Werne Jules 20.000 Milja Pod Morem - Compressed

Jules Verne
Naslov izvornika
Vingt Mille Lieues sous les Mers
20.000 milja pod morem
POKRETNA STIJENA
Godinu 1866. svi su zapamtili po jednom čudnom događaju, jednoj

neobjašnjivoj pojavi. Više puta su brodovi naišli u moru na neko "golemo
čudovište". To je čudovište bio neki dugačak predmet sablasnog oblika. S
vremena na vrijeme bi zasvijetlio, a uz to je bio daleko veći i brži od kita.
Ubrzo je čudovište ušlo u modu. O njemu se pisalo u novinama, o njemu se
pjevalo po krčmama. Pokatkad su ga uspoređivali s poznatim bijelim kitom,
strašnim Moby Dickom. Drugi su pak govorili daje to neko natprirodno
čudovište koje svojim golemim pandžama može obuhvatiti najveći brod i
odvući ga u dubine oceana.
S vremenom je slučaj blijedio i padao u zaborav, ali su ga početkom 1867.
godine ponovno osvježili nemili događaji. Ti događaji su doveli u opasnost
sav prekooceanski promet. To sad više nije bio znanstveni problem kojeg je
trebalo riješiti, već opasnost koju je trebalo ukloniti. Čudovište je sad postalo
neki otok, stijena ili greben, ali ovoga puta pokretno, neobjašnjivo,
neshvatljivo.Jules Veme
...5. ožujka 1867. godine Moravian, kompanije Monreal ocean, na 27° i 30'
dužine i 72° 15' širine udario je u neku stijenu koja nije bila obilježena niti na
jednoj karti. Samo zahvaljujući povoljnom vjetru i odličnoj konstrukciji brod
se uspio spasiti...
Sve se dogodilo u rano praskozorje. Časnici su potrčali na tu stranu broda i
pregledali ocean s najvećom pažnjom, no nisu uočili ništa. Jedino što su
primijetili bio je veliki vrtlog. To su mjesto odmah ubilježili na karti, ali i
nadalje nitko nije znao je li brod udario u neku podvodnu stijenu ili možda u
neku veliku olupinu. No, pregledavši brod, ustanovili su da mu je dno
probijeno.
I taj bi događaj bio ubrzo zaboravljen da se za tri tjedna nije sve ponovilo. 13.
travnja 1867. godine engleski brod Scotia nalazio se na 15° 37' dužine i 45°
37' širine. Plovio je brzinom od 13 čvorova. U 4 sata i 17 minuta poslije
podne, dok su putnici uživali u velikom salonu, jedan jedva osjetan udarac
zatrese brod. Bilo je više nego jasno da Scotia nije udarila ni u kakav
predmet, već daje ona bila udarena, i to nekim oštrim predmetom. Udarac je
bio slab i nitko ne bi obratio pažnju da skladištari nisu dotrčali na palubu
vičući: Tonemo! Tonemo! Putnici su se uplašili, ali ih kapetan ubrzo umiri.
Opasnost nije bila tako velika jer je brod bio podijeljen na sedam dijelova
koji nisu propuštali, tako daje mogao izdržati jedan sloj vode. Kapetan je
odmah sišao na dno broda i vidio da u peti međuprostor voda ulazi tako naglo
da se moralo raditi o vrlo velikoj rupi. I doista, jedan ronilac ude i izmjeri
rupu; bila je širo-
20.000 MILJA POD MOREM
ka 2 metra. No, s tri dana zakašnjenja, brod je ipak stigao sretno do prve luke.
Izvukavši ga na suho, inženjeri nisu mogli vjerovati svojim očima: na dva i
pol metra plinske cijevi zjapila je rupa u obliku isto-straničnog trokuta.
Predmet, koji je to učinio, morao je biti od nepoznatog metala kad je tako
jako mogao zasjeci korito broda, debelo četiri centimetra, a poslije toga se
povući natrag na neki neobjašnjiv način.
Od tog dana svi brodolomi i nesreće na moru, kojima se nije znao uzrok,
smatrani su djelom čudovišta. Tom se čudovištu pripisivalo oko dvije stotine
brodoloma. Pod takvim okolnostima promet medu kontinentima postajao je
sve opasniji, a putnici su najenergičnije zatražili da se more oslobodi te stra-
šne nemani.
Baš u vrijeme kad su se odigravali ti događaji, vratio sam se s jednog
znanstvenog istraživanja u SAD-u. Francuska vlada me je poslala na to
istraživanje, kao profesora prirodnih znanosti u Parizu. Nakon što sam proveo
šest mjeseci u Nebraski i skupio dragocjenu zbirku rijetkih životinja, otišao
sam u New York krajem ožujka. Za to sam vrijeme htio srediti svoje
mineralno, botaničke i zoološke bogatstvo. Ali, uto se zbio događaj
saScotiom. l mene je zaintrigirala ta tajna. Uistinu, nisam znao što misliti o
tome. Pretpostavka o plovećem otoku bila je odmah odbačena jer kako bi se
taj otok mogao kretati tako nevjerojatnom brzinom osim pomoću motora!
