PITANJA IZ KAZNENO PROCESNOG PRAVA – UVOD U PRAVO I.

1. Što je predmet kaznenog postupa?

Predmet kaznenog postupka je kaznena stvar, tj. događaj u stvarnom vremenu koji
ukazuje na kazneno djelo i počinitelja prema kojima se vodi kazneni postupak i utvrđuje
kazneno djelo i počinitelj protiv kojeg se određuju kaznenopravne sankcije.

2. Tko su kaznenoprocesni subjekti?  Tko su stranke u postupku?  Kakav je njihov odnos?

Kaznenoprocesni subjekti su osobe bez kojih se kazneni postupak ne bi mogao voditi te
se one pojavljuju u svakom postupku, a tu su sud, ovlašteni tužitelj i okrivljenik. Stranke
u postupku su ovlašteni tužitelj i okrivljenik. Njihov odnos je takav da su stranke uži
pojam od subjekta. Jer stranke jesu subjekti, no sud koji je također subjekt nije stranka.

3. Kako se dijele kaznena djela s obzirom na način vršenja kaznenog progona?  

Dijele se na djela za koja se vrši progon po službnosti, po privatnoj tužbi te po prijedlogu
oštečenika.

4. Tko sve može biti ovlašteni tužitelj u kaznenom postupku?  

Ovlašteni tužitelj može biti državni odvjetnik kada se vrši progon po službenoj duznosti
ili po prijedlogu a prijedlog postoji, privatni tužitelj ako se radi o privatnoj tužbi i
supsidijarni tužitelj ako se vrši progon po službenoj duznosti ili po prijedlogu a ne vrši ga
državni odvjetnik.

5. Koji sudovi sude u kaznenim predmetima?  

Općinski sud, županijski sud, vrhovni kazneni sud, vrhovni sud RH

6. Što znači načelo legaliteta kaznenog progona?

Državni odvjetnik je dužan pokrenuti kazneni postupak ako su zadovoljeni svi uvjeti za
njegovo pokretanje, a to je da se počinitelja kaznenog djela progoni po službenoj duznosti
te da nema zakonskih smeti za progon.

7. Pojasni značenje izraza ne bis in idem.

To je procesno pravilo po kojem se ne može voditi kazneni postupak protiv osobe zbog
istog kaznenog djela za koje je već bila suđena te je donesena pravomoćna sudska
presuda bila ona oslobađajuća ili osuđujuća.

8. Pojasni značenje načela in dubio pro reo.

To je procesno pravilo koje se primjenjuje kada se u postupku nađe sumnja ili dvojba
između neke činjenice o kojoj ovisi primjena kaznenog zakona, pa sud o pa su o
(ne)postojanju te činjenice odlučuje u interesu okrivljenika.

9. Što znači načelo slobodne ocjene dokaza i na koga se odnosi?

 Sud nije vezan nikakvim pravilima ili propisima koja bi odlučivala o vrijednosti nekog
dokaza, iznimka su dokazi dobiveni medicinskim vještačenjem.

10. Koje se vrste činjenica utvrđuju u kaznenom postupku?

U kaznenom postupku utvrđuju se samo one činjenice na koje kazneno ili materijalno
pravo nadovezuje pravnu posljedicu.
 
11. Što su pravno relevantne ili odlučne činjenice?
To su činjenice koje su u odnosu na ostale činjenice glavne te se na njih nadovezuju
pravne posljedice i norme. Postoje materijalnopravne i kaznenopravne relevantne
činjenice.

12. Što su indiciji?

Indiciji su irelevantne cinjenice za kazneni postipam no pomoču indijia se može doči do
pravno relevantnih činjenica. U slučaju alibija ili otiska prstiju dovoljan je samo jedan
indicij.

13. Što su pomoćne ili kontrolne činjenice?

Kontrolne činjenice su irelevantne za kazneni postupak no njima se provjerava
pouzdanost relevantne činjenice.

14. Koje se činjenice u kaznenom postupku ne utvrđuju?  

Ne utvrđuju se one činjenice koje bi svojim utvrđivanjem zabranile norme materijalnog
ili kaznenog prava.

15. Koje činjenice sud ne treba utvrđivati u kaznenom postupku?

Ne treba utvrđivati općepiznate činjenice tj. notorne koje su poznate većem broju ljudi u
mjestu gdje se odvija kazneni postupak i pretpostavke tj. presumpcije koje se
pretpostavljaju zbog prirodnog stanja i opće prirode ljudi, zbog iskustav stečenog na
velikom broju slučajeva iz života (prirodni i pravni)

16. Koji subjekti utvrđuju činjenice u kaznenom postupku?  

Sud, subjekti i sudski vještaci

17. Koji su načini utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku?  

Vlastitim opažanjem tijela kaznenog postupka, iskazom osoba, ispravama i tehničkim
snimkama.

18. Što je dokaz u kaznenom postupku?  

Dokaz je izvor saznanja o činjenici koja je predmet utvrđivanja u kaznenom postupku.

