str. 36.

86
 Simpsonova omiljena Lionka (za koju je rekao da mu je
vratila njegov „osjećaj muškosti”) nije bila nimalo nalik ičijem
poimanju tipične résistante. Germaine Guérin bila je trideset-
sedmogodišnja „vruća brineta životinjskog seksualnog magne-
tizma”, suvlasnica jednog od najuspješnijih bordela u Lyonu. Sva
utegnuta u dragulje, svilu i krzno odisala je „ciganskom toplinom”
u večernjim salonima koje je održavala u stanu iznad svojeg
poslovnog prostora, okružena čoporom crnih mačaka – jedan
mačić čak ju je vjerno slijedio na ulici. Izvana naizgled obična
stambena zgrada u zapuštenoj lionskoj ulici (danas zamijenjena
modernim uredima Francuskog ministarstva financija), njezin
dom iznutra bio je riznica tapiserija, drvenih škrinja punih
zlatnika i ormara krcatih pariškom modom. Bogataši i moćnici
dolazili su joj se pokloniti i za njezine usluge rado su uzvraćali
pomaganjem onom za što se zalagala.
U maison close u prizemlju Germaine je sve ozarena odvo-
jeno dočekivala njemačke časnike, francusku policiju te viši-
jevske službenike i industrijalce. Nudila im je škotski viski
s crnog tržišta i vrhunske odreske kupljene po pretjeranoj
cijeni, ali nešto je odvajala i za svoje prijatelje. Mušterijama
nije padalo na pamet posumnjati u njezine motive, a kamoli
pretražiti prostorije.
​​ Rado su joj nabavljali inače nedostupni
benzin (ni ne pomislivši da se automobilom služi za prijevoz
agenata i bjegunaca) i ugljen (gotovo nemoguć luksuz te zime
1941.). Germaine se „kretala u lošem društvu i bila posrnula
morala”, prisjećao se Simpson, no bio je svjestan njezinih
dubinskih vrlina. „Posjedovala je… blistavu čistoću morske
lavice.”69

69 Ibid., str. 35.

87
 Kad je Virginia upoznala Germaine, obje su bile oprezne. Fran-
cuskinja je bila ponosna i krajnje domoljubna žena; nagonski je
zazirala od pridruživanja nekoj formalnoj mreži, a posebno ju je
odbijala ideja primanja zapovijedi od strankinje. Virginia je već
imala odane pomagačice u časnim sestrama iz La Mulatièrea, a
sad se našla u situaciji da regrutira osobu s drugog kraja moralnog
spektra. Čak je ni njezin avanturizam nije još dotad odveo u svijet
toliko udaljen od njezina strogog kućnog života, takav u kojem
se žensko tijelo kupovalo i prodavalo za novac. Nijedna od njih
obično nije tražila žensku intimnost, ali unatoč očitim razlikama u
podrijetlu, Simpson je primijetio kako otkrivaju toliko zajedničkih
osobina jedna u drugoj: obje su bile najsretnije kad su koketirale s
opasnošću, voljele su crni humor, obje su mogle „iz ničega učiniti
nešto” i gajile su „prijezir prema vlastitom osjećaju straha.”70 Ger-
maine je očito bila još jedna koju je Virginia predobila poštenjem
i hrabrošću, i svakako je shvaćala da će veza s Londonom uvelike
poduprijeti njezinu želju za slobodnom Francuskom. Pristala je da
dijelove bordela i još tri stana ustupi organizaciji kao sigurne kuće
(grijane njezinim nezakonito nabavljenim ugljenom) iako su se
obje u početku pretvarale da Germaine nema pojma čemu će slu-
žiti. Germaine je trebala postati neočekivani stup cijele Virginijine
operacije u Lyonu i jedna od njezinih najhrabrijih agentica – iako
je i Virginia odmah shvatila da će morati usmjeravati svoju novu
prijateljicu i nastojati je podučiti barem osnovama sigurnosti. Kao
što ju je Simpson bio i upozorio, Germaine je svojom umjetnič-
kom pozom budila zanos i kod muškaraca i kod žena, ali je znala
biti i „nesmotrena” u svojoj hrabrosti te „smiješno brzopleta”.71

70 Ibid., str. 37.

71 Ibid., str. 35.

88
 Germaine je, zahvaljujući Virginiji, ipak postala „sabirna toč-
ka”72 za mnoge agente SOE-ja koji su prolazili kroz Lyon, kao i
za Židove koji su bježali iz Okupirane zone, Poljake na putu u
borbu te za bjegunce koji su išli na jug, prema Španjolskoj. Rekla
je da želi pomoći „ustanku protiv njemačkog okupatora” radi
ponovnog stvaranja „muževne Francuske”, kako ju je nazivala,
te je svima nalazila sklonište, opskrbljivala ih hranom, odjećom
i lažnim ispravama pa ih slala na put slobode. Opasnost kojoj
se izlagala kao da ju je zabavljala, ali uza sav njezin tobožnji
nehaj, Germainein početak rada označio je posve novu fazu u
Virginijinoj misiji. Njezin krug Heckler sad je SOE smatrao
„solidno postavljenim”,73 s nizom iznimno korisnih i predanih
regruta na čelu s tim nespojivim parom žena.
Germainein utjecaj nad francuskim moćnicima otvorio je sva
vrata. Jedan od njih bio je bogati lionski inženjer Eugène Jeunet,
udovac s troje djece, koji je imao priželjkivanu propusnicu za
prijelaz preko militarizirane demarkacijske crte između dviju
francuskih zona. Ponudio se da prenosi Virginijine poruke
koje primaju i šalju podzemne grupe u Parizu, čime je dobila
priliku proširiti svoju mrežu daleko izvan baze u Lyonu sve
do prijestolnice. Ponudio je i prijevoz, gorivo, smještaj i hranu
za agente, kao i skrovište na njegovu radnom mjestu za oružje,
eksploziv i radijske primopredajnike. Najveća je sreća bila u
tome što je Jeunetov šogor bio lokalni načelnik policije, koji
se dao nagovoriti da ne prati odveć pomno to čime se Virginia
bavi te da najavi ako se njegovi policajci budu spremali za raci-
ju ili provesti uhićenja. Pravodobnim upozorenjima spriječio

72 SOE HS9- 631/2, Pukovnik Gubbins u osobnom dosjeu Germaine

Guérin.
73 SOE HS7- 121, Povijest i agenti Odjela F.

89
 je mnogo puta Virginijino zarobljavanje, a spasio je i mnoge
njezine najvažnije agente.
Ipak, možda najvećem riziku od svih izložile su se Ger-
maineine „djevojke” kako bi Virginiji pribavile obavještajne
podatke. Uz poticaj svoje matrone pojačavale su pića svojih
mušterija raznim sredstvima da im se razveže jezik i prekapale
im po džepovima tražeći zanimljive isprave za fotografiranje
dok su spavali. Godinu prije, u izvješću američkom veleposlan-
stvu u Londonu, Virginia je izrazila poseban prijezir prema
prostitutkama koje zabavljaju njemačke mušterije, ali sad je
takve žene odmilja prozvala svojim „bludnim prijateljicama”.
Zahvaljujući „švapskim priležnicima”, kako ih je zvala, saznali su
„vraški mnogo toga”74. Dojavljivale su joj svoje spoznaje, ali neke
su bludne prijateljice išle i korak dalje: služile su se heroinom
prokrijumčarenim iz Londona u američkoj diplomatskoj valizi.
Pijane njemačke mušterije namamile bi ponudom da „samo
malo onjuše” drogu „da vide kako je to”. Ako bi sve išlo po
planu, ubrzo bi se navukli i postali čudnovato nesposobni za
rad. Neki piloti otkrili bi da im je vid oštećen i više nisu smjeli
letjeti.75 Bio je to opasan i neortodoksan, ali svejedno učinkovit
oblik ratovanja.
Germaine je upoznala Virginiju s još jednom osobom
povezanom s polusvijetom. Dr. Jean Rousset bio je bucmasti
veseli svat raskošnog brka, omiljen među gradskim filles de joie
koje je redovito obilazio na profesionalnoj osnovi – kao njihov
ginekolog. Njegove „mnogobrojne vražje zamisli za nelagodu
njemačkih klijenata”76 uključivale su širenje sifilisa i gonoreje

74 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 4. prosinca 1941.

75 de Vomécourt, str. 82.
76 Simpson, str. 38.

90
među što većim brojem njih. Dijelio je posebne bijele kartice
djevojkama kao potvrdu da nisu zaražene iako su bile. Jedna
ili dvije navodno su proširile bolest na desetak neprijatelja –
Nijemci su bili aktivno poticani na odlazak u bordele zbog
uvjerenja da će to povećati njihovu motivaciju za borbu – prije
nego što su žurno i same potražile pomoć liječnika. Druge su
u odjeću mušterija stavljale prašak za svrab kako bi maksimi-
zirale njihovu nelagodu. Sreća je da je dobri doktor posjedovao
nesvakidašnju vještinu iz neugodnih situacija. Tim talentom
naposljetku će spasiti vlastiti život.
Rousset je vodio ginekološku i dermatološku ordinaciju iza
monumentalnih drvenih vrata na Trgu Antonina Ponceta 7.
Stara kamena zgrada boje meda ubrzo je postala Virginijina
privatna poste de commande, prikladno mjesto jer je svoje posjete
mogla opravdati traženjem liječničkog savjeta za pravi osip.
Ondje je dr. Rousset zbrinjavao ozlijeđene i bolesne agente,
primao poruke, upoznavao je s desetcima drugih korisnih kon-
takata i na katu uspostavio lažnu umobolnicu kao još jednu
sigurnu kuću. Bilo je malo vjerojatno da će Nijemci doći onamo
nešto tražiti jer su ih učili da se boje duševnih bolesti i nastojali
su izbjeći sve što bi uključivalo ​​luđačke košulje, dreku i krikove.
Kao vojni rezervist Rousset je već pružio sklonište Židovima i
izbjeglim ratnim zarobljenicima otkako je demobiliziran 1940.
U teškom namještaju u sobi za preglede bila je skrivena dobra
zaliha literature iz podzemlja i samo je čekao priliku da za Save-
znike učini i više na bilo koji način. Sad je napokon došao netko
iz Londona tko je mogao organizirati i opskrbljivati pokret
otpora uz pomoć izvana. Kad ga je upoznala, Virginiji se svidio
Roussetov optimizam, energija i razgranata velika mreža prija-
telja sličnog mišljenja. Njega je pak, kao i mnoge druge, osvojila
njezina snažna ličnost. Bilo je nečeg tako opipljivo ugodnog u

91
njoj, ma što da je radila i gdje god da se zatekla. Njezin autoritet,
kompetentnost i karizma bili su očiti, kao i njezina nesebičnost.
Oboje su znali da se u ratno doba plemenitost zatječe ondje gdje
bi se najmanje očekivala. Ali za Vichy i Nijemce oni i njihovi
kolege odsad će biti obilježeni kao teroristi.
Rousset nije vidio razloga da se ne izloži opasnosti izvršava-
jući zapovijedi strankinje. Ona je, na kraju krajeva, stavljala svoj
život na kocku za njegovu zemlju kad toliki njegovi sunarodnjaci
nisu. Njegova je spremnost bila tim veća što je reakcionarni
režim u višijevskoj Francuskoj očekivao da žene borave kod kuće,
udaju se i rode najmanje četvero djece kao svoju domoljubnu
dužnost. Pobačaj je bio nezakonit i kažnjavao se giljotinom.
(Nije ni čudo što je natalitet u departmanu Rhône oko Lyona
narastao za 35 posto u nešto više od godine dana.)77 Reakcija
na emancipirane kozmopolitske žene iz 1920-ih i 1930-ih bila
je odlučna i brutalna. Žene su postale vazali bez prava glasa,
zakonski obavezne pokoravati se muževima i, kako se izra-
zio Vichy, „ne opterećivati im živce prodornim zvukovima”.78
Rousset se nije obazirao na sva ta ograničenja, nego se posvetio
tomu da bude Virginijin „najvrjedniji pomoćnik”.79 Dala mu je
kodno ime Pépin, što znači „koštica” ili „sjemenka”, i imenovala
ga svojim glavnim poručnikom.
Virginia je upoznala i Roberta Leprevosta, bivšeg francuskog
obavještajca i još jednog ključnog igrača koji je već pomogao
mnogim oborenim pilotima RAF-a koji su bježali iz Francuske
preko Marseillea. Sretnom okolnošću postao je stručnjak za

77 SOE, Virginijin osobni dosje, 31. ožujka 1941. pošiljka bez datuma.
78 Gustave Combes: Lève-toi et Marche: Les Conditions du Français, Privat,
1941., str. 62, citirano u Sisters in the Resistance, str. 50.
79 SOE, Virginijin osobni dosje, razno.

92
 krijumčarenje britanskih časnika koji nisu govorili ni izgledali
francuski. Jeli su, pili, pa i hodali drukčije od svojih galskih
domaćina. Često su bili viši, širi, bljeđi i imali su veća stopa-
la – što je Virginiji i drugima zadavalo poteškoće kad su ih
nastojali opremiti civilnom obućom. Sama njihova pojava na
ulici mogla ih je dovesti u opasnost, a još više one koji su im
pomagali. Poslije, kad se Amerika uključila u rat, postalo je još
teže. Žvakanje žvaka moralo se izričito zabraniti, a Teksašane
zakrivljenih nogu trebalo je predano podučavati kako da se
kreću poput Europljana i ne zabijaju ruke u džepove, što se
smatralo „jenkijevskom” lošom navikom. Leprevost se izvještio
u nečemu što će im dobro poslužiti.
I George Whittinghill potajno se pridružio Virginijinim
nastojanjima da pomogne bjeguncima. Mnogo je puta posegnuo
u vlastiti džep kako bi tijekom rata pomogao kroz Španjolsku
izvući stotinjak pilota RAF-a i još dvadeset britanskih i bel-
gijskih agenata. Nekoliko tjedana nakon Virginijina dolaska u
Francusku britanskim se pilotima savjetovalo da se, u slučaju
obaranja, upute u američki konzulat u Lyonu i izjave da su
„Olivierov prijatelj”. Bila je to lozinka kojom su se povezali s
Marie Monin (Virginijino ratničko ime). Uz pomoć Germaine
i drugih prijatelja uspjela je sakriti i nahraniti mnoštvo, a zatim
organizirati njihov bijeg iz Francuske. Glas o čudotvornoj Marie
od Lyona pročuo se nadaleko.
Virginijini dani bili su dugi i bremeniti aktivnostima, s jedva
trenutkom da se zamisli nas vlastitim nevoljama. Rousset i
Germain postali su središnji dio njezine mreže, ali htjela se pro-
širiti prvo u Lyonu, a zatim i na ostatak južne Francuske i dalje.
Njezin posao kao časnice za vezu naizgled je bio koordinirati (a
ne voditi) različite krugove agenata, ali hitna potreba SOE-ja za
napretkom, u kombinaciji s njezinom sposobnošću da nadahne

93
i ujedini mnoge Francuze iz svakakvih sredina, dovela je do
toga da Virginia obuhvati znatno više od svoje izvorne zadaće.
Regrutirala je pedesetogodišnjeg proizvođača mirisa Josepha
Marchanda, koji je agentima pružio sigurnu kuću u Lyonu i
zatim vodio jedan od njezinih krugova SOE-ja; par hrabrih
starih usidjelica, mesdemoiselles Fellot, u čijoj su antikvarnici u
podrumu bile pohranjene zalihe za pokret otpora i u čijem su
stanu bili sklonjeni agenti u bijegu; vlasnicu trgovine donjeg
rublja u Lyonu La Lingerie Pratique po imenu France Pejot
(buduća majka glazbenika Jean-Michela Jarrea i svekrva Char-
lotte Rampling), koja je držala oružje pod hrpama čipkastih
grudnjaka i održavala sastanke pokreta otpora u zagušljivoj sobi
straga; i nekoliko frizerki koje su skrivale résistants u nevolji i
pomagale im promijeniti izgled. Madame Alberte primala je
poruke od različitih vođa otpora u praonici rublja signalizirajući
da ima poštu koju treba preuzeti tako što bi na prozor položila
dvije pokrpane čarape jednu uz drugu. Kad su bile međusob-
no razmaknute, to je značilo da ništa nije stiglo. Prijatelji iz
Virginijinih studentskih dana u Bostonu Jean i Marie-Louise
Joulian, sada vlasnici tvornice u Le Puyu, skrivali su bjegunce u
planinama Haute-Loirea te Virginiji pozajmljivali novac kad
iz Londona ne bi stiglo ništa u torbici. Regrutirala je i krivotvo-
ritelja, vrlo cijenjenog gravera u luksuznom trgovačkom centru
pod nazivom Passage de l’Hôtel-Dieu. Monsieur Chambrillard
postao je stručnjak za izradu službenih dokumenata za Virginiju
kojima bi zavarali čak i inspektore najoštrijeg oka sokolova. Kao
i svi njezini sljedbenici, znao je da je vjerojatna kazna u slučaju
uhićenja bila ona smrtna.
Da bi se uspješno djelovalo protiv neprijatelja, SOE je i prije
Francuza shvatio da različite ogranke pokreta otpora treba sto-
piti u jedinstvenu discipliniranu tajnu vojsku. Većina skupina

94
nije znala jedna za drugu i teško su uspijevali djelovati bez
kohezivnog plana središnje ličnosti. Virginia nije zaobišla ni
jedan potencijalno koristan kontakt i često je putovala kako
bi uspostavila nužne veze pod pokroviteljstvom SOE-ja, naj-
više zato da Francuzima pruži nadu u budućnost obećanjem
o pomoći izvana. Razradila je logistiku tako da različite vrste
résistants (bili oni odrasli, mladi, katolici, protestanti, Žido-
vi, nevjernici, muškarci ili žene) mogu surađivati s njom kao
poveznicom. Kombinacijom osobnih preporuka i razboritog
pristupa neznancima primala je sve više ponuda potencijalnih
pomagača. Odajući djelomično svoje osjećaje o ratu i gorljivu
želju za slobodnom Francuskom, uspijevala je postići da joj
se ljudi otvore. Ali jasno im je davala do znanja i da im samo
njihovim pristupanjem u krug SOE-ja i pokoravanjem njezinim
zapovijedima može jamčiti buduće isporuke oružja, eksploziva,
hrane, novca i lijekova. Samo SOE može i hoće omogućiti tisuće
tona zaliha – ali njezini su regruti morali održati svoju stranu
pogodbe. Problem je bio u tome što su se mnogi i dalje više bavili
međusobnim frakcijskim borbama – uključujući one između
komunista i sve većeg broja pristaša generala de Gaullea – nego
izvršavanjem zapovijedi iz Londona koje su se ticale doprinosa
savezničkoj borbi.
Virginia je tjerala dalje, odbijala je zauzeti stranu među tim
vječno zavađenim političkim plemenima. Ustrajno se predstav-
ljala kao snaga koja ujedinjuje, zainteresirana za svakoga tko je
pobjedu u ratu istinski spreman postaviti na prvo mjesto, ma
kakav bio pokret uz koji su sekundarno vezani. Da bi uspjela u
tome, otputovala je u Marseille razraditi trase bijega s Robertom
Leprevostom, u Avignon da bi regrutirala lokalne žene kao
kurirke i uspostavila sigurnu kuću za budućeg radiotelegrafista,
a zatim opet u Le Puy, gdje je prihvatila usluge prijevoznika po

95
imenu Eugène Labourier koji je ponudio kamione za preuzima-
nje zaliha s budućih padobranskih dostava i njihovu pohranu u
svojem skladištu. (Isporuke oružja i eksploziva počele su skro-
mno ujesen 1941.) Posjetila je Olivea u Antibesu da ga podupre
u razvoju kruga u povojima na Azurnoj obali (gdje je bio idealan
položaj za dobrodošlicu novim agentima koji dolaze ili odlaze
čamcem), kao i druge kontakte u Perpignanu blizu španjolske
granice radi uspostave koridora za bijeg preko Pireneja. Prišla
je naklonjenim odvjetnicima, koji su slali podatke o saveznič-
kim zarobljenicima i jačini argumenata protiv njih. Ciljala je
na susretljive hotelijere koji su omogućavali smještaj, gradske
službenike s pristupom službenim pečatima za lažne isprave i
seljake sa stajama za pohranu opreme. I naravno, redovito se
vraćala u Vichy obići veleposlanstvo i preuzeti politička izvješća
od svojih kontakata u Pétainovoj upravi.
No njezin možda najveći uspjeh bio je infiltriranje agenta u
Sûreté – „Ersatz-GESTAPO”80 koji je postavio onu zamku u
Villi des Bois i koji je u svojim operacijama „naćuljenih ušiju”81
stručno pratila tajne radijske signale. Otkrila je i regrutirala ide-
alističnog i pristalog tridesetogodišnjaka, korzikanskog časnika
po imenu Marcel Leccia, koji je bio stacioniran u Limogesu i
koji je zatim, što je nevjerojatno, angažirao i svoju pomoćnicu
(Elisée Allard) i šefa (Léon Guth). Sad će biti upozorena na
buduće zamke poput one u Villi des Bois i mogla se nadati da
će Sûreté biti blaži prema bilo kojem njezinom agentu kojeg
slučajno uhvate.

80 Benjamin Cowburn; No Cloak, No Dagger, The Adventurist Club, 1960.,

str. 31.
81 KV–153 Neprijateljske tajne službe u Francuskoj, Nacionalni arhiv,
London.

96
 Još mnogi – tvornički predradnici, željezničari, policajci,
službenici vlade i domaćice – počeli su prikupljati hrabrost i
prilazili su lijepoj ženi teškog naglaska i nudili joj svoju pomoć,
potaknuti činjenicom da je došla iz zemlje koja je u to mračno
doba bila svijetla točka slobode i liberalne demokracije. „Bila je
u dobrom položaju da pomaže jer, kao Amerikanki, ljudi su joj
otvoreno govorili što misle”, oduševljeno je primijetio Ben Cow-
burn, kojeg je Virginia cijenila kao SOE-ina najbriljantnijeg
agenta. Iako je u Francuskoj bio samo u privremenoj misiji, često
ju je posjećivao i zadivljeno pratio kako joj neočekivan dotok
francuskog lokalnog življa osigurava stalni prirast „korisnih
kontakata”82. Malo-pomalo otkidala je komadiće iz temelja viši-
jevske vlade i potkopavala cijelu građevinu francuskog pristanka
na novo stanje. Regrutirala je više ljudi na važnijim mjestima
nego itko drugi; odjednom je samo imala pipke u gotovo svakoj
većoj francuskoj kući. Glamurozna, ali i autoritativna i odlučna,
bila je najbolji zamislivi ambasador za britanska nastojanja i
prvakinja pokreta otpora. Zahvaljujući njoj, nazočnost Save-
znika u Francuskoj bila je preobražena.
No približavanjem zime stalna putovanja kroz susnježicu,
snijeg i bljuzgu bila su, prema Virginijinim riječima, „mračan
pothvat u koji je nemoguće upustiti se olako. Poguban za slabe,
iscrpljujući čak i za snažne.”83 Nijemci su rekvirirali moderna
željeznička vozila ostavivši samo zastarjele lokomotive koje
su se često kvarile, bile su spore, prljave i negrijane. Katkad
im je trebao cijeli dan da prijeđu tek nekoliko stotina milja.
Vozni red znatno je skraćen u odnosu na prijeratnu razinu, a

82 SOE HS6-568, osobni dosje Bena Cowburna.

83 SOE, Virginijin osobni dosje, 8. listopada 1941.

97
malo je ljudi uspijevalo nabaviti gorivo za automobile. Zato je
u vlakovima, kako je izvijestila Virginia, „vladala nezamisliva
gužva i izgledali su kao tijek misli Walta Disneya”84. Ljudi su
bili natisnuti na prozore i držali se za podeste na ulazu tako da
se vrata nisu mogla dokraja ni zatvoriti. Virginia bi se katkad
našla zaglavljena na vratima, često izbjegavajući smrt (ili kako ju
je nazvala „prazninu”) držeći se i po dva sata za ruku potpunog
neznanca koji je bio jedva unutar vagona. Neke žene ugurale
bi jastuk ispod odjeće u nadi da će se neki suputnik sažaliti nad
trudnicom i prepustiti joj mjesto, ali ni ta smicalica često nije
uspijevala jer je „atmosfera bila nabijena hladnom sumornošću
i sumnjičavošću. Svi su šutjeli.”85 Ponekad bi joj samo nekoliko
amfetamina iz sve oskudnijih zaliha dalo snage da nastavi dalje.
Virginia je imala puno povjerenje u svoj novinarski status i
neformalnu policijsku zaštitu, barem u Lyonu, kad je trebala
objasniti svoja putovanja i neredovno radno vrijeme. I dalje je
pisala članke, što je češće mogla, kako bi očuvala svoj paravan
i čak su urednici u novinama bili toliko zadovoljni njezinim
radom da su joj namijenili bonus od tisuću franaka. Članke o
osjetljivijim političkim temama nisu joj objavljivali, nego su ih
slali ravno u SOE da ne bi skretali pozornost na nju. Jedna je
iznimka izašla u New York Postu 24. studenoga 1941., s Lyonom
kao naznakom mjesta, u kojoj je svijetu ispričala o sve većoj
represiji koja Židovima prijeti od Vichyja.
Radi vlastite sigurnosti Virginia nije pisala uvodnike, ali je
teško susprezala bijes koji je osjećala zbog postupanja prema
Židovima. Oni su sad bili isključeni iz bavljenja gotovo svakom

84 Ibid., 8. listopada 1941.

85 Churchill, str. 131.

98
prestižnom i utjecajnom profesijom. Zabranjeno im je bilo raditi
kao bankari, burzovni mešetari, promidžbeni agenti, trgovci i
agenti za nekretnine, čak i u kazalištu, filmovima i tisku. Citirala
je „posebno kvalificiranog državnog dužnosnika” kako tumači da
je „bolje spriječiti nego liječiti” i najavljuje još strože restrikcije.
Iako je u pisanju bila oprezna, Virginia je zbog stalnog
kretanja neizbježno prizivala opasnost. Vlakovi su ponekad
bivali podvrgnuti brzinskim policijskim kontrolama uz podršku
GESTAPA, pogotovo rapide do Marseillea. Najsigurnija opcija
tijekom putovanja bila je inkriminirajuće papire (s porukama
koje su preduge da bi se naučile napamet ili možda tehničkim
detaljima o potencijalnoj meti sabotaže) držati u ruci. Tako ih
je lakše bilo gurnuti između jastuka sjedala, baciti na tračnice
ili čak pojesti ako treba. Neki su agenti na svakoj postaji držali
ogledala na prozorima da vide tko se ukrcava kako bi na vrijeme
uočili dolazak nevolje. Virginia je primijetila da se sigurnosna
policija više zanima za jeftinija mjesta pa je uvijek rezervirala
karte za prvi razred. Umjesto da zapiše adresu, naučila bi je
napamet te bi uvijek razradila i uvježbala neki uvjerljivi razlog
za odlazak onamo. Uza sve to svako je putovanje predstav-
ljalo smrtnu opasnost – a njezina drvena noga sprečavala je
posljednju opciju koju su imali drugi, naime da iskoči iz vlaka
i potraži spas u bijegu. Na svakom sastanku moglo se pokazati
da je kontakt zapravo dvostruki agent ili izdajnik ili bi ih netko
uhvatio i mučio tako da su umjesto njih na dogovore dolazili
Sûreté ili GESTAPO.
Možda joj je najgori trenutak ipak bio povratak u hotelsku
sobu u Lyonu. Temperatura vani pala je na petnaest Celzijevih
stupnjeva ispod ništice, a kod Virginije u sobi bez grijanja bilo je
jedva malo toplije i morala je zaustavljati struju zraka s prozora
starim krpama i oblagati odjeću novinama (koje su pucketale

99
 dok se kretala) da zadrži toplinu. Tople vode imala je samo
nedjeljom ujutro. Nasreću, školovanje u Roland Park Countryju
pripremilo ju je na trpljenje hladnoće. Mnogo joj je teže padalo
to što nije imala sapuna za tijelo, odjeću i posteljinu pa je sve bilo
ne samo hladno nego i prljavo. Nakon nekog vremena počela
je nositi tamnu odjeću da se prljavština ne vidi, ali to se kosilo
s njezinom profinjenom prirodom. „Kad biste mi mogli poslati
komad sapuna,” napisala je Londonu u diplomatskoj valizi, „bila
bih i sretnija i mnogo čišća.”86 Bila bi i bolje zaštićena od prve
epidemije svraba koja je izbila među ljudima u više od stoljeća.
Natrpanost vlakova pothranjenim i neopranim putnicima pogo-
dovala je širenju bolesti i većina ljudi nije se mogla prestati češati.
Možda najveći od svih problema za nju je bila nestašica posebne
medicinske čarape za njezin batrljak, bez kojeg je ionako mučna
vožnja u vlakovima postajala još veća kušnja.
Kad bi ostali sami u sobama, agenti su se morali suočavati
sa svojim strahovima, ćuliti uši i na najtiši sumnjivi zvuk. Iako
je Virginia bila u prijateljskim odnosima s lokalnom policijom,
zbog svojeg neobičnog hoda „šepava dama” ili la dame qui boite,
kako su je neki sada zvali, upadala je svima u oči. „Strah nikad
nije popuštao”, sjećao se jedan iskreni francuski pripadnik otpora.
„Strah za sebe; strah da ćeš biti prokazan; strah da te prate a da
ni ne znaš; strah da su to oni kad u zoru čuješ ili misliš da si čuo
kako su se zalupila vrata ili se netko penje stubama… Napokon
strah od straha i od nemogućnosti da ga nadvladaš.”87 Pokret
otpora tražio je samotnu hrabrost, ljude koji su se mogli boriti
sami. Ali samoća je značila vječni pritisak. Jedan agent stekao je

86 SOE, Virginijin osobni dosje, 3. ožujka 1942.

87 Ronald Rosbottom: When Paris Went Dark: The City of Light Under
German Occupation, 1940.-1944., Little, Brown, 2014., str. 299.

100
naviku večerati pred ogledalom jer se nikom ne može posve vje-
rovati osim vlastitom odrazu. Iza neprijateljskih linija odanost
je imala drukčije značenje i na kraju se odnosila na ideal, a ne na
pojedinca ili ljude. Virginia je predobro znala da je popuštanje
opreza čak i pred drugim agentima ili pomagačima uz obrok ili
piće moglo bi biti kobno. Svatko je proživljavao samoću i imao
potrebu dijeliti misli i strahove, ali preživljavanje je ovisilo o
suzdržavanju. Virginiji su međutim, otkako je izgubila nogu,
skrivanje emocija i kruto samopouzdanje postali prirođeni. Sve
strahote i nemiri bili su bolji nego da se iznutra osjeća mrtvo.
Obavljala je važan posao i bila je dobra u tome. Imala je ulogu.
Iako je svakog trenutka u svakom danu postojala mogućnost da
bude uhvaćena, nikad se nije osjećala tako slobodno.

Bilo je jasno još davno prije Božića da je Virginia od

početka ostavljala dobar dojam. Štoviše, SOE ju je smatrao
„nevjerojatno uspješnom” i ocijenio je njezine poteze i terenski
rad kao „vrijednim divljenja”.88 Ali nisu svi bili zadovoljni zbog
njezina napredovanja. Alain, ili Georges Duboudin, bio je jedan
od rijetkih drugih agenata SOE-ja koji su izbjegli mišolovku
u Marseilleu, a bio je blizu nje u Lyonu. Bio je Francuz godi-
nu dana mlađi od Virginije, oženjen Britankom, a prije rata
radio je u banci Crédit Lyonnais u Londonu. Obučio ga je
Kim Philby (poslije razotkriven kao pripadnik kruga sovjetskih
špijuna Cambridgea, ali tada je radio za SOE) i bio je hvaljen u
Londonu kao „iznimno superioran tip” i „rođeni vođa.”89 Alain
je službeno bio imenovan za šefa (ili organizatora) kruga koji

88 DP HS7-122; Bourne-Patersonovo izvješće, Britanski krugovi u Fran-

cuskoj, 1946.
89 SOE HS9-452-3, osobni dosje Georgesa Duboudina.

101
je sam osnovao i zato je, tehnički gledano, bio viši po rangu od
Virginije. Smatrao je jedinim ispravnim da on – a ne nekakva
žena s invaliditetom – preuzme ukupnu odgovornost za opera-
cije SOE-ja u Lyonu.
Virginia ga je po njegovu dolasku u grad povezala sa skupi-
nom pokreta otpora koja je izdavala Le Coq Enchaîné i s drugima
koji su prikupljali oružje za buduće misije te izrađivali lažne
dokumente. Učinila je sve u svojoj moći da mu omogući rad.
Svejedno, Alain se slabo snalazio na terenu, nije dolazio na
važne sastanke i nije uspijevao regrutirati pomagače – još manje
ih zadržati. Oduševio je Baker Street viješću da je angažirao
nekih deset tisuća ljudi spremnih da u pravom trenutku kre-
nu u opsežnu sabotažu. Možda je London, žudeći za dobrim
vijestima, želio povjerovati u to, ali Virginia je znala kako stvari
zapravo stoje. Shvatila je da je Alain nezadovoljan svojim tajnim
životom i mrzio je krajnju izolaciju koju je taj posao zahtijevao.
Bilo mu je uskraćeno neobavezno druženje u kojem su uživali
redovni vojnici u svojim vodovima pa je tražio utjehu u alkoholu
i društvu kojekakvih žena, od kojih ni jedna nije bila njegova
supruga. Dotične nisu baš bile diskretne ni pune razumijevanja.
Dok se šepirio time kako je on tajni agent, Virginiju je brinulo
da njegova hvalisavost postaje velik sigurnosni problem za nju
i cijelu ustanovu SOE. „Najviše smo se bojali vlastitih ljudi”,
prisjetio se drugi agent. Previše znaju jedni o drugima.90
Zato Alaina nije namjeravala spojiti sa svojim krugom, a
kamoli dopustiti da ga on preuzme i tu joj je uskratu očito
zamjerio. Bili su to njezini osobni kontakti, koji su vjerovali
samo njoj i više puta upozorila je Baker Street da „povuku prste

90 Oluf Reed-Olsen u Hastings, str. 273.

102
 k sebi”91 kad su natuknuli da bi Alain trebao preuzeti zapovjed-
ništvo. Na temelju vremena provedenog na terenu Virginia je
itekako uviđala, premda London nije, potrebu za samostalnim
ćelijama sa šačicom ljudi u komunističkom stilu, gdje svakog
čovjeka preporučuje postojeći član i svatko poznaje samo svojeg
neposredno nadređenog. Nakon što je većinu kolega izgubila u
Villi des Bois, znala je kakva opasnosti prijeti od samo jedne sla-
be karike u lancu. Taj ju je događaj na nastran način spasio jer je
bila natjerana već od prvih tjedana shvatiti kako je samostalnost
– uključujući, po svoj prilici, i suzdržavanje od blizine ljubavnika
– morala biti prvi uvjet za one koji žele ostati slobodni i preživjeti.
Na vlastitu je primjeru naučila strašnu cijenu nemara. Noći je
provodila sama i nije se morala mučiti s čuvanjem tajne. Njezina
invalidnost produbljivala je distancu koju se osjećala dužnom
držati od drugih. Trudila se postići da njezini kontakti postupaju
isto ili barem ograničiti štetu koju bi u suprotnom počinili tako
što ih je držala u zasebnim, jasno određenim skupinama koje
su znale malo jedna o drugoj, a o njoj malo – osim jednog od
njezinih nekoliko kodnih imena. Dopuštala je kontakt samo
preko poruka u sigurnom poštanskom sandučiću ili preko veze,
kao što je praonica rublja madame Alberte. Alain je bio emocio-
nalno nepouzdan amater i trebalo ga je držati podalje od ostalih.
Njezin uspjeh u uspostavljanju pouzdanih kontakata i rje-
šavanju problema bio je tolik da je Marie Monin bila legenda
čija je slava pronesena izvan Lyona. Njezina mreža postala je
toliko raširena i uspješna da više nije stizala sama birati svakog
člana, kako je voljela u početku. Zbog kvalitete koju je pokazala

91 SOE HS9-631-2, Osobni dosje Germaine Guérin (izvorno zatvoren

do 2031., ali otvoren za ovu knjigu).

103
u obavljanju posla u očima SOE-ja bila je „univerzalna teta za
sve naše ljude u nevolji i svatko tko bi se našao u nevolji odmah
javio njoj”.92 No rješavanjem tolikih tuđih problema neizbježno
je privlačila pozornost na sebe.
Bar u Grand Nouvel Hôtelu, kamo je i dalje redovito svraćala
preuzeti poruke, sad je bio nadaleko poznat kao adresa na kojoj
se može potražiti pomoć. Zapravo, London je bio zabrinut da
bi bar mogao biti, kako su to nazvali, brûlé ili „spaljen”, što je
SOE-in izraz za kompromitiranost, zbog njegove ozloglašenosti.
Virginia se rado uzdala da će je njezini policijski kontakti upo-
zoriti na bilo kakve probleme, kao i u činjenicu da je u baru bilo
više izlaza. Ipak, nije nipošto ulijevao povjerenje kad je „praktički
svaki agent”93 u Francuskoj i dalje onamo dolazio tražeći novac,
sigurno utočište, lažne isprave ili rute za bijeg. Osim toga, s
obzirom na to da nikako nije bilo radiotelegrafista, ona je bila
odveć poznata kao jedini sigurni kanal za poruke Londonu i iz
Londona putem svojih kontakata u konzulatu. Pridošlice bi se
uputile ravno k njoj da im pomogne u snalaženju ili uklapanju.
Opskrbila bi ih bonovima za hranu, duhan i vino te kuponima
za odjeću, obuću i sapun. Virginia je zapravo možda bila isuviše
voljna pomoći drugima iako, ili možda upravo zato, nije bilo
nikoga da njoj pruži takvu podršku. Bio je dobar osjećaj biti
cijenjen.
Novi agenti sada su bili nešto bolje pripremljeni nego što
je to prije bila Virginia. Nakon Ville des Bois više se pazilo na
lažna imena i identitete, savršeno vladanje francuskim jezikom i
sigurnosnu obuku, dijelom zahvaljujući i Virginijinim kritičkim

92 SOE, Virginijin osobni dosje, 21. studenog 1944.

93 Ibid.

104
izvješćima. Ipak, većina je i dalje prvih dana imala neugodan
osjećaj da upada u oči. „Gotovo zamišljate da vam na čelu trepću
neonska svjetla i svijetu oglašavaju, gaseći se i paleći: Proizvedeno
u Engleskoj”94, prisjetio se Peter Churchill, tridesetdvogodišnji
bivši hokejaš koji je otišao iz Londona u prosincu 1941. kako
bi se podmornicom prebacio na jug Francuske. Kad se iskrcao,
gotovo kao i svi ostali, našao se na putu prema Lyonu u potrazi
za Virginijom i pojavio se u Grand Nouvel Hôtelu, gdje se
nadao se da će je pronaći u baru. Navraćao je nekoliko puta
tijekom dana i večeri i tražio je, a svaki put prolazio je pored
Carlton Hôtela, sjedišta GESTAPA koje su čuvali stražari
višijevske policije. Nije jeo dvadeset šest sati jer do njega nisu
došli obećani mu kuponi za hranu te je proveo dva gladna sata
cupkajući u baru. Churchill je na kraju odustao, ali je slijedio
upute Baker Streeta da joj ostavi poruku na recepciji pazeći da
upotrijebi riječi nouvelles de Marie i potpiše se kao Raoul tako
da podcrta četiri slova.95
Virginijin izostanak zacijelo je bio neki način iskušavanja
Churchillove volje jer čim se vratio u svoju sobu u Hôtelu
Verdun – gdje je bio upozoren da sakrije dragocjeni sapun od
sobarice – gotovo je odmah primio njezin poziv. Ponudio joj je
vijesti o njezinoj „sestri” Suzanne – još jedna lozinka – a Virginia
ga je pozvala na večeru. Jeli su u njezinu omiljenom restoranu,
gdje ga je nahranila i opremila svim kuponima za hranu koji bi
mu mogli zatrebati, ljubaznošću njezine prijateljice iz uprave za
hranu. Churchill je bio oduševljen kvalitetom obroka – počeli su
s desetak kamenica. No objasnila mu da je cijena takve večere

94 Peter Churchill: Duel of Wits, G. P. Putnam’s Sons, 1955., str. 180.

95 HS9-314, Osobni dosje Petera Churchilla, sv. 1.

105
 iznimno visoka i da se u takve zalogajnice ulazi samo po pre-
poruci poznate mušterije.
Dok su razgovarali na francuskom, bila je susretljiva, šar-
mantna i ljubazna te je opuštala Churchilla sve dok nije izgo-
vorio riječ Angleterre. Prekinula ga je usred rečenice kako bi mu
objasnila da ne smije nikad „spomenuti to mjesto kad želimo
o njemu govoriti. Umjesto toga kažemo chez nous – kod nas.
Ona druga riječ može privući pozornost.”96 Izrekla je prijekor
istim mirnim tonom kojim se služila prije kako ne bi privu-
kla pozornost susjednih gostiju, ali nije bilo sumnje u to da je
smrtno ozbiljna. Churchill je morao primijetiti da joj je osmijeh
splasnuo i da se u njezinim očima pojavio vidljiv umor.
Virginia je znala da bi trivijalne pogreške agente mogle
stajati života – nju također. Jednog je kolegu pronicljivi časnik
GESTAPA priveo kad je ovaj zakoračio ispred automobila,
zaboravivši načas da Francuzi voze drugom stranom ulice.
Virginia je podsjećala pridošlice da jedu kao Francuzi – zado-
voljno umačući kruh u umak i ne ostavljajući ni trunku hrane
na tanjuru, a pogotovo da na kraju obroka ne polože uredno
pribor za jelo kao kazaljke na satu u šest i trideset, kao dobro
odgojeni Britanci. I kako više nisu bili u Engleskoj, tako su
trebali odustati od toga da stalno nose kabanice. Virginia je
pokušala misliti na sve. Nije smjela kupovati cigarete za svoje
„dečke” da im ublaži ono što su svi zvali „napadi živaca” pa je
skupljala za njih opuške s poda kafića. To im je pomagalo i da
se bolje uklope. Skupljanje opušaka postalo je nacionalna pa i
časna razonoda te je bilo bolje od druge popularne alternative,
naime motanja cigarete punjene jesenjim lišćem. Zbog tog

96 Churchill: Duel of Wits, str. 118.

106
 običaja ulice Lyona počele su mirisati na paljevinu i često je
to bio uzrok upornog suhog kašlja.
Uza svu njezinu taktičku vještinu bilo je očito čak i novo-
pridošlim agentima poput Petera Churchilla da Alainovo neo-
dgovorno ponašanje razotkriva Virginiju. Ostati sad bez nje,
shvaćao je, moglo bi značiti veću štetu od fijaska u Villi des Bois.
Bilo je razvidno da Alain stalno nastoji potkopati Virginiju i da
odbija njezinu pomoć kada je bilo evidentno koliko je nespo-
soban. Unatoč svojem hvalisanju nije uspio pripremiti nikakve
skupine za buduće sabotaže. Vrativši se u London nekoliko
tjedana poslije, Churchill je izvijestio Odjel F o Virginijinim
problemima s Alainom, kojeg je opisao kao nasilnika. Čak je
predložio da se Alaina pozove u London prije nego što prou-
zroči daljnju štetu.
Istodobno je Churchill Virginiju kovao u zvijezde predloživši
da joj London olakša život – i prihvati stvarno stanje na terenu
– tako da jasno obznani kako je ona na čelu svih operacija. Nju
se smatralo pravom „izvršnom direktoricom”, objasnio je. Bila je
„poznata kao le Champion américain u Lyonu za koju se čini sve
moguće”. Ona je, dodao je, „hodajuća enciklopedija koja poznaje
svakoga, sa svakim je dobra i sviđa se svima”.97 Sviđa se svima,
to svakako, ali je se pomalo i pribojavaju. Njezina spremnost da
pomogne drugima sad je bila usklađena sa sve većom okrutnošću.
Svoje streljačke vještine usavršavala je na redovitim lovačkim
pohodima u brdima oko Lyona (pri čemu je uvjeravala London
da Cuthberta, kako je nazivala svoju nogu, čuva od opasno-
sti.) Pohvalno čvrsto obavijestila je Churchilla da će njezini
„momci” zauvijek „srediti” kontakt koji su sumnjičili za odavanje

97 SOE HS9-314, Osobni dosje Petera Churchilla, sv. 1.

107
informacija francuskoj policiji.98 Ipak, proglasiti je službeno
načelnicom i dati joj ovlasti da preuzme zapovjedništvo na tere-
nu bio je prevelik zalogaj za ženu, čak i što se ticalo SOE-ja. Bez
obzira na sve što je postigla uspostavivši jedino čvrsto uporište
SOE-ja u Francuskoj i ma koliko se neosnovanima ispostavile
Alainove tvrdnje o vlastitu napretku, London je njegovu riječ
shvaćao ozbiljnije nego njezinu. Sve je više rasla iritacija zbog
Virginijina odbijanja da izvršava Alainove zapovijedi i stavi
svoju mrežu pod njegovu kontrolu.

Gorljivi Peter Churchill također je bio zvijezda u Baker

Streetu. Umjesto Virginiji njemu je povjerena misija najvišeg
prioriteta da utvrdi što se dogodilo s desetak agenata uhićenih
nakon katastrofe u Villi des Bois. Pokazalo se to težim nego što
je očekivao. Iz Lyona Churchill je otputovao u Marseille (gdje
je mislio da te ljude drže zarobljene) slijedeći trag koji mu se
činio opipljivim. Nosio je pozamašnu svotu novca – i zalihu
sapuna – da dođe do informacija. Virginia mu je trebala biti
vodič pa je došla pred njega na vlak pod svodovima marsejske
Gare Saint-Charles i pratila ga peronom prema izlazu. Spazivši
skupinu gestapovaca na pregledu karata, brzo ga je skrenula u
kolodvorski kafić pun ljudi i izvela kroz nenadzirana sporedna
vrata a da ih nitko nije vidio niti je izgovorila ijednu riječ. Dok
su poznatim dugim nizovima kamenih stuba kolodvora žurno
silazili u užurbane ulice, Churchill je o Virginiji razmišljao kao
„ženi koja je mogla svladati svaku prepreku”. Bio je tako zadiv-
ljen tempom kojim je kloparala kroz gradske ulice boje okera
i masu neuhranjenih Marsejaca da se osjetio dužnim razbiti

98 Ibid.

108
šutnju i upitati jesu li glasine o njezinoj lažnoj nozi istinite.
Ona ih je potvrdila – a poslije uza smijeh skinula Cuthberta
i tresnula njime o stol kako bi čuo da je šupalj. No nije voljela
objašnjavati kako je izgubila nogu, a mnogi u SOE-ju vjero-
vali su u izmišljotinu o tome da je ispala iz autobusa. Radije
je dopuštala širenje takvih glasina nego da kaže previše o sebi,
pogotovo o najmračnijem razdoblju života koje je napokon
mogla ostaviti iza sebe zahvaljujući ratu. Kao što se sama držala
rezervirano, savjetovala je Churchillu da čini isto. Upozorila ga
je da je Marseille opasan i da bi trebao izbjegavati gestapovce
na tajnom zadatku – ili doušnike – koji patroliraju Cornicheom,
a pogotovo zločinačke bande uz Vieux Port.
Churchill je, ovaj put sam, otišao potražiti jednog državnog
odvjetnika koji mu je trebao pomoći osloboditi ljude iz Ville
des Bois. Sastanak se nije odvijao prema očekivanjima iako mu
je Churchill ponudio milijun franaka. Štoviše, vladala je tolika
napetost da je Churchill pomislio kako je upao u zamku i možda
zatvorenicima čak dodatno otežao život. Virginia je naslutila
da Churchill donosi loše vijesti kad joj se poslije pridružio za
stolom u kafiću gdje je pisala razglednice. Rekla mu je: „Izgledaš
poput navijača koje sam jednom vidjela nakon vijesti da su
izgubili The Ashes”99 pokazavši da je upoznata sa žestinom
suparništva između Engleza i Australije u kriketu. Virginia je
ponudila svoju pomoć i predložila suradnju s jednim od svojih
kontakata: madame Germaine Poinso-Chapuis, koja se doista
pokazala kudikamo korisnijom od svakog Churchillova kontak-
ta. Madame je uskoro izvijestila da zarobljenici nisu u Marseilleu,
nego ih drže u neprobojnoj tvrđavi zatvora tristo kilometara

99 Churchill: Of Their Own Choice, str. 136.

109
dalje u Périgueuxu. Virginia je pokušala platiti svojem kontaktu
za tu informaciju, ali je žena odbila iako je hodala u prnjama.
Bio je to prvi čvrst znak tijekom duga tri mjeseca da su ljudi
još živi. Napokon se pojavila nada da ima spasa za neke od
najboljih agenata SOE-ja. Ali vremena je bilo malo i Churchill
je uskoro morao natrag u London. Previše je zatvorenika u
Périgueuxu podleglo hladnoći, bolestima koje prenose štakori
i oskudnoj prehrani ili bi se rano jednog jutra našli poredani
uza zid i strijeljani. Bez zaštite na koju su redovne snage imale
pravo prema Ženevskoj konvenciji, malo je bilo vjerojatno da će
preživjeti zatvor. (Doista, samo 15, ili svaki osmi, od 119 agenata
SOE-ja sa sjedištem u Londonu koji su tijekom rata uhićeni u
Francuskoj vratilo se kući.)100 Bilo je jasno da moraju hitno na
slobodu, ali je zadatak opet dodijeljen Oliveu na Rivieri umjesto
njoj pa mu je Churchill predao milijun franaka mita. Ubrzo
nakon toga još je jedan francuski kontakt SOE-ja, kodnog
naziva Carte, pridonio dobrom viješću da njegovi izvori očekuju
skorašnje puštanje zarobljenika na slobodu. Brbljivi slikar bez
temeljnog osjećaja za sigurnost uvjeravao je još zadivljenog
Churchilla da će se osobno pobrinuti za cijeli slučaj te da se nit-
ko drugi ne treba time baviti, pa ni sama Virginia. Baker Street
objeručke je prihvatio Carteovu priču o tome kako zapovijeda
tajnom vojskom od tristo tisuća ljudi, no bio je on samo još
jedan u nizu maštovitih koji su mnogo obećavali, a ostvarivali
nisu praktički ništa. Manjak aktivnosti neprestano je bockao
Virginiju ma koliko imala pune ruke posla. Potiho je počela
pripremati skloništa i trase za bijeg za agente u zatvoru za slučaj
da im zatreba njezina pomoć.

100 Bourne-Patersonovo izvješće.

110
 Churchill i Virginia planirali su se sastati u Marseilleu još
jednom prije nego što se on otputi u Englesku, iscrpljen od
kratkotrajnog boravka na terenu. Oglušivši se na Virginijin
savjet, pošao je do kafića dogovorenog za sastanak prečicom
kroz smrdljive prolaze Vieux Porta, gdje su mu na put stala neka
dvojica, od kojih je jedan nosio službenu bijelu traku višijevske
policije koja se bavila suzbijanjem trgovaca na crno. Zatražili
su njegove isprave, a kad je Churchill spustio pogled, vidio je da
jedan od njih drži ispod kaputa nešto poput puške. Kad je Chur-
chill posegnuo u džep, ona dvojica vidjela su njegov novčanik
nabrekao od novčanica i zaprijetili su mu da će ga otpremiti u
Njemačku na ropski rad ako im ga ne preda. Nekoliko trenutaka
zatim SOE-in čovjek udaljio se slobodan, premda potresen, i
dvadeset pet tisuća franaka siromašniji.
Virginia je za to vrijeme u drugom obližnjem kafiću privodila
kraju sastanak s Oliveom. Dok su ustajali, začula se mješavina
buke i strke, zvižduka, krikova, povika i utrčalo je nekoliko
desetaka naoružanih policajaca i zapovjedilo gostima da se
postroje uza zid. Virginia je stajala pokraj Olivea svjesna da su
upali u opasnu zamku. Policija je prikupljala nevine za depor-
taciju u Njemačku kako bi se zadovoljio monstruozni nacistički
apetit za ropskom radnom snagom u njihovim tvornicama (čime
su Churchillu prijetili njegovi napadači). Vichy je prethodno
pristao poslati na tisuće dobrovoljaca u Vaterland, uz obeća-
nje dobre hrane, dobre plaće, koncerte i praznike. Ali malo ih
je povjerovalo u to i broj dobrovoljaca bio je znatno niži od
nacističkih potreba. Tad je Vichy potajno pristao na prisilna
odvođenja i zapovjedio nasumična okupljanja ljudi u nekoliko
ciljanih gradova. Marseille je u roku od tri dana morao u Nje-
mačku poslati tristo radnika ili će biti obavezan utrpati vlastite
policajce u vlakove i poslati ih na istok. Virginia i Olive našli

111
su se na krivom mjestu u krivo vrijeme i te bi noći bili poslani
pod oružanom stražom bez mogućnosti da se s ikim pozdrave
ili spakiraju prtljagu. Policija je blokirala cijelu ulicu. Nije bilo
uzmaka.
Virginia je grozničavo nastojala smisliti izlaz kad je pred
uhićene, od kojih su mnogi zaplakali, stupio okružni policijski
komesar da promotri svoj plijen. Iza njega pojavio se inspektor
i uto je Olive uhvatio Virginiju pod ruku, što je doživjela kao
dobrodošlu utješnu gestu, ali je zapravo bio kratki signal da su
njih dvoje zajedno. Primijetio je to i inspektor i pokazao na
Olivea i Virginiju odrješito zapovjedivši jednom od svojih ljudi
da ih zaključa straga, gdje će se s njima obračunati „vlastoručno”.
Nekoliko ulica dalje Churchill je s poprišta svoje netom
doživljene neugodnosti žurio na sastanak s Virginijom. Bio je
iznenađen i razočaran što ga nije dočekala u kafiću, kao što je
obećala. Bila je pouzdana i nije joj bilo nalik da kasni. Imao je
osjećaj da se ne može dogoditi ništa loše kad je s njom. Sjeo je
nasuprot vratima, naručio Cinzano, zapalio jednu od posljednjih
cigareta i pretvarao se da čita novine da smiri živce. Virginia nije
došla i pitao se zašto nikoga nema u lokalu. Osjećao je napetost
u zraku. Popio je piće i naručio još jedno da dobije vremena za
razmišljanje.
Virginia i Olive čuli su kako se iza njih zaključavaju vrata i
pomislili su da im je sudbina zapečaćena. Ali na svoju radost
shvatili su da je u prostoriji prozorčić koji vodi na uličicu stra-
ga. Dok su ostali gosti kafića bili nasilno i uz vrisku tjerani u
kamione pred kafićem, oni su se tiho uspeli i provukli jedno za
drugim kroz uzak otvor. Virginia prebaci zdravu nogu preko
daske na prozoru, jedva uspije progurati Cuthberta i provuče
se na drugu stranu. Držala je korak s Oliveom što je bolje mogla
dok su hitali prema Churchillu.

112
 Napokon, nakon beskrajno dugog čekanja, kako se činilo,
Olive je ušao u Churchillov kafić praveći duge korake. „Idemo”,
rekao je tiho uzevši Engleza pod ruku. Vidjevši Virginiju na
ulazu kako drži stražu i gleda ulicu, Churchill je znao da je
nešto pošlo gadno po zlu i da njih troje mora brzo djelovati.
Baci jednu od preostalih novčanica na stol i pođe za Virginijom.
Olive ih je požurivao drugom sporednom ulicom dok su se oni
osvrtali. „Vrše racije po kafićima,” objasnio je Churchillu dok
ih je brzo vodio stubištem do sigurne kuće. Zaključa vrata i
ispriča sa smiješkom da je prije rata bio prijatelj s policijskim
inspektorom koji ga je prepoznao i namjerno im dao priliku da
pobjegnu. Bilo je to za dlaku.
Prvi im je nagon bio smjesta pobjeći iz grada. Virginia je ipak
predložila da pričekaju do jutra jer je sigurno bilo još racija, a
kolodvor je zacijelo poput „košnice koja vrvi mržnjom”. Churc-
hillu je tu zadnju noć u Marseilleu Virginia objasnila da su ljudi
koji su ga natjerali da im preda dvadeset pet tisuća franaka bili
mafijaški gangsteri koji su se lažno predstavljali kao višijevska
policija i da u drugim slučajevima iznude prijete prodajom
osumnjičenih pripadnika pokreta otpora Nijemcima u zamjenu
za novac ili imovinu svojih žrtava. Osjetivši se odjednom shrvan
brojnim opasnostima s kojima je bio suočen, Churchill je prema
njoj osjetio još veće strahopoštovanje i potrebu za njom više
nego ikad.
Možda je njegovo ranjivo stanje potaknulo rijedak trenutak
blagosti kod Virginije za vrijeme tih tjeskobnih sati dok su
čekali da pobjegnu. „Ovdje brzo starimo, a s godinama dolazi
mudrost”, priopćila mu je. Priznala je da se, vječno suočena sa
stalnim strahom, osjećala „stara cijelo stoljeće” i da nakon škrip-
ca iz kojeg su se toga dana jedva izvukli nitko od njih više neće
biti „sasvim isti”. Predvidjela je i da će Churchill po povratku u

113
Britaniju uspoređivati svoj „društveni život” u Baker Streetu „s
usamljeničkim životom kakvim živimo [ovdje].”101
„Kad dođeš kući, iz daljine će izgledati drukčije”, zadirkivala
ga je sa smiješkom dok je stala zapaliti cigaretu. „Zaboravit ćeš
koliko ti je bilo hladno – osim što ćeš sljedeći put ponijeti topliju
odjeću. Zaboravit ćeš sve strahove koje si proživio i sjećat ćeš se
samo uzbuđenja.”102

101 Churchill: Duel of Wits, str. 154.

102 Ibid., str. 153.

114
 ČETVRTO POGLAVLJE:

Zbogom, Dindy
George Backer iz New York Posta brzojavom je od Virginije
zatražio da se vrati kući.103 Iznenadni napad japanskih bom-
bardera na američku mornaričku bazu u Pearl Harboru tjedan
dana prije, u vrijeme doručka 7. prosinca 1941., predsjednik
Roosevelt opisao je kao datum koji će se „pamtiti po zlu”. Zbog
tog napada Amerika je gurnuta u rat s Japanom, a nekoliko dana
poslije zaratila je s Njemačkom i Italijom. Backer je znao da je
Virginia, kao Amerikanka, u mnogo većoj opasnosti nego prije
i smatrao je da treba preispitati njezinu misiju. Francuska je
trebala ostati nominalno neutralna, ali njezin novinarski paravan
sad je pružao slabu ili nikakvu zaštitu u državi koja je u osnovi
bila nacistička marioneta.
Pétain se dodvorio svojim njemačkim gospodarima zadavši
pokretu otpora još jedan udarac. Višijevska policija nacistima
je predala desetke pa i stotine zarobljenika nad kojima su mogli
izvršiti masovna strijeljanja, a druge su sami giljotinirali na
nizu posebno podignutih stratišta. U Londonu je general de

103 Od 13. do 15. prosinca 1941., poslije spomenuto u SOE HS7- 244,
Ratni dnevnik, od srpnja do rujna 1942.

115
Gaulle, oslanjajući se na jedva išta više od svoje snage karaktera
i britanske financije, ostao za mnoge résistants tek glas s radija,
daleko od smrtne opasnosti u kojoj su oni živjeli svakodnevno.
Ni oni koji su potajno slušali njegove emisije na BBC-ju – što je
bilo strogo zabranjeno – nisu bili sigurni da li mu vjerovati. Pro-
svijetljene duše kao što je bivši prefekt Jean Moulin, sada vođa
pokreta otpora koji je djelovao izvan Lyona, priznavao je tog
gotovo dvometraškog konzervativnog političara kao središnju
figuru oko koje se okuplja cijeli pokret za oslobođenje Francuske.
Ali Virginia je znala da je de Gaulle bio i ostao daleka ličnost
koja stvara podjele. Većina njegovih sunarodnjaka i dalje se
osjećala usamljeno, napušteno i beznadno.
Taj dojam pojačavali su francuski mediji, koji su bili pod stro-
žim nadzorom nego ikad i žestoko su se protivili anglo-američ-
kom savezu prikazujući ga kao klanjanje Staljinovim „zloglasnim”
ruskim komunistima. Francuzima se ponavljalo da je London
svakako uništen u Blitzu te da je velika nacistička invazija na
Britaniju neminovna. Francuskom ministru informacija Paulu
Marionu povjeren je zadatak provođenja cenzure tiska i stalnog
širenja višijevske propagande s ciljem stvaranja suvisle fiktivne
stvarnosti te u konačnici „ujednačenosti mišljenja protiv demo-
kracije i njezine židovske podloge”.104 Stalno su se ponavljale
iste lažne fraze dok ne bi postale gotovo opće uvjerenje, čak i
kad bi im se suprotstavile nepobitne činjenice. Nijekati ih, ne
slagati se s njima ili skretati s njihova puta bio je čin izdaje.
No iz novina se nije razabiralo koliko Vichy aktivno podržava
njemačko ratno djelovanje, što je podrazumijevalo isporuku pet
tisuća tona goriva i kolona kamiona vojsci feldmaršala Erwina

104 SOE HS7/ 142. Osnovni priručnik za Francusku, dijelovi III i IV.

116
Rommela u Sjevernoj Africi.105 Vjerujući u Hitlerovu pobjedu,
Francuska je bila sve bliže Trećem Reichu i bila je spremnija
nego ikad zgaziti svakog tko joj se nađe na putu. Virginia je
svejedno odbijala otići unatoč vjetrovima rata koji su puhali
protiv nje. Njezin jedini veliki ustupak bio je da svoje članke za
Post poprati neodređenom odrednicom „negdje u Francuskoj”.
Poziv koji joj je uputio George Backer da napusti svoje mjesto
kad su borbe postale žešće još ju je više učvrstio u želji da ostane.

Ali početkom 1942. godine Virginia je bila nesvojstveno

nujnog raspoloženja. Agenti, a pogotovo oni koji su imali žene i
djecu, hvatali su se za svaku i najmanju vijest od kuće i čuvali ih
da lakše prebrode teške trenutke. Virginia nije imala ozbiljnih
veza nakon Emila, poljskog časnika u Beču prije četrnaest godi-
na. Nakon Pearl Harbora prestala su iz Amerike stizati pisma
od njezine obitelji, osim jednog brzojava od majke na Božić,
koji je prošao uobičajenim diplomatskim kanalom SOE-ja.
Posebno ju je uzrujalo to što domaća voćna torta, koju joj je
poslala gospođa Hall, nije stigla. „Nikad ne zdvajamo”, napisala
je Nicolasu Bodingtonu u Baker Street 5. siječnja, „ali sumnjamo
u mogućnost primanja tako zanimljivih delicija… Čini mi se
to nepravednim.”106
Ne mareći za oprez, Virginia je, usamljena i nedvojbeno upla-
šena, napisala krajnje osobno intonirano pismo „Mojem dragom
Nicu”, otipkano na hotelskom krevetu u mračnoj lionskoj rue
Grolée dok je vani susnježica padala u krpama. Unatoč veli-
koj želji da ostane, priznala je da je slabog zdravlja te da pati od

105 Ibid.
106 SOE, Virginijin osobni dosje, 5. siječnja 1942.

117
 prehlade i „probadanja u prsnom košu” uzrokovanog vječnim
„snijegom, kišom i bljuzgavicom. … Mračni dani gotovo su bez-
dani.” Virginia je tražila utjehu gdje je god to bilo moguće pišući:
„Veliko uzbuđenje. Čini se… posve mogućim da ću dobiti malo
maslaca… Um misli elementarno – vječno na živež.” Znala je
da oni koji žive relativno udobno u Londonu nisu imali pravog
pojma o žrtvi koju je podnosila i smatrali su je „ludom” zbog takva
maštanja o hrani, ali „Jednoga dana… čak i ti ćeš shvatiti… Sve
se vrti, kao prvo, oko želudca, a kao drugo, oko nemogućnosti da
kupiš cipele.” Uza sve njezino čeličenje u muškom svijetu odgoj joj
je branio da psuje čak i tad. Riječ koja opisuje njezino raspoloženje,
objasnila je, bila je „u najčistijem anglosaskom stilu” i glasila je shit.
„Bude mi tako puna kapa”, uzdahnula je tad moleći djelatnike
Baker Streeta da joj barem oni pišu kad već ne prima pisma od
kuće. „Muka mi je od tog nedolaska pošte i te gole pustoši u kojoj
živim. Bog i bogme, jest!” Zatim je vapajem koji je dopirao od
srca dodala: „Mrzim rat, politiku i granice… Zaista sam ogorčena.”
Ipak, završila je s uobičajeno optimističnom porukom da će već to
„pretrpjeti”. Poslala je pozdrave u ured oprostivši se na britanski
način i potpisavši se obiteljskim nadimkom: „Cheers, Dindy.”
Bilo je to prisno pismo i vjerojatno zadnje takvo od stare Virgi-
nije. Nije se doduše moglo očekivati da joj zagonetni Bodington
pruži utjehu koju je tražila. K tomu je rat prešao u još brutalniju
fazu pa Marie nije više smjela iskazivati takvu krhkost ako je
mislila preživjeti. Tražila se agresija; morala se svakodnevno sva-
koga sata uklapati u agresiju. Mora „jesti s njom, spavati s njom,
živjeti s njom” i usredotočiti se na svaku priliku da „neprijatelju
nanese štetu”.107 Dindy je trebalo ostaviti daleko iza sebe.

107 Foot, str. 56.

118
 Oštra zima značila je da u Francusku neće više slati
agente – a kamoli radiotelegrafiste – da zamijene zarobljenike
Ville des Bois koji su toliko nedostajali te koji su i dalje trunuli u
zatvoru. Nemajući moderna navigacijska pomagala, piloti su se
navodili po mjesečini tražeći orijentire kao što su jezera ili brda
jer se dnevne letove smatralo preopasnima. To je značilo sma-
njene mogućnosti za uspješno izbacivanje pošiljki padobranom
u bilo kojem mjesecu u godini jer su se lako mogle izgubiti zbog
nevremena. Niske temperature, vjetrovi brzine veće od trideset
kilometara na sat i gusta naoblaka, zbog svega toga zrakoplovi
su morali ostati prizemljeni. Nakon višetjednog radijskog muka
Odjel F i dalje je sa svojim agentima mogao komunicirati samo
Virginijinim sporim kanalom preko američkog konzulata. Takva
je situacija bila nepodnošljiva za nestrpljive organizatore kruga
kao što je bio Lucas, sa sjedištem u Parizu u Okupiranoj zoni,
koji je radio s Virginijom otkako je došla u Francusku. Došao
je do zaključka da zacijelo postoje i drugi radiotelegrafisti koji
emitiraju poruke u Britaniju, neovisno o SOE-ju. Odlučio je
pronaći jednog – pri čemu je Virginiju uvlačio u neumoljivi
nacistički žrvanj.
Prvi nagovještaj nevolje osjetila je kad je zapuštena prilika u
skrutnutoj odjeći punoj mrlja mahnito zakucala na njezina vrata
u Lyonu kasno jednog dana u veljači. Bio je to Ben Cowburn na
još jednoj od svojih kratkih misija u Francuskoj, vidno iscrpljen
od gladi. Brzo ga je uvela unutra prije nego što privuče neželjenu
pozornost. Cowburn je proveo pet neprospavanih noći na putu
preko cijele Francuske, riskirajući da ga uhvati GESTAPO ili
francuska policija, kako bi je upozorio da je u velikoj opasno-
sti. Zbog porazne izdaje dvostruke agentice koju je ogorčeno
nazivao „virusom u ženskom obličju”, Virginijino postojanje i
mjesto boravka vjerojatno su sada poznati Nijemcima. Bilo je

119
samo pitanje vremena kada će doći po nju. Cowburn ju je molio
da odmah napusti Lyon i spasi živu glavu – uostalom, već je šest
mjeseci u Francuskoj, što je obično krajnja granica svake misije.
Sam Cowburn na terenu je provodio relativno kratko vrijeme
kako ne bi bio otkriven i da ga ne bi svladao pretjerani umor.
Ali Virginia se više brinula za to da mu omogući prvo kupanje
nakon tjedan dana i pronađe čistu pidžamu. Dotle je poslala
poruku kontaktima u Marseilleu da mu preko Pireneja organi-
ziraju bijeg u Španjolsku kako bi izbjegao uhićenje. Naizgled ne
mareći za Cowburnova upozorenja, Virginia je o svojoj situaciji
namjeravala odlučiti kad čuje cijelu njegovu priču. Bila joj je to
prva prava kušnja i nije mislila pokleknuti. Njezina hladnokrv-
nost u takvu trenutku zadivila je Cowburna i u njegovim je
očima porasla iznad ostalih. Činilo se da je Virginia mirnija i
odlučnija što je opasnost pred kojom se nađe veća.
Cowburn joj je prepričao kako se prije nekoliko tjedana, 26.
prosinca 1941., Lucas susreo s Mathilde Carré, tamnokosom
Francuskinjom s nadimkom La Chatte u kafiću na Champs-
Elysées u teško ostvarivoj nadi da ima pristup radiju. Ta žena
proždrljivih seksualnih apetita i neobično ukošenih zelenih
očiju bila je ljubavnica šefa poljske obavještajne mreže u Parizu
zvane Interallié. S crvenim šeširićem na glavi kao zaštitnim zna-
kom potvrdila je da još ima pristup odašiljaču svojeg ljubavnika
iako je on uhićen. Ponudila se da u London pošalje poruku u
njegovo ime i ubrzo nakon što je to i učinila, Lucas i Baker Street
bili su oduševljeni što napokon opet mogu uspostaviti kontakt.
Zaveden koketnim šarmom La Chatte, Lucas nije postavio
dovoljno pitanja niti se zanimao za to kako je ona na slobodi
kad njezin ljubavnik nije. Zapravo je La Chatte (kodno ime
Victoire) posljednjih šest tjedna živjela s dočasnikom Abwe-
hra i sve Lucasove radijske poruke za SOE i od SOE-ja išle su

120
preko njega. Narednik Hugo Bleicher svojim je neodoljivim
šarmom – kojim bi zadobio povjerenje svojih zatvorenika uvjer-
ljivo se proglašavajući neprijateljem Hitlera i svojih suparni-
ka u GESTAPO-u – prikrivao zastrašujuću prepredenost i
želju za osvajanjem. Prije nego što je ušao u Abwehr, bio je tek
uredski službenik u Hamburgu, ali kao obični vojnik u Prvom
je svjetskom ratu nezamisliva četiri puta pobjegao iz logora
za ratne zarobljenike. Sad je već došao na glas kao jedan od
asova njemačke kontrašpijunaže. Sa savezničkim rasporedi-
ma, kodovima i sigurnosnim provjerama koje je dobio od La
Chatte, s pomoću zaplijenjenog poljskog predajnika slao je lažna
izvješća u London – pa tako i ono kojim je zavarao britanski
admiralitet omogućivši dvama njemačkim bojnim brodovima
da im pred nosom izvedu poznatu operaciju Kerber. Više od
dvanaest sati Scharnhorst i Gneisenau nisu otkriveni, nego su iz
Bresta u sjeverozapadnoj Francuskoj uspjeli stići u Njemačku,
na veliku sramotu Britanije i njezinih obavještajnih agencija.108
U okvirima radijske igre, kako su je Nijemci nazivali, ili Funk-
spiel, Bleicher je mogao čitati i dekodirati i Lucasove poruke za
Odjel F i njihove odgovore. Metodičan i uporan, počeo je slagati
pojedinosti o Lucasovim kolegama agentima SOE-ja diljem
Francuske. Posebno ga je zaintrigiralo kako se vrte oko dotad
neotkrivenog lika u području oko Rhône. Zahvaljujući Lucasovu
nestrpljenju i požudi, Bleicher je već bio Virginiji za petama.
Kad je Lucas nakon nekoliko tjedana postao sumnjičav, šteta
je bila počinjena. Bleicher je već sastavio niz ključnih imena i
adrese. Lucas je zatražio odgovor od La Chatte, koja se slomila i
priznala da je dvostruka agentica. Istina je da radi za Saveznike i

108 Ruby, str. 166.

121
da je ljubavnica šefa poljske mreže. Ali kad su u studenom 1941.
Interalliéovi vođe uhićeni, ponuđen joj je način da spasi glavu i
zarađuje šest tisuća franaka mjesečno kao doušnica. Bez mnogo
razmišljanja izdala je sedamdeset svojih bivših suboraca. Bez
neke grižnje savjesti gledala je kako ih odvode jednog za drugim,
većinu u smrt. Nakon svečane gozbe s Bleicherom, na kojoj je
bilo paštete i šampanjca, La Chatte je postala njegova ljubavnica.
U tom trenutku Lucas je trebao eliminirati La Chatte, sakriti
se i odmah javiti Virginiji da je u najboljem slučaju kompromi-
tiran, a u najgorem slučaju pred uhićenjem, no on je pokušao
spasiti vlastitu kožu odlučivši se na vrlo rizičan plan. Pretvorio
je La Chatte u trostruku agenticu (vraćanjem njezine odanosti
Saveznicima, ali uz ostanak u kontaktu s Nijemcima), poveo
sa sobom u London na ispitivanje i nagovorio Baker Street da
radijskom vezom preokrene situaciju protiv Bleichera šaljući
mu pogrešne informacije vlastitim Funkspielom. La Chatte je
znala kakva je kazna očekuje ako odbije suradnju – ali Lucas je
nesmotreno ostavio svoju kolegicu Virginiju potpuno neoba-
viještenu o mogućim posljedicama za nju.
La Chatte je bila toliko vješta lažljivica da joj je bilo relativno
lako uvjeriti svojega gospodara i ljubavnika Bleichera da je pusti
u London s Lucasom. Privuklo ga je obećanje da će ona biti
špijunka Abwehra u sjedištu SOE-ja, sve opasnijeg protivnika.
Zabrinuti zbog tolikih špijuna koji su im se uspješno kretali
Francuskom pod nosom, Nijemci su sada mogli saznati i kako
se obavlja protok agenata. Uzbuđen zbog mogućnosti koja mu se
pružila, Bleicher je pristao i, predstavivši se kao Lucas, dogovorio
je preko zaplijenjenog poljskog predajnika da se agenta SOE-
ja i uvažene pratiteljice preuzme čamcem. Lucas nije mogao
upozoriti London da je uključio Nijemce ni da će oni pratiti
cijelu operaciju – kao ni to da se La Chatte ne može vjerovati.

122
Kad je London pristao, nesvjestan u što se upušta, ulozi su bili
veći nego ikad.
Jedne turobne noći bez mjeseca u četvrtak 12. veljače Lucas,
La Chatte (u crvenom šeširiću i bundi) i Ben Cowburn otputili
su se, kako je planirano, prema zabačenoj uvali kod bretonskog
ljetovališta Locquireca. La Chatte je rekla Bleicheru da Cow-
burn ide s njima samo da im pomogne u bijegu, ali će ostati u
Francuskoj. Iako je bio skeptičan prema cijeloj toj makijavelistič-
koj shemi, Cowburn je zapravo znao da ga Nijemci namjeravaju
uhititi čim dobiju priliku te je naumio u zadnji čas uskočiti
u čamac. U ponoć je skupina Abwehra zauzela promatračke
položaje iza stijena upravo kad se pojavila britanska topovnjača,
s jasno vidljivim gornjim dijelom bijele Bodingtonove odore na
zapovjedničkom mostu. Dok su se dva mala gumenjaka pribli-
žavala poskakujući preko valova, Lucas je na svoj jad prepoznao
časnika Kraljevske mornarice u odori i dva toliko žuđena nova
radiotelegrafista SOE-ja, a svi su srljali u zamku koju je on
pripremio. Možda u očaju Lucas nije očekivao da će se London
poslužiti tom operacijom da bi infiltrirao još agenata, ali Baker
Street tada nije bio svjestan opasnosti i htio je u potpunosti
iskoristiti misiju. Kad su časnik i agenti zakoračili na pijesak s
dvojicom mornara koji su ih doveli veslajući, Lucas je svoj petori-
ci šapnuo upozorenje da su ih Nijemci opkolili. Neprijatelj neće
dirati La Chatte i njega u sklopu dogovorene misije da je odvede
u Englesku, ali svi došljaci bit će istog časa privedeni. Pomorski
je časnik u očaju dao svjetlosni signal brodu tražeći pomoć, ali je
shvatio da nije dobro uvlačiti dodatne ljude u opasnost.
La Chatte se svejedno pokušala ukrcati na jedan od gume-
njaka, ali pod udarom valova lagani se čamac ispunio vodom, La
Chatte se sva smočila, a prtljaga joj je nestala u moru. Nakon
jednosatnog mučenja s uzburkanim morem dva su mornara

123
odustala od nastojanja da preuzmu nove putnike te su stali
prazni veslati natrag prema brodu upravo kad su Nijemci počeli
izlaziti iz skrovišta. Zadnje što je skupina na žalu vidjela bila je
topovnjača kako se okreće i punom parom juri natrag u Britaniju
da stigne prije svitanja. Shvativši da je sve propalo, pomorski
se časnik predao znajući da mu njegova odora jamči relativno
dobro postupanje kao ratnog zarobljenika. Dva agenta SOE-ja
pobjegla su u unutrašnjost, ali su uhvaćeni sutradan jer ih je
seljak izdao za novac te su vjerojatno strijeljani.
Nakon te propale misije Lucas, La Chatte i Cowburn krenuli
su u Pariz s njemačkim čuvarima u pratnji kako bi pokušali
javiti Londonu da drugu noć organizira novi pokušaj. Cowburn
je znao da je dužan upozoriti Virginiju prije nego što bude
prekasno, da je Abwehr prodro u Lucasov krug i da joj je život u
opasnosti. Lucasovi pratitelji znali su za nju i gdje je stacionirana.
Budu li uhvaćeni i stavljeni na muke, kao što se moglo očekivati,
uskoro će to znati i Abwehr. Kao i Peter Churchill, Cowburn
je znao da bi njezin kraj bio najveća od svih katastrofa za SOE.
Nitko drugi nije imao Virginijine kontakte, njezin komunikacij-
ski kanal ni njezinu odlučnost. Morao je nekako javiti SOE-ju
da je predajnik u rukama Nijemaca i da svakako moraju prestati
slati nove agente u gotovo sigurnu smrt. Nemajući ispravnog
predajnika, jedina mu je mogućnost bila doći do Virginiji sklo-
nog vojnog atašea u američkom veleposlanstvu u Vichyju na
drugom kraju Francuske (i crti razgraničenja) i uvjeriti ga da
mora proslijediti upozorenje. Zatim će otići u Lyon k Virginiji
koja ne sluti što se sprema.
Kako ne bi pobudio sumnju Nijemaca koji su imali zadatak
da ih nadziru, Cowburn se s ostalima vozio vlakom za Pariz do
Le Mansa, gdje je iskoristio prvu priliku da se tiho udalji i ukrca
na bolno spori vlak do Toursa. La Chatte je dobila nalog da

124
obavijesti njihove prilično lakovjerne čuvare kako je otišao samo
isplanirati drugu moguću odlaznu rutu u slučaju da zatreba.
Ali i uz najbolji trud da se doima poput Francuza, Cowburn je
znao da upada u oči pa kad je neki čovjek pokušao nespretno
zapodjenuti razgovor s njim, shvatio je da ga i dalje prate. Zato
se u Toursu umiješao među gomilu ispred kolodvora, a zatim
se kradomice vratio i ukrcao na vlak za Bordeaux. Otresao se
pratnje, ali za slučaj da izbiju nove nevolje, opet je probdio cijelu
noć, i dalje u umrljanim cipelama i skrutnutoj odjeći otvrdloj
od osušene morske vode. U ranim satima iskočio je iz vlaka na
kolodvoru u Angoulêmeu, odakle se šuljao pored patrola na crti
razgraničenja i promijenio nekoliko vozila na putu do Limo-
gesa. Nakon epskog putovanja tijekom kojeg je pet noći grizao
nokte od napetosti napokon je stigao u Vichy i pokraj nadzorne
jedinice GESTAPO-a požurio u američko veleposlanstvo, sada
svedeno na osnove, moliti ih da Londonu prenesu vijest (što je
njihovim ulaskom u rat nakon Pearl Harbora postalo znatno
riskantnije). Napokon, raščupan i iscrpljen, ukrcao se opet u
vlak za Lyon i u novi Virginijin stan (u koji se preselila iz Ulice
Grolée).109
Unatoč Cowburnovim molbama da posluša njegova upozo-
renja, Virginia je odlučila ostati gdje jest. Nije još bila gotova
sa svime u Francuskoj, a nije htjela posao ostaviti nedovršenim.

109 O va izvanredna priča opisana je u mnogim (katkad proturječnim)

izvješćima. Poslužila sam se što boljim konsenzusom o tome što se do-
ista dogodilo. Izvori uključuju: Cowburnov osobni dosje; Cowburnovu
knjigu No Cloak, No Dagger, poglavlje sedam; Osobni dosje Pierrea de
Vomécourta SOE HS9-1539-6; dosje KV3-75 SIS, njemački prodor
u SOE, dosje SIS-a u Kewu; M.R.D. Foot, str. 171–75; Who Lived to
See the Day, Hale, str. 98–103; nekoliko referenci kod Laurana Painea:
Mathilde Carré: Double Agent, Hale, 1976.

125
To što su joj Nijemci na tragu, dodatno ju je učvrstilo u želji da
se dokaže tako što će ih izbjeći. Neće više pokazivati slabost ni
Bodingtonu ni ikom drugom. Kao što joj je otac rekao u snu
prije tolikih godina još u Turskoj, bila joj je dužnost preživjeti,
ali i shvatiti zašto joj je, unatoč svemu, život pošteđen.

Zahvaljujući Cowburnu i trudu koji je uložio, Baker

Street bio je o svemu obaviješten prije uspješnog izvlačenja La
Chatte i Lucasa jedne mirne noći po bonaci dva tjedna poslije.
Sam je Buckmaster upoznao to dvoje kad su stigli u gostolju-
bivo obalno selo Kingswear u Devonu, odakle su bez daljnjih
poteškoća produžili u London. Lucas je izvijestio SOE o pravom
identitetu La Chatte, koja je odmah stavljena pod nadzor i čija
je soba prisluškivana. Posebno ih je zanimao njezin crveni šeši-
rić, za koji su vjerovali da je možda znak njezinim nacističkim
gospodarima. Kad im više nije bila potrebna, smjestili su je
zatvor do kraja rata.
Lucas je za to vrijeme žudio vratiti se u Francusku, gonjen
željom da spasi svoj krug, i to unatoč jasnim opasnostima koje
su prijetile njemu i Virginiji (pogotovo ako bi joj se opet javio).
Poduzeo je osnovne mjere opreza i promijenio svoje terensko
ime u Sylvain kad se vratio 1. travnja, ali se opet našao pred
nerješivim problemom nedostatka radiotelegrafista. Nevjero-
jatno je kako je nakon samo dva tjedna Sylvain opet zanema-
rio osiguranje i poslao Virginiji dva kurira s porukama preko
diplomatske pošte, kao da se ništa nije dogodilo. Jedan je uspio
stići do nje, ali je drugi zaustavljen na crti razgraničenja koja je
bila pod nadzorom vojske i tri je dana bio mučen. Isprave koje
je nosio poslane su Bleicheru koji nije prepoznao ime Sylvain,
ali je dobro poznavao njegov rukopis. Saznavši da je njegova
lovina opet u Francuskoj, Bleicher mu se surovo osvetio za

126
trik koji mu je priredio preko La Chatte. Kao daroviti lovac
na ljude, nije gubio vrijeme slanjem GESTAPO-a da privede
cijeli Sylvainov krug, nego se poslužio podatcima do kojih je
došao preko radija i kasnijih ispitivanja. Sylvain je uhićen 25.
travnja u jednom pariškom kafiću. Tijekom ispitivanja užasnuti
je Francuz pokušao počiniti samoubojstvo morfijem, u čemu
nije uspio, a onda se nekako izborio pravim riječima da bude
prebačen u logor za ratne zarobljenike u Colditzu umjesto da
dospije pred streljački vod. I opet je došlo do katastrofe zbog
nedostatka radiotelegrafista. Virginia je i ovaj put za uhićenje
saznala preko svojih kontakata i bila je glasnica loših vijesti koja
je to javila Londonu. Ponovo se tuđi neoprez pokazao najvećom
prijetnjom za njezin život.
Dakako, Bleicher je svoju ubojitu genijalnost sad preusmje-
rio na hvatanje nesuđenog primatelja Sylvainovih poruka. Do
koga je to u Slobodnoj zoni Sylvain pokušavao doći, a da je
dotični imao sigurnu vezu s Londonom? Abwehr je sada znao
sve o SOE-ju i Mauriceu Buckmasteru iz Odjela F, ali tko
je to u Francuskoj održavao pogon unatoč svim uhićenjima?
Obavještajni podatci upućivali su na ključnu ličnost koja je
djelovala u Lyonu. Tko god da je bio taj snalažljivi „čovjek”, „on”
je očito glavna karika savezničke obavještajne službe. Odjel F
u Berlinu smatran je „neprijateljem broj jedan” za unutarnju
sigurnost.110 Tom skrovitom i opasnom agentu valjalo je ući u
trag i neutralizirati ga.
Ni Sylvainovo uhićenje nije odvratilo nepokolebljivu Vir-
giniju od njezine misije. Izvješće za izvješćem koja je slala u

110 E.H. Cookridge: Unutar SOE, Arthur Baker, 1966., str. 602, pozi-
vajući se na dokumente koje su pod zakletvom potpisali Nijemci na
suđenju nakon rata.

127
Baker Street pokazivala su da uspješno vodi operacije širom
Slobodne zone, uz nešto pomoći koju joj je na obali pružao
Olive. U službenoj povijesti SOE-ja, M. R. D. Foot zapisao
je da bez nje „može se reći da se pola ranih operacija Odjela F
u Francuskoj ne bi moglo uopće provesti”.111 Doista, njezino
se ime pojavljuje vjerojatno više od bilo kojeg drugog među
preživjelim ratnim dnevnicima SOE-ja, u kojima se iščitava
kako je stalno širila granice svojih zaduženja izvan svega što je
izvorno predvidio Baker Street. Njezin je rad bio toliko mno-
govrstan i kritičan da je poslije rata opisan kao djelo „univer-
zalnog karaktera”.112 Unatoč sve većoj opasnosti prikupljala je
podrobnosti o političkoj situaciji u Francuskoj, opsegu i učinku
višijevske propagande, korištenju lažnih drvenih zrakoplova
za zavaravanje Britanaca pri zračnom izviđanju, identitetu i
kretanju njemačkih odreda, zaraćenim frakcijama unutar fran-
cuskog pokreta otpora, mitraljeskim gnijezdima postavljenim
na krovovima Pariza i sastavljala je popise mogućih sabotažnih
točaka koje bi se moglo napasti u interesu smanjenja potrebe
za bombardiranjem iz zraka od kojih je neodvojiva smrtna opa-
snost za civile. Preko „službe za političko informiranje”, kako ju
je nazivala (sastavljene od službenika i bivših dužnosnika koje je
regrutirala), pružala je Londonu važne spoznaje o Vichyjevim
odnosima sa silama Osovine. Njima su bila obuhvaćena izvješća
o strogo povjerljivim sastancima Pétaina i Hermanna Göringa
(Hitlerova zamjenika) te grofa Ciana (Mussolinijeva zeta) s
admiralom Françoisom Darlanom (Pétainovim zamjenikom),
a te obavještajne podatke gotovo je sigurno primao Winston

111 Foot, str. 154–55.

112 Bourne-Patersonovo izvješće.

128
Churchill osobno. Slala je izvješća o „naravi” francuskog naroda,
napose to koliko ga je pogodila ponižavajuća predaja Britanije
Japancima u Singapuru u veljači i fijasko operacije Kerber, kad
su njemački bojni brodovi pobjegli (djelomično zahvaljujući
Bleicheru). Francuzi se „još nadaju pobjedi i mnogi su spremni
pomoći”, napomenula je, „ali bi rado vidjeli nešto konkretno
osim povlačenja”.113
Bilo je međutim jedva ikakvih znakova nade, uključujući
trenutke neslaganja ondje gdje je nekoć vladala sloga. Radnici
u tvornicama diljem Francuske usporavali su njemačku ratnu
proizvodnju štrajkovima zbog nedostatka hrane i goriva ili
jednostavno tako što su gubili važnu dokumentaciju ili mije-
njali etikete na robi. U ožujku, u jednoj od prvih masovnih
demonstracija građanskog neposluha, masa je spriječila ljude
da pribivaju koncertu orkestra Berlinske filharmonije u Lyonu
te je gledalište ostane gotovo prazno. Sve je više pripadnika
policije mijenjalo stranu i prosljeđivalo Virginiji podatke, među
kojima su bile i rado primljene vijesti o spektakularnom uspjehu
nedavnog RAF-ova bombardiranja tvornica Renaulta u kojima
su se proizvodili kamioni i tenkovi za njemačku vojsku.
Virginia se svojim marom postavila kao oči i uši Saveznika u
većem dijelu Francuske te Lyona, kao središta aktivnosti francu-
skog podzemlja. I bez izravne radijske veze s Londonom njezina
nazočnost bila je znak da su Saveznici i dalje u igri i spremni
su položiti živote za Francusku. Za to vrijeme dr. Rousset i
Germaine neumorno su radili za svoju šeficu, regrutirali poma-
gače i pronalazili nove sigurne kuće. Rousset je bio nadaleko
poznat i mnogi su jedva čekali ispuniti njegove zahtjeve. Doista,

113 SOE, Virginijin osobni dosje, 3. ožujka 1942.

129
Dolazim u ime Doktora postalo je standardna lozinka SOE-ja
u većem dijelu južne Francuske. Nije nedostajalo ni onih koji
su bili spremni priskočiti Germaine u pomoć. Nikad se nije
libila poticati svoje sunarodnjake da budu „muževniji” radi svoje
zemlje, i često su joj ispunjavali želju. Taj trojac tvorio je stabilni
okvir SOE-ja, iz kojeg je proizašlo nekoliko novih krugova koji
su dopirali do obale na jugu i švicarske granice na istoku – s
regrutima koji su dolazili čak iz dalekog Pariza. Virginia je sada
mogla računati na potporu stotine muškaraca i žena od Lillea
do Perpignana iz desetaka područja ljudske djelatnosti – od
liječnika i zatvorskih čuvara do strojovođa. Bila je to prava jezgra
tajne vojske u pravom trenutku – kad bi samo imali odašiljač za
razgovor s Londonom u stvarnom vremenu da mogu planirati
i primati zapovijedi.
Kad je Cowburn hrabro opet došao u Francusku u lipnju 1942.
u još jednu brzu akciju napada na željezničku prugu kod Toursa,
otkrio je ne samo da je Virginia zanemarila njegova upozorenja
i ostala nego i da je njezin stan postao „središte cjelokupnog
pokreta otpora”114 u Francuskoj. Virginijina glasovitost značila
je da se izložila onomu što je Buckmaster opisao kao „bezumnim
i nepojmljivim” rizikom unovačivši toliko različitih ljudi. Ali
bila je oprezna. Promijenila je terensko ime iz Marie u Isabelle i
poslije u Philomène. Kući se vraćala uvijek drugom rutom, stalno
je provjeravala prati li je netko, nikad nije prilazila kući ili kafiću
a da prije toga ne obiđe blok, nije išla na isto mjesto svaki dan
i često je mijenjala izgled. Nabavila je novu francusku vozačku
dozvolu kako se ne bi toliko vozila vlakom. Njezin opstanak
zapravo je prerastao u homersku bitku nadmudrivanja.

114 SOE, osobni dosje Benjamina Cowburna.

130
 Opasnost od izdaje i infiltracije ipak je bivala sve veća. Sreća,
snalažljivost na terenu i policijski zaštitnici nisu je mogli vječno
pokrivati. Bleicherovo opsesivno zanimanje za sjenovitu lič-
nost u Lyonu nakon Sylvainova uhićenja privuklo je pozornost
GESTAPO-a. Jedne večeri neki mladić kojeg Virginia nije
poznavala niti je ikad čula za njega pojavio se na njezinim vra-
tima tvrdeći da je padobranac SOE-ja. Bio je uporan i donekle
uvjerljiv, ali njezino šesto čulo naslutilo je nevolju te ga je odbila,
hineći da je neupućena. Bilo je to za dlaku. Ubrzo zatim čula je
da se nekoliko njemačkih agents provocateurs nastoji infiltrirati u
njezinu mrežu. Abwehr i GESTAPO sad su bili odlučni – svaki
za sebe i u tandemu – u namjeri da uhvate tog zloglasnog agenta
za kojeg su znali da je negdje u gradu. Bleicher je bio profinjeni
lik koji je radije nadmudrivao svoje neprijatelje nego ih mučio.
GESTAPO nije imao takvih obzira.
Osjetivši rastuću opasnost, Virginia se odlučila na bolje
sigurnosne mjere. Preselila se u novi trosobni stan na adresi 3
place Ollier, elegantnom trgu okruženom solidnim buržoaskim
šesterokatnicama, u četvrti u kojoj bi dobro potkoženi stoma-
tolozi i odvjetnici u normalnim okolnostima vodili jednolične
živote. Virginijina zgrada na uglu imala je nekoliko prikladnih
izlaza, među kojima i neupadljiva vrata straga. Kad bi položila
vazu s cvijećem iza željeznog ukrasa kod prozora sprijeda, to je
značilo da je sigurno pokucati na njezina vrata i Cowburn je
bio zadivljen stalnim i raznolikim protokom tražitelja usluga
iz svih dijelova zemlje, kao da je kakva dobra vila. „Ostane li se
u [njezinoj] kuhinji dovoljno dugo, može se vidjeti masa ljudi
kako dolazi s nekom nevoljom koju ona začas riješi”, javljao je
Cowburn, zabrinut što ona preuzima „majčinsku ulogu” u očima
tolikih različitih ljudi. Nabavljala im je kontakte, ali im je i prala
rublje te poklanjala vlastitu hranu i sapun. Njezin dobrotvorni

131
rad uključivao je i dijeljenje novca obiteljima pripadnika pokreta
otpora u zatvoru115, kao i dogovaranje s Crvenim križem oko
slanja paketa s hranom u zatvor u Périgueuxu ljudima iz Ville
des Bois. Kad su ljudi tražili pomoć, Virginiji je najveće zado-
voljstvo bilo da im je pruži upravo ona. „Ispaštala je zbog svoje
čvrste pouzdane osobnosti. Svatko joj je donosio svoje probleme,”
primijetio je Cowburn.116 Doista, nikad nije bila dokona, ali
tako je i htjela. Štoviše, radila je na dodatnoj djelatnosti vađenja
agenata iz zatvora ili, kako je ona to nazivala, „neslužbenom
oslobađanju”. Nitko drugi nije se time bavio, nego se puštalo
da neki od najvećih talenata SOE-ja samo trunu u francuskim
zatvorima bez ikakve nade na vidiku. Zahvaljujući kontaktima
u francuskoj policiji, bolnicama i zatvorima, imala je priliku
znatno pridonijeti obavještajnom ratu. Bila je nezaustavljiva.