Ostale su moguće samo dvije pretpostavke: jedni su vjerovali daje to neko
čudovište natprirodne sna-Jules Verne
ge, dok su drugi mislili da je to neka podmornica s beskrajno jakom
pokretnom snagom. Naposljetku je i ta druga pretpostavka bila odbačena
nakon svestranog znanstvenog ispitivanja.
Stigavši u New York, znanstvenici su htjeli čuti moje mišljenje kao pisca
čuvenog djela Tajne morskih dubina. Objavio sam članak u New York Heral-
du u kojem sam opisao neman onako kako sam je ja zamišljao: to je zacijelo
nešto nalik na narvala, kita koji ima oštru, dugačku pilu, tvrdu kao čelik,
samo deset ili više puta veći i jači, pa se prema tome mora i mnogo brže
kretati.
SAD, pod pritiskom javnog mnijenja poslaše jednu ekspediciju na mjesto
događaja. Fregata Abraham Lincoln ubrzo je bila naoružana i spremna za bor-
bu. Međutim, baš kao za inat, dva su mjeseca prošla a da se čudovište nije
nigdje pojavilo, kao da je osjetilo da se protiv njega sprema zavjera. Brod, op-
skrbljen najsavršenijim sredstvima za lov na kitove i druge morske životinje,
nije znao gdje bi više tražio. No, 2. srpnja javljeno je da su časnici jednog
broda vidjeli čudovište prije tri tjedna u sjevernom dijelu Tihog oceana.
Fregata Abraham Lincoln odmah se uputila na tonnjesto.
Tri sata prije polaska broda dobio sam pismo sljedećeg sadržaja:
"Gospodinu Aronnaxu, profesoru prirodnih znanosti u Parizu.
Prihvatite li sudjelovanje u ekspediciji Abrahama Lincolna, vlada SAD-a bit
će zadovoljna što će preko vas i Francuska sudjelovati u tom pothvatu. Zapo-
vjednik Farragut pripremio je za vas jednu kabinu.
Odani vam J. B. Hobson, tajnik mornarice"
Samo sekundu prije nego što sam primio pismo od Hobsona, ni na kraj
pameti mi nije bilo ići loviti čudovište; a sekundu poslije toga učinilo mi se
daje jedina svrha mog života uloviti ga i osloboditi čovječanstvo od njega.
- Conseile! - uzviknuh nestrpljivo.
Conseil je moj sluga, odani momak koji me je pratio na svim mojim
putovanjima i kojeg neizmjerno volim. Vrlo je ravnodušan, no točan, vrijedan
i spreman na sve što ga snađe u životu, a stoje najvažnije, usprkos svom
imenu, nikad nije davao savjete, čak ni kad je netko to od njega traži. A s
obzirom da je bio stalno u društvu znanstvenika, postao je pravi stručnjak u
sređivanju biljaka i životinja.
Dosad Conseil nikada nije oklijevao pratiti me na bilo kojem mojem putu.
Sasvim mu je bilo svejedno idemo li na put u Kinu ili u Kongo. On ima
trideset godina, a ja sam u četrdesetoj.
Ja mu zapovjedim:
- Spremaj stvari! Putujemo za dva sata.
- Kako želi profesor - odgovori mirno Conseil.
- Samo brzo! Spremi sve što nam treba za put: odijela, košulje, čarape, i sve
ostalo što više možeš.
- A zbirke?
- Sve ćemo poslati u Pariz.
- Zar nećemo i mi u Pariz? - upita Conseil.
- Hoćemo, hoćemo samo... ovaj... malo kasnije.
- Kako želite...Jules Verne
- Znaš, Conseil, idemo Abrahamom Lincolnom.
- Kako hoćete - odgovori mirno Conseil.
- Neću ti ništa kriti, Conseile. Ovog puta idemo na jedno neizvjesno
putovanje s kojeg povratak nije siguran.
- Kako hoćete...
Za svega petnaestak minuta sve je bilo spremno i mi smo se ubrzo našli na
molu uz koji je bio privezan Abraham Lincoln.
Na brodu sam odmah našao zapovjednika, koji je već bio obaviješten o mome
dolasku, i on mi pokaže moju kabinu.
Brod je bio savršeno opremljen za ekspediciju. Mogao je doseći srednju
brzinu od 18 milja i tri desetine čvorova na sat, što je prilična brzina, ali ne-
dovoljna za borbu s golemim čudovištem.
Ostavivši Conseila u sređivanju kabine, izišao sam na palubu gdje je kapetan
Farragut već davao znak za polazak. Da sam kojim slučajem došao samo pet-
naestak minuta kasnije, brod bi otišao bez mene, a ja bih propustio tu
čudnovatu i nevjerojatnu ekspediciju.
Brod je zaplovio točno u tri sata, ispraćen burnim usklicima i topovskom
paljbom, a u osam sati navečer već je svom brzinom sjekao valove Atlant-
skog oceana.
Zapovjednik Farragut je dobar mornar, dostojan fregate kojom zapovijeda.