19. Što su stvarni ili materijalni dokazi, a što su personalni ili osobni dokazi?
 Stvarni dokazi su fizicki dokazi kojima određujemo važne činjenice, a personalni su
iskazi osoba (npr. svjednoka)
20. Na kome leži teret dokazivanja?  Potkrijepi primjerom.
Teret dokazivanja leži na dužnosti procesnog subjekta da iznese dokaze koji dokazju
odlučne činjenice. Najčešće je to tužitelj ali dokazuje se i optuženik za svoju nevinost.
 
21. Koji se dokazi ne smiju izvesti (tzv. dokazne zabrane)?
Su dokazi koji su se pribavili na nezakonit način, dokazi koji su svojim pribavljanjem
kršili temeljna ljudska prava, dokazi koji su se pribavili na zakonit način no svojim
dokazivanjem su doneseni od dokaza koji su se pribavili na ne zakonit način
 
22. Što su to nezakoniti dokazi?  
Dokazi koji krše ustav, dokazi koji su pribavljeni povredom ustava, dokazi koji su
pribavljeni povredom odredba kaznenog postupka koje su navedene u kaznenom zakonu
te dokazi koji su pribavljeni na nezakonit način.

23. Navedite pojedine vrste dokaza u kaznenom postupku.  

Vještačenje, iskazi svjedoka, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih djelovat jela,
pretraga, očevid, dokati snimkom, dokazi ispravom, prepoznavanje,…

24. Na koje stadije dijelimo postupak dokazivanja?

1. Odlučivanje o izvođenju dokaza gdje u istrazi državni odvjetnik predlaže dokaze koji
će se izvesti i na raspravi gdje stranke pozivaju svjedoke ili sud nalaže koji dokazi će
se izvoditi ako su oni bitne činjenice za daljnje izvođenje kaznenopravnik sankcija
2. Izvođenje dokaza
3. Ocjena dokaza

25. Koji je redoslijed izvođenja dokaza?

1. Dokazi optužbe
2. Dokazi obrane
3. Dokazi optužbe kojima se pobijaju dokazi obrane
4. Dokazi obrane kao odgovor na pobijanje
5. Dokazi suda

26. Koja je razlika osnova i osnovane sumnje?

Osnovna sumnja je polazni oblik sumanje gdje se sumnja na neko kazneno djelo i
počinitelja (ona se ne temelji na dokazima), dok je osnovana sumnja viši stupanj sumnje
koji se temelji na dokazima ta se njome može pokrenuti kazneni postupak.

27. Tko je osumnjičenik, a tko osuđenik?

Osumnjičenik je osoba za koju postoji osnovna sumnja da je počinio neko kazneno djelo
te državni odvjetnik ili policija izvode radnje kako bi razriješili tu sumnju. A osuđenik je
osoba za koju je pravomoćnom presudom utvrđeno je li kriv za kazeno djelo ili nije
28. Tko je oštećenik?
Oštećenik je osim žrtve i druga osoba čije je imovinsko ili osobno stanje ugroženo ili
povrijeđeno nekim kaznenim djelom.

29. Okrivljenik u postupku ima dvojaku ulogu. Koju?  

Prva uloga je uloga stranke gdje ima neka prava, a druga uloga jest da on ima saznanja o
činjenicama te je tako njegov iskaz najbitniji.

30. Što mora sadržavati pouka o pravima okrivljeniku prilikom uhićenja (koje obavijesti)?
1. razlog uhićenja i osnovane sumnje
2. Da nije dužan iznijet svoju obranu i odgovarati na pitanja
3. Da može pregledavati, prepivisati, preslikavati ili snimati spise i predmete koji se
mogu uzeti kao dokaz
4. Da ima pravo služiti se materinjim jezikom te ima pravo na tumača ako mu je
potrebam
5. Da ima pravo na branitelja po vlastitom izboru ili će mu on biti dodjeljen po
službenoj dužnosti

31. Zašto je važan stav okrivljenika prema optužnici, smatra li se krivim ili ne?  Kakav to
ima utjecaj na tijek dokaznog postupka?  
Ukoliko se okrivljenik osjeća krivim njegovom ispitivanju se pristupa na početku
dokaznog postupka radi dobivanja njegova iskaza, no ukoliko se ne osjeća krivim
kazneni postupak se nastavlja te se ga ispituje na kraju dokaznog postupka

32. Tko ispituje okrivljenika?  

Prije podizanja optužnice okrivljenika ispituje državni odvjetnik ili po njegovu nalogu
istražitelj, a nakon podizanja optužnice ispituje ga sud.

33. Kakva se pitanje ne smije postavljati okrivljeniku?  

Okrivljeniku se ne smiju postavljati kapciozna i sugestivna pitanja.

34. Što su to sugestivna i kapciozna pitanja?

Sugestuvna pitanja su ona koja u sebi već sadrže odgovor (pištolj), a kapciozna koja
prolaze od neke pretpostavke koju okrivljenik negira (računalo).

35. Tko je svjedok? Vrste svjedoka?  

Svjedok je osoba koja sadrži neka saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom
postupku. Svjedoka poziva tijelo kaznenog postupka (do ili sud).
Svjedok po čuvenju i svjedok očevidac.

36. Što uključuje opću dužnost svjedočenja?

Odazvati se pozivu tijela kaznenog postupka, svjedočiti te govoriti istinu.
  