Jedne večeri u ožujku 1942. neki je muškarac pokucao na

njezina vrata, držeći se za trbuh i buncajući od boli. Očekivala
ga je. Bio je to viši agent Odjela F po imenu Gerry Morel, zapo-
slenik osiguravateljske tvrtke rođen u Francuskoj koji je sebe
nazivao „ratnodopskim Britancem” i prvi je ubačen Lysanderom,
malim zrakoplovom s tri sjedala kojim se moglo sletjeti i uzletjeti
gotovo bilo gdje. No uspio je u svojoj domovini djelovati samo
šest tjedana prije nego što ga je jedan kontakt izdao vlastima.
Imao je vraške sreće što su policajci koji su ga uhitili polagali
račune Léonu Guthu, regionalnom voditelju Sûretéa sa sjedištem
u Limogesu i jednog od Virginijinih pouzdanika. Zahvaljujući
njezinoj moći uvjeravanja, Guth je znao opozvati svoje inspektore

115 Ibid.
116 Cowburn, str. 112.

132
 ako bi se našli na tragu britanskih agenata. Važno je bilo samo
da dobiju uvjerljivu priču koju će zapisati u svoje bilježnice. Neki
su ih čak prijateljski savjetovali o tome gdje će nabaviti bolje
krivotvorene iskaznice i kako manje upadljivo nositi pištolje. Ali
Morela su uhitila dva nova časnika s njemačkim naglaskom i zbog
njih je Guth morao izvesti predstavu „ispitivanja i zastrašivanja
prijetnjama i vikom”. Nakon primjerenog roka Guth se „posve
stišao [i] rekao… sve će biti u redu.”117
Ali ni Guth nije mogao izgladiti veliki propust SOE-ja.
Primijećeno je da je u Morelovoj kartici za hranu navedena
nepostojeća adresa te je njegov slučaj oduzet Guthu. Sam
Vichy preuzeo je izravno na sebe zatvorenika kojeg se smatralo
„posebno važnim” i „iznimno opasnim”118 britanskim agentom
nakon što su saznali da je sletio u „Lizzieju”. Morel je smješten
u tamnicu u zatvoru Périgueux gdje su bili držani i agenti Ville
des Bois, bez ikakvih izgleda da pobjegne i sa svakodnevnom
mogućnošću da bude smaknut.
Čuvši što se dogodilo, Virginia je krenula u akciju. Ona i
Guth imali su „vrlo srdačan”119 odnos i kad bi se god otputila
u 400 kilometara daleki Limoges, odsjela bi kod njega i njego-
ve žene. Štoviše, uskoro je svoje podređene Marcela Lecciju i
Eliséea Allarda nazivala svojim „nećacima” (iako su bili samo
nekoliko godina mlađi od nje, iskazivali su duboko poštovanje
i zahvalnost svojoj „teti”), a samoga Gutha svojim „posebnim
prijateljem”.120 Virginia je Guthu rekla da joj, bez obzira na

117 SOE HS9-1059-1, osobni dosje Gerryja Morela.

118 Ibid.
119 SOE HS9-902/3, osobni dosje Marcela Leccie.
120 SOE-in osobni Virginijin dosje, bez datuma, ali vjerojatno listopad
1943.

133
prepreke koje mu stoje na putu, mora pomoći spasiti Morela
te je njih dvoje skovalo detaljan plan po kojem će se ravnati u
budućim akcijama. Nije ga mogla ostaviti da umre, a bojala se
da upravo takva sudbina očekuje ljude iz Ville des Bois.
Morel je prestao jesti i zdravlje mu se naglo pogoršalo, gotovo
sigurno zahvaljujući SOE-inim poznatim tabletama za bolest
koje mu je prokrijumčarila Virginia (koji su uzrokovali simpto-
me slične tifusu, kao što su želučani grčevi i visoka temperatura).
Njima naklonjeni čuvari uspjeli su ga premjestiti u zatvorsku
bolnicu kod Guthova ureda u Limogesu kako bi ga mogli pod-
vrgnuti abdominalnom zahvatu. Nakon operacije Morel je iz
ćelije koju su čuvali teško naoružani vojni stražari prebačen u
aneks pod nadzorom samo jednog policajca. Kirurg, također
Virginijin regrut, potpisao je izjavu prema kojoj Morel nije
bio u stanju hodati u poslijeoperativnom stanju, a jedini čuvar
ispred njegove sobe drijemao je prema dogovoru. Obaviješteni
Morel iskrao se iz postelje, navukao liječničku kutu i, uz pomoć
suosjećajne medicinske sestre, preskočio zid koji je okruži-
vao bolnicu. Još jedan pomagač dočekao ga je na drugoj strani
s odijelom, cipelama, šećerom i malo ruma. Morel se zatim
otputio kroz snježnu mećavu do jedne od Virginijinih sigurnih
kuća, gdje se oporavio prije nego što će krenuti u njezin stan u
Lyonu. Izbaviti jednog od najvažnijih zatvorenika za Vichy bio
je svakako spektakularan čin. Pokazalo se što je Virginia sad u
stanju učiniti.
Nakon što ga je nekoliko dana njegovala, otpratila je Morela
u Marseille usprkos opasnosti koja joj je prijetila zbog praćenja
bjegunca koji je predmet opće nacionalne hajke, u vlaku prepu-
nom gestapovaca. Zatim su se domogli rute za bijeg koju je ona
pomogla postaviti, a koja se kretala od Perpignana preko istočnog
ruba Pireneja do Barcelone. Tom trasom kodnog imena Vic Line

134
– u čast svojem vođi Victoru Gersonu – provedene su na stotine
agenata i avijatičara na sigurno zahvaljujući vodičima, ili passeurs,
koje je slao jedan general iz ostataka pobunjeničke Katalonske
republikanske armije. Gerson je bio Židov, kao i većina njegovih
poručnika – i svi su stavljali na terenu život na kocku, ali su imali
dodatnu veliku osobnu antinacističku motivaciju. Unatoč očeki-
vanjima Vic Line prebacio je ne još oporavljenog Morela preko
planina u Španjolsku. U Londonu je vladala „zaprepaštenost”121
zbog Virginijina uspjeha, a i sam se Morel čudio onomu što je
učinila za njega. „Njezina nevjerojatna osobnost, predanost i
entuzijazam bili su primjer i nadahnuće za sve nas,” izjavio je.
„Nijedan joj zadatak nije bio prevelik ni premalen i čega se god
prihvatila, u to je uložila sve svoje snage, nimalo se ne štedeći.”122
Za Virginiju je taj bijeg bio prvi slučaj da nije pripremala druge,
pomagala drugima ili ih podupirala, nego je operaciju vodila sama.
Pokazala je da može preuzeti odgovornost u spektakularnom stilu.
No Morel je bio tek početak.

Kad su Nijemci masovno privodili résistants, nikad ne

bi ostalo na tome. Mučenjem bi izvukli više imena, nepažnja
bi ih dovela do novih naznaka i novih uhićenja. Na trenutke se
činilo da je cijeli SOE u Francuskoj izbrisan. Kako je pokazala
istraga u Odjelu F na kraju rata: „To što čišćenje nije bilo dovrše-
no, uvelike je bila nemala zasluga ambicioznih aktivnosti” same
Virginije123. Ocijenjeno je da je jednim posebnim potezom u

121 Bourne-Patersonovo izvješće.

122 Drugi nacrt izvješća o časti Virginije Hall od poručnika de Roussyja
de Salesa potporučniku van der Strichtu, 13. prosinca 1944., Arhiv
OSS-a NARA, RG 226.
123 Bourne-Patersonovo izvješće.

135
 veljači 1942. – upravo kad se Lucas bavio izdajničkim potezima
La Chatte – spasila „cijeli postav” u neokupiranoj Francuskoj
od „preranog iščeznuća”.
SOE nipošto nije ignorirao vapaje za novim radiotelegrafi-
stom koji bi zamijenio one uhićene. Prošli su već mjeseci otkako
su svi agenti Odjela F lišeni te ključne veze s Londonom. Zato je
SOE spustio dva radiotelegrafista na plažu Bretanje one olujne
noći u veljači s La Chatte. Uz popriličnu ironiju, jedan je radijski
tehničar istodobno na sve načine nastojao pronaći Lucasa da
mu ponudi svoje usluge. Georges 35 (radiotelegrafisti su sada
imali kodno ime Georges i broj u Béguéovu čast) izbačen je
padobranom krajem siječnja kod Vaasua u pokrajini Sarthe, oko
250 kilometara od Lucasova pariškog sjedišta. Došljak (pravim
imenom Donald Dunton) nije uspio stići do Lucasa jer je sletio
u vinograd četrdeset kilometara od dogovorenog mjesta i malo
je nedostajalo da završi nabijen na jedan od oštrih kolaca ograde.
„Ovo zaista nije prihvatljivo!”124 bunila se Virginia zbog pilotove
pogrešne navigacije. Dok je odbor za doček čekao Georgesa 35
na dogovorenom mjestu slijetanja, njega je dočekao vrlo budan
i bučan seoski pas. Bojeći se skorašnjeg dolaska policije, on je
brzo zakopao predajnik i krenuo pješice dalje.
Nakon mjesec dana besciljnog lutanja Francuskom, pri kojem
je nastojao uspostaviti kontakt s bilo kim iz SOE-ja – i bez
kupona za kupnju hrane – na kraju je otišao u Marseille ne bi li
pronašao pomoć za odlazak iz zemlje i povratak kući. Ondje je
24. veljače, zahvaljujući svojoj širokoj mreži kontakata, Virginia
čula za njegov dolazak i brzo se pokrenula kako bi ga spriječila u
odlasku. Radiotelegrafist je bio nešto odviše dragocjeno da bi se

124 SOE, Virginijin osobni dosje, 3. ožujka 1942.

136
propustilo, a smislila je i genijalno rješenje da nadoknadi nedo-
statak radija. George Bégué svoj je uređaj zacijelo bio sakrio u
Châteaurouxu prethodnog listopada, prije nego što je krenuo
u Villu des Bois, gdje je dakako, uhićen. Poslala je Georgesa
35 da vidi može li ga pronaći. Nekoliko dana zatim vratio se
nasmiješen. Zahvaljujući Virginijinoj inicijativi, napokon je opet
uspostavljena radijska veza s Londonom. Dotle je već znatno
premašila svoja izvorna zaduženja kao agenta za vezu. Uza sve
ostale dužnosti, postala je glavni rješavatelj problema.

Povratak Pierrea Lavala u vladu u travnju 1942. –

posebno opakog nacističkog suradnika poznatog kao Crni
Petar – izazvao je nove napetosti u političkoj klimi Francuske.
Pétain ga je bio razriješio dužnosti u prosincu 1940. dijelom jer
je bio odviše pronacistički nastrojen, i sad je njegov povratak
„prouzročio zgodnu plimu mržnje, a [maršalova] popularnost
se stropoštala”, izvijestila je Virginia u jednoj od svojih depeša
Londonu. „Ali zemljom vlada tolika apatija i strah da nije bilo
odlučne reakcije.”125 Čak i vladine upute o tome da se ne treba
rukovati sa Židovima niti ih oslovljavati imenima i titulama,
nego ih treba jednostavno zvati le Juif ili la Juive izazvale su
samo komešanje. Javno mnijenje počelo se mijenjati tek u lipnju
kad je Laval proglasio pobjedu Njemačke u ratu, a šef policije
u Vichyju René Bousquet prihvatio nacističke zahtjeve da se
prikupi deset tisuća Židova za deportaciju iz tobože Slobodne
zone. Kad se pokazalo da im je broj manji nego što se to zahti-
jevalo u Konačnom rješenju, nacističkom planu istrebljenja
Židova dogovorenom na konferenciji u Wannseeu u siječnju

125 Ibid., 22. travnja1942.

137
1942,. Laval je poništio njemačka izuzeća za djecu mlađu od
šesnaest godina te zatražio da se i šalje njih. Tog ljeta moglo
se vidjeti kako s kolodvora u Lyonu kreću prvi teretni vlakovi
ispunjeni cijelim obiteljima. Vichy se nije trudio sakriti što se
događa, a kamoli da je pokušavao to zaustaviti. Virginia je imala
ograničenu slobodu kad je pisala članke, no 22. lipnja objavila je
u New York Postu vijest da su Židovi u Parizu sada dužni nositi
žutu zvijezdu. Židovski agenti SOE-ja nastavili su sa svojim
aktivnostima bez obzira na opasnost, ali Virginijina novinarska
karijera nužno se bližila kraju zbog straha da na sebe ne privuče
dodatnu pozornost.

Virginiju su neki njezini kolege i dalje sputavali. Kao

službeni pokrajinski načelnik Alain je, a ne Virginia, imao odgo-
vornost provesti nove zapovijedi Baker Streeta o okupljanju i
obučavanju skupina kao budućih paravojnih snaga te o planira-
nju padobranskih isporuka eksploziva, oružja i streljiva. Davao je
dojam velike aktivnosti zasipavajući London pričama o svojim
brojnim prijateljima među policijom, novinarima i gangsterima
Lyona te o svojim grandioznim planovima da digne tračnice
u zrak. London mu je povjerovao i poslao mu je pola milijuna
franaka za financiranje njegovih impresivnih operacija. Tek
je poslije SOE napokon priznao da ga „čak ni [Virginijina]
energija i lukavost ne mogu natjerati da učini nešto korisno”126.
Virginia nije bila od onih koji bi dugo šutjeli. Smatrala je svo-
jom dužnošću istaknuti da je po njezinu mišljenju Alain zapravo
plašljiv i lijen. Ne da nije organizirao mnogobrojne, dobro uvjež-
bane i zbijene snage spremne da iskoriste prvu priliku za napad,

126 Foot, str. 190.

138
nego je tratio obavještajne podatke i dragovoljce koje mu je slala
i činio je vrlo malo. Unatoč svojim tvrdnjama nije imao praktički
uopće ljudstva, svakako ne propisno uvježbanog ni naoružanog.
Opet i iznova prilazili su joj tvornički radnici i željezničari koji
su se nudili da tiho onesposobe postrojenja i vlakove, samo im
je trebalo pružiti opremu i obuku. Ona je na to upozorila Alaina,
ali on nije ništa poduzeo. „Cijenila bih kad biste poslali dobrog
izvršnog koordinatora i organizatora”, istaknula je Bodingtonu
u ožujku. Ostvarila je toliko kontakata i istražila mete prikladne
za sabotažu, „ali treba ih pratiti i organizirati, od čega nijedno
nije provedeno”.
Po prirodi SOE je privlačio neka poveća ega, ali prema Vir-
ginijinu mišljenju, „traži se drukčiji tip da bi bio koristan, takav
koji je i travailleur i točan. Molim, pitajte [Olivea] o tome jer
mrzim pomisao da pričam priče – osim što ponekad očajavam.”
S većinom boljih agenata, kao što su Cowburn i Churchill, koji
bi samo navratili na kratke misije (i s agentima Ville des Bois
koji još čamili u Périgueuxu), sama bi iznijela prevelik teret.
Drugi agent SOE-ja u istom području – Philippe de Vomécourt
ili Gauthier – bio je velika zvjerka u pokretu otpora, kao i njegova
dva brata (Sylvain i još jedan od braće de Vomécourt po imenu
Jean, ili Constantin, koji je djelovao u blizini švicarske granice),
ali Virginiji jedva da je bio od neke koristi. Baker Street poslije je
priznao da je i on prema njoj bio „nemaran” i „naporan”. Možda
ga je puka profesionalna ljubomora navela na insinuaciju da ona
spava s nekim od svojih ljudi i da je na „zlu glasu” u Londonu,
ali bila je to podmukla izmišljotina. Gauthier je iznosio jednako
lažne tvrdnje o veličini svojih sljedbenika (hvalio se brojem od
dvije tisuće ljudi, a zapravo ih je bilo pet-šest) i nije ispunio
obećanja da će primiti novopristigle agente SOE-ja koji inače
nisu imali kamo. Jedan par ostavio je čekati u kafiću u Lyonu

139
 sedamnaest dana, a noći su morali provoditi u jarcima. „Dobro
bi nam došlo šest pametnih momaka”, zavapila je Virginia,
„savršenih i pouzdanih osoba, kućnih ljudi.”127 Dotle je dalje
sama vodila bitke.

Bilo je moguće da dolazak njegova vlastitog i dugoočekivanog

stalnog radiotelegrafista (ili pijanista, u žargonu SOE-ja) u
Lyon natjera Alaina da se pokrene. Virginia je bila presretna
kad je u travnju podmornicom stigao Edward Zeff, „čovjek koji
je posjedovao hrabrost i resurse”128. Zeff, koji je nekoć vodio
galanteriju u Parizu, ubrzo je emitirao čak šest sati dnevno i
organizirao padobransku dostavu oružja za Alainovu tobože
golemu vojsku na određenim zonama izvan Lyona.
Alain je ubrzo dobio plastični eksploziv, fitilje, detonatore,
tempirane olovke, automate Sten i pištolje Colt. Bilo je tu i
cigareta, čokolade, paketića čaja (Virginijina omiljena okre-
pa) i praška za svrab (posve sigurno za Germaineine djevojke).
Svakako impresivna zaliha, a Alain je streljivo proslijedio maloj
skupini svojih omiljenih kontakata u Le Coq Enchaînéu, ali nije
tomu priložio spoznaje o njihovu skladištenju i primjeni. Nakon
sveg rizika u koji su se zračne posade upustile tijekom preba-
civanja pošiljke u Francusku oružje je bilo prepušteno hrđanju
u vlažnim uvjetima ili jednostavno ostavljeno. Eksploziv je
također uvelike trošen uzalud na „akcije koje su iritirale, a nisu
imale trajne vrijednosti”129, kao što je dizanje novinskih kioska
u zrak: prema Virginijinu mišljenju ne baš hvalevrijedan uvod
u nešto što je pravovremeno trebalo prerasti u disciplinirani

127 SOE, Virginijin osobni dosje, 3. ožujka 1942.

128 Foot, str. 190.
129 Virginijin osobni dosje, izvješće, 18. siječnja 1943.

140
koncentrirani gerilski rat. Možda ne uviđajući važnost tih pod-
viga kojima se unosio nemir u neprijateljske redove i podizao
moral svojih ljudi, Virginia je bjesnila zbog traćenja i nesposob-
nosti jer tako je na to gledala. Tvrdila je da bi oružje i eksploziv
ubuduće trebali preuzimati samo valjano uvježbani operativci
SOE-ja, a ne amaterski pripadnici francuskog pokreta otpora
koji ne umiju rukovati ni jednim ni drugim. Ali kako je i dalje
bila u rangu obične časnice za vezu, nije imala službenog auto-
riteta. Bez potpore Londona nije mogla ništa.

Virginijin bijes zbog sukoba s Alainom doveo je do

usijanja. Znajući da se već požalila na njega, Alain ju je zauz-
vrat prijavio Londonu.130 „Žalim zbog neslaganja s Marie, ali
prosvjedujem zbog njezina ponašanja”, rekao je. „Ne sumnjam
da vam je bila od koristi, ali ja sam svoj posao obavio bez nje-
zine pomoći.” Optužio ju je da svojata zasluge za sve njegove
(nenavedene) uspjehe. „Znam raditi svoj posao, Marie mi nije
od koristi i ako netko treba izdavati naredbe, bit ću to ja, a
ne ona.” Zahtijevao je da mu se pokrivaju golemi troškovi od
šezdeset tisuća franaka mjesečno – iako je priznao da je izgubio
sedamdeset tisuću franaka koje je prije dobio – i još se pogurnuo
tražeći napredovanje uz pitanje: „Što je s tim trećim čvarkom?”
Da dodatno zapapri stvar, Zeff je kontaktirao s Londonom kako
bi se požalio na njih oboje – na Alaina zbog nedostatka vještine
vođenja, a na Virginiju zbog osornosti. London nije pridonio
smirenju situacije kad je tjedan dana poslije odgovorio i oba-
vijestio Alaina, Zeffa i Virginiju da su svi prvoklasni stručnjaci
svojeg posla, ali nisu tu zato da se svađaju.

130 Duboudinov osobni dosje, 17. svibnja 1942.

141
 Zeff je imao pravo u pogledu Alaina, ali možda je imao pravo
i glede Virginije. Istina je da je nakon tolikih mjeseci na terenu
pritisak ostavio traga. Njezine poruke Londonu nekoć su odra-
žavale njezinu razgovorljivu i vedru narav, ali postala je stroža
vjerojatno jer je to bilo potrebno. Bilo je teško ostati ljubazan
kad je Zeff često ignorirao njezine naloge i stalno tražio više
novca. Počela se zabrinjavati da on i drugi agenti iskorištavaju
SOE i spremaju novac u džep. „Zašto bih mu, dovraga, platila?”
požalila se Baker Streetu. Nije samo u Zeffu bio problem. Pristi-
zanjem novih agenata dolazili su i novi upitni likovi. Položaj joj
je dodatno bio otežan time što nije imala nikakav vojni čin, zbog
čega je njezin autoritet lakše bilo dovesti u pitanje. „Što učiniti s
vojnicima koji odbijaju izvršavati zapovijedi?” upitala je u jednoj
depeši. „Što s ljudima koje ste vi poslali, a koji odbijaju poslušati
zapovijedi koje također vi šaljete? Imam li ovlasti za rješavanje
takvih slučajeva onako kako smatram da priliči?”131 Na kraju je
Londonu dozlogrdilo trpjeti Zeffove neugodnosti. Javljeno mu
je da je njegovo „mišljenje o Marie neutemeljeno: umoljen je da
se smiri i mirno dalje radi svoje.”132 Ali to nije bilo dovoljno. Čak
se i Gauthier požalio da je SOE stvorio situaciju koja ostavlja
„opasne nedoumice u našim mislima” o tome tko je na terenu
odgovoran, a tko podređen.

Jedne lipanjske noći britanski bombarder u služ-

bi SOE-ja ispustio je teret, koji se sastojao od kutija, oko
tri kilometra prerano u odnosu na dogovoreno mjesto kod
Montbrisona. Alain je, uz uobičajeno zanemarivanje mjera

131 SOE HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F od srpnja do rujna 1942.,
4. srpnja 1942.
132 Ibid.

142
sigurnosti, poveo sedamnaest brbljivih pripadnika otpora da
prikupe robu. Trčali su uokolo i skupljali kutije stvarajući buku
pa ih je policija na mjesečini lako pronašla i pohvatala. Pušten
je samo Alain koji je tada počinio drugu veliku grešku. Javno
se pohvalio spomenuvši policajca koji ga je pristao pustiti na
slobodu, zbog čega je taj tajni pomagač pokreta otpora uhićen i
mučen četrdeset osam sati. „Baš nije stekao popularnost time”,
istaknuo je Ben Cowburn, koji je rekao da se on „klonio Alaina”
jer su mu „svi radili o glavi”. U Alainovoj pratnji te je noći bila
i najnovija u dugom nizu njegovih ljubavnica, Germaine Jouve,
što se kosilo s pravilima SOE-ja o osobnim vezama. Ona je sad
bjesnila u zatvoru, gdje je dijelila ćeliju sa suprugom poznatog
kolaboracionista. Bila je to ozbiljna situacija jer su Jouveine
sklonosti bile nejasne (prije je bila ljubavnica talijanskog špiju-
na), a zahvaljujući Alainu, poznavala je većinu vodećih agenata u
Lyonu i znala je gdje skrivaju oružje. Što je još gore, u odsutnosti
Germaine Jouve, Alain (koji je u potpunosti iskorištavao privlač-
nost profesije tajnog agenta) drsko je počeo zavoditi drugu ženu,
mademoiselle Pradel. „Čuje li Germaine za to,” javljao je jedan
novopristigli agent „posljedice će biti katastrofalne.”133 Virginia
je u nevjerici čekala izlazak Germaine Jouve iz zatvora – što je
trebalo biti za šest tjedana – kao na iglama.

Nije samo Alainu pozornost odvlačio buran ljubavni

život. Možda je to bilo zbog žestoke navale libida koja je često
bila posljedica konzumacije amfetamina. U svakom slučaju,
nekoliko agenata obigravalo je oko desetaka različitih žena koje
su bile očit rizik za Virginiju i cjelokupno djelovanje SOE-ja.

133 SOE HS9-681-3, osobni dosje Charlesa Hayesa.

143
 Kad je u svibnju 1942. stigao zubni tehničar Charles Hayes (da
prouči elektrane za buduće sabotažne udare), bio je osupnut
„ozbiljnim pomanjkanjem sigurnosnih mjera” zbog takvih pro-
laznih veza. Mnoge su žene imale dug jezik, nekolicina ih je
bila sklona nacistima. Sve je to bilo sastavni dio igre chercher la
femme i urođenog nemara. Jednog agenta čulo se kako izlazi iz
bara i hvali se na sav glas o tome kakvu će im „zabavu” svima
pružiti puni Mjesec te noći (odajući time da očekuju isporuku
padobranom). Ubrzo je zatim uhićen, kao i dva njegova druga.
Jedan kurir ponio je radijski komplet na biciklu na nogometnu
utakmicu i hvalio se njime dok je gledao igru. Policija ga je prati-
la do trenutka isporuke poslije utakmice, provalila u prostoriju u
kojoj je vlasnik radija upravo počeo emitirati i odvela ga ispalivši
devet metaka u njega. Odavale su se i skupine ljudi koji su se
držali skrovito dok su ulazili u lokale i izlazili iz njih s paketima,
pogotovo ako su na sebi imali nešto što je postalo neslužbena
odora pripadnika pokreta otpora, a to je canadienne (ili kožna
vjetrovka krznene boje s ovratnikom) i tamne naočale. I opet i
iznova – unatoč svim upozorenjima – kod mnogih zarobljenih
agenata pronađeni su popisi s adresama kontakata, što je značilo
pad cijelih njihovih krugova.134 Prečesto se strah koji je bio
prisutan na početku misije rasplinuo i pretopio u opuštenost
kad se tijekom prvih nekoliko tjedana ne bi ništa dogodilo.
Nijemci su strpljivo pratili sumnjivce sve dok ne pogriješe ili
se nađu u situaciji za koju nemaju izgovor, a tada su napali.
Svaki izgubljeni život ostavljao je posljedice na Virginiju i druge
preživjele. Učinak je bio kumulativan i razoran.

134 SOE HS9-1651, osobni dosje Bena Cowburna, 20. prosinca 1944.;
vidi i Churchill: Duel of Wits.

144
 Živjeti potajno značilo je nikad se, ni na trenutak, ne opustiti
i stalno imati razrađeno objašnjenje. Oni koji bi opstali dulje
bili su prirodno lukaviji, s razvijenim šestim čulom. Pri ulasku
u zgradu Virginiji je bilo dovoljno pogledati vratara da osjeti
opasnost i znala je osluškivati z​​ vukove iza vrata ne bi li čula neo-
čekivane glasove prije nego što bi ušla. Jedna pogreška počinjena
zbog umora ili žurbe mogla je značiti propast, što je prekasno
saznalo itekako mnogo agenata. Jedan iskusni agent nije obratio
pozornost na zatvorene kapke koji su bili znak opasnosti kad je
žurio u kuću kontakta te ga je unutra dočekao gestapovac.
Virginijini policijski kontakti bili su izvanredno dobro infor-
mirani, čak i o kretanjima svojih njemačkih kolega. Zahvaljujući
nizu dojava, pomogla je jednom kontaktu čak trideset dva puta
kako bi ga zadržala korak ispred GESTAPO-a. Saznala je i to
da je policija pribavila detaljan opis Charlesa Hayesa i dogo-
vorila njegov bijeg prije nego što ga je policija stigla privesti.
Jedan od regruta dr. Rousseta od najvećeg povjerenja vjerovao
je da je tako dobro obaviještena jer zacijelo ima saveznike u
redovima samoga GESTAPO-a.135 Ma koliko bile dojmljive
njezine osobne veze i ma koliko se nastojala osigurati strogim
sigurnosnim mjerama, zbog svoje glasovitosti, bila je ranjiva
zbog eventualnih tuđih pogrešaka.

Denis Rake bio je debeljuškasti četrdesetogodišnji estrad-

ni umjetnik, nosio je naočale i odrastao je u cirkusu kao dječji
akrobat kad ga je majka, operna pjevačica, napustila u dobi
od tri godine. Bio je zbunjeni dječak tijekom Prvog svjetskog
rata, a živio je u Bruxellesu kad su Nijemci zauzeli grad, gdje je

135 Courvoisier, str. 134.

145
pomagao legendarnoj medicinskoj sestri Edith Cavell, koja je
poslije strijeljana jer je omogućila bijeg dvjestotinjak savezničkih
vojnika. Kao mladića jedan ga je princ u Ateni obasipao slastima
i mastima, a zatim je prekinuo tu tada nedopuštenu vezu jer se
bojao političkog skandala. Možda se zbog svoje burne mlado-
sti Rake „nasmrt bojao”136 pucnjave i padobrana te je odbijao
rukovati oružjem. Onako nalik na staromodnog trgovca, za
mnoge je bio jedan od ekscentričnijih SOE-inih službenika.
No dobrovoljno se javio, kako je rekao, jer nemajući ni roditelje
ni suprugu, nije imao „što izgubiti”137, a tijekom odrastanja bez
korijena stekao je neočekivano samopouzdanje. Unatoč sumnja-
ma drugih, Buckmaster je vjerovao u njega mudro napominjući
da je imao „hrabrosti nadvladati svoje strahove” te da su katkad
najmanje izgledni kandidati najbolji agenti, kao što je slučaj
i s Virginijom. Sam Rake priznavao je da je imao mnogo što
dokazati sebi – a i drugima – te da se u najgorim trenutcima
bodrio mrmljajući rečenicu: „Dobro se drži, pobro.”138
Rakeov dolazak u Antibes na Azurnoj obali jedne noći u
svibnju felukom – malim, ali brzim čamcem za lov na sardine s
posadom bezobzirno hrabrih Poljaka – nije bio ništa ugodniji
od skoka iz zrakoplova. Mjesna policija (neki naklonjeni, neki
ne) izmjenjivala se na prozoru pazeći na tijek iskrcavanja, a
pridošlice je dočekivao samo sustav kojim su im kolege svjetli-
ma različitih boja s obale javljali o povoljnoj situaciji za njihov
dolazak. Dugi crveni bljesak značio je da je obala slobodna, bijeli

136 Denis Rake: Rakeov napredak, Leslie Frewin, 1968., str. 55.
137 Razgovor u dokumentarnom filmu Le Chagrin et la Pitié Francuske te-
levizije 1972., ali nije prikazan na Francuskoj televiziji do 1981. zbog
osjetljive teme ratnodopske kolaboracije. Film Marcela Ophülsa.
138 Rake, str. 85.

146
bljesak značio je čekaj, a niz plavih bljeskova upozoravao je na
neposrednu opasnost. Nakon crvenog bljeska Rake je zadnjih
nekoliko stotinjaka metara preveslao u sklopivom gumenjaku.
Nakon što se sigurno prebacio na obalu, Rake se otputio u
Lyon pomoći Zeffu s golemom količinom posla radijskog prije-
nosa za Virginiju i njezine krugove. Zeff je hitno trebao odmor
nakon mnogosatnog neprekidnog emitiranja nekoliko dana u
tjednu. Nije se smio zadržavati više od pet minuta u eteru odjed-
nom – i ne više od dvadeset minuta ukupno u jednom danu – ali
ponekad je trebalo uložiti nove napore i iznova poslati poruke
jer bi se iskrivile pa ih operateri na drugom kraju u Britaniji nisu
mogli dekodirati ni nakon desetaka pokušaja. Svaka dodatna
minuta koju je proveo za aparatom kuckajući šifrirane poruke
u Morseovu kôdu eksponencijalno je povećavala vjerojatnost
da će neprijatelj ući njegovim signalima u trag i locirati njihov
izvor. Svakog trenutka provedenog za aparaturom – namotanom
masom žica, brojčanika i utikača – u očekivanju odgovora, sve
su veći bili izgledi da operater bude uhvaćen s rukama u vreći.
Ali brže nije moglo. Čak ni nakon što bi neki od redova mla-
dih žena u nizu sa slušalicama na ušima, olovkama i papirom
u četiri prijemne postaje diljem Britanije uhvatio brze cvr-
kute njegovih signala i nakon što bi ih odnijele službenicima
zaduženima za dešifriranje, pričekale da Baker Street pročita
tekst i da se njihov odgovor kodira i pripremi za emitiranje
u znak odgovora, u najboljem bi slučaju čekao sedamdeset
minuta dok ne dobije taj odgovor. Slab signal ili pogreške u
Morseovu kodu – gotovo su kod svakog operatera crtice bile
malo prekratke ili točkice predugačke, što je bio njihov stil koji
se smatrao jednako individualnim kao otisak prsta – još su više
otežavali cijeli taj tegobni proces. Gotovo cijelu vječnost sjedio
bi tako pogledavajući ulicu ne bi li primijetio kakvo sumnjivo

147
vozilo, s Coltom na dohvat ruke i držeći kapsulu s otrovom
u ustima, naćuljenih ušiju ako se pojavi kakav neuobičajeni
zvuk. Kad je napokon završio za taj dan, požurio je sklopiti
antenu i žicu za uzemljenje, izvadio sitni kvarcni kristal koji
mu je određivao frekvenciju, skinuo slušalice i sakrio rabljeni
kožni radio što je bolje mogao. Zbog glomaznosti uređaja i
mase veće od dvadeset kilograma mijenjanje lokacije bilo je
opasnije i lako je budilo sumnje.
Zeff tjednima nije izlazio iz sobe od straha da će biti pri-
mijećen ili zarobljen. U intervalima između dvaju prijenosa
prešetavao je sobom kao opsjednut potiskujući teško i zamorno
burkanje u želudcu poznato kao somatska anksioznost. Znao je
da Nijemci prate svaki signal odaslan na frekvencijama kojima
se ne koriste njihovi radiotelegrafisti. Svaki njegov signal mogli
su uhvatiti svojim panoramskim prijemnicima na kojima su bili
vidljivi kao blistave zelene točkice na nizovima katodnih ekrana
u velikoj prostoriji u Parizu. Odmah bi se bacili na lociranje
izvora. Nijemci su ubrzano poboljšavali tehniku pronalaženja
smjera i sve su brže precizno locirali skrivene predajnike u nji-
hovoj blizini. Zeff i njegovi kolege radiotelegrafisti znali su da
što više emitiraju, to će im neprijatelj pije ući u trag zahvaljujući
postupku triangulacije kojim bi na kraju mogli odrediti signal
unutar udaljenosti od dvije stotine metara. Nacisti su bili odluč-
ni u namjeri da raskinu paučinu poruka koje su protkale prostor
i održavaju na životu san o slobodi. Biti uhvaćen nesumnjivo
bi značilo umrijeti strašnom smrću, ali uz tako malo djelatnih
radiotelegrafista na terenu posao se samo gomilao. Kao što se
i očekivalo, depresija je bila vrlo proširena, a nekoliko ih je i
pokleknulo pod pritiskom. I Zeffu je prijetilo da zapadne u
to stanje, a Virginia je bila itekako svjesna opasnosti prekida
izravne veze s Londonom.

148
 Rake je, unatoč dobrim namjerama, nesvjesno pridonio Vir-
ginijinim jadima. U početku je bio od velike koristi: preuzimao
je neke od Zeffovih dnevnih prijenosa, a navečer je nastupao
u cabaretu u klubu La Cicogne da održi paravan. Nakon što ga
je držala kod sebe u stanu, gdje mu je omogućila da mu bude
„udobno i da bude zadovoljan”139, Virginia ga je preselila u dobro
namirisan dom jedne od filles de joie Germaine Guérin, koja je
kod njega izazvala zgražanje brojnim ponudama besplatnog
pružanja usluga svojem podstanaru140. Rake je, što je vrlo neo-
bično za to vrijeme, bio poluskriveni homoseksualac i na kraju
ju je uvjerio da ni ona ni bilo koja druga žena nisu kvalificirane
da mu „pruže utjehu”.
Opet je došlo do neopreznog propusta u sigurnosnom sustavu.
Rakeov pratilac na feluki pričao je o njihovu dolasku svojoj
teti za koju se pokazalo da je zagrižena pétainistica i koja je
odmah vlastitog nećaka prijavila policiji. Mnoge obitelji, pa i
bračni parovi, bili su na sličan način podijeljeni na pobornike
kolaboracije i pokreta otpora. Zahvaljujući dobro raspoređenim
kontaktima, Virginia i Germaine brzo su dočule da je nećak na
ispitivanju progovorio te da policija traga za Rakeom. Bila je
to loša vijest. Virginia je shvatila da se mora odmah odmaknuti
od njega. Znao je previše o njezinoj lokaciji, kontaktima i ope-
racijama. Požurivala ga je da bježi u Španjolsku i poduzela je
potrebne radnje, ali je Rake – poslije ga je Maurice Buckmaster
opisao kao „najhladnokrvnijeg hrabrog” čovjeka kojeg je ikada
upoznao – odbio ići. Želeći se dokazati na terenu umjesto da
ode kući na prvi nagovještaj opasnosti, prihvatio je njezinu

139 Ibid. str. 104

140 Ibid str. 106

149
alternativnu ponudu da se pridruži Cowburnu u novoj misiji u
Parizu nakon što je još jedan radiotelegrafist glatko odbio ući
u okupiranu zonu.
Prvo je trebalo svladati demarkacijsku crtu, koja se protezala
od točke četrdeset kilometara u unutrašnjosti od mjesta Hendaye
na španjolskoj granici sve do Toursa na Loirei, a zatim prijeći
švicarsku granicu kod Ženeve. Rake je pokušao prijeći kod Mon-
tceau-les-Minesa, ali je izdan i pao je u zarobljeništvo jer su ga
njemački vojnici prepoznali prema opisu dobivenom od njegova
uhićenog kolege. Pokušao je inkriminirajuće isprave baciti u
zahod, a kad mu to nije uspjelo, morao ih je opet uzeti i „uz tihu
molitvu”141 pojesti. Izdržao je nekoliko krugova ispitivanja i držan
je u nacističkom zatvoru u Dijonu dok nije uz pomoć jednog
svećenika uspio pobjeći u smrdljivoj kanti za smeće. Zatim se
zaputio u Pariz, gdje je, da čovjek ne povjeruje, neko vrijeme živio
u kućanskom blagostanju s jednim njemačkim aristokratskim
časnikom kojeg je upoznao u baru i koji je riskirao život postavši
Rakeov ljubavnik. No Rakeova razonoda nije potrajala. Svakako
se htio vratiti na posao i znao je da se za to mora vratiti u Lyon po
novi uređaj i komplet osobnih dokumenata izbjegavajući pritom
nove nevolje na crti razgraničenja. Sakrio se u kutiju s osiguračima
električnog vlaka u koji se ukrcao kad je vlak u zavoju usporio,
ali kad je stigao, jedva je mogao hodati zbog akutne dizenterije.
Bio je obilježen čovjek. Policija i GESTAPO lovili su ga diljem
Francuske. Imali su njegov potanki opis i znali su za njegove veze
s Lyonom. Biti samo viđen u njegovoj blizini značilo je zazivati
propast. Znao je samo jednu osobu u Francuskoj koja ga ne bi
iznevjerila i našao je put do nje. Baker Streetu sad je bilo jasno

141 Isto, str. 123.

150
– iako možda ne i samoj Virginiji – da je ona u ozbiljnoj opasnosti.
Njezini dani na terenu brzo su se bližili kraju.

Ljeto 1942. u Lyonu bilo je toliko vruće koliko je zima

bila hladna. Uza sve lijepe zgrade i divne ulice, sanitarne
instalacije nisu bile na dojmljivoj razini kad je većina zahoda bila
„ne više od rupe u podu. Za toplih večeri i sparnih noći komarci
su masovno izlijetali.”142 Na brdašcu Croix Rousse puhao je jači
povjetarac – ali za Virginiju je uspon preko više stotina neravnih
stuba, da bi na vrućini došla do njega, značio gotovo nepod-
nošljivu bol u batrljku. Zapasi svježine jedva su i dopirali do
traboules kamo su se résistants sklanjali od GESTAPO-a, ili do
spleta oronulih starih kuća u kojima su sjedili radiotelegrafisti
znojeći se satima za svojim uređajima.
Nekoć relativno sigurno utočište za „pijaniste” sad je postalo
meta od prioriteta. U ljeto 1942. Funkabwehr – njemačka pro-
tuobavještajna služba posvećena traženju radijskih signala – u
opsežnoj se operaciji smjestila na drugu stranu rijeke nasuprot
traboules u utvrdu Sainte-Irénée na visovima Fourvièrea. Sve je
to bilo sastavni dio posebne pozornosti koja je pridana Lyonu,
sada smatranim središtem savezničkih emisija, kao i aktivno-
stima pokreta otpora. Nijemci su u utvrdu instalirali najnoviju
sofisticiranu opremu za praćenje i dovezli cijeli vozni park od
osamdeset sivo-zelenih vozila s detektorima. Nasreću, Virginia
je od prijatelja u francuskoj policiji dobila popis njihovih regi-
starskih tablica i obavijest da bi ih trebalo lako uočiti jer nisu
imali krov (kako ne bi došlo do ometanja signala). Izvana su
izgledali poput kamp-kućica s nešto većim antenama.

142 George Millar: Horned Pigeon, Heinemann, 1947., str. 290.

151
 Otkad bi čuli da tajni radiotelegrafist kucka kôd za London,
često je trebalo manje od trideset minuta da zacvile gume crnih
Citroëna Funkabwehra ili GESTAPO-a te da se njihovi ljudi
rastrče kroz traboules ili splet ulica i okome na plijen. Druga
je metoda bila isključivanje struje od okruga do okruga i kad
bi signali nestali, znali bi da moraju odsjeći taj dio grada. Nije
ni čudo da je dezerterstvo bilo tako prošireno, a Zeff i drugi
radiotelegrafisti u Francuskoj bili su na teškim mukama. Iako
je SOE slao nove radiotelegrafiste, nije se službeno očekivalo
da ijedan preživi više od tri mjeseca.
Zbog vječnog nedostatka sigurnih kuća većina, ako ne i svi,
radiotelegrafista Slobodne zone kad-tad našla bi se u Virgini-
jinu stanu na Ollierovu trgu, gdje se nadala da se zasad može
pouzdati u policijsku zaštitu. Zapravo ih je toliko emitiralo
iz njezina doma da joj je hodnik počeo nalikovati na ptičje
gnijezdo od različitih antena, neke su bile duge i do dvadeset
metara, razvučene od zida do zida. Cowburn je takvo stanje
smatrao krajnje nesigurnim čak i za nju. Virginia je na to
gledala drukčije: tko pruži zaštitu pijanistu, imao je i moguć-
nost komuniciranja s Londonom. Pa ako ona ne pomogne
radiotelegrafistima, tko će?

U lipnju je Virginia bila istinski uznemirena, ali ne

zbog Rakeovih nevolja ni Alainovih podvala pa čak ni zbog
aktivnosti Funkabwehra i GESTAPO-a. Buckmaster je zatražio
da se vrati u London radi „osobne rasprave” o budućnosti Odjela
F. Zahtjev je postao zapovijed kad je Baker Street obaviješten
da je američkog konzula Marshalla Vancea francuski Surêté
podvrgnuo ispitivanju o Virginiji. On je kategorički porekao
da je poznaje, ali je tijekom boravka u Bernu nedugo zatim
iskoristio priliku da tamošnjeg agenta MI6 upozori na to da je

152
 Virginia očito meta, a njezina „jedinica u cijelosti ugrožena”.143
Iako se sama ponašala besprijekorno, previše je ljudi oko nje
bilo neoprezno.
Krajnje uznemiren, Baker Street poslao je 28. lipnja brzojav
Georgeu Backeru u New York Post tražeći od njega da je odmah
preko Lisabona pozove natrag zbog hitnih konzultacija u Sjedi-
njenim Državama (iako bi njezino pravo odredište bio London).
Udovoljio im je pa čak i preuzeo obvezu nagovoriti Državno
tajništvo na „pojačani pritisak” na Vichy da ubrza izradu njezinih
viza. Poziv redakcije na povratak bio je uvjerljivo objašnjenje za
njezin iznenadni odlazak, koji bi inače mogao ugroziti njezine
kontakte u Lyonu. Baker Street obavijestio je Virginiju da se
njezin rad „cijeni”, ali je došlo vrijeme za razgovor o njezinoj
budućnosti. Ta ju je škrta formulacija razbjesnila. Nije li se drža-
la – i ne samo sebe – daleko od nevolja od prvih dana bez ikakve
pomoći Londona? Kako da im još dokaže da je u stanju sama
upravljati svojom budućnošću uz to što može opstati na terenu
devet dugih mjeseci? Zacijelo sama može prosuditi je li njezina
sigurnost dovedena u pitanje. Nije li uspostavila dobre kontakte
u policiji koji su je štitili? Prema njezinu mišljenju, bila je samo
„osmuđena”, a ne brûlée, stoga i dalje „u redu”. Što je najgore,
kad bi napustila teren, sigurno se više ne bi mogla vratiti. Baker
Street već je dobro znao da se u Virginiji krije buntovna crta i da
silno vjeruje u svoje sposobnosti nakon vatrenog krštenja. „Nije
lako prihvaćala stegu”, kako je Buckmaster jednom rekao i bila
je „sklona tomu da donosi samostalne odluke bez obzira na tuđe
mišljenje”.144 Unatoč strahu nikad još nije bila tako sretna. Uza

143 SOE, Ratni dnevnik Odjela F od srpnja do rujna 1942.

144 SOE, Virginijin osobni dosje, 19. lipnja 1945.

153
sve frustracije nikad još nije bila tako ispunjena. Unatoč svim
izdajnicima i kolaboracionistima htjela je više od svega pomoći
dobrom narodu Francuske. Neće se tek tako pokorno odazvati
pozivu da se vrati u okvire svojeg starog života.
Znala je da mora biti taktična. Okrivila je loše vrijeme za
otežano emitiranje i tomu pripisala odgađanje svojih odgovora
na zapovijedi. Zatim je kolegu predobila kao moćnog saveznika.
Ben Cowburn, koji ju je prije molio da ode, sad je poslao izvješće
u kojem je „isticao važnost” Virginijina djelovanja naglasivši
u njemu „poteškoću da svoje veze prenese na drugu osobu” i
ustrajno tvrdeći kako „nitko nije kadar zamijeniti je”.145 Vir-
ginia je obećala da će smanjiti opseg svojih operacija, da će
opet promijeniti adresu i susretati se samo s nekolicinom svojih
najsigurnijih kontakata. Za druge, kao što je Gauthier, „prestat će
postojati”.146 Nije više otišla kući niti je to namjeravala. Nekoliko
dana poslije postalo je jasno na čemu je Virginia radila i zašto
nije bila zamjenjiva.

145 SOE, Ratni dnevnik Odjela F od srpnja do rujna 1942.

146 Ibid.

154
 PETO POGLAVLJE:

Dvanaest minuta,
dvanaest ljudi
Zatvor u Périgueuxu na jugozapadu Francuske bio je hladna
i turobna utvrda smradnih tamnica i zidova natopljenih vlagom.
Dvanaest agenata SOE-ja koji su u Villi des Bois upali u klop-
ku – pola njih Britanci, a druga polovica Francuzi – trunulo je
nekih šest mjeseci u prljavštini i propadalo duhom. Jedan od njih,
poručnik Jumeau, opisao je to iskustvo kao „omalovažavanje
i krajnji stupanj ponižavanja”.147 Prezimili su dugu zimu bez
grijanja i bio im je samo deset minuta na dan dopušten boravak
vani, gdje je voda u jedinoj slavini bila zaleđena te se nisu mogli
ni oprati. Ni Peter Churchill ni Olive ni njegov nasljednik Carte
nisu bili ništa bliže slobodi niti su davali ikakve nade za buduć-
nost. Ljudi, zajedničkim imenom poznati unutar SOE-ja kao
Cameronov klan, još su čekali suđenje, bez određenog datuma ni
ikakva jamstva da kao trofejni zarobljenici iz redova Saveznika
neće biti predani nacistima ili postavljeni pred streljački vod. Sve
je više raslo nestrpljenje Baker Streeta da spasi te svoje agentske

147 SOE HS9-815-4, osobni dosje poručnika Clementa Jumeaua.

155
 zvijezde – stručnjake za radijsko emitiranje, oružje i sabotaže
– koji su bili hitno potrebni na terenu. Bila je velika šteta što
venu u lancima, očito izvan dosega ičije pomoći. Virginia ih nije
zaboravila i barem su im njezini povremeni paketi s hranom
pružali neki tračak utjehe. Ali, na njezinu vječnu žalost, nije
imala ovlasti učiniti više.
Dvanaestorka je imala veliku sreću što je supruga bivšeg fran-
cuskog poslanika Jeana Pierre-Blocha, koji je bio uhićen s njima u
Marseilleu, nedugo zatim puštena na slobodu. Gaby Bloch, žena
otprilike iste dobi kao i Virginia, često je od siječnja posjećivala
muža u zatvoru i nastojala za njega vani prikupiti podršku. Gaby
je već bez uspjeha lobirala kod višijevskih ministara i ponestajalo
joj je mogućnosti. Ona i Cameronci nisu imali vjere u sporadične
napore SOE-ja, ali su čuli da je Gerry Morel, na kojeg su naišli u
Périgueuxu, uspio pobjeći, dobrim dijelom zahvaljujući Virginiji.
Na mužev zahtjev Gaby se otputila u Lyon do bara u Grand
Nouvel Hôtelu zamoliti Marie za pomoć. Kad je došla, Virginia
se nije mogla dovoljno nadiviti hrabrosti te sitne Francuskinje
koja je djelovala potpuno samostalno. Dodatno zbog nezamislivih
opasnosti u koje se upustila kao Židovka.
Georges Bégué također je pronašao način da prokrijumčari
pismo Virginiji. Budući da je jednim od dvojice Cameronaca
suočenih s teškom optužbom za „ugrožavanje sigurnosti države”,
nije baš mogao otvoreno pisati o tome kako mu treba pomoć
pri bijegu. Neprestano zabrinut da bi je inače „ugrozio”148 kad bi
pismo bilo otkriveno, zapisao je da su ljudi dobro i da se prema
njima odnose suosjećajno, a stanje duha bilo je „na visini”149.

148 SOE HS9 115-2, osobni dosje Georgesa Béguéa.

149 SOE, Virginijin osobni dosje.

156
Zacijelo se nadao da će Virginia čitati između redaka – i gotovo
je sigurno da je pismo sadržavalo šifrirane poruke. U svakom
slučaju, Gaby je jasno razložila stvarno stanje u Périgueuxu:
premlaćivanja, tama, bolesti te svakodnevni obrok od zdjele
masne tekućine i točno 250 grama kruha. Nadalje, kako gamad
nagriza tijela bolesnih i slabih i kako sve vrvi od ūši te kako su
do proljeća 1942. snaga i duh Cameronaca brzo propadali. Gaby
nije sumnjala da im je Virginia posljednja nada.
Virginia je itekako bila svjesna razmjera problema. Nitko još
nije pobjegao iz Périgueuxa, tog neprobojnog zdanja visokih
zidina i željeznih vrata. Ipak, nakon svih tih mjeseci praćenja
tuđih neuspjeha Virginijina beznadna molba zasigurno je bila
prilika za dokazivanje svoje sposobnosti. Osmislila je dvorazin-
ski plan i obećala Baker Streetu, koji joj je, u nedostatku ikakva
napretka, napokon dao zeleno svjetlo, da „izađu neslužbeno ako
ne mogu izaći službeno”150. U Londonu nisu imali mnogo vjere
da bi Virginia išta mogla učiniti – štoviše, još su očekivali njezin
skori povratak u Britaniju – u času kad se ona potajno udružila
s Gaby da ostvari plan.
Odmah zatim Virginia je pohitala u Vichy na susret s admi-
ralom Leahyjem u američkoj ambasadi. Čak i sada, kad su Sje-
dinjene Države bile u ratu s Njemačkom, veleposlanik je imao
određenog utjecaja na Pétainovu upravu. Kad bi se barem zauzeo
za Cameronovov klan, pomislila je, ukazala bi im se neka prilika.
Ali kako nije odobravao to da Saveznici prikupljaju podatke na
njegovu terenu, nije mu baš mogla odati da je riječ o tajnim agen-
tima kojima prijeti mogućnost da budu strijeljani. K tomu nisu bili
ni američki građani pa da uživaju njegovu zaštitu. Zato se Virginia

150 Ibid.

157
utekla njegovu osjećaju za univerzalnu ljudskost. Istaknula je
da je važnost zatvorenika simbolična i da su Amerikanci nakon
Pearl Harbora zacijelo na istoj strani kao i Britanci, a da njihovi
francuski sudruzi nisu učinili nikakvo zlo. Možda je Leahyja
zabrinjavala mogućnost da bi ga američki tisak mogao ocrniti
ako se ogluši na njezine molbe. Možda je Virginia jednostavno
znala očarati i biti uvjerljiva. Leahy je pristao učiniti nešto što
može putem neslužbenih diplomatskih kanala.
Odgovor je dobila i prije nego što se usudila nadati, ali je bio
kraj svih nada za prijevremeno puštanje na slobodu. Brzojavom
od 14. ožujka objavljeno je da će Cameronci biti premješteni iz
strahota Périgueuxa, ali će završiti ravno unutar ograde višijev-
skog logora u Mauzacu kod Bergeraca u Dordogneu. Uvjeti na
selu bili su znatno bolji, ali sudbina ljudi ostala je neizvjesna.
Zato je Virginia počela smišljati kako da ih izbavi dok budu
prelazili onih četrdeset kilometara između dva zatvora, ali je
otkrila da su nakon mjeseci maltretiranja Cameronci bili preslabi
za bijeg. Što je još gore, čula je da će tijekom puta biti okovani u
lance i da su stražari imali zapovijed pucati u svakoga tko pokuša
pobjeći. Operacija će morati pričekati.
Bio je mrak kad su ljudi iscrpljeni stigli u Mauzac. Ujutro su
otkrili da je u logoru šesto političkih zatvorenika (uglavnom de
Gaulleovih pristaša) te da je logor okružen dvjema ogradama
s bodljikavom žicom, naoružanim stražarima i nizom karaula.
Barem je bio na otvorenom, ljudi su bili smješteni zajedno u
velikim kolibama, smjeli su si sami kuhati služeći se hranom
koju bi donijeli Gaby i Crveni križ, a organizirala Virginia, čak
se jedanput na tjedan i otuširati. Kroz ogradu mogli su vidjeti i
vanjski svijet. Već osnaženi, uspostavili su svoj parlament i oku-
pili se u zbor za kraćenje vremena te se usredotočili na obnovu
ponestale snage.

158
 Bilo je jasno da Mauzac pruža najbolje mogućnosti za bijeg
pa su Virginia i Gaby odmah počele okupljati vojsku pomagača
da iskoriste povoljan trenutak prije nego što zarobljenici budu
prebačeni nekamo drugamo. Cameronci su počeli vlastite pri-
preme iznutra. Razmišljali su o kopanju tunela, ali nitko nije
posjedovao praktične vještine te su odlučili probiti se kroz bod-
ljikavu žicu. Atletski građen engleski kuhar Michael Trotobas
počeo je tada s intenzivnom tjelovježbom svakog jutra. Poseban
je trud ulagao u neobičan niski stil puzanja (što će mu poslije
zatrebati), ali poslijepodne se skupina prepuštala ležernijem
boćanju. Kotrljajući boće u dogovorenim smjerovima, imali su
pokriće za računanje vremena potrebnog da se prijeđe razmak
između kućica i ograde, otkrivanje slijepih kutova iz stražar-
nice, nalaženje tvrdog suncem opečenog tla, gdje neće ostaviti
izdajničke tragove te za bilježenje vremena prolaska ophodnji.
Bégué, koji je u civilnom životu bio vješt majstor i trgovac
automobilima, sastavio je popis potrebnog alata. Pitanje je bilo
kako popis potrepština dostaviti Virginiji i Gaby koje su bile
vani – a pogotovo kako da mu naručeno isporuče a da ne budu
otkrivene. Virginia je bila odveć poznata da bi se smjela pokazati
igdje blizu logora, ali je dobrano uvježbala Gaby da neke stražare
upregne kao listonoše. Ostavljajući nejač kod kuće, Gaby je sada
triput tjedno prelazila više od sto kilometara do logora i natrag.
Katkad bi odsjela u Hotelu de Mauzac, gdje je znala da neki
logorski upravitelji piju za šankom. Mnogi su bili Pétainovi sim-
patizeri koji su svoju budućnost vidjeli pod njemačkom vlašću
i netko bi je od njih mogao prijaviti zbog sumnjiva ponašanja.
Virginia je Gaby opskrbila s mnogo novca i objasnila joj kako
će prepoznati potencijalne pomagače a da se pritom ne upušta u
nepotreban rizik. Gaby je prema uputama vodila razgovore što
je opuštenije mogla, onako kako ju je Virginia podučila, o tome

159
kako je konačna pobjeda Saveznika sigurna stvar. Svakomu
tko se pokazao istinski zainteresiranim dometnula bi da ima
načina da se to ubrza pomaganjem u ovom trenutku i zauzvrat
dobije pristojna nagrada. Isprva se činilo da nitko neće zagristi
dok napokon nije popustio jedan čuvar koji ju je slučajno čuo,
ali bio je neoprezan te je ubrzo otpušten zbog sumnje da je
krijumčario poruke zarobljenicima151. Još su se dvojica učinila
zaintrigiranima, ali su se na kraju povukla. Posljednji čuvar
s kojim se sprijateljila, José Sevilla, ostao je u igri zatraživši
samo, umjesto plaće, da ga prebace u London kako bi se mogao
pridružiti skupini Slobodnih Francuza koji su se sve masovnije
okupljali oko generala de Gaullea.152
Sevilla se pokazao krajnje korisnim. Njegov prvi doprinos bio
je uvjeriti zapovjednika logora da bi karaula pet – najbliža kolibi
Cameronaca – trebala biti prazna noću. Sevilla se pokazao snala-
žljivim i uvjerljivo je tvrdio da se građevina ljulja na vjetru, zbog
čega su ljestve koje vode na platformu nesigurne u mraku. Kad
je mogao, prenosio je vijesti od zarobljenika, ali to se pokazalo
težim jer je rijetko imao izravan pristup Cameroncima. Virginia
je morala smisliti drugi, pouzdaniji način krijumčarenja poruka
i živežnih namirnica.
Ubrzo je Gaby počela Jeanu nositi čistu odjeću, knjige, a
pogotovo velike količine hrane pri svakom dopuštenom posjetu.
Virginia joj je dala novac za kupnju niza pažljivo odabranih
namirnica s crnog tržišta tako da ostavi dojam samo odane
supruge koja želi nahraniti muža. Takva velikodušnost bila je,
naravno, primijećena i policija je nekoliko puta dobila prijavu

151 SOE HS9-1346-5, osobni dosje Josea Seville.

152 SOE HS9 166-1, osobni dosje g. i gđe Bloch.

160
protiv Gaby, vjerojatno od ljubomornih susjeda, koja je doživjela
i pretres kuće. Opet je bila pretresena kad je nosila pakete hrane
u logor. Policija nije pronašla ništa. Ipak je u jednoj staklenci
pekmeza bila skrivena turpijica, a u hrpi svježeg rublja škare za
žicu; u izdubljene knjige stao je mali odvijač i čekić, a limenke
vrhunskih sardina u umaku od rajčice bile su odabrane jer su
najbolji metal za višekratnu upotrebu. Marc Jumeau bio je samo
jedan od Cameronaca koji su se divili Gabynoj odlučnosti znajući
da bi gotovo sigurno bila stavljena na muke i pogubljena da
su kod nje pronađeni ti predmeti. Sjetio se koliko je njegovih
prijatelja odbilo biti upleteno zbog nesagledivih rizika – istih
kojima se Gaby spremno izložila. Zahvaljujući njezinoj izni-
mnoj hrabrosti i Virginijinoj domišljatosti, Bégué je ubrzo imao
sve što mu je trebalo za izradu ključa za vrata vojarne služeći se
kruhom iz zatvorske kantine za dobivanje kalupa brave. Svaku
večer nadalje zbor Cameronaca drečao je „najopscenije”153 pjesme
da priguši zvuk turpijanja i udaranja čekićem.
Istodobno je Virginia intenzivno razrađivala planove po
kojima će djelovati odmah nakon što izađu iz Mauzaca. Anga-
žirala je Vica, zaduženog za istoimenu rutu za bijeg, da pronađe
sigurne kuće i organizira prolaz Cameronove skupine preko
Pireneja u Španjolsku. Zajedno su angažirali vozača za bijeg,
pripremili isprave, kupone za hranu i karte za vlak. Najvažnije
je što su pronašli skrovište nedaleko od logora za onih prvih
nekoliko napetih sati i dana slobode kad je opasnost od povratka
u zarobljeništvo najveća. Bilo je bezbroj detalja za organiziranje
tako hrabrog pothvata, u čije je izvođenje Virginia morala uložiti
svu svoju vještinu i snalažljivost na terenu, što je zapravo glavni

153 Ibid.

161
 razlog njezina nezadovoljstva zbog zapovijedi iz Londona da se
vrati. Nije mogla napustiti svoj najbliskiji krug ljudi – Germaine
Guérin, dr. Rousseta i njegova novog radiotelegrafista Andréa
Courvoisiera (simpatičnog bivšeg francuskog vojnika) – koji
su za nju sve ulagali u svoje mreže. Najveći je trajni problem
bio izravniji i brži način komuniciranja sa zatvorenicima radi
provedbe planova. Gabyni posjeti i Sevillini napori nisu bili
dovoljni. Virginia i njezini uzdanici došli su do nezamislivo
smionog rješenja.
Jednog sunčanog jutra tih dana simpatični sedamdesetogo-
dišnji svećenik, vojni veteran koji je izgubio obje noge u jednoj
akciji u Prvom svjetskom ratu, počeo je Cameroncima dolaziti u
pastoralne posjete. Dobro ih je sokolio i čini se da im je smogao
dopuštenje da s nekoliko kantica boje osvježe izgled svoje kolibe.
Kad su završili s tim, tražio je da ga se s invalidskim kolicima
stubama odnese u njihovu baraku tako da vidi rezultat njihova
truda uloženog u uređenje interijera. Kad se našao unutra, sveće-
nik je u kolicima stao na sredinu prostorije i brzo ih sve pozvao
da se okupe. „Imam darak za vas”, šapnuo je uzbuđeno zvjerajući
okolo. „Ali prvo postavite kojeg stražara na vrata i prozor… A
sada, neka jedan zaviri pod moju sutanu… gdje bi mi trebale biti
noge.” Jedan odigne halju i svi okupljeni dahnu od iznenađenja.
„Sto mu! Pa to je klavir!” kliknuo je Bégué očito nagađajući tko je
dogovorio da se predajnik prokrijumčari na tako genijalan način.
„Da”, odgovorio je svećenik. „Objašnjeno mi je da se njime može
proizvesti mnogo glazbe. Fino je ugođen… Sakrijte ga i, dakako,
zaboravite kako je dospio ovamo.”154

154 George Langelaan: Knights of the Floating Silk, Hutchinson, 1959., str.
161–62.

162
 Dvije noći poslije, iskoristivši izostanak stražara iz karaule
broj pet, Bégué je razvukao dvadesetmetarsku antenu ispod
strehe kolibe tako da ne bude uočljiva. Unutar tjedan dana
emitirao je Baker Streetu prvu poruku, u kojoj je javio tko je sve
s njim, kao i da njih desetorica namjeravaju „pobjeći i domoći
se sigurnih skrovišta u selima” uz moguća još četiri pridružena
člana. Odjel F nije se mogao načuditi da čuje glas svojeg pro-
slavljenog pijanista iz francuskog zarobljeničkog logora. Goto-
vo je bilo nemoguće povjerovati da je uspostavljena izravna
dvosmjerna veza s Mauzacom. Znajući da Virginia upravlja
operacijom (iako bez previše pojedinosti u slučaju da neprijatelj
presretne komunikaciju), London je dao upute o tome kako joj
se Cameronci mogu osobno javiti u Grand Nouvel Hôtel čim
stignu u Lyon. Moraju izgovoriti sljedeću kodnu frazu: „Došao
sam pitati koliko jaja da vam odvojim.” Njezin odgovor glasit će:
„Sačuvajte mi deset ako nemate još četiri.” No i dalje je vladala
opća nevjerica o tome da bi se agenti mogli dokopati slobode.
Bégué se toliko izvještio u emitiranju iz kolibe da je čak
mogao dojaviti i korisne podatke prikupljene od razgovorljivog
stražara. Nakon što je prenio pojedinosti o novoj njemačkoj
tvornici granata i eksploziva u Bergeracu, o kojoj je govorio
jedan čuvar, Cameronci su sa zadovoljstvom slušali kako bombar-
deri RAF-a tutnje nad njima nekoliko noći poslije i gledali kako
se nebo crveni dok teške detonacije potresaju tlo i „šalju oblake
iskri u noć”.155 Bilo je veliko zadovoljstvo slušati istog stražara
kako sutradan raspravlja o uništenju postrojenja. Nevjerojatno
je kako su davali doprinos u ratu čak i dok su bili iza bodljikave
žice.

155 Ibid., str. 165.

163
 Bégué je slao toliko poruka da su signali ubrzo privukli
pozornost kombija s radiodetektorom koji je barem jedanput
viđen kako prolazi logorom. No Bégué je bio siguran da policiji
neće pasti na pamet pregledati logor i pokazalo se da ima pravo
kad su saznali da je temeljito pretraženo nekoliko obližnjih
kuća i imanja. Možda je putem radija i doneseno rješenje za
zamršen problem koji su imali s jednim zatvorenikom. Stari
Père Fleuret, vlasnik garaže iz Châteaurouxa i jedan od prvih
domaćih ljudi koje je SOE unovačio, prijetio je da će obavijestiti
stražare ako Cameronci nastave provoditi svoje planove u djelo.
Nitko mu nije htio učiniti ništa nažao jer je od prvih dana bio
hrabar i odan Béguéov pristaša, ali njegov strah da će bijegom
dovesti njegovu suprugu i kćer u opasnost ugrozio je cijelu
operaciju. U neko doba lipnja – upravo dok se Virginia borila
za ostanak na svojem položaju – logorski liječnik pozvao je
Georgea Langelaana u svoj ured i jasno mu dao do znanja da
je upućen u određeni nadolazeći događaj. Liječnik, vjerojatno
kontakt dr. Rousseta, dao mu je bočicu napitka za koji je rekao
da je bezazleno sredstvo za spavanje koje bi moglo biti od koristi.
Moglo bi se, objasnio je, uliti u pivo ne utječući na njegov okus.
„Razmišljam o tome da uzmem nekoliko dana odmora, ali ne
znam točno kad”, dodao je liječnik uz značajan pogled. „Biste
li bili toliko ljubazni da mi kažete kad mislite da bi bio dobar
trenutak za to? Znate, ima dana kada bih radije bio daleko
odavde.”156
Plan bijega bio je sad gotovo spreman, ali kad su isprobali
ključ, nije se okrenuo u bravi. Bila je to propast. Bijeg je trebalo
poduzeti u vrijeme mlađaka između 8. i 15. srpnja. Poslije toga

156 Ibid., str. 164.

164
noći će biti presvijetle, a njihov bijeg preočit, dakle ponestajalo
im je vremena. Bégué je grozničavo nastojao preoblikovati ključ
dok su ostali iznova udarili u „beskonačno pjevanje”. Uznemi-
rene Virginia i Gaby obaviještene su o kašnjenju preko drugog
genijalnog sredstva komunikacije. Naime, počeli su im slati ​​
poruke u duguljastim kutijicama za aspirin koje je nosio drugi
njima skloni čuvar. Zatvorenici su im pisali o nevolji s ključem
tako što bi kutijicu dobacili preko ograde još jednom suradniku
(drugi čuvar). Kad je ključ nakon još nekoliko noći proradio,
uspjeli su na isti način prenijeti dobru vijest. Prema dogovoru,
čuvar je proslijedio poruku kolegi za kojeg je znao da je u izrav-
nom kontaktu s Gaby tako što je ubacio kutijicu u džep njegove
jakne koja je visjela u kantini. No Gaby je nije primila i kad je
dva dana poslije došla u logor, narednik zadužen za kantinu
pozvao ju je na razgovor.
Srca ustreptala od straha, ušla je u njegov ured pripremljena
na najgore. Na njezin užas, njihovi su planovi zaista bili otkrive-
ni: čuvar je greškom ubacio kutijicu u jaknu narednika kantine, a
ne onu njezina kontakta. Gaby je zanijekala da zna išta o tome
što joj tvrdi, ali prema reakciji zapovjednika kantine očito mu
je bilo jasno da laže. No na njezino veliko olakšanje iznenada
je promijenio ton rekavši joj da i on želi pomoći u zamjenu
za pristojnu svotu od pedeset tisuća franaka.157 Virginia ga je,
naravno, odmah isplatila.
Zahvaljujući paketima s hranom i redovitoj tjelovježbi, zatvo-
renici su bili fizički jači, što je bilo prijeko potrebno. Da bi bijeg
bio uspješan, morali su biti u gotovo vrhunskoj formi. Prvo će
morati iz sve snage pretrčati od kolibe do mračne točke koju

157 Ruby, str. 186. Jean Pierre-Bloch u ovoj knjizi opširno govori o Mauzacu.

165
druga baraka štiti od snažnog svjetla reflektora s tornjeva. Oda-
tle bi trebali trkom stići do točno unaprijed određene točke na
ogradi od bodljikave žice (dogovorene na jednoj od nebrojenih
partija boća), daleko od vidokruga karaula s posadom i relativno
slabo osvijetljene. Ondje će se žica malko razmaknuti potpor-
njem koji je izradio Bégué (u sklopu tobožnjeg preuređenje
njihove kolibe) od starih drvenih dasaka. Komad starog saga
bit će prostrt dolje da si ne razderu trbuh dok puze stilom koji
su naučili od Trotobasa, gotovo priljubljeni uz tlo. I dalje bi bilo
previše očekivati da pretrče do ograde u dva maha, zatim se pro-
biju kroz nekoliko metara ograde od bodljikave žice, sve u mraku,
u ne više od minute. Cijeli je postupak bio tempiran u sekundu
kako bi se izbjegle redovite stražarske ophodnje. Svako malo
kašnjenje moglo bi cijelu operaciju dovesti u pitanje. Ophodnje
bi u svakom trenutku mogle primijetiti otvorena vrata vojarne
pa su oni umjetnički nadareniji među njima naslikali lažna vrata
na kostrijeti, koja se mogla pričvrstiti u nekoliko sekundi nakon
što se prava vrata otključaju.
Gaby je 14. srpnja, na Dan Bastilje, dovela djecu da vide
Jeana i nije prestajala plakati zbog opasnosti koje su im svima
predstojale. Sljedeća noć – posljednja moguća – bila je određena
za bijeg i idući im je dan svima bio najduži koji je većina njih
doživjela.158 Ubrzo su, petnaestog, u četiri poslijepodne, čekali
posljednji znak od Virginije da je sve spremno. Doista, jedna je
starica u dogovoreno vrijeme prošla pored logora vodeći troje
djece sa sobom. Da je to bio neki starac, značilo bi to da se
operacija prekida. Za večerom te noći zatvorenici su se nastojali
ponašati normalno kad je jedan od njih ubacio liječnikov napitak

158 Ruby, str. 186.

166
za spavanje u Fleuretovo pivo koje je Gaby posebno donijela.
Ostali su bivali sve nervozniji dok su jeli primjećujući da je inače
razdražljivi Fleuret začuđujuće živahan. Obično je među prvima
lijegao, no te večeri nije pokazivao nikakve znakove pospanosti.
Neko vrijeme stajao je na prozoru i zviždukao dok su ostali stal-
no pogledavali na sat i pitali se nije li napitak za spavanje zatajio.
Napokon je prišao svojem ležaju, sa svim pogledima uprtima u
njega u nadi da će pokazati znakove malaksanja, ali sve je te nade
raspršio opet počevši zviždati. Tek kad se presvukao, Fleuret se
milostivo prevalio i zahrkao.
Sevilla je u međuvremenu donio preko prijatelja dvije litre
bijelog vina u stražarske prostorije i oko ponoći ih počeo ispijati
s nadređenim. Kad su se smjestili i zapjevali, bilo je dogovoreno
da se još jedan naklonjeni čuvar po imenu Conrad popne u
stražarsku kulu broj sedam i upaljačem pošalje Cameroncima
jasan signal. U zaključanoj kolibi ljudi su zgužvali krpe pod
posteljinom da izgleda kao da spavaju, ždrijebom su odredili
tko će prvi izaći i zauzeli položaj na prozoru. Sati su prolazili,
mjesečina rasla, a signala i dalje nije bilo. Možda je sve bila
zamka ili je možda čuvar otkriven. I Sevilla je čekao da se Con-
rad ljestvama popne na stražarsku kulu broj sedam, ali se ovaj
prestrašio i odustao.
Napokon, u tri sata, kad više nitko nije mogao čekati, Sevilla
se išuljao od svojeg pijanog zapovjednika i sam se uspeo u kulu
pa drhtavim rukama uspio zapaliti lulu. S neizrecivim olak-
šanjem Bégué je umetnuo ključ u bravu, okrenuo ga i otvorio
vrata. Mučno su zaškripala – iako su prethodnog dana bila
podmazana – ali začas je pričvrstio oslikanu kostrijet, a Trotobas
se brzo našao kod žice noseći tepih i razmotao je uže koji će
služiti za signale upozorenja. Jedan potez značio je da je sve čisto,
tri kratka poteza značila su opasnost. Jedan po jedan ljudi su

167
pretrčali razmak do kolibe, a zatim do ograde i provukli se kroz
žicu što su brže mogli. Langelaan se među posljednjima bacio
na tepih, ali tada se nad njim iznenada pojavio stražar. Trotobas
se spremao baciti mu se na leđa i provesti u djelo akciju tihog
ubijanja naučenu u SOE-ju, no tad je stražar šapnuo: „Jeste
li Englezi?” Trotobas je odgovorio: „Jesmo.” „Nemojte praviti
toliku buku”, odgovorio je čuvar, a zatim se udaljio. Za nekoliko
sekundi Trotobas je vidio da su Bégué, Jumeau, Pierre-Bloch,
Garel, J. B. Hayes, Le Harivel, Langelaan, Liewer, Robert Lyon
i Roche s druge strane žice, kao i Sevilla, a vani ih je dočekao
zapovjednik menze. Cijela ta izvrsno izvedena akcija trajala je
dvanaest minuta – minutu po čovjeku.
Nekoliko kilometara dalje – daleko od svjetala logora – kovr-
čavi Korzikanac po imenu Albert Rigoulet čekao ih je u starom
Citroënovu kamionu u udubini prekrivenoj lišćem. Čim su svi
izašli, bjegunci su projurili kroz mračnu šumu u skupinama po
dvoje ili troje i uskočili u kamion te ih je Rigoulet poveo u noć a
da ih nitko nije ni vidio ni čuo. Tek je u zoru jedan od preostalih
zatvorenika počeo vikati da su drugi nestali tijekom noći i kleo
se (prema dogovoru) da do tog trenutka nije primijetio ništa
čudno. Također je opet zaključao vrata i bacio ključ tako da
preostali stražari nikako nisu mogli shvatiti kako su Cameronci
pobjegli iz kolibe. Začas je oglašen alarm i sva se sila policije
skupila ondje na još neviđenu hajku. Provjeravali su sav cestovni
promet u krugu od sto pedeset kilometara, sve ceste, mostovi,
željeznice, riječni brodovi i postaje ili su zatvoreni ili stavljeni
pod dvadesetčetvorosatni nadzor. Fotografije bjegunaca podi-
jeljene su po kontrolnim točkama, lokalnim kućama i imanjima,
a policija je sustavno prečešljavala polja. Nekoliko stražara u
Mauzacu premlaćeno je i zatvoreno jer nisu spriječili bijeg –
bilo da su pomagali i znali za bijeg ili ne – i prema njemačkim

168
zapovijedima osiguranje u drugim logorima i zatvorima odmah
je pooštreno. Prema očekivanjima, Gaby je odmah uhićena, ali
Virginia joj je savjetovala da unaprijed stvori neoborivi alibi.
Navela je sve svjedoke koji su potvrdili da se u danom trenutku
vraćala sa sastanaka s višijevskim dužnosnicima – gdje se opet
zauzimala za svog muža.
Gaby je puštena, ali i Nijemci i Vichy dobro su znali da su
Saveznici izveli spektakularan bijeg i velik propagandni udarac.
Proboj je stekao status legende daleko izvan Mauzaca. O njemu
se žustro raspravljalo u barovima i trgovinama i među nagura-
nim putnicima u autobusima i vlakovima. „RAF-ov bombarder
pokupio je desetak ljudi u polju”, prepričavali su si mještani s
popriličnim strahopoštovanjem. Nisu ni slutili da su te glasine
namjerno pokrenule Virginijine prijateljice lokalne prostitutke,
liječnici i frizerke. Htjela je uvjeriti policiju da su se bjegunci
već vratili u Englesku.
Rigoulet ih je zapravo vozio samo tridesetak kilometara dok
ih nije iskrcao na potezu mekog divljeg vrijeska ogrnutog u
blagu jutarnju izmaglicu. Ležali su na rosi oko jedan sat dok
je on tražio način da ukloni kamion. Kad se vratio, poveo ih je
pješice krajem od nabranih brda zasjenjenih gusto raspoređenim
stablima oraha i pitomog kestena i tjerao dalje dok se nisu našli
daleko od svih vozila usred šume. Jean Pierre-Bloch prisjetio
se kako su oko podneva naposljetku stigli u „trošnu, napuštenu
kuću i štalu” i oduševili se kad su otkrili da se „netko s divljenja
vrijednim osjećajem za organizaciju pripremio za naš posjet”.159
U ormarima je bilo keksa, pekmeza, britvi, čak i sapuna – fino
osmišljeno, u Virginijinu stilu koji im je dobro sjeo.

159 Ibid.

169
 Dva tjedna Cameronci su se skrivali, spavali su danju, a noću
bi izašli samo na kratku tihu šetnju, ćuleći uši za slučaj da čuju
ikakav nepoznati zvuk i gledajući kroz mrak ne bi li primijetili
kakav pokret. Napokon je strka počela jenjavati. Virginiji su
doušnici javili da su prema zaključku policije bjegunci dosad već
pobjegli iz zemlje. Potjera je obustavljena, ali su lica bjegunaca
sad bila neugodno dobro poznata. Svejedno im je bilo vrijeme da
pođu u malim skupinama kako bi nastavili put u Lyon. Jedno-
stavno će morati pronaći način da izbjegnu pozornost i probiju
se. Neki su išli vlakom, drugi su se vozili kamionom. Svi su stigli
do Grand Nouvel Hôtela, kako im je rečeno, gdje su znali da
će ih Virginia dočekati i pripremiti ih za odlazak u Španjolsku.
Nakon nebrojenih gotovo bliskih susreta sa svojim francuskim
i njemačkim progoniteljima nekima je trebalo dulje da stignu
do Lyona. Čak i kad su stigli, ozračje je bilo napeto – još su
svi govorili o bijegu iz Mauzaca – zato ih je brzo rasporedi-
la u različite sigurne kuće kako ne bi privukli pozornost kao
grupa. Dvojica su odsjela kod jednog od legendarnih frizera iz
pokreta otpora, druge je Germaine smjestila vjerojatno u svoj
bordel. Dana 11. kolovoza Vic je brzojavio Londonu: „Cijeli
klan Cameron ponavljam klan Cameron prebačen na sigurno
u Lyon ponavljam Lyon. Prva skupina odlazi idući tjedan.”160
Nakon duljeg vremena u Baker Streetu održano je pravo slavlje.
Nekim Cameroncima trebalo je više nego drugima da stignu
do Londona, a oko pola njih neko je vrijeme putem odležalo
u španjolskom zatvoru. No zahvaljujući Virginijinoj i Gabynoj
domišljatosti te uz pomoć Vica i raznih drugih, bijeg je omogućio
Béguéu da bude budući vođa službe veze za Odjel F. Četvorica

160 SOE HS8-171, Vic Circuit Signals, 1. dio.

170
drugih – Hayes, Liewer, Lyon i Trotobas – postala su istaknuti
vođe krugova. Trotobas je zahvaljujući svojim podvizima na
povratku u Francusku preporučen za Viktorijin križ (najviše
vojno odličje u Britaniji). Iako je to neshvatljivo slabo poznato,
službeni povjesničar SOE-ja, M. R. D. Foot, opisao je bijeg iz
zatvora Mauzac kao „jedan od najkorisnijih takvih pothvata u
ratu”.161 Toliki su bili razmjeri i smionost tog bijega da su u to
vrijeme mnogi očekivano svojatali, i primali, zasluge za njega u
većoj ili manjoj mjeri. Virginijina uloga bila je potisnuta u drugi
plan, a ona se sama nije gurala. Ni mnogi Cameronci nisu bili
svjesni punog opsega njezine uloge. Ali njezini najbliži poruč-
nici, kao Courvoisier u Lyonu162 i poslije njezini nadređeni u
Londonu, uviđali su u kojoj je mjeri uspješnost operacije ovisila
o njoj. To kako su Virginia Hall i madame Bloch nadahnule,
povele i provele do samoga kraja tako „hrabru akciju spašavanja”
i to „čuvarima pod nosom” postalo je legenda u krugovima SOE-
ja, kako je primijetio povjesničar E. H. Cookridge. Virginia je
bila „zamašnjak” tih aktivnosti, obznanio je Foot nakon što je
podrobno proučio zbivanja u Mauzacu. Mnogi od najvećih
uspjeha SOE-ja ostali su „prilično nepoznati”, objasnio je, „osim

161 Foot, str. 183.

162 Vidi Courvoisierovo priznanje Virginiji Hall i gđi Bloch u Archives
Départementales, Lyon 31J/ 1F/ 24. U nastojanju da se iz često neja-
snih i proturječnih izjava razabere što se točno dogodilo pomogli su
mi i detalji o toj zapanjujućoj priči u (između ostalih) djelu Le Temps
d’y Penser Encore Jean Pierre-Blocha, Jean-Claude Simoën, 1977.;
Marcus Binney: Tajni ratni heroji, Hodder & Stoughton, 2005; SOE
HS8-174, Vic Circuit Zapovijedi, agenti i pomagači; SOE HS8-171,
Vic Circuit Signals; SOE, Ratni dnevnik, od lipnja do rujna 1942.;
SOE HS9-115-2, Osobni dosje Georgesa Béguéa; M. R. D. Foot, Six
Faces of Courage, Eyre Methuen, 1978; SOE HS9-923-4, osobni dosje
P. Liewera.

171
ljudima koji su u njih bili uključeni.”163 I Morel je poslije službe-
no zabilježio da je „ona osobno bila odgovorna za niz uspješnih
izbavljenja iz zatvora i da je u mnogim slučajevima organiziranje
tih izbavljenja bilo u cijelosti njezino djelo”.164
U znak priznanja za iznimnu hrabrost Gaby Bloch SOE je
dao sve od sebe da nju i njezinu djecu dovede u Britaniju da se
ondje pridruži svojem mužu. Oboje je nastavilo služiti francu-
skim sigurnosnim službama u Londonu, poslije je dobila Légion
d’Honneur, a predložena je i za kraljevu Medalju za hrabrost
u cilju očuvanja slobode. Oduševljen operacijom izvedenom
u Mauzacu, SOE je predložio Virginiju za jednu od najviših
britanskih civilnih počasti, samo jedan stupanj ispod naslova
Dame. Bila je možda jedini terenski agent Odjela F koju se
smatralo prikladnom kandidatkinjom za časnicu najizvrsnijeg
Reda Britanskog Carstva, ili CBE, i to dok je još bila aktivna na
neprijateljskom teritoriju. Zbog njezinih okolnosti, opis odli-
kovanja nije mogao sadržavati ​​operativne detalje i jedva joj je
mogao pružiti zadovoljštinu: „Bila je svim srcem predana našem
radu, bez obzira na opasan položaj u kojem bi se zbog svojih
aktivnosti našla da su je otkrile vlasti Vichyja. Neumorno pruža
podršku i pomoć našim agentima kombinirajući visok stupanj
organizacijskih sposobnosti s pronicljivim uvažavanjem naših
potreba… Nema dovoljno dobrih riječi kojima bi se opisalo sve
što je učinila za nas.”165 Prijedlog je odbijen.
Poslije, nakon oslobođenja Francuske, Baker Street napo-
kon je priznao prave razmjere njezina doprinosa „vrlo velikom

163 Foot, str. ix.

164 Svjedočanstvo za OSS, drugi nacrt obrazloženja za dodjelu nagrade
gđici Virginiji Hall, 13. prosinca 1944., Arhiv OSS, NARA, RG 226.
165 SOE, Virginijin osobni dosje, 19. listopada 1942.

172
broju”166 izbavljenja, ali najviše Mauzac. U internom memoran-
dumu Odjela F, napisanom 21. studenog 1944., zabilježeno je
za budućnost da „mnogi naši ljudi duguju slobodu, pa i život”
Virginiji Hall. No vanjski svijet nikad ništa nije saznao.

166 Ibid.

173
 ŠESTO POGLAVLJE:

Košnica špijuna
Virginijin odvažan čin izbavljenja „terorista” iz Mauzaca
izazvao je uzbunu u nacističkom vrhovnom zapovjedništvu i
naveo Hitlera na brutalne odmazde u Francuskoj. Postalo je
jasno da pokret otpora sada predstavlja nezanemarivu prijetnju,
a francuska poluautonomna vlast u južnoj zoni više nije bila
održiva. Opetovani napadi na tvornice, željezničke vagone, nje-
mačka vozila, električne vodove i na ured za novačenje u Lyonu
također su Berlinu bili znak da se na Pétainovu administraciju,
usprkos svim obećanjima, nije moglo osloniti i vjerovati da će
uništiti unutarnjeg neprijatelja. Zato je Treći Reich izradio
nacrt za potpunu okupaciju zapovjedivši Vichyju da izda petsto
francuskih identifikacijskih kartica za GESTAPO koji će se
uz njihovu pomoć infiltrirati u tajne savezničke mreže diljem
slobodne zone167. U sklopu operacije Donar, nazvane tako po
germanskom bogu grmljavine, nacisti su namjeravali gradove
na jugu preplaviti dvostrukim agentima kako bi iskorijenili i
uklonili preostale terorističke ćelije. Prema uvjetima primirja

167 SOE HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F od lipnja do rujna, 28. rujna
1942.

174
 iz 1940. GESTAPO je smio intervenirati samo u nazočnosti
francuske policije, ali Nijemci su sada privodili i mučili prak-
tički kako im se koga prohtjelo. Lyon im je bio primarna meta.
„Lonac je ključao,” opisao je to stanje jedan povjesničar SOE-ja,
„i samo što ne prekipi.”168
Postavili su kao hitan prioritet pronalazak odgovornih za
Mauzac, kao i za odnedavno popriličan porast uspješnosti i
učestalosti sabotaža. I kod GESTAPA i kod Abwehra sumnje
je budio američki konzulat u Lyonu, gdje je Virginia još bila
čest posjetitelj, te su ga stavili pod strogi nadzor. No te su dvije
sigurnosne službe Reicha bile žestoki suparnici i međusobno su
se nadmetale želeći se domoći većih trofeja. Zasad je Abwehr
bio u vodstvu zbog uspjeha s razbijanjem SOE-inih kodova –
zahvaljujući naredniku Bleicheru i La Chatte. Zaključili su da
im je meta neki Englez ili Kanađanin i žena; žena koja šepa – la
dame qui boite ili Die Frau die hinkt – zvana Marie Monin. Ali
Abwehr je bio skloniji metodičnom pristupu nasuprot masov-
nim uhićenjima u stilu GESTAPO-a. Bleicher bi ostao po strani
sve dok ne bi bio siguran tko je ona i s kim surađuje. Pričekat će
dok se ne domogne kojeg od njezinih radijskih odašiljača tako
da može s Londonom igrati Funkspiel u njezino ime. Početkom
kolovoza imao je spreman plan da joj stane na kraj – i omete
britansko ratno djelovanje – i imao je pravu osobu za to. Trebao
je to biti ključan mjesec.
Za to vrijeme najozloglašeniji GESTAPO-ov istražitelj –
koji će unutar godine dana biti odlikovan Željeznim križem
(navodno mu ga je uručio Hitler osobno) za mučenje i ubijanje
na tisuće pripadnika pokreta otpora – također se odlučio osobno

168 Jack Thomas: No Banners, W. H. Allen, 1955., str. 163

175
pozabaviti Virginijom. Hauptsturmführer Klaus Barbie, kojeg je
odgajao otac zlostavljač, koji je psihički i fizički teško nastradao
u borbi s Francuzima kod Verduna 1916., još nije bio za stalno
postavljen u Lyonu, a već je bio obuzet opsesivnom željom da
slomi SOE. Nijemci su na SOE gledali kao na glavni potporanj
ilegalaca. Desetci gestapovaca presretali su sumnjive signale
iz Lyona te provodili niz uhićenja i stalnih danonoćnih racija
iz plišem obloženog skupog ureda sa sagom na trećem katu
golemog Hôtel Terminusa kod postaje Perrache. Znali su da se
brzo primiču središtu terorističke ćelije. Netko će popustiti pod
mukama. Barbie će se pobrinuti za to. Šepava dama iz Lyona
postajala je za naciste najtraženiji saveznički agent u cijeloj
Francuskoj.

Nesvjesna mračnih sila koje su se sklapale nad njom,

Virginia je ozdravljala, a raspoloženje joj je tog kolovoza bilo
bolje nego već dulje vrijeme. Uspješna akcija u Mauzacu oras-
položila ju je i početkom mjeseca Nicolas Bodington došao je
u Lyon na razgovor o njezinoj budućnosti. Iznijela je uvjerljiv
argument za nastavak svojeg djelovanja na istom mjestu rekavši
da će je njezini visokopozicionirani prijatelji čuvati od opasnosti
te da ima još mnogo posla, da mora osloboditi još agenata, uno-
vačiti nove i pomoći u jačanju sabotažnog djelovanja. Bodington
je popustio i preporučio Londonu da otkaže Virginijino povla-
čenje. Uostalom, on je bio taj hazarder koji ju je poslao onamo,
što se dobrano isplatilo. Baker Street se složio i zamolio New
York Post da potvrdi njezin položaj i naruči još članaka da se
održi njezin paravan. Virginiji je preko američkog vojnog atašea
u Vichyju poslano 750 000 franaka kako bi nastavila sa svojim
uspješnim radom. Bio je to koristan dodatak uz 10 000 franaka,
koliko je mjesečno primala od SOE-ja posve neortodoksnim

176
putem preko bankovnog računa bordela Germaine Guérin,
kamo su joj ga prebacivali iz Londona na ime izgorjelog pilota
RAF-a Williama Simpsona169. Bodington je nastojao smiriti
i suparništva između agenata SOE-ja u Lyonu i napokon im
je jasno obznanio tko je vrhovni zapovjednik. Možda je držao
politički primjerenim imati Francuza na čelnom položaju radi
ublažavanja osjećaja povrijeđenog nacionalnog ponosa. Možda
je Odjel F jednostavno samo zazirao od postavljanja žene na
taj položaj. Na zgražanje mnogih pripadnika pokreta otpora i
Virginije, taj položaj pripao je Alainu.

Prošla je gotovo godina dana otkako je Virginia prešla u

pozadinu neprijateljskog teritorija i sve to vrijeme i dalje je bila
jedina žena koju je Odjel F poslao. U početku je bila prednost
djelovati na tajnom zadatku kao žena, osobito ugodne vanjštine,
koja je svojim šarmom mogla smesti ili prevariti okolinu. Većina
Nijemaca, kljukana propagandom o tome kako bi se životi žena
trebali vrtjeti oko Kinder, Kirche, Küche, pretpostavljala je da su
se tako krhki svatovi teško petljali u nešto tako prljavo i opasno
kao što je pokret otpora. No Virginia je dobro znala da su se
smjernice nacista drastično promijenile. GESTAPO je otkrio
da sve više lokalnih žena ima aktivnu ulogu, mnoge kao kurirke
koje su prenosile novac, poruke ili oružje od jednog do drugog
agenta. Jedna je u svoja dječja kolica ukrcala devedeset kilo-
grama vatrenog oružja tako da su opruge strugale po kotačima
i cijela se konstrukcija zamalo nije raspala. Kurirke su često
nosile inkriminirajuće predmete (teške i lake), ali su mnogo
toga čuvale i u glavi, uključujući imena i adrese agenata. Ako

169 HS9-314, Osobni dosje Petera Churchilla.

177
bi bile uhvaćene, žene su bivale podvrgnute nekim od najgorih
oblika mučenja koje je izopačeni nacistički način razmišljanja
mogao smisliti.
Do Virginije su nesumnjivo doprle glasine o tome kakav
je tretman mogla očekivati ​​kad bi je otkrili. Omiljena tehni-
ka bila je povlačenje bradavica ženama kliještima, pritiskanje
živca otkinutog zuba, čupanje noktiju i prženje kože cigaretom,
lemilicom ili kiselinom. Druge su bile spolno zlostavljane ili
silovane – navodno je jedna od omiljenih Barbiejevih tehnika
pritom uključivala psa. Poslije je prevladala metoda mučenja
u kadi – preteča kasnije simulacije utapanja. Zatvorenicu bi
golu uronili u ledenu vodu, ruku vezanih iza leđa i držali bi
joj glavu pod vodom dok ne bi bila na korak do utapanja. Ako
bi izgubila svijest, izvukli bi je za kosu iz vode. Ako bi i dalje
odbijala progovoriti, opet bi je gurnuli pod vodu. Ponekad bi
joj, na pragu smrti, ponudili kavu ili čaj, a ako bi dalje odbijala
suradnju, ​​postupak bi počeo iznova.170 Židovkama je Barbie
ponekad gnječio lice petom svoje čizme.
Nije takvo barbarstvo bilo svojstveno isključivo Nijemcima.
Neki su agenti više strahovali od francuskih vlasti zbog nastra-
nog nadmetanja kojim su Francuzi htjeli zadiviti svoje gesta-
povske gospodare postavljanjem novih razina nečovječnosti.
Posebno pogubna metoda slamanja zarobljenika bila je prijetnja
za sigurnost njihovih obitelji. Barem je jedna zarobljena kurirka
bila suočena s mogućnošću da gleda glavu svojeg djeteta skršenu
o zid ako ne progovori. Vichy je ulagao velika sredstva u jačanje
svoje policije, ne samo što se tiče broja ljudi nego i mnogobroj-
nih različitih snaga u pomno izrađenim odorama tako da svi

170 Ruby, str. 182.

178
 nadziru jedni druge i zajedno „uspješno svode cijelu zemlju na
diktaturu špijunske vojske”.171 Cilj je bio zauvijek očistiti zemlju
od neistomišljenika.
Premda se za ta zvjerstva znalo, Virginijin uspjeh privukao
je nove agentice. Nije pretjerano reći je ta „smiona dama”, kao
ju je SOE zvao, promijenila tijek povijesti za žene u saveznič-
koj obavještajnoj službi. Svojim postignućima premostila je
popriličnu netrpeljivost prema samoj ideji ženskih službenika
na terenu. Upravo kad je situacija za žene postala posebno
opasna, Odjel F bio je spreman tog kolovoza poslati prvi dio
od dodatnih trideset osam časnica. „Bilo nam je suđeno da s
iznenađenjem otkrijemo kako čak i u poslovima… izvorno
smatranima prvenstveno muškim, pokazuju veliki entuzijazam i
sposobnost”, rekao je Maurice Buckmaster. „Određene poslove
žene su obavljale mnogo bolje nego muškarci” dijelom zbog
„svoje sposobnosti da se usredotoče na jedan zadatak.”172 One
su i dalje imale „iznimno važnu ulogu”, kako ju je Buckmaster
nazvao, ali su plaćale visoku cijenu. Njih trinaest, ili svaka tre-
ća tri od trideset devet žena koje je SOE poslao u Francusku,
više se nije vratilo kući, u usporedbi s jednim na svaka četiri
od četiristotinjak muških agenata. Veća stopa stradanja kod
špijunki dijelom je bila i posljedica toga što su mnoge od njih
prihvaćale posebno opasne uloge kurira (što je značilo stalno
prolaženje kroz patrole s inkriminirajućim materijalima) ili,
poslije, kao radiotelegrafistice. Tisuće francuskih pripadnica
otpora također su platile životom. Njihovo tipično zaduženje
da ostanu na jednom mjestu gdje će održavati sigurne kuće nije

171 HS7/ 142, Povijest SOE, sv. 2, 1943–44.

172 HS7- 121, Povijest i agenti Odjela F.

179
im priskrbilo slavu, ali ih je zato posebno izlagalo mogućnosti
da budu izdane. Jedna od pet žena koje su prihvatile ljude ili
zalihe bila je pogubljena zbog svojeg zalaganja.173
No potreba za slanjem dodatnih agentica u akciju bila je toli-
ka da su neke unovačene bez upozorenja na opasnosti. Dvoje-
zična tajnica koja se slučajno našla na intenzivnom tečaju obuke
za SOE čekala je nekoliko tjedana prije nego što se napokon
odvažila jednu od kolegica pripravnica upitati zna li zašto su
ondje. Neke su znale nešto više, ali su povjerovale da je život
proveden u tajnosti nekako glamurozniji od borbe na život
ili smrt. Po dolasku brodom na francusku rivijeru prva misao
jedne pripadnice SOE-ja bila je upitati Virginiju gdje može
pronaći najboljeg lokalnog frizera. Virginia nije htjela imati
posla s takvom taštinom i jasno je pokazala svoje nezadovoljstvo
poslavši jednu drugu novakinju čamcem ravno natrag jer je bilo
očito da si je neposredno prije odlaska iz Londona dala napraviti
trajnu frizuru, a takav luksuz nije bio lako dostupan u Francu-
skoj. Dotična je mogla biti odmah privedena i predstavljala je
smrtnu opasnost za sve njih174. Jedna od prvih novopridošlih
žena, recepcionistica u četrdesetima u hotelu West End, rođena
u Francuskoj, bila je pak posve druga priča. „Veselo lepršavo
držanje”175 Yvonne Rudellat skrivalo je staloženost i dobru dozu
zdravog razuma. Pošla je u Tours preuzeti dužnost kurirke, za
što će biti predložena za Željezni križ (što joj je uskraćeno jer se
odličje tada nije dodjeljivalo ženama). Mjesec dana poslije dva-
desetogodišnja Andrée Borrel postala je prva žena koja je skočila

173 Corinna von List: Trois Piliers de la Résistance sous Couvert de Feminité.
Članak na Perspectivia.net.
174 Catling, razgovor s autorom, listopad 2017.
175 Foot, str. 178.