On i brod bili su jedno biće. On je bio duša, a brod tijelo. Glede čudovišta
nije imao nikakve sumnje te nikome nije dozvoljavao da o tome uopće
raspravlja.
10
Svi časnici, kao i posada, jedva su čekali ugledati to čudovište, uloviti ga,
iznijeti na palubu broda te ga secirati. Svi su oni uporno gledali u morske du-
bine, tim više stoje zapovjednik spominjao nagradu od dvije tisuće dolara
onome tko prvi ugleda čudovište. Na brodu je, uz najbolji lovački pribor i
topove, bilo nešto još dragocjenije: bio je to Ned Land, kralj svih harpunara.
Ned Land bijaše Kanađanin neobično vješte ruke kome nitko nije bio ravan u
toj opasnoj struci. Bijaše spretan i hladnokrvan, odvažan i lukav. U tome je
bio nenadmašan i kit bi morao biti osobito prepreden da uspije izbjeći udarac
njegova harpuna.
Primijetio sam da sam simpatičan Kanađaninu, pa sam samim tim imao
priliku biti u njegovu društvu i slušati njegove avanture u polarnim krajevima.
Pričao je o svojem lovu i borbama vrlo poetično, tako da mi se činilo da
slušam nekog kanadskog Homera kako recitira Ilijadu Ledenog mora.
Samo, moram priznati da Ned Land nije nimalo vjerovao u mog narvala i da
jedini na brodu nije dijelio opće mišljenje, i izbjegavao je o tome govoriti.
Uza sva moja nastojanja nisam ga mogao uvjeriti da to čudovište može i mora
postojati.
11Jules Verne
Doista su stalno motrili.
12
U POTRAZI ZA MORSKIM ČUDOVIŠTEM
Već smo dosta dugo plovili bez ikakvih događaja. Međutim, jednog smo dana
imali priliku vidjeti sjajnu vještinu Ned Landa. 30. lipnja susreli smo neke
brodove koji su lovili kitove. Časnici s tih brodova rekli su nam da nisu uočili
nikakvog narvala. Ali kapetan broda, znajući da je Ned Land na našem brodu,
zatraži njegovu pomoć u lovu na jednog kita. Zapovjednik Farragut dozvoli Ned
Landu da prijeđe na lovački brod. Sreća je poslužila Kanađanina te je ulovio ne
samo toga kita, već poslije nekoliko minuta još jednog. Pomislio sam: bude li se
naše čudovište moralo boriti s njegovim harpunom, ne bih baš jamčio za
njegovu kožu. f
Napokon, nakon višednevnog putovanja, 7. srpnja zaplovismo u vode Tihog
oceana.
- Otvori dobro oči! Gledaj dobro! - ponavljali su stalno mornari.
Doista su stalno motrili omamljeni obećanjem dviju tisuća dolara. I danju i noću
motrio se ocean. Ja sam, također, iako me nije nimalo privlačila nagrada od
dvije tisuće dolara, isto tako stalno bio na
13Jules Verne
oprezu. Spavao sam svega nekoliko sati dnevno, ravnodušan prema jelu,
suncu ili kiši, nisam takoreći uopće silazio s palube gledajući stalno u more.
Koliko sam se samo puta uzbudio kao i ostali kad bi neki kit pokazao svoja
crna leđa! Tada bi se paluba začas napunila mornarima i časnicima. Svi bi za-
dihani, vidno uzbuđeni, već umornog pogleda, promatrali kretanje kita. Ja
sam toliko gledao da mi se činilo da ću oslijepiti, a Conseil mije govorio:
- Kad bi profesor htio manje širiti oči, sigurno bi vidio više!
Svako takvo uzbuđenje završavalo se nestankom kita te kišom psovki na
njegov račun.
Na svu sreću vrijeme nas je odlično služilo i mi smo plovili mirno, bez nekih
drugih uzbuđenja.
Ned Land je i nadalje bio tvrdoglav u svome uvjerenju da moj narval ne
postoji, te nije htio niti gledati u more - osim, jasno, kad bi se ukazao neki kit.
Sate i sate je čitao ili spavao u svojoj kabini. Kad sam mu zbog toga
prigovorio, odgovorio mije:
- Pa, i da postoji to čudovište, kako možete misliti da ćemo naići'baš na
njega? Ionako plovimo nasumce. Kažete da su tu neman vidjeli u sjevernom
djelu Tihog oceana. Dobro! Ali od tada je prošlo već više od dva mjeseca, a i
sami kažete da se taj vaš narval ne voli zadržavati najednom mjestu. On je
vrlo brz i, prema tome, tko zna gdje je sad, ako uopće postoji.
Uputili smo se, 20. srpnja, prema ekvatoru. Zapovjednik je mislio daje bolje
ići tamo gdje je ocean
14
najdublji i udaljiti se što više od kopna, jer je sasvim sigurno da čudovište
izbjegava svaku blizinu kopna.
