Kako činjenica da ne može biti s Lottom utječe na Werthera?

Epistolarni roman Johanna Wolfganga Goethea Patnje mladog Werthera objavljen je 1774.
godine u razdoblju predromantizma, kao dio pokreta Sturm und Drang. Obuhvaća razdoblje
u kojem glavni lik, mladi Werther, tijekom svog isprekidanog boravka u gradiću W. razvija
osjećaje prema Charlotti, djevojci koju upoznaje na ladanjskome balu. Wertherova strasna
želja za bivanjem s Charlottom ostaje, doduše, neuslišana, što na Werthera kobno utječe.
Život mu se ruši, ulazi u stanja izuzetnog nezadovoljstva i neugasive depresije te mu se smrt
počinje činiti kao jedini mogući spas.
Promatrajući sadržaj djela u cjelini, Wertherova deterioracija uzrokovana nemogućnošću
bivanja s Lottom postaje sve primjetljivija. Prilikom upoznavanja Lotte i tijekom prvih
nekoliko mjeseci njihovog odnosa Werther se nalazi u najboljem razdoblju svoga života,
govoreći kako nikada prije nije bio toliko sretan. Čak ni spoznaja o Lottinom ljubavnom
statusu, bivajući Albertovom zaručnicom, nije dovoljna da ga u potpunosti izbaci iz ekstaze
koju proživljava dok provodi vrijeme s Lottom, štoviše, Werther počinje provoditi sve više
vremena u društvu Charlotte i Alberta, razvijajući pritom i prijateljstvo s Albertom. Čak i
kada se nalazi u situaciji koja je naizgled najbolja za koju može tražiti, poput navedene,
Werther posustaje pod težinom svoje žudnje za Lottom. Bez obzira na što učini u pokušaju
da ukloni ili barem ukroti te osjećaje, Werther se uvijek nađe u istoj nerješivoj dilemi koja
jedino nastavlja njegov ponor u depresiju.
U polaznim se tekstovima očituje upravo Wertherov raspad u svojim posljednjim danima tog
ponora, kao i prvi znaci njegova zbližavanja s idejom samoubojstva. U prvome polaznom
tekstu Werther opisuje livadu s vrbom gdje je nekoć provodio vrijeme s Lottom, sada
preplavljenu vodom iz obližnje rijeke zajedno s njihovom sjenicom. Wertherova su pisma
gotovo natopljena očajem koji ga preuzima dok ih piše. Nedostatak Lotte tjera ga da se
panično drži za ono što mu je ostalo, sjećanja na trenutke kada ju je još imao, kada ju je još
mogao držati uz sebe. Za razliku od ljetnih dana, obilježenih srećom i ranim zanosima
novonastale ljubavi, kada je tek upoznao Lottu i s njom provodio skoro svaki dan, čitatelj
svjedoči tmini koja preuzima Wertherov um u sad već kasnim jesenjim danima, zatočen u
vječnom ciklusu opsesije, ljutnje i tuge. Datum pripisan Wertherovom pismu nagovještava
bliženje zime, godišnjeg doba obilježenog odumiranjem. Werther, željno ili ne, počinje se
zbližavati s idejom smrti, počinje ju pravdati Wilhelmu, veličati ju kao nešto pozitivno i
govoriti kako je dovoljno hrabar da umre. Um mu je u neredu, u jednom trenutku gleda smrt
kao validnu opciju, samo da bi u drugom sam sebe prekorio što mu je takvo nešto palo na
pamet, postavljajući Wilhelmu u drugome polaznom tekstu retoričko pitanje: „Nije li moja
ljubav najsvetija… Zar sam ikada osjetio kakvu kažnjivu želju?“ Njegove riječi nalikuju
posljednjim vapajima za spas, oblikovane su kao da moli za odgovor koji će ga utješiti, reći
mu da je u pravu i da ne čini ništa nemoralno, no u stvarnosti i sam zna da ne zaslužuje takav
odgovor. U posljednjoj se rečenici polaznog teksta služi i eufemizmom: „Bolje bi mi bilo da
odem.“, koji odzvanja gotovo spokojnim tonom, govoreći čitatelju da je Werther korak po
korak sve udobniji s idejom „odlaska“ s ovog svijeta.
Na temelju priloženih pisama, očito jest da Werther predstavlja vrlo posebnu vrstu
literarnog junaka; onog koji nikada zapravo ne ostvari trijumf, ne pređe preko svih prepreka
te završi tragično bez da je išta uspio postići. Tipičan je lik kakvog oblikuju mnogi pisci
romantizma u svojim djelima; nesretno zaljubljen mladić koji se nalazi u nepobjedivoj
situaciji, suđen na propast pod rukom vlastitih neizlječivih osjećaja. Njegova ga izrazita
hipersenzibilnost dovodi do trenutaka gradirajuće duševne i ljubavne boli samo da se
naposlijetku sruši pod svojim idealima upravo zato što su neizdrživo različiti stvarnosti u
kojoj je prisiljen prisustvovati. Vrhunski je primjer tadašnjeg fenomena svjetske boli, općeg
pesimizma koji tjera pojedinca na bijeg prema svome svijetu, sigurnom prostoru izgrađenom
na idealima koji su se u Wertherovom slučaju dokazali smrtonosnima; ako je ideja vječnog
zajedništva Lotte i njega, jednog u rukama drugog, temelj jedinog svijeta u kojem je Werther
voljan živjeti, Lottina mu odsutnost ne ostavlja drugu opciju.
Werther, kao klasičan lik romantizma, oduvijek je bio suđen na propast. Trenutak u kojem je
vidio Lottu bio je dovoljan da započne lavinu nezdravih osjećaja popraćenih konstantnim
lošim odlukama, sve u pogrešnoj nadi da će se ostvariti nešto za što je od samog početka
znao da je neostvarivo. Umjesto racionalnog i moralnog, odabrao je svoje osjećaje i dopustio
da ga upravo ono što mu je najdraže na svijetu ubije.