180
 padobranom, a radila je kao kurirka s Francisom Suttillom,
odvjetnikom napola Englezom i organizatorom opsežnog kruga
Prosper. Premda vrlo hrabar čovjek, Suttill je možda bio malo
naivan u pogledu novačenja lokalnih pomagača. On i Borrel
odlučili su tko će biti budući dozapovjednik kruga tako što su
odabrali jedan pariški noćni klub za demonstraciju Stenovih
automata – omiljenog oružja pokreta otpora – „zainteresira-
noj mješovitoj publici”.176 Bio je to loš početak i završio je loše.
Suttill i obje žene na kraju su izgubili život. On je pogubljen u
koncentracijskom logoru Sachsenhausenu kod Berlina u ožujku
1945., osam mjeseci nakon što je Borrelu ubrizgan fenol te je još
živ bio odvučen u krematorij u logoru Natzweiler u planinama
Vosges u istočnoj Francuskoj. Ispijena Rudellat umrla je od
tifusa nedugo nakon što je oslobođena iz Belsena 1945. godine.
Virginia se nije zaustavljala, no hitno je trebala pravu vrstu
potpore. Ni kad je od Bodingtona dobila odgodu, nije nimalo
smanjila aktivnosti nego je imala više posla nego ikad. Baker
Street osjećao se dužnim upozoriti je da ne gubi vrijeme na
pomaganje drugim obavještajnim službama Saveznika – na
primjer Poljacima, Belgijcima pa ni konkurentskoj britanskoj
agenciji MI6 – jer je postojala bojazan da igraju „na kartu nje-
zina dobra srca”.177 No nije mogla odoljeti ni jednoj od mnogih
prilika na koje je nailazila da prikuplja obavještajne podatke i
gradi mreže. Neke od najvećih legendi pokreta otpora – čak i
Gauthier – i dalje nisu bili gotovo ni od kakve konkretne pomoći.
„Previše se važnosti davalo grandioznim planovima, previše riječi,
a premalo djela”, požalila se Virginia.

176 Ibid., str. 179.

177 SOE HS7-244, Ratni dnevnik Odjela F, sv. 1, od srpnja do rujna 1942.

181
 Ponovila je svoj zahtjev za stalnim agentom koji bi joj pomo-
gao iskoristiti njezine kontakte, ali je jasno dala do znanja i to
da tog agenta London može slobodno zadržati za sebe (očito
nije na umu imala još jednu ženu) „ako nije riječ o prvoklasnom
čovjeku, iskusnom, autoritativnom te spremnom preuzeti na sebe
odgovornost i živjeti nelagodnim životom”, a pogotovo ako je
spreman „ne prigovarati”178. Nakon što je odbila agenta koji je u
vlaku izgubio gotovo trideset tisuća franaka i svoje isprave te još
jednog čiji su čekovi na gotovo četrdeset tisuća franaka odbijeni u
jednoj kockarnici, bilo joj je dosta izigravanja majke muškarcima
koji se ponašaju kao neposlušna djeca. Peter Churchill je pet-šest
„asova” poput Virginije, koji su obavljali veliku količinu posla
za „povlasticu polugladovanja… nasmrt u ovoj ničijoj zemlji”,
usporedio s onima koji su bili „traljavi i uplašeni, koji su samo
cvilili i mrmljali” i bili neumjereni u piću.179 Svi su agenti bili
uplašeni. Većina je patila od kronične nesanice. „Beskrajne su
noćne more neizvjesnosti”, objasnio je jedan. „Napetost, živčanost
i umor, neprekidna budnost zbog življenja u laži, to [agent] mora
trpjeti, prihvatiti i kontrolirati. Nikad se zapravo ne ovlada time.”180
I kad nisu mogli rastjerati strah, morali su ga kontrolirati bez
pomoći alkohola, kocke i zavlačenja u tuđe krevete. Agenti su
morali u svojoj nutrini smoći snage za nastavak djelovanja i bila
je dragocjena šačica onih koji su to mogli.

Ben Cowburn opet je došao u Lyon kako bi izveo niz

strateških diverzantskih akcija. Kao i uvijek, uputio se ravno

178 Ibid.
179 Churchill u svojem izvješću od 24. rujna 1942., Duel of Wits, str. 121.
180 Robert Hayden Alcorn: Spies of the OSS, Hale and Company, 1973.,
str. 58.

182
u Virginijin stan kako bi se pripremio za svoj zadatak, koji
je uključivao i uvjeravanje zainteresiranih radnika u lokal-
noj tvornici zrakoplova da podmetnu strugotine u motore te
dizanje u zrak visokonaponskih vodova oko jedne elektrane.
Virginia nikad nije dopuštala da joj se itko previše približi, a
kamoli da bi se ikomu povjeravala. Ali kao čovjek čija ju je
pojava smirivala svojim simpatičnim vragolastim smiješkom
i koji se posebno potrudio da je upozori na sagu o La Chatte,
Cowburn joj je ipak bio nešto posebno. Dočekala ga je jednog
jutra rano i stavila ga da prilegne i odmori se dok ona u kuhi-
nji ne pripremi doručak za njih dvoje. Unatoč svoj njezinoj
brižnosti tijekom tog kratkog domaćeg trenutka, Cowburn
se bojao za nju. Svakom rundom uhićenja neprijatelj se sve
više približavao Virginiji. Iako je bio jedan od SOE-inih naj-
glasnijih zagovornika njezina ostanka u Francuskoj, bio je
zatečen opasnostima kojima se i dalje izlagala. Molio ju je da
se prestane oslanjati na svoje moćne zaštitnike i da se spasi
živeći radije „poput miša”. Takav je pristup bio uspješan u nje-
govu slučaju na kratkim, relativno točno određenim misijama
i uz odmore u Londonu u međurazdoblju. Ali to nije bilo
izvedivo Virginiji, čija je uloga bila i trajna i sveobuhvatna.
Njezin posao – i njezina priroda – jamčili su da je u svakom
trenutku dostupna svakomu tko je treba. Samo u kolovozu
surađivala je s dvadeset pet organizatora uvježbanih u SOE-ju
i šest pijanista u Neokupiranoj zoni te osam različitih krugova
diljem cijele Francuske. Pomagala im je u sabotažama, pado-
branskim pošiljkama, prikupljanjem obavještajnih podataka i
preuzimanjem tone robe isporučene morskim putem181.

181 HS7- 121, Povijest i agenti Odjela F

183
 I dalje je širila svoju sferu utjecaja, pogotovo u Parizu. Izlagala
se ozbiljnom riziku. Glavni grad bio je meta najbrutalnijih
napada GESTAPO-a, a tamošnji pokret otpora bio je na stal-
nom udaru, desetkovan masovnim uhićenjima poznatima kao
coups durs ili teški udarci. Njezin ugled i kontakti omogućili
su joj odabrati podosta izvanrednih regruta iz visokog društva,
kao što je Vera Leigh, odličan strijelac i pompozna voditeljica
kuće visoke mode Reboux. Virginia ju je pozvala u Lyon da joj
pomogne s rutama za bijeg u Španjolsku i Švicarsku. Prišla su joj
i dva bogata židovska poduzetnika – Jean Worms i Jacques Weil
– koji su u Parizu od 1940. s nacistima vodili vlastiti samostalan
rat s grupom prijatelja istomišljenika. Sustavno su odbijali pri-
družiti se francuskim organizacijama otpora jer im nisu vjerovali
niti ih poštivali, ali o njezinu radu čuli su same pohvale. Još
jedan vrijedan kontakt bio je prvak autoutrke Robert Benoist,
koji se udružio sa starim britanskim suparnikom Williamom
Grover-Williamsom (koji se već bio pridružio SOE-ju). Njih
dvojica vodila su male sabotažne misije i padobranske dostave
jugozapadno od glavnog grada. Virginijini su se kontakti dakle
isplatili, ali povezivanje s osobama tako visokog profila značilo
je i dvostruku mogućnost da budu otkriveni. Njezina glasovitost
u Parizu doista će je skupo stajati, kao i mnoge druge.

Dana 14. kolovoza Denis Rake iskrao se iz Virginijina sta-

na u Lyonu, gdje ga je njegovala dok nije prizdravio i skrivala
od njegovih mnogih progonitelja. Sutradan je doručkovao u
kafiću Hôtela des Faisans u Limogesu. Dok su mu policija i
GESTAPO još bili za petama, morao je prkositi opasnostima
koje su podrazumijevale vožnju vlakom i registriranje u hotelu
te se znojio od kombinacije straha i ljetne sparine. Ali imao je
dogovoren sastanak s još dvojicom agenata SOE-ja – Ernestom

184
Wilkinsonom i Richardom Heslopom – i nije ih htio iznevjeriti.
Virginia je i njih skrivala i navela je njih trojicu na to da dogo-
vore uspostavu novog kruga u Angersu na zapadu Francuske, s
Rakeom kao radiotelegrafistom. Opskrbila ih je, kako je Rake
rekao, na svoj „čaroban način”182 lažnim ispravama, novcem, pa
čak i predajnikom (novi, lakši model) iz Londona. Najavila je
Baker Streetu da će Rake za nekoliko dana početi emitirati iz
Angersa.
No u eteru je i dalje vladao muk i sva su trojica jednostavno
nestala. Koji dan poslije Virginia se osjetila „pogođena tugom”
kad ju je u američkom konzulatu dočekala nepotpisana cedulja
namijenjena njoj, kojom je obaviještena da su sva trojica uhićena
u Limogesu. Preko svoje „čudesne usmene predaje”183, kako je
to Cowburn nazvao, otkrila je da je inspektor Morel iz Sûretéa
uočio sumnjivo nervoznog Rakea u hotelu i odlučio ga pretra-
žiti. U Rakeovu džepu pronašao je golemu svotu od šezdeset
pet tisuća franaka koje je on (bezuspješno) pokušao opravdati
tvrdeći da zarađuje neuvjerljivih osam tisuća franaka mjesečno
kao krojač košulja.184
Inspektor podređen Virginijinu kontaktu iz Sûretéa
commissaireu Guthu odmah je uhitio Rakea zbog sumnje da
se bavi špijunažom, a kad su stigla i druga dva agenta, i oni
su uhićeni iako su tvrdili da su se netom upoznali. Priča im
se urušila kad je otkriveno da su u SOE-inim snopovima od
tisuću franaka, koje im je Virginia dostavila, tiskane novčanice s
uzastopnim serijskim brojevima – ozbiljan previd Baker Streeta
koji očito nije primijetila. Osim toga Rake je kod sebe imao tri

182 Rake, str. 151.

183 Cowburn, p. 116.
184 SOE HS9- 1648, osobni dosje Denisa Rakea, izvješće, 30. rujna 1942.

185
 osobne iskaznice, svaku iz drugoga grada, a na svakoj isti rukopis.
Uza svu domišljatost koju je SOE ulagao u tiskanje francuskog
novca i isprava, takve su greške bile odviše česte.
Inspektor Morel nije imao izbora nego ih prepratiti u poli-
cijsku postaju. Nasreću, kad je ustanovljeno da su Britanci, a
ne Nijemci, Guthovi najodaniji ljudi susretljivo su spalili lažni
novac i sakrili automatsko oružje pronađeno u jednoj od njiho-
vih soba, kao i radijski predajnik. Sam je inspektor Morel bacio
višak Rakeovih osobnih iskaznica u zahod. Bez tih inkrimini-
rajućih predmeta sva je prilika da će dobiti blaže kazne. Utjecaj
Virginije na Gutha još se jednom pokazao spasonosnim te je
odjurila u Limoges, gdje je trojac držan u Centralnom zatvoru,
i prokrijumčarila za njih paket s konzerviranim mesom, čoko-
ladom, kondenziranim mlijekom i cigaretama. Uvjeravala je
London da će ih „izvući prilično brzo uz malu pomoć” njezinih
„prijatelja”.185
Prema očekivanjima, krupni plavokosi Guth bio je voljan
pomoći. Zavlačio je s ispitivanjem trojice agenata tako da ne
budu poslani dalje iz Limogesa. Čak je dopustio Rakeu slanje
poruka iz njegova doma i dostavljao im je hranu, vino i knjige u
zatvor. Ali Virginia je bila nezadovoljna što je „sporo napredo-
vao u bilo čemu”186 što bi ih izvuklo iz zatvora. Ubrzo je postalo
jasno zašto.
Uto se Rakeova dizenterija vratila u pojačanom izdanju, što
je Virginiji barem pružilo priliku za djelovanje. Obratila se dr.
Roussetu da pomogne u izvlačenju Rakea iz bolnice u Limo-
gesu tako da ga sakrije u lažnoj „umobolnici” iznad kirurgije

185 HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F od lipnja do rujna 1942.

186 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 30. rujna 1942.

186
 u Lyonu dok se ne oporavi. Sutradan je jedan mlađi liječnik
predao Rakeu bijelu kutu i nešto novca i rekao mu neka smjesta
napusti bolnicu. Ali Rake, koji je sad još patio i od apscesa na
licu, bio je preslab da bi se brzo kretao. Silazeći polako niza stube
odjela, nabasao je baš na jedinu medicinsku sestru koja nije bila
upućena u plan i upravo se vraćala s pauze za ručak. Povicima je
digla uzbunu i Rake se ubrzo opet našao u zatvoru u Limogesu.
Virginia je u međuvremenu primila neveselu vijest da će iz
Limogesa Wilkinson i Heslop biti poslani u izoliranu tvrđavu
zvanu Castres, poznati tranzitni zatvor za nacističke logore u
Dachauu i Buchenwaldu u Njemačkoj. Što je još gore, obično
energični Guth odjednom je počeo ponavljati da im ne može
pomoći. Virginia je bila zgranuta. Poslije se pokazalo da mu
je GESTAPO zaprijetio odmazdom njegovoj obitelji ako
„zametne” još kojeg zarobljenika, a pogotovo ako se učini da im
pomaže.187 I najpažljivije i najodanije pristaše moglo se na ovaj
način dovesti u red i bijeg Gerryja Morela – nakon čega je sad
još slijedio i Rakeov izjalovljeni pokušaj bijega – pobudio je
suvišne sumnje. Nemajući vremena razmišljati o Guthovu čud-
nom ponašanju, Virginia se brzo obratila njegovu oštroumnom
podređenom, Marcelu Lecci i zatražila od njega da organizira
„nekoliko jakih momaka da presretnu” stražare koji su se spremali
prebaciti SOE-ine ljude u Castres, osamdesetak kilometara od
Toulousea. Leccia se pokazao snalažljivim i hrabrim – najbliže
što je imala srodnoj duši u samoći vođenja tajnog rata. No Guth
je saznao za plan i namjerno povećao broj čuvara kako bi ga one-
mogućio, na Virginijin bijes i nevjericu. „Otišla sam u policiju u

187 Roger Heslop, Xavier, Biteback Publishing, 2014., str. 68. Prvi put
objavljeno 1970.

187
 L [Limogesu]” Virginia je javila Londonu sva izvan sebe. „Ne
mogu ih uhvatiti ni za glavu ni za rep.”188 Virginia je smislila još
jednu osnovu za Lecciu kojem se gadio Guthov čin smatrajući
ga kukavičkim i nemarnim prema vlastitoj sigurnosti. Ukrcao
se na vlak koji je vozio Wilkinsona i Heslopa u Castres te se
progurao kroz prepune vagone do mjesta gdje su u prolazu bili
vezani zajedno. Nekako je Heslopu u ruku gurnuo turpiju dugu
45 centimetara, a Heslop ju je u gužvi uspio ugurati u rukav a
da nitko ne primijeti. Zatvorenici je ionako nisu imali priliku
upotrijebiti jer vidljivo nervozni stražari iz pratnje nisu ni na
trenutak dopuštali da im popusti pozornost i stigli su prema
planu u Castres (gdje im se Rake ubrzo pridružio) još uvijek
u lancima. Virginia se smjelo bacila na novo planiranje bijega.
„Nadam se da vam ne smeta ako bijeg trojke pokvari vaš odnos
s [Guthom]”, brzojavila je u London dajući naslutiti da planira
još jedan svoj spektakl. On to „zaista zaslužuje zbog manjka
moralne hrabrosti”. Jedan od njezinih glavnih zaštitnika sada
je postao još jedna potencijalna opasnost.

Većini ljudi u ljeto 1942. bilo je posve jasno koja strana

pobjeđuje u ratu. Njemačka ofenziva u Rusiji stigla je do rijeke
Volge, a general Rommel napredovao je prema vratima Kaira.
No bilo je znakova da se kolo sreće okreće. Sjedinjene Države
preusmjeravale su svoj fokus s rata s Japancima na Pacifiku na
zapadno ratište i u lipnju su uspostavili vlastitu verziju SOE-ja
pod nazivom Ured za strateške službe (OSS). Napokon su se
Amerikanci pripremali s Britancima za prvu zajedničku masov-
nu ofenzivu kao moguću odskočnu dasku za invaziju na Europu.

188 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 30. rujna 1942.

188
SOE je znao da će do toga vjerojatno i doći za nekoliko tjedana
u obliku anglo-američkog iskrcavanja na sjeveru Afrike pod
okupacijom Vichyja – poznatog i kao Operacija baklja – i da će
to biti presudni dani za agente SOE-ja na jugu Francuske. Znali
su i da će ofenziva vjerojatno biti znak za Hitlera da pošalje svoje
trupe preko demarkacijske crte i stavi cijelu zemlju pod službenu
nacističku vlast. U tom trenutku čak bi i Virginijini prijatelji na
dobrim položajima bili nemoćni da je zaštite.
A opet, toliko je toga trebalo još obaviti. SOE je odlučio
da je vrijeme za udar u Slobodnoj zoni, dok još postoji: da se
umjesto diverzija manjih razmjera koje su dosad izvodili prebace
na precizno odabran niz „velikih prasaka”. Virginiji je ubrzo
naloženo da pošalje Cowburna neka sabotira cijelu željezničku
mrežu oko Lothiersa u središnjoj Francuskoj uz pomoć posebno
opremljenih skupina ljudi koje su mjesecima uvježbavali. Pre-
uzela je i pošiljku od dvjesto tisuća franaka za naoružavanje i
obuku ekipa da, kada dođe vrijeme za to, preuzmu nadzor nad
lionskim kolodvorom Perrache i obližnjim uzletištem te da
dignu elektranu u zrak.189
Pojačana je padobranska dostava oružja i eksploziva kad bi
nebo bilo vedro, a vjetar slab. Došli su novi agenti s desetcima
kovčega s lažnim dnom u kojima je bila topla odjeća za nadola-
zeću zimu na vrhu, a ispod skriveni eksploziv. SOE-ini „lumeni”
(takozvani istraživači modrine neba) sa sjedištem u Thatched
Barnu, nekadašnjem hotelu na obilaznici Barnet u sjevernom
Londonu, potajno su izradili niz genijalnih eksplozivnih napra-
va za maksimalan učinak u najnezgodnijim situacijama. Ovi
stvarni preteče Q-a iz serijala o Jamesu Bondu osmislili su boce

189 SOE HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F, od lipnja do rujna 1942..

189
za mlijeko koje bi eksplodirale kad bi se čep skinuo, štruce kruha
koje bi „izazvale kaos” kad bi se prepolovile i nalivpera koja su
štrcala otrov. Možda je najpoznatija bila lažna konjska balega
koja bi eksplodirala kad bi se preko nje prešlo kotačem – a bilo
je i sitnih smrtonosnih naboja koje se moglo ugurati u cigarete,
kutije šibica, pumpe za bicikle, nalivpera i četke za kosu, i što
je možda najkorisnije, u lokomotive i spremnike goriva190. Prvi
se put u većim razmjerima čak govorilo o prelasku sa sabotaža
industrijskih pogona na „klasu A” ili vojne ciljeve kako bi se
otežao njemački protunapad prilikom buduće savezničke inva-
zije. Virginijini mjeseci mukotrpnog rada i priprema kao da su
napokon vodili k pravoj akciji. Konačno je izgledalo da SOE
ima kritičnu masu i smjer potreban za izvedbu nećeg zaista
veliko i više od svega htjela je u tome sudjelovati.

Bilo je jasno i da mora osloboditi preostale zatočene

agente SOE-ja prije nego što bude prekasno i potpadnu pod
punu kontrolu nacista. Život tolikih valjanih ljudi ovisio je o njoj.
Toliko je bilo zahtjeva za njezinim vremenom da joj se vrtjelo
u glavi, a očekivanja od nje bila su silna. „Imam previše posla”.
javila je Londonu, „i ne stižem dovoljno brzo obilaziti krug.”191
Osjećala se posebno odgovornom za Olivea, svojeg kolegu na
Rivijeri koji ju je spasio od policijske racije u Marseilleu. Osno-
vao je impresivnih trideset sabotažnih ćelija uz Azurnu obalu,
koje su uspješno uništile dobar broj kamiona kao i rezervoare
goriva, dalekovode i željezničke vagone. Prikupio je i važne
obavještajne podatke o obrani Osovine u Sredozemlju i bio je

190 Cookridge, str. 91.

191 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 30. rujna 1942.

190
ponosan što je angažirao novog kurira, službenika u švicarskom
generalnom konzulatu u Marseilleu, koji je svoj diplomatski
status iskorištavao za prijenos vrlo osjetljivog materijala preko
granice u Švicarsku, gdje ga je predavao britanskom obavještaj-
nom časniku u La Chaux-des-Fondsu. Ali otprilike istodobno
provedenim uhićenjima u Limogesu kurir je prokazan te ga je
privela njemačka i talijanska vojna policija. Silom su otvorili
zapečaćenu diplomatsku valizu koju je nosio i pronašli mikrofil-
move o obalnoj obrani na Siciliji, koju su Saveznici namjeravali
napasti idućeg proljeća. Kurir je tvrdio da ne zna ništa o tim
fotografijama, ali na kraju je, nakon višednevnog mučenja, odao
Olivea. On je uhićen 18. kolovoza.
Virginia je saznala da će za dva tjedna Olive u pratnji policije
vlakom biti odveden iz Nice u zatvor Montluc u Lyonu. Znala je
da malo tko nakon odlaska u taj zatvor u tvrđavi kojim upravlja-
ju Nijemci ikad više izađe jer ili ondje umru ili budu deportirani.
Stoga je dogovorila hitan sastanak s Peterom Churchillom,
koji se nedavno vratio, i skupinom pomagača da ga oslobode
prilikom prebacivanja. No kad su mu ušli u trag u prepunom
vagonu sjeverno od Nice, otkrili su da je u njegovoj pratnji
(udana) Oliveova nova ljubavnica, mademoiselle Menier. Olive
je uočio Churchilla, ali mu je dao znak da ne želi biti oslobođen
dok je ona prisutna. „Dakle, O. je sada izgubljen slučaj,” javio
je Churchill u London. „Ali i dalje mi nije jasno zašto, ako se
već moraju osladiti, naši momci uvijek pronađu neku udarenu
u glavu umjesto ozbiljne i uslužne partnerice.”192
Mademoiselle Menier predstavljala je problem. Virginijini
doušnici upozorili su je na tu „strastvenu i opasnu crvenokosu

192 SOE, osobni dosje Petera Churchilla, sv. ja.

191
ženu” da se „zasitila” i da namjerava sve što zna prodati GESTA-
PO-u. Virginia je odmah javila Baker Streetu za Menierovu,
koju je nazvala „slabom točkom”, da će „dodatno otežati situ-
aciju”. „Logično rješenje bilo je neugodno”, upozorila je, ali je
trebalo „hitno djelovati”. London je odgovorio da može pokušati
potplatiti Menierovu, ali ako se to pokaže neizvedivim, tad
ima „odriješene ruke”. Bila je to dakle Virginijina dozvola da
ukloni svojeglavu ljubavnicu nesmotrenog kolege. Nekoliko
dana poslije nestrpljivo je upitala: „Gdje su tablete?” kako bi se
uvjerila da su kapsule s otrovom na putu. Za to vrijeme Olive,
koji je i dalje očajavao u vlasti mademoiselle Menier, čamio je u
mračnoj ćeliji u Montlucu, bez ikakve nade. Virginia je morala
za njega smisliti drugi plan.193
Kao da jedna djevojka koja se otela kontroli nije bila dovoljna,
otprilike u isto vrijeme Alainova bivša ljubavnica Germaine
Jouve puštena je na slobodu nakon šest tjedana provedenih
u istom zatvoru. Kao što se i očekivalo, razbjesnila se kad ga
je zatekla u zagrljaju mlađe žene – šogorice drugog vođe Le
Coq Enchaînéa. Teško bi se moglo protumačiti kao slučajnost
činjenica da su ubrzo nakon toga dvadeset i četiri člana skupine
uhićena, a neki su očito progovorili. Sad se pojavio strah da je
Jouve u položaju da proda i agente SOE-ja, pa i samu Virginiju
koja je zato hitno zatražila još tableta iz Londona, ali Jouve je
nestala prije nego što joj je stigla „išta učiniti”.194 Opasnosti
koje su prijetile odasvud natjerale su je da postane bezdušni
ubojica, nimalo nalik na siječanjsku Virginiju, koja se nije mogla
natjerati ni da opsuje u pismu upućenom Bodingtonu. Ova

193 SOE HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F, od lipnja do rujna 1942.
194 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 30. rujna 1942.

192
 nova verzija Virginije shvaćala je da sad treba ubijati druge da
bi se preživjelo.
Alain je ubrzo nestao sa scene iz drugog razloga. Odjel F napo-
kon je uvidio da je zbog svojeg ženskarenja, hvalisanja i opijanja
– kao i manjka ikakva postignuća – postao prijetnja sebi i drugima.
Baker Street u novoj ga je procjeni doživljavao kao „blefera, sebič-
njaka i hvalisavca”195 i pozvao ga u London. Ovaj je pokušao sa
sobom dovesti i svoju novu ljubavnicu, ali su se umiješali drugi
agenti i otjerali je te je Alain morao sam sjesti u zrakoplov. „Svima
nam je pao težak kamen sa srca… što je A otišao”, izvijestila je
Virginia, ali je od Londona tražila upute o tome što da radi sa svim
oružjem koje mu je SOE isporučio. Bojala se, ako izgubi kontrolu
nad njim, da bi moglo doći do krvavih sukoba između suparničkih
organizacija unutar pokreta otpora. „Ne znam kako će ni gdje će
sve završiti”, upozorila je. London si je mogao prištedjeti velike
muke da je od početka slušao Virginiju.

Virginia je sad imala stalan osjećaj da je pod prismo-

trom. Nekoliko je lica viđala prečesto a da bi to bila slučajnost.
Ježila se od bata koraka iza sebe i učestalo je viđala omražene
crne gestapovske Citroëne. Držala se sporednih uličica, stapala
s traboules i držala sjena, neprestano pogledavajući na prozore
iznad sebe vrebajući nagle pokrete, nadajući se da je gotovo
nevidljiva. Žestoka vrućina samo je pojačavala mučan strah da
se GESTAPO brzo približava na konačan skok. Jednog sparnog
kolovoškog poslijepodneva u prostranom stanu na Quai Perrac-
heu, čiji je vlasnik bio Joseph Marchand, jedan redoviti gost bio
je u poslu. Marchand, hrabri dugogodišnji pripadnik pokreta

195 SOE HS9-452, Maurice Buckmaster u Duboudinovu osobnom dosjeu.

193
otpora, sjedio je sa suprugom i dvojicom agenata SOE-ja kad je
jedan od Virginijinih radiotelegrafista, Grégoire, počeo pospre-
mati opremu nakon nekoliko sati odašiljanja i primanja poruka.
Informacije iz Lyona bile su visoko na cijeni i tom prilikom bivši
djelatnik American Expressa upravo je u London poslao važnu
vijest da zapovjednik SS-a Heinrich Himmler namjerava doći
u tajni posjet Toulouseu. Reakcija na tu kodiranu poruku bilo
je tiskanje letaka koje je RAF iste večeri bacio iznad grada kako
bi građani bili upozoreni. U strahu za svoju sigurnost, bijesni
Himmler morao je otkazati posjet.
Grégoire je napokon skinuo slušalice i počeo sklapati antenu
vjerujući da je gotov za taj dan. Lice i tijelo bili su mu obliveni
znojem od koncentracije na posao i zagušljivosti zbog nedo-
statka zraka. Odjednom se vani začula škripa guma, popraćena
zvukom zalupljenih vrata automobila i povicima. Madame Mar-
chand skočila je prema prozoru i ugledala upravo ono čega su se
bojali. Ulicu su zagradila tri crna Citroëna i klasično Funkabwe-
hrovo sivo-maslinasto vozilo s radiodetektorom. Dalje niz cestu
jurio je prema njima vojni kamion. „Bon Dieu!” kliknula je kad
su u zgradu upala šestorica muškaraca u civilu izvikujući nešto
na njemačkom, dok su još četvorica u odorama sa strojnicama
na gotovs zauzela položaje na ulazu.
Virginia je htjela Grégoireu dostaviti još nekoliko poruka u
zadnji čas prije nego što završi posao za taj dan i u tom trenutku
upravo je žurila prema zgradi Marchandovih. Bila je samo neko-
liko metara dalje. Upravo je trebala skrenuti za ugao i uletjela bi
ravno u gužvu da nije nagonski načas zastala skrenuti u kiosk
kako bi se uvjerila da je nitko ne prati. Zatražila je novine i dok
je čekala kusur, prodavač se nagnuo prema njoj i šapnuo joj: „Ne
idite gore, policija je ondje.” Okrenula se i nestala. Još se jednom
sretno izvukla, ali za dlaku.

194
 Virginiji je laknulo kad je poslije čula da je Grégoire u zadnji
čas stigao sakriti uređaj na vrhu kuhinjskog ormarića te se njih
petoro pretvaralo da su uhvaćenu usred partije karata. Nijemci
su povjerovali da je signal došao iz drugog dijela zgrade i stan
Marchandovih postao je još jedna sigurna kuća koja je bila brûlé
– i ostala je još dragocjena šačica adresa koje su bile neobilježene.
Ubrzo zatim GESTAPO se okomio na drugog Virginijina
radiotelegrafista, Edwarda Zeffa. I on je upravo bio završio s
prijenosom kad se začulo glasno lupanje na vratima njegova
stana i povici: „Policija! Otvaraj” Požurio je k vratima i osobno
ih otvorio. Na postavljeno pitanje: „Na kojem je katu Englez?”
odgovorio je: „Na drugom, ali vidio sam ga kako izlazi prije
nepunih deset minuta – onuda.” Otišli su uz povike i omogućili
Zeffu da pospremi opremu i „pobjegne prije nego što su se vratili
po njega poput pomahnitalih bikova.”196 Nijemci su korak po
korak stezali obruč.

Brian Stonehouse, ili Célestin, dvadesetčetvorogo-

dišnji modni ilustrator za Vogue obdaren manekenskim izgle-
dom i blagom dušom, bio je još jedan od Virginijinih štićenika.
Stigao je padobranom u lipnju i radio kao radiotelegrafist za
Philippea de Vomécourta ili Gauthiera. Kao i obično, Gauthier
nije pokazivao da mu je imalo stalo do sigurnosti došljaka –
i nije se htio gnjaviti time da dođe na sletište. Célestinov se
komplet zapleo u stablo i ostavljen je da pet noći spava sam u
šumi dok ga je pokušavao skinuti. Čak i kad je uspio uspostaviti
kontakt s Gauthierom, taj neuredni francuski aristokrat nije

196 Evelyn Le Chêne: Watch for Me by Moonlight, Eyre Methuen, 1973.,

str. 57.

195
pružio Célestinu nikakav prostor za život i rad, kao ni uosta-
lom ikakvu zaštitu dok je emitirao poruke. Célestin se morao
zadovoljiti neuvjerljivim paravanom modnog stilista, a svoju
radijsku opremu, veličine omanjeg kovčega, morao je skrivati
ispod snopa modnih crteža. Gauthierov je stav bio da su „sve
te sigurnosne mjere Londona pretjerane”197 i da se Célestin
ponaša kao da mu treba dadilja kad traži lozinke i sigurne kuće.
(Odgovorni šefovi krugova, naprotiv, raspoređivali su stražare
da bdiju nad radiotelegrafistima, spremni dignuti uzbunu čim
spaze crni Citroën i ljude u crnim kožnim jaknama i filcanim
šeširima, što je civilna odjeća kakvu gestapovci najradije biraju.)
Od neopisiva napora Célestin se teško razbolio od dizenterije
pa ga je dr. Rousset na neko vrijeme zadržao u svojoj klinici.
Ali onda opet nije imao kamo, a k tomu je izgubio i osobne
isprave. Bez obzira na opasnosti Virginia mu jednostavno nije
mogla okrenuti leđa pa ga je odvela kući, ali bilo je jasno da je
svojom nazočnošću dodatno ugrožava. Proveden je još jedan
niz uhićenja, a među uhićenima bio je i Constantin, Gauthierov
i Sylvainov brat. Virginiji je zapovjeđeno da se potpuno izolira
od svih koji su u ikakvoj vezi s ikim od njih. Nitko nije znao tko
je sljedeći na redu.

U međuvremenu je u lionskom tisku objavljen oglas

kojim se tražio zastupnik za veleprodaju. Nova radna mjesta
bila su rijetkost, a mnogi su bili spremni na sve da prehrane
obitelj, stoga nije čudo što se sjatila sva sila kandidata na raz-
govor u uredima biroa za zapošljavanje uz rijeku. Neki od njih
bili su posebno susretljivi i na prvu su zapodijevali razgovor sa

197 Citat Gauthierova zamjenika Joea, iz Thomasa, str. 136.

196
 susjedima. Oni koji su se pokazali naklonjeni njemačkoj strani
pozvani su da poslije svrate u kafić i nastave razgovor uz čašicu.
Tek je tada kandidatima postalo jasno da je cijela ta predstava
bila smicalica GESTAPO-a. Nudila se pogolema svota od dva-
deset tisuća franaka mjesečno s mogućnošću dodatnih petnaest
tisuća franaka za kvalitetan rad. Zadatak je bio jednostavan
– prokazati svakoga povezanog s pokretom otpora ili nekoga
tko je makar naklonjen Saveznicima ili tko je pak samo izrazio
neko protunjemačko mišljenje.198 Mnogima je to bila privlačna
ponuda. Novi regruti ubrzo su se proširili gradom. Primili su se
posla na ulicama, u kafićima, trgovinama i postajama tragajući
za osobama na koje su posebno upozoreni, među kojima i za
ženom koja je hramala.

Dana 4. kolovoza – dan prije službenog otkazivanja

opoziva Virginije u London – mlađahni svećenik u dugoj
crnoj halji pokucao je na visoka drvena dvokrilna vrata koja vode
u ured dr. Rousseta na Trgu Antonina Ponceta 7. Unutarnje
dvorište bilo je puno ljudi, kao i uvijek, ali kad je primljen, sve-
ćenik je zahtijevao da vidi Pépina osobno objasnivši da je on novi
kurir iz pariškoga kruga WOL. Svećenik je predao niz mikrofil-
mova u omotnici s ispisanim riječima Marie Monin, spremnoj
da bude poslana u London, kao što je to činio i prethodni kurir.
Liječnik nikad prije nije vidio čovjeka, ali rado je preuzeo paket
jer je od Virginije znao da su WOL-ove informacije u Londonu
vrlo cijenjene. Kao pobožni katolik imao je povjerenja u posje-
titelja zbog njegova svećeničkog poziva i, dakako, jer je čovjek
poznavao protokol, Marieino ime na omotnici, njegovo terensko

198 SOE HS9-1242-8, osobni dosje Jeana Regniera.

197
ime Pépin i pravu lozinku kao predstavnik WOL-a. Svećenik
je zatražio dvjesto tisuća franaka, koliko mu je pripadalo za
troškove njegova kruga – ali dobio je odgovor da Marie nije
znala da dolazi pa nije ostavila novac u ordinaciji. Bi li mogao
pričekati? Svećenik je rekao da ne bi, ali je dodao da će se vratiti
za tjedan dana.
Prošla su tri tjedna do njegova ponovnog dolaska, 25. kolovoza.
Sad je zahtijevao da se osobno sretne s Marie jer joj je trebao
priopćiti važne vijesti. Roussetu je laknulo što ga opet vidi i sa
zadovoljstvom je otišao po svoju šeficu da mu ona osobno pre-
da novac. Požurio je preko Pont de l’Université na Ollierov trg,
provjerio je li lonac za cvijeće na prozorskoj dasci, kao znak da
je zrak čist, pa tiho pokucao na Virginijina vrata. Kad je otvorila,
Pépin joj je rekao da se WOL-ov kurir napokon vratio iz Pariza i
da je hitno trebaju. Posegnula je iza ormara i dohvatila omotnicu
punu novčanica pa pošla za liječnikom natrag u ordinaciju, na
sigurnoj udaljenosti. Prošla je kraj pacijenata koji su čekali i ušla
u pokrajnju privatnu prostoriju. Unutra joj pogled odmah pade
na plećatog duhovnika u crnoj halji s prodornim modrookim
pogledom, stisnutih usta i izbočene brade s jamicom. Opat Robert
Alesch zurio je u nju i djelovao kao da mu je malo neugodno kad
ju je upitao je li ona Marie Monin. Virginia se ukočila od jeze čuvši
tipičan prizvuk teškog njemačkog naglaska, i to usred zapovjed-
ništva njezine mreže. Zamijetivši njezinu reakciju, objasnio je da
dolazi iz francusko-njemačke pogranične pokrajine Elzas, koju je
Njemačka pripojila 1940., a trenutno obavlja svećeničku službu u
predgrađu Pariza u Župi La Varenne-Saint-Hilaire. Ispričao se
što njegovi kolege u krugu WOL nisu najavili njegov dolazak, ali
morao je inzistirati kod dr. Rousseta da je osobno vidi.
WOL, jedan od najaktivnijih krugova u Parizu, bio je još
jedan dio Virginijina carstva. Budući da je njihov radiotelegrafist

198
uhićen u ožujku, donosili su joj dragocjene obavještajne podatke
o njemačkoj obalnoj obrani da ih dojavi Londonu. Informacije
su bile tako kvalitetne da je bila ovlaštena šefu zajedničkog
kruga Jacquesu Legrandu, kemijskom inženjeru, plaćati sto
tisuća franaka troškova mjesečno. Bio je to još jedan Parižanin
koji ju je zamolio za pomoć nakon što je čuo za njezin uspješan
rad unutar krugova pokreta otpora u glavnom gradu. Pristala
je na to iako WOL nije bio sastavni dio SOE-a – premda je
imao podršku MI6, a sam Legrand nekoć je radio za Sylvaina.
Virginia se tješila i time što je druga zapovjednica združenog
zbora bila Gabrielle Picabia, koja je s njom služila u francuskom
sanitetskom korpusu 1940., a slučajno je bila kći dadaističkog
slikara Francisa Picabije. Druge zvijezde vodilje bile su irski
pisac Samuel Beckett i antropologinja Germaine Tillion, tako
da je sve izgledalo propisno.
U srpnju joj je Legrand predao 109 fotografija i mapa (koje
je predano prikupila njegova mreža izviđačkih zapovjednika i
mladih vođa), ali je dodao i to da će mu taj posjet morati biti
posljednji. Bilo je za njega preopasno da i dalje dolazi jer je
vjerovao da ga GESTAPO prati pa će poslati nekoga drugog da
ubuduće dostavlja mikrofilmove. Aleschev prvi posjet uslijedio
je ubrzo zatim.
Ali 25. kolovoza Alesch je došao praznih ruku, što je pripisao
potrebi da se pritaji nakon uhićenja kolege iz WOL-a s popisom
agenata u džepu. Nasmiješio se i izrazio ozbiljnu zabrinutost za
njezinu sigurnost upozorivši Marie da je Lyon „izložen ozbilj-
noj opasnosti i da treba biti krajnje oprezan”. Zatim je iznio
neočekivani zahtjev. Zatražio je od nje radijski uređaj rekavši
da je to za skupinu pokreta otpora u Parizu koja bi na taj način
mogla komunicirati izravno s Londonom, čime se izbjega-
va riskantna potreba učestalih odlazaka u Lyon radi predaje

199
materijala Virginiji. Možda je zamijetio njezino iznenađenje što
je tako brzo zatražio nešto tako vrijedno jer je odmah prešao na
razgovor o tome kako blisko surađuje sa svojim šefom. Kao da to
želi potvrditi, predao je bilješku napisanu Legrandovom rukom
i podsjetio je na nešto o čemu su prije razgovarali. Umirena,
Virginia je opatu predala paket novca i poželjela mu „svaku
sreću”.199 Pospremio je novac u torbu, stavio beretku na glavu
i otišao.

Alesch se silno potrudio dokazati svoju pripadnost, čak je

ispričao da su mu Nijemci strijeljali oca. Izražavao je protunaci-
stičku retoriku tijekom njihova sastanka i prilikom prethodnog
posjeta dostavio je obavještajne podatke, koji su se činili iznimno
korisnima, o Atlantskom zidu: masivnoj, ali još nedovršenoj
obalnoj utvrdi kojom se Hitler nadao da će spriječiti savezničko
iskrcavanje u Francuskoj. Znao je Pépinovu adresu i oba njihova
kodna imena. Ako je Virginiju izjedala sumnja, dr. Rousset bio
je impresioniran činjenicom da je Alesch svećenik i čuo je da
je u propovijedima osuđivao Treći Reich. Iako je hijerarhija
Rimokatoličke Crkve podržavala Vichy, on i Virginia znali su
da mnogi župnici potajno podržavaju pokret otpora. Opat joj je,
osim toga, prenio poruku Jacquesa Legranda za koju je vidjela
da je autentična jer je prepoznala rukopis. Baker Street zvučao
je blago rezervirano čuvši da Virginia surađuje s krugovima
MI6 – koje nisu mogli provjeriti – umjesto da se strogo drži
SOE-inih. Dakako, bilo je moguće da Odjel F samo nastavlja
tradicionalni teritorijalni rat sa suparničkom obavještajnom
službom. Virginia i dr. Rousset razgovarali su o opatu, o tome

199 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 6. rujna 1942.

200
što može učiniti za njih, i odlučili su poželjeti mu dobrodošlicu
pod svoje okrilje. Dali su mu kodno ime Biskup.
No idući tjedan Virginia je doživjela krizu povjerenja. Jedan
od njezinih najboljih kurira koji se upravo vratio iz Marseillea
žurno ju je obavijestio da je WOL raspršen nakon uhićenja sre-
dinom kolovoza te da su i Legrand i Germaine Tillion u rukama
GESTAPO-a. Drugim riječima, Alesch ju je potražio nakon
te katastrofe a da to nije ni spomenuo. Tada je njezin pouzdani
kurir iz Marseillea iznenada također uhićen i nestao je. Napokon,
1. rujna u Roussetovoj ordinaciji pojavio se agent MI6 kodnog
imena Blanchet i naveo Aleschevo ime kao referencu. Tvrdio je
da mu opat duguje sedamdeset pet tisuća franaka i zahtijevao
je isplatu, kao i pištolj da može pobjeći u Španjolsku. Nasreću,
Virginia nije s njim razgovarala osobno i zatražila je upute od
Londona, koji ju je upozorio da mora otpraviti Blancheta kojeg
se sada smatralo izdajicom (doista, radio je za Bleichera). „Nipo-
što ne smijete biti u kontaktu s tim vrlo opasnim čovjekom ni
primati pomoć od njega. Bude li vas dalje gnjavio, imate pune
ovlasti riješiti problem uz što manje buke.” Virginia je opet
imala dozvolu za ubijanje.200 Ubrzo su ga pogubili „izvjesni
prijatelji” u vili na Cornicheu u Marseilleu.
Virginia je priznala Londonu da je sve to u njoj budilo rastuću
nelagodu. Kad je Alesch opet došao 2. rujna, pritisnula ga je uza
zid, ali brzo se opravdao. Rekao je da je i sam zabrinut što nema
nikakvih vijesti od Legranda, ali nije htio stvarati paniku kod
Virginije sve dok ne bude sigurno znao što se dogodilo. Što se tiče
Germaine Tillion, tek je nedavno čuo da je i ona uhićena. No uspio
je ući u trag Gabrielli Picabiji i predao joj je Mariein novac, ali je

200 SOE HS7- 244, Ratni dnevnik Odjela F od lipnja do rujna 1942.

201
 otad izgubio kontakt i s njom. Kad je Virginia zatražila da opiše
Picabiju, rekao je da je visoka i plava, a zapravo je sitna brineta.201
Možda shvativši da je pogriješio, Alesch je, odjednom postavši
nesiguran u sebe, krotko zatražio njezine upute i savjet. Učinio je
ono što je s pravom osjetio da najbolje djeluje u predobivanju žene
koja žudi za tim da bude potrebna: zatražio je podršku od Virginije.
Svejedno, Virginiju je odbijalo njegovo inzistiranje da bude
povezan s drugim članovima njezina kruga u slučaju da ona
„nestane preko noći”. Zašto bi uopće trebao znati druga imena?
Što ga je tjeralo na pomisao da bi ona mogla nestati? Naravno,
bila je odveć oprezna da bi pristala na sve zahtjeve čovjeka kojeg
je sada nazivala svojim „problematičnim djetetom”, ali bila je
dovoljno uznemirena da zatraži savjet. „Možete li ga provjeriti
i dati mi upute?” zamolila je Baker Street dva dana poslije. „Ne
mogu vjerovati da je uljez”,202 dodala je, pogotovo zbog njegove
upoznatosti s detaljima njezine suradnje s WOL-om. Ali nije
se mogla potpuno otresti sumnji. Baker Street pristao je pro-
vjeriti Alescha, no nije pronašao ništa. Za svaki slučaj ipak su
preporučili Virginiji da više nema posla s njim.
Možda je popustila zbog iscrpljenosti nakon toliko vremena
provedenog na terenu. Možda se previše uzdala u mjere opreza
koje je poduzela. Ili je možda samo materijal koji je slao WOL
smatrala odveć vrijednim da bi ostala bez njega. U svakom
slučaju, Rousset, do čijeg je mišljenja držala, i dalje je vjerovao
svećeniku. Bila je navikla sumnjati u gotovo svakoga; napokon,
potpuno je povjerenje u tajnom ratu bilo nemoguće i opasno.
K tomu je vjerovala da je njezin osjećaj za procjenu karaktera

201 SOE, Virginijin osobni dosje, komentari iz razgovora s Mauriceom

Buckmasterom, 23. ožujka 1943.
202 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 6. rujna 1942.

202
nepogrešiv. Zato je zaključila da može nastaviti suradnju s Ales-
chem. Kad ga je opet vidjela 1. listopada, donio joj je bez sumnje
iznimno korisne filmove, isprave i karte koje je trebalo prenijeti
Londonu. Postajao je zaista dragocjen doušnik. Uz blagoslov
Baker Streeta dala mu je sto tisuća franaka pa i jedan tek pri-
stigli predajnik. Zauzvrat je od njega tražila da za sljedeći put
pribavi konkretne vojne podatke koji bi bili od koristi budućim
savezničkim planovima – i otkrila mu koji bi to planovi bili. I
u Londonu i Virginijinim mislima postojala je stalna sumnja,
ali obje su je strane zatomile zbog očite kvalitete Alescheva
materijala. Kad je stekla povjerenje u opata, njezina velika vojska
pristaša smatrala je da može učiniti isto.
Ta pogreška Baker Streeta i Virginije imala je teške posljedi-
ce. Alesch nije pogrešno zapamtio kako izgleda Picabia, nego
je nikad nije vidio, a kamoli joj predao novac. Većinu je već
potrošio živeći raskošno s dvjema župljankama koje su mu bile
ljubavnice i koje je obasipao novcem. Pio je fina vina u kabare-
ima Montmartrea i namjeravao se preseliti u bogato namješten
osmerosobni stan u otmjenom 16. pariškom arondismanu na
adresi Rue de la Spontini 46, ukrašen umjetničkim djelima
kupljenima novcem dobivenim od SOE-ja. Oca mu nisu ubili
Nijemci, bio je itekako živ. Alesch – ili bolje rečeno, agent Axel
iz Abwehra, kodni broj GV7162 – imao je većeg uspjeha nego
što bi pomislio u najluđim snovima. Vođen osobnom ambicijom,
okrenuo je leđa savršenom svećeničkom poslu u otmjenoj crkvi
svetog Josipa u Ulici La Fayette u središtu Pariza i morao se
zadovoljiti životom u zabiti bez sjaja. Rodom je bio iz Luksem-
burga i ubrzo je shvatio da svoje ciljeve može postići samo uz
nacističku potporu – i pritom se obogatiti. Godine 1941. postao
je naturalizirani Nijemac i obratio se Abwehru s ponudom da
špijunira za njih. Odmah su uvidjeli njegov potencijal.

203
 Prvo je svojom karizmom – i običajem dijljenja fotografija
generala de Gaullea na misi – zadobio povjerenje svojih župljana.
Čuvši njegove žestoko protunacističke stavove izrečene u crkvi,
lokalna omladina ubrzo mu se povjerila i ispričala o svojem radu
za pokret otpora. Kad je malo zatim grmio o njihovim uhićenjima
s propovjedaonice – nakon što ih je prokazao svojim njemačkim
gospodarima – stekao je divljenje svoje pastve. Čuvši za WOL,
prišao im je s idejom da ga uključe, a doživjeli su ga kao nekoga
komu mogu vjerovati. Kad Legrand više nije mogao putovati
u Lyon iz sigurnosnih razloga, imalo je smisla povjerovati da je
Alesch poslan umjesto njega. Bez problema mogao je u reverendu
sakriti kutiju šibica s mikrofilmom i iskoristiti putnu propusnicu
koju je dobio uz posao da prijeđe crtu razgraničenja. WOL mu je
dao adresu dr. Rousseta, važnija kodna imena i lozinke te paket za
Marie Monin. Od tog trenutka njezina je sudbina bila zapečaćena.
Abwehr je dakako bio uzbuđen što je napokon pronašao
ženu zvanu Monin. Još je veće bilo njihovo oduševljenje kad
je Alesch otvorio paket koji je dobio od WOL-a i pokazao im
podatke o Atlantskom zidu – čime je nacističkom Vrhovnom
zapovjedništvu dao vrijedan uvid u namjere Saveznika. Nijemci
su zatim vješto preuredili materijal tako da bude pogrešan, prije
nego što ga je Alesch odnio u Lyon.
Dana 12. kolovoza WOL je zamolio Alescha da opet ode u
Lyon. Ovaj put dali su mu pismo za Virginiju od Legranda i
tražili od njega da potraži ženu koju su opisali kao „la personne
principale”203, Marie. Uručili su mu i jedan paket obavještajnih
podataka, za koji su rekli da je iznimno važan. Alesch je odmah

203 Svjedočanstvo Germaine Guérin u dosjeu Roberta Alescha, ANZ6

597-5024 01051946, Archives Nationales, Pariz.

204
pokazao delikatan sadržaj svojim pokroviteljima iz Abwehra
koji su uvidjeli njihovu iznimnu točnost i zaključili da je vrijeme
za slanje Gestapa da likvidira cijeli krug WOL-a. Policajci u
civilu otpratili su Alescha u Café des Voutes na Trgu Bastilje,
gdje je dogovorio susret sa Germaine Tillion i drugim ključnim
članovima WOL-a, tobože kako bi ostvario svoje planove. Zatim
su ih sve troje slijedili do Gare de Lyon i dok je on neometano
prošao kroz kontrolu karata i dalje na peron, GESTAPO je
zarobio Tillion i njezina partnera. Zadnji put viđeni su kako ih
guraju u crni Citroën koji će ih odvesti u prostorije za ispitivanje
u Rue des Saussaies, gdje je sjedište GESTAPO-a.
Paket je sadržavao fotografije i planove obalne obrane u
Dieppeu u sjeveroistočnoj Francuskoj, s izrazito preciznim
detaljima. Abwehr je shvatio vjerojatnu važnost materijala i
dojavio nacističkom Vrhovnom zapovjedništvu da se pripremi
za napad na luku u kanalu. Kad su samo tjedan poslije saveznič-
kih specijalci izvršili napad 19. kolovoza, nisu imali na svojoj
strani ključni element iznenađenja i naišli su na neočekivano
žestok otpor dobro pripremljenih njemačkih snaga. Kobno je
bilo to što su se Saveznici morali osloniti na stare izletničke
snimke i nije im bio poznat raspored oružja na okolnim liticama.
Uskoro su napadači stiješnjeni vatrom na žalu i više je od polovi-
ce – ili gotovo četiri tisuće ljudi (uglavnom Kanađana) – ubijeno,
zarobljeno ili ranjeno. Bez dragocjene WOL-ove obavještajne
službe napad je bio krajnje skup neuspjeh.
Slijedeći Alescheve upute, GESTAPO je u međuvremenu
uhitio i Jacquesa Legranda, oduzeo mu isprave ga i mučio ga bez
milosti, a zatim ga deportirao u logor Mauthausen u Austriji, gdje
je i umro. Prikupili su još šezdesetak članova WOL-a. Mnogi više
nikad nisu viđeni. Jedan od najboljih londonskih izvora obavještaj-
nih podataka zauvijek je ugašen. Alesch nije stigao na dogovoreni

205
sastanak u Lyonu 11. kolovoza jer je bio prezauzet pomaganjem
GESTAPO-u u Parizu. Kad je napokon upoznao Virginiju 25.
kolovoza, mogao se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.
Alesch je još nekoliko puta potražio Virginiju i donosio joj
nešto što je izgledalo korisno, a zapravo je bila gotovo besmislica.
Virginia je sad bila u središtu opake nacističke igre. Zaista su se
poigravali njome. Aleschev uspjeh bio je tolik da mu je Abwehr
rado plaćao do dvadeset pet tisuća franaka mjesečno za njegov
trud – a k tomu su mu za bonus ponudili likovna djela koja su
ukrali pljačkajući muzeje. Najveća nagrada bile su ipak velike
svote novca koje su mu u dobroj vjeri dali mnogi ljudi koje je
izdao (u iznosu približnom milijun franaka). Sad je bio bogat
čovjek, proslavljen u pariškom sjedištu Abwehra u hotelu Lutetia,
u stilu art deco, na lijevoj obali Seine, kamo je redovito svraćao u
civilu. Njegovi pokrovitelji iz Abwehra, kapetan Karl Schaeffer i
pukovnik Reile dugo su čekali da uđu u trag Marie Monin i sad su
je napokon imali na nišanu. Također su bili oduševljeni što mogu
opet igrati Funkspiel s Londonom slanjem obmanjujućih radij-
skih poruka, kao da potječu od jednog od najboljih Virginijinih
kontakata. Schaeffer i Reile bili su zadovoljni opatom, za kojeg
su smatrali da je obavio bon travail što se tiče l’affaire de Miss
Mary.204 Abwehr je sada prodro u Virginijinu mrežu do te mjere
da su mogli presresti i razbiti mnoge njezine šifrirane poruke.
Početkom listopada čak su znali da je sumnjala da je Alesch da je
njemački agent. Ubuduće će ga dakle koristiti vrlo štedljivo.205 Na
samu će Virginiju krenuti u pravom trenutku i kad više ne bude
korisna. Ili ako se učini da bi GESTAPO mogao do nje doći prije.

204 Dosje Bardet-Keiffer, ANZ6-682-5790, Archives Nationales, Pariz.

205 Izvješća OSS-a o ispitivanju Alescha od 6. i 8. kolovoza 1945., NARA,
RG 226, Nacionalna uprava za arhive i dokumentaciju

206
 Virginia je u djetinjstvu provo-
dila idilična ljeta u Boxhornu
na obiteljskom imanju u
Marylandu. Kuća je bila pro-
strana i dotjerana, ali nije imala
centralno grijanje i crpla je
vodu iz potoka. Njezina majka
Barbara imala je veće društvene
ambicije.

Mlada Virginia voljela je život na selu i neženstvenu Virginia i njezin konzervativniji brat John bili su
odjeću. Dindy, kako ju je obitelj zvala, bila je neu- bliski odrastajući na imanju, ali su imali vrlo razli-
strašiva i ponosna te se razlikovala od svojih manje čit pogled na život. John kasnije nije odobravao
pustolovnih vršnjakinja, u čemu je uživala. „moderne” običaje svoje sestre.

Virginia i njezin vječno dotjerani otac Ned koji
je obožavao svoju neobičnu kćer te je bio vrlo
popustljiv i prema njezinoj želji za putovanjima
i pustolovinama. Njegova rana smrt duboko je
pogodila Virginiju.
Virginia je od rane dobi njegovala empatiju prema
životinjama, koje su se pokazale neočekivano kori-
snima za vrijeme rata. Ovdje je prikazana u doba
adolescencije kako nosi golubove umjesto šešira,
a drugom je prilikom došla u školu noseći zmije
umjesto narukvice.
Virginia je potkraj 1930-ih raspoređena u
Tallinn i voljela je loviti u prostranim eston-
skim šumama, ali život joj je bio ispunjen
grubim odbijanjima. Njezina životna težnja
da postane diplomatkinjom bila je sustavno
gušena, a Virginia je bila krajnje nezadovolj-
na svojom ulogom činovnice u Državnom
tajništvu.
Samoća i strah tijekom djelovanja u nepri-
jateljskom zaleđu bili su težak teret. Neki
agenti nisu uspijevali vjerovati više nikomu
osim vlastitom odrazu u zrcalu. Nedatirani
autoportret.

(Lijevo) Virginia je zbog iznimno dobrog izgleda postala upadljiva ličnost u vrijeme rata,
pogotovo kad je njezino lice osvanulo na potjernicama. Vrativši se na teren, primijenila je
krinku čiji su tvorci holivudski stručnjaci za šminku i izbjeglički krojači iz londonskog atelijera.
Maska je zavarala praktički sve. (Sredina) Nezadovoljna ograničenjima koja su vladala u
Americi u vrijeme prohibicije, Virginia je kao dvadesetogodišnjakinja prešla Atlantik u potrazi
za slobodom Pariza. Književna, umjetnička i glazbena scena toga grada pobudile su u njoj
duboku ljubav prema Francuskoj, a poslije i odlučnost da se suprotstavi rastućoj prijetnji koju
je predstavljao europski fašizam. (Desno) Virginia je imala stila i odgojena je s očekivanjima
da će ući u probitačan brak. Imala je nekoliko prosaca, ali je prema većini iskaza muške strasti
gajila prijezir. Njezine ambicije bile su kudikamo veće.
I sâm se predsjednik Roosevelt našao upleten
u priču o izbacivanju Virginije iz diplomatske
službe.

Baltimore Sun objavio je u siječnju 1934.

članak o nezgodi koju je Virginia doživjela u
lovu u Turskoj. Ostatak njezina života postao
je misija dokazivanja onoga što je još u stanju
učiniti.

Virginijino snalaženje sa seoskim životi-

Virginia se domislila odličnom načinu izbje- njama kasnije će joj omogućiti prikupljanje
gavanja stotina teško savladivih mostova u važnih podataka za savezničku ofenzivu
Veneciji. nakon Dana D.
Slika Jeffa Bassa prikazuje Virginiju
kako šalje hitnu poruku s imanja
Lee Lebrat u Haute-Loireu u srp-
nju 1944. dok joj Edmond Lebrat s
pomoću prilagođenog bicikla stvara
struju. Original je u Zbirci lijepe
umjetnosti CIA-e.
Virginia je svoju izvanrednu
hrabrost pokazala kad je usred
burne 1940. volontirala kao
vozačica sanitetskih vozila na
fronti za SAA francuske vojske
(Service de Santé des Armées).
Virginia je organizirala jedan od najuspješnijih bjegova
iz zatvora u vrijeme rata, i to iz zatvorskog kompleksa
Mauzac u pokrajini Dordogne. Dvanaest SOE-inih
agenata, ovdje prikazanih s drugim pomagačima,
prebačeno je na sigurno, ali malo ih je u cijelosti bilo
upoznato s njezinom ulogom u tome.
Virginia je uspjela prebaciti
SOE-ine ljude iz zatvora u tvr-
đavi Périgueux u Mauzac, gdje
je znala da će imati bolje izglede
za bijeg. Pronašla je genijalne
načine krijumčarenja poruka,
alata pa čak i primopredajnika.
Abbé Robert Alesch bio je jedan od najkob-
nijih njemačkih dvostrukih agenata u ratu.
Virginia je bila jedina civilna žena u Dru-
gom svjetskom ratu kojoj je dodijeljen Križ
za zasluge za izvanredno junaštvo iskazano
suprotstavljajući se neprijatelju. Odličje joj je
dodijelio „Wild Bill” Donovan 27. rujna 1945.
na diskretnoj svečanosti u Washingtonu.
Henry i Alfred Newton (ovdje na slici iz
1938.) bili su zabavljači prije rata, ali su ostali
bez cijele obitelji kad je njemačka podmornica
torpedirala putnički brod kojim su se vraćali
kući. Postali su Virginijini gorljivi sljedbeni-
ci, ali ih je GESTAPO uhvatio i podvrgnuo
mukama.
U Virginijinoj je pratnji pri preuzimanju
odličja bila samo njezina majka Barbara.
Direktor OSS-a Donovan bio je jedan od
njezinih najvećih štovatelja i veći dio Washin-
gtona obasipao je pričama o njezinu junaštvu.
Virginijina strateška sabotažna kampanja bila je razorno uspješna. Željeznički
most kod Chamalièresa dignut je u zrak 2. kolovoza 1944., a lokomotiva je
punom parom natjerana u oštećeni dio.

Predaja njemačkih snaga kod Estivareillesa 22. kolovoza 1944. nakon uspješne
gerilske ofenzive. Uvelike zahvaljujući Virginiji, Haute-Loire bio je jedan od
prvih oslobođenih francuskih departmana izvan Normandije.

Samotni makijaš u ophodnji kod Saint-Clémenta na zaravni Haute-Loire.

(Lijevo) „Bob” ili Raoul le Boulicaut, jedan od Virginijinih najvjernijih pomagača na zaravni.
Umro je 1946. u dobi od 26 godina podlegavši ratnim ozljedama. (Sredina) Virginia je vječno
nasmiješenog Gabriela Eyrauda zvala svojim chouchou (ljubimcem). Bio je siroče te je doživljavao
Virginiju i makijaše kao obitelj. Umro je 2017. kao posljednji od Dianeinih Neregularaca.
(Desno) Virginia je Bena Cowburna, inženjera iz Lancashirea vragolasta osmijeha, nazvala
najboljim SOE-inim agentom u Francuskoj. Divljenje je bilo obostrano.

(Lijevo) Maurice Buckmaster, bivši upravitelj Fordove tvornice motornih vozila u Francuskoj, unio
je u SOE „optimizam direktora prodaje”, ali neki su njegovu veselu narav tumačili kao naivnost.
(Sredina) Virginia je vodila oštru borbu s Alainom ili Georgesom Duboudinom zbog njegova
ženskarenja i opijanja. Smatrala ga je sigurnosnim rizikom. (Desno) Pristali Marcel Leccia bio je
Virginijin ratni drug i herojski lik. Nikad je nije iznevjerio, ali platio je najveću cijenu.

(Lijevo) Brian Stonehouse ili Célestin bio je u civilnom životu modni ilustrator za Vogue, ali se
pokazao najhrabrijim agentom. Unatoč strašnim i jezivim mukama kojima je bio podvrgnut
odbio je odati Virginijino pravo ime i gdje se nalazi. (Sredina) Denis Rake bio je jedan od naj-
živopisnijih i najhrabrijih ličnosti u SOE-ju i možda najhladnokrvniji u svojoj hrabrosti – iako
nije podnosio bučne eksplozije. Virginiju je nazivao najvećom agenticom u ratu. (Desno) Pierre
Fayol, vodeći zapovjednik makijaša, u početku je prkosio Virginijinu autoritetu i otvoreno ju je
nastojao potkopati zovući je „riđom vješticom”. Poslije je postao njezin pobornik.
 Virginia sa svojim momcima u rekviriranom
dvorcu Roissiatu. Paul (Virginiji sasvim slije-
va) postao je njezin dragi. Henry Riley drži u
rukama psa, a poručnik Aimart sjedi u sredini.

Virginia i Paul u poznim godinama kod kuće u

Americi. Bio je niži i mlađi od nje, ali je Virgi-
niji „obasjavao život”.

Bolan i konačan rastanak Dianeinih Neregularaca na balkonu dvorca Roissiata. Kao zapovjed-
nica, Virginia stoji u sredini. Lijevo je od nje Gabriel, ovaj put bez osmijeha na licu.
 SEDMO POGLAVLJE:

Surova planina
Nakon tolikih uhićenja u posljednje vrijeme – a pogotovo
nakon odvođenja Rakea, Constantina i Olivea – Virginia je
naglo promijenila mišljenje. Iako nesvjesna prodora Abwehra,
napokon je priznala da nema druge nego otići prije nego što
Nijemci zauzmu Slobodnu zonu. Dana 21. rujna zatražila je od
Londona da joj dogovori kartu za let Clipperom206 iz Lisabona
kako bi mogla podnijeti zahtjev za potrebne vize i „dići sidro
bude li potrebno”. „Mislim da mi je vrijeme isteklo”, izvijestila
je sa žaljenjem. „Moja adresa predana je Vichyju iako ne i moje
ime, ali neće im ga biti teško pogoditi.” I Peter Churchill shvatio
je da je Virginia definitivno na nišanu. „Reflektor se vrti u krug”,
upozorio je London, „a boja ovoga jarko je crvena. Štoviše, vruća
je kipuća.”207 Virginia je htjela otići bez skrivanja, kao dopisnica
New York Posta, bojeći se da bi odlazak bez objašnjenja donio
veće probleme onima koje ostavlja. Da pomogne svojim nasljed-
nicima, počela je svoju opremu, kao što su službeni pečati za
izradu lažnih papira, predavati bivšem frizeru Mayfaira kodnog

206 Clipper je bio leteći brod, jedan od tada najvećih putničkih zrakoplova
za velike udaljenosti.
207 Churchillovo treće izvješće, 18. rujna 1942., Duel of Wits, str. 117.

215
 imena Nicolas. Smatrala ga je sposobnim makar i bio „vrlo tih”,
ali nije imala druge nego povjeriti mu te dragocjene predmete.
Virginia je upozorila London da više ne može skrivati ​​Céle-
stina. „Žao mi je što moram reći da ću ga morati poslati dalje od
sebe jer sam možda pod prismotrom ili mi nadziru kuću”, javila
je Londonu. „Nadam se da će ipak brzo dobiti mjesto za život.”
I ovaj put neće moći organizirati još jedan pokušaj spašavanja
Olivea. „S obzirom na navedeno, bojim se da će mi biti nemo-
guće učiniti mnogo”, rekla je, a zatim oštro naglasila da bi netko
drugi mogao preuzeti barem dio „zaduženja vezanih uz bijeg”:
„Mislim da bi se oni na obali trebali držati svojeg posla.” Ipak,
Virginia kao Virginia, nije dugo zadržala taj odmaknuti stav.
Unatoč očitim opasnostima, Peter Churchill uvjerio ju je da je
ona Oliveova posljednja prilika i tjedan dana zatim s radošću je
javio u London da ima „nove nade” za nesretnog kolegu sad kad
Virginia „prati tijek bolničke rutine”.208 U slučaju da to ne uspije,
otvorila je pregovore preko posrednika (naklonjenog pukovnika
francuske vojske s kojim je imala dobar odnos) s ravnateljem
zatvora Montluc o veličini mita potrebnog da se omogući Oli-
veovo puštanje na slobodu. Nikad nije mogla odoljeti pozivu
da pomogne drugima, uza svu opasnost koja joj je prijetila te je
od Londona zatražila da još jednom odgodi njezin odlazak. Ne
znajući, naravno, da Abwehr sluša gotovo svaku riječ.

Germaine Guérin ugostila je Virginiju u stanu kod

svoje javne kuće u Ulici Garibaldi početkom listopada jer
su „neke čudnovate osobe”209 danonoćno dolazile na Ollierov

208 Churchill: Duel of Wits, str. 119.

209 SOE, Virginijin osobni dosje, Izvješće o situaciji, 30. rujna 1942.

216
 trg i tražile od nje da ih pošalje u Englesku. Virginijino novo
boravište bilo je manje izloženo, ponajviše zato što je bilo na
šestom katu, a dizalo nije radilo. S Cuthbertom bio je to težak
uspon, ali nepristupačnost stana smanjit će protok posjetitelja,
a pazikuća je bio odani član pokreta otpora koji će paziti na nju.
Virginia je očito vjerovala da će preseljenjem dobiti na vremenu.
„Mogu odgoditi odlazak ako ne uspijem izvući [zarobljenike]
prije ili ako stanje bude povoljno i pokaže se da mogu biti kori-
sna”, izvijestila je London. Pronašla je čak vremena srediti svoje
troškove i poslati u Baker Street svoje račune od 1. kolovoza.
„No kako nisam baš vična vođenju računa, mogli bi vam se učiniti
pomalo čudnima. Vjerujem da ćete ih riješiti.”210

Uz Virginijinu pomoć i Célestin je pronašao novo boravište,

u potkrovlju dvorca Hurlevent iz šesnaestog stoljeća, u Feyzinu
južno od Lyona. Zeff je uzeo slobodno dok se ne oporavi te je
Célestin bio opterećen poslom. Do jutra 24. listopada bio je za
svojim uređajem četrdeset osam sati uzastopno, uglavnom je
organizirao padobranske dostave oružja i eksploziva. Odjed-
nom je nestalo struje, što je bio signal za opasnost dogovoren s
vlasnicima dvorca, gospodinom i gospođom Jourdan. Célestin
je skočio do prozora i vidio da je imanje već opkoljeno obručem
crnih Citroëna. Bilo je prekasno za bijeg. On i njegov pomoćnik
pokušali su sakriti radio i dokumente u podrum u otvor dizala,
ali unatoč uloženom trudu i brzini nisu stigli sve ukloniti. Gesta-
povci u civilu već su trčali stubama i upali u prostoriju s oružjem
uperenim u svoj plijen. Célestin je bio jedan od prvih – ali nikako
ne i posljednji – radiotelegrafist koji je pao u operaciji Donar.

210 Ibid.

217
 GESTAPO je odmah krenuo u akciju kad se uvjerio u izvor
signala koje je uhvatio kombi za detekciju. Zaplijenili su Célesti-
nov predajnik i dokumente, namaknuli mu lisičine i odvezli ga
u Lyon na ispitivanje. Na njegov užas, GESTAPO je u njegovu
džepu pronašao ono što je najviše tražio. Bila je to stara deko-
dirana Gauthierova poruka u kojoj je bila očita naznaka da je
njegovo pravo ime Philippe de Vomécourt. Odavala je i adresu
jednog od njegovih pomoćnika u Lyonu, imenom J. M. Aron,
starijeg izvršnog direktora u Citroënu i jednog od najžešćih
kritičara Virginijina takozvanog dadiljastog načina održavanja
sigurnosti. Što je najgore, poruka je upućivala na Marie kao vođu
kruga SOE-ja koji se naziva Heckler211. Célestin je priznao da
je vlasnik predajnika, ali ni uz krajnje metode prisile nije htio
odgovoriti na daljnja pitanja.
Aron je ubrzo uhićen na kolodvoru u Lyonu, kao i šestoro
drugih usputnih pripadnika pokreta otpora koji su se zatekli u
njegovu stožeru te još jedna povezana skupina u Marseilleu. Bez
obzira na njegovu hrabrost, Aron se slomio pod mukama i odao
Gauthiera (koji je uhićen dva tjedna poslije) i lokaciju SOE-inih
skladišta oružja i eksploziva. Dnevnik pronađen u skrovištu
omogućio je val daljnjih uhićenja. Bila je velika sreća što se ranije
tijekom ljeta Virginia odmaknula od Arona i Gauthiera te su
njihovi podatci o njoj sad bili zastarjeli. To dakako nije bio slučaj
sa Célestinom, kojeg je nedavno vidjela. Ipak, unatoč nezamislivo
grubom postupku kojem ga je GESTAPO podvrgnuo, junačka
šutnja modnog ilustratora omogućila je Virginiji još nekoliko
dana bijega. Opet i iznova pitali su ga za Marie ili o „onoj tero-
ristkinji”. Nisu dobili odgovor, ali GESTAPO je njušio krv.

211 Dossier 72 AJ 627, Archives Nationales, Pariz.

218
 Unutar nekoliko sati nakon uhićenja desetci kurira SOE-ja
poslani su da dižu uzbunu širom Slobodne zone. Neki su dobili
upute da nose određenu boju odjeće ili načine dogovoreni znak
dok prolaze pored određene zgrade u konkretno vrijeme. To je
bilo upozorenje upućenima: „Oprez! Prikrijte se dok ne dobijete
upute.” Jednoj je ženi rečeno da krene prepunim vlakom do mje-
sta u kojem su živjeli njezini stariji rođaci, stotinjak kilometara
dalje. Po dolasku trebala je sjesti u određeni kafić točno u 21:45
te naručiti crnu kavu i tri aspirina. Nikad nije saznala razlog niti
je primijetila da je netko od igrača domina za susjednom stolu
čuo što je rekla i požurio upozoriti svoje kolege da je „plameni
obruč buknuo”.
Dakako da je vijest o Célestinovu uhićenju zabrinula Virginiju.
Dva dana poslije ispitivala je London što je s kartom za Clipper.
Rekli su joj da mora navesti podatke s putovnice, što je učinila
4. studenog te je sutradan Nicolas Bodington naložio uredu
SOE-ja u New Yorku da joj se u najkraćem roku pošalju viza i
karta za Lisabon. Morala je otići što prije.

I uza sve užurbane pripreme Virginia se bavila dovr-

šavanjem smionog novog plana za ljude zatočene u Castresu,
kojima se sada pridružio Célestin. Obavještajni agenti često
govore o dijeljenju načela u zaštitu svojih kolega i o traumi zbog
ostavljanja drugih na cjedilu.212 Dakako da je Virginia svoju
misiju doživljavala kao pitanje dužnosti i, da, časti. Imala je već
razrađen svaki detalj na temelju niza sličnih smionih operacija
koje je ona zamislila i koje su izvedene bez greške. Već je nabavi-
la vozilo koje je moglo odglumiti njemački službeni automobil, i

212 Autorica je vodila razgovore s bivšim američkim i britanskim agentima.

219
 to s autentičnim registarskim tablicama i SS-ovskom odorom za
vozača. Dva njezina pouzdana agenta (Henry i Alfred Newton)
bit će prerušeni u žandare, a druga dvojica predstavljat će se kao
službenici GESTAPO-a u civilu, s dolčevitama u tamnozelenim
jahaćim hlačama te s ulaštenim čizmama na nogama. Virginia
ih je naučila kako da se upišu u kaznioničku knjigu kada stignu
u zatvor, a zatim predaju četiri „obrasca za zatvorski premje-
štaj” (djelo nekoga iz njezine vojske stručnih krivotvoritelja) uz
zapovijed da se britanski zarobljenici premjeste u drugi zatvor.
Kad zarobljenici budu izvedeni, „GESTAPO” će ih ugurati u
predviđeno vozilo, a za njima će ići „žandari” i svi će se odvesti
velikom brzinom. Postanu li čuvari sumnjičavi u bilo kojem
trenutku, „GESTAPO” treba aktivirati zvona za uzbunu kao
mamac, zaplijeniti telefone kako bi spriječili pozive upomoć i
pucati po svakomu tko se upusti u potjeru za automobilom.213
Nabaviti žandarske odore pokazalo se neočekivano teškim.
Pronaći ih u pravoj veličini bilo je ravno nemogućem. Newtoni
– akrobati u mješovitoj trupi, koji su prije rata gostovali u europ-
skim kazalištima kao Boorn Brothers – bili su odveć korpulentni,
a zbog pripijenih kostima izgledali su više kao matadori nego
policajci.214 Zato je Virginia odlučila angažirati dva prava žan-
dara koji su u tu svrhu bili voljni dezertirati.215 I to se pokazalo
teškim zadatkom jer bi se ti časnici i njihove obitelji našli u
velikoj opasnosti. Trebalo bi ih odmah zatim nekamo poslati iz
Francuske, a njihove obitelji staviti pod zaštitu pokreta otpora.
Newtonovi su bili posebno spremni pomoći. Obojicu je gonila
mržnja prema Trećem Reichu nakon nepojmljive tragedije u

213 Thomas, str. 163.

214 Ibid., str. 164.
215 SOE HS9 1097-1, Osobni dosje Henryja Newtona.

220
kojoj su izgubili roditelje, supruge i djecu u rujnu 1941. kad je
njemačka podmornica torpedirala SS Avocetu, putnički brod
kojim su plovili kući iz Lisabona u Liverpool. Zato su se braća
obvezala da će pristupiti nekim kontaktima u žandarmeriji u
Le Puyu i krajem listopada im se posrećilo.
S velikim olakšanjem Virginia je požurila k svojim suradni-
cima u Limogesu. Osobito je bila zahvalna na vjernoj potpori
vječno vedrog i uslužnog Marcela Leccie, čija ju je nazočnost
svaki put obodrila. Hvalila ga je Londonu kako ulaže najve-
ći trud obavljajući „zadnje pripreme u planove za skupinu iz
Castresa”. Guth očito nije bio upućen u to, ali Newtonovi – od
milja zvani Blizanci iako je dobna razlika između njih zapravo
bila devet godina – ispratit će žandare dragovoljce u Lyon na
završni podnesak 11. studenog prije nego što krenu u operaciju
sutradan u ranim satima. Realno gledajući na svoju budućnost,
upozorila ih je da će, dođe li do okupacije, ona smjesta morati
otići pa neka se ne začude ako naglo nestane. Za svaki slučaj
dala im je trideset tisuća franaka za pokriće troškova i podrob-
ne upute među kojima i to kako će poslije pronaći pomoć za
prelazak preko Pireneja u Španjolsku.
Ubrzo nakon njezina povratka iz Limogesa u subotu 7. stu-
denoga američki konzulat javio joj je vijesti o napredovanju
operacije Baklja, dobivene od nekolicine preostalih kolega u
veleposlanstvu u Vichyju. Pripremala se invazija na sjever Afrike,
što znači da je neizbježna i potpuna njemačka okupacija. Rekli
su joj da mora otići ili će snositi posljedice. Čak se i tada Virginia
htjela oduprijeti neizbježnom, i dalje se svim žarom nadajući da
će svjedočiti uspješno provedenoj operaciji Castres. Svejedno je
počela sređivati svoje poslove, dogovorila je radiotelegrafista za
Blizance i uništila sve isprave u svojem stanu. Predala je Nicolasu
posljednji pečat za lažne isprave i podosta praznih kupona za

221
hranu te je ostavila dvjesto tisuća franaka kod mesdemoiselles
Fellot, da ih podijeli Blizancima, Vicu koji je zadužen za bijeg te
radiotelegrafistu Edwardu Zeffu, koji se vraćao u Lyon da ondje
nastavi s poslom. Našla je sigurnu kuću za kurirku u bijegu kod
naklonjenih časnih sestara u La Mulatièreu. Možda najvažnije,
još se zadnji put čula sa zapovjednikom Montluca kako bi se
priveo kraju postupak oslobađanja Olivea.
Sutradan rano ujutro sto tisuća savezničkih vojnika pod zapo-
vjedništvom američkog general-bojnika Dwighta Eisenhowera
iskrcalo se na sjeveru Afrike pod višijevskom okupacijom, u
Alžiru, Oranu i Casablanci u prvoj zajedničkoj masovnoj save-
zničkoj ratnoj ofenzivi. Maršal Pétain zanemario je molbe čak i
nekih svojih ministara da odleti u Alžir i prijeđe na anglo-ame-
ričku stranu. Naprotiv, zapovjedio je francuskim snagama da se
odupru Saveznicima iako je otpor Francuza brzo prestao. Pre-
kinuo je i diplomatske odnose sa SAD-om i internirao najvišeg
časnika u veleposlanstvu Sjedinjenih Država, otpravnika poslova
Pinkneyja Tucka, zajedno s njegovim službenicima. (Admiral
Leahy već je bio povučen u Washington.)216 Ništa više nije
moglo spriječiti Hitlera da raskine sporazum o primirju i pre-
plavi Pétainovu domenu u južnoj Francuskoj svojom vojskom
i tenkovima. Svaki pokušaj Saveznika da napadnu Hitlerov
teritorij iz novouspostavljene baze s druge strane Sredozemnog
mora naišao bi na željeznu šaku Wehrmachta. U nekoliko sati
Virginijini prijatelji i zaštitnici postat će nemoćni u potpuno
nacističkoj državi u kojoj bi njemački teror bio neobuzdan.

216 Admiral flote William D. Leahy: I Was There: osobna pripovijest

načelnika stožera predsjednicima Rooseveltu i Trumanu na temelju
njegovih zabilježbi i dnevnika iz tog vremena, Victor Gollancz, 1950.,
str. 80.

222
Pokret otpora bit će pregažen bez ikakve zadrške. Kako da
ostane i vjeruje da će preživjeti?
Virginia je rano ustala i, čuvši vijesti, vječno savjesna, pohrlila
je ukloniti zadnje tragove. Dok se žurila sablasno praznim uli-
cama, nabasala je na bivšeg agenta bivše francuske tajne službe
Deuxième Bureau koji je u prošlosti bio od pomoći. Srdačno joj
je savjetovao da smjesta ode. No nije htjela otići prije nego što
vidi Blizance, koji su otišli na susret s naklonjenim žandarom
u vezi s operacijom Castres i trebali su se javiti u njezin stan u
šest te večeri. Vratila se u Rue Garibaldi da ih primi, ali nisu
došli. U napetosti je još dulje čekala Nicolasa da dođe kako je
obećao, da mu izda daljnje upute. Ali ni on nije došao. Javila je
Londonu: „Zaključila sam da zaziru od toga da dođu u stan ili
su uzeli zdravo za gotovo da sam otišla.” Virginia je opet izašla
u devet navečer potražiti francuskog obavještajnog agenta i
saznati daljnje vijesti, ali on ju je molio da odmah nestane jer
joj život ovisi o tome. Nikakav francuski šef policije, ni američki
diplomat, ni paravan novinarke ne bi je više spasili. Nijemci su
znali sve o njoj i neće imati milosti kada dođu po nju. Čak je
dočuo da se očekuje dolazak čete ljudi kao prethodnice u Lyon
– to im je bio prvi grad u nizu – negdje između ponoći i jutra.
Još je jedan posljednji put otišla u svoj stan, pospremila ostatak
novca i spakirala odjeću u torbu koju je vukla što je brže mogla,
koliko joj je Cuthbert dopuštao, tri kilometra do kolodvora.
Stigla je na zadnji vlak iz Lyona prema jugu koji je krenuo u
jedanaest sati navečer. Bilo je to za dlaku.
Virginia nikomu – pa ni Roussetu ni Germaine – nije rekla
da je otišla vlakom u Perpignan, najjužniji grad u kontinental-
noj Francuskoj udaljen petstotinjak kilometara. Bila je to duga
noć. Pruga je mučno vijugala između tvornica, skladišta svile
i naftnih rafinerija na jugu Lyona u Marseille, gdje je morala

223
presjesti pod oštrim i budnim pogledima gestapovskih časni-
ka u grupama. Pretpostavljala je da su Nijemci već u Lyonu
s namjerom da je privedu. Nije znala da ju je Alesch točno
opisao svojim gestapovskim gospodarima (radio je za onoga
tko mu je bio spreman platiti), ali bez sumnje se prerušila, kako
je i inače činila, da se provuče kroz brzinske provjere. Nakon
neprospavane noći stigla je bez poteškoća u Perpignan, trideset
kilometara od španjolske granice kod istočnog ruba Pireneja.
Bio je to buntovni stari francusko-katalonski grad sa zategnutim
ozračjem, ali dobro ga je poznavala jer ga je koristila kao bazu
preko koje su pobjegli mnogi prije nje. Prijavila se u Hôtel de
la Cloche, gdje su im vlasnici bili naklonjeni, i ostala je daleko
od pogleda u svojoj sobi do poslijepodneva, kad je znala da se
jedan kontakt, Gilbert, svaki dan zadržava jedan sat na trgu
između dva i tri. Gilbert je odmah primijetio visoku, upečatljivu
Amerikanku koju je poznavao kao Germaine kako se kreće kao
da lebdi jedva vidljiva iza stabala. Već je prije surađivao s njom
i dade joj znak da pođe za njim u sporednu ulicu gdje će moći
razgovarati. Oštri sjeverac šibao ih je čak i uz obalnu nizinu, a
svježi zrak odisao je na snijeg. Jedinu mogućnost bijega Virginiji
je pružao jedan od najsurovijih planinskih prijevoja u Pirenejima,
dvije i pol tisuće metara iznad njih, pored ledenjaka i neravnih
litica masiva Canigou, varljivog i mjestimično neprohodnog
čak i u ljetnim mjesecima. Malo bi tko očekivao da bjegunac
pokuša svladati usku kamenitu stazu, gdje snijeg zimi može
sezati do pojasa, a ledeni vjetar tramuntana otima dah iz pluća.
Ali sad nije bilo drugog načina da se izađe iz Francuske – bilo
je prekasno na odlazak brodom ili zrakoplovom, vlakove koji
vode preko granice sigurno strogo nadziru ophodnje, a njezini
bi progonitelji pazili na sve prohodnije rute koje preko planine
vode u Španjolsku.

224
 Gilbert je pristao pokušati pronaći passeura – ili brdskog vodi-
ča – koji bi bio spreman povesti je preko, ali ju je upozorio da
vjerojatno neće uspjeti jer je previše toga bilo na kocki. Passeurs
nisu htjeli voditi žene u bilo kakvim uvjetima, a kamoli zimi. A
nakon vijesti iz sjeverne Afrike bit će još više žandara u gradovima
i ophodnji po planinama, bit će svi napeti i vodit će pse tragače
obučene da prate tragove u snijegu ili pronađu odbačeni komad
odjeće, kao što je rukavica. Prelaziti preko planine u takozvanoj
zabranjenoj zoni bez posebne propusnice bio je krajnje ilegalan
čin. Svatko tko bi u tome bio uhvaćen bio bi zaustavljen i uhićen.
Passeurs su bili tvrdokorni ljudi, često krijumčari po zanima-
nju, koji ne bi stavili život na kocku i preuzeli odgovornost za
nekoga tko bi ih mogao usporiti, odustati na pola puta i zbog
koga bi mogli biti uhvaćeni. Kolale su mnoge priče o tome kako
su passeurs pucali na one koji bi zaostali, gurali ih u provaliju ili
ih jednostavno ostavljali na milost Nijemaca, medvjeda i vukova
koji su lutali planinama. Drugi, odviše iscrpljeni da se dalje mogli
kretati, samo bi legli u snijeg i pozvali smrt da ih uzme. Mnogi
sposobni mladići u punoj snazi nisu više nikad viđeni, a bjegunci
bi katkad naišli na smrznuta trupla, poneka u uspravnom položaju,
zagledana ravno naprijed. Gilbert je objasnio da bi s obzirom na
okolnosti Virginia morala platiti vrlo visoku cijenu da bi uopće
imala ikakvih izgleda, čak dvadeset tisuća franaka po glavi (gotovo
dvadeset puta više od prethodne cijene), a da bi se vodiču to uopće
isplatilo, trebala bi povesti još dva bjegunca – dva čovjeka koje nije
poznavala i koji su već neko vrijeme čekali. Nisu još imali novac
pa će morati biti strpljiva. Odgađanje ne dolazi u obzir, rekla je.
Sama će platiti pedeset pet tisuća franaka za sve njih. Nesumnjivo
iznenađen njezinim navaljivanjem, Gilbert je obećao da će javiti
čim bude imao kakvih vijesti. Nije znao za Cuthberta, a Virginia
je svakako morala spriječiti da sazna, a pogotovo da sazna passeur.