Napokon smo se uputili prema Kineskom moru. Tamo se čudovište posljednji
put pojavilo. Svi smo na brodu bili pretjerano nervozni. Već je puna tri
mjeseca AbrahamLincoln obilazio sjeverni dio Tihog oceana, i ništa! Samo
beskrajna pučina i valovi! Ništa što bi bilo nalik nekom golemom narvalu,
podvodnoj stijeni, ostatku brodoloma, plovećem otoku, ili ičem drugom što bi
bilo natprirodno!
Svi se obeshrabriše te se počeše stidjeti svoje lakovjernosti. Kako su samo
mogli biti tako glupi i povjerovati u nešto što ne postoji. Kako su samo mogli
takoûludo trošiti vrijeme, gladni i neispavani. Ra-zočaranima, svima padne
na um samo jedna misao, najesti se i naspavati. Samo je zapovjednik Far-
ragut ustrajao u svome naumu. Da nije bilo njega, brod bi se zacijelo već
vratio. Međutim, to uzaludno traganje uistinu nije moglo još dugo trajati.
Posada Abraham Lincolna učinila je sve stoje bilo u njenoj moći i ništa joj se
nije imalo zamjeriti. Svi zajedno predložili su zapovjedniku da se vrate. On
nije mogao drugo nego, kao Columbo kad je pronalazio Ameriku, zatražiti još
tri dana strpljenja. Ako se za tri dana ne pojavi čudovište, brod će se uputiti
prema Europi. To je bilo 2. studenog. Posada je dobila novu nadu i doista su
opet počeli istraživati pogledima dubine oceana.
Prošla su dva dana. Abraham Lincoln je smanjio brzinu. Upotrebljavali smo
sva moguća sredstva kako
15Jules Veme
bi privukli čudovište, ako se slučajno nalazilo u blizini. Bacali smo u more
velike komade slanine, ali samo na zadovoljstvo morskih pasa. Sutradan 5.
studenog istjecao je rok poslije kojeg bi brod zauvijek trebao napustiti Tihi
ocean. Nalazili smo se na 31° 42' istočne dužine. Japan je bio najmanje dvije
stotine milja daleko. Mrak se počeo spuštati. Veliki su oblaci pokrivali
mjesec. Ja sam kao i ostali bio na palubi motreći u mrak. Uz mene je bio i
moj Con-seil. Pogledavši ga zaključio sam da ni on nije ništa manje uzbuđen
od ostalih.
- Hajde, Conseile - rekoh mu - ovo ti je posljednja prilika za zaraditi dvije
tisuće dolara.
- Što se mene tiče, ja ne računam na to.
- Imaš pravo. Ovo je sve vrlo glupo i nismo se trebali tako nepromišljeno
upustiti u avanturu. Koliko smo samo vremena i živaca izgubili! Otkad smo
već mogli biti u Francuskoj...
- U malom stanu, u muzeju. I ja bih dosad sredio već sve vaše fosile te bih
složio našu rijetku zbirku životinja, pa bismo na taj način privukli puno
Parižana.
-Tako je, Conseile, a stoje najgore koliko će nam se tek rugati!
- Jasno - odgovori mirno Conseil - sigurno će se rugati svi profesori... I
smijem li reći...?
- Smiješ, Conseile!
- Profesor je to i zaslužio.
- Istina je!
- Kad je netko znanstvenik, kao vi, ne bi se baš smio upušta...
Conseil nije uspio dovršiti svoju rečenicu. U mrtvoj tišini začu se Ned
Landov prodoran uzvik:
- Ej, ej, evo čudovišta!
Začuvši uzvik svi su potrčali na palubu: zapovjednik, časnici, mornari, pa čak
i inženjeri koji napustiše strojeve. Srce mi je od uzbuđenja jako lupalo. Ubrzo
smo svi opazili predmet koji nam je pokazivao Ned Land: čudovište je
izronilo i bacalo je vrlo jasnu, ali neobjašnjivu svjetlost. Svjetleći je komad
imao ovalan oblik, a izvor svjetlosti mu je bio u sredini. Čudovište se počelo
micati i kretati prema nama. Svima se ote krik.
- Mir! - poviče kapetan Farragut - Strojevi na-trag! ,
Brod se brzo počeo udaljavati od ove tajanstvene svjetlosti, ali je ona jurila za
nama. Svi smo bili više iznenađeni, nego uplašeni. Čudovište - životinja se
očito igrala s nama. Kružila je oko nas, zatim se udaljavala na dvije - tri milje.
Odjednom se s mračnog horizonta zaleti na nas strahovitom brzinom i na
dvadesetak stopa od nas odjednom se zaustavi i ugasi. Zatim se pojavi s druge
strane broda. Svakog je trenutka moglo doći do sudara koji bi zacijelo bio
tragičan po nas. Međutim naš je brod bježao umjesto da napada. Rekao sam
to kapetanu, a on mi odgovori:
- Profesore Aronnax, još uvijek ne znam s kakvim čudovištem imam posla i
neću žrtvovati brod po ovom mraku. Čekajmo svitanje pa ćemo vidjeti kako
ćemo se boriti.
