F -X C h a n ge F -X C h a n ge

PD PD

!
W

W
O

O
N

N
y

y
bu

bu
to

to
ww

ww
om

om
k

k
lic

lic
C

C
.c

.c
w

w
tr re tr re
.

.
ac ac
k e r- s o ft w a k e r- s o ft w a

Bosna i Hercegovina po dolasku Austro-Ugarske

Cjelokupno vrijeme vladavine Austro-Ugarske nad Bosnom podijeljeno je u više
perioda:

Anton von Werner - Berlinski kongres.

1. Okupacioni period (1878–1908.)

1. Period vojne uprave (1878–1882.)
2. Period civilne uprave (1882–1908.)
2. Aneksiona kriza (1908–1910)
3. Postaneksioni period (1910–1914)
4. Prvi svjetski rat (1914–1918.)
Za Bosnu i Hercegovinu, najvažniji je bio postaneksioni period, jer je Austro-Ugarska
već tada vršila posljednje pripreme za uvođenje ustavnog stanja u Bosni i
Hercegovini, što se i desilo 20. februara 1910. godine, kada je službeno proglašena
ustavnost, koja je bila regulisana sa 6 zakona:

· Zemaljski statut (Ustav)

· Izborni red (Izborni zakon)
· Saborski poslovni red (Poslovnik o radu sabora)
· Zakon o društvima u BiH (Zakon o strankama, itd.)
· Zakon sakupljanja u BiH (Zakon o načinu udruživanja)
· Zakon o kotarskim vijećima (Zakon kontrolisanja rada kotarskih vijeća)
Bez obzira na sva ograničenja u pogledu zakonodavstva i uprave, koji su bili
nametnuti bosanskohercegovačkoj autonomiji, Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su
u politički život zemlje tri nove institucije:

· Bosanski sabor
· Zemaljski savjet
· Kotarsko vijeće
Uz to je bilo neophodno zakonski garantirati osnovna građanska prava i regulisati
javno udruživanje i sakupljanje, jer se bez toga ne bi mogao ostvariti ni minimum
parlamentarnog života.
Izrada Ustava Bosne i Hercegovine
Nakon što je anketa završena, MNO je od 4. maja 1909. godine izašla u Musavatu sa
više natpisa pod naslovom Naše ustavno uređenje, gdje su formulisali stav svoje
stranke po pitanju novog Ustava. MNO je zahtjevala od vlade, da se pozovu narodni
 F -X C h a n ge F -X C h a n ge
PD PD

!
W

W
O

O
N

N
y

y
bu

bu
to

to
ww

ww
om

om
k

k
lic

lic
C

C
.c

.c
w

w
tr re tr re
.

.
ac ac
k e r- s o ft w a k e r- s o ft w a

predstavnici svih političkih grupa, kako bi se raspravljalo o Ustavu. Uslov za ovu

raspravu, a kojeg je postavila MNO, bio je taj, da vlada, u sporazumu sa narodnim
predstavnicima, izda zakon o slobodi izbora i dogovora i zakon o političkom
udruživanju i organizovanju. Ova dva zakona morala bi predhoditi Ustavu, inače je
apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, a da narod ne smije
formirati političku stranku, jer u to vrijeme u zemlji ne postoji sloboda održavanja
zborova, skupština i udruživanja. MNO se posebno zalagala za uvođenje punog
parlamentizma i za državno-pravnu autonomiju Bosne i Hercegovine. MNO je istakla
da će i dalje sarađivati sa Srbima, jer i oni zahtjevaju da se Bosnom i Hercegovinom
upravlja prvenstveno preko zemaljskog sabora (parlamenta), koji bi se sastojao od 31
pravoslavnog, 24 muslimanska i 16 katoličkih predstavnika, a ne preko zagrebačkog
sabora, u kojem je bilo 116 katoličkih, 69 pravoslavna i samo 24 muslimanska
predstavnika. Zbog svog liberalizma, uredništvo Musavata je kažnjeno sa
1.500 kruna. Međutim, nakon što je Gligorije Jeftanović u maju 1909. godine priznao
aneksiju, pod pritiskom Beograda, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo ništa,
te se bošnjačko-srpski savez brzo raspao.
Nakon proglasa aneksije, kada je MNO bila u opoziciji, MNS je vidjela mogućnost da
se nametne kao politički predstavnik bošnjačkog naroda. Oni su se jako zanimali za
obećani Ustav, još od Carevog proglasa. U vezi s tim, oni su u svom poluslužbenom
glasilu Muslimanska svijest zagovarali pripajanje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u
čemu su vidjeli način rješavanja ustavnog pitanja. Pored toga, tražili su zaštitu jezika
domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine od kolonizacije favorizovanih narodnosti
u Monarhiji, u pravom redu Nijemaca.
Predstavnici Muslimanske napredne stranke (MNS) su već na prvoj sjednici ankete
predali baronu Benku svoju deklaraciju o Ustavu, koja se svodila na četiri tačke:

· Zaštita bošnjačkog stanovništva od konverzije, prije svega

od katoličkog prozelitizma
· Nepovredivost privatnog vlasništva i održanje agrarnih odnosa u skladu sa
ozakonjenom Seferskom naredbom iz 1859. godine
· Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdvojivo tijelo
· Zaštita muslimanskog bračnog, porodičnog i nasljednog prava
Rad na Ustavu tekao je veoma sporo. Tek nakon godinu i po dana rada, kada se
pripremalo proglašenje Ustava, MNO je 8. februara 1910. godine priznala aneksiju i
izrazila lojalnost prema dinastiji. Međutim, MNO je tražila povećanje broja bošnjačkih
mandata u saboru, jer su prije toga isto tražile srpske i hrvatske stranke. Također su
tražili veći broj birilnih mjesta u saboru, jer Bošnjacima praktično ne pripada ni jedan
od svjetovnih birilnih mandata. MNS je, također, tražila veći broj mandata
za Bošnjake u kuriji intelektualaca i gradskoj kuriji. Zahtjevi ovih stranaka bili su
odbijeni.
Ustav i za njega vezane zakone Car je sankcionirao 17. februara 1910. godine, a
svečano proglašenje desilo se u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara 1910.
godine. Svečanosti su prisustvovali sve članovi vlade, viši činovnici, predstavnici
civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske općine,
autonomnih oblasti i korporacija, kao i drugi ugledni građani. Svečani proglas izvršio
je zemaljski poglavar Marjan Varešanin, koji je skupu kratko saopćio nastale
promjene u državi, te na kraju pročitao Carevo rješenje o uvođenju Ustava.
 F -X C h a n ge F -X C h a n ge
PD PD

!
W

W
O

O
N

N
y

y
bu

bu
to

to
ww

ww
om

om
k

k
lic

lic
C

C
.c

.c
w

w
tr re tr re
.

.
ac ac
k e r- s o ft w a k e r- s o ft w a

Sastav i struktura Bosanskog sabora

Proglasom ustavnosti 20. februara 1910. godine, otpočeo je sa radom i Bosanski
sabor, koji je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, konfesionalno i birilističko-
kurijalnog sistema (u sabor, pored izabranih članova, ulaze i birilistički članovi, koji
su, zbog svog položaja, automatski smatrani članovima sabora). Za razliku od drugih
anahronih predstavničkih institucija u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni
na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Prema izbornom saborskom redu, građani su po
konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije, tako da je svakoj etničko-vjerskoj
grupi osiguravan određeni broj zastupničkih mjesta. Unutar konfesionalnog izbornog
tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi:

1. Kurija veleposjednika i intelektualaca

2. Gradska kurija
3. Kurija seoskih općina
Zemaljska vlada je predložila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Popis
iz aprila 1895. godine govorio je, da je u Bosni i Hercegovini tada ukupno bilo
1.568.092 stanovnika, od čega 548.632 muslimana, 673.246 pravoslavca, te 334.142
katolika. U sabor su, na osnovu ovih brojki, birana 72 zastupnika, tako da je
katolicima pripadalo 16, muslimanima 24, pravoslavcima 31 mandat, dok je jevrejima
pripao samo jedan. Aktivno biračko pravo imali su svi bosanskohercegovački
pripadnici muškog spola, koji su na dan izbora navršili 24 godine, koji su samovlasni i
koji u zemlji žive barem jednu godinu. Jedino su žene veleposjednice, ukoliko plaćaju
140 kruna zemljarine, imale aktivno biračko pravo u veleposjedničkoj kuriji. Pasivno
biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina, ukoliko uživaju sva
građanska prava.
U stvarnosti je situacija bila potpuno drugačija i zavisila je od kurije i konfesije. U
svakoj kuriji bila je favorizovana jedna od tri konfesije, ali uzeto sve zajedno, prosjek
birača za sve konfesije bio je prilično uravnotežen: jedan pravoslavni mandat dolazio
je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.335, a katolički na 33.373 stanovnika.
Ovim se željela održati ravnoteža i paritet između etničko-konfesionalnih grupa, što je
bio jedan od osnovnih principa austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Zbog toga
je Car bio obavezan da pazi da na položaj predsjednika i potpredsjednika
naizmjenično nalaze pripadnici sve tri konfesije.
Mandat zastupnika trajao je pet godina, bez prava birača na njihov opoziv.
Predsjednika i potpredsjednika sabora nisu birali poslanici, nego ih je na početku
svakog zasjedanja imenovao Car, pazeći na konfesionalnu ravnotežu i redoslijed.
Pored izabranih zastupnika u sabor su ulazili već pomenuti birilisti. Takvih je bilo
ukupno dvadeset:

· Muslimani – Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski

i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
· Pravoslavci – četiri mitropolita i predsjednik pravoslavne zajednice
· Katolici – nadbiskup i dva provincijala franjevačkog reda
· Jevreji – sefardski nadrabin
· Predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,
načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i
obrtničke komore u Sarajevu
 F -X C h a n ge F -X C h a n ge
PD PD

!
W

W
O

O
N

N
y

y
bu

bu
to

to
ww

ww
om

om
k

k
lic

lic
C

C
.c

.c
w

w
tr re tr re
.

.
ac ac
k e r- s o ft w a k e r- s o ft w a

Ovakvom strukturom vlada je željela osigurati jedan konzervativan sabor. Vlada se

za svaki slučaj obezbijedila članom 35. Ustava, po kojem sabor ne smije općiti sa
drugima predstavništima, niti smije izdavati ikakve objave. Na saborsku sjednicu se
ne smiju pustiti nikakve deputacije, a sam sabor smije slati odaslanstva na carski
dvor samo onda, kada se isposluje prethodno previšnje odobrenje.
Po Ustavu, Bosna i Hercegovina ostala je jedinstveno područje sa jedinstvenim
položajem u Monarhiji i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu – corpus
separatum (odvojeno tijelo), jer se dvije države, koje čine Monarhiju (Austrija i
Ugarska) nisu mogle dogovoriti oko uprave. Ovakav pravni subjektivitet djelimično se
izražavao i kroz sabor. BiH ni poslije aneksije i ustavnosti nije mogla neposredno
participirati u zajedničkim poslovima na nivou Austro-Ugarske. Zemaljski savjet je bila
institucija koja je trebala u budućnosti da osigura bolji pravno-politički život BiH u
okviru Monarhije. Ali bez obzira na sva ograničenja, Bosanski sabor je bio pozornica i
okvir novih formi građanskog i političkog života u Bosni i Hercegovini.

Prvi saborski izbori

Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za period od 18-28. maja 1910.
godine. Tada su MNO i MSS pregovarali o zajedničkom istupanju na izborima, te
podijeli mandata. MNO je MSS-u ponudio 6 mandata, što su ovi odbili, tako
prekinuvši pregovore. Na istim izborima SNO je osvojila sve pravoslavne mandate,
njih ukupno 31, kao MNO, koja je dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16
katoličkih mandata, HNZ je dobila 12, a "stadlerovci" (pristalice nadbiskupa Josipa
Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) samo 4 mandata.
Odaziv birača bio je ogroman. Od ukupno 105.734 upisana Bošnjaka u seoskoj kuriji,
glasalo je 88.205 ili 83%, Srba 85%, a najmanji odziv u seoskoj kuriji bio je među
Hrvatima, gdje je glasalo samo 61% stanovnika. Bez mandata su ostali ljudi iz MSS-
a, kao i demokrati, koji su isticali Osmana Đikića, kao kandidata u trećoj kuriji.
Međutim, uticaj MNO-a je bio tako jak, da su seljaci odbijali slušati njegove govore,
kao i one od Smail-age Ćemalovića.
Mada je sabor u početku radio sporazumno, skoro sva zasjedanja, kojih je bilo
ukupno četiri, karakterizirala je nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih
zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve nad Bosnom i Hercegovinom.
Prvi sukobi počeli su već kod rasprave o nacrtu zakona o poštanskoj štedionici. Sve
to, a posebno sarajevski atentat 28. juna 1914. godine na austrijskog
prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, uticali su da Car već
6. februara 1915. godine raspusti sabor, jer su predhodno van snage stavljene
najbitnije odredbe bosanskog Ustava iz 1910. godine. U međuvremenu počinje i Prvi
svjetski rat.

Predsjednici sabora
1. Ali-beg Firdus - od 1910 (umro je iste godine)
2. Safvet-beg Bašagić - do 1910. do raspuštanja sabora 1915. godine