225
Inače bi joj propala svaka nada u bijeg. Rastali su se i Virginia
se požurila natrag u Hôtel de la Cloche, ali nitko je te noći nije
potražio. Mogla je samo čekati znajući da sat otkucava i da Nijemci
stežu obruč iz minute u minutu. Prošla je još jedna noć, a sutradan,
10. studenog Winston Churchill slavio je u Londonu britansku
pobjedu kod El Alameina i uspjeh operacije Baklja. U govoru za
ručkom kod gradonačelnika Londona u Veleposjedničkoj kući
premijer je svoje slušatelje umorne od rata ohrabrio riječima: „Ovo
nije kraj. Nije ni početak kraja. Ali je, možda, kraj početka.” Ali
za Virginiju nije bilo utješnih riječi. Samo dugo samotno čekanje,
cijeli dan i još jednu noć u hotelskoj sobi uz osjećaj zarobljenosti.
Sutradan u sedam ujutro Wehrmacht je u punoj snazi
prodro preko demarkacijske crte u Slobodnu zonu. Francuzi
nisu pružili nikakav otpor. Sad je bilo samo pitanje sata kad će
vojska i tenkovi stići u Perpignan i oduzeti Virginiji posljed-
nju mogućnost da se domogne slobode. U Hôtelu Terminus
u Lyonu Klaus Barbie dragao je svoju omiljenu mačku i kipio
od bijesa. Pod njegovim zapovjedništvom u Lyonu je bilo više
gestapovskih časnika nego bilo koji drugi grad (s obzirom na
njegovu veličinu), uključujući Pariz. Potpuna nacistička okupa-
cija donijela mu je veliku potporu teško naoružanih postrojbi
i crnouniformiranih elitnih časnika SS-a s oznakama lubanje
s prekriženim kostima. Nudila se velika nagrada svakomu tko
ima informacije koje bi dovele do uhićenja Marie Monin. No
nitko nije znao gdje je Virginia, a Barbie još nije bio siguran ni
koje je nacionalnosti. Poslije se u neko doba čulo kako Mesar
iz Lyona, što će mu uskoro postati nadimak, vrišti: „Sve bih dao
da se dočepam te šepave kanadske kuje!”217 Podvostručivši sada

217 SOE HS9 1096-8, osobni dosje Alfreda Newtona.

226
napore da je pronađe, naručio je tisuće tjeralica na plakatima
polijepljenima diljem Francuske s velikim crtežom na kojem
je Virginia bila vjerno prikazana. U dnu je velikim slovima
bilo napisano: najopasniji neprijateljski špijun: moramo
je pronaći i uništiti!
I dalje se krijući u hotelu, Virginia je napokon oko podneva
primila poruku da će je netko potražiti kasno poslijepodne.
Passeur je uredno stigao kad se smračilo i s velikim olakšanjem
iskrala se u tamu i neopaženo sjela u prednji dio njegova kami-
oneta. Dala mu je pola svote novca uz obećanje da će mu ostatak
biti isplaćen kad se nađu s druge strane granice. Jedva je nazirala
dva muškarca koji su se stisnuli na podu u stražnjem dijelu vozila.
Predstavili su se kao Leon Guttman, poljski Židov koji je prije
rata emigrirao u Australiju, i jedan Anglofrancuz po imenu Jean
Alibert. Dok se kamionet udaljavao od Perpignana krećući se
prema brdskoj cesti, muškarci su joj izrazili zahvalnost što im
je platila put. Virginia, koja je uvijek bila u potrazi za dobrim
regrutima, počela se pitati bi li ih mogla iskoristiti u nekoj budu-
ćoj misiji. Čak je i tada vjerovala da će takvih misija još biti.218
U istom trenutku na Perrache u Lyonu stizao je drugi vlak
prepun njemačkih vojnika. Za njim su slijedili tenkovi i kami-
oni s dodatnim ljudstvom, oružjem i streljivom. Flote crnih
gestapovskih Citroëna krstarile su gradskim ulicama. Njemač-
ki časnici odguravali su pješake s nogostupa. Na javne zgrade
postavljane su svastike, a satovi su namještani na njemačko
vrijeme. Neke su trgovine počele isticati svoje arijevske potvrde
kako bi privukle klijentelu iz Wehrmachta. U kolodvorskoj
knjižari mogli su se kupiti samo nacistički i višijevski pamfleti,

218 SOE, Virginijin osobni dosje, izvješće, 18. siječnja 1943.

227
među kojima i protubritanske nebuloze francuskog pomorskog
časnika. U međuvremenu ostatak Alainove vojske od papira – za
koju je nekoć uvjeravao Baker Street da je kolosalna borbena
sila – nije učinio ništa. Većinu je „zahvatila panika” i „grč u
trbuhu” pa su preostalo oružje pobacali u rijeku. „Odali su se
na prvi znak opasnosti i pokazali pravo lice”, glasilo je poslije
službeno izvješće219. Ukinuta je Slobodna zona, a Francuska više
nije imala vojsku, carstvo pa čak ni flotu – preostatak njezine
mornarice ubrzo su potopili sami francuski časnici u Toulonu.
Ljupki hoteli Pétainove vlade iskorišteni su za smještaj njemač-
kih vojnika. Da poniženje bude potpuno, Hitler je iz francuske
riznice izvlačio petsto milijuna franaka na dan, a njegovi nasil-
nici otimali su vrijednu imovinu, od poljoprivrednih strojeva
do starih majstora.
Blizanci su zatekli grad kojim je vladala strka dok se tek poče-
la širiti spoznaja o strahotama koje su nastupile. Doveli su sa
sobom i žandare predviđene za operaciju Castres, ali su ih ostavili
na uglu s Ulicom Garibaldi dok su se njih dvojica otputila do
Virginijine zgrade preuzeti njezine posljednje zapovijedi. Kad
je ušao u vežu, Henry Newton imao je „nestvaran osjećaj” da
je u nečemu pogriješio.220 Otrčao je stubištem na šesti kat, ali
na njezinim ulaznim vratima nedostajao je znak da je zrak čist.
Shvatio je da je bolje ne kucati. Sjurio se natrag do izlaza i upitao
pazikuću, za koju je znao da je pouzdana, što je s Virginijom.
Žena mu je rekla da je otišla navrat-nanos, da nije stigla ni zavr-
šiti sve svoje projekte. Kad su Blizanci izašli iz zgrade, prišao im
je jedan svećenik i predstavio se kodnim imenom Biskup. Nisu

219 Izvješće Bourne-Patersona.

220 Thomas, str. 168.

228
se htjeli upuštati u razgovor, pokušali su nastaviti put, ali on je
ustrajao rekavši da mu je žao što Marie nema jer je radio za nju.
Na spomen njezina imena zastali su da ga poslušaju. Svećenik je
nastavio govoriti svojim teškim njemačkim naglaskom da ima
pod sobom ljude koji fotografiraju bunkere na obali i tvrdio je da
je ostao dug od sedamdeset pet tisuća franaka prema njemu da
ih nastavi financirati, dakle znaju li gdje je Marie? Razgovor je
bio kratak, no dovoljno dug da Alesch shvati s kim razgovara.221

Kamionet je skrenuo na cestu koja je oštro zavijala

pa usporio da svlada stjenovitu uzbrdicu. Stao je ispred neosvi-
jetljene staje nedaleko od zidinama opasanog planinskog sela
Villefranche-de-Conflent u podnožju Pireneja zapadno od
Perpignana. Trojcu je rečeno da ondje odspava nekoliko sati, uz
šum rijeke što brza s obje strane dok se masiv Canigou nadvija
nad njima.222 Virginia se pokušala odmoriti na slami, no nije
mogla skrenuti misli s momaka koje je morala ostaviti u zatvoru.
Posebno ju je „boljela duša”223 što nije dospjela završiti operaciju
Castres, ali nadala se da je sve prošlo glatko kako je i isplanirala,
posebno za Rakea. Čim stigne do američkog konzulata u Bar-
celoni, rekla je sama sebi, pokušat će saznati.
Nije znala da je Rake u tom trenutku već bio slobodan i da
ju je tražio u Lyonu te (otkrio da je nema). On i njegova dva
druga imali su velike sreće jer su upravo bili prebačeni u logor za
ratne zarobljenike gdje ih je prosaveznički zapovjednik odlučio
pustiti na slobodu prije nego što ih se dočepaju nacisti. Čak ih

221 SOE, osobni dosje Alfreda Newtona.

222 Vincent Nouzille: L’espionne, Virginia Hall, une Américaine Dans la
Guerre, Arthème Fayard, 2007., str. 224.
223 Virginijin osobni dosje, izvješće, 4. prosinca 1942.

229
je opskrbio i odjećom, čokoladom i cigaretama. Sad je Rake
morao za njom u Španjolsku na svoju ruku. Nije čula ni da se
Olive skriva u frizerskom salonu madame Gilbert u Rue de la
République u Lyonu nakon puštanja zahvaljujući Virginijinoj
pravodobnoj intervenciji kod upravitelja zatvora. Razbjesnilo bi
je kad bi saznala da se nije prestajao zavaravati kako je to zasluga
mademoiselle Menier.
Jutarnja magla lebdjela je poput vela nad blistavim kućama
Villefranche od ružičastog mramora kad je Virginijina družina u
cik zore pošla na put. Udarili su na jug stazom usječenom u str-
me snježne planinske obronke nad uzburkanom rijekom Rotjà.
U početku je uspon bio dovoljno blag, staza se uspela stotinu
pedeset metara u tri kilometra dok su hodali na jug prema dolini
Corneilla-de-Conflenta, gdje su zaobišli selo kako ne bi privukli
pozornost. Virginia je svoju tešku torbu nosila na desnoj strani
da prikrije hramanje, ali nakon nekoliko sati sve strmijeg terena
i sve težeg i kliskijeg snijega bol u batrljku postajala je očita.
No nije smjela zaostati. Morala je ići ukorak s ostalima, znala
je da ih očekuje mnogo teži teren i da je pred njima još osam-
deset kilometara hoda. Penjali su se dalje pored toplih izvora u
Vernet-les-Bainsu, a zatim je slijedio dug i naporan uspon do
maloga naselja Py koje kao da se držalo za bijele padine Canigo-
ua boreći se za život. Ni to nije bilo ništa u usporedbi s mukama
sljedećih dvadeset kilometara. Nakon mjeseci polugladovanja
u Francuskoj, nametnutog ratnim prilikama, sad se morala
uspeti na visinu od 1500 metara po najgorem zimskom vremenu.
Svaki korak u stranu bio je poput igle u njezin kuk dok je vukla
umjetnu nogu vrtoglavom uzbrdicom, a teret torbe trgao ju je u
ramenu i usijecao se u njezinu smrznutu ruku. S jedne njezine
strane zijevala je provalija duboka nekoliko stotina metara, a s
druge se dizala strma stijena planine gotovo bez ičega za što bi

230
se mogla uhvatiti ili zakloniti od žestoke planinske oluje. Snijeg
je bio mjestimično dubok tri metra, a nije imala krplje pa čak ni
štap za pomoć. Lice joj je bilo zgrčeno od muke dok ju je šibao
oštar ledeni vjetar; prsa su joj se naprezala da dođe do zraka
trzajući se od kratkih brzih udisaja na razrijeđenu zraku; tuklo
joj je u glavi od napora i vrtjelo joj se, a s vrha umjetne noge
počela je curiti krv, gdje joj je batrljak sad bio svježa otvorena
rana. Ali nije imala druge nego držati korak s ostalima. Korak
po korak tjerala se da ide dalje, sve više uzbrdo. „Uspon je besko-
načan”, prisjetila se Chucka Yeagera, pilotskog asa američke
avijacije koji je prešao sličan put, poslije tijekom rata. „Muka
nad mukama.”224 Doista, upravo su ovdje mnogi od onih koji
su onuda prošli prije bili moreni ozeblinama i vrtoglavicom – ili
jednostavno željom za smrću. I opet Virginia posegnu za očevim
riječima iz sna, o svojoj dužnosti da preživi. Ali ništa u svim
nedaćama rata nije bilo ni blizu agoniji i strahu proživljenima
tijekom tih dugih napornih sati – a sada se Cuthbert lomio pod
njom, zakovice su mu polako popuštale pod opterećenjem dok
je ona nastojala smoći volju da ide dalje.
Tek kad su napokon stigli do prijevoja Mantet na 1800 meta-
ra, vodič im je dopustio da se odmore u pastirskoj kolibi i pojedu
nešto od oskudnih namirnica koje su ponijeli sa sobom (vjerojat-
no samo kocke šećera i kekse). Stisnuli su se jedni uz druge da se
ugriju, ali i tu je morala kriti protezu i krvlju natopljenu čarapu.
Vjerojatno je u tom trenutku poslala sad već legendarnu poruku
u London – možda jednim od novih, lakših predajnika skrivenih
u njezinoj torbi ili možda s uređaja koji je bio skriven u kolibi.
Pisalo je: „Cuthbert mi pravi probleme, ali izdržat ću.” Dežurni

224 Edward Stourton: Cruel Crossing, Black Swan, 2014., str. 250.

231
službenik koji je primio njezinu poruku u prijemnoj postaji u
velikoj seoskoj kući kod Sevenoaksa u Kentu nije imao pojma
na koga je mislila. „Bude li Cuthbert i dalje pravio probleme,”
odgovorio je, „treba ga eliminirati.”
Sljedeći dan, petak trinaesti, opet je počeo vrlo rano. Staza je
sad bila još strmija i planina je predstavljala naizgled nesavladivu
prepreku između njih i Španjolske. Penjući se sve više jedni iza
drugih do visine od 2500 metara, napokon su sredinom dana
stigli do vrha prijevoja kod stjenovitog stošca Pic de la Dona.
Odatle su u čudu gledali Španjolsku kako se stere ispod njih
nudeći primamljivu mogućnost slobode. Dosad nisu naišli ni
na koga osim nekoliko divljih životinja, a sad će biti ostavljeni
potpuno sami jer je passeur uzeo ostatak Virginijina novca i
otišao natrag. No nije bilo vremena za odmor jer im je preostalo
još trideset kilometara hoda, a kružile su priče o vukovima i
medvjedima koji vrebaju bjegunce na tom potezu. Zapravo, neće
biti pauza tijekom poslijepodneva ni tijekom duge mučne noći
koja je slijedila. Vukli su se dugom vijugavom stazom pokraj
prvog španjolskog planinskog mjesta Setcasesa, vjetrovitog sela
gdje zimi temperatura redovito pada dvadeset stupnjeva ispod
ništice, niz strmi tok rijeke Ter do Camprodona i na kraju do
San Juana de las Abadesas u dolini. Noge su im sad bile teške
kao olovo, pomisao na vožnju jutarnjim vlakom u Barcelonu i
dolazak u konzulat za nekoliko sati, na vrijeme za ručak, tjerala
ih je dalje korak po korak. Virginia je poticala suputnike da se
kreću dalje, unatoč boli, iako je jedva nalazila snage govoriti.
Gotovo nisu mogli podnijeti da podignu glave i gledaju svjetla
u daljini, svjetla koja su označavala kraj njihovih patnji. Pazila
je da hoda onako kako je mislila će Cuthbert ostati u jednom
komadu, ali nizbrdo je bilo još skliskije i održavanje ravnoteže
pokazalo se gotovo nemogućim jer nedostatak gipkosti njezina

232
 lažnog gležnja značilo je da se morala neprirodno naginjati
daleko naprijed. Iz sata u sat bojala se da će pasti u prazno.
Bio je za Virginiju divljenja vrijedan uspjeh svladati taj prije-
laz – ili riječima službenog poslijeratnog izvješća: „rekord sam za
sebe”.225 Nekako je ovaj trojac ustrajao i stigao u San Juan prije
zore pa nastavio do kolodvora da stignu na vlak u 5:45. Kad su se
ukrcali, znali su da su sigurni jer policijskog nadzora nije gotovo
ni bilo u to doba, dakle sad je samo trebalo čekati neko vrijeme i
pokušati se zagrijati i ostati izvan ičijeg vidokruga dok ne stignu.
Bio je još mrak kad je na peron došla ophodnja Civilne garde
naoružane do zuba. Pripadnici zloglasnih paravojnih policijskih
snaga temeljito su pretražili kolodvor i s lakoćom pronašli Virgi-
niju i njezine suputnike u stanju bliskom fizičkom kolapsu. Jedva
sposobni govoriti, mucali su neke izlike, a Virginia, koja se bolje
snalazila sa španjolskim, objasnila je da je Amerikanka i tvrdila
je da je samo uživala u planinama. Civilna garda sumnjičavo je
odmjeravala njihovu prljavu odjeću. Odmah su ih uhitili kao
„izbjeglice bez dokumenata i sredstava”226 i gurnuli u patrolno
vozilo da ih odvezu u policijsku postaju, a zatim u zatvor u
Figueresu. Odatle su Guttman i Alibert prebačeni u zloglasni
koncentracijski logor u Mirandi de Ebro.227

225 Bourne-Patersonovo izvješće.

226 Centralni dosjei Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, Memorandum,
2. ožujka 1943., NARA, RG 59.
227 Podatci potječu iz više izvora, među kojima i živopisnih i korisnih
opisa Virginijine nećakinje Lorne Catling; bivšeg službenika CIA-e
Craiga Gralleyja koji je pratio njezin put u „studijama o obavještajnoj
službi“, sv. 61 (nerazvrstani članci iz ožujka 2017.); iz L’Espionnea
Vincenta Nouzillea; opisa iz Virginija osobnog dosjea i raznih drugih
referenci SOE-ja te opsežnog osobnog istraživanja o uvjetima i topo-
grafiji kraja.

233
 Virginia je pobjegla iz Francuske, od GESTAPO-a i Abwe-
hra, probila se kroz snijeg i vjetar preko prijevoja od 2500 metara,
pomogla je nebrojenim ljudima da pobjegnu iz zarobljeništva i
bila je jedan sat od hvatanja vlaka koji bi je odveo na sigurno, do
tople kupke i toplog obroka. A sada se našla iza rešetaka. Hoće
li s njom plamen otpora biti ugašen?

234
 OSMO POGLAVLJE:

Najtraženija agentica
Tog petka, 13. studenoga prije zore, dr. Rousseta probudilo
je žestoko lupanje na vrata njegove klinike na Trgu Antonina
Ponceta. Dok se Virginia pripremala savladati posljednji komad
uspona planinom na putu u Španjolsku, časnici GESTAPO-a
i SS-a nahrupili su u dvorište i uhitili ga u noćnoj halji pod
optužbom za špijuniranje i terorizam. Zahvaljujući presretanju
Virginijinih emisija i brutalnim metodama njihova ispitivanja,
GESTAPO je prodro u jezgru tajnih savezničkih operacija četr-
deset osam sati nakon preuzimanja pune kontrole nad neokupi-
ranom zonom. Znali su Virginijino kodno ime, njezino sjedište
te identitete i adrese mnogih pripadnika njezinih krugova. Samo
nisu znali gdje je ona.
Pépina su izvukli u lisicama, a GESTAPO-ovi stražari posje-
dali su na njega u stražnjem dijelu standardnog crnog Citroëna
da ne pobjegne te se morao boriti za zrak. Sljedećih dana i
tjedana podvrgavali su ga zvjerskom mučenju, ostavivši mu
slomljeno tijelo, a prkosan duh. Gdje je Šepava Dama?! vikali su.
Gdje je Marie Monin? Dani i noći prolazili su u magli agonije
i iscrpljenosti, ali nije ju odao. Priznao je da je poznaje, ali je
ponavljao da je samo njezin liječnik te da ne zna ništa o tome tko
je ona zapravo ni kamo je otišla. Gorkom ironijom, istoga dana

235
kad je uhićen, London je izdao nove naloge svojim agentima
sad kad su Saveznici gradili strateško uporište na sjeveru Afrike.
Godinama planiranja napokon je došao kraj i mogle su otpočeti
pripreme za nova iskrcavanja u Europi. Nova zapovijed bila je
izazvati „maksimalnu poremetnju” i „napasti sve planirane cilje-
ve”, i to „svim raspoloživim sredstvima”228. Bio je to dan koji su
dugo čekali, ali nije bilo ni Virginije ni Rousseta da mu svjedoče.
Pépin je odveden u ozloglašenu tvrđavu-zatvor u Fresnesu na
periferiji Pariza, gdje je podvrgnut daljnjem „tretmanu” i zatočen
u tamnici u tajnoj ćeliji broj 282, u kojoj je ostao dvanaest mje-
seci. Tijekom cijele 1943. posve sam ondje je iščekivao hoće li ga
deportirati u nacistički logor smrti ili ga pogubiti na domaćem
terenu u Francuskoj. Možda se hvatao za sve mršaviju nadu da
će Virginia nekako spasiti svojeg najvjernijeg poručnika. Ali
nitko nije znao gdje se on nalazi, a ona je nestala i sigurno se
nije mogla vratiti. A nije bilo nikoga drugog tko bi posjedovao
smjelost i vještinu za provedbu takva podviga.
U Lyonu je Alesch udvostručio napore da pronađe Marie i
tako stekne još veće bogatstvo, koje bi zavrijedio od Abwehra
kad bi bila zarobljena. Dan nakon Roussetova uhićenja zapu-
tio se u ordinaciju, gdje mu je vrata otvorila liječnikova kućna
pomoćnica Eugénie. Budući da je već vidjela kako svećenik
razgovara s njezinim gazdom, vjerovala je da mu smije reći za
liječnikovo uhićenje. Problijedjevši što se GESTAPO dočepao
njegova zakonitog plijena isključivši njega, Alesch je upitao gdje
se nalazi „Engleskinja” kako bi položio pravo na ono što mu
pripada. Eugénie, koja nije znala ništa o tajnom životu svojeg

228 SOE HS7- 245, Ratni dnevnik Odjela F od listopada do prosinca

1942.

236
poslodavca, kao ni to da je Virginia išta drugo doli pacijentice
po imenu Marie Monin, odgovorila je da je nestala. Kipteći od
bijesa, opat joj je zapovjedio da mu otkrije podatke o Mariei-
nim najbližim prijateljima, ustrajno tvrdeći da je od presudne
važnosti da s njom kontaktira. Sudbina je htjela da mu Eugénie,
onako sva smetena, preda imena i adrese Germaine Guérin i
Joulianovih, Virginijinih kontakata u Le Puyu.
Alesch je požurio dalje da se umili Germaine. Sad kad je
Virginia nestala, a Rousset je uhićen, ona se nehotice našla u sre-
dištu Operacija SOE-ja u Lyonu, ali je sasvim sigurno svejedno
bila iznenađena što je Virginijin svećenik ljubimac tako uporno
opsjeda. Rousset je uvijek govorio da je „jedna od naših najboljih
agentica”229, ali bilo joj je vrlo drago da može s nekim podijeliti
teret sad kad je ostala bez oboje svojih šefova. Opat se, uostalom,
nije štedio kad je trebalo hvaliti Virginiju i bio je tako dobro
upućen u njezin rad. Znao je razgovarati sa Germaine (uvjeriti
je da je na njezinoj strani) istodobno računajući na njezine stra-
hove (da nije kvalificirana za ulogu u kojoj se sada neočekivano
našla). Prebrzo mu je počela vjerovati i ovisiti o njemu te ga je
upoznala s jednim od svojih omiljenih obožavatelja, Eugèneom
Jeunetom, industrijalcem koji je bio od velike pomoći njihovoj
borbi. Germaine je idućih tjedana nekoliko puta večerala s
obojicom u najboljim restoranima na crnom tržištu Lyona i
čak je primila Alescha u svojem privatnom stanu iznad bordela
u Ulici Garibaldi. Onamo su mnogi agenti, kuriri i kojekakvi
pomagači – među kojima i Virginijin voljeni „nećak” Marcel
Leccia (sad već iskusan diverzant) – dolazili k Germaine po
upute iz Londona ili radi pukog druženja sad kad šefice više nije

229 Svjedočanstvo dr. Rousseta, Aleschev dosje, Archives Nationales, Pariz.

237
bilo. Jednog po jednog ih je, u dobroj vjeri, upoznavala s Ales-
chem, koji je čekao u njezinoj kuhinji, gotovo kao da je postao
dio obitelji, i pratio tko dolazi i odlazi. Tako je sa zastrašujućom
lakoćom upoznao veći dio ostataka Virginijine operacije. Kad
je navratio Nicolas, sada najviši agent u Lyonu, Alesch se čak
usudio zatražiti još novca – iako je njegov zahtjev od 275 000
franaka u sve sumnjičavijem Londonu glatko odbijen.230 Čak
i tad Nicolas je lanuo da je Virginia upravo u Španjolskoj – a
taj podatak Alesch je brzo prenio pukovniku Reileu u Parizu
koji je pak obavijestio kolege iz Abwehra južno od granice da
je potraže. Alesch je u međuvremenu GESTAPO-u prodao
imena i opise Germaineinih posjetitelja, a zatim je, oko Božića,
nakratko nestao.
Lyon je plaćao najvišu cijenu za svoj otpor, a okupator nije
bio više ničim sputan. Jedan gostujući agent SOE-ja, George
Millar, prisjetio se: „Zrak je bio nabijen mržnjom, osvetom i
borbom.”231 Nitko nije pošteđen: čak su i djecu zaustavljali i
pretraživali na ulici, a hladne noći narušavala je „škripa guma
gestapovskih vozila koja su skretala iza ugla da uhite još neko-
ga”.232 Pao je i Grégoire, Virginijin radiotelegrafist koji je za
dlaku izbjegao uhićenje u stanu Marchandovih uz rijeku. Stražar
u njegovoj sigurnoj kući uspaničio se kad je ugledao vozilo
GESTAPO-a i pobjegao te je Grégoire uhvaćen na djelu dok je
sjedio za uređajem.
U takvim mučnim okolnostima Germaine je nastojala saču-
vati krhotine Virginijine mreže na kupu, stalno trčeći između
agenata u nadi da će ostati korak ispred Nijemaca. Manjak

230 SOE, Ratni dnevnik, sv. 2, od listopada do prosinca 1942., 21. 12. 1942.
231 Millar, str. 283.
232 Toma, str. 206.

238
Marieine snalažljivosti i hrabrosti ostavio je veliku prazninu.
Čak je i švicarski konzul u Lyonu poslao Državnom tajniš-
tvu u Washingtonu brzojav u kojem je izrazio „želju za bilo
kakvom informacijom… u vezi s njezinim mjestom boravka”.233
I Edward Zeff beznadno je tražio Virginiju. Vratio se u Lyon
na sastanak s njom 14. studenog nakon dvomjesečne stanke
dok ne prizdravi. Nakon njezina nestanka nije imao kamo iako
ga je neko vrijeme Nicolas držao kod sebe dok mu GESTAPO
nije opet ušao u trag. Svatko povezan s Virginijom sad je bio
u smrtnoj opasnosti i u jednoj bezglavoj jurnjavi kroz traboules
jedan je časnik GESTAPO-a uspio uhvatiti Zeffa za nogu, ali se
ovaj uspio izvući, ostavivši Nijemca sa svojom cipelom u ruci234.
Potpuno brûlé u veljači 1943. krenuo je hitno u Španjolsku, ali
ga je izdao njegov passeur u zamjenu za izdašnu nagradu koja se
nudila za Židova. Odmah je predan GESTAPO-u, pretučen i
podvrgnut mučenju vodom, što je podnosio tri mjeseca, koliko
su nastojali iz njega izvući ono što su čuli od Alescha o tome
gdje je Virginia. Ništa nije odao te je napokon deportiran u
logor smrti Mauthausen u Austriji, gdje je nekako uspio izbjeći
smaknuće. Prolazili su tjedni a da se o njoj nije čulo ni glasa, no
Virginia je i dalje bila glavna meta GESTAPO-a. Nisu namje-
ravali odustati dok je ne uhvate. Mnogi će još nastradati.
Germaine je uviđala da je opasnost sve veća i često je mije-
njala rutinu žureći s jednog posjeda na drugi nastojeći očuvati
imovinu SOE-ja. Ali ni jedna od tih mjera predostrožnosti – ni
njezine veze, ni pamet, ni nepojmljivo dobar izgled – nisu je više

233 Središnji dokumenti Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, brzojav

iz Berna za Državno tajništvo, Washington, DC, 20. veljače 1943.
NARA, RG 59.
234 Bourne-Patersonovo izvješće.

239
mogli spasiti. Nastojeći zaštititi sebe i kolege agente surađujući
s Aleschem, nesvjesno ih je sve gurala u propast. U deset sati
navečer 8. siječnja Germaine je ušla u udobno namješten stan
u Rue Boileau koji je nekoć bila iznajmila Virginiji, a sad su
se njime koristili Alfred i Henry Newton. Blizanci su upozo-
rili Germaine na Alescha – prema kojem su gajili antipatije
otkako su naletjeli na njega ispred Virginijina stana one noći
okupacije 11. studenog. Bio im je odveć nervozan, preuporan i
prehladan, s tvrdim pogledom čovjeka koji smatra da mu svijet
nešto duguje. Na svoj užas, opet su ga vidjeli nekoliko tjedana
poslije u Germaineinu stanu, gdje je slušao njihove razgovore
i saznao njihova kodna imena Auguste i Artus. Razmišljali su
o tome da ga uklone na licu mjesta, ali im je planove pomrsio
dolazak drugih pripadnika pokreta otpora i Alesch je iskoristio
priliku da pobjegne. No sad je znao da su i oni usko povezani s
Virginijom, a znao je i gdje stanuju.
Germaine se i dalje držala vedro, kao i uvijek, kad je Blizanci-
ma donijela njihovu zalihu hrane i novine. Na glavi je na tamnim
kovrčama nosila raskošan šešir s ukrasom u obliku dviju rajskih
ptica, ali ovaj put nije bilo ni traga divljem crnom mačiću koji
ju je obično pratio. Ni njezina besprijekorna šminka nije mogla
prikriti strah u očima, no dok im je prenosila vijesti o novim
uhićenjima, Henry Newton je prekine. Sve troje zadržaše dah
osluškujući teške korake kako užurbano topću kraj stana na
vanjskom stubištu i zastaju na katu iznad njih. Udarac kundaka
na vrata i glas povikne: „Aufmachen! Polizei!” Drugi Nijemac
povikne da su zacijelo na pogrešnom katu. Mješavina gestapov-
ske policije, SS-a i višijevske policije pojuri niza stube te stanu
nabijati na Germaineina vrata uz povike: „Otvaraj ili pucamo!”
Henry je otvorio kuhinjski prozor i nečujno skočio u dvorište
dok je Alfred vukao Germaine za ruku. Obujmio ju je da je

240
spusti bratu koji je dolje čekao, ali ona se istrgnula. „Bježite,
momci”, rekla je uz usiljen osmijeh. „Ne idem s vama. Ja sam
Francuskinja i nekako ću izaći na kraj s ovim mangupima.”
Počela je skidati kaput i šešir i braća su shvatila da je spremna
žrtvovati sebe kako bi oni pobjegli. Njezina „vatrena ljubav i
muka za Francusku”235, kako su to njezini prijatelji s divljenjem
zvali, bili su na prvom mjestu. Utjelovila je hrabrost za koju je
osjećala da nedostaje tolikim njezinim sunarodnjacima. Braća
su je molila da pobjegne dok može, ali tvrd izraz njezina lica
odavao je čvrstu odlučnost. Jedan brat nakratko je razmišljao o
tome da je onesvijesti udarcem i takvu je odnese na sigurno. No
morali bi preskočiti nekoliko zidova i vrlo vjerojatno pucati na
nekoga da se probiju do slobode. Dok su otkucavale posljednje
sekunde prije nego što vrata popuste pod udarcima, učinili su
kako je tražila. Alfred je još posljednji put vidio Germaine kako
se skinula u donje rublje i pospano viknula: „Allo! Tko je to
tamo? Što hoćete u ovo doba noći?”236 Ponosna i dostojanstvena,
navukla je na sebe ogrtač i otvorila vrata.
Newtonovi su se dvije noći poslije vratili u Rue Boileau pre-
rušeni u plinare kako bi, kako su rekli, „nabili kojeg gestapovca”.
Iako su svjetla i dalje gorjela, Nijemaca i Germaine nije više bilo.
U mučnoj tišini razgledavali su prazan stan, u kojem je sve bilo
isprevrtano. Stolice, stolovi i lampe bili su bačeni i razbijeni, a
tapete razderane i bačene. Odnijeli su budilicu, srebrni upaljač,
cigarete i svu hranu iz smočnice. Najjezivije su bile krvave mrlje
na sagu. Braća su uzela neke papire skrivene ispod podmetača
u kuhinji i pobjegla.

235 Simpson, str. 35.

236 Thomas, str. 197–98, knjiga temeljena na iskazu braće Newton o doga-
đajima na ovim stranicama.

241
 Otprilike u isto vrijeme Alesch se vratio u Lyon i posjetio
Jeuneta, kojega se vijest bolno dojmila. Pretvarajući se da ne
zna ništa tome što se dogodilo, opat mu je spomenuo da ima
kontakte u GESTAPO-u i rekao mu da bi je možda pustili na
slobodu ako bi im za motivaciju ponudio dovoljno novca. Neiz-
mjerno zahvalan, Jeunet mu je ponudio desetke tisuća franaka
iz vlastitog džepa i u povjerenju rekao Aleschu da Germaine
ima još mnogo milijuna u zlatnicima u vlastitu stanu. Može li
se svećenik pobrinuti za to da se pohrane na sigurno? Također,
može li prenijeti pakete s hranom za Germaine u ćeliji?
Alesch je vjerojatno iste večeri počeo pljačkati Germaineinu
imovinu istodobno uživajući u namirnicama s crnog tržišta
namijenjenima zatvorenici. Pod izlikom da prenosi njezine
stvari na sigurno, dupkom je napunio škrinje zlatnicima, krznom,
finom odjećom i draguljima te je silom skidao skupocjene
tapiserije (koje je poslije prodao za cijelo bogatstvo jednom
pariškom trgovcu). Čak je instalacije poskidao ogolivši zidove
do žbuke.237 Naravno, i Jeunet je uhićen nekoliko dana poslije
i također poslan u Fresnes, gdje ga je drugi pripadnik pokreta
otpora vidio ruku čvrsto vezanih dok mu je iz zapešća kapala
krv. Ubrzo je sa sto pedeset drugih zatvorenika deportiran u
logor smrti u Buchenwaldu, utrpan je u vagon za stoku gdje je
i umro od gušenja.
Naravno, Alesch nije učinio ništa za Germaine iako je neko-
licini njezinih prijatelja tvrdio da neumorno radi na njezinu
izbavljenju i pritom je još izvlačio novac i od njih. Posjetio ju je
u Fresnesu, ali samo zato da dobije još informacija o Virginiji

237 Svjedočanstvo Germaine Guérin u dosjeu Roberta Alescha, Archives

Nationales, Pariz.

242
i drugim pripadnicima pokreta otpora, za koje je tvrdio da su
nužne za organiziranje njezina oslobođenja i za zaštitu njezinih
sudruga. Tragedija je bila u tome što je Alesch na prijevaru
naveo Germaine, koja je odbijala išta odati svojim ispitivačima,
da izda neke od onih za čiji se spas najviše borila. Kad od nje
više nije bilo koristi, i Germaine je u stočnom vagonu preve-
zena s pariškog Gare de l’Est u koncentracijski logor za žene u
Ravensbrücku, sjeverno od Berlina, gdje su joj obrijali glavu i
stidne dlake. Dobila je zarobljenički broj 39280 i logorsku odoru,
grubu pamučnu haljinu na plavo-bijele pruge te drvene klompe.
Poslije, kad su ubijanja intenzivirana, preseljena je u podlogor
praktično postavljen uz plinske komore.238
U odsustvu Virginije žeđ za krvlju njezinih pomagača nije
gasnula. Kuriri, radiotelegrafisti, čuvari sigurnih kuća i kontakti
svih vrsta bivali su zarobljeni, premlaćivani i deportirani. Na
red je 28. veljače došao radiotelegrafist André Courvoisier, koji
je pomagao u operaciji Mauzac i mnogim drugima te koji je,
nasreću, netom sakrio svoj uređaj. Odveden je u prostoriju za
mučenje u sjedištu GESTAPO-a u hotelu Terminus. Napola
izluđeni Klaus Barbie stigao je u jahaćim hlačama i čizmama,
mahao je korbačem, zahtijevao informacije o „Engleskinji” i
prijetio mu streljačkim vodom. Courvoisier se dobro držao i nije
rekao ništa pa su i njega poslali u logor u Njemačku.
Stezala se omča i oko Newtonovih, koji su dizali u zrak vozila
s detektorima radija (trenutni prioritet Londona) kad su god
mogli. Svjesni toga da je njihov izgled predobro znan, prepustili

238 Germaine Guérin, dosje GR16P274858, Service Historique de la

Défense, Pariz; Bilješka o njoj, B 162/ 9816, Bundesarchiv, Njemač-
ka. Hvala i Moniki Schnell u arhivu Ravensbrücka u Njemačkoj za
dodatne pojedinosti.

243
su se jednom od frizera naklonjenih SOE-ju koji im je ondu-
lirao kosu i maskarom potamnio brkove, počešljao im obrve na
obrnutu stranu pa im još nataknuo naočale s rožnatim okvirima
i dao francuske cipele od kojih su bili viši, ali su na njihovim
širokim britanskim stopalima stvarale bolne žuljeve.
Braću je progonila Germaineina žrtva koju je otrpjela zbog
njih pa je Alfred, ili Auguste, bio oduševljen kad je od jednog
od njezinih odanih milosnika, bogatog i oženjenog monsieura
Duboisa, čuo da ima vijesti o svojoj ljubavnici od jednog francu-
skog policajca. Dubois je pozvao Alfreda na sastanak u restoran
na crnom tržištu na koji je ovaj pristao doći uzdajući se u svoju
novu krinku. Kad je ušao, spazio je Duboisa kraj šanka i prišao
mu a da ga ovaj nije prepoznao. Obradovan uspjehom svojeg
novog izgleda, otkrio se Duboisu, no Francuz ga je odmah pred-
stavio drugom dotad još nezapaženom liku u poslovnom odijelu.
Na Alfredov užas, bio je to sveprisutni Alesch, nesvojstveno
odjeven u civilno odijelo. Opat je obmanuo inače oštroumnog
Duboisa uvjerivši ga da je Mariein prijatelj i na prijevaru se
pridružio njihovu sastanku. Dubois je tad ispalio: „Zar ne pre-
poznaješ našeg prijatelja? To je Auguste!” „Presvetog mi Trojstva!”
oduševljeno će Alesch. „Tako je. Dobro si me prevario.” Alfred je
zanijemio od „slijepog bijesa” na Duboisovu glupost i posegnuo
je za Coltom skrivenim u džepu, ali je otkrio da ga, što je krajnje
neobično, nije ponio. Alesch je pratio pogledom taj uzaludan
pokret, podrugljivo se nasmiješio, promrmljao neku ispriku o
još jednom sastanku i otišao. Alfred je znao da će otići ravno do
najbližeg telefona upozoriti svoje nadređene.
Uskoro je i Alfred izašao iz restorana i osjetio da ga prate.
Kad je skrenuo za ugao, ugledao je u mraku dvije prilike. Bliži
mu je bio elegantno odjeveni mladić, jedan od onih prezre-
nih francuskih lakaja koji rade za GESTAPO. Drugi je bio u

244
 prepoznatljivom kaputu od gabardena s dvostrukim kopčanjem
i borsalinom na glavi, nabijenim nisko na oči – Alesch mu je bio
na tragu. Alfred se stopio s traboules vjerujući da je umaknuo
progonitelju. Zatim je opet začuo klopot koraka iza sebe. Opet
je ubrzao korak, zahvalan što je na potplate stavio gumene jastu-
čiće da ne stvara buku (kao što je bio naučio na obuci SOE-ja).
Alfred je skrenuo za ugao i ušao u mračnu vežu koja je zaudarala
na mačke. Razabirao je samo mreškavi zvuk radijskog signala
iz unutrašnjosti kuće, gdje je zacijelo neki pripadnik pokreta
otpora pokušavao slušati zabranjeni BBC. Koraci su bili sve
bliži u mrklome mraku, usporili su, stali, a zatim pošli dalje.
Jedna je prilika iznenada izronila iz magle i Alfred se tijesno
priljubio leđima uz vrata. Kad je čovjek došao u ravninu s njim,
bacio se na njega svom snagom. Bila mu je to napokon prilika
da prekine niz izdaja, uhićenja i mučenja, njegov trenutak da se
osveti omraženom Reichu zbog gubitka obitelji i za sve koje je
znao, sad i za Germaine i za Virginiju i za Rousseta. Bio je odan
i nježan obiteljski čovjek koji je najviše volio uzgajati cvijeće da
ga može davati supruzi i majci. No ratne strahote i nepojmljiv
gubitak zauvijek su ga promijenili.
Kipteći od bijesa, skočio je na izdajnika kao divlja zvijer,
jednom mu rukom začepivši usta, a drugu mu ovivši oko vrata.
Čovjek se grčevito borio i ispuštao grgljavi zvuk dok mu udovi
nisu klonuli te je prestao pružati otpor. Alfred je čuo dječji plač
dok je on nabio glavu svoje žrtve o zid sve dok nije proizvela
„neobičan zvuk poput mokre tkanine što leprša na povjetarcu”.
Napokon je pustio da tijelo spuzne na tlo, nepomično i beži-
votno. Kad se čovjekov šešir otkotrljao u blato, Alfreda zapahne
dašak kolonjske vode od kojeg mu se smuči. Kad su mu se oči
priviknule na mrak, s užasom shvati da njegova žrtva nije bio
Alesch. Ubio je pogrešnog čovjeka.

245
 Uto zrak propara prasak bombe izbliza, popraćen razbijanjem
stakla. Odmah zatim Alfred začu dvostruki dvoglasni zvižduk
u kojem je napetost rasla. To je mladić dozivao čovjeka u gabar-
denskom kaputu i čudio se gdje mu je drug nestao. Alfred se
brzo opet stopi s traboules i odjuri. Pucnjevi i eksplozije sad su
bili uobičajena pojava. Pokret otpora davao je do znanja da je
prisutan, ali Nijemci će začas doći na lice mjesta i pronaći će
tijelo. Nije se usudio trčati, ali nakon deset minuta brzog hoda
strgnuo je s ruku okrvavljene rukavice i gurnuo ih kroz rešetku
u kanalizaciju.
Poslije se pridružio bratu u njihovoj sigurnoj kući iznad
tvornice u Rue du Docteur Crestin, ali goli jednosobni stan
djelovao je poput klopke. Duboko potreseni Newtonovi idućih
su nekoliko tjedana rijetko izlazili na ulicu, od straha da bi mogli
opet biti prepoznati. U jednom pokušaju morali su pretrčati pola
grada dok su ih gestapovci ganjali i pucali za njima. Imali su
sreću da su pobjegli. Napokon je početkom travnja jedan kurir
donio vijest da sutradan trebaju krenuti put Španjolske preko
sigurne kuće u selu. Te su večeri braća priredila malu zabavu
za svoje francuske prijatelje, među kojima su bili i Alphonse i
Marie-Fortunée Besson, koji su riskirali sve da ih zaštite. Vino
se točilo kad je zazvonilo na vratima. Nikoga više nisu očekivali.
Nitko nije znao da je kurir bio praćen.
Netko od društva pogledao je kroz prozor upravo kad su
vani zaškripale kočnice kamiona GESTAPO-a punih njemač-
kih vojnika s čeličnim kacigama na glavi, strojnica uperenih
prema vratima. Henry je viknuo bratu neka skoči da se pucnja-
vom probiju. Ali bilo je prekasno i opkoljeni teško naoružanim
vojnicima nisu se mogli spasiti. Prva skupina GESTAPA već
je trčala stubištem i vikala: „Ruke uvis, Auguste et Artus, ovaj
put nećete pobjeći.” U prostoriju je tad bahato ušetao glavni

246
 Virginijin progonitelj Klaus Barbie oduševljeno poviknuvši:
„Heil Hitler!”
Dok su se ubrzo zatim uspinjali stubama zloglasnog Hôtel
Terminusa, oba brata znala su što ih čeka. Alfred se zatim zaletio
prema prozoru na trećem katu i bacio. Ako pobjegne, vratit će
se i spasiti brata, a ako pogine, barem neće ništa odati. Nekako
je pretrpio samo prijelom ramena i slomio prste, ali je odmah
opet uhvaćen. Bačen je u ćeliju dok su mlađeg brata u drugoj
sobi Barbie i njegov ološ tukli dok nije izgubio svijest. Stajali su
u krugu i satima mlatili Henryja puštajući ga da dođe k svijesti
između udaraca sve dok mu jedno oko nije izvisilo iz duplje.
Barbie je zatim istukao Henryja po tabanima i dlanovima dok
se nisu pretvorili u kašu, palio mu je meso žaračem, umetao
mu elektrode u rane i promatrao kako se grči od neugode kad
bi se struja pojačala. U drugoj sobi opetovano je pendrekom
tukao Alfreda po glavi, gnječio mu cigaretu u lice i udarao ga po
slomljenom ramenu. Oba su se brata poslije sjećala prodornog
pogleda duboko usađenih modrih „zmijskih očiju” svojeg muči-
telja i tankog poput noža oštrog osmijeha kad je Barbie opet i
iznova postavljao pitanje: „Poznaješ li Marie?” Ne. „Virginiju
Hall?” Ne. „Poznaješ li onu opasnu teroristkinju?” Ne. Mesar iz
Lyona vikao je na svoje ljude neka drže zarobljenicima glave pod
hladnom vodom dok se ne počnu daviti, a zatim bi im pod nos
gurnuo nekoliko presretnutih Virginijinih poruka. Nema više
sumnje da je Barbie znao njezino pravo ime, ali je htio znati gdje
je. Kad su mu odbili reći, dvaput je obojicu poslao pred streljački
vod, ali se svaki put predomislio u zadnji čas.
Tijekom sljedećih nekoliko dana i tjedana zarobljeno je
još Virginijinih pripadnika pokreta otpora, a svakog je Alesch
pojedinačno identificirao. S druge strane granice u Le Puyu 6.
travnja 1943. došao je red na supružnike Joulian da ih se odvede

247
i stavi na muke. Marie-Louise Joulian izbijeni su prednji zubi
i slomljena joj je ruka. Nije ništa rekla GESTAPO-u. Poslije
dva mjeseca Nijemci su je pustili kad je liječnik izvijestio da
neće još dugo živjeti. Ona je ipak žurno otišla u Pariz, gdje
je vjerovala da drže njezina muža, i podmitila je njemačkog
službenika da uništi inkriminirajuće isprave iz Jeanova dosjea,
ali je svejedno deportiran u Austriju kao robovska radna sna-
ga. Nekolicina njihovih prijatelja koji su još bili na slobodi
nastojala je uloviti Alescha (za kojeg se sada vjerovalo da je
glavni izvor cijele katastrofe) i smaknuti ga. Ali znajući da
mu je Virginia izvan domašaja, on je zauvijek nestao iz Lyona.
I dalje odjenut u reverendu, počeo je obavljati novi posao za
Abwehr u Normandiji.
Desetkovanje krugova SOE-ja u Lyonu i drugdje, što se u
Londonu smatralo „neposrednom i ozbiljnom prijetnjom” za
britansku sigurnost, dovelo je do žestokog preispitivanja savjesti
u Whitehallu. Tajnom istragom provedenom u travnju 1943.
krivnja je svaljena na dvostruke agente, ali i njemačku visokora-
zvijenu tehnologiju detekcije radijskog signala. Radiotelegrafisti
bili su jedina i to krhka veza s okupiranim zemljama kao što
je Francuska, a njihova oprema smatrala se najsmislenijim i
emocijama najnabijenijim objektima rata. Ti hrabri muškarci,
a poslije i žene, bili su najpodložniji zarobljavanju, a njihovi
zapovjednici priznavali su da im je očekivani životni vijek na
terenu postajao neprihvatljivo kratak239. Zahvaljujući hrabrosti
kojom su u takvim uvjetima emitirali poruke, očuvani su cijeli
krugovi, za što su prečesto plaćali životom.

239 SOE KV3-75, Njemački prodor u SOE, SIS i savezničke organizacije,

28. travnja 1943.

248
 Iz policijske postaje u San Juanu de las Abadesas Vir-
ginia je odvedena u prljavu ušljivu ćeliju u Figueresu, prepunu
žena svake vrste. Čak i kao američka novinarka dobro je znala
da bi Francova vlada vjerojatno pristala na zahtjeve njihovih
njemačkih kolega da je prepusti njihovoj „skrbi”. Bilo je pitanje
vremena kad će joj GESTAPO ili Abwehr ući u trag i odvesti
je. Iako slaba, mršava i izmučena gnojnim osipom na leđima,
duge je sate i besane noći provela razmišljajući o tome kako
pobjeći. Situacija nije bila ružičasta ni za nekoga tako iskusnog
u pitanjima bijega iz zatvora: bila je zatočena u vojnoj utvrdi
iz osamnaestog stoljeća s debelim kamenim zidovima (još se
koristi za današnje disidente, među kojima su i dva čelnika
pokreta za katalonsku neovisnost 2018.) i s mukom je vukla
Cuthberta sva u dronjcima još od nedaća tijekom prijelaza. No
za nekoliko tjedana ukazala joj se prilika, koju je i iskoristila.
Jednoj od njezinih sustanarki – prostitutki iz Barcelone –
bližio se kraj odsluženja kazne. Virginia se s njom sprijateljila i
zamolila je da prokrijumčari šifrirano pismo za američki kon-
zulat. Žena je to uredno i učinila čim je puštena. Naslovljeno
na „Dragi Nic”, pismo je naizgled bilo nevino naklapanje o
Virginijinu zdravlju i prijateljima, no sadržavalo je tajnu poruku
o tome gdje se nalazi sa zahtjevom za hitnom akcijom njezina
oslobađanja. Potpisala je pismo riječima „Sve najbolje svima.
Držim vam fige i, kao i uvijek, glavu gore i hrabro dalje. V. H.”240
Kad su dekodirali pismo, američki su diplomati brzo reagirali.
Zahvaljujući njihovoj intervenciji usklađenoj sa španjolskim
vlastima (što je vjerojatno uključivalo novčanu transakciju), Vir-
ginia je puštena na uvjetnu slobodu tjedan dana poslije, upravo

240 SOE, Virginijin osobni dosje, 25. studenog 1942.

249
kad je trebala biti prebačena u drugi zatvor (ili maison de retraite,
kako ga je nazvala u šali).241
Napokon se našavši u sigurnosti konzulata u Barceloni, Vir-
ginia je legla u vruću kupku, spavala u blaženo čistom krevetu
i pobrinula se da njezina majka, koja je mjesecima žudjela
za vijestima o njoj, sazna da je na sigurnom. Nakon što si je
dopustila dva dana za oporavak, vratila se u akciju. Zatražila je
brzojavom od New York Posta petsto dolara (koje je Baker Street
brzo kompenzirao), plus vizu i putovnicu za hitne slučajeve za
put u Englesku. Sastavila je opsežno izvješće za SOE preko
diplomatske valize, što je uključivalo mukotrpne dogovore za
ljude i zalihe koje je ostavila u Lyonu – nesvjesna, naravno, svih
uhićenja. Pritisnula je Baker Street i da „učini sve u svojoj moći”
kako bi omogućio oslobađanje njezinih pirenejskih suputnika
Guttmana i Aliberta iz logora Miranda de Ebro dodavši da želi
s njima surađivati u budućnosti. Njezin je glavni cilj, čvrsto je
rekla, povratak na teren „što prije” – kad bi joj London samo
pomogao da „malo promijeni izgled”.242 Virginia je, kako je njoj
svojstveno, već sve isplanirala.

Baker Street bio je presretan kad se javila. Čestitali

su joj zbog izlaska na slobodu, ali na njezin užas – admini-
strativne prepreke značile su da će trebati više od mjesec dana
dok Virginia ne dospije u Lisabon i gotovo dva mjeseca prije
nego što im se uspije pridružiti u Londonu. Dotle mora ostati
neprimijećena. Malo je što mogla učiniti u gradu koji se sma-
trao špijunskim zmijskim leglom pa nije mogla spriječiti da

241 Ibid.
242 Ibid., 4. prosinca 1942.

250
lisabonski šefovi sigurnosti obavijeste Abwehr da se ukrcala na
let BOAC-ovim Clipperom za London 19. siječnja 1943. Kad
je stigla u Englesku, dočekali su je blistavom limuzinom marke
Humber i odvezli u London pa poveli ispod luka do ulaza u
Orchard Court. Popela se preko dva niza stuba do broja 6, gdje
joj je Park otvorio vrata kliknuvši: „Oh, comme ça fait plaisir,”
prije nego što se visoka prilika Mauricea Buckmastera pojavila
u vidokrugu, ovijena oblakom dima iz lule.243
On, Bodington i novi ključni igrač Odjela F, obavještajna
časnica Vera Atkins (koja je neobičnim slučajem već poznavala
Virginiju preko zajedničkog prijatelja iz Državnog tajništva
Elbridgea Durbrowa) oduševljeno su je dočekali. Njihova
iznimna Amerikanka preživjela je na terenu dulje od svakog
drugog agenta. Izbjegla je da je Nijemci zarobe i besprijekorno
je održala paravan novinarke. Uspostavila je razgranate mreže,
spasila mnoge časnike, slala vrhunske obavještajne podatke i
omogućila da se zastava SOE-ja vije uza sav taj metež. Gotovo
je samostalno položila temelje stege i nade za velike bitke pokre-
ta otpora koje su tek slijedile. Čak je prešla Pireneje u zimskim
uvjetima s drvenom nogom. Suprotno svim očekivanjima, visoki
rizik Odjela F isplatio se i legenda je rođena (barem unutar
tijesnih granica SOE-ja). Doista, službeno izvješće pokazalo je
da je „izvan svake sumnje” kako bi svaki napredak u Francuskoj
bez nje bio „nemoguć”244.
No Virginijin povratak nije u svakom pogledu bio ugodan
događaj. Mnogim agentima na povratku iz zemalja koje su naci-
sti osvojili ozračje u Engleskoj bilo je neobično samodopadno

243 Churchill: Duel of Wits, str. 211.

244 Bourne-Patersonovo izvješće.

251
iako su prije samo dva dana nakon još jednog velikog zračnog
napada na London cijele ulice ostale prekrivene hrpom ruševina.
Churchill i Roosevelt sastali su se u Casablanci raspravljajući
o svojim ratnim planovima i donijeli su znakovitu izjavu da od
Nijemaca neće prihvatiti ništa manje od isključive bezuvjetne
predaje. Nakon svakodnevne grozničave borbe za preživljavanje
u Francuskoj Virginiji je povratak u sjedište neizbježno značio
smiraj. Naravno, napokon je imala vremena za pošteni fizički
oporavak i za to da Cuthberta odnese u specijaliziranu prote-
tičku jedinicu u bolnici Queen Mary’s u Roehamptonu da ga
poprave i urede mu zakovice. William Simpson išao je s njom da
mu namjeste umjetnu ruku i dok su razgovarali, divio se svemu
što je postigla. „Svega mi, ne mogu zamisliti kako je to bilo
moguće”, uskliknuo je na njezin bijeg preko Pireneja. Unatoč
svemu bila je „slika i prilika zdravlja i obilja dobre volje.”245
Virginia je nadugo ispitivana i dobila je priliku iznijeti svoja
razmišljanja o dobrim (Rousset) i lošim agentima (Alain i Carte),
k tomu o stalnom i opasnom nedostatku radiotelegrafista i ure-
đaja. Također joj je postavljeno više od jednog pitanja o Aleschu
jer je London sa zakašnjenjem slagao dokaze prema kojima
je dotični mogao biti jedan od najkobnijih dvostrukih ratnih
agenata. No ono što je prevladavalo njezinim mislima nije bila
njezina sreća što je umaknula zloj sudbini koja je snašla njezine
prijatelje. Kako su sljedećih nekoliko tjedana u Baker Street
stizale vijesti o uhićenju za uhićenjem, bivalo joj je sve teže. Je
li ona skrivila njihovu propast zato što ih je uopće regrutirala,
a zatim abbéa pripustila mreži? Je li bilo u redu pustiti ih da se
snalaze kako znaju i umiju kad je ona iskoristila priliku za bijeg?

245 Simpson, str. 160.

252
Ni u najturobnijim trenutcima nije mogla zamisliti da je toliko
onih koji su joj pomogli da ostane živa doživjelo izdaju. Znala
je da se po svaku cijenu sada mora vratiti. Svima im je dugovala
nastavak borbe.

Uza svu brutalnost kojom je bila popraćena, mnogi su

u Londonu pozdravljali njemačku okupaciju južne Francuske.
Zbog nje su nacistički resursi dosegnuli krajnje granice i djelo-
vala je kao regrutacijski odjel za pokret otpora. Vidjevši nepri-
jateljske tenkove, kamione i vojsku na ulicama diljem Francuske,
ljudi se u nekadašnjoj Slobodnoj zoni više nisu mogli zavaravati
da ih se rat izravno ne tiče. Bio je sveprisutan. Ako je netko bio
uhvaćen da pruža zaštitu savezničkim operativcima, svi članovi
njegove obitelji mogli su biti strijeljani – bilo da su o tome išta
znali ili ne. Katkad bi životom platili svi stanari stambenog
bloka u kojem je agent bio skriven (bez njihova znanja). Za
Winstona Churchilla takvi divljački nacistički postupci bili su
izravno pomaganje ratnom djelovanju: „Krv mučenika”, rekao
je na sastanku vladina Odbora za obranu kasnije te godine, „bila
je sjeme Crkve.”246
I prave namjere Vichyja postale su očite, i to čak onima koji
su u početku podržavali Pétaina. Više ga se nije doživljavalo
kao nacionalnog spasitelja. Mnijenje je dodatno zahladio kad se
shvatilo da francuska policija ne čini ništa u vezi s deportacijama
više tisuća Židova tjedno naočigled, u okvirima „javne higije-
ne”, uključujući djecu, žene i starce. Predatorska Milice – što je
višijevska inačica Gestapa, osnovana u siječnju 1943. – posijala
je daljnji razdor služeći se lokalnim znanjima radi infiltracije,

246 Hastings, str. 260–261.

253
ugnjetavanja i mučenja sunarodnjaka. Na čelu joj je bio francuski
pripadnik Waffen-SS-a, a njegovi crnokošuljaši (uglavnom
potencijalni gangsteri i bogati mladi tvrdolinijaški rojalisti)
šepirili su se s novim oružjem; njihove razbojničke surovosti
gnušali su se čak i neki Nijemci. Što je najčudnije, svaki šesti
milicien bio je ženskog spola.247
Početkom 1943. Saveznicima sklona francuska omladina
počela je iskazivati kojoj je strani odana napadnim čitanjem
njemačkog romana o Prvom svjetskom ratu Na zapadu ništa
novo koji je nacistima bio trn u oku zbog pacifističke poruke.
Ili su mladi pak nosili dva ribička štapa (na francuskom deux
gaules, što zvuči kao de Gaulle).248 Takve skromne geste prerasle
su u masovni građanski neposluh u ožujku 1943., kad se ad
hoc privođenje francuskog naroda za robovski rad za njemačku
ratnu industriju (kao što je racija u kojoj su Virginia i Olive u
Marseilleu umaknuli za dlaku) pretvorilo u sustavnu deportaciju
mladića, a ponekad i žena pod upravom Francuza. Nacisti su
zahtijevali da im se pošalje milijun i pol francuskih radnika
u zamjenu za njihove ljude koji su poginuli, bili zarobljeni ili
ranjeni u borbi. Francuzi su vidjeli da žrtve više nisu stranci i
neznanci, nego je svaki sin, brat, muž i otac u dobi između devet-
naest i trideset dvije godine koji je bio dužan otići u Njemačku.
Jedini način da se izbjegne Service du Travail Obligatoire (STO)
bio je skrivanje. Mladići na jugu nestali su u makiji, gustom
kržljavom brdskom raslinju uobičajenom na Korzici gdje su
ga nazivali maquis. U mjesec dana od uvođenja STO-a „bijeg u
makiju” postao je uobičajeni izraz u većem dijelu Francuske, pri

247 Burrin, str. 438.

248 W. D. Halls, The Youth of Vichy France, Oxford, 1995., str. 53.

254
čemu to više nije značilo samo bijeg u divljinu nego se sad odno-
silo na ljude koji su se skrivali i okupljali u skupine za pružanje
otpora. Čak su i Francuzi koji su se inače pridržavali pravila
postali stalni kršitelji zakona. Desetci tisuća ljudi potajno su se
okupljali u planinskim kolibama i špiljama, šumama i dalekim
zaravnima. Neki su se pripremali za dan kad će se obračunati s
okupatorom u borbi. Francuska je napokon reagirala. Nacionalni
ponos opet je počeo rasti. Stih iz Marseljeze pjevan s osobitim
zanosom bio je: „Aux armes, citoyens! Formez vos bataillons!”
(K oružju, građani, formirajte svoje bojne!)
Idućih nekoliko mjeseci između makijaša i Nijemaca zdru-
ženih s pristašama u višijevskoj policiji izbijale su sporadične
borbe diljem jugoistočne Francuske i gorja Središnjeg masiva.
Premda su oskudijevali u vodstvu, obuci, novcu, oružju, streljivu,
čak i strategiji i hrani, odmetnici su bili potaknuti uspjesima
Saveznika drugdje. Još se nije nazirao kraj rata, ali Nijemci se
više nisu smatrali dugoročno nepobjedivima. U veljači je nakon
petomjesečne opsade Crvena armija razorila Wehrmacht kod
Staljingrada, a od kraja kolovoza Rusi su potiskivali Nijemce
s ruskog tla nakon pobjede u bitki kod Kurska. U svibnju su
Saveznici položili pravo na Bliski istok nadovezavši se na vojne
uspjehe u sjevernoj Africi. Time im je bio otvoren put za ključno
napredovanje u Europu. Saveznici su se u srpnju iskrcali na Sici-
liju i Mussolini je ubrzo zbačen. Hitler se već borio na nekoliko
frontova kad je u Britaniji počelo gomilanje savezničkih snaga
u pripremi za dugo očekivanu invaziju na Francusku. Prema
grozničavim glasinama do toga bi moglo doći već ujesen.
No sad je Francuska bila mnogo opasnija nego prvih godina
rata. Reich je bio ugrožen i bio je u defenzivi. Režim institucio-
naliziranog terora Klausa Barbieja i dalje je kršio ostatke pokreta
otpora u Lyonu. Tri francuske organizacije iz podzemlja spojene

255
su kako bi se u siječnju oformila Armée secrète, ali šest mjeseci
poslije njihov nadahnuti vođa Jean Moulin zarobljen je u gradu
i Barbie ga je dva tjedna mučio dok ovaj nije izdahnuo. Ubrzo
nakon što je Moulin umro – ne odavši svoje tajne – GESTAPO
je uhvatio i Francisa Suttilla, šefa najvećeg kruga SOE-ja, no to
je bilo drukčije i posljedica su bile stotine uhićenja i zapljena više
radijskih predajnika SOE-ja i skrovišta oružja diljem sjeverne i
središnje Francuske. Unatoč upozorenjima da je cijeli Prosperov
krug brulé i da se nijedan element ne smije dirati, Baker Street
odbijao je povjerovati da je jedan od uređaja pod njemačkom
kontrolom kad je počeo emitirati nekoliko dana poslije unatoč
izostanku temeljnih sigurnosnih provjera. Napokon je Buck-
master shvatio što se dogodilo, ali je nastavio izdavati zapovijedi,
pa čak slati dodatne agente i oružje u to područje. Takav nehaj
naveo je neke da optuže Baker Street za pogubni nemar.
Prije bi se povjerovalo u stav da su žrtve jednostavno nužna
cijena za veći uspjeh. Brigadir Colin Gubbins (prekaljeni veteran
Prvog rata i sukoba u Irskoj koji je na mjestu čelnika SOE-ja
zamijenio Sir Charlesa Hambra) zabilježio je u dopisu iz tog
vremena: „Strateški gledano, Francuska je daleko najvažnija
zemlja na zapadnom ratnom poprištu. Držim da bi stoga SOE
ovo ratište trebao doživljavati kao takvim u kojem su patnje i
teške žrtve neizbježne. No upravo će zato dati najveći prinos.”249
Posljedično je još više agenata poslano u području oko Pariza i
južno od grada te je završilo u nacističkom pritvoru na dan svog
dolaska. Neke od njih bile su žene koje su hitno unovačene da
popune praznine nakon nesmiljenih uhićenja radiotelegrafista.
Noor Inayat Khan (muslimanska indijska plemkinja) poslana

249 Olson, str. 275.

256
je u očito već probijeni krug iako su je njezini voditelji obuke u
SOE-ju ocijenili nespremnom za rad u tajnosti. Slomila se tije-
kom obuke na simulaciji gestapovskog ispitivanja, ali Buckmaster
je svejedno, zbog silne potrebe za radiotelegrafistima, odbacio
upozorenja o njezinoj ranjivosti kao „besmislicu”. Zarobljena je
i s još tri žene SOE-ja pogubljena u Dachauu, hrabra do kraja.
Unatoč svem tom krvoproliću, pokret otpora pokazao je izvan-
rednu izdržljivost. Uvelike zahvaljujući Virginijinoj dugotrajnoj
kampanji i geniju za novačenje i organizaciju, Odjel F bio je
jednostavno predobro ukorijenjen u cijelim dijelovima Francuske,
a mreže koje su na njemu počivale odveć raširene i brojne da bi
iščezle. Napokon je Baker Street obraćao pozornost na njezina
upozorenja pri izboru agenata i, sve u svemu, postajao manje
naivan. Sad se ispitivala prikladnost muških regruta tako što su
im se tijekom obuke podmetale profesionalne zavodnice da se
vidi njihova reakcija. Novi ocjenjivački odbor sastavljen od psi-
hologa nastojao je iskorijeniti nekontrolirana ega koja su se toliko
razbuktala onih prvih dana. Virginijina profesionalnost u svijetu
amatera svima je pokazala što se može i kako to postići. Doduše,
više nije bila na terenu, ali je njezino nasljeđe i dalje živjelo.
Preživjeli krugovi SOE-ja izveli su tijekom 1943. u Fran-
cuskoj niz sabotaža koje su doslovno „pogađale u sridu”. Tvor-
nice, zrakoplovi, željeznički tuneli, ustave, stupovi dalekovoda
i lokomotive opetovano su letjeli u zrak. Bio je to znak da
počinje pravi gerilski rat koji je Virginia pomno planirala i
pomogla da do njega dođe. „Naše organizacije na terenu bile
su [sada napokon] dovoljno snažne da dođu do izražaja” – tako
se na to s oduševljenjem gledalo u Baker Streetu.250 „Prvi put”,

250 SOE HS7- 121, Povijest i agenti Odjela F.

257
poslije je zaključio M. R. D. Foot, „SOE je mogo tvrditi da
na neprijateljsko Visoko zapovjedništvo u Francuskoj ostavlja
dojam kakav je namjeravao postići od svojeg osnutka.”251 Lord
Selborne, koji je naslijedio Hugha Daltona na mjestu ministra
odgovornog za SOE, izvijestio je 24. travnja načelnika stožera
da je „plima otpora u Francuskoj u stalnom porastu. Sabota-
ža je široko rasprostranjena i u velikoj mjeri pod kontrolom
SOE-ja; nema sumnje da… pomaže u okupljanju ljudi protiv
neprijatelja… [i] uz uvjet da je moguća nabava adekvatnih zaliha,
podrška vrlo učinkovite vrste može se pružiti redovitim vojnim
operacijama.”252 Čak i da je u toj procjeni bilo trunki pukog
maštanja, Virginia je sa svojeg radnog stola u Londonu mogla
sa sve većim nezadovoljstvom samo pratiti kako se odvija napad
koji ona više ne predvodi.

Dana 17. svibnja 1943. Virginia je sletjela na vjetro-

vito uzletište kod Madrida s novim paravanom kao strana
dopisnica Chicago Timesa. Bilo je to za utjehu što nije u sredi-
štu zbivanja: držao ju je podalje od progonitelja u Francuskoj,
ali ju je udaljio i od mrskog uredskog posla koji je obavljala
posljednjih nekoliko mjeseci u Londonu. Imala je zapovijedi
da se nekoliko mjeseci posveti novinarstvu kako bi izgradila
vjerodostojnost prije nego što počne s pravim zadatkom, a to
je organiziranje sigurnih kuća u Španjolskoj i ruti za bjegunce
iz francuskog pokreta otpora. Iako je govorila španjolski, bilo
je to neobično zaduženje, dodijeljeno joj možda samo zbog
nedostatka drugog očitog rješenja.

251 Foot, str. 209.

252 Ibid., str. 210.

258
 Kako je tvrdio britanski veleposlanik (bivši ministar vanjskih
poslova i nekadašnji vodeći miritelj) Sir Samuel Hoare, Madrid
je vrvio njemačkim špijunima.253 Kad bi djelovala u tom gra-
du, njezino lice i ime bili bi još poznatiji neprijatelju, a lokalni
Abwehr (kojem je Franco dopustio djelovanje u Španjolskoj) već
ju je tražio. Virginia je ipak dobila upute da ne posjećuje špa-
njolskog šefa SOE-ja (interno poznatog kao H/X) izdvojenog
u britanskom veleposlanstvu – jer je veleposlanik Sir Samuel
Hoare smatrao da agenti SOE-ja „donose više problema nego
koristi”.254 Morala je čekati dogovoreni sastanak, kad to H/X-u
bude odgovaralo, na jednoj koktel-zabavi na koju je trebala doći
u zagušljivoj madridskoj vrućini. Nije imala slobodu osloniti se
na svoju pamet i voditi vlastitu igru kao u Francuskoj, nego joj
je rečeno da nadalje mora tražiti njegovo dopuštenje za svaki
svoj daljnji korak. No mora biti spremna i preuzeti svaki zadatak,
ma koliko skroman, uključujući i nepoželjnu a ipak opasnu i
mnogosatnu kurirsku službu između Bilbaa i Madrida (tu je
dužnost u Francuskoj odavno prepustila drugima). Nevjerojatno
je da H/X, uza sve njezine zasluge u izvlačenju pilota, agenata,
pripadnika pokreta otpora i bjegunaca iz Francuske, smatrao
da sama nije kvalificirana za uspostavu trasa za bijeg u Španjol-
skoj, nego da ima sposobnosti samo kao pomagačica. Možda
se osjećao ugroženim zbog njezine odvažnosti ili jednostavno
nije vjerovao izvješćima o njezinim podvizima na terenu. Bilo
kako bilo, H/X je bio toliko neosjetljiv na njezine talente da
je smatrao da će se „velik dio njezine iskoristivosti” vrtjeti oko
tradicionalnog ženskog rada „sposobnosti da pruža i prihvaća

253 Ibid., str. 88.

254 Rake, str. 196.

259
 razonodu” kao što su čajanke.255 No najvažnije od svega bilo je
to da DFV (njezino novo kodno ime) treba strogo kontrolirati.
„Vidjet ćete… da smo dali sve od sebe da vežemo ruke DFV
kako ne bi imala opravdanja za ikakvo djelovanje bez vašeg
znanja i odobrenja”, njezin neposredni nadređeni DF kriještao
je H/X-u. „Ne mogu zamisliti da biste imali problema,” rekao
je, „s gospođicom Hall.”
Bio je i jedan jednako uvredljiv ispad u vezi s novcem. Njezini
novi šefovi, koji su joj plaćali u dolarima kako bi održala svoj
paravan kao zaposlenica Chicago Timesa, namjerno su joj nasto-
jali smanjiti njezina primanja prisiljavajući je tako da na crnom
tržištu većinu plaće promijeni po nepovoljnom tečaju u pesete.
DF je Virginijinih skromnih 250 dolara na mjesec smatrao
„nesrazmjernim za kakve god usluge” koje je navodno „sposobna
pružiti”. Iznio je prijedlog da bi se njezina osnovica – koja je
bila nešto veća nego u daktilografkinje u ambasadi – „mogla
smanjiti”.256
Sve je to bilo teško razočaranje. Iako Virginiju novac nije oso-
bito zanimao sam za sebe, znala je da takav ton odražava podci-
jenjenost kojoj su je ovaj put podvrgnuli njezini novi poslodavci.
Još je gori bio osjećaj isključenosti. Htjela je, naravno, biti tisuću
kilometara dalje, u južnoj Francuskoj, usred prave akcije, no tu
je želju kategorički blokirao vrh SOE-ja. Bila je brûlée i više
nije mogla natrag. Bez daljnje rasprave. Odbijen je čak i njezin
zahtjev da prođe obuku za radiotelegrafista. Obaviještena je da
nema potrebe za operaterom u Španjolskoj te da ne bi trebala
uspostavljati kontakte sa svojim sunarodnjacima u Madridu.

255 SOE, Virginijin osobni dosje, 8. srpnja 1943.

256 SOE, Virginijin osobni dosje, 7. srpnja 1943.

260
 Njezini novi šefovi skloni držanju pravila smatrali su takvu
„međukomunikaciju” s Amerikancima (koja je bila spasonosna
u Lyonu) nepoželjnom. Bilo je to tim veća frustracija sad kad je
Amerika napokon davala svoj doprinos obavještajnom ratu. Prvi
američki agent koji je padobranom dopremljen u Francusku, E.
F. Floege, stigao je 13. lipnja kako bi organizirao sabotažni krug
oko Le Mansa.
U tim je okolnostima u srpnju vijest da je odlikovana kao
MBE – ili članica Reda Britanskog Carstva, što je niže priznanje
nego CBE koje joj je uskraćeno prethodne godine – bila možda
mršava utjeha. Baker Street poslao joj je „najsrdačnije čestitke”
na „zasluženoj počasti” – iako nije moglo biti javnog priopćenja
ni proslave jer je još bila na terenu.
Kao i uvijek, Virginia je nastojala prevladati neprilike – a
možda i osjećaj ponovnog zapadanja u depresiju – tako što se
primila posla. Sad kad je nastupilo ljeto, protok bjegunaca s
Pireneja bio je neprekidan. Upozorila bi London na dolazak
novog niza porukama kao što je: „La chienne de Florence a reçu
je dis reçu cinq chiots dont un est une petite chienne” („Florenceina
kuja dobila je pet štenaca, ponavljam pet štenaca, od kojih je
jedna kujica” – što bi značilo da ih je još petero prešlo preko
planine, od kojih je jedna žena.) Virginia bi se tad pobrinula za
sigurne kuće u Španjolskoj i za isprave da im pomogne vratiti se
u Britaniju bilo preko britanskog Gibraltara ili preko Portugala.
No kako su oba ta puta bila dobro utabana, taj posao nije joj
bio težak.
Bila joj je stoga drago što može pomoći svojim nećacima,
Marcelu Lecci i Eliséeu Allardu, koji su bili tako korisni i hrabri
u Limogesu. Njih su dvojica stigla u Madrid, bili su mršavi i
iscrpljeni nakon osam napornih mjeseci u jezivim španjolskim
zatvorima. Otišli su iz Francuske mjesec dana poslije nje u

261
 prosincu 1942., kad je „stanje postajalo preopasno”257, ali su
uhvaćeni u vlaku bez isprava. Kad su pušteni, prva im je pomisao
bila otići u Madrid, sad kad se pročulo da Virginia pomaže
odbjeglim agentima pri prolazu kroz Španjolsku, posjetiti svo-
ju vječno brižnu tetu. Morena dosadom i razočarana svojim
položajem, bila je sretna što ih obojicu vidi, pogotovo Leccija,
čiji je crni humor obožavala. Smatrala ga je jednim od svojih
najhrabrijih novaka – a on i Allard bili su nerazdvojni – te je
dogovorila da obojica odu u London na formalnu obuku SOE-
ja prije konačnog povratka u Francusku. Sredila im je isprave da
ih može preko Portugala povući u Baker Street, kamo su stigli
10. listopada.
Ipak, sve joj je to jedva ispunjavalo vrijeme i gnušala se toga
što jede odojka i pije pjenušac na dobro opskrbljenoj raspuštenoj
madridskoj sceni dok Francuska stenje pod njemačkom čizmom.
Dogovorila je s majkom da joj pošalje njezinu posebnu skijašku
opremu predviđenu za Cuthberta – odlučna kao i uvijek baviti
se svojim omiljenim sportom – ali naravno, morat će pričekati
zimski snijeg prije nego što krene na stazu. U želji da bude
korisna u mjesecima koji su se protezali pred njom, pisala je
Mauriceu Buckmasteru nudeći se da prati francuski i njemački
tisak za stare kolege u Odjelu F.
U rujnu je Virginiji bilo dosta. Smatrala je da je svojem
novom poslu „dala dovoljno prilike u ta dobra četiri mjeseca”,
ali da je daljnje zadržavanje u Madridu bilo „traćenje vremena
i novca”. Susret s nećacima opet joj je misli skrenuo povratak
u Francusku, kako je pisala F-u u pismu nekoliko dana poslije.
„Imala sam sreću što sam ovdje pronašla svoja dva dječaka i

257 SOE HS9-902-3, osobni dosje Marcela Leccie.

262
 šaljem ih dalje tebi. Žele da se vratim s njima jer smo radili
zajedno prije i dobro surađujemo… Predlažem da se vratim
kao njihov radijski [operater].” Vjerovala je da može ovladati
tehnikom „dovoljno brzo unatoč sumnjičavosti u nekim kru-
govima”, a i kakvog je smisla imalo tavoriti u zapećku kad
ima toliko posla u Francuskoj? „Kad sam došla ovamo, mislila
sam da ću moći pomoći ljudima iz Odjela F, ali to ne činim
i ne mogu… Jednostavno živim lagodno i gubim vrijeme.
Uostalom,” nadodala je, „sama raspolažem svojom glavom” i
bila je „spremna staviti je na panj jer traje rat.” Inzistirajući
na svojem povratku u Francusku, dometnula je: „Mislim da
vam mogu obavljati poslove zajedno sa svoja dva dječaka.
Oni se slažu i vjerujem da ćeš nam dopustiti da pokušamo
jer smo svi troje vrlo ozbiljni u vezi s ovim vražjim ratom.”
Poslala je pozdrave uredu i rekla da je natjerala „momke da
se opašu limunom” koji će dati gospođi Buckmaster kada
stignu u London (gdje su agrumi postali rijetkost) uz potpis:
„Odano vaša DFV.”258
Buckmaster je u prvom dijelu odgovora bio nježan i, kao
i drugi povučeni Englezi njegova doba, osmislio je nadimak
za ženu koja mu je bila simpatična ma koliko nepredvidiva:
„Draga moja Črčko, kakvo si ti čudo!” Ali ubrzo je postrožio
ton. „Znam da bi ovladala predajnikom u tili čas. Znam da
bi momci voljeli da si s njima na terenu. Znam sve o svemu
što si kadra učiniti, i odbijam tvoju molbu upravo zato što
zaista vjerujem da bi GESTAPO također to znao unutar dva
tjedna, draga Črčko, ne.” Upozorio ju je da bi bilo nemoguće
„pobjeći iz pritvora više od nekoliko dana” tvrdeći da je ovo „u

258 SOE, Virginijin osobni dosje, 6. listopada 1943.

263
usporedbi s prijašnjim piknikom sada pravi rat”. Čak i kad bi
se mogla čuvati, samom svojom prisutnošću dovela bi druge
u opasnost. „Švabo se pokazao vičnim strpljivom praćenju
tragova i kad-tad razmotat će cijelo klupko dobije li priliku.
Ne želimo mu pomagati slanjem nekoga tako posebnog kao
što si ti.” Posve je sigurno zamišljao njezino razočaranje pa je
pokušao ublažiti udarac: „Znam da si privržena Odjelu F, a
znam da si Odjelu F silno nedostajala” i predložio joj je da se
vrati u London „kao referentica prijavnog ureda za momke”.
Svjestan toga da bi se namrštila na mogućnost još jednog
uredskog posla, ponudio je „izvjesnu, ponavljam izvjesnu”
mogućnost da se vrati na teren kad Saveznici izvrše najezdu
na Europu, kad god to bilo. Na kraju je još obećao da će se
brinuti za njezine nećake kada stignu u London i završio
potpisom: „Uz pozdrave od svih nas.”
Buckmaster je samo radio svoj posao i imao je pravo rekavši
da je kobno kompromitirana. Istina je i da bi joj iste one osobine
zbog kojih je ona vrhunska operativka na terenu mogle oduzeti
moć realnog gledanja na njezin položaj i položaj SOE-ja u novoj
fazi rata. No čak ni on nije znao koliko Nijemci zapravo znaju o
Virginiji. Iz priznanja dobivenih od desetaka agenata stavljenih
na muke i iz presretnutih poruka upućenih SOE-ju, sastavili su
krajnje detaljnu sliku nje, njezina rada i njezine mreže kontakata.
Čak je i njezin stari kolega Peter Churchill potvrdio detalje o
njoj GESTAPO-u tijekom ispitivanja u mučionicama u pariškoj
Aveniji Foch broj 84. Neopran, bez naočala, izgladnio i znajući
da mu život visi o niti, slomio se nakon šest mjeseci zatočeništva
u tamnici i nakon redovitog premlaćivanja do gubitka svijesti.
Vjerovao je da je ona ionako na sigurnom izvan Francuske i
da se više neće vraćati. Osim toga, kad je prvi put uhićen u
travnju (opet zahvaljujući Abwehrovu naredniku Bleicheru), u

264
njegovu je džepu pronađen Virginijin stari telefonski broj259. Ni
Buckmaster nije znao da će MI6 Nijemcima namjerno priopćiti
njezino pravo ime i točnu ulogu u Lyonu, također u uvjerenju
da je nezamislivo da bi se vratila na teren. Suparnička britanska
obavještajna služba zaplijenila je primopredajnik od njemačkog
agenta uhićenog u Engleskoj i detalji o Virginiji bili su trunke
istine prenošeni njegovim nadređenima kako bi pridale valjanost
masi dezinformacija osmišljenih radi zavaravanja Nijemaca
u vezi s mjestom i vremenom planiranog iskrcavanja preko
Kanala.260 Rezultat svega toga bilo je to da su do kraja 1943.
Virginijino ime, opis i uloga bili univerzalno poznati diljem
njemačke obavještajne službe i šire. Ostala je zapamćena kao
središnja ličnost u tajnom ratu u Francuskoj – iako sama nije
ni znala za to.
Kad su Virginijini pretpostavljeni u Madridu čuli za njezinu
želju za povratkom, nije im bilo žao što odlazi. Njezin ratni dosje
bio im je neugodan podsjetnik na njihovu relativnu sigurnost
i dokolicu. Njezina sklonost prema vrtoglavoj aktivnosti loše
se uklapala u tromi činovnički stroj i pozadinsku nevoljkost u
nekim krugovima da se agentima pruža ikakva pomoć. Katkad
su neuvijeno odbijali suradnju. Jean-Marie Regnier, jedan od
Virginijinih ljudi u Lyonu, uspio je za dlaku pobjeći od GESTA-
PO-a u Španjolsku da bi ga britanska ambasada smjestila u
madridski hotel čiji je vlasnik bio zloglasan i opasan dvostruki
agent. Valja reći da će pripadnicima pokreta otpora u bijegu
nedostajati Virginijina prisutnost u Španjolskoj makar drugima
i ne.

259 SOE HS9-315, Osobni dosje Petera Churchilla.

260 Bilješka kod Foota, str. 499.

265
 Virginia je u London stigla na Božić i dobila posao uz Veru
Atkins, zaduženu za agente koji su uskoro kretali na zadatak.
Operacija u Baker Streetu brzo se širila zbog sve većih priprema
za iskrcavanje, u čemu je pokret otpora namjeravao preuzeti
glavnu ulogu. Bila je zaokupljena slušanjem izvješća od agenata
koji su se vraćali i pripremanjem onih na odlasku, ali je nalazila
vremena i za traženje starih prijatelja, i Britanaca i Amerikanaca.
London je bio prepun njezinih sunarodnjaka koje je privukao
kao središte vojnog planiranja savezničkog ratnog djelovanja
u Europi. Nikad nije odustala od svojeg cilja da izuči tečaj za
radiotelegrafista – itekako svjesna hitne potrebne za dodatnim
pijanistima, kao i velikih izgleda za propast. Znala je i to da je
izravan kontakt s Londonom agentima davao posebnu moć na
terenu i nije namjeravala dopustiti da je opet zaustave. Ne bude
li druge, sama će platiti šestotjedni tečaj.261
Doista, Virginia je novu godinu započela u školi za radiote-
legrafiste SOE-ja u Thame Parku u Oxfordshireu, u nadi da će
moći iskoristiti skorašnju veliku potrebu Saveznika za radiotele-
grafistima u Francuskoj uoči iskrcavanja invazijskih snaga u ljeto.
Polaznici su se okušali u radu na različitim uređajima, među
kojima je bio i novi Mark II tipa 3, lakši model mase desetak
kilograma, što je više nego upola lakše od starih modela. Od nje
se očekivalo da nauči prenositi Morseovu abecedu minimalnom
brzinom od dvadeset pet riječi u minuti. Svoj novi zanat vježbala
je u obližnjem selu postavivši antenu na stablo. S opsežnim
iskustvom na terenu, Virginia nije bila poput njezinih kolega.
Specijalistička škola 52 nije bila sigurna što bi počela s njom,
pogotovo jer nije bila provučena ni kroz provjeru prije dolaska,

261 de Vomécourt, str. 213.

266
kao što je bila uobičajena procedura. Uprava je od Baker Streeta
brzojavom zatražila upute o tome ima li „tema o kojima ne bi
trebalo razgovarati u njezinoj nazočnosti”. Smetalo im je i to
što je Virginia izjavila da želi ići u London svake subote – iako
se polaznici inače zadržavaju u krugu škole sve dok ne završe
tečaj. Nitko u Thame Parku nije znao što želi u Londonu ni koga
ondje viđa. Sve je to bilo krajnje neregularno.262
Nakon jednog od tih tajanstvenih odlazaka u London u
siječnju 1944. MI5 je od Ureda za strateške službe ili OSS-a
primio upit o američkoj novinarki, gospođici Virginiji Hall.
OSS je uspostavio predsjednik Roosevelt u lipnju 1942. kao
američku verziju SOE-ja i MI6 i imali su dobro čuvan ured u
Londonu u Ulici Grosvenor 70, nedaleko od američkog vele-
poslanstva. Bilo je teških porođajnih muka zbog neprijateljstva
iz redova vojske Sjedinjenih Država pa čak i osoblja Bijele kuće
koje je bilo užasnuto nečim što su smatrali prljavom špijun-
skom službom sastavljenom od „napabirčene hrpe mešetara s
Wall Streeta, cvikeraša iz Lige bršljana, plaćenika, oglašivača,
izvjestitelja, kaskadera, kradljivaca i varalica.”263 (Doista, osim
pomoćnog osoblja, uglavnom su sve bili muškarci.) Amerika
nije imala bogatu špijunsku tradiciju, ali je postojalo sveopće
nacionalno gnušanje prema profesionalnim špijunima, što je
najbolje sažeto u izjavi ministra rata Henryja Stimsona iz 1929.
da „fini gospodin ne čita tuđu poštu”. Dosad su se podatci zato
prikupljali ad hoc – što su neki smatrali odgovornim faktorom
za razorni iznenadni napad na Pearl Harbor. Smjeli direktor
OSS-a, general William „Wild Bill” Donovan, koji je uštirkanu

262 SOE, Virginijin osobni dosje, 13. siječnja 1944.

263 Tim Weiner: Legacy of Ashes: The History of the CIA, Doubleday, 2007.,
str. 4.

267
vojnu odoru izmjenjivao s elegantnim odijelom iz Savile Rowa,
razmišljao je drukčije. Na savjet zapovjednika britanske pomor-
ske obavještajne službe Iana Fleminga Donovan je Rooseveltu
obećao odrede „proračunljivo bezobzirnih” ljudi „disciplinirane
odvažnosti”, koji su bili „obučeni za agresivno djelovanje”.264
Zauzvrat mu je predsjednik dodijelio praktički neograničena
državna novčana sredstva da ih dijeli šakom i kapom imenima
u svojem adresaru pripadnika visokog društva. No iako nije
nedostajalo regruta s dobrim vezama iz redova elite američke
istočne obale (odakle dosjetka da kratica OSS zapravo znači
Oh So Social), bilo je toga što se nije moglo postići novcem –
konkretno iskustvo na terenu. „Svi ti prvi OSS-ovi došljaci
u London”, napisao je satiričar Malcolm Muggeridge, koji je
tada radio za MI6, „kako ih dobro pamtim kako stižu kao jeunes
filles en fleur… sve svježe i nevino, da bi počeli raditi u našem
hladnom starom obavještajnom bordelu”.265
OSS je gubio vrijeme na fantazije kao što je podvaljivanje
estrogena u Hitlerovu hranu kako bi mu otpali brkovi ili zasi-
pavanje cvjetnih gredica iperitom tako da nacistički generali
oslijepe. Još su ga tetošili (katkad snishodljivi) britanski par-
tneri, a Donovan je već osjećao kako mu pristup Rooseveltu
sve više ograničava admiral Leahy, kojeg je Virginia poznavala
kao veleposlanika u Vichyju, a sad je bio u Washingtonu kao
Rooseveltov najviši vojni ađutant.266 Leahy je i dalje s nepovjere-
njem gledao na svijet tajnog ratovanja, a sad posebno Donovana.
Boljoj situaciji nije pridonosilo ni to što OSS još nije uspostavio
ni jedan krug u Francuskoj, u usporedbi s više od trideset koje

264 Harris Smith, str. 35.

265 Ibid., str. 149.
266 William Casey: Tajni rat protiv Hitlera, Simon & Schuster, 1989., str. 11.

268
je vodio SOE,267 a k tomu su interna izvješća upućivala na „sro-
zavanje duha”.
Da bi se dokazao u očima Britanaca, američke vojske i pogo-
tovo svojeg predsjednika, OSS je trebao na teren ubaciti iskusne
agente koji će se pripremati za Dan D. Morali su biti spremni i
kadri pokrenuti i usmjeriti neviđenu kampanju gerilskog rato-
vanja namijenjenu preusmjeravanju neprijateljevih resursa i
iscrpljivanju njihove snage. Od takve je mogućnosti Donovan,
koji je bio ljubitelj pustolovina, „rzao poput trkaćeg konja”268 od
uzbuđenja – ali tko je u redovima OSS-a uopće bio sposoban
za takvu „discipliniranu smionost”? Razmaženi sinovi tajkuna s
Wall Streeta, iz J. P. Morgana i Andrewa Mellona ili oglašivači
iz J. Waltera Thompsona na Aveniji Madison koji su ispunjavali
radna mjesta u sjedištu OSS-a i kupovali terenske komplete kao
modne kreacije kod Abercrombie & Fitcha bili su početnici i
nisu se mogli mjeriti s „očajnicima varalicama… nemirne izmu-
čene Europe”269 ni „prekaljenim lukavcima”270 GESTAPO-a i
Milice. Wild Bill je uviđao da je divno što bogataši s Princetona
maštaju o borbi s francuskim komunističkim gerilcima i zovu
ih druže, ali bili su potrebni posve drukčiji ljudi, koji su znali
način djelovanja Nijemaca i koji su se umjeli izmaknuti svakoj
prokletinji kojom bi ih Reich napao. Neregularni ljudi koji
su mogli neregularno ratovati. Moć je u toj fazi tajnog rata
prelazila iz iskusnih ali iscrpljenih britanskih ruku u snažne – ali
neiskusne američke. OSS je ulagao velike napore da pronađe

267 Pomoć OSS-a francuskom pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu:

misije, Odjel F, kronološki sažetak, NARA RG 226.
268 David Bruce, citiran kod Weinera, str. 4.
269 Hugh Trevor Roper Journals, siječanj 1943., str. 128.
270 Ibid.

269
američke obavještajce koji su već dokazali svoje kvalitete na
neprijateljskom terenu u pozadini. Bilo ih je malo i međusobno
su bili udaljeni, no tada im je netko takav neočekivano pokucao
na vrata.
MI5 je u međuvremenu na upit OSS-a o Virginiji odgovorio
da „nema razloga”271 sumnjati u njezinu pouzdanost ne otkrivši
dakako da je ona agentica SOE-ja 3844 s nenadmašnim isku-
stvom s neprijateljskog područja. OSS je to već znao. Upravo
su zato i postavili to pitanje.

271 SOE, Virginijin osobni dosje, 28. siječnja 1944.

270
 DEVETO POGLAVLJE:

Poravnavanje računa
U noći bez mjesečine 21. ožujka 1944. mala prethodnica
nadolazeće savezničke invazije na sjevernu Francusku iskrcana
je na plažu Beg-an-Fry u Bretanji. Naš odabrani dvojac žurno
je prešao preko La Manchea u motornoj topovnjači Kraljev-
ske mornarice nakon što je prethodnu noć proveo u hotelu u
morskom ljetovalištu Torquay. Jedno od njih bila je postarija
seljanka, umotana u rupce poput ruske babuške i nosila je težak
kovčeg. Ona je stigla prva i tiho sišla s maskirnog gumenjaka
na stijene i dalje od sve veće plime. Slijedio je muškarac, ali je
u mraku iskrivio koljeno i jedva prigušio krik kad mu je žena
pomogla ustati. Jaukao je cijelim putem uskom stazom do rta i
dalje kroz grmlje borovice do ceste odakle ih je očekivala duga
hodnja do najbliže željezničke postaje. Razgovor je navodno
bio zabranjen zbog straha da ne privuku pozornost Nijemaca
u obližnjem bunkeru koji su mogli u svakom trenutku upaliti
reflektore i zapucati.
Sjedokosi Henri Lassot imao je blijedo lice, tanke brčiće i
okrugle naočale, po zanimanju je bio slikar, a po naravi gunđalo
– no njegovi zapovjednici u OSS-u cijenili su ga, a dojam sta-
račkog umora koji je ostavljao smatrali su odličnim paravanom.
Amerikanac kodnog imena Aramis imao je šezdeset dvije godine,

271
dovoljno da bude otac svojoj kolegici koja se upravo približavala
trideset osmom rođendanu. Virginia – ili Diane kako su je zvali
u OSS-u – izgledala je kao da je u kasnim šezdesetima jer je
dobrano poradila na promjeni izgleda. U mladosti se više voljela
odijevati kao upadljivi gusar, ali za ovu misiju odlučila se za
nešto neurednije. Obojila je vlasi tamnosijedo i pričvrstila ih
drvenom ukosnicom postigavši strogoću podignutom kosom,
čime je izoštrila crte lica; od holivudskih šminkera naučila je
oko očiju olovkom iscrtati bore autentičnog izgleda; opuštene
vunene bluze i nekoliko suknji do poda s peplumima podeblja-
vale su njezinu siluetu i skrivale njezin Colt .32; a dala je i da
joj njezine fine bijele američke zube uništi zloglasna londonska
zubarka tako da izgledaju kao u kakve francuske težakinje. Sa
173 centimetra visine bila je visoka za seljanku, ali odjeću su
joj skrojili, pohabali i strogo pregledali židovski izbjeglice u
tajnom atelijeru kod Oxford Circusa u Londonu vodeći računa
o tome da izgleda autentično – sve do načina na koji je pucad
bila prišivena, jer Francuzi su se više služili usporednim šavom,
dok su Britanci i Amerikanci bili skloniji unakrsnom. Čak je
promijenila i svoj prepoznatljiv hod naučivši se gegati.
Rezultat je bio zapanjujući, ali OSS je procijenio da sama po
sebi Virginijina krinka nije dovoljna i da je za njezinu sigurnost
uputna „radikalna promjena njezinih osobina”. No odbila je
ići pod kirurški nož, možda zbog sjećanja na vrijeme nakon
svoje nesreće u Turskoj. Svejedno je to bio hrabar i neobičan
stav. George Langelaan, bjegunac iz Mauzaca, bio je jedan od
nekolicine kompromitiranih agenata koji su ne samo pristali
na operaciju nego su je i sami zatražili prije povratka na teren.
U dva velika zahvata razbijena je Langelaanova šiljasta brada i
zaobljena s pomoću kosti presađene iz zdjelice. Bio je to bolan
zahvat koji je dopunio naočalama, razdjeljkom na drugu stranu

272
i novim brkovima. Kad je sve bilo gotovo, nije ga mogla prepo-
znati ni najbliža rodbina.
Virginijino odbijanje da to učini imalo je još veću težinu uzme
li se u obzir da su njemački časnici diljem Francuske još bili u
najvećoj pripravnosti ne bi li uhvatili Šepavu Damu, i šesnaest
mjeseci nakon njezina bijega iz Lyona. GESTAPO ju je nazvao
kodnim imenom Artemide, grčke božice lova, i za njih je lov
na nju bio vrsta sporta, posebno privlačnog koliko i jezivog.
Njezini su progonitelji znali da se vratila u Britaniju preko
Portugala. Sada treba pod svaku cijenu spriječiti da saznaju za
njezin povratak u Francusku.
Bio je to ipak neobičan način odijevanja za dužnost koju je
namjeravala obnašati kad se nađe na terenu: takvu koja je nadra-
stala zapovijedi izdane njezinu novom krugu kodnog imena
Saint. Te su zapovijedi bile iznenađujuće skromne. Službeno
joj je zaduženje bilo nalaziti sigurne kuće za agente i radiote-
legrafiste u bijegu u središnjoj Francuskoj južno od Pariza – u
prelasku preko opasnog područja gdje su Nijemci desetkovali
krug SOE-ja Prosper i koje je postalo teritorij u koji saveznički
agenti više nisu mogli gotovo ni ući. Stožer OSS-a bio je sigu-
ran da će Aramis biti njezin načelnik (i dao mu je da ponese
milijun franaka za troškove), dok je Diane njegova pomoćnica
i radiotelegrafistica (s petsto tisuća franaka).272 U Americi se
još smatralo kontroverznim poslati ženu u paravojnu operaciju,
a nezamislivim da se ženu postavi na čelo. U američkoj vojsci,
koja je žurno proširena nakon Pearl Harbora, novakinje (koje
nikad nisu došle ni blizu crti bojišnice, a kamoli iza nje) neki su
muški kolege žigosali kao prostitutke ili takozvanu „lezbijsku

272 Arhiv OSS-a, Odjel F popis 6 i 7, NARA, RG 226.

273
opasnost”. Znalo se za pilotkinje koje su letjele lovcima, ali do
tvornica i od njih, ali nikad u borbi; obično je najbliže što su
žene prišle pucnjavi bilo u svojstvu medicinskih sestara. Slušanje
zapovijedi na terenu od neprovjerenog Aramisa nije baš bila
situacija koju će Virginia dugo podnositi. Malo je vjerojatno i da
će se držati svoje ograničene uloge podrške. Od samog početka
imala je veće ambicije sad kad se napokon vratila u Francusku
i morala je poravnati neke račune.
Zemlja je od njezine posljednje misije pretrpjela mnogo toga i
raspoloženje se drastično promijenilo. Virginia je na umu imala
širu sliku i prije nego što je došla, dobro je vidjela da je kucnuo
čas za formiranje gerilske vojske koje će napadati, umjesto da
se uspostavljaju krugovi kao prije, radi promatranja ili pripreme.
Kao što reče jedan službenik SOE-ja: „Dvije i pol iscrpljujuće
godine sijali smo vjetar. Sad ćemo požeti vihor.”273 Doista, bilo
je već jasno što je moguće s pravim vodstvom i opremom – ali
nije bilo ni jednog ni drugog. Churchill je zapovjedio RAF-u da
izbaci više od tri tisuće tona oružja i zaliha (uključujući koncen-
triranu hranu i vitamine) francuskim borcima tijekom prva četiri
mjeseca 1944., no većina njih ostala je nenaoružana, neuvjež-
bana, loše vođena, a često i gladna. Neki su, umorni od čekanja
spasa, jednostavno gubili svaku nadu da će Saveznici uopće doći,
ne vjerujući više u tvrdnje da pomoć stiže. Najbolje vođene i
opremljene grupe već su, međutim, iskoristile svoja novostečena
blaga za dizanje u zrak skladišta streljiva i rezervoara za gorivo,
izbacivanje vlakova iz tračnica pa čak i napade na pojedine
Nijemce i manje vojne jedinice i tako pokazivale što bi se moglo
učiniti. Zato je sad većina nacističkih okupatora strahovala

273 Bickham Sweet-Escott: Baker Street Irregular, Methuen, 1965., str. 155.

274
od pokreta otpora kao stvarne vojne, a ne samo subverzivne
prijetnje. Feldmaršal Gerd von Rundstedt, vrhovni zapovjednik
u Francuskoj, opisivao je neka područja kako plodno tlo za
širenje „općeg revolta”, a živote njemačkih vojnika kao „ozbiljno
ugrožene pucnjavom i bombardiranjem”.274 Prijetnja je postala
organiziranija kad je pokret otpora kao cjelina počeo primati
zapovijedi od de Gaulleove Slobodne francuske vlade. Hitler je
zato bio prisiljen prerasporediti nekoliko divizija GESTAPO-a
i Waffen-SS-a s prve crte bojišnice te krenuti u krajnje brutalan
protunapad u dvorištu Njemačke. Želeći ugušiti pobunu prije
očekivane savezničke invazije, okupili su na tisuće pripadnika
pokreta otpora u prvim mjesecima 1944. Mnogi su strijeljani,
pri čemu su neki uzvikivali „Vive la France!” prije nego što su pali.
U ožujku se uporište pokreta otpora na visoravni Glières u
Savojskim Alpama upustilo u prvu žestoku bitku s regularnim
nacističkim snagama. Ali pod bombama Stuka u poniranju
i okruženi uvježbanom njemačkom brdskom divizijom više
nego dvadeset puta brojnijom od njih – i to bez savezničke
podrške kojoj su se toliko nadali – završilo je krvoprolićem.
Tragedija Glièresa poslala je glasnu poruku da je pokret otpora
aktivno angažiran u ratu, ali je ubrzao i posrnuće Francuske u
pakao krvave odmazde. Prije Virginijina odlaska agent SOE-ja
Francis Cammaerts upozorio je London na „vladavinu terora” u
području središnje Francuske u koje se uputila, gdje su „imanja
spaljena, gdje se puca i vješa”. „Ovo su vrlo teški dani”, dodao
je. „Nijemci napadaju sve, čak i one blago sumnjive.” Virginia
je bila itekako svjesna rizika, ali misao na sudbinu njezinih

274 Memorandum od 10. listopada 1945. za suđenje za ratne zločine,

citiran kod Foota, str. 314.