16
17
Jules Verne
- Što mislite o toj životinji?
- Izgleda daje to neki golemi narval, i k tome još električni.
Oko pola noći zvijer iščeznu, ili još bolje, ugasi se kao kakva krijesnica. Možda
je pobjegla? Toga smo se morali bojati, a ne nadati se. Ali sedam minuta prije
jednog sata poslije ponoći, začulo se zaglu-šujuće pištanje kao da se silnom
snagom izbacuje voda. Pripremili smo sve za borbu. Ned Land je uzeo svoj
harpun. Oko šest sati ujutro počelo je svitati i s prvim zracima zore nestala je
električna narvalova svjetlost. Oko osam sati gusta magla, kroz koju se ništa nije
moglo vidjeti, poče se razilaziti. Odjednom se začuje Nedov glas:
- Evo čudovišta straga.
Na milju i pol od fregate neko dugačko crno tijelo plovilo je nad vodom. Njegov
je rep jako udarao u vodu. Nakon što mu se fregata približila, ocijenio sam daje
životinja dugačka otprilike dvije stotine i pedeset stopa. Odjednom životinja
izbaci dva velika mlaza vode koji dostigoše četrdesetak metara visine. Dakle,
disala je kao kit. Kapetan naredi da brod krene punom parom. Došao je trenutak
za borbu. Fregata se zatrese, a golemi gusti oblaci dima iz-letješe iz dimnjaka.
Krenuli smo ravno na životinju. Ona nas je mirno pustila da se približimo na
stotinu metara, ali onda poče bježati održavajući uvijek isto odstojanje. Išli smo
za njom četrdesetak minuta, ali smo uvidjeli daje ne možemo stići. Farragut je
bijesno grickao bradu. Brod je povećao brzinu na više od osamnaest milja, ali je
životinja i dalje išla
18
istom brzinom. Još smo je cijeli sat tako lovili, ali bez uspjeha. Posada je
psovala od bijesa. Uto kapetan izda novu zapovijed:
- Povećajte tlak pare na deset atmosfera!
- Conseile - rekoh svom vjernom sluzi - znaš li da ćemo uskoro zacijelo odletjeti
u zrak!
- Kako moj profesor želi! - odgovori mirno Con-seil.
Zategnuše sigurnosne ventile. Nabacaše gomile ugljena u ložišta. Jarboli su se
tresli, a oblaci gusta dima jedva su prolazili kroz uske dimnjake. Životinja se i
nadalje igrala s nama. Kapetan je sada zapovjedio da se napuni top. Jedan vješti
mornar uspije ju pogoditi, ali topovsko zrno skliznu po njezinoj glatkoj površini
i nesta u moru.
- Pa to je prokleto čudovište, izgleda, oklopljeno najdebljim čelikom! - povika
bijesno kapetan.
Oko jedanaest sati navečer neobjašnjiva se svjetlost opet pojavi na oko tri milje
od fregate. Narval je izgledao nepomičan. Kapetan je naredio da se brod oprezno
približi životinji, da je ne bi probudio. Kanađanin zauzme svoje mjesto s
harpunom u ruci. Kad smo se potpuno približili, on baci harpun nakon čega. se
začuje zvuk metala. Svjetlost se odjednom ugasila, a dva golema mlaza vode se
srušiše na palubu rušeći ljude i lomeći sve oko sebe. Nisam imao vremena ni
trepnuti, a već sam se našao u moru.
ZAGONETKA SE OBJAŠNJAVA
Kad sam izronio, vidio sam da se Abraham Lincoln udaljava. Počeo sam
dozivati u pomoć. Zbog odijela nisam mogao plivati, i već sam pomislio da
ću se utopiti, kada sam čuo poznati glas:
- Ako gospodin profesor želi, neka se osloni na moje rame, moći će puno
lakše plivati.
- To si ti Conseile! Je li i tebe ovaj udarac bacio u more?
- Ne, nije. Budući da sam u službi gospodina profesora, morao sam poći za
njim.
- A fregata? - upitah.
- Čuo sam samo kad su vikali: propeler i kormilo su slomljeni.
Bilo mi je potpuno jasno da nam Abraham Lincoln više ne može pomoći.
Conseil je dohvatio nož i razrezao moje i svoje odijelo da bismo mogli lakše
plivati i što duže se održati na vodi očekujući pomoć, jer čovjek nikad ne gubi
nadu. Plivali smo tako dosta dugo kad sam napokon osjetio da gubim snagu i
htio sam vikati, ali glasa nisam mogao pustiti. I Conseil je bio na izmaku
snage, ali je ipak još uspio
21Jules Verne
viknuti upomoć! Uto smo začuli neki ljudski glas. Conseil se malo podiže i
pogleda oko sebe.
- Vidio sam... - promrmlja on - vidio sam...
Tek se tada sjetih čudovišta. Uto sam izgubio svijest. Kad sam došao k sebi,
ugledao sam Consei-la i Neda.
- Je li i vas onaj udarac bacio u more, Nede? -upitao sam ga.