37. Tko se ne može ispitati kao svjedok?
1. Osoba koja bi svojim iskazom povrijedila obvezu čuvanja tajnksti sve dok ju
nadležno tijelo ne odriješi te dužnosti
2. Branitelj okrivljenika osim ako on to ne traži
3. Vjerski ispovjednik o sadržaju ispovjesti
4. Okrivljenik u postupku u kojem su primijenjene odredbe o spajanju postupka

38. Koje su osobe oslobođene dužnosti svjedočenja?  

Osobe koje su u braku ili izvanbračnoj zajednici sa okrivljenikom, srodnici i rođaci, javni
biljeznici ako bi time ugrozili obvezu cuvanja tajne, liječnici, zubari, socialni radnici aku
su nesto saznali prilikom obavljanja svojeg zanimanja, novinari,…

39. Tko su ugroženi svjedoci?  

Ugroženi svjedoci su oni svjedoci koji imaju povlasticu ne odgovoriti na svako
postavljeno pitanje ili ne dati potpuni iskaz.
Zaštičeni svjedoci- iskazom bi sebe ili svoje bližnje doveli u opasnost opasnu po život,
zdravlje, slobodu, imovinu većeg opsega, tjelesnu nepovredivost. Potrebno im je osigurati
mjere posebnog ispitivanja (npr. preko video veze sa izmjenom glasa i lika)
Ranjivi svjedoci- iskazom bi im se mogla stovriti trauma ili bi mogli ugroziti svoje
psihofizičko zdravnje (npr. djeca, stariji, osobe sa posebnim potrebama) oni se ispituju u
posebnim uvjetima i po posebnim pravilima ispotavanja.

40. Tko predlaže ispitivanje ugroženog svjedoka, a tko ga ispituje?

Drzavni odvjetnik daje prijedlog sucu istrage o posebnom ispitivanju svjedoka i
posebnom sudjelovanju istrage na način da daje prijedlog u zapečaćenom omotu na
kojem piše „ugroženi svjedok-tajna“ a daje mu ga osobno ili preko istražitelja. Sudač
istrage daje riješenje o posebnom načinu ispitivanja i sudjelovanja uh postupku, određuje
ročište istrage te ispituje svjedoke.

41. Kada ugroženi svjedok može uskratiti davanje odgovora na pojedino pitanje ili davanje
iskaza u cijelosti (potrebno je nabrojiti koji su to slučajevi)?
Kada u ozbiljnu opasnost po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu
većeg opsega dovodi sebe ili sebi blisku osobu.

42. Kako se osigurava zaštita ugroženog svjedoka?

Osigurava se posebnim mjerama ispitivanja i sudjelovanja u postupku tako sto se
prekrivaju podeci pseudonimom ili se prekriva identitet preko audio- video veze.
Osigurava se i mjerama zaštite izvan postupka a to suntjelesna i tehnička zaštita,
premještanje, mjere prekrivanja identiteta ili promjena identiteta.
Zaštitu izvan postupka provodi i organizira jedinica za zaštitu.

43. Što je vještačenje i kada se nalaže?  

 Vještacenje je dokazna radnja koja se određuje kada je za utvrđivanje neke činjenice
potrebno nalaz i mišljenje stručne osobe koja raspolaže tim znanjem.
44. Koje tijelo kaznenog postupka određuje vještačenja?
Nalaže se pisanim nalogom suca ili državnog odvjetnika.

45. Nabrojite pojedine vrste vještačenja koja se pojavljuju u kaznenom postupku?  

Medicinsko, psihijatrisko, toksikološko, vještacenje tjelesnih ozljeda, medicinsko-
genetska analiza,…

46. Kada se provodi istraga, a kada istraživanje?

Istraga se provodi za kaznena djela propisana kaznom zakona od 5 godina, a istraživanje
za kaznena djela propisana kaznom zakona od novčane kazne pa do 5 godina.

47. Kada se mora provesti istraga?

Istraga se mora provesti kada se sumnja na počinjenje kaznenog djela koje je propisanom
kaznom zatvora od 15 godina, kada je propisano kaznom dugotrajnog zatvora ili kada se
sumnja da je počinitelj bio u stanju neubrojivosti.

48. Je li postupanje tijekom izvida tajno ili ne?

Postupanje tjekom izvida je tajno te tijelo koje ga provodi mora upozoriti osobe da je
otkrivanje tajne kazneno djelo.

49. Tko provodi dokazno ročište i na čiji prijedlog?

Dugotrajno ročište provodi sudac istrage na prijedlo drzavnog odvjetnika, oštečenika,
tućitelja ili okrivljenika.

50. Što je pretraga i tko nalaže (određuje) pretragu?

Pretraga je dokazna radnja, a sastoji se od pretraživanja predmeta pretrage uporabo
osjetila i njihovih pomagala. Pretraga doma i drugih prostora, sredstva prijevoza te osobe
poduzima se radi pronalaženja počinitelja kaznenog djela.
Pretragu zahtjeva državni odvjetnik a nalaže ju istražni sudac pisanim nalogom.