275
 prijatelja u Lyonu tjerala ju je dalje. Vjerovala je da je to napokon
ono idealno okruženje u kojem će se okupiti moćna snaga za
protuudar, za kaljenje nacije oružjem. Na ovaj ili onaj način i
ona će postići svoju osvetu.
Virginijin promijenjeni izgled prvi je put stavljen na test
sljedeće večeri rano kad su ona i Aramis stigli na Gare Mont-
parnasse u Parizu. Kontrolne točke bile su okružene časnicima
GESTAPO-a koji su temeljito pregledavali putnike uz agre-
sivne poglede i znala je da je gotova ako je zaustave. S mukom
je vukla kovčeg lijevom rukom, no morala se graditi da je lagan
i ne buditi sumnje jer je u njemu nosila svoj radijski odašiljač,
a novi je model težio čak trinaest kilograma. Nasreću, stara
seljanka teška koraka, tek jedna od mnoštva na kolodvoru, nije
pobudila zanimanje kod Gestapa. Znala je, djelujući u tajnosti
svaka takva prilika bila pitanje života ili smrti.
Virginia je putovala pod novim kodnim imenom Marcelle
Montagne samo nekoliko dana nakon što se upisala u Odjel za
specijalne operacije OSS-a. Bila je jedan od rijetkih terenskih
službenika koji su prešli iz SOE-ja tijekom cijelog trajanja rata
– još jedna prepreka koju je Virginia svladala. No nije govorila o
tome zašto je to učinila. „Mislim da je glavni razlog zbog kojeg
se želi premjestiti... vezan uz nacionalnu lojalnost,” natuknuo je
jedan od njezinih pretpostavljenih, koji očito nije znao da joj je
SOE zabranio povratak u Francusku. „Ta žena… američkog je
podrijetla.”275 U zbilji, to izmicanje bio je dakako njezin način
zaobilaženja Buckmasterova odbijanja da je pošalje u drugu
misiju. Vjerojatno je nastojala pridružiti se američkoj službi
u nastajanju još od onog nesretnog vremena kad je radila u

275 Arhiv OSS, 18.ožujka1944., NARA, RG 226.

276
madridskom uredu znajući da je OSS bolno manjkav glede
operativaca s iskustvom. Pretpostavila je da su krajnje ratno-
dopske potrebe značile da čak i jednonoga žena može dobiti
priliku i sudjelovati – upravo kao što je učinila kad je ušla u
SOE. Nasreću, još se jedan stari prijatelj pokazao korisnim:
William Grell, bivši upravitelj raskošnog hotela St. Regisa u
New Yorku, sad je bio kapetan u londonskom OSS-u i nekoliko
se puta susrela s njim na tim tajanstvenim putovanjima subotom
i nedjeljom iz radiotelegrafističke škole u Thame Parku. Virginia
isprva nije naglašavala da je već radila za SOE, ali Grell je vidio
da bi njezino vladanje francuskim i vjerodajnice izvjestiteljice u
Francuskoj mogle biti od koristi te je s njom dogovorio da dođe
na razgovor. Virginia je toliko željela taj posao da je brzo dala do
znanja kako nije nevježa u obavještajnoj službi. Vjerojatno je na
neprijateljskom teritoriju provela više vremena nego svi drugi
zajedno, a sad je znala i rukovati predajnikom. Nadalje, mogla je
dalje blisko djelovati sa svojim starim kolegama iz SOE-ja jer su
te dvije agencije u siječnju 1944. dogovorile zajedničke operacije
u novom Stožeru specijalnih snaga (SFHQ) u Londonu. Malo
se toga dakle promijenilo – osim njezine plaće i mogućnosti
povratka u Francusku. Virginia je opet postigla da bude po
njezinom, ali uskoro je djelomično poželjela da nije.
Gospođa Hall za Virginijin je najnoviji podvig saznala od
svojih susjeda. Službenici sigurnosti OSS-a stigli su u grad,
kucali na vrata i nastojali ispitati što više ljudi koji su je poznavali,
u sklopu njezine sigurnosne provjere. Njezina majka bila je kraj-
nje napeta: Barbara je sad već znala da se Virginia bavi nečim
opasnim iako nikad nije shvatila čime točno. Obitelj je iščekivala
povremene naznake o njoj u rijetkim pismima iz Europe i pratila
napredovanje rata na karti svijeta u dnevnoj sobi nagađajući gdje
bi Virginia mogla biti. Znali su da se neko vrijeme „odmarala” u

277
Londonu, ali sad je iz posjeta krutih vladinih dužnosnika (koji
se nisu propisno ni predstavili) bilo očito da se vratila nekamo
gdje je opasno.276 Možda je dijelom zbog osjećaja odgovornosti
za majčinu tjeskobu Virginia dogovorila da se gotovo cijeli iznos
plaće koju je dobivala u OSS-u šalje gospođi Hall na imanju
Boxhorn (moguće da je ulogu imala i Barbarina poprilična
vještina ulaganja na burzi). Novac Virginiji svakako nije bio
glavna motivacija. U OSS-u je vladalo čuđenje što nikad nije ni
upitala kolika će joj biti mjesečna rata, koja je u iznosu od 336
dolara uključivala plaću i naknade kakve bi imao neoženjeni
potporučnik bez padobranske naknade (iz očitih razloga). Bilo
je to svejedno dobrodošlo povećanje od 35 posto u odnosu na
iznos koji je imala u SOE-ju, ali sad kad se uspjela vratiti na
teren, plaća je izgubila važnost. Njezin život trebao je biti osigu-
ran na 10 000 dolara, ali nije ni potpisala policu osiguranja zbog
žurbe OSS-a da je infiltriraju u Francusku.277 Važnije je bilo to
što joj je napokon trebao biti dodijeljen odgovarajući vojni čin
premda bi ostala civil. S obzirom na to i njezin zapovjedni staž
na terenu, čin potporučnice, odnosno najnižeg časnika, bio je
bez sumnje razočaranje. Hoće li time dobiti status potreban za
posao koji je htjela obaviti?
Dolaskom Virginije i Aramisa broj agenata OSS-a u Fran-
cuskoj narastao je na pukih pet, ali nakon tako sporog početka
Amerikanci su bili odlučni u namjeri da nadoknade vrijeme
izgubljeno u tajnom ratu. Cilj SFHQ-a bio je da OSS i SOE
odigraju ključnu ulogu u Danu D formiranjem jedinica od

276 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

277 Linda McCarthy: Spies, Pop Flies, and French Fries: Stories I Told My
Favorite Visitors to the CIA Exhibit Center, History Is a Hoot, 1999.,
str. 46.

278
pripadnika pokreta otpora te da ih uvježbaju i naoružaju tako
da izvršavaju strateški ciljane diverzantske operacije i, kada dođe
vrijeme, naglo udare na njemačke konvoje uz brzi uzmak. Iznad
svega, plan je bio usmjeravati te gerilske ogranke tako da slušaju
zapovijedi savezničkog vrhovnog zapovjedništva, a ne lokalnih
vojskovođa koji bi mogli učiniti više štete nego koristi provodeći
svoje politički motivirane ciljeve. Takav zadatak – nikad prije
pokušan u takvim epskim razmjerima – zahtijevao bi od agena-
ta vojnu pamet, diplomaciju i čistu snagu karaktera. Smatralo se
da su takve osobine svojstvene isključivo muškarcima. Virginija
je morala dokazati da ih ima i ona.
Zato je ona umjesto svojeg nadređenog preuzela odgovor-
nost odmah po dolasku u Pariz i odvela ih do jednog od svojih
kontakata. Aramis ju je usporavao neprestano se žaleći na svoje
koljeno. Virginia je počela očajavati jer nije bilo vrijeme za
privlačenje pozornosti. Ozračje u Parizu postalo je još napetije
i tjeskobnije nego pri posljednjem njezinu posjetu i sve je bilo
pod nadzorom. Škole su pretvorene u vojarne, a kina, kazališta
i kafići bili su rezervirani isključivo za Nijemce. Stare plesne
dvorane i jazz-klubovi koje je voljela kao studentica bili su pri-
silno zatvoreni. Ulice koje nose židovska imena preimenovane
su po antisemitima. Nakon godina antisavezničke propagande
na radiju i velikim panoima u zraku se osjećalo neprijateljstvo,
osobito prema Amerikancima. Kad je nakon savezničkog bom-
bardiranja oboren zrakoplov USAAF-a, navodno se plesalo na
ulicama.
Napokon su stigli do doma madame Long, koju je preporučio
jedan Virginijin prijatelj iz studentskih dana, koji je živio u Rue
de Babylone 57 kod Napoleonova posljednjeg počivališta u Les
Invalides. Madame Long već je prije Virginiji pružila prenoćište
bez ikakvih pitanja, ali Aramis joj istog trenutka nije dobro sjeo.

279
Ne samo što je prekršio osnove sigurnosti prepričavanjem zgode
o tome kako je ozlijedio nogu izlazeći iz čamca, nego je njegovo
apsurdno korištenje dugih riječi smatrala nepodnošljivo pom-
poznim. Brzo izgubivši strpljenje prema svojem gostu, Long ga
je, prije nego što kaže i riječ više, odvezla ravno u pension koji
vodi njezin prijatelj gaullist. Virginiji je dala na volju da se koristi
cijelim stanom, ali zabrinjavajuće razgovorljivom Aramisu Long
više nikad nije dopustila da se vrati.278
Svi su znali da se dan iskrcavanja Saveznika bliži, ali agenti
OSS-a – uključujući i Virginiju – nisu znali točan datum
ni mjesto njihova dolaska, čime se htjelo izbjeći curenje tih
informacija tijekom ispitivanja uz primjenu sile. Trebalo je
doći do još jednog iskrcavanja malo zatim na Rivijeri kako bi
se Nijemce napalo s dviju strana. Iz onoga što je o Francuskoj
saznala u prvoj misiji, Virginia je već odredila područje u La
Creuseu u središnjoj Francuskoj, podjednako udaljeno od La
Manchea i sredozemne obale, kao strateški važno bojno polje
za pokret otpora. Njezin osjećaj počivao je na dobrim teme-
ljima. Područje između Châteaurouxa i Limogesa savezničko
Vrhovno zapovjedništvo proglasilo je prioritetnom metom
za naoružavanje gerilskih skupina tako da mogu napadati
neprijateljske snage u pokretu, remetiti njihove opskrbne linije
i srozavati im moral. Već je poznavala taj teritorij jer je ondje
djelovala u svojoj prvoj misiji. Stoga je veći bio rizik da će je
netko prepoznati u području prepunom Nijemaca i njihovih
doušnika, ali takva briga nije spriječila Virginiju da se sutradan
vlakom otputi u La Creuse te povede i Aramisa. Sišli su u

278 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Virginije Hall, 30. rujna 1944.,
NARA, GR 226.

280
gradiću koji se zove Saint-Sébastien, tristo kilometara jugo-
zapadno od Pariza, gdje je razmotrila mogućnost za buduće
sabotiranje željezničkih hangara i tračnica.
Njezini lokalni kontakti odmah su se primili posla. Jedan od
njih odvezao je njih dvoje na upoznavanje s ratarom po ime-
nu Eugène Lopinat u Maidou-sur-Crozantu, zaselku podno
strmih granitnih klisura rijeke Creuse. Lopinat nije postavljao
mnogo pitanja i ponudio je na korištenje jednosobnu kolibu uz
cestu bez tekuće vode i struje. Bilo je to savršeno, kao i Lopi-
natova rustikalna gospodarska kuća na drugom kraju zaseoka,
gdje je Virginia (ondje poznata kao Madame Marcelle) mogla
emitirati s tavana s pomoću napajanja na mahove, raširivši
antenu preko stražnje strane krova. Osjećala se sigurnije nego
u Parizu preplavljenom GESTAPO-om. Što je još važnije,
osjećala se korisnijom. Budući da su otkucaji sata ubrzano
vodili k Danu D, to je područje trebalo biti operativno vitalno,
ali pokret otpora ondje nije bio značajnije prisutan. Lokalni
maquis bili su zasad mala i neorganizirana skupina, gotovo
bez ikakva oružja i streljiva. Virginijini su prioriteti stoga bili
novačenje, obuka i dovoz oružja iz Britanije zračnim putem
kako bi se formirala funkcionalna gerila. Virginiji je trebalo
samo nekoliko dana za odmak od izvornih zapovijedi – uz
blagoslov njezinih zadivljenih nadređenih – da provede misiju
onako kako je zamislila.
Majka je Virginiji govorila da će joj jednog dana sve što
je naučila u djetinjstvu dobro doći i zaista, ona duga ljeta u
Marylandu provedena sa životinjama na selu pomogle su joj
ojačati svoj paravan kao mljekarica. „Kuhala sam za ratara, nje-
govu staru majku i najamnika na otvorenoj vatri jer u kući nije
bilo peći”, izvijestila je. „Odvela sam njegove krave na pašu i
pritom pronašla nekoliko dobrih polja za doček padobranskih

281
pošiljki.”279 Takvi primitivni uvjeti bili su povoljni za prikuplja-
nje odličnih obavještajnih podataka, ali Aramisu nisu bili po volji.
Požurio je natrag u Pariz, gdje je pronašao udobniji smještaj kod
stare obiteljske prijateljice madame Rabut. Praktički sad djelu-
jući samostalno, kako je i htjela, Virginia je svojeg nominalnog
šefa viđala samo jedanput tjedno, kad je dolazio u Maidou noseći
novosti o svojem napretku u pronalaženje sigurnih kuća tako
da ona može o tome izvijestiti London. Nije se žalila na svoje
muke s Cuthbertom i na to što je morala tegliti radijsku opremu,
ali ju je živciralo Aramisovo gunđanje zbog putovanja i njegovo
bizarno odbijanje da podigne išta teško. „Iako se doima krupnim,
nije baš snažan”, izvijestila je poslije. „[On] je bolovao nekoliko
dana nakon svakog napornog putovanja.”
Očajavala je i zbog Aramisovih ništavnih postignuća u Parizu
i vječne navike da govori. Razbjesnilo ju je što je odbijao poslu-
šati savjete o sigurnosti temeljene na bogatom iskustvu iako su
njegovi redoviti posjeti mogli skrenuti neželjenu pozornost na
njih oboje. „Aramis je došao… a da nije imao što prijaviti osim da
je pronašao madame Rabut”, požalila se. „Čini se da ne razumije
svrhu kurira ni preporučljivost njihova korištenja i odrješito
odbija svaku sugestiju.” Njezinog ograničenog strpljenja sada je
sasvim ponestalo. Odlučila je da će pronaći način da ga ukloni
od sebe i sama vodi vlastitu misiju onako kako smatra priklad-
nim. Počela je novačiti nove članove za pokret otpora u svojim
redovitim obilascima dok je dostavljala mlijeko. U nekoliko
dana mještani od gradonačelnikove tajnice do seoskog poštara
bili su upisani i proširio se glas da netko u tom području napo-
kon preuzima kontrolu. Bila je oduševljena što može konstatirati

279 Ibid.

282
da su „ratari i seoski pomoćnici voljni pomoći”280 te je počela
pretvarati „seljačke odrede” u organizirane gerilske postrojbe.
Napokon je to bilo ono što je odavno htjela. Izdavajući se da je
(malo vjerojatno) francuska seljanka, Virginia je pronašla pravu
sebe. Unatoč opasnostima opet se osjetila slobodnom.
Tjedan dana poslije pojavilo se na njezinim vratima još jedno
poznato i svakako poželjnije lice. Elisée Allard, jedan od nećaka,
upravo je stigao padobranom u zoni doskoka kod Chata, neko-
liko kilometara dalje, nakon što je u Britaniji prošao formalnu
obuku SOE-ja koju je ona dogovorila za njega i Marcela Lecciu.
Sad je bio u seljačkoj kolibi svoje tete, zajedno s trećim agen-
tom SOE-ja kojeg je poznavala i voljela, Belgijcem Pierreom
Geelenom. Nesumnjivo se iznenadio vidjevši Madame Marcelle
u seljačkim dronjcima, ali znao je i da Virginia ne bi prezala ni
pred čim u obavljanju svojeg zadatka. Kad je čuo da mještani
govore o starijoj ženi čudnog naglaska kako okuplja manji odred
gerilskih boraca, znao je da to može biti samo ona.
Trojica nećaka dobila su zadatak da u jeku priprema za Dan
D dignu u zrak njemačku pomorsku bazu kod Angersa i ranžirni
kolodvor kod Toursa. Bili su tek dio mnogo veće trokrake save-
zničke operacije poznate kao Plan Vert (razaranje željezničkih
komunikacija), Plan Tortue (organiziranje cestovnih blokada
i zasjeda) i Plan Violet (presijecanje telefonskih žica, čime se
Nijemce prisiljavalo na služenje radijskim signalima koji se, za
razliku od telefonskih poziva, mogu presresti). Allard je pitao
može li Virginia poslati u London poruku da su tri agenta
sretno stigla i da su počela s poslom. Sam Leccia bio je na putu u
Nièvre département, ali se uskoro vraća pa će potražiti i nju. Sve

280 Ibid.

283
je bilo kao da nije ni otišla iz SOE-ja, što je bila sretna okolnost,
ali i, kako se pokazalo, ozbiljan problem.
Virginia je pojačano prikupljala obavještajne podatke o nje-
mačkim trupama u području. Ponudila je ratarovoj majci pomoć
u pravljenju sira kako bi višak mogla prodavati okupatorima.
Pronašla je mali njemački konvoj, dogegala se do njih kako bi
im ponudila svoje proizvode, govoreći hinjeno staračkim glasom
da prikrije naglasak. Njemačkim časnicima diljem Francuske
bile su podijeljene potjernice s njezinim prikazom i upozo-
renjima o prijetnji koju je predstavljala Reichu, ali nikomu u
tom trenutku Madame Marcelle nije bila ni najmanje sumnjiva.
Nevino su kupili od nje sira pruživši joj priliku da sluša njihove
razgovore (služeći se poznavanjem njemačkog koje je stekla na
Diplomatskoj akademiji u Beču), što će sve te večeri biti javljeno
u Britaniju. Počela je sastavljati prikaz njemačkih vojnih planova
koji će znatno utjecati na napredak rata.

Nekoliko dana zatim sklopila je antenu na imanju

na Lopinatu nakon što je poslala poruke u London kad je
čula kako je vani zakočio kamion. Mislila je da bi to mogao biti
Aramis, ali je za svaki slučaj zaklopila kovčeg radija i gurnula ga
pod sanduke i stari namještaj u potkrovlju. Sišla je niz ljestve i
normalnim korakom otišla do vrata. Vani nije bio njezin ame-
rički kolega, nego, na njezin užas, skupina njemačkih vojnika
predvođena časnikom koji ju je pitao što radi sama u kolibi. U
skladu sa svojom ulogom Virginia mu je uvježbanim naglaskom
odgovorila da kuha za ratara i čuva njegove krave. Nezadovoljan
njezinim odgovorom, časnik je trojici svojih ljudi zapovjedio
da pretraže unutrašnjost. Virginia se duboko nadala da je radio
sakrila dovoljno dobro. Čula je iznutra razbijanje i zvukove
rastavljanja namještaja, zatim struganje ljestava o vrata u podu

284
potkrovlja i pokušavala je izračunati dokle bi stigla prije nego što
bi je ustrijelili. Bolja je ideja bila igrati svoju ulogu i tvrditi da se
kao starica nikad ne penje ljestvama niti zna što je gore. Sigurno
je bilo da će u slučaju privođenja otkriti Cuthberta i shvatiti tko
je ona. Sudbina bi joj bila zapečaćena: mučenje i smrt.
Virginiji je lupalo srce dok su vojnici obavljali premetači-
nu. Napokon su izašli, prišli svojem zapovjedniku i pružili mu
nešto što nije vidjela. Nije čula ni što su govorili. Pokušala je ne
gledati prema njima dok joj časnik napokon nije prišao i unio
joj se u lice. Osjetila je njegov dah na koži. Hoće li prozreti
njezinu krinku – neće li pri intenzivnom ispitivanju shvatiti
da su njezine bore lažne? No časnik ju je samo prepoznao kao
staru prodavačicu sira koju je susreo na cesti, pohvalio njezin
proizvod i uzeo još dobacivši joj nekoliko novčića pod noge prije
nego što su se odvezli dalje. Virginia je nekoliko trenutaka ostala
mirna, oslonjena na vrata, ali u mislima se grozničavo pitala što
joj je dovelo „vukove” na prag. Možda njezin naglasak? Je li bila
odveć drska? Nekoliko dana zatim naišla je na odrubljene glave
četvorice blagonaklonih seljana. Nacisti su ih nabili na šiljke i
ostavili u travi uz cestu kao upozorenje drugima. Stupanje u
pokret otpora s Virginijom imalo je visoku cijenu.281
Virginia se odjednom osjetila vrlo usamljeno. Nije o tim
jezivim događajima mogla javiti u sljedećem emitiranju
Londonu zbog straha da se ne oda ako joj presretnu poruke
pa je 18. travnja zatražila dopuštenje da preseli bazu „zbog
svakodnevnih poteškoća s električnom strujom i uvjetima
putovanja”.282 No prije nego što je otišla, Allard i Geelen vratili

281 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.; Judith L. Pearson,

Wolves at the Door, Lyons Press, 2005., str. 187–88
282 Arhiv OSS-a, Signali OSS-a, 18. travnja 1944., NARA, RG 226.

285
 su se s kutijom za kekse, što je bio nadimak za novi manji pre-
dajnik koji je težio samo šest kilograma, koji je Virginia tražila
i koji je stigao sa sljedećom pošiljkom agenata. Donijeli su
i još loših vijesti. Misija nećaka u obližnjem départementu
Indre nije imalo svijetlu budućnost. Leccia im je uspio pronaći
skrovišta zahvaljujući rođacima – dvojici liječnika po imenu
Laurent i Joseph Leccia – ali radiotelegrafist kojeg su koristili
bio je uhićen. „Sve je vrvjelo od GESTAPO-a”, rekao joj je
uznemireni Allard sav izvan sebe. „Svi su se ukočili od straha”
i sad nitko nije htio raditi s njima. Leccia je otišao u Pariz
„pokušati dogovoriti nešto drugo.”
Pet dana poslije, 1. svibnja, stigla je iz Londona nemila vijest
kako se strahuje da je Geelen zarobljen. U njegovoj posljednjoj
radijskoj emisiji izostale su točne sigurnosne provjere i otad je
vladao muk. Ako se Geelen slomio – a GESTAPO ga je bez
sumnje podvrgnuo najnižim oblicima mučenja – Nijemci su
već znali da se Artemis vratila u Francusku. Virginia se jedva
i spakirala prije nego što je pobjegla sljedećim vlakom u Pariz.
„Nisam ostavila nikakvu adresu, naravno”, izvijestila je. Uzrujana
zbog vijesti o Geelenu, uputila se ravno u stan madame Long
razmisliti o sljedećem koraku.
Očito je pogriješila. Prevelikom je broju ljudi dopustila da zna
gdje živi i da svi oni čavrljaju o njezinu načinu govora. Bespri-
jekorno vladanje francuskim bilo je gotovo jednako nužno kao
i streljivo da bi agent na tajnom zadatku opstao. Tu činjenicu
OSS kao da je u žurbi previdio u želji da Virginiju pošalje na
teren kao jednu od svojih. Nije bilo važno na njezinoj prvoj
misiji, kad se izdavala za američku novinarku Virginiju Hall,
ali nekoliko je nesretnika iz SOE-ina kruga Prosper, na primjer,
izgubilo život upravo zato što im se na francuskom nadaleko
čulo da nisu domaći ljudi.

286
 Kao i uvijek, Virginia je pronašla rješenje. Odlučila je riski-
rati s Aramisovom gazdaricom, madame Rabut, koju je nakon
samo nekoliko dana procijenila kao diskretnu i pouzdanu
osobu. Zamolila ju je da se kreće s njom i da javno govori kad
god zatreba. Unatoč očitim rizicima Rabute se rado stavila na
raspolaganje i postala, kako je izvijestila Virginia, „vrlo odana
i korisna prijateljica”.283 Nisu smjele gubiti vrijeme. U roku od
četrdeset osam sati nakon Virginijina povratka u Pariz njih
dvije išle su ususret još jednom strateškom prijelazu u središnjoj
Francuskoj. Dokazala je svoju hrabrost OSS-u u La Creuseu, a
kako je vrijeme curilo sad uoči Dana D, pretpostavljeni su joj
pružili podršku koju je toliko željela. Nove zapovijedi koje je
dobila bile su kudikamo više po njezinu ukusu, a bile su osmi-
šljene tako da „ispitaju sposobnost pokreta otpora, posebno
brojnost njegova ljudstva, i [da] postave njihove zahtjeve.” Kao
što je to bila činila u La Creuseu, trebala je locirati prikladna
polja za izbacivanje padobrana. No napokon je došlo Virginiji
ono najvažnije: primila je i službeni poziv na oružje: „Pomažite
pokretu otpora i planirajte djela sabotaže.” Bio je to početak
njezina gerilskog rata. Samo, odakle točno početi?
Marcel Leccia prethodno je obavijestio Virginiju o kontakti-
ma svoje obitelji s pokretom otpora u mjestu Cosne-sur-Loire
u Nièvreu, pet sati vožnje jugoistočno Pariza u srcu Francuske.
Čula je da su tamošnje makijaše razdirali manjak vodstva i frak-
cijski sukobi – što je bio uobičajen i krajnje neugodan problem,
osobito nakon gubitka Jeana Moulina koji ih je držao na okupu.
I volonteri iz pokreta otpora ostali su bez zaliha. Iako je to bilo
jedno od najopasnijih područja u zemlji, bilo je jasno da su

283 Arhiv OSS-a, Odjel F popis 6 i 7, NARA, RG 226.

287
savezničkom zapovjedništvu potrebne održive gerilske snage u
Nièvreu da bi organizirali brze udare na njemačke snage koje su
se kretale prema sjeveru želeći ojačati obranu La Manchea kako
bi sabotirali njihove komunikacijske veze prije, tijekom i nakon
savezničke invazije. Kad je Virginia odabrala taj kraj za svoju
sljedeću bazu, SFHQ je spremno pristao, ali ju je podsjetio na to
da je situacija „vrlo škakljiva” nakon kruga uhićenja pa „molim
vas, budite oprezni.”284
Virginia i madame Rabut otišle su zajedno u dom pukovnika
Vessereaua, umirovljenog načelnika žandarmerije i nekadašnjeg
pomoćnika bivšeg francuskog premijera Edouarda Deladiera.
Njega je Leccia, brat njegove snahe Mimi, upozorio da može
očekivati važan posjet i željno je iščekivao došljakinju. Nedavno
je to područje napustio jedan vođa pokreta otpora, na radost
mnogih mještana jer je tlačio ljude i unosio razdor među njih, i
otad se pukovnik dosta potrudio i unovačio stotinu makijaša te
stekao potporu nekolicine žandara u aktivnoj službi. No imali su
za borbu jedva išta više od vila i držaka metli, čak im je nedosta-
jalo hrane i odjeće. Zato je Virginijin dolazak u tom trenutku bio
razlog za slavlje jer je Vessereau do tog trenutka vjerovao da su
Saveznici zaboravili njegovo područje. Preko njezinog odašiljača
slušao ju je London – grad koji je kod mnogih Francuza stekao
gotovo mitski status nade i obilja. Napokon će moći tražiti
oružje, streljivo, novac i dodatne agente za obuku novaka.
Virginia se bacila na posao i obučavala njegove ljude za
improviziranu ali djelotvornu gerilsku jedinicu, s pukovnikom
Vessereauom „koji je davao sve od sebe kao moja desna ruka”.

284 Arhiv OSS-a, OSS-ova pomoć francuskom pokretu otpora plus OSS-
ovu Odjelu F, NARA, RG 226.

288
Zajedno su odlučili formirati makijaše podijeljene u četiri sku-
pine od dvadeset pet ljudi koje će uvježbati, organizirati i na
kraju naoružati. Bilo je to rješenje ravno iz novog SOE-ina
Priručnika partizanskog vođe, koji se smatrao biblijom ratovanja
nepoštenim sredstvima. Male su skupine bile najbolje za brzo
kretanje i prikrivanje – doista, Virginia je ljudima jasno dala do
znanja da njihov moto treba biti „pucaj, spali, uništi”, nakon
čega slijedi „otiđi”. Operacije je najbolje bilo provoditi noću, u
cipelama gumenih potplata i zablaćena lica. Uputila ih je da
počnu s manjim sabotažama ili misijama „pijavica” – ustrajno
napadajući manje zaštićena mjesta – jednostavnim metodama
kao što je bušenje rupe u dnu rezervoara na njemačkim vozilima,
a zatim paljenje goriva koje istječe. Telefonske žice mogle su se
onesposobiti bacanjem užeta opterećenog utezima preko njih
ili obaranjem obližnjeg stabla, a željezničke skretnice mogu se
zaglaviti zabijanjem drvenog klina. Sve bi to bile korisne taktike
uznemiravanja, ali za pravu borbu koja tek slijedi Virginia bi
morala dobaviti zalihe iz Britanije. Dogovorila je izbacivanje
dvanaest spremnika eksploziva, oružja i streljiva padobranom
sljedeći put kad za deset dana bude pun Mjesec, 15. svibnja, a u
međuvremenu bi nastavila uvježbavanje osnova.
Virginia je zamolila madame Rabut da joj bude kurir, ali da
nikomu ne kaže gdje je bila, pa ni Aramisu, koji je još bio u
Parizu.285 Ako je Virginia išta naučila na svojoj posljednjoj misiji,
bilo je to da se hitno i potpuno odsiječe od slabih agenata, bez
obzira na to jesu li oni tehnički gledano njezini nadređeni. Kat-
kad je ostavljala dojam brutalnosti. Javila je u London da Aramis
nije „pokazao nikakav napredak u svojoj misiji” i jednostavno

285 Arhiv OSS-a, Odjel F, popis 6 i 7, NARA, RG 226.

289
ga je odsjekla i ostavila bez ikakve veze s bazom. „Rekla sam
samoj sebi ‘briga me’”, izvijestila je „i nastavila dalje s poslom u
svojem dijelu zemlje.”286 Nasreću, takav je neposluh dopuštao,
dapače poticao Wild Bill Donovan, koji je govorio: „Draži mi
je mladi poručnik s dovoljno petlje da se ogluši o zapovijed
nego pukovnik koji je previše discipliniran da samostalno misli
i djeluje.”287 No bio je to neobičan potez za ženu. Valja reći da
Aramis nije uspio pronaći više od jednog skrovišta za agente kad
su bila potrebna tri. Bilo je očito, kao što je Virginia i naglasila,
da se ne može uklopiti u posebne zahtjeve specijalnih operacija
u zemlji kojom vladaju bezakonje i nasilje. Mlako je neuspjeh
svojih „pothvata”, kako je nazvao svoju misiju, pripisivao činje-
nici da je „strancu vrlo teško nametnuti se bez referenci.”288 Ta
poteškoća nekako nije ometala Virginiju u njezinu djelovanju.
Njegov je neuspjeh isticao njezin uspjeh.
Za to vrijeme Marcel Leccia – kojeg su njegovi novi šefovi u
Londonu sada smatrali prvakom sabotaže – rješavao je vlasti-
te poteškoće. GESTAPO je sjekao pokret otpora oko Toursa
poput klasja i on je s mukom pronalazio pristaše koji su mu
bili potrebni za dizanje željezničke centrale u zrak. Na njegovo
olakšanje, napokon je upoznao studenta medicine kodnog ime-
na Lilias koji je ponudio pomoć. Došao je po Lecciju i Allarda
u njihovu sigurnu kuću u Indreu i odvezao ih u Pariz, gdje će
ostvariti korisne kontakte. Na rastanku im je mahala Leccina

286 Arhiv OSS-a, Aktivnosti Virginije Hall na terenu Izvješće, Sa-

int-Heckler Circuit, F Sekcija Rolne 6 i 7, NARA, RG 226.
287 Harris Smith, str. 6 ref. Robert Hayden Alcorn: No Banners, No Bands,
D. McKay, 1965., str. 182.
288 Arhiv OSS-a, Aramisove aktivnosti u terenskom izvješću, krug Sa-
int-Heckler, Odjel F popis 6 i 7, NARA, RG 226.

290
nova zaručnica Odette Wilen, također na misiji u Francuskoj.
Zaljubili su se na SOE-inu tečaju obuke u Britaniji i zaručili
se prije nekoliko dana. Wilen i nagonski oprezniji Allard nisu
sasvim vjerovali Liliasu – odakle mu sve to gorivo, na primjer?
Ali tvrdoglavi Leccia – SOE će ga poslije nazvati „samouvjere-
nim” i „možda trunku nepromišljenim”289 – smatrao je da može
s njim izaći na kraj te da će se on u konačnici pokazati onim
prevratnim elementom koji im je bio hitno potreban.
Pošli su na put, Allard i Leccia priredili su emocijama ispu-
njen rastanak od svih časnih Francuza koji su ih dosad skrivali
i pomagali im. Ali Odettein zaručnik i njegov najbliži prijatelj
više se nisu vratili. Lilias, još jedan ambiciozni dvostruki agent,
odveo ih je ravno u Cherche-Midi, bivši vojni zatvor u Parizu
u kojem je nekoć bio smješten kapetan Alfred Dreyfus. Ondje
su držani u samici dok su čekali da ih GESTAPO uzme na
ispitivanje. Vijest o njihovoj sudbini pročula se jer je Leccia
nagovorio stražara da prokrijumčari poruku. Ubrzo nakon što
je odveden u zgradu GESTAPO-a u aveniji Foch (tijekom rata
nimalo pohvalno znana kao Avenue Boche), samo nekoliko
koraka od Slavoluka pobjede. Iduća pedeset dva dana bio je
podvrgnut ponižavajućem i jezivom postupanju najgore vrste na
zloglasnom petom katu. Prolaznici u sporednoj ulici punoj lišća
već su se navikli na krikove. Geelen (koji je bio uhićen još prije)
i Allard ispitivani su odvojeno, ali sva su trojica bila višestruko
mučena, gotovo nasmrt. Geelen je nekako uspio urezati svoje
ime i neke datume na jedan od zidova i tako ostaviti zapis.
Odette Wilen, kodnog imena Sophie, pratila je svojeg zaručnika
do prijestolnice, a sada je ronila suze prepričavajući Virginiji što

289 SOE, osobni dosje Marcela Leccie.

291
se dogodilo. Rat joj je već izazvao toliku bol, ali ta vijest samo
dva dana nakon njezina dolaska u Cosne bila je zaista porazna.
Leccia je bio pravi prijatelj koji je nikad nije iznevjerio na prvoj
misiji u Lyon i nebrojeno je puta za dlaku izbjegao da bude uhva-
ćen jer joj je pomagao. Nakon njegova kraćeg boravka u zatvoru
u Španjolskoj upravo je ona njega i ostale potaknula da odu u
Britaniju na obuku kod SOE-ja i zatim se vrate na teren. Nećaci
su svojim povratkom pokazali hrabrost, a zbog njezina poticaja
sada su nastradali. No nije u pitanju bio samo njihov život nego i
Virginijin. Barem su tri zatvorena agenta znala da je ona u Fran-
cuskoj, a dvojica da je u Cosneu. Neće trebati dugo – zahvaljujući
podatcima koje je Alesch prikupio u kuhinji Germaine Guérin
u Lyonu – da ispitivači sve povežu s njihovom voljenom tetom.
Agenti su na obuci bili pripremljeni na to da izdrže četrdeset
osam sati prije nego što otkriju bilo što važno – dajući tako čla-
novima svojeg kruga dovoljno vremena da se sakriju. Prvih pet-
naest minuta općenito se smatralo najgorima, a zarobljenicima se
savjetovalo da se pokušaju isključiti, mentalno se prenijeti nekamo
drugamo ako je moguće i trpjeti minutu po minutu. Smjeli su odati
trunku istine tijekom prva dva dana kako bi za nagradu dobili
hrane ili vode – ali nakon toga razumjelo se da će morati progo-
voriti. Mnogi mjesni agenti, možda poslije 24-satnog obasipanja
pitanjima, podvrgnuti su najmučnijem psihološkom pritisku kako
bi ih se prisililo da rade za Nijemce. Na primjer, kod Léona Gutha
prijetnje obitelji bile su posebno učinkovite. Ma koliko se nećaci
držali hrabro, više nije bilo sumnje u to da je GESTAPO – kao i
sam Klaus Barbie – sad već znao da se Virginia vratila u Francusku
te će pojačati lov na nju. Morala je vojnom preciznošću ukloniti sve
rizike jedan po jedan, bez obzira na ičije osjećaje.
Virginia se prvo okomila na Sophie jer bilo je moguće da su
je pratili na povratku u Vessereausov dom. Zatomivši svaki trag

292
emocija, zabranila je svojoj začuđenoj kurirki (koja je već izgubila
prvog muža u zrakoplovnoj nesreći dok je bio u RAF-u) da poku-
šava išta poduzeti za spas trojice zarobljenih agenata. Virginia
je izvijestila da je Sophie „uvelike uzbuđena i neuračunljiva bila
spremna otići do zatvora i lupati na vrata” te da će „sve dovesti u
smrtnu opasnost ako ne odustane od toga.” Virginia je bila svjesna
svoje „hladnoće”, ali i toga da je kriza zahtijevala djelotvoran plan,
a ne paničnu reakciju. Virginia joj je zapovjedila da smjesta ode
i više se ne vraća dok je ne vrate u Britaniju. Njezina ocjena bila
je bešćutna: „Sophie je odviše emotivna i upadljiva da bi mi bila
korisna kao kurir ili u bilo kojem drugom svojstvu.”290
Uhićenja su prisilila Virginiju na preseljenje iako joj je tek
predstojao doček padobranske isporuke. Već je počela pokret
otpora u Cosneu pretvarati u održivu gerilsku jedinicu pa ju je
ispunjavalo frustracijom što opet ne može ostati dovoljno dugo
da zapovijeda velikim operacijama. Samo su pukovnik Vessereau
i njegova žena znali kamo je otišla, a Virginia ih je molila da ne
kažu „baš nikomu” – iako je ostala u stalnom kontaktu s oboje
preko drugog kurira s uputama o obuci. Dogovorila je i doskok
novog agenta padobranom u Cosne da je zamijeni, a bilo joj je
veliko zadovoljstvo što se skupina koju je formirala upustila u
borbu protiv okupatora, krvava, ali u konačnici uspješnu te su
pomogli u oslobađanju područja u rujnu.
Virginia je morala dati smisla misiji zbog koje su se njezini naj-
draži prijatelji već našli u najvećoj opasnosti. Nije ona kriva što je
Leccia vjerovao Liliasu, ali nećaci će zbog veze s tetom uvijek biti
ranjiviji. Sad je morala dokazati sebi da je onoliko inzistiranje na

290 Arhiv OSS-a, izvješće o krugu Heckler-Saint, Odjela F popis 6 i 7,

NARA, RG 226.

293
 njihovu povratku bilo mudro i vrijedno svega. Možda je zato za slje-
deće odredište odabrala područje posebno preplavljeno Nijemcima,
dvadeset pet kilometara dalje u Sury-en-Vauxu u Cheru, području
koje se smatralo jednim od najneprobojnijih u središnjoj Francuskoj.
Naprezala se do krajnosti, no tako će dobiti vrijedan položaj s kojeg
će pratiti kretanje neprijateljske vojske i bilježiti brojke, pukovnije i
naoružanje. Ostala je pod seljačkom krinkom i ponudila se drugom
seljaku da mu čuva koze. Uz rubove nekih cesta i na polja bile su
postavljene mine kako bi se spriječile zasjede pokreta otpora, ali
je shvatila gdje treba stajati sa stadom i oslanjala se na pastirski
štap opet prisluškujući Nijemce dok vode razgovore. Vrijeme je u
proljeće 1944. bilo blatno, ali ona je gotovo svaki dan izlazila na kišu
i vjetar i teturala u blatu gazeći u drvenim klompama. Nije ništa
govorila. Kad bi navečer otvorila radijski uređaj, imala je mnogo
podataka koje je trebala prenijeti, a poruke Londonu započinjala
je signalom „QRV?” što znači: „Jeste li spremni?”
S obzirom na okolnosti, imala je sreću što je pronašla nekoga
tko je bio spreman poći u sigurnu smrt pomažući joj na područ-
ju prožetom pripadnicima Milicea kao i nacistima. Vjeruje se
da je barem deset posto mještana u tom konzervativnom srcu
Francuske radilo za Nijemce i mnogi su seljaci dobro zarađivali
na njima. Mnogo ih je iskoristilo ponudu koja je znala iznisiti
do sto tisuća franaka – što je enormna svota – za informaciju
o lokaciji tabora makijaša, koje bi Nijemci zatim napali mino-
bacačkom i mitraljeskom vatrom. Jedan agent izračunao da je
„najviše dva posto” mještana Chera bilo „spremno staviti život
na kocku za oslobođenje Francuske”.291 No Virginia je opet

291 Arhiv OSS-a, Pomoć francuskom pokretu otpora; OSS Odjel F, Izvje-
šće o radu, 2. poručnik, Roger B Henquet (Aus.), NARA, RG 226.

294
pokazala izvanredan osjećaj za ljude i jednako moćan utjecaj na
njih. Njezina nova gazdarica, udovica Estelle Bertrand, tada u
pedesetima i navikla na teškoće, posve je sigurno znala u kakav
se rizik upušta kad je primila Madame Marcelle na stan. Možda
joj je laskalo ili ju je privlačilo uzbuđenje ili je na nju jednostavno
djelovala Virginijina otvorena predanost oslobađanju Francuske,
ali Estelle je ubrzo bila spremna riskirati život za svoju gošću, a
zauzvrat joj poklonjeno povjerenje. Nekoliko dana poslije, 15.
svibnja, Estelle je bila uz Virginiju kad se pod okriljem noći odš-
uljala da primi padobransku isporuku oružja koju je dogovorila
za makijaše Cosnea.
Veći je problem Estellin osamdesetčetverogodišnji otac Jules
Juttry koji se pitao što to žene smjeraju. Virginia je vidjela nje-
govu sumnjičavost prema njoj i strah da bi i ona mogla biti
Njemica. Objasnila je svoj strani naglasak tvrdnjom da potječe
iz krajnje sjevernog dijela Francuske i uspjela je ublažiti svaku
daljnju zabrinutost darujući mu vino barrique. Tako je otvorila
put k regrutiranju i opremanju još jednog ogranka partizana da
maltretira lokalne Nijemce, i javila je Londonu 20. svibnja da
su joj potrebne hitne zalihe baterija, punjenja za eksploziv, čaja,
odjeće, novca, zavoja i sapuna.292
Pomisao na njezina tri nećaka u rukama GESTAPO-a nije
ju napuštala. Čim se smjestila u nove prostorije, Virginia je
nastavila izazivati sudbinu na nacističkim kontrolnim točkama
hitno otišavši prerušena u Pariz kako bi osmislila plan bijega i
prokrijumčarila im poruku. Dobila je odgovor: „Ima nas osam, a
ne tri.” Uhićeno ih je još pet, među kojima i dva rođaka liječnika

292 Arhiv OSS-a, OSS-ovo izvješće o emitiranju, 20. svibnja 1944., NARA,
RG 226. SOE HS6 597, Francuska Maquis, siječanj – lipanj 1944.

295
koje je Leccia regrutirao, i nipošto ih nije htio ostaviti. Virginia
je s dubokom gorčinom znala da bi takav masovni proboj iz
jednog od najčuvanijih francuskih zatvora bio gotovo neizvediv.
No nije bilo njoj nalik da potpuno odustane i opetovano se
dovodila u smrtnu opasnost vraćajući se svaki tjedan u glavni
grad i nastojala je razraditi kakav god novi plan. Morala je biti
brza. Početkom lipnja Allard je prebačen u zatvor u Fresnesu, što
je značilo skoru deportaciju ili smaknuće. Leccia i Geelen slije-
dili bi ubrzo zatim. Bilo joj je neprihvatljivo da plate glavom za
ono zbog čega im se toliko divila: svoje plemenitosti i hrabrosti.
Vremena je ponestajalo u svakom pogledu. Britanija je bila u
stanju pripravnosti za iskrcavanje na Dan D. Tabori sa saveznič-
kom jurišnom vojskom na jugu Engleske i luke s njihovim brodo-
vima već su bili zatvoreni. Napetost je bila opipljiva s obiju strana
Kanala sad kad je operacija Overlord bila neminovna. Tjedan dana
poslije London je Virginiji poslao poruku: „Razdoblje aktivnosti
počinje. Stop. Molimo javite prije sljedećeg petka [2. lipnja] sve
podatke prikupljene od vašeg dolaska u vezi s velikim pokretima
željeznicom ili cestom. Stop.” Od tog trenutka slala je svaki detalj
koji je primijetila u vezi s njemačkim konvojima: njihovu veličinu,
pukovniju, rutu i opskrbne linije – visokokvalitetne obavještajne
podatke koje je savezničko zapovjedništvo upijalo. Nije bilo vre-
mena za spavanje i uzimala je više tableta amfetamina nego ikad.
Svake večeri palila je BBC-jevu francusku emisiju ne bi li čula
dogovorene poruke o početku invazije. Iz noći u noć čula bi samo
zamjenske poruke i napeto se iščekivanje nastavilo. Svećenici su
u propovjedaonicama preuzeli dio te agonije i neizvjesnosti se
počeli hitno moliti Bogu za izbavljenje.293

293 SOE HS6 597, France Maquis, od siječnja do lipnja 1944.

296
 Nijemci su pojačali brutalni progon pripadnika pokreta
otpora. Svakoga za koga se imalo sumnjalo da ima veze s maki-
jašima očekivalo je smaknuće po kratkom postupku, a Milice
je na Virginijinu području za denuncijacije nudila nagradu od
2000 franaka. Neoprezni razgovori bili su opasniji nego ikad
i priljevom velikog broja novih regruta u tjednima uoči Dana
D jednako je rasla mogućnost infiltracije dvostrukih agenata.
Neki potencijalni ratnici, prije odbačeni kao nepouzdani, sada
su tražili osvetu i zaradu dojavom upućenom Miliceu. U takvim
slučajevima od agenata se očekivalo da na licu mjesta poduzmu
potrebne radnje. „Članovi skloni razgovorima bili bi izbačeni iz
organizacije”, objasnio je Ben Cowburn, a „ako su znali previše
i bili skloni razgovorima, bili su ustrijeljeni.”294 Na tijelo bi se
propisno zakvačila cedulja s objašnjenjem da je dotični ili dotič-
na pogubljen kao doušnik.
Virginia je osjetila da joj prijeti izravna opasnost. Čula je da se
šire glasine o tome zašto u Juttrysovu potkrovlju u gluho doba
noći gore svjetla. Primijetila je i nekoliko njemačkih kamioneta
s radijskim detektorom kako se vozikaju uličicama jer su očito
uhvatili njezin signal. Da poštedi svoje hrabre domaćine, Vir-
ginia se opet preselila. Neposredno uoči Dana D smjestila se na
imanju u Sury-ès-Boisu.
Dok se Virginia s Nijemcima u Francuskoj igrala mačke i
miša, gospođa Hall pratila je u novinama tijek rata u Europi i
premirala od brige za kćer sad kad je bilo jasno da bitka za Fran-
cusku počinje. Mjesecima nije čula nikakvih vijesti od Virginije,
ali je dovoljno poznavala svoje mlađe dijete da posumnja kako
je negdje izložena opasnosti. U travnju je gospođa Hall pisala

294 SOE, osobni dosje Bena Cowburna.

297
kapetanu Grellu u London – čije joj je ime i adresu Virginia dala
prije nego što je otišla – da je umiri. Dana 2. lipnja Charlotte
Norris iz New Yorka napokon je odgovorila u njegovo ime.
Ispričala se što iz sigurnosnih razloga ne može biti preciznija,
ali je dodala da „je vaša kći povezana s Prvim eksperimentalnim
odredom vojske Sjedinjenih Država” ne otkrivši da je riječ o
paravanu za OSS. Virginia je „obavljala važan i dugotrajan posao”
koji je „zahtijevao izmještanje iz Londona” i sveo „koresponden-
ciju na minimum”. Dodala je: „Molim vas, slobodno mi pišite
kad želite, gospođo Hall. U stalnom smo kontaktu s vašom kćeri
i odmah dobivamo vijesti o svakoj promjeni njezina statusa.
Rado ću vam prenijeti svaku vijest koju dobijem o njoj.”295
I Virginia je očekivala novosti. Ima određenih nejasnoća
o tome gdje je točno bila kad je čula da je Dan D napokon
pokrenut. Jedna je moguća verzija da je 5. lipnja navečer s Estelle
Bertrand i drugim pristašama slušala radio u svojoj novoj seoskoj
kući u Sury-ès-Boisu. Bili su uključeni u BBC-jevu emisiju na
francuskom koja je, kao i svake večeri, najavljivala: „Ici Londres.
Les Français parlent aux Français. Veuillez écouter quelques messages
personnels.” (Ovdje London. Francuzi se obraćaju Francuzima.
Molimo, poslušajte nekoliko osobnih poruka.) Seljačka dnevna
soba bila je zagušljiva, a radijski prijem loš pa se mala skupina
nagurala ispred aparata kad je najavljivač rekao: „Blessez mon
coeur d’une langueur monotone.” (Ranite moje srce jednoličnom
klonulošću.)296 Ta je poruka značila vijest koju je Virginia čekala
od početka otkako je stigla tri godine prije. Sve što je prošla,
sve što je učinila, bol, tuga i strah koje je otrpjela, sve je to bila

295 Arhiv OSS, 2. lipnja1944., NARA, RG 226.

296 de Vomécourt, str. 218.

298
priprema za taj trenutak i iščekivani povratak savezničkih vojski
na francusko tlo. Čekala je, prkosila opasnosti, riskirala život
u pogubnom dijelu Francuske iz samo jednog razloga. A sad
je Dan D ili Jour J napokon postajao stvarnost. Veliki konvoji
brodova već su plovili kroz mrak na svoje bojne položaje u
Engleskom kanalu. Plima od 150 000 ljudi pod zapovjedniš-
tvom generala Eisenhowera spremala se ujutro stupiti na duge
pješčane plaže normandijske obale i sraziti se s čelikom i bije-
som Wehrmachta.
Slijedilo je ne manje od tristo šifriranih „akcijskih poruka” – a
svaka je davala upute krugu za izvršenje dogovorenih napada na
željeznice, mostove i telefonske linije. Sve vrijeme oglašavan je
poziv na akciju gotovo u svakom gradu, mjestu i selu. Sad je na
pokretu otpora bio red da dā sve od sebe kako bi najveća pomor-
ska invazija u povijesti bila uspješna. Zapovijedi savezničkog
zapovjedništva bile su jasne: uznemiriti neprijatelja do kraj-
njih granica i sabotirati komunikacijske veze na svaki mogući
način. Francuskom se „proširio val ushićenja”, sjećao se poslije
jednako uzbuđeni Maurice Buckmaster. „Oružje je doneseno
s potkrovlja i iskopano ispod podrumskih ploča. Iznesene su
odore, a pucad ulaštena. Francuska je bila spremna pridonijeti
svojem oslobođenju.”297
Vijest o iskrcavanju petsto kilometara na sjever oživjela je cijelu
Virginijinu regiju. Tri godine nakon što je u Lyonu na jedvite jade
regrutirala svoju prvu šačicu pomagača, tisuće dobrovoljaca kuljale
su niotkud, daleko nadmašujući ičija očekivanja. Ako je uoči Dana
D imala pune ruke posla, sad je oko sebe imala vrtlog. Zapovje-
dila je skupinama koje je još nedavno naoružala i organizirala

297 Buckmaster, str. 220.

299
da krenu u akciju – da „paraliziraju” komunikacije neprijatelja
presijecanjem telefonskih žica, podmetanjem eksploziva na ceste
i željeznice, dizanjem u zrak mostova pa i uklanjanjem putokaza
da zbune Nijemce koji su se žurno kretali na sjever u Normandiju
kako bi odbili osvajače. Postavljeni su novi znakovi koje je izradio
lokalni stolar i koji su ih pogrešno usmjeravali na zavojima, a ako
je bilo moguće – „najbolje u provaliju”.298 Drugi su na glavne
ceste polagali SOE-inu eksplozivnu konjsku balegu – s užitkom
čekajući da se njemačko vozilo približi i onda gledajući kako leti
u zrak. Uskoro bi se cijeli njemački konvoji zaustavljali svaki
put kad bi vidjeli balegu – bila prava ili ne – dok je nisu ispitali,
i satima su kasnili. Diljem Francuske sabotaže pokreta otpora
bile su uspješnije nego što je itko mislio da je uopće moguće.
Nijemci više nisu mogli kontrolirati bilo koji dio Francuske, kao
ni bilo koju komunikacijsku liniju. Ali Nijemci su pripremali
barbarske odmazde, a mnogi francuski borci bili su iznevjereni
zbog nedostatka zaliha.
Iz tog razloga, sad kad je bitka napokon bila udružena, svaki
glavni vođa pokreta otpora u regiji tražio je od Virginije hitnu
pomoć u nabavi dodatnog oružja i eksploziva. Jedva je jela i
spavala dok je prelazila stotine kilometara kako bi provjerila
pouzdanost skupina pokreta otpora i njihove potrebe tako da u
London može prenijeti njihove preporuke. Automobili, kamioni
i benzin rijetko su bili dostupni pa je, što je nevjerojatno, Virgi-
nia na mnoga ta putovanja išla biciklom. Bila je itekako svjesna
da upada u oči i da su vremena opasna, pogotovo za ženu bez
pratnje. Svaki se privid zakonja urušavao. Cijelim su područjem
patrolirali pohlepni razbojnici, a silovanje, pljačka i pogubljenja

298 de Vomécourt, str. 224.

300
po prijekom postupku bili su stalno prisutna opasnost za sva-
koga tko se makar zatekao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Sad kad su Saveznici bili na francuskom tlu, i nacisti su se našli
u smrtnoj opasnosti pa su svoj gnjev iskaljivali nasumično, ali
nesmiljeno nad nedužnim civilima. K tomu je još bilo moguće
da Dan D ne uspije i da saveznički napad bude odbijen. Eisen-
howerovim snagama trebalo je šest dana samo da povežu pet
krhkih mostobrana na plažama za iskrcavanje, a nastojanja da
prodru u unutrašnjost nailazila su na žestok njemački otpor
i ostavljala ih u živicama i zaglibljene u jarcima normanskog
bocage. Virginia je znala da još neko vrijeme ne treba očekivati
dolazak savezničkih trupa u svoje područje.
Svakim danom pristizalo je i sve više konvoja njemačkog
pojačanja na sjever prema Hitlerovim zapovijedima da „gurnu
Saveznike natrag u more”. U sjeverni Cher, Pukovnik Colomb – u
normalnim vremenima grof Arnaud de Voguë, ali trenutno šef
lokalnog pokreta otpora – mogao je samo s agonijom gledati što
se događa onako bez oružja, nemoćan da napadne konvoje koji
su prolazili njegovim područjem. Njegovi ljudi također su trpjeli
stalne upade iz redova Milicea, koji su privodili i mučili njihove
pristaše želeći otkriti gdje su utaboreni. Bilo im je gotovo nemogu-
će zaštititi se bez oružja, streljiva pa i hrane. U očaju makijaši su se
okretali na vlastiti narod, pljačkali pekarnice da se domognu kruha,
a banke i pošte da se domognu novca. Često su ostavljali obveznicu
potpisanu pred svjedocima kao osiguranje za novac koji su odnijeli
obvezujući se vratiti ga čim se padobranom dostavi drugi novac
ili nadođe oslobođenje. Ali nitko zapravo nije znao kad će to biti.
Jedina nada za Colomba bila je vijest o legendarnoj „engleskoj”
radiotelegrafistici u regiji po imenu Diane, koja je govorila „grozan”
francuski, ali koja je navodno bila uho moćnika u Londonu. No
svaki put iznova, zbog njezinih strogih sigurnosnih mjera, nije

301
nalazio način da stupi u kontakt s njom. Čuo je ipak da je njegov
stari prijatelj i agent SOE-ja Philippe de Vomécourt – nekoć
Gauthier, a sada Antoine ili Major Saint-Paul – djelovao u blizini,
nakon što je pobjegao iz zatvora. U travnju se vratio u Francusku
poslije kratke formalne obuke kod SOE-ja u Londonu, gdje je
očito preoblikovao neke stavove. Dvojica Francuza sastala su se na
ratnom vijeću nekoliko dana nakon iskrcavanja kad je Colomb upi-
tao zna li kako stupiti u kontakt sa samozatajnom Diane jer mu
je hitno trebala njezina pomoć. Antoine je odmah naslutio njezin
pravi identitet – koliko bi drugih žena odgovaralo opisu? Uspio
joj je poslati kriptičku poruku: „Pozdrave šaljem – od jednog od
trojice braće – kojeg?” Odmah mu je stigao odgovor koji je bio
potvrda da je to Virginia. Poslužila se svojim starim terenskim
imenom iz Lyona i naznačila koji je on od trojice braće de Vomé-
court (jer su i Constantin i Sylvain deportirani). „Pozdravljam i ja
tebe”, odgovorila je, „od Marie Gauthieru.”
Virginia je pristala na susret sa starim kolegom i Colombom
usred sumraka u gustoj mjesnoj šumi. U Lyonu se Antoine
posebno potrudio Virginiji otežati život i morala je preustrojiti
njihov odnos te pokazati sav autoritet koji je smogla. Za tu pri-
liku odbacila je seljačku krinku da izgleda i zvuči kao tvrdokorni
gerilski vođa, što je i postala. Dok mu se približavala kroz drveće,
vidio je da je „ista ona izvanredna žena koju sam poznavao, koja
je odlično skrivala umjetnu nogu grabeći velikim koracima.” Još
je bila živa, još puna želje, i dalje hrabra do samoga kraja, čak je i
de Vomécourt sad uviđao da se „Virginia Hall ne može mjeriti s
normalnim standardima”. Bila je agentica, priznao je, koja je već
poduzela „mnoge nevjerojatne ako ne i nemoguće podvige”299 i

299 Ibid., str. 212.

302
učinit će još mnogo više. Bila je to zaista velika pohvala od tako
žestokog domoljuba koji je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci,
sumnjičio les anglo-saxons – osobito sad kad su stotine tisuća
savezničkih vojnika bile na francuskom tlu – da žele vladati
njegovom zemljom nakon rata. Pogotovo jer je i sam imao nisko
mišljenje o postignućima žena daleko od kućnog praga i još je
zauzimao neprijateljski stav pred većinom drugih američkih
operativaca koje je više puta odbacio kao „apsolutno bezvri-
jedne”.300 Virginiji je pak nedvojbeno bilo drago vidjeti svojeg
starog kolegu opet na terenu – i s oduševljenjem je primijetila
dužno poštovanje koje joj je sad iskazivao.
Ipak je bila oprezna. Ne bi pristala intervenirati u Colombovo
ime dok se ne uvjeri u njegovo poštenje. Bilo je previše oportu-
nista i uljeza. Detaljno ga je ispitala i pregledala njegove ljude
dok nije napokon zaključila da je njegova „skupina dobra” i javila
Londonu da mu pošalje zalihe. Virginia je sad bila lokalni faktor.
Ona je odlučivala o tome hoće li Saveznici podržati skupine
pokreta otpora ili će biti ostavljene da sahnu bez potpore. Nje-
zina strogoća i vojničko držanje pobudili su strahopoštovanje
kod velikog, ali zahvalnog grofa de Voguëa. Nakon mjeseci
uzaludnog čekanja puške Sten, streljivo, eksploziv i detonatori
pali su im s neba samo pet dana poslije i Diane ih je stručno
razdijelila. Donijela mu je i 435 000 franaka da podmiri dugove
i ne stvara nove. Ubrzo nakon prve isporuke stigla je i druga, a s
njom i požrtvovni radiotelegrafist za Colombovu skupinu kako
bi i on mogao biti u kontaktu s Londonom. Colomb to tada nije
znao, ali Virginia je sve potajno isplanirala unaprijed i više je nije
vidio. Do kraja života ostao je zadivljen „njezinom hrabrošću,

300 Arhiv OSS-a, Odjel F, popis 6 i 7, NARA, RG 226.

303
njezinim autoritetom, njezinim čvrstim duhom… Mi koji smo
je imali priliku upoznati ‘na djelu’… više nismo zaboravili tu
vrlo značajnu pripadnicu vojske pokreta otpora.”301
S obzirom na njezina stalna putovanja na kojima je pregle-
davala skupine gerilskih boraca, Virginia nije imala vremena za
povratak u Pariz poraditi na planu bijega. Ali je zato navaljivala
na svoje kontakte tražeći novosti, a nedugo nakon susreta u šumi
čula je da su Geelen i Leccia, kao i Allard, poslani u Fresnes
odakle će biti deportirani u Njemačku. Nadala se da će, dok
Eisenhowerova vojska polako napreduje prema Parizu, uspjeti
izvući nećake i prijatelje u kaosu koji će nastati ili, ako to ne
uspije, da će ih osloboditi Saveznici. Dotle je najbolje bilo da
pomogne Odette Wilen (neutješnoj Sophie) da preko linije Vic
pobjegne u Španjolsku.
Virginia je zasad bila preopterećena. Emitirala je u ime neko-
liko skupina makijaša u najmanje tri departmana u kritičnom
dijelu Francuske. Zahvaljujući danima koje je provela uz ceste,
pružala je presudno važne podatke, kako su poslije opisani, o
kretanju vojske, posebno o napredovanju njemačke Sedme armi-
je prema sjeveru (od koje je nacističko vrhovno zapovjedništvo
očekivalo da podupre njihovu obranu od savezničkih osvajača).
Bila je uključena i u obuku, usmjeravanje napada i sabotaža te
naručivanje i preuzimanje padobranskih pošiljki. Ali s uspje-
hom makijaša stigla je i najstrašnija odmazda. Kao odgovor
na zasjede u kojima je njezina skupina iz Cosne dočekivala
njemačke konvoje koji su pristizali s jugozapada prema borbama
u Normandiji, GESTAPO je opljačkao tri mjesna sela i spalio

301 Prevedeno M. Le Comte Arnaud de Voguë za Fayola, 7. veljače 1987.,

Fonds Fayol, CHRD, Lyon.

304
ih bacačima plamena. U jednom su pobili dvadeset sedam mje-
štana, uključujući lokalnog svećenika kojeg su navodno objesili,
djelomično odjevenog, u zvoniku.
Potkraj lipnja London je shvatio da je situacija neodrživa pa je
tijekom noći punog Mjeseca 8. srpnja OSS izbacio padobranom
još jednog organizatora i ujedno radiotelegrafista, Léona, da pre-
uzme njezinu dužnost u Cosneu. Za njim je trebao mjesec dana
poslije doći poručnik René Défourneaux, koji će biti instruktor.
Svaka pomisao da bi Virginia bila nečija pomoćnica milostivo
je odbačena. Sad je smatrana uzornom predvodnicom. Štoviše,
Léonu je prije odlaska jasno rečeno da se može potpuno osloniti na
Dianeina pozitivna izvješća o skupini kojoj se trebao pridružiti jer
je „iskusna organizatorica… i imamo najveće povjerenje u njezinu
prosudbu”. Pokazalo se da je imala pravo. Nakon preuzimanja
još nekoliko pošiljki ljudi su izveli „najuspješnije rušenje mosta
Saint-Thibaud preko Loire po izravnoj naredbi [zapovjednika
američke Treće armije] generala Pattona” i presjekli šesnaest želje-
zničkih pruga, izbacili osam vlakova iz tračnica, digli u zrak četiri
željeznička mosta, presjekli sve telefonske žice u okolici i ubili
osamdeset Nijemaca, dok su sami imali samo dvanaest žrtava.302
Procijenjeno je da su Virginijini napori omogućili da makijaši
Cosnea postanu „najveći faktor u uznemiravanju neprijateljske
vojske”.303 Druge njezine skupine izvele su slične djelotvorne
napade – uključujući spektakularni napad na kolodvor Saint
Sébastian koji je isplanirala prvog dana svoje misije.
Agenti OSS-a, listom muškarci, koji su joj se sada priključivali
na terenu, odmah bi ostali njome „zadivljeni koliko i njezini

302 SOE, Bourne-Patersonovo izvješće.

303 SOE, Virginijin osobni dosje.

305
 francuski suradnici”. Tvrdeći svojim zapovjednicima da ova
„iznimna” žena zaslužuje „visoke počasti”, poručnik Paul Mar-
tineau gledao ju je kako upravlja mnogim uspješnim „gerilskim
aktivnostima s čvrstinom i uz dobro raspoloženje poput školske
nastavnice koja dogovara piknik”.304 No čim je formirala učin-
kovitu borbenu jedinicu da započne vojnu kampanju, Virginia
je, na svoj bijes, neizbježno bila pozvana drugamo i morala bi
jedinicu predati nekom drugom tko nije imao njezino iskustvo
na terenu. Omogućila je petnaest isporuka padobranom kojima
su stigle zalihe oružja, streljivom, radiotelegrafisti, organizatori,
hrana, lijekovi i još mnogo toga. Okupila je i naoružala osam
stotina boraca koji su činili jezgru nečega što je brzo postalo
„poprilična” snaga od oko dvanaest tisuća ljudi „spremnih za
borbu”.305 No Virginia svejedno nije dobila zapovjedništvo
nad vlastitom gerilskom skupinom. To se trebalo promijeniti.
Poslala je nevoljnom Aramisu zadnju poruku da mu javi kako
„odlazi u nepoznato slijedeći zapovijedi”. Rekla mu je „zbogom”
i nonšalantno dodala da će se on „sigurno nekako čuti s nekim”,
iako je on tvrdio da nikad nije.306 Zatim je nestala.

304 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima poručnika Paula Martineaua,

Ventriloquist Circuit, Odjel F popis 6 i 7, NARA, RG 226.
305 CAB 106-989, bilješke FFI, Nacionalni arhiv, London.
306 Arhiv OSS-a, Aramisove aktivnosti u izvješću s terena, krug Sa-
int-Heckler, Odjel F, popis 6 i 7, NARA, RG 226.

306
 DESETO POGLAVLJE:

Madona s planina
Visoko na padini planine iznad sela Saint-Clément u pokra-
jini Haute-Loire stajao je samotni stražar i nervozno gledao
široki krajolik koji se sterao ispod njega. Odavde su makijaši u
ophodnji mogli promatrati putove koji vode u zaravan Vivara-
is-Lignon i iz nje, iz Le Puya na sjeverozapadu i područje Ardè-
che na jugu. Inače bi ih naklonjena lokalna policija pokušala
upozoriti na nadolazeći napad, ali Milice se opametila i napade
preusmjerila na dolinu ispod. Najžešći je napad bio u travnju
1944. kada su omraženi miliciens udružili snage s Nijemcima iz
Le Puya te u brzom smrtonosnom prepadu ubili pet makijaša
i četiri seljana koji su im pomagali. Mnogi preostali makijaši
reagirali su povlačenjem sve više i više u šumovite uzvisine, neki
u improvizirane tabore, gdje su se od vremenskih nepogoda – pa
i od svojih napadača – štitili jedva ičim boljim od granja i lišća.
Posjedovali su nepokolebljivu vjeru u oružani otpor, ali ne i
oružje da se obrane, a kamoli da nasrću na neprijatelja. Ipak,
ključni njemački cestovni i željeznički putovi za opskrbu i poja-
čanje – i poslije za povlačenje – prolazili su kroz to područje pa
je bilo od ključne važnosti presjeći ih ili zaustaviti. Savezničko
zapovjedništvo vjerovalo je da je to područje sazrelo za ustanak.
Ondje se čuvala i jedna od najneobičnijih ratnih tajni.

307
 Dana 14. lipnja, dan nakon njezina tajnog sastanka u šumi s
Pukovnikom Colombom i Antoineom, Virginia je pošla na put od
tristo kilometara na jug u Le Chambon-sur-Lignon, jedno od
većih sela na zaravni Vivarais. Iz Londona je dobila zapovijed
da pregleda lokalne makijaše, opisane u radijskoj poruci kao
„povjerljiva skupina discipliniranih ljudi, spremnih izvršavati
vojne zapovijedi”,307 te da u sklopu svojeg putnog naloga izvijesti
o njihovoj kvaliteti, veličini i potrebama. Kao ni mnogi drugi
dijelovi Francuske, to joj područje nije bilo posve nepoznato.
Bila je ondje tijekom prve misije kad su neki od njezinih brojnih
odanih kontakata, kao što su Jouliani, živjeli u Le Puyu. Ovaj put
trebao joj je cijeli dan opasnostima ispunjenog puta od Cosnea
do Saint-Étiennea s gospođom Boitier, njezinom novom stano-
davkom i čuvaricom iz Chera, a završilo je dvosatnom vožnjom
kroz brda.
Cesta za Le Chambon krivudala je prema zaravni, a krovovi
od terakote i lonci s geranijima ostatka južne Francuske povlačili
su se pred čvrstim i blago zlokobnim kućama od sivog bazalta i
granita. Mali prozori bili su važni za sprečavanje prodora vjetra
i hladnoće – zimi je živa mogla pasti na 25 stupnjeva ispod
ništice – a malo je tko imao valjano grijanje ili čak struju. Čvrsti
kameni krovovi mogli su podnijeti teški zimski snijeg, koji bi
zameo ceste i tjednima bi zaravan ostala odsječena. Bio je lipanj
i sunce je grijalo, ali gotovo kilometar iznad razine mora osjećala
se svježina u zraku i nije bila rijetkost da zasniježi čak i ljeti. Tlo
na pašnjacima bilo je škrto, a u nedostatku traktora sve se radilo
ručno, motikama i kosama. Albert Camus, koji je došao iz Alžira

307 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Virginije Hall, krug Saint-Hec-

kler, Odjel F, popis 6 i 7, NARA, RG 226.

308
u ljeto 1942. zbog tuberkuloze, nazvao je taj kraj „ugodnim
predjelom”, ali i „malo sumornim”. Mislio je pritom i na jele koje
se natiskuju na vršcima brežuljaka poput „vojske divljaka” koji
čekaju da svane pa da se sjure u dolinu – i u stvarni svijet. Jer na
zaravni je vladalo ozračje izdvojenosti, otajstva što lebdi na nebu,
čiji su se stanovnici katkad uspoređivali s američkim amišima
(koje je Virginia poznavala preko svojih nizozemskih rođaka
iz Pennsylvanije). Neusporedivo s ičim drugdje u Francuskoj.
Premda geografski ograđena, zaravan je bila neobično otvo-
rena duhom i ponosila se tradicijom pružanja utočišta progo-
njenima četiri stoljeća u prošlost kad su protestantski hugenoti
hrlili onamo bježeći od francuskih katoličkih dragonnades (rani
oblik vjerskog čišćenja). Otad je mjesno stanovništvo (od kojeg
je većina nastavila potiho slijediti umjereni oblik protestantske
vjere) održavalo tradiciju gostoprimstva prema došljacima i
otpor ugnjetavanju. Tijekom tog novog razdoblja previranja
lokalni mladići kredom su ispisivali V (u znak pobjede) na
zidove preko puta zaravni prije nego što su takvi prosaveznički
simboli primijećeni u ostatku Francuske. Ne čudi zato da je
kraj postao magnet za sve koji su bježali od nacista, bilo da su
Židovi koji ne žele završiti u logoru ili mladi ljudi koji ne žele
završiti kao robovska radna snaga u Njemačkoj pa hrle da i oni
postanu makijaši. Kao što će Virginia tek otkriti, gotovo svaka
obitelj na tom području potajno je riskirala život skrivajući
barem jednog bjegunca.
Kad su stigle, njih su dvije prošle pored dviju spaljenih seoskih
kuća do zaseoka iznad Le Chambona i trokatnog skloništa za
djecu, doma poznatog kao L’Abric. Virginia je pokucala na vrata,
a kad se pojavio visok mršav muškarac ozbiljna lica, upitala
je: „Monsieur Bohny?” Virginia, odjevena u skladu sa svojim
godinama u običnu ljetnu haljinu, predstavila se kao belgijska

309
 novinarka koji izvješćuje o uvjetima života djece u Francuskoj.
Počela mu je postavljati pitanja o njegovu „izvanrednom” radu sa
siročadi i pothranjenima i, premda nije bio siguran što bi počeo
s tom ženom i njezinim „anglosaskim” naglaskom, Bohny ju je
pozvao da uđe. Jedan mu je prijatelj iz okolice Pariza najavio
mogućnost njezina dolaska308, ali i dalje je bila rijetkost primati
ovdje posjetitelje kad je putovanje u ratno vrijeme bilo tako
opasno.
Kao dvadesetpetogodišnji učitelj iz Švicarske koji je u Le
Chambon došao pomagati u radu s djecom postradalom u ratu,
Auguste Bohny uvijek je svoje odgovore pažljivo uvježbavao309.
Kao član agencije Secours Suisse za pomoć, bio je pripadnik
zbijene mreže hrabrih protestantskih svećenika, učitelja, liječ-
nika i poljoprivrednika na zaravni koji su surađivali od početka
rata, gotovo isključivo u Francuskoj štiteći na tisuće mladih
izbjeglica. Bio je itekako svjestan opasnosti koja prijeti njegovim
štićenicima, među kojima su mnogi bili skrivena židovska djeca
s lažnim ispravama i pomogao im je štiteći ih od ranijih pokušaja
okupljanja. Doista, zaravan će spasiti živote oko tri tisuće Židova,
a 1988. Le Chambon je postao jedino selo u Francuskoj koje je
od države Izrael dobilo priznanje kao Pravednik među narodima.
Prirodno je što je Bohny zazirao od toga da išta oda.
Nakon nekih sat vremena okolišanja Virginia je priznala da je
„Engleskinja” i kako je djeca zapravo toliko i ne zanimaju koliko
iznalaženje načina da stupi u kontakt s makijašima. No kao i
mnogi na zaravni, Bohny se zavjetovao da će se suprotstavljati

308 Prevedeno pismo Bohnyja Fayolu, 9. lipnja 1984., Fonds Fayol,

CHRD, Lyon.
309 Prevedeno Nouzille, str. 280, iz razgovora s Augusteom Bohnyjem, 22.
svibnja 2007.

310
 nasilju i odbijao je podržati svaki oblik oružane borbe. Nije joj
mogao pomoći. Virginiji su očito pogrešno savjetovali da mu se
obrati i sad je na svoje tegobno putovanje gledala kao besmisleno.
Bilo je prekasno da odmah ode iz Le Chambona pa su dvije
potištene žene uzele sobu u jednom od lokalnih hotela prije
nego što ujutro pođu natrag u Cosne.
Čim su napustile L’Abric, Bohny se predomislio u vezi s
Virginijinim zahtjevom. Ispričao je jednom nastavniku doma
(koji je pobjegao iz Marseillea od prisilnog rada da se pridruži
makijašima) što se dogodilo, a ovaj je to ispričao svojem nadre-
đenom u makijašima Mauriceu Lebratu (također učitelju), koji
je naknadno zaključio da je Virginijin posjet dovoljno važan
da probudi mjesnog vođu po imenu Pierre Fayol (bivši časnik
pričuvnog sastava koji se sa suprugom Marianne skrivao u
izdvojenoj seoskoj kući). Nešto prije ponoći Fayol je tonuo
u san, sa strojnicom i granatom uz uzglavlje, kad su mu upali
suborci noseći vijest.
Nenajavljena izaslanica iz Londona – Virginia naime nije
dala nikakve naznake o tome koju organizaciju predstavlja
– došla je u presudnom trenutku. Od početka mjeseca ostali
članovi ogranka pokreta otpora Haute-Loire – ili Tajna vojska,
kako su je neki nazivali – borila se s tisućama njemačkih vojnika
na obroncima Mont Moucheta na jugozapadu visoravni. Uspjeli
su ubiti na stotine i odgoditi odlazak preživjelih u Normandiju,
ali su pretrpjeli i krvavi protunapad premoćne sile koja je tom
prilikom u znak odmazde tri lokalna sela sravnila sa zemljom.
Tri dana prije Virginijina dolaska partizani su morali hitro
uzmaknuti nakon što su izgubili na stotine ljudi. Raspršili su se
u planinama, a neki su se napokon preustrojili u logoru makijaša
kod Saint-Clémenta. Bojali su se da im njemački garnizoni u
Le Puyu i Saint Étienneu sada spremaju nešto još gore, nakon

311
što je Luftwaffe već izmitraljirao selo Saint-Agrève na ulazu u
zaravan. Itekako su dobro znali za pokolj u Glièresu i bojali su
se ponavljanja tragedije. Uza sve to dosad nisu primili ništa od
savezničkih zaliha oružja i streljiva. Onu jedinu pošiljku godiš-
nje koju su prethodno primali GESTAPO je otkrio. Tjedan
dana nakon Dana D – kad su se savezničke snage napokon
pomaknule od svojeg mostobrana osamsto kilometara na sjever
– dvjestotinjak ljudi kojima je Fayol raspolagao bilo je spremno
i voljno, ali nisu imali praktički više ništa čime bi se borili. Kao
vrhovni zapovjednik savezničkih snaga Eisenhower je neposred-
no prije iskrcavanja pokušao osokoliti svoje vojnike, mornare i
avijatičare riječima „oči svijeta uprte su u vas”. U Haute-Loireu
vladao je dojam da je svijet potpuno zaboravio na njihovu borbu.
„Nemamo vremena provjeravati tko je. Moramo je smjesta
vidjeti”, zaključio je Fayol nakon što su kratko porazgovarali o
tome. „Postojala je mogućnost da nam može pomoći.”310 Muš-
karci su se prošuljali unatoč policijskom satu, stigli u njezin hotel
u tri ujutro i uspeli se do Virginijine sobe. Tridesetdevetogodiš-
nji Fayol imao je staromodan pogled na svijet. U svakoj skupini
pokreta otpora žene su se morale boriti protiv stereotipa o svojoj
pretpostavljenoj slabosti i, ako bi uopće bile prihvaćene, morale
su raditi „ženske” poslove poput kuhanja i krpanja. U mnogim
skupinama bilo je muškaraca koji su pobjegli iz zatvora. Da su
vremena normalna, vjerojatno bi još i bili zatvoreni. Napasto-
vanja su bila česta. Većina muškaraca, pa i Fayol, smatrala je da
je rat svakako muški posao.
No nije još nikad naišao na ženu poput visoke prekaljene oso-
be koja im je usred noći otvorila vrata, i to s takvim zapovjednim

310 Prevedeno Fayol, str. 137.

312
držanjem. Virginijina francuska pratnja, madame Boitier, sjedila
je u mračnom kutu male, oskudno osvijetljene prostorije i šutjela,
a Virginia je nakon površnog predstavljanja prešla na posao.
Čulo se glasno brujanje zrakoplova koji se u niskom letu iznad
njih kretao u neki drugi dio Francuske, dok je ona s „punokrv-
nim naglaskom” nizala pitanje za pitanjem: Koji je vaš čin? Gdje
djelujete? Tko vam izdaje zapovijedi? Imate li određene zone dočeka
padobranskih pošiljki? Možete li prikupiti četrdesetoricu sposobnih
ljudi? Što vam treba? Na kraju je, poprilično čvrsto, upitala:
Hoćete li izvršavati moje naloge bez pogovora?311
Zatečen takvim ispitivanjem, kao na sudu, Fayol je odgovorio
da ima izviđačku ekipu zvanu Compagnie Yssingeaux Parac-
hutages, koja je sastavila popis mogućih zona dočeka. Pronaći
četrdesetoricu ljudi nije bila teškoća, a bilo bi ih još mnogo više
kad bi imao zalihe da ih podupre.
„Kakvu vrstu operacija imate na umu?” upitao je Fayol.
„Sabotažu”, odgovorila je. „Što vam treba?”
„Oružje, eksploziv i novac, pogotovo za hranu”, glasio je
odgovor.
Virginia je posjetiteljima naložila da se vrate automobilom u
osam, za manje od četiri sata. „Ići ćemo pogledati zone dočeka”,
rekla im je.
Fayol si je morao dati truda. Bilo je zabranjeno voziti bez
posebne dozvole. Vozila bilo koje vrste bilo je teško pronaći, a
gorivo još teže. Svejedno su spremno rekvirirali automobil koji
je Fayol zaustavio pred hotelom u dogovoreno vrijeme točno
u onoj vrsti niskog crnog Citroëna s pogonom na prednjim
kotačima kakve GESTAPO preferira zbog elegancije i lakoće

311 Ibid., str. 138.

313
rukovanja, ali s dvjema presudnim značajkama. Bio je brži jer
je imao poboljšani motor (prilagođen za rad na tajnoj zalihi
benzena) i vjetrobran mu se mogao preklopiti tako da oni unutra
mogu pucati s prednje strane. Najvažnije je ipak bilo to što će
njemačke ophodnje pretpostaviti da su putnici takvog automo-
bila njima skloni i pustit će ih da slobodno prolaze.
Bio je miran četvrtak ujutro kad su Virginia, Fayol i dva maki-
jaša krenuli u obilazak devet mogućih zona dočeka diljem široke
zaravni. Virginia je za svaku imala zaseban sustav. Najprije
je koracima izmjerila dimenzije (zona dočeka morala je biti
promjera od oko osamsto metara na ravnom suhom tlu bez
prepreka i jama). Iskušavala je snagu vjetra držeći podignuti
rupčić za jedan kraj – ako ga vjetar ne ponese posve vodoravno,
znači da puše brzinom manjom od dvadeset pet kilometara na
sat, što je dobro za padobrane. Zabilježila bi koordinate, izabrala
kodno ime (po ribi) i slovo prepoznavanja koje bi se Morseo-
vim kodom svjetiljkom odaslalo pilotu. Svaka zona imala je
priloženu i posebnu poruku. Virginijina omiljena zona dočeka
na najvišem dijelu zaravni dobila je kodno ime Bream, slovo za
prepoznavanje bilo je R, a francuski odsjek BBC-ja najavljivao
ju je riječima „Cette obscure clarté tombait des étoiles” („Ovo tamno
svjetlo što pada sa zvijezda”) nekoliko sati prije iskakanja kako
bi se odbor za doček stigao pripremiti.
Virginia je bila oduševljena mogućnostima, ali nije mogla
odmah javiti Londonu – nije ponijela odašiljač da je ne uhvati
nacistička ili kontrola Milicea. Rekla je ljudima da prije podu-
zimanja daljnjih koraka mora izvijestiti o viđenom: „Ne mogu
sama donijeti konačnu odluku, ali ću se vratiti ili ću vam poslati
misiju koju trebate izvršiti.” Sjela je na povišeni veliki kamen i
objasnila im da će se za ograničene resurse morati nadmetati s
drugim zaslužnim skupinama jer područja poput Haute Marne

314
već pet mjeseci čekaju padobransku isporuku. Nijemci su se bez-
brižno služili njihovim cestama i željeznicom jer mjesni makijaši
nisu imali nikakva oružja312. „Novac vam mogu ja predati danas,
imam ga ovdje”, rekla je potapšavši se po trbuhu.
Tog poslijepodneva opet su se okupili u zadimljenoj prosto-
riji iza prodavaonice galanterije koja pripada majci Mauricea
Lebrata313. Čim je ušla dugim koracima – više nije bilo potrebe
za staračkim struganjem nogom – Virginia je odriješila pojas s
novcem oko struka i predala Mauriceu svežanj novčanica od po
tisuću franaka. „Evo vam sto pedeset tisuća franaka. Prebrojite
ih.” Maurice je prelistao novčanice, a zatim odgovorio: „Ima sto
pedeset dvije tisuće franaka.” „Prebrojite još jedanput. Sigurno
ima stotinu pedeset tisuća.” Maurice je opet prebrojio, ali je
ustrajao na tome da mu je dala dvije tisuće viška. „Ah!” Značajno
se nasmiješila. Prošao je njezin ispit poštenja. Odgurnula je
stolicu od stola naznačivši da je vrijeme za rastanak. Posljednje
što im je dala bila je cedulja s imenom, adresom u Rue de Donzy
u Cosneu i lozinkom: „Dolazim u Jean-Jacquesovo ime.” Bude
li potrebno, mogu joj ondje ostaviti poruku314. Zatim nestane
ostavivši za sobom skupinu muškaraca gotovo bez riječi od
strahopoštovanja iako joj je netko od okupljenih već počeo
zamjerati zbog iskazanog autoriteta, kako će uskoro saznati.
Virginia se s madame Boitier vratila na sjever i nastavila svoj
užurbani obilazak na kojem je organizirala i opremala skupine
u središnjoj Francuskoj te pripremala njihove diverzantske

312 SOE HS9-171-1, osobni dosje Nicholasa Bodingtona.

313 Arhiv OSS-a, Virginia’s Izvješće o radu OSS-a, 30. rujna 1944. i nje
financijsko izvješće, NARA, RG 226.
314 Preveden prikaz koji je Gérardu Bollonu, povjesničaru Le Chambona,
dao Samuel Lebrat.

315
 kampanje u punom razmjeru. Nitko od njih nije znao gdje je
bila onih nekoliko dana, a kamoli da bi se usudio pitati je. Dana
17. lipnja javila je Londonu da skupina u Chambon-sur-Ligno-
nu ima najmanje dvjesto „izvrsnih i dobro vođenih” ljudi, i taj
broj mogu brzo povećati na pet stotina. Preporučila je da hitno
pošalju dva agenta koja će preuzeti odgovornost, kao i radiotele-
grafista i odgovarajuće zalihe oružja. Dva dana poslije njezin joj
je zapovjednik OSS-a zahvalio na „izvrsnom” radu i predložio
joj da sama bude radiotelegrafistica za misiju Haute-Loire315
„gdje se vjerovalo da bi njezin nesvakidašnji dar za organizaciju
bio bolje iskorišten”.316. Bio je to prvi put da je i službeno trebala
dobiti zapovjedništvo. U dosjeima OSS-a od 18. lipnja navodi
se: „Planira se postaviti je na čelo ovog maquisa.” Kao i uvijek,
pokazat će se da to nije tako jednostavno.
Virginia nije htjela odmah otići. Htjela se do kraja pobrinuti
za niz padobranskih pošiljki – s naručenom prijeko potrebnom
kirurškom opremom, pa čak i gumama za bicikle, uz oružje
i streljivo. Htjela je postaviti i nove radiotelegrafiste koje je
pozvala da je zamijene u Cheru i Nièvreu. U Le Chambonu je
za to vrijeme Fayol gubio strpljenje jer se nije javljala. Vrijeme
je prolazilo i nakon petnaestak dana još nije od nje bilo nikakvih
vijesti. Novac je bio koristan, ali početkom srpnja – cijeli mjesec
poslije Dana D – ljudi su i dalje bili bez oružja i eksploziva. Naj-
žešće borbe u regiji vodile su se doduše izvan zaravni, ali njihova
blizina izazivala je paniku, pogotovo nakon bitke kod obližnjeg
Le Cheylarda gdje su poginule stotine mještana i boraca. Nijem-
ci su se sad masovno kretali s jugozapada Francuske prema

315 OSS arhiva, Saint-Heckler Circuit, F odjeljak Rolls 6 i 7, NARA, RG 226.

316 Arhiv OSS-a, Forganova preporuka za DSC Virginije Hall, 5. veljače
1945., NARA, RG 226.

316
Normandiji putem pucajući po svakomu i paleći sve. Bez oružja
Fayolovi ljudi nisu mogli pomoći suborcima niti slati napadačke
skupine u dolinu da ondje dočekaju neprijatelja u zasjedi.
Fayol to u nekom trenutku nije više mogao podnijeti. Poslao
je dvoje izaslanika da pronađu Diane i dovedu je po svaku cijenu.
Bili su to Jacqueline Decourdemanche, učiteljica čijeg su muža
Nijemci strijeljali, i Eric Barbezat, prodavač knjiga u Le Cham-
bonu. Pristali su poći u tu opasnu misiju i biciklom su se odvezli
šezdesetak kilometara do Saint-Étiennea, izbjegavajući njemačke
ophodnje koliko je to bilo moguće, a zatim se ukrcali na noćni
vlak za Cosne-sur-Loire, gdje su stigli ujutro 6. srpnja. Iskrcali su
se odvojeno i Jacqueline je otišla sama na adresu u Rue de Donzy.
Začudo, naišla je na Virginiju koja je bila u prolazu iako se sad
nigdje nije zadržavala više od nekoliko sati. Virginia je objasnila
svojoj posjetiteljici da je bila poslala poruku u Le Chambon, u
kojoj je najavila svoj skori dolazak, ali se poruka zacijelo izgubila.
Svejedno, bila je spremna poći i ponijela je tri kovčega koji su
stajali u hodniku. U jednom je bila njezina odjeća, a u druga dva
radijski uređaj i asortiman vatrenog oružja. Jacqueline se divila
Dianinoj smirenosti znajući da će na putu morati proći nekoliko
kontrola, kao i to da bi, ako ih otkriju, to značilo sigurnu smrt.
No umjesto da izgleda zastrašeno pred opasnostima koje prijete,
Virginia se doimala ozareno, kao da je pronašla gotovo duhovni
mir usred najsmrtonosnijih previranja. Podsjećala je Jacqueline na
renesansni kip Bogorodice – „vrlo lijepa” i prožeta „izvanrednom
smirenošću” unatoč „sadržaju kovčega koje je nosila”.317
Virginia se više nije mogla pouzdati u svoju krabulju. Odu-
stavši od seljačke odjeće, a zahvaljujući svojem markantnom

317 Prevedeno Fayol, str. 146.

317
 izgledu (kosa joj je sada bila blistavo kestenjasta), mogla ostaviti
dojam neke istaknute ličnosti. Dok su išli kolodvorom na susret
s Barbezatom, zaposlenik željeznice odmah je pogodio da je
strankinja, prišao joj je i šapnuo da pripazi jer će uskoro naići
na njemačku kontrolu. Dao je svima troje znak da se sakriju
u željezničkom depou i nije im preostalo drugo nego slijediti
ga, nekoliko minuta razornih za živce, ne znajući pouzdano da
ne ulaze u klopku. GESTAPO je zaista došao u trenutačnu
inspekciju – čuli su zvuk teških čizama na peronu i glasove kako
viču na njemačkome – ali milošću sudbine nisu pretražili kućicu
i otišli su praznih ruku prije dolaska vlaka. Sve troje uspelo se
u vlak i stalo u vrući prolaz pun ljudi, zabrinuti kako će proći sa
sljedećom kontrolom kad se ne budu imali kamo sakriti.
Vlak je krenuo i posljednje sunčane zrake probijale su se
preko brda kad se začula sirena za zračni napad. Prepuni vagoni
zaustavili su se uza škripu dok su se putnici u njima prevrtali
jedni preko drugih, a kovčezi letjeli okolo. Putnici su uz pomoć
službenika poskakali iz vlaka i raštrkali se poljima tražeći zaklon.
Vrata su se otvorila, a muškarci, žene i djeca vikali su nagurava-
jući se jedni preko drugih kako bi se prije bombardiranja što više
odmaknuli od vlaka koji je stajao kao laka meta. Zrakoplovi su
bili gotovo točno iznad njih kad su Eric i Jacqueline napokon
uspjeli potrčati prema otvorenim vratima, ali Virginia ih je čvr-
sto uhvatila za ruke prije nego što su iskočili. Tihim i sabranim
glasom savjetovala je svojim suputnicima da ostanu u vagonu.
„To Englezi bombardiraju”, objasnila je. „Javila sam im. Znaju
da sam ja u vlaku. Neće nas taknuti.” Bombe su pljuštale svagdje
oko njih, vagoni škripali, a zrak se punio oštrim dimom. Eric
je s čuđenjem gledao posve staloženu Virginiju i nije mogao
vjerovati da će preživjeti ostatak puta ako je njihova ruta sada cilj
RAF-a. „Ali što ako noću napadnu željeznički most u Neversu?”