- Da, samo što sam se ja odmah našao na jednom plovećem otoku.
- Na otoku?
- Da, ili, ako želite, na vašem golemom narvalu.
Pogledao sam oko sebe i opazio da se nalazimo na nekom tvrdom predmetu
stoje virio iz vode. Bilo mi je odmah jasno da je ta životinja, to čudovište,
koje je uznemirilo cijeli svijet, još čudnovatije nego što se pretpostavljalo, jer
je - djelo ljudskih ruku. Ned nam je objasnio da se ta podmornica nije ni
pomakla s mjesta otkako je on na njoj.
Odjednom na zadnjoj strani podmornice propeler se počne okretati. Srećom
nije išla velikom brzinom.
- Dok bude plovila nad vodom, bit će dobro, ali ako joj padne na um zaroniti,
ne dam ni novčića za svoju kožu - reče Ned.
Trebalo je što prije stupiti u vezu s bićima u toj spravi. Morali smo čekati
jutro da bismo vidjeli postoji li kakav otvor. Pred jutro je Ned počeo svom
snagom udarati u čelik stoje odjekivao. Uto se začulo škripanje brave. Jedan
se poklopac digne, pojavi se čovjek, uzvikne nešto i nestane. Ubrzo zatim
pojavi-
Je li i vas onaj udarac bacio u more, Nede?Jules Verne
li su se neki ljudi i odvukli nas unutra. Ubrzo smo se našli potpuno sami u
mraku. Koračajući nasumce, naišao sam na zid od najtvrđeg čelika. Nakon
otprilike pola sata obasjala nas je vrlo jaka svjetlost. Ništa se nije čulo.
Odjednom se otvoriše hermetički zatvorena vrata i u prostoriju uđoše dva
čovjeka. Jedan je bio niskog rasta, snažan, širokih ramena, velike glave. Imao
je gustu crnu kosu, velike brkove, vrlo prodoran pogled. Drugi mi je bio
simpatičniji. Bio je visok, otmjenog držanja, njegove su crne oči gledale s
nekom sigurnošću i prodirale su do u dušu. Odavao je energičnog i hrabrog
čovjeka. Nisam mogao ocijeniti ima li trideset ili pedeset godina. Bilo je
očigledno daê on zapovjednik podmornice. On nas je pažljivo promatrao, pa
se okrenuo svome pratiocu te počeo s njim razgovarati na nekom meni potpu-
no nepoznatom jeziku. Onda su se obratili meni. Međutim, odgovorio sam im
na francuskom da ih ne razumijem.
- Neka samo profesor ispriča našu avanturu. Možda će ova gospoda ipak
nešto razumjeti - reče Conseil.
To sam i učinio te im objasnio tko smo. Čovjek me pažljivo saslušao, ali ni
po čemu nisam mogao znati je li me razumio. Kad sam završio svoju priču,
on nije rekao niti riječ. Nakon toga je Ned Land ispričao sve isto, ali na
engleskom jeziku, ali ni on nije prošao bolje od mene. Potom je i Conseil
počeo pričati na njemačkom, ali ni njemački nisu razumjeli. Naposljetku nije
mi preostalo ništa drugo, nego da im se obratim na latinskom. Rezultat opet
isti. Nakon svega, dva nepoznata čovjeka izmijeniše neko-
24
liko riječi na nama nepoznatom jeziku i iziđu ne osvrnuvši se na nas.
Ned je bio vrlo bijesan pa je počeo psovati na sav glas, pa čak i prijetiti jer je
bio gladan kao pas, a to ili nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti. Uto je u
sobu ušao sluga noseći neka odijela napravljena od neke čudne tkanine koju
nismo mogli prepoznati. Dok smo se oblačili, sluga je postavio stol i iznio
isključivo riblja jela. Primijetili smo daje na posudu bilo urezano:
MOBILIS
N INMOBILI
Pokretno u pokretnom elementu! To je bio moto podmornice, a ono "N"
zacijelo je inicijal zagonetnog kapetana.
Nakon što smo se dobro najeli, obuze nas san i ubrzo sva trojica čvrsto
zaspasmo.
Vjerojatno sam dugo spavao jer kad sam se probudio, osjetio sam da mi
nedostaje zraka. Bilo mije jasno da trošim zadnje količine kisika koje su bile
u sobi. U tom trenutku osjetih kako odnekud ulazi čist, pomalo slankast zrak.
Podmornica je očito izronila. Svježi zrak probudio je i Neda i Conseila. Opet
smo svi osjetili glad. Pretpostavljali smo da smo spavali oko dvadeset i četiri
sata. Ned Land je opet počeo vikati i psovati prijeteći da će istući prvoga tko
naiđe. Potom je počeo planirati kako bi pobjegao na slobodu. Mislio je da bi
bilo najbolje poubijati sve na podmornici te zagospodariti njome. Svuda oko
25Jules Verne
nas vladala je opet neka čudna tišina. Ja sam već zaboravio lijepi utisak koji
je na mene ostavio tajanstveni zapovjednik podmornice. Sasvim je sigurno da
je on bez ikakve milosti, bez sažaljenja i sasvim sigurno strašno mrzi
čovječanstvo kad se odrekao zemlje i ljudi. U tom svom razmišljanju začuh
korake. Opet se pojavi sluga. Prije no što sam mogao reagirati, Ned se bacio
na slugu držeći ga čvrsto za vrat. Conseil i ja potrčali smo spasiti jadnog
čovjeka iz ruku Ijutitog Neda, kad me riječi, izgovorene na francuskom,
zaustaviše:
- Smirite se, Lande, a vi, gospodine profesore, slušajte!