51. Koje tri vrste pretrage postoje prema predmetu pretrage?

Pretraga osoba, pretraga doma i drugih prostorija, pretraga pokretnih stvari i bankovnih
sefova

52. Kada se provodi rekonstrukcija događaja i na koji način se ona obavlja?

Rekonstrukcija događaja se provodi kada su od izvedenih dokaza ne mođe stvoriti jasnu
predodžbu o događaju ili kada je potrebna provjera dokaza ili utrvđenih činjenica.
Obavlja se tako da se ponove radnje i situacije u uvjetima u kojima je pocinjeno kazneno
djelo prema dokazima.

53. Koje tijelo kaznenog postupka može naložiti ekshumaciju?

 Sud
54. Koliko dugo se pohranjuju i čuvaju podaci prikupljeni molekularno-genetskom analizom
od okrivljenika koji je kasnije u kaznenom postupku pravomoćno osuđen?
10g- ako je oslobođen
20g- ako je osuđen
40g- ako je osuđen na kaznu zatvora od 10g ili ako je počinio kazneno djelo protiv spolne
slobode te je osuđen na kaznu zatvora od 5g

55. Koje se vrste odluke mogu donijeti u kaznenom postupku?  

Presudu, rješenje i nalog

56. Što se odlučuje presudom, a što rješenjem?  Kada sud donosi nalog?  
Presudom se odlučuje meritorno o predmetu, rješenjem se ne odlučuje meritorno no
rješavaju se pojedina procesna pitanja.
Sud donosi nalog za rješavanje pojednihi porcesnih pitanja ili kada je potrebno naloziti
neku procesnu radnju.

57. Kako se računaju rokovi? Od kojeg se dana računa rok?

Rokovi se racunaju na sate, dane, mjesece i godine i to od slijedećeg sata ili radnog dana.
Mjeseci se racunaju kalendarski a dani se računaju kao 24h.
Rokovi određeni mjesecom ili godinom završavaju protek poslijedenjeg dana tog mjeseca
ili godine od kada je rok izrečen.
Iznimka su vikend ili blagdani.

PITANJA IZ KAZNENOG PRAVA – UVOD U PRAVO I.

1. Da li je svako protupravno ponašanje kazneno djelo? Obrazloži. Navedi primjer.

Svako protupravno ponašanje nije kazneno djelo jer je kazneno djelo uži pijam od
protupravnog ponašanje te je ono propisano od strane zakonodavca. To su
ponašanja od kojih se ne može zaštiti ni jednom drugom mjerom osim
kaznenopravnim sankcijama. (alkohol)

2. Koje mjere država poduzima u borbi protiv kriminaliteta? Po čemu se one

razlikuju.
Preventivne mjere- poduzimaju se prije samog kaznenog djela tako sto se ukučuje
građane na opasnost preko kulturnih, ekonomskih ili obrazovnih sustava
Respresivne mjere- poduzimaju se nakon počinjenja kaznenog djela tako što se
kazne određenim kaznenopravnim sankcijama.
3. U čemu se ogleda poseban značaj kaznenog prava kao grane prava u odnosu na
društvene vrijednosti koje uređuje?
Poseban značaj kaznenog prava je taj što on zaštićuje vrijednosti od određenih vrsta
ponašanja, dok ostale grane prava uređuju odnose među subjektima.

4. Na koji način se ostvaruje zaštitna svrha kaznenog prava?

Popisivanjem kaznenih djela, popisivanjem kaznenopravnih sankcija i primjenom
kaznenopravnih sankcija.
5. Temeljna dioba kaznenog prava:
1) materijalno kazneno pravo ( kazneno pravo u užem smislu) - sadrži odredbe
kojima se propisuju ponašanja koja predstavljaju kazneno djelo te sankcije i
uvjete za njihovu primjenu prema počiniteljima tih djela. (KAZNENI ZAKON)
2) formalno (postupovno) kazneno pravo - sadrži odredbe kojima je propisan
postupak suda i državnih tijela pri utvrđivanju je li određena osoba počinila
kazneno djelo i jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu kaznenopravnih sankcija.
(ZAKON O KAZNENOM POSTUPKU)
3) izvršno kazneno pravo - sadrži odredbe kojima se uređuje način izvršenja
kaznenopravne sankcije. (ZAKON O IZVRŠAVANJU KAZNE ZATVORA)

6. Kazneno pravo je supsidijarno jer podredno pruža zaštitu, odnosno pruža

kaznenu zaštitu SAMO ako se ona ne može ostvariti nekom drugom granom prava
(nekim drugim blažim sredstvom).
npr. ako je Zakonom o prekršajima sankcionirano kršenje javnog reda i mira, onda nema
potrebe da se takvo što kažnjava kaznenim pravom.
Fragmentirani karakter kaznenog prava znači da kazneno pravo ne štiti sva pravna
dobra nego samo jedan njihov dio (fragment), a i to ponekad samo od određenih vrsta
napada.
Primjerice kazneno pravo zaštićuje život i tjelesnu cjelovitost (samo) od ponašanja koja
mogu rezultirati smrću ili tjelesnom ozljedom.

