Cementi

Cementi su materijali koji služe za retenciju fiksno protetskih radova.

Cementi se dijele po načinu primjene, sastavu i stupnju prijanjanja na tvrda
zubna tkiva. Prema načinu primjene mogu se dijeliti na privremene i trajne
cemente. A razlika između tih dviju skupina je u dužini vremenskog intervala
primjene. Privremeni cementi se upotrebljavaju za učvršćivanje fiksnih
protetskih nadomjestaka na određeni rok, ovisno o njihovoj veličini i rasponu.
A trajnim cementima se nadomjesci definitivno cementiraju.
Najčešća podjela cemenata po njihovom sastavu su cinkfosfatni cementi,
silikatni cementi, silikofosfatni cementi, cinkoksideugenol cementi (ZOE), kao i
cementi bez eugenola (Freegenol), etoksibenzoevi cementi (EBA),
polikarboksilatni cementi, staklenoionomerni cementi (GIC), akrilatni cementi i
kompozitni cementi.
Prema ADA i DIN specifikaciji cementi se dijele prema granulometrijskom
sastavu (veličini zrna) i njihovoj primjeni u dva tipa. To su TIP I koji uključuje
fino-zrnate cemente za učvršćivanje fiksno-protetskih radova i TIP II koji
uključuje srednje-zrnate cemente koji se primjenjuju za podloge ispod
amalgamskih i kompozitnih ispuna.
Te norme osim toga propisuju i standardnu konzistenciju cemenata, vrijeme
vezivanja, tlačnu čvrstoću, debljinu sloga, topljivost i biokompatibilnost.
Da bi cement bio dobar mora ispunjavati neke zahtjeve kao što su:
Cement ne smije biti toksičan, niti podražavati pulpu i druga tkiva jer može
doći do ireverzibilnih oštećenja pulpe. Također, mora biti netopljiv u slini i
drugim tekućinama u usnoj šupljini. Deblji slojevi cementa su manje topljivi ali
onda trebamo više brusiti zub zbog potrebe za više prostora. Mora imati dobra
mehanička svojstva to jest mora u kratkom vremenskom roku postići dovoljnu
čvrstoću. Mora štititi pulpu od štetnih vanjskih utjecaja kao što su toplina i
kemijske tvari iz sredstava za ispune.
Cement mora imati estetska svojstva. Što znači da ne smije prosijavati kroz
rad to jest boja mora biti kompatibilna sa bojom fiksno protetskog rada.
Treba imati dobra adhezijska svojstva. Što znači da treba adherirati na caklinu
i dentin jednako kao i na metalne legure, keramičke mase i akrilate, ali ne
smije adherirati na zubne instrumente. Trebao bi djelovati bakteriostatski i
trebao bi imati dobra reološka svojstva.
Cinkfosfatni cementi se uobičajeno koriste za pričvršćivanje fiksnoprotetskih
radova i ortodontskih aparata. A mogu se koristiti i za pričvršćivanje
imedijatnih radova za ispune korijenskih kanala.
Pa imamo i cinkfosfatne cemente sa dodatkom bakrenih i srebrnih soli koji se
uobičajeno koriste za pričvršćivanje imedijatnih radova.
Cinkoksideugenol cementi i Freegenol cementi se uobičajeno koriste za
pričvršćivanje privremenih i imedijatnih radova, kao privremeno i trajno
sredstvo za pričvršćivanje nadomjestaka i kao sredstvo za prekrivanje pulpe.
Polikarboksilatni cementi se uobičajeno koriste za pričvršćivanje
fiksnoprotetskih radova. A mogu se koristiti i kao vezivno sredstvo za uporabu
u ortodonciji.
Staklenoionomerni cementi se uobičajeno koriste za pričvršćivanje
fiksnoprotetskih radova i za sve vrste ispuna. A mogu se koristiti i za
zatvaranje i pečaćenje fisura.
Akrilatni cementi se uobičajeno koriste za pričvršćivanje ortodontskih bravica i
za reparaturu akrilatnih krunica i mostova. A mogu se koristiti i za
pričvršćivanje privremenih nadomjestaka.
I imamo kompozitne cemente koji se koriste za pričvršćivanje.
Dentalni tehničari moraju poznavati cemente za cementiranje fiksnih radova
zbog toga što je njihova uloga da se pobrinu da su materijali koje koriste
kompatibilni sa cementima, ne samo kemijski nego i estetski. Da bi fiksni
protetski rad izgledao što prirodnije to jest imao što bolju estetiku.