26
TAJANSTVENI ZAPOVJEDNIK ČUDNOVATOG
BRODA
Bio je to glas kapetana. Ned seje odmah odmaknuo, a sluga jedva dišući na
znak svog zapovjednika iziđe posrćući.
- Slušajte - reče kapetan -ja govorim i francuski, i engleski, i njemački i
latinski. Mogao sam vam, dakle, već pri prvom susretu odgovoriti, ali vas
htjedoh prvo upoznati, a želio sam i razmisliti o svemu. Vama je zacijelo bilo
dugo ovo vrijeme, ali ja sam morao dobro razmisliti što ću uraditi s vama.
Dugo sam oklijevao. Vi ste u rukama čovjeka koji je prekinuo svaku vezu s
čovječanstvom. Došli ste me uznemirivati...
- Nehotice - rekoh.
- Nehotice? Zar me nehotice Abraham Lincoln lovi po cijelom Tihom
oceanu? Zar ste se nehotice ukrcali na tu fregatu? Jeste li nehotice išli u tu
ekspediciju? Jesu li nehotice vaša zrna udarila u trup moga broda? Je li
nehotice Land gađao harpunom?
U njegovim sam riječima osjetio suzdržanu uznemirenost. Ali sam na te
optužbe lako odgovorio:
27Jules Verne
- Ali, vi gospodine sasvim sigurno ne znate da su sudari vaše podmornice s
mnogim brodovima uzbudili cijelu Europu i Ameriku. Rađale su se mnoge
pretpostavke kako bi se ta pojava objasnila, a čiju ste tajnu vi znali. Morate
znati da je cijela posada Abraham Lincolna uvjerena da lovi strašno čudovište
od kojeg treba osloboditi ocean.
Zapovjednik se nasmiješi i nastavi mirnije:
- Gospodine Aronnaxe, tvrdite li vi da vaša fregata ne bi lovila i proganjala
podmornicu isto tako kao i neman?
To me je pitanje zbunilo i na njega nisam odgovorio. ^
- Dakle, vidite da imam pravo smatrati vas svojim neprijateljima! Ja sam
prekinuo veze sa cijelim društvom zbog jakih razloga. Mogao sam vas vratiti
na leda podmornice i zaboraviti da sam vas ikada vidio. Nakon dugog
oklijevanja odlučio sam vas zadržati na podmornici. Vi ćete biti potpuno
slobodni, a ja ću vam postaviti samo jedan uvjet. Ponekad ću vas morati
zatvoriti na nekoliko sati ili, možda, nekoliko dana u vaše kabine, da ne biste
vidjeli nešto što ne smijete vidjeti. Prihvaćate li taj uvjet?
- Mogu li vam postaviti samo jedno pitanje? -rekoh zapovjedniku.
- Izvolite, gospodine.
- Maloprije ste rekli da ćemo na vašem brodu biti potpuno slobodni?
- Potpuno.
- Zapitao bih vas što podrazumijevate pod tom slobodom?
28
- Pa, možete se slobodno kretati, gledati, pa čak i proučavati što se ovdje
događa, osim u nekim iznimnim slučajevima.
- Znači li to da se moramo odreći zauvijek naše domovine, rodbine, prijatelja?
- Da, gospodine. Ali to nije tako teško kao što vi mislite!
- Što si vi umišljate? - reče Ned Land - ja vam nikada neću obećati da neću
pokušati pobjeći!
- Ja i ne tražim takvo obećanje - odgovori hladno kapetan.
- Gospodine - upadoh, ne mogavši se više svladati - vi zlorabite svoj položaj.
To je okrutnost.
- Nije, gospodine, već milost! Vi ste moji zarobljenici. Vi ste ovdje došli
otkrivati moju tajnu koju ustvari nitko na svijetu ne smije saznati. I vi još
hoćete da vas vratim na kopno; nikada!
Iz ovih sam riječi osjetio da je prošlost ovoga čovjeka morala biti užasna.
Potom se on blažim glasom obrati meni:
- Ja vas poznajem, Aronnaxe. Vi ćete zacijelo imati najmanje razloga za
žaljenje što vas je sudbina vezala uz mene. U mojoj ćete biblioteci naći i
knjigu koju ste vi izdali o morskim dubinama. Vi ste u svojoj knjizi dosegli
najviše što vam dozvoljava zemaljska znanost. Ali vi ne znate sve, vi niste
sve vidjeli. Upravo zbog toga nećete žaliti vrijeme koje ćete provesti na mojoj
podmornici. Putovat ćete kroz čarobne predjele. Stalno ćete biti iznenađeni i
očarani. Današnjim danom ulazite u jedan sasvim novi svijet. Vidjet ćete što
dosad nije vidio nijedan čovjek. Naš će vam Planet otkriti svoje posljednje
tajne.