7. Načelo zakonitosti znači da se kaznenog djela i kaznenopravne sankcije (kazne i

sigurnosne mjere) mogu propisivati samo zakonom.
Nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege

8. Kazneno djelo počinjeno je u vrijeme kada je počinitelj poduzeo radnju ili ju je

bio dužan poduzeti bez obzira kada je nastupila posljedica.
Hrvatski zakonodavac usvaja teoriju djelatnosti prema kojoj je mjerodavno vrijeme
radnje, a ne vrijeme nastanka posljedice.
9. Mjesto počinjenja određuje se prema mjestu gdje je počinitelj radio ili je bio
dužan raditi, i u mjestu gdje je u cjelini ili djelomično nastupila posljedica iz
zakonskog opisa kaznenog djela ili je prema njegovoj zamisli trebala nastupiti.
Hrvatski zakonodavac usvaja tzv. teoriju ubikviteta.

10. Zakon važi od trenutka stupanja na snagu (najranije osmi dan od objave u
Narodnim novinama), a primjenjuje se do dana prestanka njegovog važenja. U
zakonu se najčešće posebno ne naznačuje do kada se on primjenjuje, nego stari
zakon prestane važiti kada novi zakon (koji uređuje istu materiju) stupi na snagu.
Tako je primjerice stari Kazneni zakon iz 1997. prestao važiti kada je na snagu stupio
novi Kazneni zakon iz 2011. god. (01.01.2013.)

11. Prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja
(in tempore criminis) kaznenog djela. Navedenim se ostvaruje pravna sigurnost
građana jer se kazneni zakon ne može primijeniti na slučajeve koji su se dogodili
prije njegovog stupanja na snagu (zabrana povratnog djelovanja zakona).

12. Retroaktivna primjena nije apsolutno isključena jer kazneni zakon nalaže primjenu
blažeg zakona za počinitelja, pa će se tako u slučaju da se zakon nakon počinjenja
kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više
puta, primijenit (naj)blaži zakon za počinitelja kaznenog djela.

13. Konstitutivni elementi svakog kaznenog djela su:

1) radnja,
2) biće kaznenog djela,
3) protupravnost i
4) krivnja.
Prva tri elementa (radnja, biće kaznenog djela i protupravnost) su objektivna, dok je
krivnja subjektivni element.

14. Radnja mora biti voljno ponašanje čovjeka. Drugim riječima, radnja mora
potjecati od čovjeka i mora biti rezultat njegovog slobodnog ponašanja (slobodne
volje). Iz navedenog razloga pod pojam radnje ne potpadaju misli čovjeka,
uvjerenja i stavovi koji se ni na koji način nisu očitovali prema vani, tjelesni
pokreti u besvjesnom stanju (san, narkoza), refleksni pokreti, tjelesni pokreti
izazvani neodoljivom silom itd.

15. S obzirom na radnju počinjenja kaznena djela dijelimo na kaznena djela činjenjem
(komisivni delikti) i kaznena djela nečinjenjem (omisivni delikti).
16. Činjenje se sastoji u aktivnom djelovanju počinitelja i njime se povrjeđuje
prohibitivna (zabranjujuća) norma, koja nešto zabranjuje.
Nečinjenje se sastoji u propuštanju poduzimanja radnje, ali samo onda kada (za
počinitelja) postoji dužnost na poduzimanje radnje. Nečinjenjem se povrjeđuje
imperativnu (zapovjednu) koja nalaže određeno ponašanje.

17. Kaznena djela nečinjenja dijele se na:

1) Prava kaznena djela nečinjenjem – njima se povređuje imperativna norma koja
nalaže neko činjenje (mogu se počiniti samo nečinjenjem)
Npr. ne pružanje pomoći, neisplata plaće
2) Neprava kaznena djela nečinjenjem (komisivno-omisivni delikti) – njima se
povređuje prohibitivna norma, što znači da se nepravim nečinjenjem zapravo čine ona
kaznena djela koja se u pravilu izvršavaju činjenjem (mogu se počiniti činjenjem, ali i
nečinjenjem).
Npr. majka koja usmrti svoje dijete tako što ga ne hrani.
Za neprava kaznena djela nečinjenjem ne odgovara svatko, već samo garant ili osoba
kod koje postoji pravna dužnost na činjenje (npr. pravna dužnost na činjenje
postoji u slučajevima kada je propisana zakonom, kada je utemeljena na
dobrovoljnom preuzimanju neke obveze pravnim poslom, ugovorom ili radnim
odnosom).

18. Biće kaznenog djela je skup obilježja nekog kaznenog djela, ono po čemu se ono
razlikuje od drugih kaznenih djela.
Npr. biće kaznenog djela ubojstva je „ubojstvo druge osobe“, biće kaznenog djela krađe
je „oduzimanje tuđe pokretne stvari s ciljem protupravnog prisvajanja“, itd.

19. Kazneno djelo povrede je uništenje ili drugo oštećenje nekog pravnog dobra
(većina kaznenih djela).
Npr. ubojstvom se povređuje pravo na život; tjelesnom ozljedom se povređuje tjelesna
cjelovitost; krađom se povređuje posjed stvari;
Kazneno djelo ugrožavanja je dovođenje u opasnost određenog pravnog dobra uslijed
koje opasnosti se svakog časa može očekivati nastupanje povrede. Opasnost je situacija
koja prethodi nastupu povrede, ali u nekim slučajevima zakonodavac ne želi čekati da
dođe do povrede pa kažnjava samo opasno stanje (manji broj kaznenih djela).
Npr. kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili
sredstvom; uništenje ili oštećenje znakova za opasnost, kaznena djela protiv okoliša
(Glava XX.).