318
dahnuo je. „Taj most bit će raznesen”, potvrdila je Virginia. „Ali
tek sutra ujutro, nakon što naš vlak prođe.” Bilo je kako je rekla.318
Virginijina stalna veza s Londonom značila je da je potpuno u
tijeku s operacijama RAF-a u regiji i da je mogla upozoriti svoje
zapovjednike kuda se kreće kako se ne bi našla u nepotrebnoj
opasnosti od vlastitih snaga. Izbacivši bombe na mete blizu
vlaka – ali ne preblizu – zrakoplovi su odletjeli dalje. Nakon te
naporne noći njih troje napokon je rano ujutro stiglo u Saint
Étienne i ondje su otkrili da se automobil koji je trebao dočekati
Virginiju i odvesti je u Le Chambon nije pojavio.
Uzalud su čekali na postaji, svjesni toga da su itekako upadlji-
vi na onom širokom otvorenom prostoru. Napokon, s obzirom
na to da se Virginia nije htjela odvojiti od svojih kovčega, Eric
je ostavio žene i potražio nestalog vozača u njegovu domu. Na
putu, čovjek kojega nikad prije nije vidio namjerno je naletio
na njega i zatražio vatre. Dok je Eric palio šibicu stranac mu se
približio i šapnuo mu da ne ide u kuću jer je vozač prokazan, a
njegov dom stavljen je pod nadzor. Zatim je nestao u sporednoj
ulici a da Eric nikad nije shvatio kako je čovjek znao da ga treba
upozoriti na opasnost. No postalo je jasno da će Virginia morati
sama na put do zaravni.
Eric je morao brzo misliti. Nije mogao još dugo ostaviti
Virginiju jer je u svakom trenutku ophodnja mogla odlučiti
pretražiti njezine kovčege. Saint-Étienne bio je za njemačku
vojsku garnizonski grad i vladalo je strogo osiguranje. Ozračje
je bilo posebno napeto jer je u nedavnom američkom zračnom
napadu poginulo tisuću ljudi – i francuskih civila i njemačkih

318 Prevedeno nedatirano svjedočanstvo Erica Barbezata, Fonds Fayol,

CHRD, Lyon.

319
vojnika. Amerikanci zato nisu bili općepopularni i mogućnost
prokazivanja bila je visoka. Iako su savezničke trupe sada bile na
francuskom tlu, još su bile stotinama kilometara daleko u Nor-
mandiji te se u tom dijelu zemlje ratu još nije nazirao kraj. Jedini
plan koji je Ericu pao na pamet bio je da posjeti starog šefa u
tvornici u kojoj je radio 1939. Njih dvojica bila su u dobrim
odnosima, ali Eric nije mogao staviti ruku u vatru za to gdje
leži odanost bivšeg poslodavca, pogotovo jer je u bombardiranju
poginulo toliko lokalne djece. Zamoliti ga za pomoć bio je
novi rizik, ali nije imao izbora. Požurio je u tvornicu i objasnio
patronu da su dvije prijateljice zapele na postaji jer se njihova
veza nije pojavila. Može li im pomoći? Na Ericovo olakšanje,
odgovor je bio „spontan… poći će osobno po njih” i mogu se
odmoriti u tihoj prostoriji do četiri poslijepodne kad polazi
autobus za Saint-Genest-Malifaux, mirniji grad na putu za Le
Chambon. Ondje su mogli otići u hotel i potražiti taksi.
Nakon što su se sklonili u tvornicu, svatko se za sebe ukrcao u
autobus, a Eric i Jacqueline stavili su bicikle na krov. Virginia je,
kao i uvijek, budno vodila računa o svakoj potencijalno korisnoj
informaciji i načula u autobusu da se spominje mljekarski kami-
on koji je trebao prevesti putnike od Saint-Genesta sve do Le
Chambona. U Saint-Genestu poslala je Erica da hitno potraži
mljekarski kamion jer je morala stići u Le Chambon unutar
dva sata da prema planu emitira vijesti u London. Potrčao je
kroz ulice, ali je saznao da su zakasnili. Kamion je „već krcat”,
rekao joj je. Nitko više ne može ući. Nemajući kamo, Virginia
je otišla u hotel i uključila radio u zadnji čas. Bilo bi nepromi-
šljeno odsjesti ondje više od jedne noći jer u tako malom mjestu
radijskom signalu bilo bi lako ući u trag, a njezin strani naglasak,
crvenkasta kosa i blijeda koža bili su preupadljivi. Eric je morao
smisliti drugi plan, i to brzo.

320
 Tijekom noći bio je u hotelu hitan slučaj i otprilike u zoru
vani se zaustavilo vozilo hitne pomoći. Dva su bolničara potrčala
stubištem te su ubrzo iznijela na nosilima čovjeka umotanog
od glave do pete u pokrivače i ubacili ga u kola hitne pomoći
koja su polako krenula prema lokalnoj bolnici. Kad su stigla
do skretanja za Le Chambon, kola su skrenula i požurila dalje
cestom prema zaravni. Unutra je, provirivši ispod pokrivača,
Virginia napokon bila na pravom putu s dragocjenom prtljagom
uza se, zahvaljujući još jednom od Ericovih starih prijatelja koji
mu je činio uslugu319. Sutradan su saznali da je GESTAPO zau-
stavio mljekarski kamion, uhitio vozača, prekopao svu prtljagu
nabacanu povrh mlijeka i odveo nekoliko putnika na ispitivanje.
Hitna kola ostavila su je na ulazu u Le Chambon sa župni-
kom koji nije imao pojma tko je ona ni što bi s njom. Ništa
od svega toga nije se nimalo dojmilo Virginije pogotovo jer
su se njemački vojnici često kretali ulicama mjesta – neki su
čak odsjeli u Hôtelu du Lignon, kraj pansiona u kojem su bila
smještena židovska djeca. „Nije bilo nikakva dogovora o tome
gdje ću stanovati i raditi”, požalila se pitajući se zašto je uopće
došla. Krivila je Fayola što joj nije ništa dogovorio, a ona se koc-
kala životom da mu pomogne. On i drugi vođe pokreta otpora
posvađali su se i oko novca koji je ostavila prilikom zadnjeg
posjeta. „Bio je to”, zaključila je, „loš početak” i najava onoga
što slijedi. Očito je u igri bilo mnogo ega, a malo učinkovitog
vodstva iako je većinu djelatnika smatrala vrlo kvalitetnom. No
kako nije imala kamo, morala je zahtijevati da se useli, barem
privremeno, k Fayolu i njegovoj supruzi u seoskoj kući u Riouu
tako da barem može početi emitirati.

319 Ibid.

321
 Njezin dolazak trenutačno je djelovao. Marianne Fayol bila
je još jedna osoba opčinjena Dianeinom karizmom i „vrlo bri-
tanskim” izgledom te njezinim autoritetom „pojačanim fizičkim
dojmom”. Kao socijalna djelatnica lokalnog pokreta otpora,
Marianne je već bila navikla na beskrajne zahtjeve makijaša
za hranom, odjećom, lijekovima i cigaretama. Ali Diane „nije
tražila nikakvih osobnih ustupaka i danima je spavala na hrpi
slame bez riječi prigovora”320, dok su ona i njezin muž zauzimali
jedini krevet.
Iako su bili u istoj kući, Marianne nije znala za Cuthberta sve
dok nije predložila da se zajedno okupaju u potoku koji je tekao
uz kuću, jedinoj tekućoj vodi. Virginia je pristala, ali je zadigla
suknju da položi svoju amputiranu nogu i, očito zabrinuta zbog
Marianneine moguće reakcije, rekla: „Ako te ne plašim.” Bio je
to rijedak i kratkotrajan uvid u Virginijinu nesigurnost. Na kraju
se nijedna nije okupala.
Jedini Virginijin zahtjev u tom trenutku bio je prostor za
odašiljanje. Svaki dan satima je emitirala i primala radijske
poruke, kodirala ih i dekodirala za kuhinjskim stolom služeći se
najnovijom u nizu isprobanih pa napuštanih tehnika enkripcije
(kako bi koju Nijemci probili). Sad kad je primjenjivala sigurniji
sustav „jednokratne primjene”, Virginiju se moglo vidjeti kako
se grbi nad kvadratom svile veličine rupčića na kojem je bilo
otisnuto pedeset stupaca i pedeset redaka nasumičnih brojeva i
slova (postaja u Londonu posjedovala je jedini vjerni duplikat).
Svaki put kad se poslužila stupcem za kodiranje ili dekodiranje

320 Arhiv OSS-a, Marianneino svjedočenje koje je prenio poručnik Geor-

ge Schriver, zadužen za istragu o tome treba li Virginia biti odlikovana,
6. prosinca 1944. NARA, RG 226.

322
 prijenosa, uredno ga je iskidala s četvorine i spalila321. Bilo joj je
poznato i previše slučajeva drugih radiotelegrafista koji se nisu
pobrinuli za uništavanje dokaza i to su platili životom.
Sad kad su Nijemci imali vrlo sofisticiranu opremu za radij-
sku detekciju posao radijskog prijenosa bio je opasniji nego
ikad. Objasnila je Fayolu da mora često mijenjati bazu zbog
njemačkih detektorskih zrakoplova u niskom letu, poznatih kao
„Rode”322 jer su im u letu kotači na dugim potpornjima bili nalik
na ptičje noge. Ti su mali zrakoplovi redovito kružili nebom u
potrazi za znakovima tajnih radijskih prijenosa. (Na otvorenom
su bili učinkovitiji od kombija Funkabwehra zbog udaljenosti
koje je trebalo prevaliti.) Ugleda li kojeg ili čuje neobično bru-
janje njegova motora, rekla je Fayolu da se baci licem prema tlu
i ostane potpuno nepomičan, a kad prođe, smjesta neka oglasi
uzbunu. Da je otkrio signal, slijedili bi za njim dugi zrakoplovi
koji bi „sve sravnili bombama”. Čak se i signal u trajanju od tri
sekunde mogao pratiti unutar osamsto metara, a dužoj poruci
moglo se ući u trag točnošću od nekoliko metara.
Zapravo je objema stranama bilo u interesu da Virginia pođe
dalje. Nakon dva dana (i još jednog u Camusjevu bivšem pansi-
onu) namjestila se u staji u vlasništvu susretljivog pekara u selu
Villelonge, bliže taborima makijaša i najbolje zone doskoka.
Opet se morala snaći bez tekuće (a kamoli tople) vode i spavati
na drvenim paletama, ali barem se stajom mogla služiti kao svo-
jim stožerom i osloniti na to da će je pekar upozoriti na nevolje.
Ondje je napokon mogla uvježbati vlastitu lojalnu skupinu
partizana, uz pomoć 24-godišnjeg poručnika „Boba” – šaljivog

321 Prevedeno Dédé u pismu Fayolu, 31. kolovoza 1986., Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.
322 Pravi naziv tog tipa zrakoplova bio je Fieseler Storch.

323
bivšeg pomorca po imenu Raoul Le Boulicaut, kojeg je Virginia
odmah doživjela kao uslužnijeg od Fayola. Bob i njegovi ljudi
živjeli su i djelovali u brdima kao odmetnici više od godine, i za
vrijeme najoštrije zime, ali Bob je uspio održati disciplinu, bez
milosti isključujući one koje je smatrao prelakima na okidaču
ili neposlušnima. Trebalo je ulagati sve napore samo da njegovi
ljudi ostanu na životu, skriveni, siti i odjenuti, a ovisili su o ono-
me što dobiju od mještana. Većina vojnika, od kojih su trećina
bili Židovi, svi vrlo mladi, bila je smještena u napuštenoj seoskoj
kući, a djelovali su na istočnim padinama zaravni s pogledom na
ceste iz Lyona i Saint-Étiennea. Uvidjeli su koliko je Virginia
odana svojoj dužnosti te da je spremna podnijeti iste muke
kao i oni. Divljenje je bilo obostrano. „Znala sam da je pomalo
šaljivac, ali bio je tako čvrst i tako dobar i njegovi su ga ljudi
toliko voljeli”, ispričala je Virginia, „pa sam na sebe preuzela
Boba i njegovu četu makijaša od tridesetak ljudi.”323 Uskoro su
njezini ljudi izmjenjivali priče o tome kako je izgubila nogu na
misiji na Dalekom istoku, što je smatrala korisnom glasinom i
nije se trudila razuvjeravati ih.
Bobovi ljudi pristali su čuvati stražu dok je ona bjesomučno
emitirala u London sve što bi otkrila, pazeći na Rode, GESTA-
PO, Milice ili bilo koje druge grabežljivce. Dosad su se morali
zadovoljiti šačicom oružja prokrijumčarenog kopnom, ali ta
tajanstvena pridošlica, rekao je Bob, bila je „vrlo važna ličnost
u međusavezničkim tajnim službama” koja može „organizirati
izvanredne dostave oružja i sabotažnog materijala”.324 Glas o

323 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Virginije Hall.

324 Prevedeno svjedočenje Georgesa Coutarela kod Gérarda Bollona,
Aperçus sur la Résistance armée en Yssingelais (1940./ 1945.), Cahiers de
la Haute- Loire, 1997., str. 54.

324
 tako očito moćnoj ličnosti brzo se proširio i donio još novaka
– pa čak i lokalnog stočara Victora Ruellea, koji se dobrovoljno
prijavio sa 150 svojih prijatelja i rođaka. Virginia ih je objeručke
prihvatila i krenula ih organizirati i obučavati te određivati pri-
kladne ciljeve za zasjede i bombaške napade. Kad joj je London
ponudio i usluge nedovoljno iskorištenog Aramisa – kojeg više
nitko nije doživljavao kao njezina zapovjednika – ona ga je
„spremno odbila” ne izazvavši ničije čuđenje.
Nisu svi bili tako korisni ni susretljivi prema Virginiji kao
Bobovi ljudi. Štoviše, neki su pripadnici pokreta otpora bili
sumnjičavi ili su čak otvoreno opstruirali njezine ponude da
pruži pomoć. Otpor je u Francuskoj bio frakcijski razlomljeniji
nego ikad – razdiran sukobima ličnosti i političkim sklonostima,
osobito između golista (pristaša de Gaullea) i komunista (koji su
mu zamjerali zbog sve većeg utjecaja i konzervativnih stavova).
Virginia je pazila da nikad ne raspravlja o politici i kao prava
agentica bila je voljna surađivati sa svakim tko bi joj pomogao
pobijediti naciste pa bili to i komunistički Francs-Tireurs et
partisans jer ih je smatrala hrabrima i djelotvornima. Silno se
trudila pomiriti zaraćena plemena, no to je često bilo nemoguće
– i jedna i druga stana zamjerale su joj to što je surađivala s frak-
cijama suparničkim u odnosu na njih. Bili su skloniji raditi jedni
drugima o glavi za nagradu, dok su se drugi bavili ubijanjem
iz osvete i masovnim suđenjima protiv osumnjičenih za kola-
boraciju. Bilo je zapravo toliko borbi među samim Francuzima
da neki povjesničari to vrijeme nazivaju guerre franco-français,
francuskim građanskim ratom koji se odigrao kao neka podrad-
nja dok je europski rat dosezao vrhunac.
Rat je uvijek neuredan i zbrkan, ali za neke od tih francuskih
boraca pitanje tko će nakon oslobođenja voditi državu postalo
je najvažnije. Gotovo su svu snagu ulagali u promidžbu svojeg

325
poslijeratnog položaja. Fayol se svrstao uz golističke elemente
pokreta otpora, od kojih su neki poput Antoinea gajili duboke
sumnje u angloameričke planove za svoju zemlju, čak se bojeći
svojevrsnog normanskog osvajanja u obrnutom smjeru. Još su
bili pod dojmom ponižavajuće brzog pada Francuske 1940., a
posebno im se nije svidjelo to što je predsjednik Roosevelt, kako
im se činilo, isključio de Gaullea (jedinog vjerojatnog budućeg
vođu Francuske) iz savezničke velike trojke (Churchill, Roose-
velt, Staljin). To je lako moglo biti razlogom Virginijina tajenja
da je Amerikanka, a pogotovo činjenice da radi za američku
tajnu službu. To uzavrelo ozračje možda objašnjava, ako već ne
opravdava, Fayolovo ponašanje.
Konkretno, Fayol je počeo potkopavati ženu koja mu je nasto-
jala pomoći potičući nepovjerenje prema njoj. Tko je Virginiju
ovlastio da izdaje zapovijedi, mrmljao je. Kako se usuđuje jedna
žena, k tomu strankinja, tako razmetati? Ni francuske tajne služ-
be ni francuska vojska nisu raspoređivali žene na terenu – i bilo
ih je vrlo malo u ratničkim strukturama pokreta otpora. Tko je
ozbiljno vjerovao da sorcière rousse (crvenokosa vještica), kako su
je sada zvali, može nabaviti oružje i eksploziv koje je obećavala?
Virginia je itekako dobro znala što se događa i vjerovala da je
Fayolov zapovjednik Gévolde – veterinarski kirurg stacioniran
u dolini – također uključen. „Zamjeram [im] kao muškarcima”,
izvijestila je London. Nasreću, Bob i dalje „dobro obavljao posao”
i „ostao” je uz nju „u svim nevoljnim trenutcima”.
U borbi za vlast koja je slijedila Virginia je Fayolovu skupinu
počela smatrati da je predvođena lošim vođama koje je krivila
za „pohlepu za osobnim probitkom”. Htjeli su „samo uzimati, a
ništa ne davati”, rekla je, bijesna jer su nestrpljivo očekivali da im
se preda roba koju im je nudila, ali nisu htjeli zajamčiti da će se
njome služiti u skladu sa zapovijedima koje je izdalo savezničko

326
 zapovjedništvo. Samo su zahvaljujući većem „iskustvu” uspjeli
preuzeti zapovjedništvo nad makijskim ratnicima Haute-Loirea,
ali ih je smatrala samodopadnim hvalisavcima koje preziru njihovi
vlastiti vojnici, k tomu nemarnima prema mjerama sigurnosti.
Cijele skupine dobrovoljaca već su se odmaknule od njih, ali većina
je ostala jer su bježali od nacista ili Milice i nisu se mogli vratiti
civilnom životu, nego su jednostavno htjeli poduzeti „nešto u vezi
s Nijemcima”. Javila je Londonu da se „vrlo dobro slaže s ljudima”
i da s obzirom na okolnosti čini za njih „sve u svojoj moći”325.
Htjela je da dođu dva časnika specijalista za pružanje prijeko
potrebnih usluga obuke u taktici gerilskog ratovanja metodom
napada i bijega. Ali Fayol i Gévolde žestoko su se usprotivili ideji
prisutnosti britanskih ili američkih časnika na njihovu teritoriju
– ili možda ideji da dotični stručnjaci razotkriju njihovu nespo-
sobnost – pa je zaključila da je bolje otkazati planove. Poslije
je pozvala dva narednika iz Londona – vjerujući da je njihov
niži rang manji razlog za konfrontacije – no taj put njezini su
opetovani zahtjevi za podrškom bili zanemareni. Bez podrške
iz SFHQ-a Virginia je bila sama sa stotinama neuvježbanih
muškaraca i znala je da je opasno izložena. Fayol se za to vrijeme
raspitivao o njezinu autoritetu – iako je nasreću do njih doprla
(netočna) vijest da je ona potpukovnica, četiri razine viša od
svojeg stvarnog čina. To dobrodošlo izvješće zasad ju je izvuklo,
no ne uspije li nekako ubrzo stvoriti prvu padobransku dopremu
zaliha, znala je da bi joj mogli zagorčati život.
Filmovi katkad ostavljaju dojam da je uspjeh Dana D
označio kraj najgorih borbi, ali u mnogim područjima diljem

325 Arhiva OSS-a, izvješće o aktivnostima Virginije Hall, krug Sa-

int-Heckler, Odjel F, popis 6 i 7, NARA, RG 226.

327
Francuske, pa i onom na kojem je bila Virginia, zbog tog su
događaja iskrsnuli novi problemi. Preostali Nijemci – i njihovi
francuski jataci – bili su nervozni, uplašeni i brutalniji nego ikad.
Virginia je morala biti u pokretu da bi bila korak ispred „Roda”
dok dogovara prvu isporuku. Sljedeća postaja bilo je skromno
imanje na brežuljku iznad Le Chambona, koje je pripadalo
rođakinji Mauricea Lebrata Léi.326 Muž madame Lebrat bio je
u Njemačkoj kao ratni zarobljenik pa je ona imala pune ruke
posla vodeći posjed i podižući dvoje male djece posve sama. Ipak,
ta ženica s neuglednom pregačom na cvjetiće ne samo da je kod
Diane stvorila osjećaj dobrodošlice – i odlično je hranila – nego
je postala još jedan stup pokreta otpora držeći otvorena vrata
za makijaše, pri čemu je odbijala primiti novac. „Moja majka
nikad se nije bojala, samo je bila oprezna”, prisjeća se njezina
kći Georgette.327 Dobro se znalo kakva je kazna ako te uhvate.
Jedne nedavne subote Nijemci i Milice obrušili su se na obližnje
posjede za koje su sumnjali da skrivaju članove pokreta otpora.
Ubili su devet nenaoružanih farmera i ostavili njihova tijela
da leže na tlu. Uhićeno je još jedanaest ljudi i zapaljena su tri
imanja.328
Ipak, Léa je primila Virginiju „bez pitanja – sve samo da
pomogne”. Tek se jednomu usprotivila: nije htjela skrivati oružje.
Dok je pogledavala van da vidi prolazi li netko ulicom, Geo-
rgette se sjeća da je majka dopustila Virginiji provući antenu
kroz prozor na sjevernoj strani kuće, gdje je prijam bio dobar. U
nedostatku struje, Virginia je preuredila posuđeni automobilski

326 Postoje mnogi ogranci nekolicine obitelji na zaravni, kao što su Le-
brats i Eyrauds.
327 Prevedeni razgovor s autoricom, Le Chambon, 3. kolovoza 2017.
328 Grose, str. 214.

328
 akumulator da pokreće njezin predajnik, a pokretao ga je mladi
Edmond Lebrat (još jedan član obitelji) snažno vrteći pedale
na prilagođenom biciklu. Sjedila bi kraj njega sa slušalicama na
ušima i slala poruke u Morseovu kôdu prijamnim postajama
u Engleskoj koje su odmah prepoznale njezin stil odašiljanja.
Léa Lebrat štitila je i simpatičnog dvadesetdvogodišnjeg
učitelja iz Alzasa, Dédéa Zurbacha, koji je bio u bijegu od Ser-
vice du Travail Obligatoire (omraženi zakon o prisilnom radu)
i ostao traumatiziran time što su mu Nijemci držali majku i
sestru kao taokinje. Dédé je bio jedan od makijaša u automobilu
s Virginijom kad je u lipnju bila u nadzornom obilasku zone
padobranske isporuke. Sad je postao njezin „Petko” – kombina-
cija vozača, pomoćnika, kurira i tjelohranitelja, što je zamorna
funkcija jer je i sama Virginia priznala da se često ponašala kao
„robovlasnica”329. Tjerala je svoje ljude da rade bez stanke, da
nabavljaju akumulatore, generatore, tu i tamo parfeme za nju, a
miljenike je učila kako voditi račune, pa čak i dekodirati signale.
„Bila je vrlo aktivna”, prisjetio se s milinom, i „zahtijevala da
budemo stalno nazočni”.
Virginia je kupila bicikle za sebe, Dédéa, Edmonda Lebrata
i Boba te bjesomučno pedalirala brdima, provjeravala zone za
padobranske dostave i pripremala svoju skupinu za ključnu prvu
dostavu. Svake večeri slušala je BBC, no unatoč obilju vijesti o
drugim dijelovima Francuske ni jedna se nije ticala nje. Dok
ljudi ne čuju da se glas s radija obraća njima nekom od dogo-
vorenih rečenica, nije zapravo imala pravi dokaz da odgovara
Londonu. Bilo je to napeto čekanje. Napokon je jedne večeri

329 Prevedeno Dédé u pismu Fayolu, 20. listopada 1986.,, Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.

329
BBC-jev najavljivač triput rekao: „Cette obscure clarté tombait des
étoiles”, što je značilo da su im poslana tri zrakoplova.
Prihvatna ekipa žurno se otputila u zonu Bream, visoko na
golemom otvorenom potezu zaravni. Ondje nije bilo asfaltiranih
cesta, nego tek nekolicina kuća raštrkanih uz rub vrha svijeta,
barem je takav bio dojam. Na obzoru se gorje vulkanskog Sre-
dišnjeg masiva isticalo na svijetloj podlozi koja je brzo nestajala,
a čudnovati nazubljeni visovi Mont Mézenc i Mont Lizieux
stajali su sa svake strane poput stražara. Dok se nebo mračilo
u tamnoljubičastu, pojavila se Virginia glavom na opći uzdah
tridesetak ljudi na dužnosti. Tajanstvena „engleska časnica”, sada
nazvana La Madone330, odbacila je ljetne haljine i zamijenila ih
vojničkom jaknom i sivožutim hlačama, a od ukrasa je zadržala
samo četvrtasti rubac od narančaste svile svezan na vratu (prak-
tičan način za skrivanje radijskih kodova). Neki su razmijenili
zahvalne poglede zbog njezina vojničkog izgleda – koji je, kad
je god mogla, nadopunjavala daškom skupog francuskog mirisa
koji joj je kupio Dédé. Njihov je žamor prestao kad je prišla pro-
vjeriti jesu li kolci pobodeni u idealnom razmaku od 150 koraka
preko najravnije travnate površine u obliku velikog slova Y. Tako
će se piloti lakše pozicionirati i odbaciti teret, ulijetanjem u širi
kraj ipsilona, okrenut prema stalnom vjetru zapadnjaku. Neko-
liko ih je zauzelo stražarske položaje uz rub, spremni zaustaviti
svakoga tko se približi. Drugi su ostali čekati signal za paljenje
kolčića ili za bljeskanje pilotima slova R Morseovim kôdom
kao identiteta zone. Gabriel – mlado siroče kojem će Virginijini
makijaši postati zamjenska obitelj – imao je zadatak ćuliti uši

330 Prevedeno svjedočenje Georgesa Coutarela kod Gérarda Bollona:

Aperçus sur la Résistance armée en Yssingelais (1940./1945.), str. 54.

330
dok ne čuje prvi znak zrakoplovnih motora u daljini. Virginia
je zapovjedila svima da budu posve tihi dok on sluša, jednim
okom gledajući Fayola koji je upravo stigao. Te duge napete
noći bilo je jasno da će Virginijina vjerodostojnost – a možda i
njezin život – biti dovedena u pitanje ako njezin trud ne urodi
plodom. Baršunasto nebo bilo je ogrnuto u svjetlucave zvijezde,
vjetar je nježno draškao travu, ali još je dugo poslije jedan ujutro
vladala tišina. Zar ipak nitko neće doći? Zar će ostati prepušteni
sebi? Je li Madona laž?
Napokon se Gabrielu učini da čuje tihi potmuli zvuk i kad
je postao glasniji, Virginia je dala znak ljudima da zapale vatru.
Uskoro glasno brujanje propara tamu i ljudi razaberu tipične
obrise tri RAF-ova tuponosa bombardera Halifax kako lete u
formaciji. Trudeći se potisnuti klicanje, ljudi su potrčali na svoje
položaje. Razaznavši njihov znak među obrisima planine, piloti
se nagnu udesno, smanje brzinu, smanje visinu i polete ravno
prema naelektriziranoj gomili na tlu. Sve se više spuštajući, bom-
barderi se nađu na manje od dvjesto metara iznad njihovih glava,
a kad su stigli u središte Y-a, svi otvore vratašca. Umjesto bombi
prosu se pljusak svilenih padobrana s golemim cilindričnim
spremnicima koji su padali na tlo svagdje oko njih. Dok su se
Halifaxi dizali natrag u mrak, piloti su vrlo vjerojatno nagnuli
krila prema običaju, u znak pozdrava, i izazvali val emocija
kod svih na tlu. Dugim samotnim mjesecima čekanja došao je
kraj. Ovaj zabačeni dio Francuske više nije bio zaboravljen. La
Madone je ispunila obećanje.
Virginia je nagnala muškarce da se trgnu. Već ih je uvjež-
bala da se podijele u ekipe za gašenje baklji, rezanje užadi na
dvadeset metalnih spremnika i deset paketa razbacanih po
zaravni te za slaganje padobrana u vreće. Svaki metalni spre-
mnik (izrađen u pogonima Southern Gas Boarda u Croydonu

331
u južnom Londonu) težio je oko 150 kilograma i ukupno je više
od tri tone zaliha trebalo brzo i tiho ukrcati na pripremljene
volovske zaprege i odvesti u obližnju sigurnu kuću prije nego
što se podijele borcima makijašima. Virginia im je dala točno
petnaest minuta da završe posao i nestanu s mjesta događaja.
Gabriel se prisjećao da „ta… operacija, kao i one koje su slijedile,
nisu smjele ostaviti nikakva traga. Ostaviti komad konopa ili
padobranske tkanine… ili spremnik moglo bi imati tragične
posljedice za pojedinca, skupinu ili čak lokalno stanovništvo u
cjelini: uhićenja, mučenja, smrt.”331 Sami su spremnici bili bačeni
u vodopad koji je tutnjao na bližem kraju zaravni u Gouffre de la
Monette. Tkaninu svakog padobrana seljanke su pak prekrojile
u dvadesetak bluza i haljina.
U sigurnoj kući Virginia i njezini ljudi obavili su inventuru.
Te noći popisali su lijekove, ratnu odoru s oznakom Croix de
Lorraine na džepu na prsima (da makijaši mogu odbaciti svoje
prnje), par čizama (većina makijaša nosila je stare klompe ili
ništa), okrepu (kekse, cigarete i vrećice Virginijina omiljenog
čaja koje je poslao SOE-a s oznakom pour Diane), ali više od
svega oružje. Bilo je tu strojnica marke Bren (glavno automatsko
oružje makijaša), Sten (jednostavni pištolj makijaša za borbu
izbliza, vrlo tražen jer se iz njega može pucati zaplijenjenim
njemačkim streljivom) te granate i eksploziv. Zadivilo ih je
Virginijino znanje o različitim vrstama oružja, njihovim zna-
čajkama i mogućnostima, a ona ih je ispod slame sve stručno
podijelila i prepakirala. Bio je tu i S-telefon – najmoderniji
prijenosni odašiljač koji se nosi na remenu prebačenom oko

331 Prevedeno Dédé u pismu Fayolu, 3. svibnja 1985., Fonds Fayol,

CHRD, Lyon.

332
 vrata. Osmišljen je u laboratoriju SOE-ja u Britaniji, a omogućit
će Virginiji da s tla izravno razgovara s pilotima u zrakoplovu
koji dočekuje. Bio je to pozamašan ulov, kako se god uzme. Bio
je prisutan i osjećaj ushita, prema riječima jednog učitelja koji
je te noći pomagao, zbog priznatosti, osnaženog ponosa i zato
što su napokon bili braća po oružju sa strancima kilometrima
daleko, dio ponosne oslobodilačke vojske.
Iz noći u noć dolazilo je sve više zrakoplova i padobrana.
Donosili su oružje, ali i čokoladu, limenke s benzinom, zavoje,
vitamine, lijekove, amfetamin (i jednom dirljivom prilikom,
pismo Virginijine majke u kojem je pisalo da se ne osjeća dobro).
U drugom zapečaćenom spremniku s oznakom pour Diane bio je
paket koji je sadržavao milijun franaka da ih podijeli po svojem
nahođenju i nekoliko pari posebnih čarapa za Cuthberta koje
joj je osobno spakirala Vera Atkins u SOE-ju. Njezinim ljudima
– i seljacima koji su ih gledali izdaleka sa strahopoštovanjem –
činilo se da noćno nebo oživi uz tutnjavu Halifaxa gdje se god
La Madone pojavi. Ukupno su obavljene dvadeset dvije isporuke
– dvadeset u području Bream, a dvije u susjednim zonama. Baklje
su ubrzo zamijenjene učinkovitijim baterijskim svjetiljkama
ili farovima, volovske zaprege zamijenjene su kamionom na
gazogen s natpisom Maréchal Pétain sa strane; a Virginia se
nadalje služila S-telefonom i glasovno usmjeravala pilote (i
tako naprednom tehnologijom za 1944. pridodavala divljenju
prema sebi). Vijest o Madoni s planine brzo se pronijela. Neki su
govorili da je sama sišla s nebesa i da bi čudom prizvala oružje
i eksploziv kad bi god poželjela.
Te noćne zračne akrobacije nedvojbeno su bile Virginijina
predstava i prva je prošla glatko. Ali u drugom je letu neiskusni
pilot greškom ispustio teret u drugu zonu u Devessetu, dvadeset
pet kilometara dalje u Ardècheu. Kada je Virginiji na S-telefon

333
rekao što je učinio, siroti mladi pilot ubrzo je to požalio. Odgo-
vorila mu je bijesnom bujicom anglosaskih psovki, a zatim
poslala Boba s kamionom u Devesset da preuzme spremnike
i sakrije ih na obližnjem imanju. Jedne duge probdjevene noći
zrakoplovi se nisu ni pojavili, drugi su letjeli prenisko te su se
spremnici razbili pri udaru o tlo ili su gusti oblaci zaklonili navi-
gacijska svjetla u obliku slova Y ili su, što je najgore, bili oboreni
na dolasku. RAF-ove eskadrile SD (specijalne dužnosti) postale
su herojska duša pokreta otpora, ali to ih je skupo stajalo u
životima članova posade. Jednu su poruku presreli Nijemci koji
su se pojavili u jednoj od manje korištenih zona za isporuke – ali
nasreću, bilo je to one noći kad se Halifaxi nisu pojavili te se s
neprijateljskim uljezima obračunalo, a njihova tijela bačena su u
rijeku Lignon. Napor održavanja discipline uzimao je svoj danak.
Virginiji je vrijeme provedeno u Haute-Loirei bilo „drukčije i
teško… provodila je noći u čekanju dostava, uglavnom uzalud.”332
Ponekad bi probdjela i nekoliko noći zaredom i posezala bi
za zalihama amfetamina da se održi budnom i dijelila ih sa
svojom ekipom zamućenih pogleda. Pritisak je bio toliki da je i
na najmanju pogrešku iz Virginije provalio gnjev, psovke, pušila
je i pljuvala na tlo od bijesa, poput pravog vojnika u kojeg se
pretvorila.
„Diane je zračila energijom, hrabrošću i šarmom. Ali znala
se i postaviti zapovjednički”,333 rekao je André Roux, jedan od
Bobovih ljudi. „S vremena na vrijeme priuštila bi nam home-
rovske epske grdnje”, složio se Dédé. „Diane nije uvijek bila
ugodno društvo… ali je ostavila dubok trag na svima koji su

332 Arhiv OSS-a, izvješće o Virginijinim aktivnostima, NARA, RG 226.

333 Prevedeno Nouzille, str. 290.

334
živjeli uz nju. Ni za što ne bih propustio poznanstvo s njom.”334
Virginia je bila itekako svjesna da je zahtjevna, tim više što
je imala nesvakidašnju dvostruku ulogu kao organizatorica i
radiotelegrafistica (a svaki taj posao zahtijevao je puno radno
vrijeme i posve različita znanja). No nakon iskustva u Lyonu s
napornim kolegama pazila je i da iskazuje poštovanje. Naglasila
bi da su Dédé i ljudi iz „Bobove družine omogućili da živim i
radim u Haute-Loireu”. Uklapala se i u muška druženja, štoviše
u tradicionalni oproštaj makijaša: „A bientôt, mon cher. Merde!”
Ako je nekoć na Lecciju i Allarda gledala kao nećake, najmlađi
članovi makijaša bili su joj poput sinova. Jean Nallet, siroče
školskog uzrasta koje je prihvatio Bohny, jednom joj je rekao
da sanja o tome da postane liječnik. Ona ga je na to imenovala
svojim liječničkim pomagačem, dala mu je zavoje i lijekove na
čuvanje te ga poučila vještinama pružanja prve pomoći koje je
naučila kao vozačica sanitetskog vozila još 1940. Do zadnjeg
tjedna u srpnju njezina slava i glasovitost bile su tolike da su je
dobrovoljci opsjedali. Od prvotnih trideset sad je zapovijedala s
četiri stotine makijaša, koje je podijelila u pet satnija. „Neogra-
ničeno novačenje” je moguće, javila je Londonu, ako joj mogu
zajamčiti isporuku dodatnog oružja. Za dobrih večeri točila
im je čaše šnapsa – izbavljenog iz ruku Nijemaca, dakako. U
takvim trenutcima, poslije se prisjetio Dédé, dijelila je s njima
sve najživopisnije „trenutke sreće”.335
No dolaskom novih zaliha nastupili su novi problemi. Vir-
ginia nije zaboravila da je dogovor s Fayolom podrazumijevao

334 Prevedeno Dédé Zurbach, 27. kolovoza 1985., pismo Pierreu Fayolu,
Fonds Fayol, CHRD, Lyon.
335 Prevedeno pismo Dédéa Fayolu, 24. siječnja 1991., Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.

335
financiranje njegovih četa i njihovo naoružavanje, a zauzvrat
su trebali izvršavati njezine zapovijedi u sklopu šire savezničke
strategije nakon Dana D. On nije priznavao takvu obvezu, nego
je htio izvršavati samo zapovijedi zapovjednika Gévoldea iz
FFI-ja, odnosno Francuskih snaga unutarnjih poslova (što je sad
bio službeni naziv za elemente pokreta otpora pod francuskim
zapovjedništvom, od kojih se očekivalo da će se više ponašati kao
obična vojska). Pokušala je surađivati s Fayolom i društvom kao
da su hommes de confiance, kako su oni to zvali, odnosno ljudi od
povjerenja, ali htjeli su „samo uzimati, a ništa ne davati”. Virginia
nije bila jedini britanski odnosno američki agent koji se susreo s
takvim neprijateljstvom – ali nije namjeravala dopustiti da borba
za vlast omete pravu borbu protiv Nijemaca. Nasreću, slagali
su se barem oko glavnih ciljeva napada. „Dokle god Gévolde
i Fayol budu spremni na sabotažu i gerilske pohode, svejedno
mi je što neće sa mnom surađivati u pitanjima mojeg dolaska
ovamo”, poslije je pomireno izvijestila.336 Svakako je pri izvrše-
nju svojih operacija mogla računati na Bobovu satniju i veliku
četu ljudi Victora Ruellea. U zabačenoj staji učila ih je sabotaži
koliko je mogla. Najvažnije što je trebalo zapamtiti bilo je to
da se plastični eksploziv može sakriti u džepu i da se tjelesnom
toplinom može oblikovati tako da se uklopi u predmet na koji se
postavlja. Treba jednako upamtiti i to da su detonatori ćudljivi i
da mogu eksplodirati sami od sebe. Virginia je sad vodila mnoge
sabotažne akcije – iako, na svoju nesreću, nije mogla sudjelovati
u akciji. Nagrada raspisana za nju bila je i dalje previsoka da bi
izašla iz sjene, a Cuthbert bi joj svakako umanjio izglede za bijeg,
ali je razradila svaku pojedinost do posljednjeg časa.

336 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Virginije Hall, NARA, RG 226.

336
 Od Fayola i dalje nije bilo koristi u njihovim svakodnevnim
sastancima premda ga je i dalje bogato opskrbljivala potrepštinama.
Kao što je već naučila da treba činiti kad netko postavlja klipove,
Virginia je odlučila potražiti drugog službenika FFI-ja koji bi joj
pomogao stati tomu na kraj. Ovaj put oslonila se na novac znajući
da ga FFI-ju kronično nedostaje. Kontaktirala je s blagajnikom
FFI-ja preko vezista – namjerno se služeći muškim kodnim ime-
nom Nicolas ostavljajući ga u uvjerenju da je Britanac (za koje je
vjerovala da izazivaju manje antagonizma) – te mu je ponudila
financiranje. Pristao je na sastanak. Platila je lokalnoj profesorici
engleskog cigaretama da od nje pozajmi automobil i odvezla se u
Le Puy na susret. Zapovjednik Emile Thérond bio je bez sumnje
začuđen kad je u njegovo skrovište ušla zapovjednica i ponudila
mu novac. Odmah je postao susretljiviji nego Fayol i Gévolde te su
postigli zajednički dogovor. Bude li FFI surađivao sa savezničkim
ciljevima – uključujući izbor meta za napad i tehnike koja će biti
primijenjena – isporučit će im ukupno tri milijuna franaka koji
će biti isplaćeni prema postignutim rezultatima. Obje strane bile
su zadovoljne. Novca je bio dovoljno za financiranje tri bojne
od tisuću petsto ljudi, kao i za trajnu sabotažnu kampanju, te za
postavljanje mjesnog FFI-ja na financijski zdrave noge. Virginia
je postigla cilj na mala vrata i stekla Thérondovo poštovanje prema
njezinu krutom stilu pregovaranja. Pohvalio je njezinu „nepokole-
bljivost, čvrstinu i red te velike organizacijske sposobnosti” i ista-
knuo da je rad s takvim „uspješnim vođom najveće zadovoljstvo”.
Štoviše, tako mu je dobro sjela da je, kad je napustila to područje,
dao ostavku na svoju funkciju u FFI-ju bez zadrške.
Savezničko zapovjedništvo proglasilo je Le Puy, srednjovje-
kovni grad okružen stožastim ugaslim vulkanima, primarnim
ciljem. Zahvaljujući njezinoj mreži promatrača, upravo je Vir-
ginia javila ključnu vijest Londonu da njemački glavni stožer

337
premješta sjedište stotinu milja jugozapadno od Lyona (gdje je
bio od okupacije Slobodne zone 1942.) jer se smatralo sigurnijim
teritorijem. Cilj bio je angažirati FFI – zahvaljujući susretljivosti
zapovjednika Théronda – kako bi nacisti požalili zbog tog poteza.
Ubrzo je gotovo svake noći nešto krupno eksplodiralo dok je
Virginia provodila na desetke akcija, kako ih je nazivala, „razaranja
mostova i tunela” da oteža kretanje njemačkih trupa gradom i oko
grada te da prekine njihovu opskrbu. Slala je ekipe iz njihovih
skrovišta na zaravni da dižu u zrak ceste i tračnice, da izbacuju iz
tračnica njemačke teretne vlakove i razaraju mostove.
Jedna od najspektakularnijih misija – sad napokon uz Fayo-
lovu suradnju – izvedena je 2. kolovoza na glavnoj željezničkoj
pruzi između Le Puya i Saint-Étiennea. Pruga je prelazila preko
Loire visokim jednotračnim mostom kod Chamalièresa sjever-
no od Le Puya – idealne točke za sabotažu. Pod okriljem mraka
manji odred makijaša postavio je Virginijin eksploziv uz ploču
mosta, kako ih je naučila, te je u eksploziji u šest ujutro nastalo
golem krater. Drugi makijaši za to su vrijeme zaustavili vlak u
naletu šesnaest kilometara dalje oborivši stabla preko pruge i
paljenjem petardi. Miliciens iz vagona su zarobljeni, a kad su
strojovođa i vatrogasac izašli iz kabine, balvani su uklonjeni
i tri su partizana preuzela kontrolu. Naložili su zatim vatru i
natjerali vlak da vozi najvećom brzinom prema polusrušenom
mostu. Samo stotinu metara prije kraja sva su trojica skočila u
grmlje uz prugu dok se lokomotiva pišteći zaletjela u oštećenje
i ostavila prugu između Saint-Étiennea i Le Puya trajno neu-
potrebljivom.337 Virginia je 8. kolovoza mogla javiti da je u Le

337 Arhiv OSS-a, Saint-Hecklerov izvještaj, 4. kolovoza 1944., Odjel F,

ratni dnevnik OSS-a, NARA, RG 226.

338
Puyu opsadno stanje i da su svi glavni prilazi gradu odsječeni.
Zatim je preusmjerila pozornost na odsijecanje električnih i
telefonskih linija tako da je njemački okupator ostao bez struje
te danima nije mogao komunicirati s drugim jedinicama osim
bežičnim signalima koje su Saveznici lako presretali.
Virginia je o napretku obavještavala nadređene u Londonu
barem jedanput na dan. Dok su se mnogobrojne savezničke sna-
ge još borile u Normandiji. – zauzevši grad Caen tek 21. srpnja
nakon šestotjedne bitke – Virginia je izvijestila da partizani u
Haute-Loireu uspješno ometaju djelovanje njemačkih trupa i
preuzimaju kontrolu nad sve većim dijelom svojeg départementa.
U toj novoj fazi ratovanja, i sa stotinama dragovoljaca na raspo-
laganju, prepadi na njemačka vozila ili čak konvoje bili su jedna-
ko važni kao i sabotaže. I Nijemci i savezničko zapovjedništvo
bili su zatečeni brojem francuskih potencijalnih ratnika koji su
sad bili spremni na borbu u područjima kao što je Haute-Loire.
Rezultati u tjednima koji su slijedili nakon Dana D u velikom
dijelu Francuske nadmašili su očekivanja i urodili ozbiljnim
vojnim diverzijama koje su, zajedno s masovnim savezničkim
bombardiranjem, sprečavale da Wehrmacht preustroji redove i
suprotstavi se savezničkim snagama dalje na sjeveru i jugu.

Virginijine operacije – pomno pripremane u brojnim

izvidničkim misijama – bile su posve sigurno među uspješni-
jima u vremenu u kojem je neuspjeh bio stalna pojava. Iz ureda
u novom sjedištu Maurice Buckmaster čudio se kako se vješto
njezine skupine „nasilno obračunavaju s neprijateljem”338, u pot-
punosti iskorištavajući prednosti kamenog šumskog terena tako

338 SOE, Virginijin osobni dosje.

339
 da povećaju element iznenađenja i nestanu bez traga. U jedan
takav prepad pošli su sa šumovitih obala Loire kod Lavôutea,
sjeverno od Le Puya. Osamnaest Virginijinih ljudi zauzelo je
svoje dobro kamuflirane položaje između stabala i izvelo vrlo
uspješan napad na konvoj od 135 njemačkih vojnika, od kojih su
ubili 14 i uništili im nekoliko kamiona, bez žrtava na francuskoj
strani.339 Drugom prilikom uništili su njemački kamion pun
vojnika dobro skrivenom bazukom te opkolili i uhitili 19 mili-
ciens te im oduzeli vrijedne dokumente, opet bez gubitaka. Izveli
su više eksplozija na željezničkim prugama, posebno ciljajući
na tunele jer je to oštećenje bilo teže popraviti te je pruga dulje
vrijeme bila neupotrebljiva. Jednom prilikom dignuli su u zrak
željeznički tunel jedanput, a zatim ga opet dignuli u zrak dok je
u njemu bio vlak za popravke. Tlo je drhtalo od siline eksplozija.
„Ta iznimno hrabra žena sjajna je u svojem poslu”340, priznao je
viši časnik OSS-a 14. kolovoza. Čak je dobila skromno proma-
knuće u natporučnicu – iako to i dalje nije nimalo odražavalo
količinu posla koji je obavljala i nije odmah značilo povišicu.

Vjetrovi rata brzo su mijenjali smjer, ali Virginia je i dalje

bila izložena opasnosti zbog preostalih elemenata GESTAPO-a
koji su sad bjesomučno ubijali. U Lyonu je Klaus Barbie ubi-
jao na stotine zatvorenika iz pokreta otpora u zatvoru Montluc,
uključujući poletnog mladog liječnika Rogera Le Forestiera,
koji se brinuo o Virginijinim ljudima na zaravni, ali je uhićen 4.
kolovoza ispred Le Puya. Bio je to takav pokolj da se govorilo
o krvi koja je prodirala kroz zatvorske stropove, a svejedno nisu

339 Nekoliko izvora uključujući arhive OSS-a, Saint-Hecklerovo izvješće,

Odjel F popis 6 i 7, NARA, RG 226. Fayol, str. 176.
340 Ibid.

340
prestajala smrtonosna prikupljanja ljudi i Barbiejeva opsjednutost
stezanjem kruga oko Virginije i drugih vođa. Opet se preselila
da izbjegne „Rode”, ovaj put uzevši zgodnu trosobnu kućicu u
Roybetu koju je napustila Vojska spasa, na pola puta između
imanja Lée Lebrat i zone dočeka Bream. Kućica je bila dobro
skrivena od pogleda s ceste, a Virginia je bila zadovoljna što ima
svoj stan, za koji je plaćala izdašnih tisuću franaka najamnine.
Pospremila ga je i očistila, slobodne spavaće sobe pripremila je da
budu dovoljno udobne za pridošlice, a predajnik je skrivala straga,
u napuštenom provodniku vode. Nekako je čak našla vremena
za branje gljiva u šumi i pecanje pastrva u potoku koji je žuborio
kraj njezinih dvorišnih vrata. Gospođa Lebrat i dalje joj je kuhala.
Svoju mladu kćer slala je na put tri kilometra kroz šumu poput
Crvenkapice s ukusnim toplim jelima zamotanima u papir.
Naravno, Virginia je još mislila na svoje nećake – i to unatoč
svim drugim zahtjevima koje su joj svi upućivali, nije im presta-
jala organizirati slanje paketa s hranom u zatvor. Više nije mogla
napustiti položaj pa je preko radioveze pozvala svojeg starog prvaka
SOE-ja Bena Cowburna, za kojeg je vjerovala da bi joj mogao
pomoći. Početkom kolovoza Cowburn je u njezino ime kontaktirao
s naklonjenim zatvorskim čuvarom samo da bi čuo vijest koje su se
pribojavali, naime da su Leccia, Allard, Geelen i petorica drugih već
prevezeni u Njemačku, zauvijek izvan njezina domašaja. Nećaci su
poslani u Weimar, kako ga je zvala Virginia, nekoć klasično lijepo
središte prosvjetiteljske Europe 18. stoljeća. Mislila je zapravo
na logor smrti u Buchenwaldu, šumovitu području na njegovoj
periferiji. „Ne znam što se događa sa zarobljenicima kada stignu u
Weimar”, zabrinuto je javila u London, ali joj je sasvim sigurno bilo
sve jasno. Plaćali su najvišu cijenu svoje nepokolebljive odanosti.
Diane je možda bila čvrsta figura iskaljena u ognju rata, ali
Virginiji je bilo nemoguće prihvatiti sudbinu koja je snašla toliko

341
njezinih najhrabrijih prijatelja. Nikad nije bilo zastoja u njezinoj
borbi protiv Reicha, ali sad je bilo trenutaka u kojima je priželj-
kivala da svemu tomu dođe kraj. Možda se u nekim trenutcima
pitala je li sve to bilo vrijedno te cijene. Katkad bi se opustila s
Dédéom i Edmondom Lebratom kasnih večeri dok bi ispijala svoj
omiljeni čaj kad bi se sastali isplanirati sljedeći dan. Govorila je o
svojoj nostalgiji341 a da nikad nije rekla gdje joj je dom.
Svakodnevno je u kolovozu organizirala sve više napada na
Nijemce iako nije sve išlo po planu. Jedna mala jedinica za
zasjede neočekivano je naišla na veliki konvoj od pedeset četiri
nacistička vozila i morao se brzo povući, ali nisu to stigli učiniti
na vrijeme da izvuku vođu operacije, koji je pritom poginuo.
Kontinuirani napadi na osoblje i komunikacije ostavili ipak
traga na SS-u, pronacističkim ruskim dobrovoljcima i miliciens
koji su se još održavali u tom području. Povukli su se u Le Puy,
koji je bilo relativno lako braniti jer je okružen brdima. FFI i
drugi sada su stegnuli obruč s namjerom da otjeraju Nijemce,
kako je Virginia rekla „na čisti blef ”. Pod Virginijinim vodstvom
prekinuli su telefonske linije, pojačavši kod Nijemaca osjećaj da
su pod opsadom. Zatim su presretali bežične signale i svaki put
kad bi se neprijatelj odvažio izaći iz garnizona, partizani su za to
znali unaprijed i mogli su ih napasti – čime su ostavljali dojam
prisutnosti sveznajućih gerilskih snaga. Partizani su u zasjedi
hvatali i pošiljke hrane i goriva te je Nijemce počela hvatati boja-
zan od gladovanja. Napokon je 18. kolovoza njemačka kolona
od 50 kamiona i 800 vojnika krenula u proboj. Obaviješteni o
tome, Virginijini gerilci sudjelovali su u opkoljavanju konvoja,

341 Prevedeno Dédéovo pismo Fayolu, 24. siječnja 1991., Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.

342
a rušenjem nekoliko mostova spriječili su ih u bijegu i primanju
pojačanja. Borba je bila bespoštedna, a partizani su ruku punih
posla brzo ostajali bez ispravnog oružja i streljiva. Napokon su
izvojevali pobjedu, ubivši 150 Nijemaca i zarobivši 500 vojni-
ka i miliciens. Zatim su prešli u napad na sam grad i sutradan
pregazili njemački garnizon, zarobivši više od 1000 ljudi. Dana
22. kolovoza iscrpljeni ali hrabri partizani zarobili su bijedne
ostatke posljednjeg njemačkog konvoja trideset kilometara
sjeverno od Le Puya, dok je Virginia hitno zatražila još oružja
i streljiva. Pet dugih dana bjesnila je borba na jari kasne ljetne
žege dok je neprijatelj pokušavao probiti obruč, a FFI držao
svoje položaje unatoč intenzivnoj vatri. Pet Francuza poginulo
je u tom nepopustljivom zadnjem pokušaju neprijateljskih trupa,
ali život je izgubio trideset jedan Nijemac. Bio je to odlučujući
trenutak koji je označio kraj borbi u regiji. Uz golemo slavlje
mjesni zapovjednik, bojnik Julius Schmähling, ostavši bez volje
za nastavkom, zaliha i nade, predao se kod Estivareillesa sa šesto
ljudi. Područje je napokon očišćeno od neprijatelja.

Zahvaljujući Virginiji, Francuzi su spašeni. Učitelji, ratari,

školarci i radnici financirali su, organizirali, naoružali i često po
njezinim uputama oslobodili Haute-Loire bez stručne vojne
pomoći. Porazili su Nijemce dva dana prije nego što je saveznička
vojska uopće stigla do Pariza, a kamoli oslobodila veći dio ostatka
Francuske, gdje su borbe još bjesnjele. Poslala je u London vijest o
tome – i zatražila nove zapovijedi. U službenoj zabilježbi njezina
„zaista nevjerojatnog ostvarenja” u području prvi se put u arhivima
SOE-ja spominje njezina ortopedska noga342.

342 SOE, Virginijin osobni dosje, 21. studenog 1944.

343
 Vijest se brzo pročula. U Cheru je Philippe de Vomécourt
saznao za Virginijin izniman gerilski uspjeh, koji je čak i on
nahvalio, kao i svakog drugog na terenu. Bilo je ugodno čuti i
da su još neki dijelovi središnje Francuske koje je naoružala i
organizirala – pogotovo La Creuse – također bili među prvima
izvan Normandije koji su oslobođeni. Charlotte Norris pisala
je Barbari Hall onoga dana kad je Haute-Loire oslobođen da
se ispriča što joj se Virginia nije javljala. „Zaista mogu razumjeti
koliko vam je Virginijino nejavljanje bilo nepodnošljivo. Ne
trebate se brinuti, gospođo Hall… Imate svaki razlog da budete
ponosni na nju. Virginia je odradila spektakularan muški posao.”
Ono što tada još nisu mogli znati – a neće se saznati iduće četr-
deset četiri godine – bilo je to da je Virginia svojim radom pomogla
utrti put Saveznicima da preuzmu Pariz. Prema izvješću iz 1988. u
časopisu Army Udruge vojske Sjedinjenih Država, njezini obavještaj-
ni podatci o razmještaju i smjeru kretanja njemačke Sedme armije
iz vremena kad je još bila mljekarica u središnjoj Francuskoj i poslije
toga bili su „ključni”. Njezina izvješća korištena su za usmjeravanje
posebnih zračnih izviđanja i na kraju su, objašnjeno je u časopisu,
pomogli Amerikancima locirati i zarobiti glavninu protivničkih
njemačkih snaga u takozvanom džepu Falaise u kraju Calvados
zapadno od Pariza.Ta je bitka stajala naciste i do sto tisuća poginulih
ili zarobljenih i postala je presudni saveznički uspjeh u ratu za Nor-
mandiju više nego dva mjeseca nakon Dana D. Samo tri dana poslije,
24. kolovoza, Pariz je očišćen od neprijatelja i opet postao slobodan
grad nakon više od četiri godine.343 Bio je to još jedan trenutak u
kojem je Virginijin trud odigrao neopjevanu ulogu u napredovanju
rata. Ali Virginia kao Virginia nije još rekla zadnju riječ.

343 Časopis Army, veljača 1988., str. 65, CHRD.

344
 JEDANAESTO POGLAVLJE:

Odozgor s neba
Povjetarac je mirisao na jesen navrh zaravni te noći 4. rujna
1944. dok je Virginia nestrpljivo čekala zrakoplov kojim su
stizala dva američka agenta. Prije nekoliko večeri stigla su druga
tri časnika, jedan je iskočio iz RAF-ova zrakoplova, navodno u
kiltu344 – ne baš mudar odabir uniforme jer je sletio u krošnju
bora. No kapetan Geoffrey Hallowes i njegov radiooperater
narednik Roger Leney barem su stigli na vrijeme i pokazali se
korisnima. Od tri nova agenta OSS-a koji su trebali stići sa zrač-
nim snagama američke vojske, naprotiv, nije bilo ni traga ni glasa.
U jednom trenutku učinilo joj se da u daljini čuje zrakoplov, ali
kad je nazvala pilota na S-telefon, nije bilo odgovora. „Takvo
što je neoprostivo,” izvijestila je ljutito London, „ali američki
zrakoplovi ionako su mi odbojni, nehajni su i aljkavi.”345 Čas
prije svitanja obustavila je operaciju.
Poručnici Henry Riley i Paul Goillot doista su se spusti-
li padobranom trideset kilometara dalje, u podnožju Mont
Gerbier-de-Joncs, u blizini izvora rijeke Loire. Turbulencije i

344 Prevedeno Dédéovo pismo Fayolu, 7. listopada 1986., Fonds Fayol,

CHRD.
345 Arhiv OSS-a, izvješće o aktivnostima Virginije Hall.

345
žestok vjetar potresli su zrakoplov i skrenuli ga s kursa, a nakon
brutalnog slijetanja na krošnje ona dvojica nekoliko su se minuta
bjesomučno nastojala iskobeljati iz grana. Strahujući od skorog
dolaska GESTAPO-a, rastrčali su se u mraku tražeći pet paketa
koji su spušteni s njima. Odustali su pronašavši samo tri i pošli
su pješice u Le Chambon izbjegavajući seoske kuće za koje
su mislili da su ih zauzeli Nijemci. U ratnom kaosu nitko im
nije javio da je područje oslobođeno i nisu to saznali sve dok
nisu stigli do Le Chambona i izrekli lozinku madame Russier,
Dianeinoj vezi u seoskoj prodavaonici bicikala. Rekla im je da
je prije nekoliko dana kroz selo čak slavodobitno prodefilirala
službena francuska vojska generala de Lattrea de Tassignya, koja
je netom stigla u Francusku s drugim valom Saveznika iskrcanih
15. kolovoza na obalu Sredozemnog mora. Dédé je pozvan da
se pobrine za njih i objasni im da se Diane ne može ometati jer
upravo podnosi izvješće. Obavijestit će je da su došli i upoznat
će se iste večeri.
Njih dvojica bila su nemirna. U OSS-u je bilo vrlo malo
žena na frontu, pogotovo na zapovjednim položajima, ali Riley
i Goillot bili su upućeni da djeluju kao Dianein organizator i
instruktor oružja. Priznali su da im je nelagodno zbog pomisli
na služenje uz ženu, a kamoli ispod žene u ratnoj situaciji, ali
im je vrlo jasno stavljeno na znanje da se „s obzirom na njezino
veliko iskustvo na tom području, moraju pokoravati njezinim
zapovijedima”.346 Virginia se pak s nešto nezadovoljstva prisje-
tila: „Napokon sam primila dvojicu [pomoćnih] časnika koji su
mi bili prijeko potrebni, ali kad je već sve bilo gotovo.”

346 FO-ov SOE-in savjetnik C. M. Woods iz sobe E 203 26. rujna 1985.
u pismu upućenom Fayolu, o potpor. Henryju D. Rileyju, Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.

346
 Bob joj je bio uobičajena tiha podrška kad im se pridružio
na večeri u kuhinji Roybeta, s rustikalnim kamenim kaminom i
škrtom rasvjetom. Očito je Léa Lebrat na imanje slala hranu iz
svoje kuhinje za tako važnu prigodu, a vatra na roštilju gorjela
je rastjerujući jesenju hladnoću. I u ratu je Virginia voljela paziti
na to da joj okruženje bude otmjeno i njezinim trudom čvrsta
stara kuća s bijelim drvenim kapcima i kosim kamenim krovom
bila je udobna i gostoljubiva. Oni koji su u tim burnim danima
nakon oslobođenja bili s njom pamte je kao blistavu i spokojnu;
od boravka na otvorenom i vožnje biciklom dobila je boju i bila
je kao srođena s vojničkim hlačama i bojnom jaknom. Bio je to
sretan predah, prisjetio se narednik Leney347, i ostavio je dubok
dojam – ili kako još kažu za Virginiju u Le Chambonu, les étoiles
dans les yeux („zvijezde u očima”). Mnogima koji su tada bili
s njom doživotno je i s čuđenjem ostao u pamćenju kontrast
između njezina upečatljiva izgleda i vojne vještine. Nitko nije
ni pomišljao na to da ona uzima „nešto za smirenje” da nekako
podnese sve tjedne i mjesece, koje je preživljavala zahvaljujući
amfetaminu, zbog čega je patila od kronične nesanice. Ili da
još pati od teškog osipa koji je izazivao svrab na leđima (poslije
dijagnosticiran kao neurodermatitis)348 te bio posljedica stal-
nog napora i neprospavanih noći. Ili barem to kako se zacijelo
osjećala usamljeno.
Dok su Gabriel i Edmond Lebrat brojili dva milijuna franaka
koje su došljaci donijeli sa sobom, troje se Amerikanaca upozna-
lo. Virginia je kritičkim okom promatrala svoje sunarodnjake.
Hoće li joj pomoći ili će je kočiti? Henry Riley bio je tipičan

347 Svjedočenje Rogera Leneyja iz razgovora s Gérardom Bollonom.

348 Arhiv OSS-a, Virginijin nedatirani zdravstveni pregled, vjerojatno
početkom 1945., NARA, RG 226.

347
Amerikanac s Princetona: susretljiv, šarmantan i vrhunski obu-
čen vojni časnik sa svim kvalitetama osim borbenog iskustva.
No Virginijinu pozornost privukao je onaj mlađi, Paul Goillot
koji je pušio cigaretu za cigaretom i srdačno čavrljao „čistom
šatrom”349. Bio je mlađi od nje osam godina i petnaest centime-
tara niži pa su njegovi voditelji programa u SOE-ju za njega
govorili „mali ptić veliki krič”350 jer je raspolagao nadnaravnom
energijom i osobnošću. Rođen je u Parizu u skromnim uvje-
tima i emigrirao u New York kao dijete, nakon što je izgubio
majku, ali je i dalje govorio engleski sa zavodljivim prizvukom
francuskog naglaska. Mršav, u dobroj formi, preplanuo i sa spre-
mnim osmijehom, Paul je prije rata radio kao kuhar, sommelier,
majstor i mehaničar. Činilo se da može popraviti gotovo sve, a
kad se istaknuo na tečaju sabotaže – i da sve to može dignuti u
zrak351. No najviše od svega pokazalo se da će postupiti točno
onako kako je zatražila i pritom ju je još i nasmijavao. Bio je
pun poštovanja, a i pomalo zavodljiv. Njezinu ocu Nedu možda
i ne bi bio po volji, ali nakon pet dugih samotnih ratnih godina
bila je opčinjena njime.
Virginia ih je uputila u stanje na terenu – padobranske
isporuke, operacije, gubitke i pobjede te svađe među samim
Francuzima. Objasnila je i da je zadovoljna što ih sad vidi, da
nije dobila podršku kad joj je bila potrebna iako ju je tražila
stalno i iznova. I tako umorna, ostavila je dubok dojam. Ona

349 Prevedeno Dédéovo pismo Fayolu, 20. listopada 1986., Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.
350 B antam, SOE HS9-596-3, osobni dosje Paula Goillota.
351 Arhiv OSS-a, Saint-Hecklerovo izvješće u Ratnom dnevniku i
izvješće Paula Golliota, 3. listopada 1944., odjel OSS SO WE, NARA,
RG 226.

348
 dvojica divila su se njezinim postignućima i želji da učini više
unatoč svemu što je pretrpjela. Henry i Paul shvatili su da su
stigli prekasno – ali su na licu mjesta odlučili dalje pomagati
Diane na svaki način. Taj osjećaj odanosti prema njoj postao je
još prisutniji kada su sutradan upoznali Gévoldea, koji je sad bio
promaknut u pukovnika u sjedištu FFI-a u Le Puyu. Obojica su
ostala „prilično zgrožena” svim političkim spletkama i Gévolde-
om koji se držao vojnički iako nije znao „ništa o vojnoj taktici pa
ni temeljnim zakonima vođenja manjih borbenih jedinica”.352 To
je mišljenje podijelio Geoffrey Hallowes nakon svojih posjeta
Le Puyu – koji je Virginia sada nazivala „uzavrelom smjesom”.
Bio je zgrožen i „varalicama” koji su se pokretu otpora pridružili
tjedan dana nakon što su Nijemci otjerani i sad su pokušavali
prigrabiti slavu. „Mnogi su tek nedavno navukli odore, nalijepili
na njih zapovjedničke oznake i uzimali sve što su lažnim činom
mogli priskrbiti”, izvijestio je. „Ti stožerni varalice budili su
žestoke osjećaje.”
Virginia je od kapetana Hallowesa i njegove anglo-francuske
komandoske čete poznate kao jedinica Jedburgh, ili Jed (moto:
„Iznenadi, ubij, nestani”), zatražila da surađuju s Gévoldeom i
Fayolom. Iako u vojnim odorama, Jedovi su bili tročlane jedi-
nice posebno obučene za gerilsku taktiku kao i za vođenje, s
ciljem koordinacije aktivnosti pokreta otpora i redovitih snaga.
Virginia je od ekipe zatražila i da pokuša urazumiti nejne-
poslušnije dijelove FFI-ja Haute-Loirea te ih preoblikovati
u propisno obučene i skladne borbene snage koje bi mogle
pomoći u oslobađanju drugih dijelova Francuske. Sad kad je
Francuze financirala, naoružala i opskrbila vlastitim odorama

352 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Henryja Rileyja.

349
htjela je da se u potpunosti nastave usklađivati s cjelokupnom
savezničkom kampanjom. Premda su Nijemci bili odstranjeni iz
Haute-Loirea, mnogi su se pribojavali protunapada. Po njezinu
mišljenju, FFI je trebao zadržati „strogu pasku”353 na domaćem
terenu i minirati ceste koje u Le Puy vode s juga i jugozapada.
Pozvala je Jedove da preuzmu taktički nadzor kako bi sve to
postalo moguće jer sad kad je njihovo područje bilo oslobođeno,
Fayol i društvo opet su počeli praviti neprilike. Kao muški vojni
časnici Jedovi bi mogli utjerivati disciplinu na način koji je njoj
bio „nemoguć”. Upozorila ih je na to o kakvim je divljacima
riječ i sa zadovoljstvom je vidjela da se „lijepo snalaze” u danim
okolnostima.
Ipak, bila je jedna iznimka. Beskorisni golistički nagon
natjerao je francuskog člana Jeda kapetana Frontcroisea da se
udruži s Gévoldeom i prkosi Virginijinim željama i zapovijedima
po kojima se ravnala. Dva su Francuza odobrila vrlo rizičnu
samostalnu ekspediciju do klanca Belfort, planinskog prijelaza
kroz koji se velik dio Wehrmachta namjeravao povući žureći
kući. Plan je bio povesti u pohod mnogobrojnu i vrlo upadljivu
skupinu koju je ona naoružala i financirala, i to bez savjetovanja
s regionalnim savezničkim časnikom čija je dužnost bila osigu-
rati glatku suradnju između gerilskih snaga i regularnih jedinica.
Ispustivši „krik”, kako je rekla, Virginia se postavila sa zahtjevom
da zatraže dopuštenje za nešto što je smatrala „glupom” zamisli
vođenja tisuću petsto poluuvježbanih ljudi usred borbene zone,
gdje su Nijemci žestoko branili svoje položaje. Fontcroiseov
odgovor glasio je samo: „Tko si ti dovraga da meni zapovijedaš?”

353 Arhiv OSS-a, krug Saint-Heckler, izvješće o aktivnosti Hallowesa,

NARA, RG 226.

350
 Kao da je namjerno dodatno provocira, otvoreno je zatim ovla-
stio Gévoldea da uzme milijun franaka dobivenih od Virginije
posebno za čuvanje u Haute-Loireu, kako bi se cijeli taj pohod
financirao. Virginiji je navrla krv u glavu i požalila se stožeru:
„Šaljete ljude tobože da rade sa mnom i za mene, a ne dajete mi
potrebne ovlasti.”354 Suosjećajući s Virginijom, i Henry Riley
uviđao je da su neki dijelovi FFI-ja, iako je većina bila poštena,
„izmicali kontroli”.
Neko vrijeme Hallowees i Leney ostali su silom prilika s
Fontcroiseom i FFI-jem i otputili su se na sjever, gdje su napali
njemački konvoj u départementu Allier. U obližnjem Vichyju
Hallowes je naišao na Virginijina prijatelja i OSS-ova regruta
kapetana Grella. Stigao je u Francusku nekoliko dana prije i
tražio ju pa je Hallowes Amerikancu rekao gdje je može naći.
Ubrzo se FFI počeo spajati sa službenom francuskom vojskom
te je Hallowesu i Leneyu jasno rečeno da više nisu potrebni355.
Bilo je to u okvirima odbacivanja stranih pomagača koje je bilo
na djelu diljem Francuske otkako je de Gaulle 10. rujna preuzeo
vlast kao privremeni predsjednik i uspostavio vladu nacionalnog
jedinstva. Iako je četiri godine prije počeo gotovo sam, sad je
odbijao sve što bi njegov autoritet dovodilo u pitanje. Čak je i
francuskim partizanima uskraćivao zahvalnost i slavu te im rekao
da se vrate svojim redovnim poslovima i prestanu glumiti vojnike.
Samo je on, tvrdio je de Gaulle, predstavljao slobodnu Francu-
sku i milijuni Francuza i Francuskinja bili su doista spremni
pozdraviti ga kao svojeg političkog spasitelja te su cvijećem kitili
ulice kojima je prolazio. Saveznici su (uključujući predsjednika

354 Arhiv OSS-a, izvješće o aktivnostima Virginije Hall.

355 Svjedočenje Rogera Leneyja iz razgovora s Gérardom Bollonom.

351
Roosevelta) napokon 12. srpnja priznali de Gaulleov legitimitet
kao francuskog vođe (iako je kao takav službeno proglašen tek
23. listopada). U međuvremenu, 7. rujna, nacisti su odveli Pétaina
i njegove višijevske ministre iz zemlje da bi ih držali napola kao
zatvorenike u Sigmaringenu, višijevskoj enklavi u Njemačkoj.
Virginia je čeznula za tim da se odmakne od te štetne politike
i vrati se gdje je bila najsretnija – u razmjernu izvjesnost borbe s
neprijateljem. Njezin sljedeći potez bio je itekako smion. Opsje-
dala je stožer zahtijevajući novu misiju i London je napokon
odgovorio i dao joj ovlasti da krene dalje i pomaže u oslobađanju
drugih dijelova Francuske. Okupila je najvjernije ljude među
makijašima Villelonge i iznijela im ponudu. Trebala je preuzeti
zapovjedništvo nad vlastitim gerilskim snagama nastalima iz,
kako ih je London nazivao, „okorjelih žitelja šume”356 i ugnje-
tavati Nijemce iz zasjeda s preciznim ciljem te diverzantskim
napadima. Imala je hranu, novac, oružje, eksploziv, vozila i
primopredajnik. Jesu li uz nju?
Većina muškaraca kojima se nadala doista se prijavila, uklju-
čujući i naravno njezine voljene Boba i Dédéa. „Ostatak maki-
jaša i drugi makijaši u zoni poslani su u [sjedište FFI-ja u] Le
Puy uvelike protivno svojoj volji”, izvijestila je Virginia, unatoč
tomu što su „htjeli istog časa poći s nama.” Na kraju je bilo
ukupno devetnaest dobrovoljaca – idealan broj za izvođenje
coups de main ili brzih napada i povlačenja u stilu komandosa
iako je većina ljudi jedva zagazila u odraslu dob. K tomu je imala
podršku Henryja i Paula kao instruktora koje je tako dugo
čekala. No možda je najvažnije od svega bilo to što je, unatoč
Cuthbertu, i sama mogla sudjelovati u borbi. Uostalom, nije

356 SOE HS7/ 134, izvješće o misiji Judex (od 1944. do 45.).

352
 zazirala od pucanja iz puške i svaki je put iznova pokazivala
hrabrost u stanju pod pritiskom. Sad je raspolagala jasnim auto-
ritetom, imala je valjanu podršku i dok su borbe u Francuskoj
ulazile u završnu fazu, napokon je mogla izaći sjene i boriti se
u konvencionalnijem ratu.
Virginia je očigledno gajila nade prema mogućnosti prave
frontalne borbe i idućih nekoliko dana prošlo je u grozničavim
pripremama. Jedina odgoda bila je prema nalogu iz Londona
– „na našu veliku žalost”357 – da se čeka do 11. rujna kako bi
mogli primiti još jednog francuskog časnika i dodatne zalihe.
Dotle je zamolila Henryja i Paula da s momcima prođu prvu
službenu vježbu pucanja iz lakog oružja i gerilske taktike. Šuma
izvan Villelongea uskoro je odjekivala od pucnjave. Paul, koji je
prošao intenzivnu obuku u Americi i Britaniji, postavio je mete
za vježbu gađanja i posebne jame u koje je trebalo bacati granate.
Henry je smatrao da je vatrena sposobnost skupine prilično
jadna, no bili su „inteligentni, voljni i borbeni pa su brzo učili i
uskoro su formirali tijesno povezanu skupinu boraca”.
Virginia i Henry sastavili su popis oružja i namirnica kojima
raspolažu i zaključili su da imaju „potpuno mobilnu i samostal-
nu jedinicu”.358 Postavili su strojnicu tipa Browning kalibra .30
na kabinu sedmotonskog kamiona na gazogen, a otraga Bren
da štiti stražnji dio. Imali su još jedan Bren, s cijevi proguranom
kroz vjetrobransko staklo izvidničkog vozila. Natovarili su i pet
tona tešku kolekciju pušaka Springfield, Coltove .45, Stenove,
karabinke i granate, a k tomu i dvadeset kilograma eksploziva
i kompleta za razaranje. Većina ljudi vozila se u kamionu s

357 Arhiv OSS-a, izvješće o Rileyjevim aktivnostima.

358 Ibid.

353
Henryjem dok bi se Virginia, Paul, Bob i još nekolicina drugih
prebacivali na odredište u ukupno tri automobila na benzinski
pogon. Dianeine neregularne postrojbe, kako su skupinu počeli
nazivati, bile su spremne za pokret.
Dobivši zeleno svjetlo od savezničkog zapovjedništva, konvoj
je krenuo na zaravan u zoru 13. rujna u kombinaciji skrpanoj
od američkih vojničkih hlača i zaplijenjenih talijanskih kožnih
jakni. Virginijina zapovijed glasila je da se krene na sjever prema
Montluçonu preko Clermont-Ferranda. Dotle, dok su bili na
oslobođenom teritoriju, Virginia se vozila s Paulom u prvom od
dvaju automobila ispred kamiona, dok je treći automobil bio na
začelju kolone. Bio je dobar osjećaj kretati se nekamo, ali je to
trebao biti i put gorkog otrežnjenja. Napredovali su sporo i do
večeri su prešli samo 240 kilometara prema Clermont-Ferrandu
jer su ceste bile posute otpadom. Nijemci su u povlačenju ostavljali
kola, automobile, bicikle, čak i tačke kojima su prevozili opremu.
Mještani su Neregularcima ispričali kako su se njemački konvoji
diljem Francuske na odlasku upuštali u orgije krvoprolića, nasu-
mično pucajući u svakoga koga bi ugledali. „Ustrijelili su čovjeka
koji je uređivao živicu… Ustrijelili su seljaka u vinogradu, stoti-
njak metara od ceste. Ubili su sedam drvosječa koji su se vraćali
kući nakon jutarnjeg rada u šumi”,359 izvijestio je jedan očevidac.
U samom Clermont-Ferrandu Virginia je zatekla mještane kako
iskapaju izmrcvarena tijela svojih rođaka, prijatelja i susjeda iz
odlagališta smeća, nakupina gnojiva i jaraka uz cestu. Ti jezivi
prizori nabrusili su Neregularce pa je Virginia s Paulom pošla
k regionalnom savezničkom zapovjedniku raspitati se gdje će
najlakše uloviti raštrkane Nijemce i zapravo se na njima osvetiti.

359 de Vomécourt, str. 19.

354
On im je savjetovao da ne idu dalje prema Montluçonu jer su
druge jedinice OSS-a već ondje, uključujući njezina prijatelja
kapetana Grella, koji je otkrio krvave zidove i podove bivšeg
sjedišta GESTAPO-a, gdje su mučeni i SOE-ini agenti. Zapo-
vjednik je rekao Virginiji neka povede ljude na sjeveroistok u
Bourg-en-Bresse kod švicarske granice kako bi kontaktirali ispo-
stavu američke Sedme vojske na putu sjeverno od sredozemne
obale. Pristala je krenuti ujutro, ali kako je voljela paziti na svoje
momke, dogovorila im je da prenoće u udobnosti hotela tako da
im vozila budu pod policijskom zaštitom dok spavaju.
Sutradan, kad su zašli u teritorij pod okupacijom neprijatelja,
postalo je jasno s kim imaju posla. Jedan od najboljih Virginiji-
nih strijelaca namjestio se na papučicu izvidničkog automobila,
s prstom na okidaču automatskog oružja. U Noirétableu seljani
su Neregularce upozorili da se do zuba naoružana skupina pro-
nacističkih miliciens još održava u brdovitoj pustoši na sjevero-
istoku i napadaju svako vozilo na putu do njihova odredišta te
noći: Roannea. Virginia je zapovjedila da se sve oružje utovari
i osmisli plan za slučaj napada. Izvidnički automobil naoružan
Brenovima i Stenovima preuzeo je tada vodstvo osamsto meta-
ra ispred kamiona dok je Virginia bila u drugom automobilu
odmah iza njega. Rekla je vozaču kamiona na začelju konvoja
da se ni po koju cijenu ne smije zaustaviti osim ako ih na to ne
prisili čelična ili kamena barikada na cesti.
Vožnja je bila napeta, ali prošla je bez izgreda. „Na našu veliku
žalost,” Riley je izvijestio da su Neregularni „ušli u Roanne a da
nisu naišli ni na jednog neprijatelja – i još su stigli na večeru.”360
Oslanjajući se na iskustvo sa sestrama u La Mulatièreu u Lyonu,

360 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Henryja Rileyja.

355
 Virginia je zamolila časne sestre u gradskom samostanu da
pripaze na njezine ljude dok ona u Roanneu kupuje zbirku
borbenih bodeža (izvorno prikupljenu za okupatore) za sljedeću
etapu njihova putovanja. Nijemci su se ubrzano povlačili, ali
stizala su izvješća o tome da ratnim zarobljenicima oduzimaju
britanske odore i plijene automobile britanske komande ili
američke džipove da mogu oponašati savezničke trupe. Tražila
je od ljudi da budu spremni za borbu prsa o prsa.
Neregularci su nastavili dalje, prema savezničkim zapovije-
dima, u Bourg-en-Bresse, gdje je Virginia ponudila svoj vod
za zasjede u Vogezima, planinskom području u sjeveroistočnoj
Francuskoj kod njemačke granice, gdje je Wehrmacht u povla-
čenju uspio uspostaviti čvrstu obrambenu frontu protiv save-
zničkih napada. Njezin plan – razrađen do dojmljivih detalja
– sastojao se od toga da Neregularci napadaju izolirane nacističke
jedinice na strateški postavljenoj mrtvoj točki koju je naznačila.
„Reakcija na taj prijedlog bila je trenutačna i puna oduševljenja
te nam je rečeno da se vratimo za nekoliko dana”, izvijestila je.
Dok su čekali odgovor, Virginia je preuzela napušteni dvorac
nekoliko milja dalje u Roissiatu. Zdanje od svijetlog kamena, čiji
je vlasnik je bio bogati odvjetnik koji je nestao, imalo je velike
prozore, dovoljno spavaćih soba za manji hotel, klavir, pa čak i
vinski podrum. Henry i Paul „rekli su momcima da ga dotjeraju
i osposobe za stanovanje”, izvijestila je Virginia. Rastvorili su
kapke i sa što većim poštovanjem skinuli zidne tapiserije da ih
iskoriste kao madrace. „Ta su dva časnika krajnje učinkovita
kad treba nešto obaviti – upravo kakve sam možda trebala od
početka.” Za nekoga tko je proživio gotovo nezamislive napore
i opasnosti u svojem mladom životu, ljudi su, na Virginijino
zadovoljstvo, spremno i „s voljom” izvršavali zapovijedi američ-
kih pridošlica koji su stigli ravno iz škole za obuku.

356
 Poslije su se okupili na velikom balkonu s pogledom na ima-
nje gdje su, na svoju radost, otkrili jezero, pa i čamac. No čak i u
takvom zavodljivom okruženju čekanje da doznaju konkretne
podatke o svojoj misiji bilo je kušnja za njihovo strpljenje. Imali
su osjećaj da se rat odmiče od njih i da gube vrijeme. Virginia
je ljude pokušala zaokupiti dodatnom vojnom obukom – redo-
vitim sadržajem vojnog života koji se sastojao od gimnastike,
marširanja po cesti, orijentacijskih vježbi i taktike ratovanja
malih jedinica prema Henryjevim zamislima. Nekoliko dana
poslije, 19. rujna, sigurno je s dozom strepnje krenula saznati
hoće li biti raspoređeni u Vogeze kako se nadala.
Ispostavilo se da regularne vojske napreduju brže od očekiva-
nog. Danima makijaša kao borbene sile ispunjene romantikom,
izdržljivošću i u nekim slučajevima iznimnom hrabrošću došao
je kraj. Ni iz čega, kad je stigla 1941. godine, pokret otpora je
nastao i preuzeo ulogu uzvišeniju i maštovitiju nego što je itko
mogao predvidjeti. Sam je Eisenhower izjavio da su njihova
kombinirana djelovanja – sabotaže, zasjede, uznemiravanja i
stalno slabljenje nacističkog morala – skratila rat u Europi za
devet mjeseci i trajno zadržala osam njemačkih divizija dalje od
bojišta na Dan D. No sad je očito bilo vrijeme da profesionalci
završe posao. Njezina je pomoć bila odbijena. Bilo je prekasno.
Bio je to ponižavajući kraj nečega što je možda oduvijek bilo
neispunjivi san. Virginia, Paul i Henry vratili su se u dvorac, gdje
je okupila momke i donijela vijest da se Dianeini Neregularci
raspuštaju istog časa. Njezine su riječi izazvale užasnuti muk.
Pokušala ih je osokoliti spominjanjem mogućnosti ponovnog
formiranja u Škotskoj, gdje će dobiti daljnju obuku, a poslije
biti spušteni padobranom opet u Francusku kao komandosi.
Tu ideju nitko nije shvatio ozbiljno. Htjeli su se boriti protiv
Nijemaca sad odmah. Njihov spor s njima nije mogao čekati

357
 neke neodređene planove u budućnosti. Virginia i njezini ljudi
toliko su toga pretrpjeli, ali ovo je bio nagli i brutalni kraj puta.
Dani i noći provedeni u zajedničkoj borbi za opstanak stvorili su
snažne osjećaje, a sad se morala srdačno rastati od Dédéa, svojeg
„Petka”, Gabriela kojeg je zvala chouchou te Jeana, siročeta koje je
poticala da ide za svojim snovima i postane liječnik. „Što ćeš sad
raditi?” pitala ih je sve redom, jednog po jednog. Nekima je bilo
teško sakriti emocije. „Iznimno sam cijenio Diane… i bio sam
silno pogođen što smo se morali tako naglo rastati”, prisjetio se
Dédé361. Za vrijeme provedeno u pokretu otporu s Virginijom
naučio se „toleranciji, prijateljstvu bez kalkulacija i pravom zna-
čenju služenja svojoj zemlji”. Bilo je, rekao je, „vrijedno roditi se
samo za to iskustvo”.362
Još jedan odani član, André Roux, vinogradar, bio je pogo-
đen dubokim osjećajem gubitka kad su se trebali rastati od te
„impresivne Engleskinje” koja je „odisala energijom i odluč-
nošću”, ali je svima ostala nepoznanica: „Nismo znali ništa o
njoj… Skupina se razišla i više nismo vidjeli ženu koju smo zvali
Madona363.” Da ne zaborave zadnje trenutke provedene zajedno,
fotografirali su se na balkonu. Kao zapovjednica i jedina žena
Virginia stoji u središtu skupine, skupljene kose, s kravatom, u
smeđim hlačama i sakou. Gabriel je s njezine lijeve strane, samo
taj put bez svojeg zaraznog smiješka. Ipak, kada je početni šok
prošao, upalili su svijeće, Paul je kuhao posljednje porcije obroka,
a dobrano su ispraznili i vinski podrum. Poslije večere jedan
od mladih Neregularaca svirao je klavir i Virginia se pridružila
pjevanju prostačkih mornaričkih pjesama.

361 Prevedeno Dédé Fayolu, 24. siječnja 1991., Fonds Fayol, CHRD.
362 Ibid., 3. svibnja 1985., Fonds Fayol, CHRD.
363 Nouville, str. 22.

358
 Poslije te večeri Paul i Virginia odšetali su do jezera, popeli
se u mali čamac i veslali zajedno pod zvijezdama364. Postali su
dobri prijatelji prve večeri kad su se upoznali u Roybetu i otad je
Paul bio stalno uz nju. Nije ju izdao ni prevario kao mnogi drugi
s kojima je imala posla, nego je stalno pazio na nju; njegovo
poštovanje prema njoj kao zapovjednici bilo je razvidno, ali
sad je tu bilo još nečega. Napokon je tajna ratnica prekaljena u
borbama, puna emocija za svoje ljude, pronašla ljubav u društvu
muškarca.
Mjesecima, ako ne i godinama, nije se usudila sanjati o
budućnosti. Nije se osjećala sposobnom pokazati ranjivost ni
potrebu – a kamoli vjeru. Od povjerenja se može poginuti i zato
nije davala ništa od sebe u surovom svijetu u kojem joj je život
bio u stalnoj gorućoj opasnosti. Zamaskirala se, svoj invaliditet,
čak i svoju pravu nacionalnost – a svakako i svoj strah. Uvijek se
kočila, stavljala rat ispred sebe i danju i duboko u noć. U dobi
od trideset osam godina Virginia je napokon našla ispunje-
nje kao prava heroina pokreta otpora, bila Marie ili Diane – i
kao legendarna Madona od planina. Pomogla je održati žar
francuskog pokreta otpora tako da plamti kroz najcrnje dane i
postavila je temelje buduće tajne vojske. Kad je napokon kucnuo
čas, odigrala je ključnu ulogu u oslobađanju velikih dijelova
Francuske. Dugo je bivala odbačena i omalovažena, a sada je bila
slavljena u OSS-u i među svojim gorljivim pristašama u pokretu
otpora. No sve je to imalo tako visoku cijenu. Te noći na jezeru
u Roissiatu s Paulom prvi put otkad pamti osjećala se sigurnom
i stavila je sebe na prvo mjesto. Iscrpljena i mršava, dopustila je
da joj maska ​​spadne. Uzbuđena, ali uplašena da ne ostane bez

364 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

359
tog ugodnog novog osjećaja, Virginia je više od svega htjela da
Paul od tog trenutka nadalje ostane uz nju. Priopćila je ubrzo
zatim stožeru da u slučaju prelaska na drugu misiju želi da Paul
i Henry „i nitko drugi, trebaju poći sa mnom”.
Američka trojka pozvana je u Pariz, a Francuzi su bili slobod-
ni otići kući ili se prijaviti u regularnu francusku vojsku, kako
im god odgovara. Oni koji se odluče vratiti obitelji morali su
predati oružje, osim novih borbenih noževa i pištolja i po šest
metaka za zaštitu. Virginia je svakom za oproštaj dala iznos od
tri tisuće franaka „kao nešto za početak jer većina njih bila je u
brdima više od godine dana”.365 Uvijek pažljiva s povjerenim joj
novcem – Dédé ju je jednom opisao kao rubno „škrtu”366 – tražila
je od njih potpisanu potvrdu. Dala je svakomu i pismo kojim
ih oslobađa pripadništva skupini kako ih nitko ne bi smatrao
dezerterima ili, još gore, kolaboracionistima. Diljem Francuske
poravnavali su se stari računi, revni (ili tobožnji) maquisards
strijeljali su tisuće ljudi na ulici. Neregularci su se zatim raspršili.
Sedmorica su otišla ravno u 9. kolonijalnu diviziju francuske
prve vojske i dalje kako bi se borili u Njemačkoj. Još devetorica
pridružila su im se nakon posjeta obitelji.

Nakon kratke stanke Virginia, Paul, Henry i Bob (koji

je htio opet uspostaviti stare veze s Britancima) uputili su se
u Pariz i 22. rujna stigli u SFHQ u Hôtel Cécil uz Champs-
Elysées. Nakon mjesec dana slobode Pariz je bio drukčiji nego
kad je prošla onuda prije šest mjeseci prerušena u seljanku.

365 Arhiv OSS-a, nedatirano financijsko izvješće Virginije Hall, NARA,

RG 226.
366 Prevedeno Dédé za Fayola, 20. listopada 1986., Fonds Fayol, CHRD,
Lyon.

360
 Ozračje je bilo slavodobitno, s nasmijanim ljudima na ulicama
i trobojnicama prebačenima preko balkona i obješenima kroz
prozore. Virginia se predstavila potpukovniku Paulu van der
Strichtu, časniku OSS-a koji je bio potpisao njezin prvi ugovor
o radu, kako bi proglasio njezinu misiju završenom i kako bi
zatražila da je pošalju natrag u London. Stigla je malo nakon
najavljenog vremena i kao da joj je bilo neugodno. Objasnila je
da je izbjegavala GESTAPO-ovu potjeru, no čak i da je ukrala
nekoliko sati u châteauu s Paulom prije dolaska u Pariz, tko
bi joj zamjerio? Svejedno se silno ispričavala, očito joj je bilo
neugodno zbog nezgoda koje je prouzročila drugima367. Van der
Stricht bio je zadovoljan što se njegova iznimno dobra agentica
uopće vratila iz avanture. Vijest o njezinu povratku na sigurno
brzo se proširila. Sutradan je gospođi Hall poslana poruka:
„Virginia je i dalje dobrog zdravlja i dobrog raspoloženja, a njezin
rad napreduje vrlo dobro. Izvješća o ratu ispunjena su nadom…
Može se slobodno pretpostaviti da će se Virginia uskoro vratiti
kući.”368
Paul se vratio u svoj rodni grad prvi put nakon gotovo dva-
deset godina i pohitao je vidjeti oca i sestru. Prošlo je deset
godina otkako su se vratili u Francusku i ostavili ga samog
u Sjedinjenim Državama dok je još bio u pubertetu. Kad je
pozvonio na vrata na Aveniji Georges Lafenestre, njegova sestra
Jacqueline jedva je prepoznala tridesetogodišnjeg američkog
časnika koji se smješkao stojeći ispred nje. Bio bi to čaroban
susret, ali se morala istrgnuti iz njegova zagrljaja da mu priopći

367 Will Irwin: The Jedburghs: The Secret History of the Allied Special Forces,
Francuska 1944., Public Affairs, 2005., str. 154.
368 Arhiv OSS-a, Charlotte Norris za Barbaru Hall, 21. rujna 1944.,
NARA, RG 226.

361
kako je njihov otac preminuo od raka. Paul je zakasnio nekoliko
mjeseci. Jacqueline je brata upoznala s mužem i njihove dvije
kćeri, od kojih je jednoj bilo tek nekoliko tjedana. Ali i uza sve
uzbuđenje zbog prinova u obitelji, Paul je bio teško pogođen
očevom smrću. Osjećao se iščupano, kao siroče, i nije više znao
gdje mu je dom. Njegov začetak odnosa s Virginijom činio
mu se važnijim nego ikad.369 Jacqueline je pozvala Paula da
dovede svoju novu djevojku i prijatelje Henryja i Boba na večeru
sutradan u njezinu stanu te je prostrla najbolju hranu i vino koje
su smogli. Bio je to prvi put da su Paul i Virginia tretirani kao
par, ma koliko neobično izgledali s obzirom na to da je Virginia
bila starija, viša i prekaljenija nego njezin dragi. Rat je često
učvršćivao veze slabih izgleda unutar samo nekoliko tjedana ili
čak dana. Ipak se rijetko viđalo da žena tako očito vodi glavnu
riječ, a da se muškarac pritom osjeća vidljivo ugodno.
U Londonu 25. rujna Virginia je sastavila izvješće o šestomje-
sečnoj misiji u Saint-Heckleru u Francuskoj. Zaljubljenost nije
otupjela njezine stavove. Nakon što je naznačila poteškoće na
terenu, kao i vlastita postignuća i ona svojih pomagača, obilno
je nahvalila one koji su najviše pridonijeli. Ali nije htjela imati
ništa s onima koji su se nadali slavi izraženoj odličjima jer je
smatrala da je dovoljna nagrada poštovanje koje im iskazuju
suvremenici jer su ispunili patriotsku dužnost i vratili slobodu
Francuskoj. Prečesto je na terenu viđala takve poput Alaina u
Lyonu ili Gévoldea u Le Puyu, koji su aktivno tražili počasti a da
često nisu bili ni sposobni ni uporni. Na pitanje koga bi trebalo
preporučiti za američko odličje odgovorila je kratko: „Smatram

369 Prijevod pisma Jacqueline Leguevel Pierreu Fayolu, 3. kolovoza 1987.,

Fonds Fayol, CHRD, Lyon. I pisma Jackie Drury, jedne od njezinih
kćeri, u razgovoru koji navodi Vincent Nouzille.

