U polaznom tekstu je prikazan razgovor između Angelike i Leonea nakon smrti Ignjata

Glembaja u 3. činu pred kraj djela. Leone je biološki motiviran lik koji se bori protiv svog unutarnjeg
Glembaja. Glavni lik je sarkastičnog karaktera jer redovito podruguje i vrijeđa svoju obitelj Glembaj
te jedinu krv koju je on poštivao je bila danijelijevska krv koju je naslijedio od majke. Te dvije krvi u
njemu bi radile brojne unutarnje sukobe što ga je činilo uznemirenim i neuroznim. Leone je također
mrzio svoju obitelj što se može očitovati u mnogim primjerima poput komentiranja glembajevskih
portreta. Djelo obiluje mnogim dramskim sukobima poput odnosi između likova (sukob oca i sina,
sukob Leona i barunice) i psihološki unutarnji sukobi Leonea. Leone se sukobljava s ocem ponajviše
zbog svoje majke i barunice Castelli. Njihov sukob ojačava i činjenica da su oboje suprotnih stavova.
Ignjat uživa u bogatstvu i novcu dok Leone naglašava podrijetlo tog krvavog bogatstva i izbjegava
obiteljsku tvrtku. Leone ne podnosi barunicu Castelli zbog njene pohlepne i materijalne naravi te
njenog upitnog morala, a i na kraju je škarama ubija. Danijelijevska krv u Leoneu predstavlja nešto
čisto i duhovno dok glembajevska krv predstavlja ono animalistično u njemu te potiče krvave misli.

U dijalogu polaznog teksta Leone prepričava svoje iskustvo s kriminalom u djetinjstvu. Leone
je bio s dečkima na botaničkom izletu te je krenulo nevrijeme. Sklonili su se u jednu krčmu i tamo je
prisluškivao ugljenare te je doživio ubojstvo, a to se može iščitati iz ovog citata: „ tamo su nekakvi
crni i rutavi ugljenari govorili kako nekome treba pustiti krv“ „Ubiti ga treba““. Leone je zaprepašten
svojim nagonom za ubojstvo kada je digao stolicu i htio ju baciti na bolesnog oca, a to vidim u ovome
citatu: „Ja sam htio da oborim jednog tvrdog, ogromnog Glembaja, a ono ondje bio je jedan
desperater pred stečajem!“ Kada je Leone rekao da i dalje živi u krvavoj krčmi, mislio je na njegovu
glembajevsku krv koja u njemu potiče ubojstvo i da nikako ne može pobjeći od toga. Svrha njegovog
pripovijedanja ovog događaja iz djetinjstva leži u tome da se prikaže da je on od malena bio okružen
animalističkim i naturalističkim elementima te koliko god bježao od toga, to je i dalje u njemu u
obliku glembajevske krvi. Legenda stare Barboczyje se prožima kroz cijelo djelo jer možemo vidjeti
pohlepnost obitelji Glembaj, Leoneov pokušaj ubojstva oca te ubojstvo barunice, a i sam Leone
potvrđuje legendu u citatu:“ Imala je stara Bárbóczyjeva pravo: Glembajevi su ubojice!“. Svrha
legende je da prikaže da su svi Glembajevi isti zbog svog nasljeđa. Njegovo podrijetlo ga je oblikovalo
kao jednu nestabilnu osobu i njegove misli poput toga da zamrzi svoju obitelj pa čak i samoga sebe
jer je Glembaj. Podrijetlo mu potiče i njegove krvave misli te je i na kraju počinio ubojstvo.

Filip Latinovicz se vraća u svoj dom nakon 23 godine jer ga je licemjerna majka izbacila na
ulicu zbog nemoralnog čina. S druge strane, Leone se vraća kući nakon 11 godina u inozemstvu,
izbjegavao je obitelj punih 11 godina zbog samoubojstva njegove sestre. Obojica se bore sa svojim
unutarnjim sukobima, Filip se bori sa krizom identiteta zbog upitnog podrijetla s očeve strane dok
Leone nastoji izbjeći svoju krv s očeve strane. Ti njihovi unutarnju sukobi ih čine biološki motiviranim
likovima. Filip prezire svoju majku zbog njenog nemoralnog ponašanja, a Leone uzvisuje svoju majku
i njenu krv.

Leone i Filip su primjeri biološki motiviranih likova koji se bore sa svojim unutarnjim
sukobima prouzrokovanih podrijetlom. U djelu „Gospoda Glembajevi“ su prikazani mnogi dramski
sukobi poput sukob oca i sina, Leonea i barunice i unutarnji sukobi. Utjecaj nasljeđa je jako izražen u
samome djelu. Po mome mišljenju čovjek se može oduprijeti podrijetlu ako je izoliran od obitelji od
malena, a u suprotnome će se teško oduprijeti nasljeđu ako je većinu života izložen utjecaju obitelji.