20. Temeljni oblik kaznenog djela predstavlja temeljna ili konstitutivna obilježja
određenog kaznenog djela (bez njih nema djela),
npr. ubojstvo „tko ubije drugoga“ – temeljno obilježje je lišenje života druge osobe.
 Kvalificirani oblik kaznenog djela nastaje kada se temeljnom obliku dodaju obilježja
koja čine djelo težim tj. kvalifikatorna obilježja. Propisana je teža kazna nego za temeljno
kazneno djelo,
npr. teško ubojstvo – lišenje života druge osobe pod okolnostima koje djelo čine teškim u
odnosu na temeljni oblik kaznenog djela.
Privilegirani oblik kaznenog djela nastaje kada se temeljnom obliku dodaju obilježja
koja čine djelo lakšim- privilegirajuće okolnosti Propisana je lakša kazna nego za
temeljno kazneno djelo,
npr. usmrćenje – lišenje života druge osobe pod okolnostima koje djelo čine lakšim od
temeljnog oblika.

21. S obzirom na broj radnji kojima se iscrpljuju, kaznena djela možemo podijeliti na
jednoaktna i višeaktna kaznena djela.
a) Jednoaktna kaznena djela se sastoje iz samo jedne radnje,
npr. ubojstvo (čl. 110. KZ) je jednoaktno kazneno djelo jer zahtijeva samo radnju
usmrćenja, krađa (čl. 228. KZ) zahtjeva samo radnju oduzimanja tuđe pokretne stvari.
b) Višeaktna kaznena djela se sastoji s iz dvije ili više radnji,
npr. razbojništvo (čl. 230. KZ) i razbojnička krađa (čl. 231. KZ) su dvoaktna kaznena
djela jer se sastoje iz uporabe sile ili prijetnje i oduzimanja tuđe pokretne stvari. Silovanje
(čl. 153. st. 2. KZ) je također dvoaktno kazneno djelo jer se sastoji od uporabe sile ili
prijetnje i spolnog odnošaja ili s njim izjednačene spolne radnje.

22. S obzirom na svojstvo počinitelja kaznena djela se dijele na opća, posebna i

vlastoručna kaznena djela.
a) Opća kaznena djela (delicta communia) može počiniti bilo koja osoba jer se za
počinitelja ne zahtijevaju određena svojstva. Prepoznajemo ih po zakonskoj formulaciji
„Tko“
„Tko drugog usmrti (…)“
„Tko drugog tjelesno ozljedi (…)“
b) Posebna kaznena djela (delicta propria) može počiniti samo osoba sa određenim
svojstvom, npr. vojna osoba, službena osoba, doktor medicine, zdravstveni radnik, majka.
c) Vlastoručna kaznena djela su kaznena djela koja može počiniti svatko (dakle, ne traži
se neko posebno svojstvo počinitelja), ALI je potrebno osobno sudjelovanje počinitelja u
radnji počinjenja, npr.:
1. rodoskvrnuće (čl. 179. KZ-a) - može ga počiniti bilo tko sa srodnikom u ravnoj
lozi, bratom, sestrom, polubratom ili polusestrom (ali ovo kazneno djelo može
počiniti SAMO srodnik osobnim sudjelovanjem u radnji počinjenja, nitko drugi)
2. ili dvobračnost (čl. 167. KZ-a) - može ga počiniti bilo koja osoba koja se već
nalazi u braku, a sklopi novi brak
3. davanja lažnog iskaza (čl. 305. KZ-a) - može ga počiniti bilo koji svjedok,
vještak, prevoditelj ili tumač koji dade lažan iskaz
23. Posebna kaznena djela dijele se na:
1) prava posebna kaznena djela gdje je svojstvo počinitelja konstitutivno obilježje pa
samo osoba s koja ima određeno svojstvo može počiniti kazneno djelo,
npr. čedomorstvo može počiniti samo majka prema svome djetetu, nepružanje
medicinske pomoći u hitnim stanjima može počiniti samo doktor medicine,
protuzakonitu pretragu može poduzeti samo službena osoba u obavljanju službe itd.
2) neprava posebna kaznena djela gdje je svojstvo počinitelja kvalifikatorno obilježje,
npr. službena osoba koja u obavljanju službe počini kazneno djelo tjelesne ozljede. U
navedenom primjeru je svojstvo službene osobe kvalifikatorna okolnost za koju
zakonodavac propisuje strožu sankciju nego za (običnu) tjelesnu ozljedu.

24. Uzročnost je (nepisano) obilježje bića kaznenog djela i prethodi krivnji. Ukoliko
nema uzročnosti, nema ni krivnje, pa prema tome niti kaznenog djela. Nužno je da
postoji objektivna veza između radnje čovjeka i posljedice koja je nastupila
upravo zbog te radnje.
Naš Kazneni zakon prihvaća teoriju ekvivalencije koja uzročnim smatra sve one radnje
koje su na bilo koji način utjecale, odnosno pridonijele nastanku posljedice. Polazi se od
hipotetičke formulacije (formula conditio sine qua non - nužni uvjet, uvjet bez kojeg se
ne može). Ako sud zaključi da bi posljedica nastupila i bez počiniteljeve radnje, uzročne
veze nema. Suprotno, ako sud zaključi da posljedica ne bi nastupila bez počiniteljeve
radnje, uzročnost postoji.