362
da nitko ništa ne zaslužuje.” Izjavila je nadalje da „nema razloga”
ni da bi se nju odlikovalo.370

Paul je nekoliko dana ostao kod sestre u Parizu prije

nego što se pridružio Virginiji u Londonu početkom listopada
1944. U Britaniji je imao vremena za stare prijatelje. Dogovorio
je večeru s jednim od njih u časničkom klubu. Poručnik René
Défourneaux, Paulov američki ratni drug iz vremena obuke,
upravo se vratio iz Cosnea kao jedan od trojice agenata koji
će preuzeti skupine koje je Virginia zasnovala u Nièvreu prije
odlaska u Haute-Loire. Nikad je nije upoznao, ali naravno znao
je za nju po čuvenju i bio je uzbuđen kad je Paul (bez sumnje
ponosan što može pokazati svoju hvaljenu novu dragu) rekao
je da će im se Virginia pridružiti. Défourneaux je bio zapanjen
dok se gurao kroz gomilu gostiju restorana kad je ugledao pri-
liku naizgled u šezdesetima, odjevenu u elegantnu, ali strogu
crnu haljinu, sa šik šeširom široka oboda na glavi i bisernom
ogrlicom oko vrata. Zar je slavna gerilska ratnica Diane zaista
bila ostarjela britanska aristokratkinja? „Izgledala je poput stare
prosijede gospođe” i imala je kišobran koji joj je služio i kao štap.
Ali „odisala je autoritetom”, prisjetio se, „poput kraljice”.
Za vrijeme večere Défourneaux je imao osjećaj da je Virginia,
iako je zbunjivala svojim prerušavanjem, imala „toliko čeličnu
volju da joj Nijemci zaista [ne bi] stali na put.” Bilo je i neke izni-
mne budnosti u načinu na koji se ponašala „kao da još pazi da
ne upadne u zasjedu”.371 Doista, iako je pazila da se ne razotkrije,
Virginia je tu novu masku iskušavala za buduću tajnu misiju.

370 Arhiv OSS-a, Izvješće o aktivnostima Virginije Hall.

371 Rossiter, str. 124. razgovor kod Renéa Défourneaux: The Winking Fox,
Indiana Creative Arts, 1998., str. 70.

363
Nije joj bilo na kraj pameti da se priprema za odlazak kući
kao što su OSS i njezina majka očekivali, nego je tražila novi
posao na terenu. Francuska je bila gotovo oslobođena nacističke
okupacije, ali borbe u Europi još će dugo trajati i Virginia je
htjela biti uključena do kraja. Razgovor je skrenuo na njihovu
službu u Francuskoj te njih dvojica stadoše nagađati hoće li oni
i drugi biti odlikovani. Pola sata držala im je govor na omiljenu
temu, o tome „da nismo ispunili svoje zadatke radi odlikovanja,
počasti i službenog priznanja,”372 nego iz plemenitijih pobuda.
S obzirom na njezina gledišta, bilo je neke ironije u tome što
je za vrijeme Virginijina boravka u Londonu potpukovnik van
der Stricht u Parizu zauzeo drukčiji stav. Smatrao je da Virginia
ispunjava uvjete za drugo najviše američko vojno odlikovanje
– Križ za zasluge – i pokrenuo je potrebne upite. Jedna časnica
dobila je zadatak ispitati kolege u Haute-Loireu, kao što su
kapetan Hallowes, Bob i Henry Riley o „članici njihove ekipe”.
Njegov početni zaključak glasio je: „Ona je vrlo hrabra žena
koja je pokazala veliku dozu inicijative”.373 OSS je pisao nje-
zinim kolegama iz SOE-ja, uključujući Gerryja Morela, kojeg
je spasila iz njegova bolničkog kreveta i poslala preko Pireneja
na sigurno. Uzvratio je opsežnom ocjenom njezine uloge. U
prosincu je OSS potražio Pierrea Fayola i njegovo mišljenje.
U proteklih nekoliko mjeseci slobode Fayol nije mogao pre-
stati razmišljati o Diane – iako mu je bila novost to da je Ame-
rikanka, a ne Britanka i da joj je pravo ime Virginia Hall. Kako
više nije imao razloga u Virginiji vidjeti prijetnju svojem statusu

372 Ibid, str. 71.

373 Arhiv OSS-a, Nacrt obrazloženja za dodjelu nagrade gđici Virginiji
Hall, od poručnika de Roussyja de Salesa potpukovniku van der Stri-
chtu, 27. listopada 1944., NARA, RG 226.

364
ili ponosu, možda je jasnije uočavao njezin doprinos. Možda
je u sjaju pobjede jednostavno uspio odbaciti svoju negativnu
prosudbu o sposobnostima žena dovoljno da prizna kako je
Virginia u svojim postupcima bila izvanredna i nesebična. Kakav
god bio razlog za to, Fayol je doživio drastičan obrat postavši
jednim od njezinih najvećih obožavatelja. Rekao je američkim
časnicima da je shvatio kako je nedvojbeno brz i izvanredan
uspjeh u porazu Nijemaca u Haute-Loireu bio uvelike njezina
zasluga, tko god ona bila. Kad je bolje razmislio, shvatio je koliko
je njezina uloga bila presudna. „Dianeina intervencija omogućila
je propisno naoružavanje naših ljudi,” rekao je istražnom časni-
ku, poručniku Georgeu Schrieveru, „a time i brzo oslobađanje
departmana... dobrano prije dolaska savezničkih postrojbi… Svi
mi… cijenili smo punu predanost dužnosti i iznimnu hrabrost
koju je [Diane] pokazala.”
Kajanje je snažan poticaj. Možda je Fayol, žaleći zbog svo-
jeg opstruktivnog ponašanja, desetljeće svojih kasnijih godina
posvetio istraživanju Virginije, pisanju stotina pisama, putova-
nju u Lyon, Pariz, London, pa čak i u Ameriku ne bi li saznao
više i obilježio sjećanje na nju. Zalagao se kod ministara da joj
se dodijeli žuđena Francuska legija časti, ali nije u tome uspio
jer kad je otkrio pune razmjere njezina doprinosa, već je bila
pokojna, a odlikovanja se ne dodjeljuju posmrtno. Zbog doga-
đaja u Haute-Loireu kao da ga je još dugo pekla savjest, sve dok
1990. nije napisao da napokon „savršeno dobro znamo koliko
joj dugujemo”. Virginijin „duh se vinuo” iznad visoravni, zapisao
je u svojoj knjizi Le Chambon-sur-Lignon sous l’Occupation, a za
one koji su je poznavali onih dana zauvijek je ostala La Madone.

Početkom 1945. preporuka po kojoj je Virginia trebala

primiti orden Križa za zasluge počela se kretati trnovitom

365
stazom kroz brojne službene procedure. Ni to kod Virginije
nije išlo glatko. U to vrijeme u Francuskoj se činilo da će njezin
doprinos slobodi te zemlje biti jednostavno zanemaren. De
Gaulle je bio poznat po antagonističkim stavu prema ame-
ričkim i britanskim agentima na njegovu terenu, pogrešno ih
doživljavajući kao nevažne plaćenike, k tomu i vrijedne prijezira.
Sad su, uglavnom, već žudjeli za tim da mu prepuste vlast što je
prije moguće, a on je ipak, neugodan do krajnjih granica, dao
zatvoriti jednog operativca SOE-ja i prijetio drugima zatvorom
ako odmah ne napuste oslobođenu Francusku, a posebno je
žurio ukloniti sve žene s bojišnice i izbrisati njihovu ulogu iz
službenih zapisa.
Virginiju je Maurice Buckmaster iz SOE-ja toplo preporučio
za Croix de Guerre, a o njezinu junaštvu na terenu govorio
je kao „najmoćnijem faktoru unošenja nemira u neprijatelj-
sku vojsku”. Unatoč američkom naglasku, nezaboravnom licu
i drvenoj nozi, kako je zabilježio, veći dio rata provela je iza
neprijateljskih crta a da nije uhvaćena. Doduše, nije se lako
podvrgavala disciplini i voljela je sama donositi odluke, ali je
pružila „neprocjenjive usluge savezničkoj borbi i velika je pri-
jateljica Francuske.”374 Nema zapisa o dodjeli ikakvog ordena u
njezinim dosjeima SOE-ja ili OSS-a. Nema spomena o tome
ni u kasnijoj kadrovskoj evidenciji, a ni njezinoj nećakinji nije
poznato je li joj uručen. Čak je i francuski predsjednik Jacques
Chirac vjerovao da joj njegova zemlja prvi put iskazuje počast
kad ju je 2007. godine proglasio „istinskom junakinjom”, ali 16.
ožujka 1946. Francuska je Virginiji dodijelila Croix de Guerre
s palmom, što je orden visokog ranga za junaštvo u borbi. Ta je

374 HS9 647/ 4, Virginijin osobni dosje, 19. lipnja 1945.

366
počast bila još jedna tajna koju je odnijela sa sobom u grob jer
su zapisi o tome nestali u požaru u Francuskom nacionalnom
arhivu 1973. Više ne postoji konačan popis primatelja iz Drugog
svjetskog rata, a njezino francusko odličje nestalo je u magli
povijesti. Možda jedina preostala službena potvrda zakopana
je u opskurnom arhivu departmana u Normandiji, otkrivenom
tijekom istraživanja provedenog za potrebe pisanja ove knjige375.
Mnogi Virginijini pristaše u Francuskoj, među kojima i
istaknuti povjesničar Henri Noguères, bili su uvjereni da je
njezino odlikovanje još jedna žrtva sitnih nacionalističkih poriva
prisutnih kod pristaša de Gaullea, koji je htio uspostaviti mit da
su se Francuzi oslobodili posve sami376. „Zasluge Virginije Hall
prema Francuskoj i savezničkoj borbi Francuska nije priznala
kako bi trebala,” zapisao je Noguères 1980-ih. Grof de Voguë,
odnosno Colonel Colomb, kojem je pomagala u Cheru, smatrao
je, kao i Fayol, da je trebala dobiti ni manje ni više nego Croix
de la Légion d’Honneur377. No Virginia nije htjela ništa od
toga. Jednom kolegi iz pokreta otpora rekla je: „Ne želim da
ljudi govore o tome što sam učinila. Sve sam to činila zbog
ljubavi prema Francuskoj, mojoj drugoj zemlji.”378 Sigurno je
zato zatajila da je primila Croix de Guerre.

375 Pierre Fayol, koji je imao mnogobrojne vojne kontakte i počeo se ba-
viti Virginijom prije požara Nacionalnog arhiva, također to spominje
u dodatku svojoj knjizi na francuskom na str. 217. Naziva to Odlukom
broj 105, 16. ožujka 1946. Relevantni normandijski arhivi navedeni su
ovdje: http:// le50enlignebis.free.fr/ spip.php?article18692.
376 Nouzille, str. 15.
377 Prijevod pisma grofa Voguëa Fayolu, 14. ožujka 1987., Fonds Fayol,
CHRD, Lyon.
378 Prijevod svjedočenja Huberta Petieta, Nouzille, str. 14.

367
 Nikad do jeseni 1944. Virginia nije bila toliko tražena
u svojem profesionalnom životu. Iako je imao više od dvije
godine, OSS je vječno morao opravdavati svoje velike troškove
pa čak i svoje postojanje nesklonom vojnom vrhu u Washin-
gtonu. Smatralo se da Virginijini uspjesi na tom polju pružaju
uvjerljive odgovore na neizbježna pitanja o postignućima službe.
OSS je odavno trebao heroja, a sad su ga i imali.
I Virginia je žudjela za povratkom na posao, a u Parizu Paul
van der Stricht, koji je nadzirao operacije u zapadnoj Europi,
jednako je žarko želio raditi s njom. Sva razmišljanja o povrat-
ku kući u Baltimore odgođena su kad su je potkraj listopada
pozvali natrag u Pariz pod njezinim starim terenskim imenom
Marcelle Montagne.379 Nade da će rat završiti do zime ometene
su vojnim neuspjesima u Belgiji i Nizozemskoj. U rujnu je
britanska ofenziva za forsiranje Rajne i prelazak u Njemačku iz
Nizozemske završio žalosnim neuspjehom. Tri mjeseca poslije,
oko Božića 1944., američke su postrojbe pretrpjele najveći ratni
gubitak u području Ardena u Belgiji kad su ih Nijemci iznena-
dili posljednjom velikom protuofenzivom na zapadnoj bojišnici.
Nakon trijumfalnog oslobođenja Francuske Saveznici su sad
bili suočeni s gorkom činjenicom da će borba protiv Hitlera
još dugo trajati.
Wild Bill Donovan odlučio je upustiti se u spektakularnu
misiju kojom će zadnjim zamahom jednom za svagda ušutkati
svoje kritičare. U sklopu toga Virginia je osobno izabrana među
desetcima najbolje ocijenjenih OSS-ovih agenata za izvrše-
nje ultratajnog pohoda koji bi mogao odigrati glavnu ulogu u

379 Arhiv OSS-a, Memorandum kapetana Milletta kapetanu Calimandu,

26. listopada 1944. (kopija pronađena u Fonds Fayol, CHRD, Lyon).

368
 posljednjim mjesecima sukoba. To što je izabrana umjesto toliko
očvrslih muškaraca bio je dokaz koliko je utjecala na promjenu
mišljenja o ženama u ratu – a dosjei upućuju na to da njezin
invaliditet nije čak ni spomenut kao problem. Virginia je, napro-
tiv, bila očit izbor zahvaljujući svojoj hrabrosti, snalažljivosti,
„savršenoj izvedbi” operacija u Francuskoj, „izvrsnoj osobnosti”,
opsežnim kontaktima, poznavanju njemačkog jezika i bliskosti
s Austrijom iz vremena njezina studija u Beču. Ona će, kako
je odlučeno, dati „divljenja vrijedan doprinos” prodoru u srce
neprijateljskog teritorija.380 Njezin je položaj sad bio takav da
je u odgovoru zatražila od van der Strichta da poručnik Goillot
sudjeluje s njom u misiji i on je pristao. Paul je također, na njezin
zahtjev, dobio američko državljanstvo koje je odavno želio.
Misija kodnog naziva Operacija Crocus bila je tek u planu
jer je ovisila o tome kako će se razvijati saveznička ofenziva.
No ako bi se išlo u njezino ostvarenje, bila bi to nedvojbeno
jedna od odvažnijih tajnih ratnih operacija. Virginijini izgledi
da preživi bili su ne veći od jedan naprama tri jer bi ona i Paul
organizirali snage pokreta otpora oko Innsbrucka u austrijskom
Tirolu, alpskom području protkanom posebnom mistikom za
najfanatičnije pristaše nacionalsocijalizma. Postojala je bojazan
da će se Wehrmacht povući u neosvojivu podzemnu utvrdu u
planinama da se odupre napredovanju savezničke vojske. Hitler
je već dao izgraditi podzemne tvornice oružja, pogotovo one
za izradu Messerschmitta u Kematenu, gdje su stotine stranih
zarobljenika radile u negrijanim i nezaštićenim špiljama pod
stalnim savezničkim bombardiranjem. Sad su se širile glasine

380 Arhiv OSS-a, Stewart W. Kerman Jr. Allenu W. Dullesu, 13. listopa-
da 1944., „Anketa za potencijalne kandidate za osoblje u austrijskim
operacijama“ (kopija pronađena u Fonds Fayol, CHRD, Lyon).

369
o izgradnji moćnih utvrda radi stvaranja nacističke redute s
golemim zalihama oružja i količinama namirnica dovoljnima
da dvije godine održava na životu sto tisuća ljudi, a pod paskom
elitnih postrojbi SS-a. Nitko nije znao je li to neka fantomska
prijetnja u Wagnerovu stilu, krajnja varka njemačkih agenata
ili prava prepreka savezničkoj pobjedi381. Britanci su u njezino
postojanje sumnjali više nego Amerikanci. Ali OSS, koji je to
očito smatrao ozbiljnom hipotezom, htio je preduhitriti bitku
koja je lako mogla postati najkrvavijom u cijelom ratu, i to
infiltriranjem male ekipe agenata koje bi surađivale s lokalnim
austrijskim makijašima. Virginia (čije je kodno ime bilo blago
preinačeno u Diana) i njezini ljudi morali bi otkriti postoji li
reduta, a ako postoji – isplanirati napad.
Ona i Paul udubili su se sljedećih nekoliko tjedana u nove
sigurnosne tehnike i nakratko živjeli gotovo normalno. Jednom
su za ručak bili u restoranu na Boulevard Saint-Germainu kad
je spazila poznato lice. Ustala je od stola i prešla prostoriju da
se javi Pierreu Fayolu i njegovoj supruzi Marianne – koji su
prepoznali njezin hod, kao i upečatljiv izgled i snažnu prisutnost
koja je imala toliki utjecaj na zaravni. Rekla im je da čeka odla-
zak u novu misiju u srednju Europu – dakako, bez navođenja
detalja – i četvorka je popila piće za rastanak. Virginia vjerojatno
nije bila svjesna Fayolove korjenite promjene mišljenja o njoj, ali
on je do kraja života pamtio taj trenutak s dubokim emocijama.
Bio je to posljednji put da je vidio Virginiju i priznao je da mu
život više nikad nije bio tako živ i uzbudljiv382.

381 Za dodatne informacije o reduti pročitajte Rodney G. Minott: The

Fortress that Never Was; Peter Grose: Gentleman Spy; William Casey:
The Secret War against Hitler.
382 Fayol, str. 18.

370
 Na drugom kraju grada u studenom 1944. pariška
policija privela je ženu u tridesetima po imenu Irma Alesch
na ispitivanje o njezinu bratu Robertu. Trgovac iz Reimsa Pierre
Decley, jedan od onih koji su svećeniku povjerili na čuvanje
osobnu imovinu Germaine Guérin onoga dana kad je uhićena,
svratio je u Lyon nakon što je grad oslobođen u rujnu samo da
bi otkrio da je njezin stan opljačkan. Nestalo je trinaest milijuna
franaka (otprilike 3 milijuna funti u današnjem novcu), gotovine
i dragocjenosti, kao i sam Alesch. Decley je o tome obavijestio
parišku policiju, koja je pokrenula istragu. Opat je brzo postao
glavni sumnjivac.
Irma, koja je sada živjela sama u njegovom raskošnom stanu,
priznala je da je brat radio za Nijemce, i to za neke od najomra-
ženijih agenata Abwehra. Priznala je i da se nakon odlaska u
Lyon po njihovu nalogu u siječnju 1943., da im pomaže u uhi-
ćenjima, vratio s nekoliko kovčega krzna i srebrnine.383 Policija
je pretražila Aleschev stan i pronašla barem dio robe ukradene
iz doma Germaine Guérin. Zločin je dokazan, ali je osumnjičeni
odavno bio u bijegu.
Istražni sudac izdao je nalog za uhićenje Alescha i poslao
policiju u La Varenne-Saint-Hilaire, gdje su župljani već shva-
tili da je njihov bivši svećenik odgovoran za vabljenje mnogih
mladih pripadnika pokreta otpora u mrežu GESTAPO-a. Jedan
je, na primjer, uhićen nakon što je Aleschu dao obavještajne
podatke o smrtonosnom njemačkom projektilu, letećoj bom-
bi V-1, kojima je zasipan jugoistok Engleske nakon Dana D,
misleći da će ta informacija biti poslana dalje u London (što,

383 Prevedeno svjedočenje Irme Alesch 24. studenog 1944. i drugih u

dokumentu Dossier Judiciare Alesch, ANZ6 597- 5024 01051946,
Nacionalni arhiv, Pariz.

371
naravno, nije). Sam Alesch nije viđen od sredine kolovoza, kada
su Saveznici stigli do predgrađa Pariza. Unatoč svim naporima
policija je ostala praznih ruku.

Na Stjepanje Diana i prijatelj (kako su Virginia i Paul

sad često bili poznati) poslani su u centralno europsko sje-
dište OSS-a u kraljevskoj palači u Caserti sjeverno od Napulja
(također Eisenhowerovo sjedište kao vrhovnog savezničkog
zapovjednika) kako bi prošli intenzivnu obuku. Ondje je
u raskošnim odajama versajskoga stila i tri kilometra duom
pejzažnom parku upućena u vještine garotiranja, rukovanja
bodežom i tiho usmrćivanje golim rukama. Pištoljem treba
ciljati iz čučnja držeći ga objema rukama u razini struka te pucati
dvokratno – ispaliti dva hitca u brzom slijedu. U drugoj učionici
naučila je usavršiti radijski prijenos. Tjedni su brzo prolazili,
a saveznički prodor kroz Italiju zapeo je u krvavoj borbi bez
pomaka stotinama kilometara dalje na sjeveru. Virginia je gubila
strpljenje dok se bavila radnjama koje su po njezinu mišljenju
bile nepotrebne.
U Washingtonu je 5. veljače 1945. službena preporuka da se
Virginiji dodijeli orden Križa za zasluge dopro do mahagonij-
skog radnog stola Wild Billa u njegovu poželjnom kutnom ure-
du u prizemlju sjedišta OSS-a u Ulici E. Virginijino se hrabro
držanje pred neprijateljem silno svidjelo čovjeku koji je uživao
u svemu neortodoksnom i pustolovnom. Postala mu je jedna
od omiljenih tema, a pri svakom kazivanju malo bi dodatno
uljepšao priču. Jedna od njegovih najdražih bila je apokrifna
priča o tome kako je skočila padobranom u ratnu zonu s umjet-
nom nogom zataknutom ispod mišice. Ravnatelj je tako revno
širio priče o svojoj slavnoj agentici (bilo istinite ili izmišljene)
da su se njezini zapovjednici na terenu počeli zabrinjavati. U

372
časopisima kao što je Reader’s Digest počeli su izlaziti članci o
gotovo nadčovječnoj „Amerikanki” uključenoj u tajnu operaciju
visokog rizika. Pukovnik James Forgan, zapovjednik OSS-a
za europsko ratište, upozorio je da se dodjela počasti „mora
odgoditi do trenutka u kojem više ne bude ugrožavala sigurnost
dobitnice koja se još bavi sličnim aktivnostima”.384
Virginia je za to vrijeme bila s Paulom, ali bili su frustrirani
zato što u tom času nisu bili angažirani na misiji. Zapravo, tek
u ožujku, kada je saveznička vojska već prelazila preko Rajne u
Njemačku, napokon su zacrtani parametri operacije koja je iz
Crocus preimenovana u Fairmont. Čak je i tada operacija ostala
neizvjesna i podložna stalnim promjenama. Začudo, odlučeno je
da je najbolji način ubacivanja Virginije u Austriju bio uspon na
još jedan visoki planinski prijevoj, i to noseći predajnik. „Diana,
koja je prepješačila Pireneje na visini od 3000 metara, očito
ne strahuje od hodanja,”385 primijetio je Gerry, zadivljeni viši
časnik OSS-a u Caserti. Nije bila uplašena, nego bijesna što
je iznevjerena. Paulu je bilo zabranjeno da ide s njom zbog
njegova lošeg njemačkog i javljeno mu je da će tek poslije moći
iskočiti padobranom. Ona je uporno tvrdila da su njih dvoje
nerazdvojna ekipa i pokušala je sama preuzeti kontrolu nad
planovima infiltracije, čak i obilazeći svoje kontakte u Ženevi
ne bi li pronašla način da zajedno uđu u Austriju. Njezini su
zapovjednici takvu reakciju protumačili kao nepotrebnu „želju
za samostalnošću”, a jedan viši časnik napisao je da se „Dianino
držanje gledano odavde doima glupim… [ali] još se nadam

384 Arhiv OSS-a, Preporuka za dodjelu Križa za zasluge, potpisao pukovnik

Forgan, 5. veljače, s dodatkom od 26. veljače 1945., NARA, RG 226.
385 Arhiv OSS-a, Gerry (Caserta) za Chapina (Caserta), Sasac (Pariz) za
Brinckerhoffa, 25. ožujka 1945., NARA, RG 226.

373
da ću je navesti na to da progleda.”386 Virginiju nikad nije bilo
lako ukrotiti, a njezin bijes bio je odraz njezine odlučnosti da
ima Paula uza se, i kao para i kao pouzdanog suborca. Nije joj
se svidjelo kako su nadređeni koji nemaju njezino iskustvo na
terenu zanemarili njezine želje. Neki koji je nisu ni poznavali
kao da nisu mogli prihvatiti činjenicu da je ona žena i barem joj
se jedan obraćao u muškom rodu.387
Dana 10. travnja Virginia je ipak popustila. Pristala je otići
u Austriju bez Paula i počelo je posljednje odbrojavanje do
početka operacije Fairmont. S novim kodnim imenom Camille
potvrđena je kao voditeljica ekipe i trebala je regrutirati vlastite
austrijske gerilce sa zadaćom pripremanja „pomno tempirane”
zasjede na nacističke konvoje – kodna riječ za napad bila je vjen-
čanje. No glavni prioritet agentice Camille bio je saznati nešto o
reduti koja je i dalje morila umove savezničkog zapovjedništva
i crpla njihove resurse. Niz povjesničara navodi upravo bojazan
da bi takav nacistički bastion mogao produžiti rat u Europi i
do dvije godine kao jedan od razloga za suzdržavanje Amerika-
naca od napredovanja prema Berlinu, a tu su odluku mnogi su
poslije smatrali glavnim razlogom što je njemačka prijestolnica
pružena sovjetskoj Crvenoj armiji na pladnju. (Drugi kritičari
vjeruju da je prebacivanje vojnika preko austrijskih Alpa bilo
posljedica, a ne uzrok, odluke da se dopusti Rusima da prvi
uđu u njemačku prijestolnicu.) Bilo kako bilo, Virginia se opet
našla usred europskog rata, ali joj je rečeno da djeluje samo s
malom skupinom ljudi jer bi s obzirom na neravan teren bilo

386 Arhiv OSS-a, Gerry za Bakera (Annemasse) i Brinckerhoffa (Pariz),

1. travnja 1945.; Gerryjeva poruka Brinckerhoffu, 4. travnja 1945.,
NARA, RG 226.
387 Arhiv OSS, 30.3.1945., RG 226, NARA.

374
nemoguće dostaviti dovoljno oružja za mnoge ljude: „Morate
se usredotočiti na kvalitetu, a ne na kvantitetu ljudi da biste bili
posve sigurni da će svako oružje i svaki gram eksploziva dospjeti
u ruke nekoga tko će ubijati naciste, slušati zapovijedi i držati
jezik za zubima.”388
Virginia i Paul otišli su na francusko-švicarsku granicu kod
Annemassea da obave završne pripreme. Lijepo je zatoplilo
i nakanila je otići na istok Švicarske kako bi tijekom noći 15.
travnja prešla granicu s Austrijom, ali je zbog neočekivano brzog
napredovanja savezničkih snaga njezin odlazak bio odgođen.
Napokon su zapovjednici uvidjeli da virginijino nestalno sta-
nje nema smisla. „Trebalo nešto poduzeti u vezi s tom ženom.
Ako je dobra agentica, zaslužuje bolji tretman od dosadašnjeg”,
komentirao je jedan očito posramljeni viši časnik. Odgovor iz
Berna, klasičan primjer službenog prebacivanja odgovornosti,
glasio je: „Slažemo se sa zaključcima, ali ne i s optužbama za
navodno zanemarivanje izvanredne agentice.”
Događaji su ih ubrzano prestizali. Dana 25. travnja sovjetske
trupe prvi su se put na obalama Labe susrele s američkim snaga-
ma. Pet dana poslije u Führerbunkeru u Berlinu Hitler je prislo-
nio pištolj sebi na glavu i oduzeo si život. Na dan predviđen za
njezin odlazak stigla je vijest da je američka Sedma armija sad
udaljena samo još dvadeset kilometara od mjesta navodne redu-
te a da nije naišla ni na kakav očajnički rovovski otpor kojeg su se
pribojavali – štoviše, u nekim naseljima mještani su čak pljeskali
vojnicima koji su stupali ulicama. Nacistička planinska utvrda
oko koje se plelo taktičko razmišljanje Saveznika u završnim

388 Arhiv OSS-a, Operations General Directive za Camille, 7. travnja

1945., NARA, RG 226.

375
tjednima rata pokazala se himerom. Nije postojala nigdje osim
u glavama šačice upornih njemačkih generala i raspaljene mašte
nekolicine američkih zapovjednika. Stožer u Caserti prekinuo
je Virginijinu misiju riječima: „S obzirom na brzi razvoj ratnog
stanja, vjerujem da je besmisleno riskirati živote Diane, [Paula]
i ekipe. Otkažite planove.”
Dana 7. svibnja u Reimsu na sjeveru Francuske Treći Reich
bezuvjetno se predao. Borbe su prestale sutradan nešto prije pono-
ći i taj dan postao je poznat kao Dan pobjede u Europi (VE).
Iznenadna tišina isprva je bila čudna. Virginia nije očekivala da
će mir nastupiti tako brzo. Nije bila jedina među agentima koji
su se izložili tolikim rizicima i preživjeli rat a da im je ostao okus
besmisla kad je svemu došao kraj. Paulova je nazočnost ipak bila
utješna i otišli su u Pariz, njihov omiljeni grad, da sjede u kafićima,
piju vino, puše američke cigarete i upijaju sunce. Bio je užitak
dijeliti ljubav i smijeh, biti zajedno. Možda je bio šok ostati na
životu. Rat je i dalje bio oko njih. Vladala je nestašice hrane, pred
prodavaonicama bili su redovi. Milijuni ljudi ostali su bez doma,
ulice su bile puste, a opskrba strujom sporadična. Najstrašnija su
ipak bila pitanja o deportiranima ili jednostavno nestalima. Hoće
li se netko od njih vratiti? I kakvi bi bili kad bi se vratili?
Njihov kratki predah prekinuo je brzojav iz Washingto-
na, gdje je Harry Truman prisegnuo za predsjednika nakon
prerane smrti Franklina Roosevelta. Sada kad više nije bilo
neprijateljskog djelovanja u Europi, Bill Donovan htio je žurno
dovršiti postupak odlikovanja Virginije za naoružavanje, obuku
i ustrojavanje tri vrlo djelatne bojne FFI-ja, za vođenje uspješne
sabotažne kampanje golemih razmjera koja je omogućila doče-
kivanje njemačkih postrojbi u zasjedi te zbog istaknute uloge
u vrlo opasnom poslu odašiljanja radijskog signala. Ukratko,
zaključeno je da je pokazala „izvanredno junaštvo u vezi s vojnim

376
operacijama usmjerenim protiv neprijatelja.”389 Donovan je bio
oduševljen što će časnica OSS-a biti jedina civilna žena u ratu
odlikovana Križem za zasluge. Budućnost OSS-a izgledala je
sve manje izvjesna sad kad se rat bližio kraju i kad je njegov
rodonačelnik pokojan, zato je jedva čekao obznaniti nagradu
i tako istaknuti prestiž agencije. Donovan se stoga odlučio na
nesvakidašnji korak i predložio je da se svečanost održi u Bije-
loj kući. „Budući da nagrada ovakve vrste dosad nije još nikad
dodijeljena,” napisao je novome predsjedniku, „možda ćete je
htjeti osobno uručiti.”390 Truman je pristao.
Virginiju su pak mučili nelagoda i nemir. Nije bila podvojenih
osjećaja samo u pogledu odavanja počasti nego je smatrala da
takvo što za tajnog agenta – jer je to htjela i dalje biti – nije
preporučljivo naći se u središtu javne manifestacije391. Njoj je
sudjelovanje u dobroj borbi postalo profesija, a ne običan posao
ili se možda opet zabrinula da bi njezin invaliditet mogao posta-
ti tema pod medijskim povećalom. Dana 13. lipnja zamolila je
zapovjednike u Parizu da odbiju predsjednikov poziv u Ovalni
ured u njezino ime: „Gospođica Virginia Hall… čvrstog je uvje-
renja da ne bi trebala dobiti nikakav publicitet kao ni ikakvu
objavu u vezi sa svojim odličjem… Naglašava da je još u službi
i jedva čeka da se opet primi posla. Svaki publicitet spriječio bi
njezino sudjelovanje u bilo kakvim operacijama.”392 Poslije je

389 Arhiv OSS-a, administrativni dosjei Ureda direktora u Washingtonu,

od 1944. do 1945., NARA, RG 226.
390 Arhiv OSS-a, Memorandum za predsjednika, 12. svibnja 1945.,
NARA, RG 226.
391 Arhiv OSS-a, brzojav OSS-a Glavinu (OSS Caserta), 10. svibnja
1945. NARA, RG 226.
392 Arhiv OSS-a, brzojav od Gamblea (OSS Pariz) uredu direktora
OSS-a (Washington), 13. lipnja 1945., NARA, RG 226.

377
Virginia svratila u Ured OSS-a u Londonu pohvalnicu preu-
zeti. Mlada časnica s čuđenjem se sjećala te zgode. „Čitala sam
njezina izvješća i s nestrpljenjem sam čekala da je upoznam,”
prisjećala se Mary Donovan iz Ženskog vojnog korpusa, „toliko
oduševljena njezinom velikom iskazanom hrabrošću.” No stekla
je dojam da je „nepotrebno štura, kao da nije baš bila zadovoljna
time što joj je dodijeljen Križ za zasluge.”393 Virginia niti je
tražila pohvale niti ih je znala primati.

I Virginia je znala da još nije završila s poslom. Osjećala

je da se mora vratiti tamo gdje je sve počelo. Sreća koju je doživjela
na osobnom planu nije u njezinim očima zasjenila tragediju koja
je snašla njezine prijatelje u Lyonu i drugdje gdje je djelovala,
prevaljujući tisuće milja ratom razorenih cesta. Američka voj-
ska izazivala je bijes kod mnogih pripadnika pokreta otpora jer
je njemačkim ratnim zarobljenicima dijelila cigarete – dok su
se Francuzi tako dugo morali suzdržavati od pušenja i još su
imali tako malo. Vladao je opći strah da su Amerikanci, koji
nikad nisu doživjeli životnu stvarnost pod nacističkom čizmom,
„uporno nedokazani”394 u pogledu razmjera barbarstva koje se
provodilo u Francuskoj i odviše popustljivi prema onima koji su
za to odgovorni. Virginia je bila jedna od rijetkih Amerikanki
koja je to vidjela svojim očima i doživjela. Nije zaboravila one
svakodnevne ratnike koji su stavili život na kocku pomažući joj da
raspiri plamen otpora. Sad je saznavala kolika je bila cijena svega.
Njezin povratak u Lyon, u društvu s Paulom, probudio je
duboke emocije. Nijemci su pri povlačenju u rujnu 1944. srušili

393 Rossiter, str. 125.

394 Izvješće SOE Judex, 16. studenog 1944.

378
sve lijepe mostove preko rijeka. I američko bombardiranje u
svibnju 1944. izazvalo je razorne požare. Još gora od štete nane-
sene tako lijepom gradu bila je bol zadana njegovim stanovnici-
ma. Slavu lionskog prkosa 1941. i 1942. zamijenio je – čak i kad
je nastupio mir – beznadni očaj zbog svega izgubljenog. Toliko
je Virginijine vojske pomagača bilo deportirano u pakao nje-
mačkih logora smrti. Previše ih se – kao što su Alphonse Besson
(koji je bio na prijemu na kojem su uhićena braća Newton) i
društveno istaknuta Vera Leigh – više nije vratilo. Čak i oni koje
su Saveznici oslobodili bili su kao utvare: bolesni, slabi i gladni.
Sve su im oteli nacistički pljačkaši.
U Ulici Xavier Privat Virginia je pronašla jednu od svojih
kurirki, Eugénie Catin, koja je bila uhićena kad i Henry i Alfred
Newton u travnju 1943. Bila je deportirana u Njemačku, a zatim
u radni logor za robovsku snagu kod Praga, vratila se i zatekla
svoj dom bez namještaja, odjeće, posuđa, čak i instalacija za
struju i vodu. Još je veći nemir izazivao pogled na Germaine
Guérin koja se netom vratila iz Ravensbrücka, gdje su žene
držane u žičanim kavezima, a drugima je namjerno ubrizgavana
gangrena. Dvije trećine zatvorenica umrlo je, ali neko je čudo
spasilo Germaine od plinske komore ili bolesti. Ipak nije više
bila bodra pokretačka sila kao nekad. Koža joj je bila požutjela,
a nekoć glatke tamne kovrče bile su prošarane sjedinama. Njezin
stan, ormari i bankovni računi bili su ispražnjeni i bila je shrvana
viješću o smrti prijatelja Eugènea Jeuneta.
Ne postoje zapisi o tome što se dogodilo s Germaineinim
filles de joie koje su se toliko žrtvovale da izvuku obavještajne
podatke iz svojih višijevskih i njemačkih mušterija. Toliko je
ogorčena zbunjenost vladala neposredno nakon oslobođenja da
su mnoge prostitutke bile podvrgnute brutalnom tretmanu zbog
svoje „horizontalne suradnje” bez obzira na to jesu li doista bile

379
 nacistički jataci ili ne. Bilo je to dvostruko okrutno zato što su
često bile prisiljene na taj zanat kako bi preživjele nakon ostanka
bez posla ili bez muževa. Tisuće su natjerane da defiliraju gole na
ulicama dok se po njima pljuvalo, brijalo ih se, mazalo katranom
i posipavalo perjem pa i tuklo u okvirima takozvanog épuration
sauvage ili divljeg pročišćenja. Katkad su prosvjedovale govoreći
da su domoljupke, a barem je jedna tvrdila da je osobno izbacila
„dvadeset osam njemačkih vojnika hors de combat” namjernom
zarazom.395 Većinu ljudi zanimale su samo jasno definirane
radnje junaštva, a ne takvi složeni smioni istupi. Virginia je ipak
shvaćala da se hrabrost očituje u mnogo različitih oblika.
Kad je dr. Jean Rousset otvorio vrata svoje stare poste de
commande, Virginia na trenutak nije bila sigurna je li ta poput
kostura mršava ali dostojanstvena prilika zaista bio njezin stari
poručnik. Rousset je upravo bio vraćen u domovinu nakon
osamnaest mjeseci u Buchenwaldu, gdje je bio interniran s
drugim Virginijinim odanim agentima, blizancima Newton. Sva
su trojica preživjela i dočekala da ih oslobodi američka vojska
11. travnja, ali Rousset više nije uspio vratiti svoj stari veseo
duh. Na licu mu je bila ispisana patnja. Ispričao je kako je bio
jedan od zatvorenika Nacht und Nebel – ili noći i magle – koje
je Reich smatrao najopasnijima i stoga predodređenima da ih
proguta mrak tako da njihove obitelji nikad ne saznaju što im
se dogodilo. Ipak, nekako se svojim jezičnim sposobnostima
izborio za život. Logorski su ga stražari poštedjeli sigurnog
pogubljenja jer je služio kao liječnik u logorskom sanatoriju, gdje
je njegovao bolesne bez lijekova, dva pacijenta po krevetu. Sad je
samo opisivao ružne scene prisilnog rada, smrtonosne epidemije,

395 Morgan, str. 112.

380
pogubljenja po kratkom postupku i jezive pseudoznanstvene
pokuse koje je provodio SS.396 Možda je poštedio Virginiju
priče o tome kako je žena zapovjednika logora koristila kožu
zatvorenika za sjenila za lampe i ukoričavanje knjiga.
No nije mogao ublažiti udarac koji je izazvala najgora vijest.
Načas je u Buchenwaldu vidio Marcela Lecciu, krvavog i izu-
daranog. Navečer 10. rujna – kad se Virginia spremala krenuti u
pohod s Paulom i Dianeinim Neregularcima – gledao je kako su
joj trojicu nećaka izveli iz njihove kolibe. Usudio se nadati da ih
samo vode u šetnju, ali su odvedeni u Blockhaus 17, gdje su opet
žestoko pretučeni. U dvadeset do šest te su večeri obješeni za
žice zakvačene na mesarske kuke. Umirali su bolnom sporošću,
u fazama davljeni vlastitom težinom. Kad su umrli, njihova su
tijela nemarno bačena u peć krematorija. (Virginia je poslije
saznala da su Leccijini rođaci, koje nije htio ostaviti u Parizu
kad mu je ponudila da ga izvuče iz zatvora, poslani u drugi logor.
Oni su, dirljivom ironijom, preživjeli i bili su sada slobodni.)
Rousset nadalje nije mogao a da ne spomene avet opata Ales-
cha. Zacijelo je bila posljedica njegove izdaje to što su toliki
Virginijini pomagači zarobljeni, možda čak i sami nećaci. Liječ-
nika je morilo to što se dao tako uloviti u mrežu jednog Alescha
umjesto da shvati s kim ima posla. Sigurno je i Virginia trebala
preuzeti dio krivnje što ga je primila pod svoje okrilje. Činjenica
je da su njezinu odluku da ga primi, preuzme njegove podatke
i dobro mu plati – unatoč vlastitoj nelagodi – mnogi poput
Germaine Guérin doživjeli kao znak da svećenik je čist. Ta je
misao nesumnjivo progonila Virginiju do kraja života. Štoviše,
nije ni u kojem trenutku uspijevala iz misli odagnati Aleschev

396 Jean Rousset, SHD datoteka GR16P524616, Pariz.

381
 ledeni pogled. Ali gdje je on sad? Nakon njezina mučnog sastan-
ka s Pépinom 11. lipnja Virginia je središnjici OSS-a poslala
podrobno izvješće o svemu što je znala o Aleschevoj izdaji i o
patnji koju je prouzročio. Zbog Rousseta, Germaine, blizanaca,
a najviše zbog nećaka – rekla im je da je od presudne važnosti
da ga uhvate. Njezine riječi imale su velik učinak.
Još dolazeći k sebi od onoga što je vidjela u Lyonu, Virginia je
otišla u Haute-Loire saznati što se dogodilo njezinim dječacima.
Usput je u Le Puyu potražila Joulianove – madame se polako
oporavljala od batina dobivenima od GESTAPO-a, a monsieur
još bio bolestan i slab nakon povratka iz logora u Njemačkoj.
Oni i još jedan Virginiji naklonjeni par – Labouriers, koji su joj
nabavili prijevoz za primanje padobranskih isporuka – također
su ostali bez novca, bez namještaja, bez sredstava za život, čak
i bez odjeće. Madame Labourier morala je svoju jedinu suknju
sašiti od tkanine madraca u koncentracijskom logoru. Mnogi od
tih prijatelja odbili su primiti od SOE-ja novac za svoj rad – a
sada, kako je javljala Virginia, uskraćena im je pomoć francuske
vlade s objašnjenjem da su se bavili ilegalnim aktivnostima u
ime strane sile.397 Razjarena zbog te nepravde, Virginia je u
London slala izvješća o neopjevanom junaštvu tih ljudi i tražila
odštetu za njih. Barem u slučaju Germaine Guérin tajni dosjei
koji su prvi put otvoreni za ovu knjigu pokazuju da je Virginia
osobno svojoj prijateljici uručila osamdeset tisuća franaka kao
„bonus” i pohvalnicu za hrabrost i predanost dužnosti u ime
britanske vlade.398 Nije pronađena takva evidencija financijske
pomoći za druge. U dosjeima je zabilježena i strepnja blizanaca,

397 Arhiv OSS-a, poručnik Goillot i Hall načelniku Ogranka SO, prosli-
jeđeno, 11. lipnja 1945., NARA, RG 226.
398 SOE, Osobni dosje Germaine Guérin.

382
koje je Germaine tako hrabro nastojala spasiti, oko toga je li
preživjela logor. Tad je u Le Chambonu Virginia saznala da su
dva pripadnika Bobovih makijaša poginula nakon pristupanja
francuskoj vojsci. Kad će prestati stizati loše vijesti?

Virginia nije mogla noću spavati zbog Alescha. Ne bi

bilo utješno znati da se još ujesen 1944. izborio za primjeren
novi položaj u novooslobođenom Bruxellesu. Kao pravi varalica,
dosljedno se predstavio lažnim pismom u kojem ga pariški nad-
biskup preporučuje kao „dobrog opata” koji je teško stradao zbog
Nijemaca.399 Belgijci su se sažalili nad Aleschem i pružili mu
utočište, a zatim i posao kapelana za zatvorenike i prognanike.
Bio je toliko uvjerljiv da nitko nije posumnjao u njegovu dvo-
ličnost niti je pomislio na to da provjeri njegovu prošlost, ali u
svibnju 1945. stigla je vijest da mu je francuska policija na tragu
u vezi sa slučajem Germaine Guérin. Virginijina dojava i još
jedna od MI6 (čije je agente Alesch također izdao) pokrenule su
Protuobavještajnu službu američke vojske. Ubrzo su od Alescha
njegovi poslodavci zatražili da ode uz upozorenje da ga američke
vlasti žele podvrgnuti ispitivanju. Opat je pobjegao u svoju
domovinu Luksemburg, ali prepreden kakav je bio, računao je
da bi situaciju mogao okrenuti u svoju korist i izbjeći protuudar
francuskog pravosudnog sustava. Vratio se u Belgiju i 2. srpnja
predao se Amerikancima.
Noseći civilnu odjeću, predstavio se imenom René Martin,
kojim se često koristio prilikom posjeta Virginiji u Lyonu. U

399 Zapisnik s ispitivanja Roberta Alescha, agenta Abwehra III Pariz, od

OSS-a, ogranak X-2 (kontrašpijunaža), 6. kolovoza 1945., dokument
8. kolovoza 1945., kopija prevedena na francuski, pravosudni dosje
Alesch, Nacionalni arhiv u Parizu.

383
majstorskoj izvedbi prikazao je sebe kao žrtvu Nijemaca, za koje
je bio prisiljen raditi nakon što su otkrili da pomaže pokretu
otpora u njegovoj staroj župi. Pretpostavljajući da Amerikanci
žude za dobrim izvorom informacija o Abwehru, dao im je
naslutiti da će odati desetke korisnih imena u zamjenu za slo-
bodu i financijsku potporu. U daljnjim ispitivanjima u vezi s
kontrašpijunažom za OSS u Parizu 6. kolovoza 1945. Alesch je
hinio da je bio na strani Saveznika. Tvrdio je da se drugi dvostru-
ki agent infiltrirao u Virginijinu mrežu i predao GESTAPO-u
imena članova te mreže dok ju je on, naprotiv, nastojao zaštititi.
Tvrdio je da on nema nikakve veze s uhićenjima.
Nasreću, zahvaljujući Virginijinu podrobnom izvješću o
Aleschu, njegovi američki ispitivači znali su kako stoje stvari i
nisu se dali obmanuti. Te su ga večeri odmah predali pariškom
pravosuđu i unutar tjedan dana započeo je dugi niz sudskih
rasprava o njegovoj izdaji. U isto vrijeme kad je maršal Pétain,
koji je na vlastiti zahtjev vraćen u Francusku, proglašen krivim
i osuđen na smrt (presuda je poslije preinačena u doživotni
zatvor) zbog izdaje, Alesch je svim silama do zadnje varke nasto-
jao spasiti kožu. Opat je iznio ponudu koju bi francuske tajne
službe zacijelo cijenile i poštedjele mu život ako ih zanimaju
podatci o jednom od najviših časnika Abwehra.

U Parizu je Virginia dobila od OSS-a svoju ocjenu

prije povratka u Sjedinjene Države. Nije mogla biti bolja. U
najtežim trenutcima njezina motivacija i praktična inteligen-
cija (uključujući brzinu i točnost prosuđivanja) sustavno su se
pokazali „vrhunskima”. Godine provedene u neprijateljskom
zaleđu potvrdile su da je izrazito stabilna, nije vođena emoci-
jama, neustrašiva je i sposobna voditi druge i surađivati s nji-
ma. Njezino fizičko stanje (uključujući spretnost, izdržljivost,

384
čvrstinu i odvažnost) ocijenjeno je kao „vrlo zadovoljavajuće”.
U izvješću se navodi da je „gospođica Hall polučila izvanredno
dobre rezultate u svim dodijeljenim zadatcima” te da će i dalje
biti odlična agentica. Pohvalni komentari bili su navedeni u
dugom popisu priznanja u kojima je Virginia prikazana kao
najuspješniji saveznički ženski agent u europskom ratu te jedan
od glavnih pionira na području tajnog ratovanja. Budućnost joj
je bila zajamčena.

Virginia je nekoć obožavala Francusku i uvijek je htjela

živjeti u inozemstvu pa zašto sada ići kući? Da bi se odmarala – i
sigurno zaboravila – ali i za ljubav Paulu, koji je žudio za tim
da iza sebe ostavi svađe Starog svijeta i živi novim životom kao
Amerikanac. Krenula je preko Atlantika uz poštovanje i divljenje
svojih kolega i nadređenih te uz ljubav dobrog čovjeka. U ratu
je pronašla ispunjenje. Hoće li tako biti i u miru?

385
 DVANAESTO POGLAVLJE:

Godine rada za CIA-u

Virginia se u Sjedinjene Države vratila u rujnu 1945. kao
strankinja u vlastitoj zemlji. Većinu života kao odrasla proži-
vjela je u Europi, a zemlja iz koje je otišla 1931. u jeku Velike
gospodarske krize otad je postala pobjednica u ratu i velesila.
Amerika je doživjela poraz fašizma u Europi i kapitulaciju Japa-
na u kolovozu nakon ispuštanja atomskih bombi na Hirošimu
i Nagasaki. Prevladao je mir, ali njezin povratak kući u dobi od
gotovo četrdeset godina nije bio tako radostan trenutak kakvom
se možda nadala. Malo se agenata zadržalo na neprijateljskom
području tako dugo kao ona i trebalo je vremena da se oporavi
od godina stresa, oskudice i gladovanja. Lice joj je napokon
počelo odavati zbiljnost šestogodišnjeg rata vođenog u Europi,
sad kad je ponestalo adrenalina zbog akcije – i imala je vidljive
(neobjašnjive) ožiljke na lijevoj strani potiljka. „Izgledala je
jezivo i mnogo starije”, prisjeća se njezina nećakinja Lorna,
kojoj je bilo šesnaest. „Vidjeli smo da ju je rat pregazio. Krivila
je za to sve one tablete koje je pila da može dalje raditi – i one za
smirenje i stimulanse.” Nažalost, susret s majkom nakon osam
godina izbivanja nije baš bio okrepljujući tonik. Pokazalo se da
Virginia nije kći koja bi se uklopila u društvo, kako je Barbara
to željela. Nije bila udana, nije imala djece, izgledala je istrošeno

386
i očito se držala Paula Goillota, naturaliziranog Amerikanca
skromnog roda i sa samo srednjoškolskim obrazovanjem, čija je
ambicija bila otvoriti restoran. Njezina svojeglava kći možda je
učinila nešto važno u ratu, ali sve je to bilo daleko od otmjenog
života starih Hallovih.
Barbara se od početka držala hladno prema Paulu. Virginia
je pokušala urazumiti majku rekavši joj da je Paul dobar čovjek
koji je k tomu ljubazan, pametan i duhovit, i koji je usrećuje – ali
Barbari se kod njezine kćeri nije sviđalo nešto što je doživljavala
kao zapovjednički stav. Paul je svoju potencijalnu svekrvu poku-
šao pridobiti drukčijim pristupom, oslanjajući se na svoj galski
šarm, ali sve uzalud. Barbara se nije dala očarati i razmišljanja o
braku stavljena su na led. Uza sve svoje buntovništvo Virginia se
u ovome nije usprotivila majčinim željama – iako se nije htjela
odreći svojeg dragog. Kompromis je bio u tome da će javno
prikrivati svoju vezu s Paulom.
Samo ju je Barbara dva tjedna poslije dopratila na privatnu
svečanost u uredu Billa Donovana u neuglednim prostorijama
OSS-a (kraj napuštene plinare) u kojoj je Virginiji napokon
dodijeljen njezin Križ za zasluge. Paula nije bilo. Možda je
Virginia, sva u bijelom, s bijelim šifonskim rupcem na glavi,
htjela izbjeći sve što bi stvaralo napetost ili joj možda tajnovitost
cijelog događaja nije dopuštala da razgovara s više nego jednim
gostom. Donovan je žene pozdravio u svojoj generalskoj odori,
nedvojbeno ganut zbog činjenice da će ta skromna prilika biti
posljednja takve vrste. Nezadrživi general opisivao je Virginijino
junaštvo predsjedniku Trumanu hrabro se boreći da svoj voljeni
OSS spasi od ukidanja i nadodao da ona predstavlja točno ono
kako bi služba mogla djelovati u budućnosti da bi držala Kremlj
pod kontrolom. No čak ni Virginijini izvanredni rezultati nisu
bili dovoljni da uvjere Trumana kako agencija koju je Donovan

387
stvorio i vodio treba nastaviti s radom. Kao demokrat gajio
je nagonsko nepovjerenje prema karizmatičnom Wild Billu
sklonom republikancima, i svima koji su s njim povezani, a u
tom stavu dodatno ga je učvrstila snažna medijska kampanja
(koju su pothranjivali rivali poput ravnatelja FBI-a J. Edgara
Hoovera) u kojoj je OSS nazivan američkim GESTAPO-om.
Sluteći kraj, Virginia je već dala ostavku na službu tri dana prije
susreta s Wild Billom objasnivši da je njezina misija završena.
Više s nadom nego očekivanjima, napisala je da govori šest
jezika i nadala se da će opet moći služiti svojoj zemlji: „Vrlo
sam zainteresirana za budući rad obavještajne službe i voljela
bih da se moja prijava razmotri u slučaju uspostave obavještajne
agencije.”400 U OSS-ovu dosjeu o njoj opisana je kao „iznimna
osoba” s „gorućom željom” da bude korisna.
Odluka je pala četiri dana nakon svečanosti dodjele, 1. listo-
pada, te je OSS raspušten predsjedničkim nalogom. Otpuštene
su tisuće zaposlenika, među kojima i Paul, ali je Virginia barem
dobila zaostale plaće u obliku čeka na 2067 dolara. Od OSS-a je,
nevjerojatno ali istinito, dobila samo jednogodišnji ugovor, koji
nikad nije obnovljen, ali je izračunato da su joj dužni trideset tri
dana dopusta za razdoblje između travnja 1944. i rujna 1945. Za
sve to vrijeme uzela je samo pet slobodnih dana.
Virginia je bila ratni heroj, ali pronaći posao bilo je sve samo
ne lako, pogotovo za ženu s invaliditetom sad kad se toliko
demobiliziranih vraćalo i kad su svi očekivali da budu vraćeni na
svoje poslove. Htjela se primiti posla, ne toliko zbog prihoda, s
obzirom na to da je još dobivala dobre dividende od naslijeđenih

400 Arhiv OSS-a, Pismo ostavke Virginije Hall, 24. rujna 1945., NARA,
RG 226.

388
ulaganja – i uvijek je oprezno izvlačila novac – nego zbog njezine
stalne potrebe da bude potrebna. No kao i mnogi drugi bivši
tajni agenti, otkrila je da nemogućnost (ili nedostatak želje) da
točno objasni kako je služila u ratu ne sjeda dobro potencijal-
nim poslodavcima u privatnom sektoru. Nekima se činilo da
njezina nevoljkost za razgovor znači da krije nešto mračno, što
je potkrepljivala kontroverzna javna slika OSS-a. Mnogi stari
kolege nailazili su na slične poteškoće na objema stranama
Atlantika. Hrabrost Denisa Rakea u SOE-ju (vratio se u Fran-
cusku 1944. i sudjelovao u nekim od najžešćih borbi) nagrađena
je velikim počastima, među kojima i Britanskim vojnim križem
i francuskom Légion d’Honneur. Sad je i on bez preporuke
poslodavaca jedva preživljavao. Njegov spas stigao je u osobi
holivudske zvijezde Douglasa Fairbanksa, Jr., koji ga je uzeo
za svojeg komornika-sobara (dok mu zdravlje nije popustilo)
i opisao ga kao „skraćenu, zaobljenu i veselu verziju Jeevesa.”401
Virginia je razmišljala o tome da se prijavi u američku vojsku,
ali odbijala ju je pomisao na kruto izvršavanje zapovijedi (iako
se pridružila rezervistima kao kapetanica). Ideja o povratku u
Državno tajništvo podsjetila ju je na sve besmislice o Cuthbertu.
Stekla je dobre prijatelje u tisku prije i tijekom rata – kao što je
Charles Foltz iz Associated Pressa, kojeg je upoznala u Madridu
1943. – ali njezina je znatiželja bila veća od njezine proze ​​i
novinarstvo je uvijek bilo više paravan nego poziv. Prijatelji su
joj predložili da objavi knjigu, ali za razliku od drugih agenata,
ona je osjećala da joj je obveza šutjeti te je odbacila takve ideje
riječima: „Bilo je to samo šest godina mojeg života!”402

401 Rake, str. 11.

402 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

389
 Kad ju je njezin stari prijatelj Elbridge Durbrow, bivši američ-
ki vicekonzul u Varšavi, koji je sada u Državnom tajništvu vodio
odjel za istočnu Europu, došao posjetiti na imanje Boxhorn,
ispitivala ga je o svojim eventualnim mogućnostima. Durbrow je
učvrstio njezine sve veće strahove da je teško izboreni mir krhke
naravi i da si Zapad – a pogotovo Amerika ne može dopustiti da
bude slijepa kao što je bila u Pearl Harboru 1941. Virginia nije
bila nikakav ideolog, ali se složila s Durbrowim da je porazom
nacizma nastupila nova totalitarna prijetnja s istoka i da je već
posijano sjeme za budući hladni rat. Krajem 1945. pročulo se da
su Rusi prodrli u srce američke vlade i njezin program atomske
bombe, ponizili Washington i razotkrili neuspjeh špijunske
službe. Samo nekoliko tjedana nakon ukidanja OSS-a Truman
je bio prisiljen razmisliti o tome, a u siječnju 1946. osnovao je
Središnju obavještajnu skupinu. Virginia je odmah počela loviti
posao. Grupa u početku nije imala ni ljudstvo ni proračun, no
Virginia se potrudila održati svoje kontakte tijekom cijelog
razdoblja otkako je Winston Churchill u Fultonu u Missouriju
održao svoj jezivi govor o hladnom ratu upozorivši na peto-
kolonaše koji diljem Europe masovno šire ideje komunizma.
Pozvavši Zapad na čvrstu reakciju, upozorio je na to da su već
mnoge zemlje pod sovjetskim jarmom i odvojene od slobodnog
svijeta. „Od Stettina na Baltiku do Trsta na Jadranu”, grmio
je, „na kontinent je spuštena željezna zavjesa.” Sjedinjenim
Državama trebao je još jedan alat za bavljenje tom novom pri-
jetnjom: neki koji nadilazi granice tradicionalnih alternativa
diplomacije i rata.
U prosincu se Virginijina moć pregovaranja napokon
pokazala uspješnom. Bila je jedna od prvih žena koje su se
pridružile službi koja će unutar devet mjeseci postati Centralna
obavještajna agencija (CIA). Ulazila je u organizaciju u središtu

390
geopolitičke oluje. Kreatori američke politike sada su vidjeli
CIA-u kao ključno „ofenzivno oružje u hladnom ratu koji se
širi.403 Doista, tajne zapovijedi koje je agencija dobivala od pred-
sjednika uključivale su posebnu odredbu o izvršavanju „tajnih
psiholoških operacija namijenjenih suprotstavljanju sovjetskom
djelovanju te djelovanju u sovjetskom stilu” diljem Europe i
svijeta. Zahvaljujući vladanju talijanskim jezikom, Virginia je
poslana u Italiju, zemlju koja se smatrala posebno podložnom
takozvanoj crvenoj prijetnji (komunisti su bili dobro zastupljen
u vladi nakon rušenja Mussolinijeva režima), što je u Washin-
gtonu izazivalo bojazan od mogućnosti da drevna kolijevka
zapadne kulture i sjedište Svete Stolice ne postane neprijateljska
totalitarna država. Zatekla se u Veneciji, u istim konzularnim
uredima nedaleko od Trga svetog Marka u kojima je boravila
1930-ih. U svojstvu časnice GS-13 (ekvivalent kapetanu) s
plaćom od četiri tisuće dolara godišnje trebala je prikupljati
političke i gospodarske obavještajne podatke o sovjetskoj infil-
traciji. Bilo je tu mnogo aktivnosti na koje je trebalo upozoriti
dok su narodni komunistički političari pozivali na opći štrajk
i ulične pobune zbog manjka hrane. Virginia je marljivo slala
izvješća o događajima u Italiji, Francuskoj, Grčkoj i Jugoslaviji,
ali čeznula je za aktivnijom ulogom. Sa svojeg radnog stola
gledala je muške agente kako potajno utječu na izbore u Italiji
u travnju 1948. podupirući konzervativne demokršćane – raz-
mjenjuju torbe krcate milijunima lira u veličanstvenom hotelu
Hassler navrh Španjolskih stuba u Rimu (dok su drugdje ruski
agenti isto činili za Komunističku partiju novcem iz Moskve).

403 William Leary (ur.): Središnja obavještajna agencija: Povijest i dokumen-

ti, University of Alabama Press, 1984., str. 5.

391
Nakon posebno raskošne i dobro ciljane izborne kampanje
stranka koju je podupirala CIA pobijedila je s 48 posto glasova,
uspješno udaljivši komuniste od vlasti za iduća desetljeća. Taj je
obrazac agencija nastojala pratiti sljedećih dvadeset pet godina.
James Angleton, koji je strastveno pušio i pio, bio je prijatelj
britanskog špijuna Kima Philbyja (koji je iz SOE-ja prebačen
u MI6 i već je slao tajne podatke), odigrao je ključnu ulogu u
operaciji koja je ocijenjena kao jedna od prvih uspješnih misija
agencije. Rado se vezao uz klubove i bio je ambiciozan te se kao
takav trebao visoko uzdići u agenciji iako se sa svojim nesretnim
vezama na kraju pokazao balastom kao šef protuobavještajne
službe CIA-e. Virginijina uloga, naprotiv, bila je ograničena na
puku analizu za radnim stolom, što joj nikad nije bila jača strana
te je svoje nadređene obavijestila da svoj posao drži „nezadovo-
ljavajućim”. U srpnju 1948. dala je ostavku. „Nije točno navela
što joj se nije svidjelo”, zabilježila je CIA u svojim dosjeima, ali
jasno je dala do znanja da je „sklonija paravojnom djelovanju
nego prikupljanju inozemnih obavještajnih podataka”404. Drugi
je razlog vjerojatno bio taj što joj se Paul nije htio pridružiti u
Italiji405, a možda je postojao i još jedan faktor. Carinski pečati u
njezinoj putovnici pokazuju da je neko vrijeme u to doba provela
u Francuskoj, gdje se istraga o Aleschu napokon bližila kraju.
Nasreću, Virginijino izvješće o opatovoj manipulativnoj vještini
proslijeđeno je Francuskoj tajnoj službi. Zato su odbili njegovu
ponudu obavještajnih podataka o časnicima Abwehra u zamjenu
za pomilovanje. Što je još čudnije, bivši pripadnici Abwehra u
Parizu, uključujući narednika Huga Bleichera, koji je povremeno

404 Službeni radni dosje Virginije Hall, CIA.

405 Ibid.

392
nadzirao Aleschev rad, otvoreno su svjedočili protiv njega. Ona
nekolicina pripadnika pokreta otpora koja je preživjela njegovu
izdaju dala je iskaze u Parizu, među njima i Germaine Guérin
i dr. Rousset. Samoj Virginiji nije bilo dopušteno pojavljivanje
zbog njezina statusa operativke CIA-e, ali za tim nije bilo ni
potrebe. Aleschev slučaj bio je tako težak da je njegov branitelj
morao zatražiti izjašnjavanje o neuračunljivosti, ali je vještak u
svojstvu svjedoka to glatko odbacio opisavši svećenikovo stanje
kao izopačenost, a ne zaluđenost.
Alesch je već postao cause célèbre, utjelovljenje izdaje i nacistič-
kog zla. Kad je 25. svibnja 1948. pozvan na pariški sud kako bi
mu se sudilo pod optužbom za intelligences avec l’ennemi, masa se
okupila da ga vidi na optuženičkoj klupi. Malo je vjerojatno da
je Virginia bila među njima – iako ne treba isključiti mogućnost
da je možda pribivala suđenju u jednoj od svojih krinki ili kao
reporterka. Ako jest, vidjela je svoju nemezu, sada četrdesetdvo-
godišnjaka, i dalje podrugljivog i prkosnog, u pratnji svojih dviju
ljubavnica, Geneviève Cahen i Renée Andry. Reporteri su ga
nazvali Rasputinom Abwehra, a list Le Monde opisao je njegovu
pojavu u sudnici: „Robert Alesch, svećenik izdajnik, u sivom
sakou, obrijanog lica, požutio, sav ulašten kao da je premazan
nekom vještom i otpornom lažnošću, tankih usana i sumnjičava
pogleda njemačkih modrih očiju.”406
Ustrajao je na svojoj nevinosti do kraja, ali porota mu nije bila
naklonjena. Nakon tri dana vijećanja donesena je osuđujuća pre-
suda i odluka o smrtnoj kazni. (Prema njegovim ljubavnicama
bili su blaži – Renée je puštena, a Geneviève je osuđena na deset
mjeseci zatvora.) Virginia je sad napokon mogla biti sigurna da

406 Prevedeno iz Le Mondea, 25. svibnja 1948.

393
se Alesch više neće naći na slobodi. Osobno je mogla zatvoriti to
poglavlje. Šest mjeseci nakon što se vratila u Sjedinjene Države
kako bi bila s Paulom, 25. veljače 1949. Alesch se posljednji put
pričestio kao kapelan u zatvoru Fresnes, gdje su mnoge njegove
žrtve skončale zbog njega. U zoru je izveden iz ćelije i odvezen
u obližnju utvrdu. Ondje je postavljen pred streljački vod i u pet
minuta do devet je strijeljan.

Virginia je nakratko posjetila neka od svojih omi-

ljenih mjesta prije nego što je otišla iz Europe. Vjeruje se da
je svratila k Joulianovima u Le Puyu, možda i Juttryjevima u
Cheru, ali opet je nestala prije nego što je većina ljudi znala da
je uopće i stigla. Ostala je neuhvatljiva kao i uvijek, a kad je u
srpnju 1948. ponovo sletjela u Sjedinjene Države, očekivala je
da će se uklopiti u drugi posao u CIA-u, no Amerika i njezina
obavještajna agencija u Virginijinoj su se odsutnosti promijenile.
Tri godine nakon Dana pobjede u Europi već je izblijedjelo
razumijevanje i poštovanje prema ratnim podvizima, toliko
prisutno u početku. Stare zgrade OSS-a u središtu Washingtona
preuzeli su briljantni muški umovi i studenti s dobrim vezama.
Čak i među onima koji su aktivno sudjelovali u ratu malo je tko
imao dovoljno iskustva s lukavim i neumoljivim neprijateljem
na okupiranom području. Uredski službenici s Yalea i Prince-
tona družili su se uz koktele, složni u ograničenom dojmu da
je obavještajni agent netko nalik na njih. Prijavila se za drugo
radno mjesto i viši ju je časnik opisao kao „najkvalificiraniju
osobu… s kojom sam imao poslovni razgovor”.407 No premda je
bila poslana u nekoliko kratkih misija u inozemstvu, nije tu bilo

407 Izvješće odbora Petticoat 1953., čitaonica CIA-e.

394
 ničeg sadržajnog za nju. U mirnodopskim uvjetima birokracija
CIA-e očito je vjerovala da si može priuštiti rasipanje tako
nekonvencionalnog talenta. Virginia je opet ostala izvan svega.
Početkom 1950., otprilike u vrijeme njezina četrdeset četvr-
tog rođendana, preselila se s Paulom u New York u stan u Pede-
set četvrtoj ulici kod Kazališne četvrti Manhattana. Bio je to
njihov prvi formalno zajednički dom i barem su u tom gradu bili
ugodno sklonjeni od Barbarinih prijekornih pogleda. Virginijin
brat John nije bio ništa blaži. „Kad su mojeg oca upitali jesu li
vjenčani, odgovorio je trebali bi biti”, prisjećala se Lorna. „Tata
je bio krut oko toga, ali Dindy je bila vrlo liberalna i moderna.”
Njih dvoje imalo je širok krug prijatelja, među kojima i
nekoliko veleposlanika te mnogo špijuna – kojima nije smetao
nekonvencionalni status para – i svi su se voljeli provoditi. Dio
OSS-ova nasljeđa bilo je njihovo legendarno opijanje ili, kako
je jedan povjesničar rekao: „Sva posada… isplovila je iz Drugog
svjetskog rata na bujici alkohola.”408 Virginia i Paul nisu u tome
bili iznimka, a Lorni su roditelji zabranili da odsjeda kod tete u
New Yorku „jer ih je zabrinjavalo da Dindy pije dok vozi”409. Njih
dvoje kupovalo je „na galone” vina i svi su priželjkivali poziv na
koji od njihovih domjenaka. Virginijino zdravstveno stanje bilo
je bolje i obnovila je garderobu u Peck & Pecku na Petoj aveniji.
Paulov kolega iz OSS-a René Défourneaux, koji je Virginiju
već bio upoznao u Londonu s njezinom krinkom postarije ari-
stokratkinje, nije mogao vjerovati preobrazbi kojoj je svjedočio:
„Nosila je šarenu cvjetnu haljinu, lice joj je bilo ozareno i vedro,
kosa svjetlosmeđa. Doimala se poput jeune fille.”410 Virginia je

408 Weiner, str. 20.

409 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.
410 Rossiter, str. 124.

395
bila elegantna domaćica zagonetnog držanja u modernom domu
europskoga stila. Paul je točio pića i zbijao šale.
Na kraju se CIA javila s ponudom: skroman uredski posao
koji čak nije bio ni u sklopu redovitog osoblja. Nakon osamnaest
mjeseci čekanja, u ožujku 1950. Virginia je počela raditi kao
administrativna pomoćnica u Nacionalnom odboru za Slobodnu
Europu, organizaciju koja je služila kao paravan CIA-e. S trećeg
kata zgrade Empire Statea pomagala je u pripremi emisija za
Radio Slobodna Europa, propagandnu postaju s ciljem podupiranja
otpora u povojima u zemljama pod komunističkom kontrolom
(Virginia je bila svjesna ironije da je tijekom rata u Francuskoj
dobro surađivala s crvenima). Vodila je i ispitivanja istočnoeurop-
skih prognanika koji su se iskrcavali u New Yorku, tražeći korisne
obavještajne podatke, i savjetovala je izbjegličke skupine o tome,
što je i unijela u tajno izvješće „kako održati na životu duh slo-
bode i otpora” u domovini i „ostvariti izbavljenje svih zemalja iza
željezne zavjese.”411 Četrdesetih godina 20. stoljeća jedna zemlja
za drugom padale su pod komunističku vladavinu, uključujući
Čehoslovačku i Mađarsku 1948., a zatim Kinu iduće godine.
Unatoč potresanjima u svijetu Virginia je imala jednoličan posao,
a ne paravojnu ulogu koju je tražila poslije Italije. Zato je 1951.
podnijela još jednu molbu za posao u centrali CIA-e, kamo je
zapravo i pripadala. Šest godina nakon rata Virginiju su mučile
iste profesionalne frustracije od kojih je patila 1930-ih. Kao da
nije već dokazala koliko vrijedi kao terenski agent.
Nije zbog svoje povijesti bila pošteđena ni bolno dugog sigur-
nosnog postupka. CIA – kao i svaki drugi ogranak američke
države u to doba – bila je opsjednuta mogućnošću sovjetske

411 Virginijin službeni radni dosje, CIA.

396
 infiltracije. Moskva je već testirala prvu atomsku bombu. Ethel i
Julius Rosenberg bili su na sudu zbog odavanja američkih nukle-
arnih tajni Rusima, a senator Joseph McCarthy iz Wisconsina
otpočeo je svoju nerazboritu i opsesivnu kampanju optuživanja ​​
političkih protivnika za „neameričku” djelatnost. U tom grozni-
čavom ozračju dovoljna je bila i najmanja sumnja da zatre cijelu
karijeru. Virginiji je tanjila živce količina vremena uložena u
odgovaranje na četrnaest stranica pitanja o njezinim roditeljima
i bratu, njezinu obrazovanju i zemljama u kojima je boravila i još
koječemu. Poznaje li svoje susjede na Manhattanu? Ovisi li o
svojoj plaći? Može li navesti imena petero ljudi koje je poznavala
„intimno”? Navela je imena Elbridgea Durbrowa, novinara Char-
lesa Foltza i triju djevojaka. Iznenadilo ju je što je ta vježba tako
„krupna operacija” i ispričala se što je potrebno toliko vremena da
se ispunjavanje njezina upitnika. Napokon, nakon još nekoliko
mjeseci provjera, podvrgnuta je poligrafu, odnosno detektoru
laži. Dana 3. prosinca 1951. postala je jedna od prvih časnica
primljenih u sjedište CIA-e, sada znatno prošireno nakon pro-
dora komunističke Sjeverne Koreje na teritorij prozapadnjačke
Južne Koreje, uz ostvarenje hladnoratovskih napetosti. Virginia
je prisegnula da će „braniti Ustav Sjedinjenih Država od svih
neprijatelja, stranih i domaćih” u vrijeme u kojem je većina još
vjerovala da se CIA prije svega bavi prikupljanjem obavještajnih
podataka. Virginia je raspoređena u manje poznati odjel za tajne
operacije. Plaća joj se preko noći više nego udvostručila.
Virginia i Paul preselili su se iz stana na Manhattanu u
Washington, pri čemu su izbjegli još jednu scenu s Barbarom
tako što su službeno tobože živjeli odvojeno. Dodatna je korist
bila u tome što su češće viđali Lornu i njezina brata, kojeg su
subotom vodili na idilične izlete gdje su jedrili, pecali i jahali
konje na Solomonovu otoku, slikovitoj skupini daščara dva

397
sata vožnje od Baltimorea. Unajmili su čamac pa je Paul hvatao
jegulje i pekao ih na maslacu na otvorenoj vatri u posebnoj
tavi. Brao je Virginiji kitice divljeg cvijeća i sunčao se s njom.
Ona je i dalje zadržala samokontrolu, nikad nije bila podatna.
No obožavala je svoju nećakinju – čak ju je pokušavala naučiti
voziti (s mjenjačem u europskome stilu) – a Paul je uvijek sve
uspijevao izvrgnuti u zabavu. „Jao, ludi Paul!” vrištala bi Virginia
oduševljeno na njegovu posljednju šalu smišljenu da zabavi
djecu. Lorna je bila na pragu odrasle dobi i primjećivala je kako
je njezina teta Dindy neobično staložena, samouvjerena i često
okružena obožavateljima. „Bila je čvrsta i vodila je glavnu riječ,
ali Paul je bio dobar za nju. Bio je luckast, volio je zadirkivanje
i nestašne podvale. Sjajno su surađivali i on joj je vedrio život.”
Zacijelo je postojala obostrana želja za vlastitom djecom
iako je Virginia sad imala četrdeset pet godina, a majčino pro-
tivljenje njezinoj udaji za Paula možda ih je odbijalo od toga
kad su netom došli iz rata. Neke su agentice otkrile da ne mogu
nikako zanijeti zbog razornog učinka stresa i pothranjenosti na
njihova tijela – kao i uzimanja tableta – što je bio sastavni dio
djelovanja u neprijateljskom zaleđu. Na novom poslu Virginia
se sprijateljila s nevjenčanom tajnicom koja je bila u drugom
stanju, što je bila skandalozna situacija početkom 1950-ih – i
nije bila sigurna kako će s tim izaći na kraj. Uz Paulov bla-
goslov Virginia joj je ponudila da će posvojiti dijete i njih su
troje ušli u ozbiljne pregovore. Na kraju od toga nije bilo ništa
i premda razlozi nisu poznati, razočaranje je bilo vidljivo412.
Paul i Virginia uskoro su počeli skupljati pudle. Virginia neće
zasnovati vlastitu obitelj.

412 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

398
 Unatoč duševnom nemiru Virginia je napokon pronašla
zadovoljstvo u radu na čelu krajnje tajnih paravojnih operacija
u Francuskoj. Američka, britanska i francuska vlada zajednički
su vjerovale da je francuski pokret otpora bio dobar model za
uspostavu mreža poznatih kao „zaostali u pozadini” u nekoliko
europskih zemalja osmišljenih za podršku NATO-ovih snaga
u slučaju ruskog napada. Bila je zadužena za nadzor novačenja
i obuke potencijalnih gerilskih jedinica, kao i za upravljanje
tajnim operacijama i organiziranje plana uzmaka. Njezino
golemo iskustvo napokon je dobro iskoristio njezin nadređeni
Frank Wisner (bivši časnik OSS-a koji je veći dio rata pro-
veo u neutralnoj Turskoj). Unutar godine dana postala je prva
operativna časnica u cijelom ogranku za tajne operacije CIA-e,
odjela koji je eufemistički nazvan Poduprava planiranja. Njezina
je prošlost bila legendarna među njezinim kolegama i postala
je „sveta nazočnost” u pretežno muškom svijetu – ali i relikt
onoga što se već smatralo prošlošću kad se sve radilo drukčije.
Jedan mladi kolega opisao ju je kao „fanatičnu damu iz vremena
kad je OSS djelovao u inozemstvu”. Mlade tajnice „odjevene u
komplete i s bisernim niskama oko vrata opčinjeno su slušale
razgovore Virginije Hall s korpulentnim paravojnim časnicima
koji bi svraćali do njezina stola i pričali ratne priče,” prisjetio se,
ne izostavljajući ni način na koji je tamnosmeđu kosu motala
navrh glave u punđu koju je učvrstila žutom olovkom. „Uvijek je
bila raspoložena u društvu veterana.”413 Nije zaboravila ni stare
drugove u Francuskoj, čak je nekima godinama slala božićne
čestitke – iako vjerojatno bez povratne adrese. Jednom prilikom

413 Prepričao Angus Thuermer kod Elizabeth McIntosh, Women of the OSS:
Sisterhood of Spies, Naval Institute Press, 1998., str. 126.

399
jedan ju je Neregularac, uloživši veliku upornost, pronašao i
ona je, nedvojbeno zadivljena njegovom inicijativom, pristala
smjestiti njegovu djecu u svoj dom kada su posjetili Sjedinjene
Države. Odbila je, međutim, poziv na okupljanje s obrazlo-
ženjem da ne želi da itko priča o njezinim djelima iz ratnih
vremena. Samo se donekle otvarala.
Ujesen 1952. Virginia je radila u odjelu za južnu Europu, zau-
zeta izradom planova za topli i hladni rat, uključujući i nadgle-
danje izrade tajnog odašiljača u Ateni za emitiranje propagande
susjednim komunističkim zemljama kao što su Rumunjska i
Bugarska. Ubrzano je radila unatoč Staljinovoj smrti u ožujku
1953. i neznatnom iako privremenom zatopljavanju odnosa
sa Zapadom. Puni poštovanja prema njezinu petogodišnjem
boravku na terenu kao tajne agentice, Virginijini nadređeni dali
su joj te godine „izvrsnu” ocjenu i naglasili da „nesvakidašnje
jasno poima operacije i probleme agenata”. Štoviše, voljeli bi da
bude pristupačnija drugima, da manje iskusne pouči tehnikama
koje „su njoj očite same po sebi, ali možda nepoznate ili manje
vidljive”414 njezinim kolegama. Zaključili su da je ona posebno
prikladna za razrađeno operativno planiranje i smatrali su da
bi „njezin ukupni potencijal bolje došao do izražaja kad bi joj se
pružila prilika voditi projekt na terenu”.415 Vjerovali su da bi se
posebno mogla iskazati u teškom zadatku prodiranja u komu-
nističke zemlje u kojima je CIA teškom mukom prikupljala
pouzdane obavještajne podatke, poznate kao „uskraćene zone”.
Stoga je neobično što Virginia nije otišla u inozemstvo voditi
veliku misiju, kako je predloženo – bilo bi u skladu s njezinim

414 Izvješće o Virginijinoj radnoj procjeni, 26. siječnja 1954., CIA.

415 Virginijin službeni radni dosje, CIA.

400
 karakterom da iskoristi takvu priliku. Samo je obavijestila poslo-
davce da „zasad nije zainteresirana”416 za dužnost u inozemstvu
– možda jer je htjela ostati u Sjedinjenim Državama s Paulom,
koji je izbjegavao daljnji angažman za vojsku i tajne operacije
kako bi se posvetio svojoj ljubavi prema ugostiteljstvu. Opeto-
vane zdravstvene tegobe – koje je Virginia pripisivala uzimanju
tableta tijekom rata417 – također su možda bile dio odgovora.
Na fotografijama iz tog vremena crte lica postaju joj tvrđe i
dobivala je na težini jer je vježbanje s Cuthbertom postajalo sve
teže. Neki su tvrdili da joj je srce bilo razlog za brigu, što je česta
nuspojava dugotrajnog uzimanja amfetamina. U rujnu 1954.
nije sklopila uobičajeno CIA-ino životno osiguranje, možda jer
joj je prije bilo odbijeno pokriće zbog njezinog već postojećeg
stanja koje se nije moglo obuhvatiti osiguranjem. Bilo je jasno
da je napetost na njezinim krajnje iscrpljujućim misijama u ratu
ostavila na njoj doživotne posljedice.
No skupo će platiti odluku da na toj prekretnici svoje kari-
jere ostane za stolom u Washingtonu. I danas se obavještajni
službenici mogu dijeliti na stožerne operatere i terenske
agente; u Virginijinu slučaju aduti su očito bili u potonjem,
ali je zaglavila na pogrešnoj strani. Kao bivši službenik CIA-e
Craig Gralley kaže to ovako: „Odlike kao što su njezina dob,
invaliditet i spol – zbog kojih je bila tako uspješna vani jer
su joj omogućile da bude nevidljiva, možda su joj zagorčale
život u uredskom okruženju.” Promaknuća, status i „pravo da
te se čuje” u ozračju tajnih operacija CIA-e uvelike su ovisile
o nedavno stečenom iskustvu na terenu, a sad nije imala što

416 Tajni upitnik o radnoj kvalifikaciji, siječanj 1953., CIA.

417 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

401
 ponuditi. Povremeno bi otišla u inozemstvo na agenturu, ali
samo na takozvane privremeno dodijeljene zadatke, a njih
se nije smatralo dovoljnima za obnavljanje njezine opera-
tivne vještine. Najštetniji dio njezine procjene za 1953. bilo
je zapažanje da je ona žena – premda smatrana „ugodnom”,
„savjesnom” i „kooperativnom” – koja se usuđuje imati svoje
stavove. Za razliku od veličanja žene čvrste volje u ratno doba
pod režimom Wild Billa Donovana, u okvirima razmišljanja
otac zna najbolje od sredine 1950-ih uzorna žena trebala je biti
poslušna plavuša koja je kod kuće s djecom. Biti bez djece i biti
doživljen kao „iskren i otvoren” bio je znak opasnosti. Doba
mira polako ju je ali sigurno zatvaralo u kavez.
Krajem 1954. prešla je u odjel paravojne jedinice za zapadnu
Europu kako bi provela reviziju „zahtjeva za nekonvencionalni
rat” za svaku pojedinu zemlju. Operacije su bile strogo povjer-
ljive – Ameriku se nije smjelo doživjeti kao predvodnika, čak ni
zagovaratelja „zaostalih u pozadini” u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj
i Portugalu jer su neki od njih bili povezani s kriminalcima
ili krajnjom desnicom. Sad je djelovala u središtu nekih od
najmanje respektabilnih aspekata CIA-ina rada u hladnom
ratu. Kolege su cijenili njezin doprinos, svestranost i iskustvo,
no postoji mogućnost i da je doživljena kao teška osoba, možda
jer je izrazila zabrinutost glede nekih operacija u kojima je
sudjelovala. Njezina ocjena te godine opisala ju je kao „neobično
snažnu osobu u skladu sa zahtjevima Agencije”, ali bilo je i
nagovještaja (bez ikakvih vidljivih dokaza) da možda neće moći
suspregnuti emocije ili ostati smirena u hitnim slučajevima.
Bio je to suptilno pa i klasično potkopavanje časnice koja se
izmicala GESTAPO-u tijekom duge tri godine, koja je služila
kao kapetanica u vojnoj rezervi i dokazala da njezinu izvedbu
ne može ograničiti čak ni teška nesreća. Daljnje insinuacije

402
bile su sadržane u primjedbi da je imala „neostvarive” ideje o
svojoj vrijednosti za Agenciju i da je njezina „neovisnost” njezina
najveća odlika.418 Virginijina sudbina sad je bila zapečaćena.
Možda su prema njoj bili oštriji nego prema većini, no takvi
su stavovi bili toliko prošireni da je Allen Dulles (voditelj OSS-a
u neutralnoj Švicarskoj), postavši direktorom 1953., uspostavio
radnu skupinu profesionalki CIA-e da istraže slučaj. Takozvani
Petticoat Panel otkrio je kako je ideja da su žene „emotivnije i
manje objektivne” nego muškarci i „nedovoljno agresivne”419
zaista prihvaćena norma, unatoč dokazima koji pokazuju
suprotno. Upravni odbor agencije prihvatio je preporuku da
nadzornike treba obučiti da budu pošteniji prema oba spola,
no u praksi po svoj prilici nije imala nikakav utjecaj. Jedina
vidljiva razlika bila je u tome što je ženama sad bilo omogućeno
koristiti se teretanom CIA-e jedanput tjedno – ali od toga je
bila slaba korist kad se i dalje očekivalo da se zaposlenice pojave
na poslu u besprijekorno bijelim rukavicama. Moral je u CIA-i
u to vrijeme općenito bio nizak. Svaki peti službenik napustio
je organizaciju samo 1953. godine. Mnogi su bili uvjereni da
njihovi pretpostavljeni ne znaju što rade i da trate „nezamislive
količine novca” na neuspješne misije u inozemstvu koje se zatim
lažno prikazuju kao uspjesi. U svijetu je CIA predstavljala najviši
oblik javne službe i svemoćnu silu usmjerenu na potkopavanje
i sabotiranje komunizma. Ali upućeni su tvrdili da je „u ruke
nesposobnih položena golema moć, a sposobni novaci naslagani
su u hodnicima poput cjepanica”.420

418 Izvješće o procjeni Virginije Hall, 3. prosinca 1954., CIA.

419 Izvješće odbora Petticoat 1953., čitaonica CIA.
420 Završno izvješće o razlozima niskog morala među mlađim časnicima,
9. studenog 1953. citat kod Weinera, str. 79.

403
 Virginia je zakoračila u dio koji je CIA nedavno priznala kao
„najnesretnije razdoblje” svoje karijere, okarakterizirano „ozbiljnim
sumnjama u razinu njezine izvedbe”.421 U svibnju 1955. vratila se
u ured za Balkan u paravojnom odsjeku. Pružila joj se uzbudljiva
mogućnost za planiranje i provođenje neotkrivenog „velikog
političkog akcijskog projekta” kao časnica na čelu slučaja i glavna
agentica. Iz njezinih putovnica može se zaključiti da je bila u
Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i Britaniji prije povratka u
Washington kako bi podnijela vrlo osjetljivo sveobuhvatno izvje-
šće u kojem je iznijela svoje zaključke i preporuke. Dosje – koji
ostaje povjerljiv – njezin je nadređeni ocijenio kao „izvanredan”
i „vrlo kompetentan”422 rad. Štoviše, njezin uspjeh na toj misiji
bio je tolik da je po povratku u Washington odabrana za jednu
od prvih žena ikad primljenih u karijerno osoblje (najvredniji i
stalni službenici) CIA-e. To ju je priznanje odredilo kao kandi-
data za promaknuće – preferencija koja nije prošla nezapaženo u
mačističkom okruženju sjedišta agencije. Nažalost, njezin nadre-
đeni, koji joj se toliko divio, tada je odmah premješten na drugo
radno mjesto i u tom su trenutku počeli njezini pravi problemi.
Bez podrške njezina zaštitnika Virginijin dosje – unatoč
svim početnim pohvalama – ostavljen je po strani i počelo se
govorkati o tome da je odveć oprezna. Otkako je 1953. u Bijelu
kuću zasjeo predsjednik Dwight Eisenhower, CIA je pokretala
sve smjelije misije vodeći gotovo sveti rat protiv komunizma.
Virginijinu tipičnu pedantnost u pripremama progutala je bije-
sna želja za sudjelovanjem u tajnoj akciji, od koje će agencija
naposljetku početi posrtati, kako to kritički historiograf Tim

421 Službeni radni dosje Virginije Hall, CIA.

422 Ibid, 3. srpnja 1956.

404
Weiner dramatično kaže, od „međunarodne krize do unutarnjih
nesreća”.423 Frank Wisner dovodio se „u kontrolirano stanje
bjesnila, dvanaest i više sati dnevno, šest dana u tjednu, i to je
tražio i od svojih službenika.” Poslije će si oduzeti život, a njegovi
kritičari tvrdili su kako je već neko vrijeme izbjegavao da se
ispita uputnost nekih njegovih postupaka jer je rijetko govorio
direktoru agencije o tome što upravo radi.424
CIA-in antikomunistički žar već je doveo do operacije Spaja-
lica, što je bilo kodno ime za masovno novačenje bivših nacista s
visokim činovima, uz objašnjenje da su oni, ma koliko barbarsko
bilo njihovo ponašanje u ratu, bili ujedno i krajnje proturuski
nastrojeni. Obavještajna operacija američke vojske uzela je u
službu i samog lionskog mesara Klausa Barbieja. Kako li se
Virginia osjećala kad je saznala da je ljude odgovorne za muče-
nje i smrt tolikih njezinih prijatelja njezina zemlja prenijela sa
sudova za ratne zločine na sigurno? I još im američka vlada to
izdašno plaća, pa i njezini poslodavci u CIA-i? Je li moguće da
je bila prisiljena raditi s nekima od njih dok je bila na zadatcima
u Njemačkoj i drugdje? Zato što je odbijala govoriti o svojem
poslu, može se samo pretpostaviti što je mislila o politici i nje-
zinu utjecaju na nju. Njezin stari ratni drug iz Lyona André
Courvoisier vjerovao je da je bila barem „silno razočarana” što
su njezini „stari neprijatelji”425 tako nagrađeni.
Kad je njezino izvješće praktički stavljeno ad acta, Virginia je
više puta zatražila da joj se razjasni koje su njezine dužnosti, koje je
opisala kao „neodređene”, ali je dobila zapovijed da bude strpljiva

423 Weiner, str. 77.

424 Ibid., str. 32.
425 Pismo Courvoisiera Fayolu, 6. kolovoza 1985., Fonds Fayol, CHRD,
Lyon.

405
 i ostavljena je na miru da radi u „potpunom vakuumu”, kako ga je
nazivala. Njezini daljnji prijedlozi za korisne zadatke doživljeni
su kao „zgodne ideje”, a zatim su proslijeđeni drugim časnicima
(muškarcima) na izvršenje. Na kraju joj je naloženo da radi na
zadatku koji je, što je sramotno, podrazumijevao javljanje na raport
časniku dva čina nižem od njezinog. Ratnoj heroini koja je izabrana
umjesto desetaka vojno sposobnih muškaraca za provedbu jedne
od najopasnijih ratnih tajnih misija Drugog svjetskog rata bilo
je teško povjerovati da je tako ponižavaju ni deset godina poslije.
Neimenovani viši časnik ugušio je sve nade za promaknućem
poraznom ocjenom za kraj godine 1956. unatoč priznanju da
nikad nije nadzirao Virginijin rad. Njezine rezultate nazvao je
„neznatnima” i tvrdio je da joj nedostaje „inicijativa, marljivost
i kreativna misao”.426 To nepovoljno mišljenje poslao je odmah,
prije odlaska na dopust, uskrativši joj priliku da raspravlja o
tome. Nije ni čudo da je Virginia bila ljuta. U bijesu je napi-
smeno oštro pobila iznesene točke o svojoj procjeni, koju je
opisala kao „gotovo nezamislivu” i „nepravednu”. Način na koji
je omalovažena i na koji joj je zapovjeđeno da se javlja na raport
nižem činu bio je „neprimjeren”, a sumnja u njezine sposobnosti
za rad u paravojsci, u čemu se toliko istaknula tijekom rata, bila
je apsurdna. „Iznesena ocjena svakako je utemeljena ni na čemu”,
bjesnila je. Njezin bivši nadređeni također je ustrajao u tvrdnji da
nema razloga da bude kritizirana. „Da trebam časnika za isti ili
sličan zadatak”, izjavio je, „izabrao bih [Virginiju Hall] za to.”427

426 Izvješće o procjeni Virginije Hall, 28. prosinca 1956., CIA.

427 Dnevnik Lymana Kirkpatricka, sv. III, od siječnja 1956. do prosinca
1958., CIA; Virginijin službeni radni dosje, CIA; Memorandum za
zapisnik autora [ime redigirano], PP osoblje, CIA; memorandum o
Hall za zapisnik, CIA.

406
 Opet su se umiješale moćne sile njoj u prilog, ali je incident
mnogo govorio o tome kako su se redovi zbijali protiv žene koju
su manje sposobni i manje iskusni muškarci smatrali tvrdogla-
vom i izravnom prijetnjom. Čak je CIA za nju poslije priznala
da je imala više borbenog iskustva od većine muških časnika,
uključujući pet uzastopnih ravnatelja, i za to je joj je dodijeljeno
visoko odlikovanje. Štoviše, loš odnos prema Virginiji poslije je
u samoj CIA-i naveden kao tipičan slučaj diskriminacije.428 „Bila
je nekoliko kopalja iznad mnogih muškaraca koji su se uspeli
mnogo više u organizaciji nego ona”, primjećuje Craig Gralley.
Virginia i Paul i dalje su zbog Barbare živjeli odvojeno i
obilno su pili. Njezina nećakinja Lorna vjeruje da joj je sve
više trebala pomoć da ublaži sjećanja na rat, što je nedvojbe-
no uključivalo i štetu koju je njezinim ljudima nanio izdajnik
Alesch. Nedostatak poštovanja prema nekomu čije je junaštvo
privuklo osobnu pozornost kralja i predsjednika sigurno nije
ublažavao lošu atmosferu. Možda je činjenica da je Paul sad
bio suvlasnik francuskog restorana, gdje je bio glavni kuhar,
bila dodatno iskušenje. Nasreću, u siječnju 1957. njezin je duh
živnuo kad je prešla u drugi odjel CIA-e, ovaj put u ured za
zapadnu hemisferu. Sad je bila područna operativna časnica
i pomagala je u vođenju političkog i psihološkog rata protiv
komunizma u Južnoj Americi, od Kube do Argentine. „Činilo
se da je opet u elementu,” bilježi CIA u tajnom izvješću. „Njezini
nadređeni smatrali su je posebnom vrijednošću… Dolazila je
do izražaja njezina svestranost, inteligencija i kompetentnost.”
Slagali su se da kod nje nema „izraženih mana”.429

428 Izvješće odbora Petticoat 1953, čitaonica CIA.

429 Službeni radni dosje Virginije Hall, CIA.

407
 Stekavši opet kakvu-takvu stabilnost na poslu, Virginia je
zaključila da je kucnuo čas za formaliziranje svojeg statusa u
obitelji. Barbara se držala svojih ranijih uvjerenja, ali je Dindy
napokon utišala njezine brige430. Dana 15. travnja 1957. Virginia
i Paul okupili su nekoliko prijatelja, odvezli se izvan grada i
vjenčali se na tihom skromnom obredu. Obitelj su obavijestili
tek dva tjedna poslije. Promijenila je ime na radnom mjestu i
gospođa Goillot sada se i službeno preselila u Paulov dom u
Chevy Chaseu u Marylandu, u predgrađu Washingtona. Bilo
je olakšanje napokon izaći u javnost, a i utješno za Paula čiji je
restoran propao nakon što ga je njegov poslovni partner prevario.
Barem je Paul sad uvijek bio prisutan, postavši Virginijin „kućni
muž”.