25. Najvažniji razlog isključenja protupravnosti je nužna obrana. Djelo počinjeno u

nužnoj obrani nije kazneno djelo jer nema protupravnosti!!!!
Nužna obrana predstavlja obranu koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili od
drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.
• Sastavni elementi nužne obrane su: napad i obrana.

26. Kod nužne obrane, obrana mora biti (1) istodobna s napadom i (2) prijeko
potrebna za odbijanje napada.

27. Prekoračenje nužne obrane je slučaj u kojem je obrana bila intenzivnija od one
koja bi bila potrebna za odbijanje istodobnog protupravnog napada. Napadnuta
osoba poduzela je intenzivniju i jaču obranu od one koja je bila prijeko potrebna,
odnosno prešla je dozvoljenu granicu prijeko potrebne obrane.
Kaznenopravni učinak prekoračenja nužne obrane je da sud može počinitelja kaznenog
djela počinjenog u prekoračenju nužne obrane blaže kazni. Drugim riječima,
kaznenopravni učinak prekoračenje nužne obrane je fakultativno ublažavanje kazne.
 Međutim, ako je do prekoračenja nužne obrane došlo zbog ispričive jake prepasti
prouzročene napadom, nema krivnje, odnosno počinitelj će se osloboditi kazne.
Kod prekoračenja nužne obrane dakle postoji kazneno djelo, ali uz mogućnost blažeg
kažnjavanja počinitelja ili oslobođenja (ako nije bilo krivnje).

28. Četiri su konstitutivna sastojka krivnje:

1) ubrojivost,
2) namjera ili nehaj,
3) svijest o zabranjenosti djela.
4) nepostojanje ispričavajući razloga.
Prva tri navedena elementa krivnje moraju postojati jer ako nedostaje samo jedan od
njih nema ni krivnje.
Četvrti element se ne smije ostvariti, dakle ne smije postojati nijedan ispričavajući
razlog. Ukoliko postoji ispričavajući razlog, nema krivnje te zakonodavac odustaje od
kaznenopravnog prijekora.

29. Tri su metode utvrđivanja neubrojivosti:

 biološka - osoba je neubrojiva ako je u vrijeme ostvarenja zakonskih obilježja
kaznenog djela kod nje postojala neka duševna bolest, privremeni duševni poremećaj,
nedovoljni duševni razvitak ili neka druga teža duševna smetnja bez obzira je li takvo
patološko stanje utjecalo na psihičke funkcije počinitelja,
 Utvrđuje se postojanje abnormalnih duševnih stanja, ali ne i utjecaj tih stanja na
rasuđivanje i odlučivanje.
 Bavi se uzrocima, a ne posljedicama.
 psihološka - osoba je neubrojiva ako u vrijeme ostvarenja zakonskih obilježja
kaznenog djela nije mogla shvatiti značenje svog djela ili vladati svojom voljom bez
obzira na to postoji li patološko stanje,
 Utvrđuje se postojanje psihičkih smetnji u vidu nesposobnosti rasuđivanja i
odlučivanja (bez obzira na uzrok neubrojivosti)
 bavi se posljedicama, a ne uzrocima.
 mješovita ili psihološko-biološka metoda - neubrojiva je ona osoba koja je imala
psihičke smetnje zbog postojanja određenih patoloških stanja.
 Prvo se utvrđuje biološko stanje (duševna bolest, privremena duševna
poremećenost, nedovoljni duševni razvitak ili neka druga teža duševna smetnja) te
ako ono postoji, onda se utvrđuje utjecaj takvog stanja na intelektualnu ili voljnu
funkciju počinitelja.
 bavi se posljedicama i uzrocima.
o Hrvatski zakonodavac usvaja mješovitu ili psihološku-biološku metodu utvrđivanja
neubrojivosti.
30. Uzroci neubrojivosti su:
1. duševna bolest,
2. privremena duševna poremećenost,
3. nedovoljni duševni razvitak i
4. neka druga teža duševna smetnja.

31. Sud se kod utvrđivanja neubrojivosti mora pridržavati dva pravila:

1. pravilo IN TEMPORE CRIMINIS – znači da se neubrojivost ocjenjuje prema
vremenu počinjenja protupravne radnje, odnosno je li osoba u vrijeme kada je radila
ili je bila dužna raditi mogla shvatiti značenje svog postupanja i vladati svojom
voljom. Drugim riječima, da li je bila neubrojiva u trenutku počinjenja kaznenog
djela.
2. pravilo IN CONCRETO – znači da se neubrojivost utvrđuje u odnosu na konkretno
kazneno djelo, jer je moguće da ista osoba u odnosu na neko kazneno djelo bude
ubrojiva, a u odnosu na drugo neubrojiva. Npr. postojanje epilepsije kao duševne
bolesti irelevantno je u odnosu na počinjenje kaznenog djela krađe (osoba je kriva za
kd krađe), ali je pravno relevantno ukoliko je osoba uslijed epileptičnog napadaja
tijekom vožnje prouzrokovala prometnu nesreću (osoba nije kriva za kd izazivanja
prometne nesreće u cestovnom prometu).

32. Ukoliko se ukaže potreba za ocjenom ubrojivosti okrivljenika sud mora naložiti
psihijatrijsko vještačenje.

33. Kaznenopravno pravni učinak neubrojivosti je nemogućnost izricanja kazne.

Naime, neubrojiva osoba nije kriva, stoga joj se ne može izreći kazna (ali joj se
mogu izreći sigurnosne mjere jer je opasna za okolnu). Neubrojiva osoba „izlazi“
iz domene kaznenog prava i oprema njoj se postupa u skladu s odredbama Zakona
o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

34. Bitno smanjeno ubrojiv počinitelj je ubrojiv pa je podoban za krivnju, ali je

njegova krivnja smanjena. Dakle, bitno smanjeno ubrojiv počinitelj je kriv, stoga
će mu se izreći kazna, ali kako je njegova krivnja smanjena sud mu kaznu može
(znači, ne mora) ublažiti kaznu. Dakle, kaznenopravni učinak bitno smanjene
ubrojivosti je (1) fakultativno ublažavanje kazne. Međutim, pored kažnjavanja,
a pod uvjetom da postoji opasnost da razlozi za bitno smanjenu ubrojivost mogu i
u budućnosti poticajno djelovati na počinjenje kaznenog djela, sud može
počinitelju izreći i (2) sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja.

35. Samoskrivljena neubrojivost je pravna figura kod koje se počinitelj svojom

krivnjom (uporabom alkohola, droga ili na drugi način) doveo u stanje
neubrojivosti (nije mogao shvatiti značenje svoga postupanja ili vladati svojom
 voljom), ali je počinitelj bio ubrojiv u trenutku kada se dovodio u takvo stanje i
kazneno djelo (što ga je počinio) je bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je
kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik krivnje.
Npr., počinitelj se uporabom alkohola dovodi u neubrojivo stanje kako bi nadvladao
vlastite unutarnje prepreke kao što je strah (jer u takvom stanju postaje agresivan i
nepokolebljiv) i u tom stanju (samoskrivljene) neubrojivosti se obračunao sa svojim
suparnikom i teško ga tjelesno ozlijedio.
Ova situacija je iznimka od pravila da se ubrojivost počinitelja ocjenjuje s obzirom na
njegovo duševno stanje u trenutku počinjenja kaznenog djela (in tempore criminis).
Kaznenopravni učinak samoskrivljene neubrojivosti je postojanje krivnje počinitelja, a
time i kažnjivosti.

36. Dva su osnovna oblika krivnje:

1) namjera - teži oblik i
2) nehaj - lakši oblik.
Namjera je redovni, a nehaj izniman oblik krivnje jer se za namjeru uvijek kažnjava, dok
se za nehaj kažnjava samo ako je to izričito predviđeno zakonom.

37. Namjera ima dva oblika koja se razlikuju prema stupnju svijesti i volje.
1. izravna namjera postoji kada je počinitelj svjestan obilježja kaznenog djela i hoće
počinjenje kaznenog djela ili je siguran u njegovo počinjenje,
npr. počinitelj puca na žrtvu s male udaljenosti s namjerom da je usmrti (kazneno
djelo ubojstva).
2. neizravna namjera postoji kada je počinitelj svjestan da može ostvariti obilježja
kaznenog djela, pa na to i pristaje,
npr. optuženik nije siguran da li je neka tvar opojna droga, ali ju je svejedno stavio u
promet (kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama).

38. Nehaj ima dva oblika:

1. svjesni nehaj postoji kada je počinitelj bio svjestan da može ostvariti obilježje
kaznenog djela, ali je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi ili da će to moći
spriječiti,
npr. vozač na nepreglednom mjestu pretječe kolonu vozila, iako je svjestan da iz
suprotnog smjera može naići vozilo, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi.
2. nesvjesni nehaj je najblaži oblik krivnje i postoji kada počinitelj nije svjestan da
može ostvariti obilježja kaznenog djela iako je prema okolnostima bio dužan i mogao
biti svjestan te mogućnosti,
npr. spremačica zaboravi isključiti peglu i na taj način izazove požar u kući vlasnika.

39. Svijest o protupravnosti je svijest o socijalnom značenju djela, svijest o

društveno štetnom činu koji je stoga nedopušten, odnosno svijest da je ono što čini
 pravno zabranjeno. Dakle, nužno je da je počinitelj u konkretnom slučaju znao
ili je mogao znati da se ne ponaša onako kako društveni i pravni poredak od njega
to zahtijeva.
Od počinitelja se NE traži poznavanje teksta zakona kojim se određeno ponašanje
zabranjuje, nego je dovoljna i laička svijest o pravnoj zabranjenosti, npr. on zna da je
silovanje zabranjeno zakonom, iako ne zna koji je to zakon i kako on glasi.
Nema krivnje ako počinitelj nije znao niti je mogao znati da je ono što radi nedopušteno,
odnosno ako je postupao u dobroj vjeri (bona fide) da ne čini nikakvo