Virginia je sad imala pedeset jednu godinu i bila je

udana. Ni jedno ni drugo nije joj išlo u prilog u CIA-i, gdje
se smatralo da su žene s muževima manje pouzdane.431 Jedan
od njezinih kolega, E. Howard Hunt (koji je poslije završio u
zatvoru zbog svoje uloge u skandalu Watergate) bio je ožalošćen
zbog njezina „niskog statusa”. „Nitko nije znao što bi s njom…
Bila je neka vrsta sramote kadrovima CIA-e neuključenima u
borbe, pri čemu mislim na birokrate.”432
Godine 1959. marksistički smutljivac Fidel Castro preuzeo
je vlast na Kubi samo 150 kilometara od obale Floride. Unatoč
takvom tektonskom događaju koji se zbio na njezinu teritori-
ju, u procjeni je Virginia te godine uspoređena s proslavljenom
savjetodavnom kolumnisticom, uz primjedbu da je bila „osoba

430 Catling, razgovor s autoricom, listopad 2017.

431 Izvješće odbora Petticoat 1953., čitaonica CIA.
432 Citirano kod McIntosh, str. 127.

408
od povjerenja mnogim mlađim zaposlenicima” i pomagala im
u rješavanju njihovih „društvenih” problema. Doduše, priznato
je da je vješto zamjenjivala svojeg šefa kad je bio odsutan – kao i
svih onih godina u konzulatu Venecije. Nije baš sasvim bila bez
pristaša u gornjim krugovima CIA-e. Te je godine zakasnjelo pro-
maknuta u GS-14, što je ekvivalent potpukovnika, u to vrijeme
najviši čin dostupan ženama (samo je pet časnica u tajnim ope-
racijama CIA-e uopće dospjelo do GS-14)433. Plaća joj je narasla
na pristojnih 14 120 dolara, no bilo je to jedino promaknuće u
njezinoj četrnaestogodišnjoj karijeri i nije bilo rješenje kakvom
se Virginia nadala. Nadređeni su joj i dalje davali zadatke ispod
razine njezinih sposobnosti i ranga. Kad su se ona i Paul preselili
u elegantnu seosku kuću u Barnesvilleu u Marylandu, jedan je
šef čak doveo u pitanje njezinu odanost. No možemo biti posve
sigurni da joj je nova zgrada CIA-e u Langleyju – s modernim
bijelim mramornim hodnicima i pošumljenim okolišem na kojem
su pasli jeleni – bila posebno ugodna.
Virginia je izazivala podijeljena mišljenja i u svojim posljed-
njim godinama u agenciji. Nedostatak novijeg iskustva na terenu
bio joj je stalna smetnja, no čak su i njezini kritičari primijetili
da je neobično vješta u „primjećivanju nedostataka i zapreka”
kod predloženih operacija – što je tada bio vrlo rijedak talent u
agenciji. Godine 1961. CIA je priskrbila poniženje samoj sebi
i svojem predsjedniku, obožavatelju Jamesa Bonda – Johnu F.
Kennedyju – u nespretnom pokušaju rušenja Castra na Kubi.
Kao da ništa nije naučila iz neuspjelog napada na Dieppe još u
kolovozu 1942. o važnosti podrobnog planiranja, CIA je snage
kubanskih pobunjenika prebacila u Zaljev svinja misleći da će

433 Izvješće odbora Petticoat 1953, čitaonica CIA.

409
 na juriš zauzeti unutrašnjost i oteti vlast Fidelovim komuni-
stima. Mnogi su poginuli ili su zarobljeni nekoliko metara od
mora, nakon što su zaglavili u nesavladivoj močvari zapletenoj
u korijenje mangrova. Nitko u Washingtonu nije znao kakvi
uvjeti ondje vladaju jer su se vodili grubim geodetskim kartama
iz devetnaestog stoljeća. Krvavi fijasko doveo je do nacionalnog
poniženja i na kraju odlaska Allena Dullesa s mjesta ravnatelja.
Lorna se sjetila da je Virginia – čije je područje uključivalo
Kubu – nesvojstveno komentirala svoj rad. Obično je obitelj
znala da ne smije postavljati pitanja o CIA-i, ali tom prilikom
rekla je da joj je „drago” što ta operacija „nije bila jedna od mojih”.
Godine 1966. dobila je znatnu povišicu kojom je prekoračila 17
000 dolara. Ubrzo se, na svoj šezdeseti rođendan, posljednji put
odvezla sa svojeg parkirališnog mjesta u Langleyju. Šezdeset je
bila dob za obveznu mirovinu, ali većina časnika njezina kalibra i
iskustva očekivala bi da će nastaviti raditi kao savjetnici za obuku.
Virgniji to po svoj prilici nije ponuđeno ili joj je možda jedno-
stavno bilo dosta sve te nesloge u CIA-i. Čini se da joj je i srce
neprestano zadavalo brige, no bio je to u svakom slučaju nemio
kraj njezine karijere. Njezini brojni obožavatelji u agenciji bili su
zgroženi dok su je gledali kako posprema svoj stol i pozdravlja se,
a neki su tog dana odlučili da će joj pomagati. U tajnom izvješću o
njezinoj karijeri CIA je priznala da su kolege časnici „imali osjećaj
da je ostavljena po strani – prepuštena sporednim zadatcima – jer
je imala toliko iskustva da je zasjenila muške kolege koji su se osje-
ćali ugroženima zbog nje”. Jedan od njih ljutito je primijetio da
„njezino iskustvo i sposobnosti nikad nisu valjano iskorišteni”434.

434 Tajno nedatirano izvješće CIA-e, objavljeno na zahtjev FOIA-e, Vir-

ginia Hall’s Career in the Central Intelligence Group and CIA.

410
Povratak u takvu turobnu svagdašnjicu koja je odbacuje nakon
njezinih ratnih trijumfa doista je bio nepodnošljiv – Virginiji više
nego većini. Hrabrost rijetko žanje plodove koje zaslužuje.

Virginia i Paul imali su jedno drugo i imali su velike

planove za svoju lijepu kuću u francuskom stilu u Barnesvilleu.
Ona je sad imala vremena za dekoriranje, pod dojmom francu-
skih dvoraca i mletačkih palača koje je vidjela na putovanjima.
Gosti, među kojima i stari istomišljenici iz CIA-e, zabavljali su
se u obasjanoj dnevnoj sobi s ostakljenim krajem. Virginia je
imala tu sposobnost da zadrži najbliže prijatelje tijekom cije-
log života i sad je konačno imala vremena za druženje s njima.
Napokon je postala blaga prema sebi, preselila se u spavaću sobu
u prizemlju kako više ne bi morala trpjeti bolove pri penjanju
stubama. Taj jedan ustupak nije ju – barem u početku – kočio
u snažnom naletu želje za vrtlarenjem na pedeset jutara zemlje
oko kuće. Podignula je novi staklenik, uzgajala povrće (osobito
svoje omiljene čičoke) i posadila tisuće sunovrata kao proljetni
ukras za ljepši dojam. Paul bi navukao kožnu pregaču pa kleče-
ći tražio gljive. Imali su i posebno opake guske koje su metlom
tjerali od kuće kada je trebalo, i na kraju ih pretvorili – odnosno
njihovu jetru – u foie gras. Njih dvoje čak su pokušali proizvesti
francuski sir od mlijeka svojih koza, ali im se jedan niz pokvario
i smrdio na trijemu do neba i natrag. Zajedničko kuhanje bilo
im je omiljena razonoda – a nakon objeda Virginia bi tkala na
staromodnom tkalačkom stanu.
Bio je to život proveden u ugodnom druženju, kakvim su rijet-
ko živjeli bivši agenti iz svjetskog rata, čiji su odnosi često pucali
pod teretom svega što su prošli. Prvi brak Williama Simpsona
raspao se gotovo odmah nakon povratka u Britaniju, kad je
njegova žena shvatila da su joj njegovi doživljaji i nedostatci

411
 nepremostiva prepreka. Pišući o Očekivanju Godota, kazališni
kritičar Robert Scanlan jednom je primijetio da predstava nije
doduše doslovan prikaz doživljaja Samuela Becketta u pokretu
otpora, ali njegove slike – i stanje uma koje komad predstavlja
– očito proizlaze iz tog vremena: „Svi koji su pretrpjeli rat u
Europi, izašli su iz njega promijenjeni i imali su velikih poteš-
koća u izražavanju razmjera meteža koji je vladao u njima.”435
Paul je imao barem neku predodžbu onoga što je njegova
iznimna žena proživjela tijekom službe u Francuskoj. S vre-
mena na vrijeme ipak bi se odvažila sama otići u potragu za
unutarnjim mirom na svojim starim omiljenim mjestima u
New Yorku. Prilikom jedne takve vožnje Virginia je pokazala
svoju staru snalažljivost. Već je bila na naplatnoj kućici kad je
shvatila da je zaboravila novčanik. Ne želeći se vraćati kući po
njega pa kasniti, nagovorila je zaposlenika da prihvati njezin sat
Tissot (dar iz vremena provedenog u CIA-i) kao zalog dok se
ne vrati i podmiri dug.
No čak ni Virginia nije mogla zaustaviti slabljenje svojeg
zdravlja. Malo-pomalo gubila je snagu i volju služiti se lažnom
nogom i Cuthbert je ostao odbačen u kutu, a njegovu ulogu
preuzele su štake. Uskoro je većinu dana provodila u stolici,
gledala ptice kroz prozor i hranila iz srebrne kutlače svojih pet
francuskih pudlova, raspoređenih u polukrug oko nje. Njezin
aktivni mozak gutao je križaljke, povijesne knjige i putopise, a
posebno špijunske priče. I dalje je – unatoč poticaju mnogih oko
nje – odbijala napisati vlastitu. Lorna, koja je redovito posjećiva-
la tetu, često je tražila ratne priče, ali Virginia je odbijala njezine
molbe tvrdnjom da „vidi previše tijela sudruga koja govore”.

435 Weitz, str. ix, ref. “Another go at Godot,” ART News, siječanj 1995.

412
Posve je sigurno pratila knjige svojih suboraca iz SOE-a i one
o njima te shvaćala koliki se više nisu oporavili od svoje ratne
službe, nego su često umirali u samoći, relativno mladi. Blizanci
Newton koje je upoznala u Lyonu, na primjer, ovjekovječeni su
u knjizi No Banners, ali su vječno nosili posljedice iz vremena
provedenog u zarobljeništvu. Alfred je umro u dobi od šezdeset
pet godina 1979., a Henry sa samo šezdeset jednom 1980.
I Paul je bio u šezdesetima kad je doživio težak moždani
udar koji je njegovu vedru narav promijenio u nešto mračni-
je i turobnije. I on i Virginia sada su živjeli u bolovima i bili
čangrizavi, samo sa sjećanjima na dane sreće i teško izdržava-
jući svaki novi. I Virginia je često boravila u bolnici zbog niza
komplikacija. Nakon šesnaest godina mirovine i trideset osam
godina provedenih s Paulom Virginia je umrla 8. srpnja 1982. u
adventističkoj bolnici Shady Grove u Rockvilleu u Marylandu
od nepoznatih uzroka. Imala je sedamdeset šest godina.

Kako to često biva, smrt je pobudila novi interes.

Novine kao Washington Post objavljivale su nekrologe pune
divljenja opisujući Virginiju kao „baltimorsku učenicu koja je
postala heroina francuskog pokreta otpora”.436 New York Times
nazvao ju je „jednom od najdjelotvornijih i najpouzdanijih
agentica”437 Drugog svjetskog rata. Nisu rekli – a nisu to mogli
ni znati – kako se to točno žena bez nade, budućnosti i očito
bez važnosti uzdigla do takvih visina. Kako je, prikrivajući svoj
identitet od drugih, pronašla što je zapravo bila i što je sposobna
učiniti. I kako je, boreći se za slobodu drugog naroda, pronašla

436 Washington Post, 14. srpnja 1982.

437 New York Times, 15. srpnja 1982.

413
vlastitu slobodu. I, k tomu, kako joj njezina zemlja nije uvijek
išla na ruku te, unatoč dobivenom Križu za zasluge, uopće nije
priznavala njezinu veličinu.
Tisućama kilometara dalje, u Francuskoj, stari pripadnici
pokreta otpora iz Haute-Loirea pisali su jedni drugima kako
bi podijelili tužnu vijest. Uživali su gotovo četrdeset godina
slobode nakon što su proveli samo nekoliko mjeseci u Virgi-
nijinoj prisutnosti 1944. Ali ratnica koju su zvali La Madone
pružila im je nadu, prijateljstvo, pokazala im hrabrost i način
da budu najbolja verzija sebe i nikad to nisu zaboravili. Usred
čemera i straha podijelila je s njima prolazno ali veličanstveno
stanje sreće i najživlji trenutak njihova života. Posljednji iz onih
slavnih Dianeinih neregularnih postrojbi – Gabriel Eyraud
vječno dječačkog držanja, njezin chouchou – preminuo je 2017.
dok sam provodila istraživanja za priču o Virginiji. Do kraja
života on i ostali koji su upoznali Virginiju na zaravni voljeli
su katkad zastati i prisjetiti se žene u sivožutoj odjeći koja baš
nikad nije digla ruke od slobode. Kada su sa strahopoštovanjem i
odanošću govorili o njezinim nevjerojatnim podvizima, smiješili
su se i podizali pogled k širokom otvorenom nebu s les étoiles
dans les yeux.

414
 Epilog

Virginia nije dobila priznanje koje je zaslužila tijekom rada

u CIA-i, ali potkraj života bilo je znakova većeg razumijeva-
nja njezine ostavštine. Eloise Randolph Page, koja je 1970-ih
postala prva žena na čelu CIA-e u inozemstvu, govorila je o
tome kako su žene u OSS-u (čiji je Virginia bila vodeći primjer)
položile temelje za „svoje sestre koje su došle poslije njih”.
Danas Virginiju CIA službeno priznaje kao nekvalificira-
nu heroinu rata, čiju su karijeru u agenciji kočile „frustracije
u odnosu s nadređenima koji nisu dobro iskoristili njezine
sposobnosti”438.
U lipnju 1988. general-bojnik Parker posmrtno je Virginijino
ime dodao kući slave vojnog obavještajnog tijela. Bila je jedna
od prvih ljudi počašćenih na taj način.
Nakon upornog lobiranja njezinih pobornika u Francuskoj i
drugdje, čak i nakon njezine smrti, Francuska i Velika Britanija
slavile su Virginijin život na svečanosti u rezidenciji francuskog
veleposlanika u Washingtonu u prosincu 2006. Veleposlanik je
pročitao pismo s izrazima poštovanja od tadašnjeg predsjed-
nika Jacquesa Chiraca, koji joj je odao počast kao „američkoj
prijateljici” Francuske. Bio je to prvi put da ju je ta zemlja javno

438 OSS-ov službeni izložbeni katalog.

415
priznala kao „istinsku junakinju francuskog pokreta otpora”.
Možda nitko nije bio svjestan njezina odličja Croix de Guerre
niti ga je itko spominjao. Certifikat za Virginijin MBE koji je
šezdeset godina stajao u ladici u Londonu britanski veleposlanik
predao je njezinoj nećakinji Lorni Catling.
Na istom događanju predstavljena je i slika umjetnika Jeffa
Bassa. Na njoj je bila prikazana Virginia kako odašilje radio-
poruku dok sjedi kraj mladog borca pokreta otpora Edmonda
Lebrata na imanju Lée Lebrat u Haute-Loireu u ljeto 1944.
Original visi u sjedištu CIA-e u Langleyju, iza ugla u odnosu
na kip u prirodnoj veličini njezinog nekadašnjeg šefa u OSS-u
i najvećeg obožavatelja „Wild Billa” Donovana. Replike su
bile postavljene diljem svijeta, pa i u Klubu specijalnih snaga
u Londonu.
U trenutnom službenom katalogu muzeja CIA-e za samo
pet operativaca OSS-a smatralo se da zaslužuju vlastiti odjel.
Četvorica su bili muškarci koji su postali ravnatelji CIA-e te
Virginia, jedina žena i jedina koja je imala poteškoće u svojoj
poratnoj karijeri.
U prosincu 2016. CIA je jednu zgradu nazvala po njoj. Nove
snage prolaze obuku i uče o tome zašto je Virginijina veličina
bezvremenska u Ekspedicijskom centru Virginia Hall.
Šest je aspekata etike današnje CIA-e: služba, izvrsnost,
integritet, istinitost, ekipni rad, vođenje. Virginia je odabrana
da predstavlja službu. Ali nije rangirana kao utiratelj, na popisu
časnika za koje se smatra da su oblikovali povijest agencije.
Ipak, SOE i OSS – a pogotovo Virginijino pionirsko uspo-
stavljanje krugova u Francuskoj – temelj su mnogo čega što se
zbiva čak i u današnjim Specijalnim snagama. CIA priznaje
da je ekipa Jawbreakera koju je poslala u Afganistan prije i
poslije 11. rujna 2001. bila izravan potomak njezinih tajnih

416
operacija s francuskim pokretom otpora u Drugom svjetskom
ratu. Službenici CIA-e infiltrirali su se u sjeverni Afganistan
prikupiti obavještajne podatke i poslije unovačiti, naoružati
i opremiti lokalne skupine koje će im pomagati u trenutku
američke ofenzive protiv talibana i al-Kaide.
Kad je Klaus Barbie postao prevelika sramota za svoje ame-
ričke nalogodavce, organizirali su mu 1951. godine bijeg preko
takozvanih Štakorskih ruta za bijeg bivših nacista, u njegovom
slučaju u Boliviju. Ali 1987. – pet godina nakon Virginijine
smrti – bio je prisiljen vratiti se u Lyon kako bi mu se sudilo
za zločine protiv čovječnosti. Proglašen je krivim i osuđen na
doživotni zatvor, gdje je i umro 1991.

Narednik Bleicher zarobljen je u Nizozemskoj u lipnju 1945.,

odakle ga je SOE odveo u London na ispitivanje. Nije osuđen,
nego je poslan u Pariz, gdje je zatvoren kao osumnjičenik za
ratni zločin. Zbog svjedočenja njegovih bivših neprijatelja, koji
su govorili njemu u prilog, pušten je potkraj 1946. i vraćen u
Njemačku. Poslije rata dvaput se vratio u Francusku, jednom
kao svjedok protiv Roberta Alescha. Nevjerojatno je što je drugi
put došao kao gost Petera Churchilla i njegove supruge, kolegice
agentice SOE-ja Odette Sansom, koju je Bleicher zarobio 1943.439
Alain – Georges Duboudin – pokazao je hrabru stranu svoje
osobnosti kad se u ožujku vratio u područje Grenoblea u jugo-
istočnoj Francuskoj 1943. Nestao je gotovo odmah, a poslije je
utvrđeno da je umro od gladi i pleuritisa u koncentracijskom
logoru Elbrich u Njemačkoj u ožujku 1945., samo nekoliko
tjedana prije kraja rata.

439 Paine, str. 62.

417
 William Simpson oženio je svoju medicinsku sestru, imali su
dvoje djece i pronašao je način da živi sa svojim ozljedama nakon
što je na njemu izveden pionirski zahvat plastične kirurgije.
Paul se nikad nije potpuno oporavio od moždanog udara, ali
je nadživio Virginiju za pet godina.
Žrtva koju su položili nećaci zabilježena je za povijest na
spomeniku u Valençayu u Indreu, blizu mjesta gdje su sletjeli u
Francuskoj na svoju posljednju misiju.
La Chatte je potkraj rata deportirana u Francusku kao nepo-
željni stranac, gdje ju je dočekala francuska policija. Suđeno joj
je, osuđena na smrt, pomilovana i na kraju puštena.
Denis Rake sudjelovao je u snimanju poznatog francuskog
dokumentarnog filma o pokretu otpora pod nazivom Tuga i
milost u kojem je hvalio Virginiju kao „najveću agenticu u ratu”.
Na nesreću Pierrea Fayola, godinama nitko nije htio objaviti
njegovu izvanrednu počast odanu Virginiji uza sav trud koji je
uložio u tu knjigu. Dugo je ostala zaboravljena u Francuskoj, a kad
je napokon ugledala svjetlo dana, Virginia je bila pokojna i nije ju
vidjela. Njegova odanost sjećanju na Virginiju urodila je time da
u nekoliko navrata okupi Dianeine Neregularce prije nego što su
svi postali prestari da bi govorili o ratu, a prije svega o La Madone.
Gabriel je ostao na zaravni i sretno se oženio. Njegova
udovica čuva sobu u njihovoj kući u Le Chambonu posvećenu
sjećanju na Neregularce. Dédé se vratio u Alsace, odakle je bio
došao, i radio je kao učitelj. Ni jedan od njih više nikad nije
vidio Virginiju.
SOE je u Francuskoj uživao takvu trajnu popularnost da
je i dvadeset godina nakon svršetka rata bilo još četrdeset šest
uspješnih klubova obožavatelja Odjela F pod nazivom Amicales
Buckmaster.
Virginia Hall i danas je legenda na zaravni Haute-Loire.

418
 Zahvale

Bilo je mnogo spomena vrijednih trenutaka koje sam

doživjela tijekom istraživanja za ovu knjigu, ali provođenje
nezaboravnih trenutaka s Virginijinom ljubaznom nećaki-
njom Lornom Catling u njezinu domu u Baltimoreu na vrhu
je popisa. Zahvalna sam joj na svim spoznajama koje mi je
pružila tom prilikom i u nekoliko telefonskih razgovora, kao
i na ukusnom ručku u njezinoj kuhinji dok smo razgovarale o
njezinoj sjajnoj teti. Velikodušno mi je udijelila svoje vrijeme,
misli i sjećanja te mi otvorila svoj obiteljski album fotografija.
Cijenim svaki trenutak proveden u njezinu društvu. Zauvi-
jek ću pamtiti i gostoprimstvo koje su mi pružili susretljivi
ljudi u Le Chambonu u Haute-Loireu. Vrijeme koje sam
provela u istraživanju na zaravni bilo je produktivno ugodno
zahvaljujući mnogima koji su dali sve od sebe da me ugoste
i pomognu mi. Posebnu zahvalu moram uputiti gđi Denise
Vallat, dogradonačelnici, povjesničaru Gérardu Bollonu (koji
je bio tako ljubazan da je pročitao poglavlja o Haute-Loireu),
zaposlenici Le Lieu de Mémoire, Gabrielovoj udovici i kćeri
gđe Lebrat Georgette, Michelu Viallonu i Jean-Michelu,
koji su odvojili vrijeme da me voze po zaravni. Pozivam sve
koji su nadahnuti Virginijinom pričom da posjete ovo često
zanemareno ali čarobno područje Francuske, posebno Zonu
dočeka Bream.

419
 Dok sam bila u Haute-Loireu, imala sam sreću upoznati i
Vincenta Nouzillea, koji je prije više od deset godina napisao
L’Espionne na francuskom jeziku. Bio je jedan od prvih Virgini-
jinih pobornika. U Britaniji sam imala sreću da me vodi Steven
Kippax. Njegovu poznavanju i strasti prema SOE-ju nema
granica, pomogao mi je otkriti stare tajne i probiti se svijetom
obavještajnosti. David Harrison bio je mudar i strpljiv savjetnik
i izvor znanja. Zahvaljujem mu na njegovu golemom doprinosu
mojem razumijevanju SOE-ja. Nabavio mi je neke fotografije.
Zahvalu dugujem i Paulu McCueu, koji vodi izvrsnu mrežnu
stranicu na adresi paulmccuebooks.com i koji mi je dao nekoliko
korisnih uputa. Moram spomenuti i vrhunske izvore i osoblje
u Nacionalnom arhivu u Kewu, koji je pravo nacionalno blago
Ujedinjenog Kraljevstva.
Pierre Tiller bio je neprocjenjiv suputnik kroz labirint francu-
skih arhiva raznih vrsta i duboko sam mu zahvalna na strpljenju
i vještini. Régis Le Mer iz Centre d’Histoire de la Résistance
et de la Déportation (CHRD) u Lyonu omogućio mi je pri-
stup Fayolovim dokumentima (Fonds Fayol) čak i u vrijeme
svoje pauze za ručak. Provela sam mnogo dana pretražujući taj
iznimno bogat, ali uglavnom zanemaren izvor koji je, na moje
zadovoljstvo, popunio toliko praznina u priči o Virginiji i odgo-
vorio na mnoga moja pitanja. Biblioteke CHRD-a s knjigama,
filmovima i drugim dokumentima također su vrijedne divljenja
Nacionalna uprava za arhive i dokumentaciju u SAD-u pre-
divan je izvor informacija iako katkad frustrira. Namještenici u
Muzeju špijunaže u Washingtonu, D.C. bili su krajnje susretljivi
(uključujući i ravnatelja Petera Earnesta).
Zahvalna sam Tonyju Duboudinu, Alainovu sinu, što mi
je iskreno govorio (i pokazao fotografije) o svojem ocu koji je,
unatoč svojim manama, nedvojbeno bio hrabar čovjek. Craig

420
Gralley, bivši službenik CIA-e, bio je istinska podrška u mojem
istraživanju, posebno u vezi s Virginijinim godinama provede-
nima u službi CIA-e, ali i njezinim prelaskom preko Pireneja.
Želim mu sreću s njegovim romanom Dvorana ogledala. Dva
djelatnika CIA-e također su mi pružila veliku podršku i uživala
sam u njihovu društvu u Langleyju. David Robarge, glavni
povjesničar CIA-e pregledao je 12. poglavlje i dao mi korisne
komentare. Iznimno dobro upućeni Douglas Waller također
je bio toliko ljubazan da pročita rane verzije druge polovice
knjige, koje se odnose na OSS i čast mi je bila čuti mudre misli
neponovljive Lynne Olson. Alexander Noble također je pročitao
tekst uz daljnja poboljšanja. Toliko sam im svima zahvalna.
Zahvaljujem Jeffu Bassu,
​​ umjetniku čiji je prikaz Virginije na
zidu u Langleyju, jer nam je dopustio objaviti reprodukciju nje-
gove lijepe slike na ovim stranicama i uživala sam razmjenjivati
bilješke s njim. Stewart Emmens, kustos Zdravlja zajednice pri
Muzeju znanosti u Londonu pomogao je svojim povijesnim
poznavanjem protetike.
Tom White bio mi je od velike pomoći kad je prečitavao prva
poglavlja i želim mu svu sreću u budućoj karijeri. Moj sin Laurie
uskočio je poslije i pokazao mi kakav je već veliki povjesničar.
Njegov mlađi brat Joe također je pridonio istraživanju – i poti-
cao me da završim.
I sljedeći pojedinci zaslužuju moju zahvalnost na pomoći na
mnogo različitih načina: Andrew Smith, Will Harris, Adam
Fresco, dr. Vicky Johnston, Paul Marston, Sarah Helm, Gina
Lynn, Sarah Morgenthau i Martyn Cox, također Justin i Biz,
Hilary Sunman, Peter Prynn, Paul Prynn, Gordon i Babette,
Tom i Anthony za njihovu praktičnu podršku pružanjem sklo-
ništa za pisanje i bežičnog interneta za hitne slučajeve te svima
koji su mi pripremili nebrojene šalice kave i čaja od metvice.

421
 Pozdravljam Jane, Alija, Tanyu i Emmu što su me zabavili
i još mnogo toga. Emma me, kao bajni domaćin,​​ velikodušno
povela na jug Francuske na jednom od mojih istraživačkih puto-
vanja. Ali Walsh bio je pouzdan, obasipao me ohrabrenjima i
smijehom kada su mi najviše trebali. Nadam se da Sam Harrison
zna koliko cijenim njegove mudre savjete i nisam zaboravila da
mu dugujem veoma dobar ručak.
Moja divna agentica Grainne Fox vjerovala je u Virginiju od
početka, a postojanje ove knjige uvelike je povezana s njezinom
energijom i mudrošću. Moja britanska urednica Sarah Savitt
bila je sjajna navijačica Virginije, a Andrea Schulz i Emily Wun-
derlich ljubazno su preuzele posao od Joy de Menil u SAD-u.
Velika hvala na poticaju i korisnim prijedlozima. Počašćena
sam što sam u tako slavnoj izdavačkoj tvrtki. Zahvaljujem i
izvanrednoj Zoë Gullen, višoj urednici projekta u Ujedinjenom
Kraljevstvu, i Jane Cavolini, redaktorici u SAD-u, na njihovu
dobrom osjećaju i predanosti. Hvala i mojim publicisticama
Grace Vincent i Rebecci Marsh što su mi pomogle izaći pred
svijet i ispričati mu priču o ovoj iznimnoj ženi. Hvala Bad
Robotu i Paramountu koji su uočili epsku (i filmsku) narav
Virginijina života.
I za kraj, ali ne i za beznačaj, neizrecivo sam zahvalna svojoj
široj obitelji koja me poduprla da napišem ovu knjigu i podno-
sila me dok sam je pisala – u dobru i zlu. Mnogo mi znači to
što je moja starija sestra Sue bila toliko oduševljena njome prije
nego nas je napustila. Mnogo mi znači i to što mi je moj suprug
Jon pomogao i volio me više nego što bih ikad mogla zaslužiti.

422
 Kazalo
Abwehr, 56–57, 87, 90, 93, 127–28,
153
Alesch i, 149–52, 170, 171, 179,
275, 284, 292
fokus na Lyon, 90
fokus na V. Hall, 90, 93, 127–28
Funkspiel (radijska igra), 86, 128,
152
obavještajni podaci o napadu na
Dieppe, 151
prodor u mrežu V. Hall, 144–52,
153, 282–83, 284
razbijanje kodova SOE, 85, 128
u Španjolskoj, 187
V. Hall i, 149–52, 153, 154, 167,
170, 180, 181
vidi i Alesch, Abbé Robert
(Abwehrov agent Axel)
Afganistan, 310
Alain (Georges Duboudin), 48, 56,
70–72, 74–75, 98–102, 103, 109, 129,
163, 182, 311
Jouve i, 102, 140
kao loš agent, 71, 72, 75, 99–102,
141, 182, 268
neodgovorno ponašanje, 72, 74,
99, 100–101, 102, 103, 141
opozvan u London, 141
preuveličane tvrdnje upućene
Baker Streetu, 71, 75, 99, 100,
101, 141
smrt u koncentracijskom logoru
Elbrich, 311
V. Hall i, 48, 70, 71, 74, 75, 99,
101, 268
Alberte, Madame, 65, 72
Alesch, Abbé Robert (Abwehrov
agent Axel ), 144–52, 160, 164, 179,
274–75, 282–85, 303, 311
Abwehr i 149-52, 170, 171, 179,
275, 284, 292
braća Newton i, 172–73, 176–77,
283
daje Gestapu opis V. Hall, 1, 160
Dubois i 176
Germaine Guérin i, 170–75, 213,
274, 275, 283, 283, 292
Gestapo i, 150–51, 171, 174, 275,
284
istraga, 292
Jeunet i, 174
na udaru pariške policije, 274–75,
285
predaja Amerikancima, 284–85
razotkriva ostatak mreže V. Hall
u Lyonu, 170–73, 176, 179, 182,
213
Rousset i, 144–45, 147–50,
282–83, 292
suđenje i pogubljenje, 292–93
V. Hall i, 144–52, 160, 170, 171,
175, 179, 182, 282–85, 292–93
V. Hall šalje izvješće OSS-u o,
283, 285, 292
423
 župa La Varenne-Saint-Hilaire,
145, 147, 149–50, 275, 284
Alesch, Irma, 274–75
Alibert, Jean, 162–63, 165–67, 181
Allard, Elisée, 67, 95, 189–90, 206,
208, 212, 246, 282, 283, 311
Gestapo i, 212
prebačen u Njemačku, 251
spomenik u Valençayu, 311
uhićen i bačen u zatvor, 212, 216,
222, 251–52
umoren u Buchenwaldu, 282
Alzas, 145, 312
Amicales Buckmaster, 312
amiši, 226
Andry, Renée, 292–93
Angleton, James, 291
Antibes, 52, 66, 105
Antoine, vidi Gauthier
Aramis (Henri Lassot), 197, 199, 201,
203–6, 209, 211, 224, 239
Ardennes, 23, 272–73
Argentina, 303
Armée Secrète, 185
Army, 254
Aron, J. M., 155
Atkins, Vera, 181, 192, 245
Avignon, 66
Avoceta, SS, 157
Backer, George, 35, 82, 110
Baker, Josephine, 10
Baltimore, 7, 9, 13, 272
Barbezat, Eric, 232–36
Barbie, Klaus, 128, 130, 162, 175,
185, 213, 251, 310–11
bjesomučno ubijanje potkraj rata,
251
braća Newton i, 178–79
CIA i, 301
njegova brutalnost, 130, 175, 178,
185, 251
V. Hall i, 128, 162, 175, 178–79,
424
251 Barnard College, 10, 19
zatvoren zbog zločina protiv
čovječnosti, 311
Basin, Francis (Olive), vidi Olive
Bass, Jeff, 310
BBC, 43, 81, 176, 216, 218, 230, 242
Beckett, Samuel, 146, 306
Beč, 273
Konsular Akademie, 10–11, 22
Bégué, Georges, 47–48, 51, 52, 97
i opasnost od vozila za detekciju
uređaja, 51
i Villa des Bois, 52, 97
kao prvi SOE-in radiotelegrafist,
34, 47–48
kodna imena Georges u čast, 97
u bijegu iz zatvora Périgueux, 114,
116, 118–23, 125
Belgija, 23–24, 272, 284
Bellows, George, 27–29, 46
Benoist, Robert, 134
Benzedrin, 38, 68, 103, 216, 245, 246,
257, 298
Bertillon, Suzanne, 41
Bertrand, Estelle, 215, 218
Besson, Alphonse, 178, 280
Besson, Marie-Fortunée, 178
bijeg klana Cameronaca iz Mauzaca,
113–26, 127, 128, 175
bjegunci iz okupirane Europe, 56,
61, 65
čamcem s Côte d’Azur, 66
preko Marseja, 64
preko Pirineja, 66, 96, 160–67,
164–67, 169, 180, 182, 189, 276
Blanchet (izdajnik iz MI6), 147–48
Bleicher, Hugo, 85–87, 90, 91, 93,
128, 147, 192, 292, 311
Bloch, André, 53, 55
Bob, vidi Le Boulicaut, Raoul
Bodington, Elizabeth, 30
Bodington, Nicolas, 28, 30–31, 83,
87, 89, 99, 128–29, 132, 140, 156, 181
Bohny, Auguste, 227–28, 247
Boitier, Madame, 226, 229, 231
bolnica Queen Mary’s, 182
Bond, James, 4, 138, 304
bordeli, 59–62, 125, 129, 281
Borrel, Andrée, 132
Bourg-en-Bresse, 262, 263
Bousquet, René, 98
Britanija, 25, 82, 91
Cabinet Defence Committee, 183
Kraljevska mornarica, 197
Kraljevsko zrakoplovstvo, vidi
Kraljevsko zrakoplovstvo
londonski Blitz, 29, 82, 182
MI5 (sigurnosna služba), 31, 193,
195
objava rata, 22
odnos Francuske s, 57
Pomoćna teritorijalna služba, 22
rat Njemačke s, 82
savez SAD-a s, 82, 138
Uprava za specijalne operacije,
vidi Uprava za specijalne operacije
V. Hall kao ambasadorica za Bri-
taniju, 67
Britanska obavještajna služba
gubitak kontakta s Francuzima,
27
politika novačenja isključivo bri-
tanskih državljana, 35
vidi i MI6; Uprava za specijalne
operacije
Buckmaster, Maurice, 55, 89, 90, 93,
105, 107, 109–10, 181, 186, 190–92,
201
na Dan D, 218–19
o sabotažnim pohodima V. Hall,
250
o ženama agentima, 131
optužbe za kobni nemar, 185
preporučuje V. Hall za Croix de
Guerre, 271
Cahen, Geneviève, 292–93
Cammaerts, Francis, 37, 200
Camus, Albert, 226, 238
Carré, Mathilde (La Chatte) (Victoi-
re), 85–90, 97, 128, 133, 311
Carte (francuski kontakt SOE), 77,
113, 182
Castro, Fidel, 304–5
Catin, Eugénie, 281
Catling, Lorna (nećakinja V. Hall),
287, 294, 296, 303, 305, 307, 310
Cavell, Edith, 104
Célestin (Brian Stonehouse), 143,
153–56
Chamberlain, Neville, 21
Chambrillard, Monsieur, 65
Châteauroux, 48, 51, 52, 97, 120, 204
Chatte, La, vidi Carré, Mathilde
Chicago Times, 187, 188
Chirac, Jacques, 271, 309
Christophe (Gilbert Turck), 48, 49,
51, 52
Churchill, Peter, 73–80, 88, 99, 113,
133, 139–40, 153, 154, 191–92, 311
Churchill, Winston, 35, 91, 161, 183,
199
Dunkirk i, 57
govor „kraj početka“, 161
hladnoratovski govor u Fultonu,
Missouri, 290
među Velikom trojkom, 240
na konferenciji u Casablanci, 182
o nacističkom divljaštvu, 183
SOE i, 28–29, 32, 33, 43
utemeljenje SOE, 28
velike nade prema SOE, 33
zalihe poslane Francuzima, 199
Ciano, grof, 91
Clermont-Ferrand, 261–62
Clipper (leteći brod), 153, 156, 181
Colomb, Pukovnik (grof Arnaud de
Voguë), 220–22, 225, 272
Constantin ( Jean de Vomécourt), 99,
425
143, 153, 221
Cookridge, E. H., 125
Corso, Mary Donovan, 279–80
Cosne-sur-Loire, departman Nièvre,
210, 213–15, 222–23, 226, 228, 231,
232
Courvoisier, André, 118, 125, 175,
301
Cowburn, Ben, 48, 84–85, 92–94,
102, 107, 109, 135, 217, 251
kao poseban za V. Hall, 133–134
kratki pohodi, 92, 99
pruža podršku V. Hall u vezi sa
zapovijeđu o povlačenju, 111
sabotažno djelovanje, 92, 133, 138
upozorava V. Hall na priču o La
Chatte, 84–85, 87–89, 133
visoka ocjena kod V. Hall, 67
Crveni križ, 94, 116
Cuthbert, 75–76, 166–67
vidi i Hall, Virginia, invalidnost i
umjetna noga
časopis PM, 34
Čehoslovačka, 295
Dalton, Hugh, 32, 33, 186
Darlan, François, 91
Dan D, 194, 203, 205, 206, 209,
216–21, 241, 254, 264, 275
cilj SFHQ-a za, 203
kodirana poruka na BBC-jevoj
emisiji na francuskom, 218
kodirane „akcijske poruke“ agen-
tima, 218
prebacivanje oružja uoči, 211, 215
pripreme za, 203, 206
saveznička strategija nakon, 247
tjedni nakon, 229, 232, 249–50
V. Hall i, 206, 218–20
zadnji dani uoči, 216–17
zahvaljujući novim dobrovoljcima
Pokreta otpora, 219
426
Decley, Pierre, 274–75
Decourdemanche, Jacqueline,
232–35
Défourneaux, René, 223, 268–69
de Gaulle, Charles, 43, 66, 115, 117,
150, 184, 200
i uloga žena u ratu, 271
kao privremeni predsjednik,
259–60
kao unositelj razdora, 81–82, 239
Pétain i, 43
prezir prema britanskim i američ-
kim agentima, 271, 272
progonstvo u Londonu, 43, 117
Roosevelt i, 240, 260
Saveznici priznaju legitimitet, 260
Deladier, Edouard, 210
de Lattre de Tassigny, Jean, 256
departman Cher, 214–15, 226, 232,
253, 272, 293
detekcija radijskog signala:
Funkabwehr, 108–9, 142, 237
Funkspiel (radio igra), 86, 128, 152
i radno opterećenje operatera,
105, 106
njemački detektorski avioni
(Rode), 237–38, 251
vozila za radijsku detekciju, 51,
66–67, 109, 120, 142, 155, 175,
179, 217, 237
Dianeini Neregularci, 260–66, 297,
308, 312
dječja paraliza, 20
Donovan, William “Wild Bill,” 194–
95, 211, 273, 276, 279, 288, 299, 310
Dreyfus, Alfred, 212
Drugi svjetski rat:
Ardennes, 23, 272–73
Atlantski zid, 147, 150
atomska bomba bačena na Japan,
287
Britanija sama protiv Hitlera, 25
Britanska pobjeda kod El
 Alameina, 161
Dan D, vidi Dan D
demobilizacija nakon, 289
evakuacija u Dunkirku, 24, 27, 57
Iluzorni rat, 23
Innsbruck, 273
izolacionizam SAD-a, 25, 40–41
konferencija u Casablanci, 182
napad na Pearl Harbor, 81, 82, 89,
115, 194, 199, 290
njemačka invazija Poljske, 22
njemačka invazija Sovjetskog
Saveza, 45
njemačko povlačenje iz Francu-
ske, 263, 280
okončanje borbi u Europi, 278,
279, 293
Operacija Baklja, 138, 158, 161
operacija Kerber brodova Scharn-
horst i Gneisenau, 86, 91
pad Francuske, 1–2, 23–24
rani britanski vojni prevrati, 57
rat Njemačke sa Sovjetskim Save-
zom, 137, 184–85, 277
Sicilija, 139, 185
Singapur, 91
ulazak SAD-a u, 64, 81, 89
Državna administracija arhiva i spisa
(NARA), 4
Državno tajništvo, SAD, 110, 172,
289, 290
odbijanje prijave V. Hall na diplo-
matski položaj, 12, 19–20, 28
odgađanje odlaska V. Hall iz Lon-
dona, 29–30, 34
ostavka V. Hall iz, 21, 29–31
uredski posao V. Hall, 13–21, 31
žene i, 12
Dubois, Monsieur, 176
Duboudin, Georges (Alain), vidi
Alain
Dulles, Allen, 300, 305
Dunton, Donald (Georges 35), 97
Durbrow, Elbridge, 12, 13, 181, 290,
295
dvorac Hurlevent, Feyzin, 154
džep Falaise, 254
École Libre des Sciences Politiques,
10
Eisenhower, Dwight, 158, 218, 220,
222, 229, 275, 301
o Pokretu otpora, 264
Ekspedicijski centar Virginia Hall,
310
Emil (poljski vojni časnik), 11, 13, 82
englesko-irski rat (1919–1921),
31–32
Estonija, 20–22
evakuacija iz Dunkirka, 24, 27, 57
Eyraud, Gabriel, 243, 244, 257, 265,
308, 312
Fairbanks, Douglas, Jr., 289
fašizam, 21–22, 25, 287
Fayol, Marianne, 228, 236–37,
274
porast u Europi, 11–12, 19
Fayol, Pierre, 228–30, 232,
236–41, 243, 247–49, 258, 270,
272, 274
Le Chambon-sur-Lignon sous l’Oc-
cupation, 270
postaje veliki štovatelj V. Hall,
270, 274, 311–12
potkopavanje V. Hall, 240–41,
247, 248, 270
susreće V. Hall u Parizu, 274
V. Hall boravi kod u Riouu,
236–37
zastarjeli stavovi, 229, 270
Fellot, mesdemoiselles, 64–65, 158
Fitzgerald, F. Scott, 10
Fleming, Ian, 4, 194
427
Fleuret, Père, 120, 122
Floege, E. F., 189
Foltz, Charles, 289, 295
Foot, M. R. D., 91, 125–26, 186
Forgan, James, 276
Francuska:
američka pomoć, 41
američka vojska doživljena kao
odviše popustljiva, 280
bijeg V. Hill iz, 153–56–67
borbe među frakcijama u, 239
brutalan odnos prema prostitut-
kama nakon rata, 281
de Gaulle kao privremeni pred-
sjednik, 259–60
flota potopljena u Toulonu, 163
građani natjerani na robovski rad,
77–79, 184
iskrcavanje u Normandiji, 218;
vidi i Dan D
Maginotova linija, 23
mediji u, 82
mornarička flota potopljena u
Toulonu, 164
nacionalni ponos uspaljen u, 184
nacistička „vladavina straha“ prvih
mjeseci 1944. g, 200
nasumično i šokantno nasilje
nacista nakon Dana D, 219–20,
222–23, 241
nepovjerenje prema Britaniji, 57
nepovjerenje u Britaniji, 57
njemačka invazija, 1–2, 23–24,
27, 28
njemačka obrambena crta u Vos-
gesu, 263, 264
njemačka pljenidba sredstava, 163
njemački konvoji u, 262
njemačko povlačenje iz, 263, 280
objava rata od strane, 22
odlazak vlade iz prijestolnice, 24
Okupirana zona u, 28, 53, 61, 84,
107
428
oslobođenje, 6, 273
paravojne operacije u, 296–97
planovi saveznika za iskrcavanje u,
147, 150, 151, 185, 191–93, 197,
199–200, 203, 204
početna njemačka okupa-
cija, 33, 42–43
podjela u dvije zone, 28
pokušaj stanovništva da pobjegne
od blitzkriega, 1–2
poravnanje računa nakon odlaska
Nijemaca, 266
posvećena ljubav V. Hill prema,
11, 25, 40, 285
potpuna njemačka okupacija, 127,
138, 153, 158, 159, 162, 163, 169,
183, 269
povratak V. Hill u, 181, 183, 188,
190–92, 197–98, 201, 202
primirje potpisano s Njemačkom,
24, 127, 158
prisutnost Saveznika u, važnost V.
Hall za, 67
ratnodobne nestašice i glad u,
57–58
Slobodna zona u, 28, 40, 42,
47–48, 52–53, 56, 90, 91, 98, 109,
127, 138, 153, 156, 162, 163, 183,
249
slom, 1–3, 23–24
Sûreté, vidi Sûreté
štetna politika posljednjih mjeseci
rata, 239–40, 259–60
tlapnje o otpornosti na Nijemce,
23
Treća Republika u, 44–45
tvornice u, 92, 133
upućenost V. Hill u, 41–42
vidi i višijevska Francuska
zalihe hrane u, 57–58
zemljovid, ix
zvjerstva Nijemaca u povlačenju,
262
 željeznica u, vidi željeznice,
francuske
Židovi deportirani iz, 98, 183
Franco, Francisco, 27, 180, 187
Francs-Tireurs et Partisans, 239
Francuska revolucija, 44, 45
francuska vojska, 22, 23, 44, 259, 266
Francuske snage unutarnjih poslova
(FFI), 247–49, 252, 253, 258–60, 279
francuski jezik, 209, 218, 288
francuski komunisti, 45, 66, 239
Francuski nacionalni arhiv, 4, 271
francuski Pokret otpora: 252–53
Barbie i, 185
bijeg iz Mauzaca i, 127
brutalni obračun početkom 1944.
g., 200
Dan D i, 203, 218
Dianeini Neregularci u, 260–66,
297, 308, 312
dokumentarni film o, 311
Eisenhower o, 264
frakcijske borbe unutar, 65, 141,
210, 239
Francuske snage unutarnjih
poslova, 247–49, 252, 253,
258–60, 279
gerilski rat V. Hall, 209–11,
214–16, 219, 221–24, 230, 231,
241, 247–50,
i neoprez, 56, 71–72, 101–3, 107,
131, 143, 186
igra iščekivanja početkom rata,
49–50
informanti u, 217
izbjeglice iz, 187
izraz “bijeg u makiju”, 184
kao ozbiljna prijetnja njemačkoj
vojsci, 200, 250
kod Le Cheylarda, 232
Lyon kao mjesto nastanka, 44–45,
49–50
makijaši u, 184, 205, 210, 215,
217, 222–23, 225–28, 230–32,
237, 238, 240–47, 249, 260, 264,
283
na Mont Mouchetu, 228
nedostatak akcijskog plana za,
37, 45
nedostatak vodstva ili podrške, 51
njemački napadi na, prije save-
zničke invazije, 200, 216–17
oglas za posao i, 144
otpornost, 186
Pétainov obračun s, 81
početak gerilskog ratovanja,
186–87, 199–200
početne teškoće s novačenjem, 33
postignuća, 264
potreba za discipliniranom taj-
nom vojskom, 65, 72
prepad na njemačka vozila i kon-
voje, 206, 214, 222–23, 250, 252,
260, 277
probni antinacistički traktati u
Lyonu, 44, 71
sabotažno djelovanje, vidi sabo-
tažne operacije
samoća kao vječni pritisak u, 70
savezničko iskrcavanje i, 192
Service du Travail Obligatoire
(STO) i, 184, 242
stapanje odvojenih ogranaka, 65
strijeljanja u Nantesu, 49, 50, 56
strijeljanje informanata, 219–20
Tuga i milost, 311
u Cosneu, 210, 213–15, 222–23,
226, 228, 231, 232
u Haute-Loireu, 225, 228, 229,
232, 240, 246, 249–50, 253,
258–59, 269–70, 308
u Nièvreu, 210, 232,
268–69
u Parizu, 134
uhićenje pripadnika, 96
uloga, 264
429
 V. Hall kao centar, 92–94
V. Hall kao pobornica, 67
varalice u, 258
Virginijino novačenje za, 206
visoka stopa smrtnosti u, 131
zalihe za, 199, 211, 215, 223; vidi
i padobranska dostava
žene u, 129–30, 229, 240
Frontcroise, kapetan, 258–59
Gabriel, vidi Eyraud, Gabriel
Gauthier (poslije Antoine) (Philippe
de Vomécourt), 56, 99–100, 102, 111,
132, 143, 155, 225, 239, 253
Geelen, Pierre, 206, 208–9, 212, 216,
222, 251–52, 282, 283, 311
George, Perry, 15, 17
Georgette (kći Lée Lebrat), 241–42
Gerson, Victor (Vic), 48, 96, 118, 125,
158
Gestapo:
Alesch i, 150–51, 171, 174, 275,
284
Allard i, 212
Bloch i, 53
braća Newton i, 178
Célestin i, 155–56
Courvoisier i, 175
Guth i, 136–37
infiltracija u savezničke mreže,
127
Leccia i, 212
Menier i, 140
oglasi za posao i, 144
opljačkana i spaljena sela, 223
prisutnost u Vichyju, 42, 50,
56–57
Rousset i, 169
u Lyonu, 44, 74, 104, 127, 141–44,
163, 167, 169, 171–76, 179, 180,
185, 285
u Parizu, 134, 146, 147, 151, 152,
191, 201, 204, 213
430
V. Hall i, 104, 141–44, 152, 155–
56, 159, 167, 169, 172, 180, 191,
198, 201, 204, 233, 251, 267, 299
WOL i, 147, 150–51
Zeff i, 172
Gévolde (zapovjednik Pokreta otpo-
ra), 240, 241, 247, 248, 257–59, 268
Gibraltar, 189
Gilbert (agent u Perpignanu), 160,
161
Gneisenau, 86
Goillot, Paul, 255–57, 260, 261, 267,
273, 289, 292, 293, 311
izgled i karakter, 257
majka V. Hall i, 287, 288, 294,
296, 303
moždani udar, 307, 311
očeva smrt i, 267–68
pozadina, 257
pudli, 296
seoski dom u Barnesvilleu, 304,
305–7
susret V. Hall s, 257
u Dianeinim neregularcima,
260–66
u operaciji Crocus/Fairmont,
273–78
udaja V. Hall za, 303
veza V. Hall s, 265–66, 268,
269, 277, 278, 280, 285, 287–88,
293–94, 296, 298, 303
Göring, Hermann, 91
Gralley, Craig, 298–99, 302–3
Grand Nouvel Hôtel, 46, 48, 72, 73,
114, 119, 125
Grčka, 299
Grégoire (radiotelegrafist), 141–42,
171
Grell, William, 201, 217, 259, 262
Grover-Williams, William, 134
Gubbins, Colin, 185
Guérin, Germaine, 59–62, 64, 92,
100, 107, 118, 125, 129, 154, 159,
170–76
Alesch i, 170–75, 213, 274, 275,
283, 284, 292
braća Newton i, 172–74, 176
cijena ratnih godina u fizičkom
zdravlju, 281
gerilski rat, 186, 204–6, 297
poslana u Ravensbrück, 175, 281
uhićenje, 173–75, 274
V. Hall organizira, 209–11,
214–16, 219, 221–24, 230, 231,
241, 247–50, 252–53
V. Hall pruža naknadu za, 283
Guth, Léon, 67, 94–95, 135–37, 157,
213
Guttman, Leon, 162–63, 165–67,
181
Halifax, Lord, 32
Hall, Barbara (majka):
društveni status, 7
i kraj suradnje V. Hall s OSS-om,
267
i prelazak V. Hall u OSS, 202
i V. Hall u Londonu, 29
i Viktorijino upravljanje sanitet-
skim vozilom, 22, 23
nesreća V. Hall i, 15
Norrisina pisma, 217–18, 253–54
Paul Goillot i, 287, 288, 294, 296,
303
ponovni susret s V. Hall, 287
u Veneciji s V. Hall, 18
voćni kolač poslan V. Hall, 83
želje za budućnost V. Hall, 7–9,
11, 287
Hall, Edwin Lee „Ned“ (otac), 7,
8, 11, 12, 14, 257
očima V. Hall, 16, 89, 165
smrt, 12, 15
Hall, John (brat), 8, 12, 294, 296
Hall, John W. (djed), 7
Hall, Robert (prastric), 7
Hall, Virginia (V. Hall):
Abwehr i, 149–52, 154, 167, 170,
180, 181
Alain i, 48, 70, 71, 74, 75, 99, 101,
268
Alesch i, 144–52, 160, 170, 171,
175, 179, 182, 282–85, 292–93
američki identitet kao prednost,
67
Aramis i, 197, 199, 201, 203–6,
209, 211, 224, 239
Barbie i, 128, 162, 175, 178–79,
251
Bellows i, 27–29, 46
Bertillon i, 41
bijeg iz Francuske, 153–54,
156–67
bijeg od prikupljanja za robovski
rad, 77–79, 184
Bleicherov fokus na, 90, 93, 128
Colomb i, 220–22, 225, 272
Cowburn upozorava na La
Chatte, 84–85, 87–89, 133
Dan D i, 206, 218–20
dermatitis, 257
dodiplomski studij, 12
dodjela Croix de Guerre, 271–72,
309
dodjela Križa za zasluge, 269–70,
271, 276, 279–80, 288, 308
dodjela MBE, 189, 309–10
dolazak u Vichy, 39
Državno tajništvo odbija prijavu,
12, 19–20, 28
Državno tajništvo odgađa polazak
iz Londona, 29–30, 34
Emil i, 11, 13, 82
Fayol i, vidi Fayol, Pierre
Francuska u srcu, 11, 25, 40, 285
Gauthier i, vidi Gauthier
gerilski rat, 209–11, 214–16, 219,
221–24, 230, 231, 241, 247–50,
Gestapo i, 104, 141–44, 152,
431
 155–56, 159, 167, 169, 172, 180,
191, 198, 201, 204, 233, 251, 267,
299
glasovitost u Parizu, 134
Goillot i, vidi Goillot, Paul
goleme prepreke u Vichyju, 42
Guérin i, 60, 61
Guth i, 67, 94–95, 135–37
i časne sestre u La Mulatièreu,
45–46, 60, 158, 263
i frakcije u Pokretu otpora, 65, 91,
141, 239
in Haute-Loireu, 228, 229,
232, 246, 249–50, 253, 258–59,
269–70, 308, 312
in Tallinnu, 20–22
infiltracija u Sûreté, 66–67, 94
invalidnost kao upadljiva, 69–70,
128, 144, 198
iscrpljenost stalnim putovanjima,
67
izleti u Europu u djetinjstvu, 10
jedinica Jedburgh i, 258–59
jezici koje je govorila, 11, 12
kao heroina OSS-a, 266, 272, 288
kao radiotelegrafistica, 201, 202,
205, 207, 208, 215, 237, 242, 246
kao ratni heroj, 272, 288
kao vozačica sanitetskog vozila, 1,
22–24, 28, 34, 146
kosa i odjeća, 39, 46–47, 198, 233,
236, 265, 269, 294
krijumčarenje pisma iz Španjol-
ske, 180
krijumčarenje poruka iz Francu-
ske, 47
krug Heckler, 49, 61, 155
Leahy i, 40–42
Leprevost i, 63–64, 66
lov kao razonoda, 8, 12, 14, 21, 75
„Madona s planina“, 225–54, 265,
266, 270, 308, 312
majčine aspiracije za, 7–9, 11, 287
432
Morel i , 94–96, 114, 126, 137,
269–70
motivacije, 31, 202
na zaravni Vivarais-Lignon, vidi
zaravan Vivarais-Lignon
nacistički fokus na, 128
nadimak „Dindy“, 8
nagrade i, 126, 189, 269–70,
271–72, 276, 279–80, 288, 308,
309–10
najnesretnije razdoblje karijere,
300
napisani članci, 21–22
nasljeđe, 309
„nećaci“, vidi Allard, Elisée;
Geelen, Pierrel; Leccia, Marcel
252–53
nesreća i amputacija noge, 2–3,
7–8, 14–17, 21, 34, 76, 198
novačenje, 67, 93, 206
novinarski paravani, 31, 34–35,
39–42, 46, 58, 68, 129, 153, 181,
187, 188, 209, 227, 289–90
njemačka hajka na, 128, 141, 144,
150, 151, 152, 153–56, 159–60,
162, 167, 169, 170, 181, 187,
191–92, 198, 201, 204, 207–9,
213, 251
obiteljska pozadina, 7
odbija operaciju za promjenu
izgleda, 198
odbija pisati memoare, 307
odlazak u mirovinu iz CIA, 305,
307
odlazak u mirovinu, 305
opasnosti, 84–90, 93, 133–34
operacija Castres i, 136, 137,
156–59, 164
opijanje, 294, 303
organiziranje padobranskih
dostava, 211, 214, 223–24, 229–
32, 238, 242–46
osmrtnice za, 307–8
OSS-ov ugovor s, 289
OSS-ova misija ispunjena, 267
OSS-ove ocjene, 232, 250,
269–70, 285
OSS-ovo promaknuće, 250
ostavka u OSS-u, 288
ostavke Državnom tajništvu, 21,
29–31
otac očima V. Hall, 16, 89, 165
ovlaštena za ubojstvo, 5, 38, 148
Peter Churchill i, 73–80
plaća, 188, 202, 250, 289, 291,
295, 304, 305
pod krinkom mljekarice, 205–8
pomaganje klanu Cameron u bije-
gu, 113–26, 127
Pomoćna teritorijalna služba i, 22
ponašanje CIA prema, 302–3
posljedice ratnih godina na fizičko
zdravlje, 287
postumno priznanje, 309–10
povećanje sigurnosti, 93
povratak u Englesku nakon bijega
u Španjolsku, 181–82
povratak u Francusku, 181, 183,
188, 190–92, 197–98, 201, 202
povratak u SAD (1934.), 17
povratak u SAD nakon rata, 285,
287
preporuka za CBE, 126, 189
preseljenje u Pariz, 10
prijelaz preko Pirineja, 160–67,
169, 180, 182, 276
pristupanje OSS-u, 193–95, 201
promjena uloge žena u obavještaj-
noj službi, 130–31
pudli, 296, 307
pustolovna i nekonvencionalna
narav, 8, 9, 12, 21, 31, 60
radijska komunikacija i, 97–98,
109–11
razmatranje posvajanja djeteta,
296
romantične veze, 8–9, 11, 13
Rousset i, 62–63, 64
samostalan rad, 53, 56
seoski dom u Barnesvilleu, 304,
305–7
Simpson i, 59
služba za političko informiranje,
91
služenje S-telefonom, 245, 255
smrt, 307
SOE spašena od „preranog gaše-
nja“, 97
SOE traži da se vrati u London,
109–10, 114–15, 118, 129, 132,
144
SOE-ina misija, 36, 39–40, 91
SOE-ina obuka, 36–37
SOE-ino nasljeđe o, 186
SOE-ino novačenje, 29–31,
33–36
stan kao centar Pokreta otpora i
rad za SOE, 92–94, 109
stoicizam i samodostatnost, 21,
52, 70
strani jezici, 9, 11, 12, 273, 288
sveučilišni studiji, 9–11, 273
tečaj za radiotelegrafiste, 188,
190–93, 201, 275
terenska imena, identiteti i krinke,
38, 46, 47, 64, 72, 93, 160, 188,
197–99, 201, 204–9, 214, 233,
266, 277
teški zimski uvjeti i, 69, 83
traženje zaposlenja nakon OSS-a,
288–89
u Cheru, 214–15, 226, 232, 253,
272, 293
u CIA, 290–307, 309, 310
u Europi (1926. – 1929.), 10–12
u konzulatu u Barceloni, 180–81
u La Creuseu, 204, 209, 253
u Le Puyu, 249
u Londonu, 22, 25, 29–30,
433
 192–93, 202, 268–69
u Lyonu, 43–51, 56, 58, 60–61,
64–65, 68–75, 84–85, 88–92,
159–60, 164, 280
u Nacionalnom odboru za slo-
bodnu Europu, 294–95
u Nièvreu, 210, 232, 268–69
u Operaciji Crocus/Fairmont,
273–78
u ratnim dnevnicima SOE, 91
u Roybetu, 251, 256, 265
u školi Roland Park Country
School, 8, 69
u Španjolskoj, 167, 171, 180–81,
187–92
u srednjoj školi, 8
udaja, 303; vidi i Goillot, Paul
uloga časnice za vezu, 31, 36, 49,
56, 64, 98, 101
umjetna noga („Cuthbert“), 2,
16–18, 20, 21, 22, 34–36, 39,
69–71, 75–76, 79, 108, 154, 159,
161, 165–67, 180, 182, 190, 205,
207, 237, 245, 248, 260, 276, 289,
298, 307
uredski poslovi u Državnom taj-
ništvu, 13–21
uspjeh mreže, 72
vođenje Dianeinih Neregularaca,
260–66, 297, 308, 312
vojni čin, 202–3, 250
zahtjev za povratkom u London,
109–10, 114–15, 118, 129, 132,
144
zahtjev za stalnim agentom, 132
zarobljenica Civilne garde u Špa-
njolskoj, 167, 180
zdravstveni problemi, 298, 307
Hallowes, Geoffrey, 255, 258, 259,
269
Hambro, Charles, 185
Haute-Loire, 65, 225, 228, 229,
232, 240, 246, 249–50, 253, 258–59,
434
269–70, 283, 308, 310, 312
konačni poraz Nijemaca u,
252–53
Hayes, Charles, 103, 104
Hayes, J. B., 123, 125
Hemingway, Ernest, 10
heroin, 62
Heslop, Richard, 135–37
Himmler, Heinrich, 141–42
Hitler, Adolf, 11, 27, 91, 128, 138,
147, 158, 163, 200, 220, 273
bijeg iz Mauzaca i, 127
brutalni obračuni u Francuskoj,
134, 200
Chamberlainov sastanak s, 21
govor u Reichstagu, 28
Pétain i, 24, 42
početni planovi OSS-a za, 194
postaje kancelar, 19
samoubojstvo, 278
skupovi u Nürnbergu, 11–12
Židovi i, 41
hladni rat, 295, 297, 299
„Crvena opasnost“ u Italiji, 291
CIA i, 295, 297, 299, 301
i rad V. Hall u CIA, 290–303
početak, 290
radio Slobodna Europa i, 294
Hoare, Samuel, 187
Hoover, J. Edgar, 288
Hôtel Terminus, 128, 162, 175, 178
House, E. M., 20
Hull, Cordell, 20
Hunt, E. Howard, 303–4
H/X (šef SOE u Španjolskoj),
187–88
imanje Boxhorn, 7, 12, 17, 202, 290
Ingersoll, Ralph, 34–35
Innsbruck, 273
Italija, 12, 81, 275–76, 291, 295, 299
intervencija CIA na izborima
1948. g., 291
 prodor Saveznika kroz, 275–76
Sicilija, 139, 185
Venecija, 17–20, 291, 304
Japan, 91
ispuštanje atomske bombe na, 287
napad na Pearl Harbor, 81, 82, 89,
115, 194, 199, 290
rat SAD-a s, 137–38
jedinica Jedburgh, 258–59
Jeunet, Eugène, 61, 171, 174–75, 281
Joulian, Jean i Marie-Louise, 65, 170,
179, 226, 283, 293
Jourdan, Monsieur i Madame, 155
Jouve, Germaine, 102, 140–41
Jumeau, Marc, 52, 113, 117–18, 123
Juttry, Jules, 215, 217, 293
Južna Amerika, 303
Južna Koreja, 295
Katalonska republikanska vojska, 96
Katinski pokolj, 11
katolička crkva, 144, 147, 150, 227
Kennedy, John F., 304
Khan, Noor Inayat, 186
Kina, 295
klanac Belfort, 259
komunisti, komunizam, 82, 290, 291,
294–95, 297, 298, 300, 301, 303
francuski, 45, 66, 239
konferencija u Wannseeu, 98
Konsular Akademie, 10–11, 22
Korejski rat, 295
Kraljevska mornarica, 197
Kraljevske zračne snage (RAF), 124,
142, 234, 243, 255
bijeg pilota oborenih u Francu-
skoj, 63–64
bombardiranje infrastrukture u
Francuskoj, 92, 119
dostava oružja i zaliha, 199
eskadrile SD ili Specijalne duž-
nosti, 246
krug Prosper, 132, 185, 199, 209
krug WOL, 144–48, 150–51
Kuba, 303, 304–5
Kuća slave vojnog obavještajnog
tijela, 309
kvekeri, 30
Labourier, Eugène i Mme, 66, 283
La Chatte, vidi Carré, Mathilde
La Chaux-des-Fonds, 139
La Creuse, 204, 209, 253
La Mulatière, 45–46, 60, 158, 263
Langelaan, George, 48, 52, 120, 123,
198
Laval, Pierre, 98
Lavôute, 250
Leahy, William, 40–43, 115, 158, 194
Le Boulicaut, Raoul (poručnik Bob),
238–39, 242, 246, 260–66, 267–69,
283
Lebrat, Edmond, 242, 252, 257, 310
Lebrat, Léa, 241–42, 251, 256, 310
Lebrat, Madame, 241, 251
Lebrat, Maurice, 228, 231, 241
Leccia, Laurent i Joseph, 208
Leccia, Marcel, 66–67, 95, 137, 157,
171, 189–90, 206, 208–10, 212–14,
246, 283
Gestapo i, 212
obilježje u Valençayju, 311
ubijen u Buchenwaldu, 282
Wilen i, 212–13
zarobljen i bačen u zatvor, 212,
216, 222, 251–52
Le Chambon-sur-Lignon, 225–28,
231–36, 241, 255–56, 283, 312
Le Forestier, Roger, 251
Legge, Barnwell, 47
Legrand, Jacques, 146–48, 150–51
Le Harivel, Jean-Philippe, 48, 52,
123
Leigh, Vera, 134, 280
Leney, Roger, 255, 256, 259
435
Léon (OSS-ov operativac u Cosneu),
223
Leprevost, Robert, 63–64, 66
Le Puy, 66, 179, 225, 226, 228,
248–53, 258, 260, 293
Lilias (dvostruki agent), 212, 214
Limoges, 134–37, 139, 157–58, 189,
204
logor Natzweiler, 132
logor smrti Buchenwald, 136, 174–
75, 251–52, 281–82
logor smrti Dachau, 136, 186
logor smrti Mauthausen, 151, 172
London, 83
Blitz u, 29, 82, 182
V. Hall u, 22, 25, 29–30, 192–93,
202, 268–69
London Transport Rifle Club, 37
Long, Madame, 203–4, 209
Lopinat, Eugène, 204, 207
Lorna (nećakinja V. Hall), 287, 294,
296, 303, 305, 307, 310
Lucas (poslije Sylvain) (Pierre de
Vomécourt), 34, 48, 56, 84–90, 97,
99, 143, 146, 221
mijenja terensko ime, 90
uhićenje, 90, 91, 93
Lyon, 58–61, 99, 100, 108–9, 127,
134, 138, 141, 146, 150, 151, 188,
200, 219, 221, 238, 246, 249, 280–81
Abwehr fokusiran na, 90
Barbie i, 162, 185, 251, 311
bijeg klana Cameron i, 124–25
bordel Germaine Guérin, 59, 60,
125, 129
desetkovanje SOE-inih krugova
u, 179, 181–83
Gestapo u, 44, 74, 104, 127,
141–44, 163, 167, 169, 171–76,
179, 180, 185, 285
Grand Nouvel Hôtel, 46, 48, 72,
73, 114, 119, 125
izbjeglice u, 45
436
kao rodni grad Pokreta otpora,
44–45, 49–50
oglasi za posao u, 144
Roussetova kirurgija, 136, 145,
147
V. Hall u, 43–51, 56, 58, 60–61,
64–65, 68–75, 84–85, 88–92,
159–60, 164, 280
zatvor Montluc, 139–40, 154, 251
Lyon, Robert, 123, 125
Madrid, 187–90, 192, 201
Mađarska, 295
Maginotova linija, 23
makijaši, 184, 205, 210, 215, 217,
222–23, 225–28, 230–32, 237, 238,
240–47, 249, 260, 264, 283 vidi i
francuski Pokret otpora
Marchand, Joseph, 64, 141, 171
Marchand, Madame, 142, 171
Marilandski džokejski klub, 7
Marion, Paul, 82
Marseille, 64, 75–79, 85, 96, 97, 139,
147, 148, 155, 184
sigurna kuća Villa des Bois, vidi
Villa des Bois, uhićenje agenata u
V. Hall i Peter Churchill u, 75–80
Martineau, Paul, 223
McCarthy, Joseph, 295
Menier, Mademoiselle, 140, 164
MI5 (sigurnosna služba), 31, 193,
195
MI6 (britanska obavještajna služba;
tajna obavještajna služba), 5, 32, 55,
110, 132, 147, 192, 194, 291
agent Blanchet, 147–48
genske zalihe momaka iz visokog
društva, 32
gubitak kontakta s Francuzima,
27
izvješće o Aleschu, 284
krug WOL u Parizu, 144–48,
150–51
 politika novačenja isključivo bri-
tanskih građana, 35
Milice, 183, 195, 215, 217, 220, 225,
240, 249, 252–53
Millar, George, 171
Minhenski sporazum, 21
Moley, Raymond, 19
Montluçon, 261, 262
Morel, Gerry, 94–96, 114, 126,
135–37, 269–70
most Saint-Thibaud, 223
Moulin, Jean, 43, 81, 185, 210
Muggeridge, Malcolm, 194
Mussolini, Benito, 12, 27, 91, 291
Nagasaki, 287
Nacionalni odbor za Slobodnu Euro-
pu, 294–95
nacionalizam, 12, 21, 35
nacistička Njemačka:
Abwehr, vidi Abwehr
crnci i, 42
francuske traktati protiv, 44
francuske tvornice i, 92
francuske zalihe hrane i, 57–58
Funkabwehr, 108–9, 142, 237
Gestapo, vidi Gestapo
glasine o reduti, 273–74, 277, 278
građani deportirani kao robovska
radna snaga, 77–79, 184
invazija Francuske, 1–2, 23–24,
27, 28
invazija na Poljsku, 22
invazija na Sovjetski Savez, 45
jačanje Nacionalsocijalističke
stranke, 11
kolaboracija vlade Vichy s, 24, 42,
57, 81, 82
Luftwaffe, 228–29
Maginotova linija i, 23
metode mučenja, 130, 169, 172,
175, 178, 179, 185, 191, 262, 301
nacizam, nacisti, 11, 273, 290
oklopne divizije, 23
operacija Donar, 127, 155
operacija Spajalica i, 301
oprema za radio-detekciju, 51,
179, 237–38
plan Konačno rješenje, 98
pljenidba sredstava Francuske,
163
početna okupacija Francuske, 33,
42–43
početni planovi OSS-a za, 194
polaganje prava na Pariz, 24
potpuna okupacije Francuske,
127, 138, 153, 158, 159, 162, 163,
169, 183, 269
povlačenje iz Francuske, 263, 280
predaja, 278
premještaj njemačkog Glavnog
stožera, 248–49
pripadnici Pokreta otpora sma-
knuti uoči iskrcavanja na Dan D,
200, 216–17
rakete V1 „Doodlebug“, 275
rat Britanije s, 82
rat SAD-a s, 81, 115
ratni brodovi, 86, 91
sabirni logori, vidi sabirni logori
skupovi u Nürnbergu u, 11–12
Sovjetski Savez u ratu s, 137,
184–85, 277
sporazum o primirju Francuske i,
24, 127, 158
SS, vidi SS
Španjolska i, 27
Štakorske rute i, 310
tlapnje Francuske o otpornosti
na, 23
u potrazi za V. Hall, 128, 141, 144,
150, 151, 152, 153–56, 159–60,
162, 167, 169, 170, 181, 187,
191–92, 198, 201, 204, 207–9,
213, 251
uhićenje pripadnika Pokreta
437
 otpora, 96
Wehrmacht, 159, 162, 163, 184,
218, 250, 259, 263, 273
zatvorenici Nacht und Nebel i, 282
zatvorski logori, 25, 44; vidi i
sabirni logori
Nallet, Jean, 246–47, 265
napad na Dieppe, 151, 304
napad na Pearl Harbor, 81, 82, 89,
115, 194, 199, 290
NATO, 297
Na zapadu ništa novo (Remarque),
183–84
Nelson, Frank, 55
New Forest, 36
New York Post, 35, 39–40, 46, 58, 68,
81, 82, 98, 110, 129, 153, 180–81
New York Times, 48, 308
Newton, Henry i Alfred (Blizanci),
156–69, 163–64, 175–79, 280–83,
307
Alesch i, 172–73, 176–77, 283
Barbie i, 178–79
smrt, 307
Dubois i, 176
Germaine Guérin i, 172–74, 176
Gestapo i, 178
knjiga No Banners o, 307
poratne zdravstvene tegobe, 307
Nicholas, Johnny, 42
Nicolas (agent u Lyonu), 153, 158,
159, 171, 172
Nièvre, 210, 232, 268–69
Nizozemska, 272
Njemačka, 13 vidi i nacistička
Njemačka
No Banners (Thomas), 307
Noguères, Henri, 272
Noirétable, 262
Normandija, 228, 232, 235, 249
bitka za, 254
iskrcavanje Saveznika u, 218; vidi
i Dan D
438
Norris, Charlotte, 217–18, 253–54
Olive (Francis Basin), 48, 56, 66,
77–79, 91, 99, 113
Menier kao ljubavnica, 140, 164
spašava V. Hall od policijske raci-
je, 77–78, 139, 184
uhićenje i zatočenje, 139–40,
153–54
V. Hall dogovara oslobađanje,
158, 164
operacija Baklja, 138, 158, 161
operacija Crocus/Fairmont, 273–78
operacija Donar, 127, 155
operacija Overlord, 216 vidi i Dand
D
operacija Spajalica, 301
oslobođenje Francuske, 81, 117, 200
padobranske dostave, 84, 99, 100–
103, 138, 155
in zoni Bream, 230, 242–43, 245,
251
Virginijino dogovaranje, 211, 214,
223–24, 229–32, 238, 242–46
Page, Eloise Randolph, 309
Pariz:
Amerikanci u, 10
Années Folles u, 10
Gestapo u, 134, 146, 147, 151,
152, 191, 201, 204, 213
krug WOL u, 144–48, 150–51
Leccia i Allard uhićeni i bačeni u
zatvor u, 212
napredovanje Saveznika prema,
222, 253
Nijemci ulaze, 24
odlazak francuske Vlade iz, 24
Pokret otpora u, 134
Pokret otpora u, 134
savezničko preuzimanje, 254
stožer Abwehra u, 152
V. Hall bježi u (svibanj 1944.),
 209
V. Hall i Paul potkraj rata u, 278
V. Hall poznata u, 134
V. Hall stiže u (rujan 1944.), 267
V. Hall u aveniji Breteuil u, 24
V. Hall u posjetu (1938.), 21
V. Hall vraća se (ožujak 1944.),
203–4
V. Hall vraća se u (listopad 1944),
272, 274
Židovi u, 98
Park, Arthur, 38
Priručnik partizanskog vođe, 210
Patton, George S., 223
Prvi svjetski rat, 2, 13, 25, 33, 42, 85,
104, 183
Pejot, France, 65
Pépin, vidi Rousset, Jean
Perpignan, 66, 96, 159–60, 162, 164
Pétain, maršal Philippe, 28
de Gaulle i, 43
dob i senilnost, 42
Dunkirk i, 57
i saveznička invazija sjeverne
Afrike, 158
kult ličnosti, 42–43
Lavalov povratak i, 98
nacistička pratnja u Njemačku,
260
obračun s Pokretom otpora, 81
presuda, 285
primirje s Hitlerom, 24, 127, 158
susreti s Göringom, 91
Židovi i, 41
Petites Ailes de France, Les, 44
Philby, Kim, 70, 291
Picabia, Francis, 146
Picabia, Gabrielle, 146, 148, 149
Pierre-Bloch, Gaby, 48, 52, 113–18,
120–21, 124–26
Pierre-Bloch, Jean, 48, 52, 113, 117,
121, 123, 124, 126
Pirineji, 66, 85, 96, 118, 158, 160, 270
bjegunci koji prelaze, 66, 96,
160–61, 164–67, 189
ekstremni zimski uvjeti na, 165
passeurs i, 96, 160–62, 166, 172
prelazak V. Hall preko, 160–67,
169, 180, 182, 276
Plan Vert, Plan Tortue i Plan Violet,
206
područje Ardèche, 225, 245
Poinso-Chapuis, Germaine, 76
Pokret otpora, vidi francuski Pokret
otpora
Poljska, Poljaci, 13, 61
Katinski pokolj, 11
njemačka invazija na, 22
Pomoćna teritorijalna služba, 22
Porte de Vincennes, 24
Portugal, 27, 189, 190, 299
Pradel, Mademoiselle, 102
pravila iz Queensberryja, 29
prohibicija, 9, 10
prostitutke, 59–62, 125, 129, 281
protestanti, 226–27
Rabut, Madame, 205, 209–11
Radcliffe, 9
radijski operateri, vidi
radiotelegrafisti
Radio slobodna Europa, 294
radiotelegrafisti:
Célestin’s dolazak u Francusku,
143
Courvoisier stiže u Lyon, 118
dolazak Le Harivela Lyon, 48
hrabrost, 179
katastrofa Lucasa i La Chatte,
84–90
nedostatak, 44, 47–48, 84, 88
obuka V. Hall za radiotelegrafisti-
cu, 188, 190–93, 201, 275
opterećenje i pritisci, 105–109,
142–43, 207–8
predajnik prokrijumčaren u
439
 Mauzac, 118–20
presudna uloga, 34, 47, 179
SOE-ina škola za radiotelegra-
fiste, 193
S-telefoni, 245, 255
uhićenja, 52–53, 97, 134–37,
155–56, 174, 179, 185–86
V. Hall i, 97–98, 109–11
V. Hall kao radiotelegrafistica,
201, 202, 205, 207, 208, 215, 237,
242, 246
vidi i Bégué, Georges; detekcija
radijskog signala; Rake, Denis;
Zeff, Edward
visoka stopa osipanja, 109, 179
Rake, Denis, 104–5, 107–9, 134–37,
153, 164, 289, 311
Reader’s Digest, 276
Regnier, Jean-Marie, 192
Reile, pukovnik, 152, 171
Remarque, Erich Maria, Na Zapadu
ništa novo, 183–84
Rigoulet, Albert, 123, 124
Riley, Henry, 255–57, 259–61,
266–69
u Dianeinim Neregularcima,
260–66
Rode (njemački avioni za detekciju),
237–38, 251
Roland Park Country school, 8, 69
Rommel, Erwin, 82, 137
Roosevelt, Franklin Delano, 20, 81,
194
i de Gaulle, 240, 260
i OSS, 193, 194
i višijevska Francuska, 40–41
među Velikom trojkom, 240
na konferenciji u Casablanci, 182
smrt, 279
Rosenberg, Ethel i Julius, 295
Rousset, Jean (Pépin), 62–63, 64,
92, 104, 118, 136, 143–45, 159, 182,
281–82
440
i Alesch, 144–45, 147–50, 282–
83, 292
preživljava u Buchenwaldu,
281–82
uhićenje, 169–70
Roux, André, 246, 265
Roybet, 251, 256, 265
Rudellat, Yvonne, 131–32
Ruelle, Victor, 239, 247
Rundstedt, Gerd von, 200
Rusija, 13, 22, 82
vidi i Sovjetski Savez
Russier, Madame, 256
sabotažne operacije, 133, 139, 186–
87, 189, 203, 204, 212, 219, 249
Dianeini Neregularci, 260–66,
297, 308, 312
gerilski rat V. Hall, 209–11,
214–16, 219, 221–24, 230, 231,
241, 247–50, 252–53
na željeznici, 92, 127, 138, 139,
186, 200, 206, 211, 212, 218, 219,
223, 249, 250
pohodi malih razmjera zvani
„pijavice“, 211
trokraka saveznička operacija, 206
sabirni logor Miranda de Ebro, 167
sabirni logor Ravensbrück, 175, 281
sabirni logor Sachsenhausen, 132
sabirni logori, 280
Buchenwald, 136, 174–75, 251–
52, 281–82
Dachau, 136, 186
Mauthausen, 151, 172
Miranda de Ebro, 167
Natzweiler, 132
Ravensbrück, 175, 281
Sachsenhausen, 132
Saint-Agrève, 228–29
Saint-Clément, 225, 228
Saint-Étienne, 226, 228, 232,
234–35, 238, 249
Saint-Genest-Malifaux, 235
Saint-Sébastien, 204
samostan Sainte-Elisabeth, La
Mulatière, 45–46, 60, 158, 263
sigurne kuće, 46, 48–49, 60, 64, 92,
96, 109, 125, 131, 142, 143, 158, 199
u Španjolskoj, 187, 189
Villa des Bois, vidi Villa des Bois,
uhićenje agenata u
San Juan de las Abadesas, 166–67,
180
Sansom, Odette, 311
Scanlan, Robert, 306
Schaeffer, Karl, 152
Schmahling, Julius, 253
Schow, Robert, 42
Schriever, George, 270
Secours Suisse, 227
Selborne, Lord, 186–87
Service de Santé des Armées, 22–24
Service du Travail Obligatoire (STO),
184, 242
Sevilla, José, 117, 118, 122, 123
sifilis, 62
Simpson, William, 58–59, 61, 129,
182, 306, 311
Singapur, 91
Sjedinjene Države:
Državno tajništvo, vidi Državno
tajništvo, SAD.
McCarthyjeva kampanja „neame-
ričkih“ aktivnosti, 295
napad na Pearl Harbor, 81, 82, 89,
115, 194, 199, 290
nedostatak špijunske tradicije,
194
neutralnost i izolacionizam u
Drugom svjetskom ratu, 25,
40–41
potpora Francuskoj, 41
rat Japana i, 137–38
rat Njemačke i, 81, 115
Rooseveltov New Deal u, 19
savez Britanije i, 82, 138
u Hladnom ratu, vidi Hladni rat
ulazi u Drugi svjetski rat, 64, 81,
89
ulazi u obavještajni rat, 138, 189
Ured za strateške službe, vidi
Ured za strateške službe
V. Hall šalje poruke putem diplo-
matske valize, 47, 56
višijevska Francuska i, 40–41
Zračne snage vojske SAD, 203,
255
žene u vojsci, 199
sjeverna Afrika, 82, 138, 158–60, 169,
185
Slatkin, Nora, 309
slom Wall Streeta (1929.), 12
Smirna (danas Izmir), 13–17
Sophie (Odette Wilen), 212–14, 222
Sovjetski Savez, 57, 278, 290, 297
atomsko oružje i, 290, 295
CIA i, 290–91, 293
Katinski pokolj u, 11
njemačka invazija na, 45
pobjede kod Staljingrada i Kur-
ska, 184–85
rat Njemačke i, 137, 184–85, 277
u Hladnom ratu, vidi Hladni rat
Središnja obavještajna agencija
(CIA):
fijasko u Zaljevu svinja, 304–5
Hladni rat i, 295, 297, 299, 301
intervencija na izborima u Italiji
1948. g., 291
komunizam i, 300, 301
muzej, 310
Nacionalni odbor za slobodnu
Europu, 294–95
nastanak, 290
nedoličan odnos prema V. Hall,
302–3, 305
nepostojanje važnije uloge za V.
441
 Hall, 293–95
nezahtjevni uredski posao V. Hall
u New Yorku, 294–95
novačenje bivših visoko pozicio-
niranih nacista, 301
odbor Petticoat, 300
odjeci, 310
odjel tajnih operacija, 297, 299
odlazak V. Hall u mirovinu, 305,
307
operacija Jawbreaker u Afgani-
stanu, 310
operacija Spajalica, 342
Poduprava planiranja, 297
postumno priznanje V. Hall i, 309,
310
postupak sigurnosti, 295
protukomunistička gorljivost, 301
slika u javnosti, 300
Sovjetski Savez i, 290–91, 293
stožer u Langleyju, 3, 304, 305,
310
ured za Balkan, 300
ured za južnu Europu, 297
V. Hall bira rad u stožeru, 298
V. Hall kao agentica u Veneciji,
291, 304
V. Hall u paravojnom uredu za
zapadnu Europu, 299
V. Hall u, 290–307, 309, 310
visina morala, 300
SS, 141, 162, 169, 173, 252, 274, 282
odjel Waffen-SS, 183, 200
Staljin, Josip, 82, 240, 297
Staljingrad, 184
S-telefon, 245, 255
Stožer specijalnih snaga (SFHQ),
202, 203, 210, 241, 250, 267
Stein, Gertrude, 10
Stimson, Henry, 194
Stonehouse, Brian (Célestin), 143,
153–56
strijeljanja u Nantesu, 49, 50, 56
442
Strong, kapetan, 31
Sûreté, 52, 69, 135
ispitivanje Marshalla Vancea, 110
uhićenja u sigurnoj kući Villa des
Bois, vidi Villa des Bois, uhićenja
agenata
uhićenje Rakea u Limogesu, 135
V. Hall infiltrira se u, 66–67, 94
Sury-en-Vaux, Cher, 214
Sury-ès-Bois, 217, 218
Suttill, Francis, 132, 185
sveučilište George Washington, 12
svrab, 69
Sylvain, vidi Lucas
Španjolska, 27, 30, 61, 64, 85, 96, 107,
118, 125, 158, 172, 192, 299
Abwehr u, 187
H/X (šef SOE) u, 187–88
izbjeglice iz Francuske u, 27
pismo V. Hall prokrijumčareno
iz, 180
prelazak V. Hall preko Pirineja u,
160–67, 169, 180, 182, 276
sigurne kuće Odjela F u, 187, 189
službeno neutralna in Drugom
svjetskom ratu, 27
susret V. Hall i Bellowsa u, 27–28
uloga V. Hall u (od svibnja 1943.
g.), 187–92
V. Hall privodi Civilna garda u,
167, 180
V. Hall u, 167, 171, 180–81,
187–92
tablete amfetamina, 38, 68, 103, 216,
245, 246, 257, 298
tablete cijanida, 38
Tallinn, 20–22
tehnike enkripcije, 237
Thame Park, 193, 201
Thatched Barn, 138
Thérond, Emile, 248, 249
Tillion, Germaine, 146–48,150–51
Toulouse, 141–42
Tours, 89, 92, 107, 132, 206, 212
tragedija na Glièresu, 200, 229
Trotobas, Michael, 48, 116, 121, 123,
125
Truman, Harry, 279, 288, 290
Tuck, Pinkney, 158
Tuga i milost, 311
Turck, Gilbert (Christophe), 48, 49,
51, 52
Turska, 13–17, 297
U očekivanju Godota (Beckett), 306
Uprava za specijalne operacije
(SOE), 4, 28–38, 47–53, 55–56, 58,
59, 70, 94, 99–101, 185, 187, 194,
206, 253, 262, 269, 271, 283, 289,
291, 307, 310, 312
153, 181, 187, 188
Alesch i, 149
Barbie i, 128
bijeg klana Cameron i Mauzaca,
113–26, 127, 128, 175
Blochova smrt i, 53, 55
Churchill i, 28–29, 32, 33, 43
Dalton na čelu, 32, 33
desetkovanje krugova, 179,
181–83
dozvola za ubojstvo, 38
Englesko-irski rat i, 31–32
formiranje, 28–29, 43
Guérin i, 61
i stapanje odvojenih ogranaka
Pokreta otpora, 65
invalidnost V. Hall i, 34–36, 39
izvješće V. Hall za, 181
kako su agenti i strani djelatnici
griješili i odavali se, 64, 74
kontakt V. Hall s, 289
krinka V. Hall i, 197–98
krug Heckler, 49, 61, 155
krug Prosper, 132, 185, 199, 209
kuća za hlađenje dezertera iz, 34
MI6 usporedba, 32
misija V. Hall u, 36, 39–40
nacionalnost V. Hall i, 35
nasljeđe bančenja i alkohola, 294
nasljeđe V. Hall u, 186
njemačke glasine o reduti i, 274
novačenje V. Hall u, 29–31, 33–36
novačenje, 32
novaci iz visokog društva u,
194–95
novinarski paravani V. Hall za
rad s, 31, 34–35, 39–42, 46, 58,
68, 129,
obuka V. Hall kod, 36–37
Odjel F, 28, 30–31, 33, 34, 46,
48, 50, 53, 55, 74, 84, 86, 90–91,
96–97, 109–10, 119, 129, 147,
181, 186, 190, 191, 312
operacija Crocus/Fairmont,
273–78
osnivanje, 138, 193–94
ostavka V. Hall, 288
padobranske isporuke, 84, 99,
100–103, 138
potreba za samostalnim ćelijama,
71
Priručnik partizanskog vođe, 210
pristupanje V. Hall, 193–95, 201
procjena V. Hall, 232, 250,
269–70, 285
prvo uspješno spuštanje agenata u
Francusku, 34
radiotelegrafisti, vidi
radiotelegrafisti
radiotelegrafska škola, 193
raspuštanje, 288, 289, 290
Ratni dnevnici, 91
romantične veze i, 102, 103,
140–41
saveznička invazija i, 203, 204
sigurne kuće, 46, 48–49, 60, 64,
443
 92, 96, 109, 125, 131, 142, 143,
158, 199
slika u javnosti, 288, 289
Stožer specijalnih snaga, 202, 203,
241, 250, 267
tablete kojima su se agenti služili
u, 38, 95, 140
Truman zatvara, 288
u Stožeru specijalnih snaga, 202,
203, 241, 250, 267
uhićenja i zatvaranje agenata, 77,
96, 102, 103, 139, 143, 153, 181,
182–83; vidi i Villa des Bois, uhi-
ćenja agenata u
uloga V. Hall kao časnice za vezu,
31, 36, 49, 56, 64, 98, 101
Ured za strateške službe (OSS),
193–95, 197, 203, 255–56, 262, 272,
276, 283, 293, 297, 300, 309, 310
V. Hall kao heroina, 266, 272, 288
V. Hall pozvana da se vrati u Lon-
don, 109–10, 114–15, 118, 129,
132, 144
V. Hall proglasila misiju završe-
nom, 267
znanstveni izumitelji u, 138, 245
žene i, 29, 35, 37, 75, 129–32, 186
žene u, 256
židovski agenti u, 98
utvrda Castres, 136, 137, 156–59,
163, 164
Valençay, Loire Valley, 24
Vance, Marshall, 110
van der Stricht, Paul, 267, 269, 272,
273
Varšava, 13, 290
Velika gospodarska kriza, 12, 13, 287
venerične bolesti, 62
Venecija, 17–20, 291, 304
Vessereau, pukovnik, 210, 213, 214
Vic (Victor Gerson), 48, 96, 118, 125,
158
444
Vic Line, 96, 222
Vichy, 39, 42, 43, 66, 259
Villa des Bois, uhićenje agenata u, 49,
51–53, 55, 56, 66, 67, 71, 72, 74–76,
84, 94, 95, 97, 99, 113
bijeg klana Cameron iz Mauzaca,
113–26, 127, 128, 175
Villefranche-de-Conflent, 164, 165
Villelonge, 238, 260–61
višijevska Francuska, 28, 35, 42, 49,
56, 57, 67, 91, 95, 127, 163, 260
kolaboracija s Njemačkom, 24, 42,
57, 81, 82
Laval u, 98
Milice u, vidi Milice
policija u, 37, 49, 73, 77–79, 81,
127, 173, 184
propaganda, 82, 91
SAD i, 40–41
Service du Travail Obligatoire
(STO), 184
sjeverna Afrika i, 138, 158–60
zvjerstva koja su počinili službe-
nici, 130
vidi i Pétain, Philippe
Židovi u, 68, 82, 98
Vivarais-Lignon plateau, 225–28
Le Chambon-sur-Lignon, 225–
28, 231–36, 241, 255–56, 283, 312
Vogue, 143
Voguë, grof Arnaud de (Pukovnik
Colomb), 220–22, 225, 272
Vomécourt, Jean de (Constantin), 99,
143, 153, 221
Vomécourt, Philippe de, vidi
Gauthier
Vomécourt, Pierre de, vidi Lucas
Vosges, 263, 264
Waffen SS, 183, 200
Washington Post, 307
Wehrmacht, 159, 162, 163, 184, 218,
250, 259, 263, 273
Weil, Jacques, 134
Weiner, Tim, 301
Whittinghill, George, 47, 58, 64
Wilen, Odette (Sophie), 212–14, 222
Wilkinson, Ernest, 135–37
Wisner, Frank, 297, 301
Worms, Jean, 134
Yeager, Chuck, 165
Zaljev svinja, 304–5
zamak-dvorac Fresnes, 170, 174, 175,
216, 222, 293
zatvor Périgueux, 76–77, 94, 95, 99,
113–15
zatvorenici Nacht und Nebel, 282
zatvorenici Noći i magle, 282
zatvorenički logor Mauzac, klan
Cameron
bijeg iz, 113–26, 127, 128, 175
zatvorenički logori, 25, 44 vidi i
sabirni logori
zatvor Montluc, 139–40, 154, 251
zatvor u Figueresu, 167, 180
Zeff, Edward, 100–102, 105–7, 109,
142–43, 154– 55, 158, 172
Gestapo i, 172
zračno izviđanje, 27, 91, 254
zrakoplov Lysander, 94
Zurbach, Dédé, 242, 243, 246, 247,
252, 256, 260, 265, 266, 312
željeznice, francuske, 67–69, 92
i RAF-ovo bombardiranje, 234
neugodni uvjeti u vlakovima,
67–68
sabotaža, 92, 127, 138, 139, 186,
200, 206, 211, 212, 218, 219, 223,
249, 250
vlakovi kao opasni za agente,
68–69, 89, 93, 96, 135, 160, 233
žene:
brutalnost Gestapa prema, 130
de Gaulleov stav prema, 271
držanje američke vojske prema,
199
držanje skupine Pokreta otpora
prema, 229, 240
držanje višijevske Francuske pre-
ma, 44–45, 46–47, 63
garçonnes u Parizu, 11
i međunarodni zakoni o ratu, 35
mogućnosti nastale u ratu, 6
ograničena borbena uloga, 2
omogućeno pravo glasa u SAD-u,
9
Pomoćna teritorijalna služba, 22
ponašanje SOE i, 29, 35, 37, 75,
129–32, 186
rame uz rame s muškarcima na
frontu, 5
stav CIA-e prema, 299, 300, 302,
309
V. Hall kao utiratelj za agentice,
130–31
visoka stopa smrtnosti kod agen-
tica, 131
Židovi, 53, 61, 63, 96, 114, 130, 172,
203, 227, 236, 238
deportacija, 98, 183
Hitler i, 41
nacistički plan o Konačnom rje-
šenju za, 98
Pétain i, 41
skriveni na zaravni Vivarais,
227–28, 236, 238
SOE-ini židovski agenti, 98
u Le Chambonu, 227–28
u Parizu, 98
u Varšavi, 13
u višijevskoj Francuskoj, 68, 82, 98
445
446