29Jules Verne
Moram priznati da su me se kapetanove riječi dojmile.
- Gospodine, ako ste i prekinuli sve veze sa čovječanstvom, sigurno se niste odrekli
i svakog ljudskog osjećaja. Mi brodolomci lijepo smo primljeni u ovu podmornicu i
to vam nećemo zaboraviti. Što se pak mene tiče, ako interesi znanosti zahtijevaju
da se odreknem slobode, rado ću to učiniti.
- Dopustite mi sad da vam postavim posljednje pitanje!
- Izvolite, gospodine profesore.
- Kojim vas imenom mogu zvati?
- Gospodine, za vas sam samo kapetan Nemo. A vaši prijatelji i vi s^ za mene samo
putnici na ATau-tilusiL.
Kapetan Nemo pozvoni. Uđe sluga. Kapetan mu izda zapovijedi na onom čudnom
jeziku koji nisam mogao prepoznati. Zatim, obraćajući se Kanađaninu i Conseilu,
reče:
- U vašoj vas kabini čeka jelo. Možete poći za ovim čovjekom.
Kad su izišli, kapetan Nemo mi reče:
- A sada budite ljubazni pa pođite sa mnom na ručak.
Na dnu hodnika otvoriše se jedna vrata i mi uđo-smo u blagovaonicu, namještenu s
mnogo ukusa, a u sredini je bio postavljen stol s mnogo ribljih jela. Hrana je bila
vrlo ukusna, iako je imala neki posebni okus, na koji sam se ubrzo privikao.
Kapetan
30
Nemo me je promatrao. Nisam mu postavljao nikakva pitanja, ali on pogodi moje
misli i odgovori mi na pitanje koje sam mu htio postaviti.
- Većina ovih jela vam je nepoznata, ali ih možete jesti bez straha. Ona su vrlo
zdrava i hranjiva. Ja sam se odavno odrekao zemaljskih jela i osjećam se vrlo
dobro. Moja je posada izuzetno snažna, a hrani se isto kao i ja. More zadovoljava
sve moje potrebe; čak me i odijeva. Tkanine, od kojih je napravljeno moje odijelo,
nastale su od konaca morskog bilja. Mirisi, koje osjećate na ovom stolu, dobiveni
su destilacijom morskih biljaka. Vaš jastuk je napravljen od najmekše morske
trave. Vaše je pero od kitovog zuba, a tinta od crnila što izbacuje sipa.
- Vi ste, dakle, veliki prijatelj mora, kapetane?
- Da! Volim ga! More je sve. Ono pokriva sedam desetina zemaljske kugle. To je
golema pustinja u kojoj čovjek nikad nije sam jer uvijek osjeća život svuda oko
sebe. Priroda se u njemu podijelila u tri carstva: mineralno, biljno i životinjske. Ovo
posljednje je bogato zastupljeno s četiri skupine žar-njaka, a to su morski organizmi
sa žarnim čahuri-cama kojima ozare i omame sitne ribe, kao što znate, zatim s tri
razreda člankonožaca, s pet razreda mekušaca, s tri razreda kralješnjaka: sisavaca,
gmazova i nepreglednim mnoštvom riba; neizmjerni broj životinja - više od trinaest
tisuća vrsta, od kojih tek jedna desetina pripada slatkoj vodi. More je golem stan
prirode. S morem je zemlja, tako reći, i počela svoj život, a tko zna, možda će ga s
njim i završiti. More zasad još ne pripada despotima. Na njegovoj
31Jules Verne
površini oni još mogu provoditi svoja nepravedna načela, ali na trideset stopa
ispod morske površine njihova moć prestaje, njihov se utjecaj gubi i njihova
vlast nestaje! Živite u moru! Jedino je tu nezavisnost! Jedino je tu sloboda! Ja
tu ne priznajem nikakvog gospodara! Tu sam potpuno slobodan!
Ovdje kapetan Nemo zastade. Nekoliko je trenutaka šetao sav uzbuđen, a
nakon toga se okrene k meni:
- A sada, gospodine profesore, ako želite pregledati Nautihis, mogu vas
povesti.
Kapetan Nemo ustade. Podoh za njim. U dnu blagovaonice otvoriše se jedna
vrata i ini udosrnoû biblioteku. Namještaj jebio od crnog drveta sav u rez-
bari) i. Na širokim policama bilo je mnoštvo knjiga u^ skupocjenom uvezu.
Na sredini sobe nalazili su se" prostrani naslonjači najudobnijeg oblika. Uz
njih su" bili lagani držači za knjige koji su se mogli po želji odmaknuti ili
primaknuti. U sredini sobe nalazio se veliki stol natrpan raznim časopisima, a
medu njima i nekoliko dnevnih listova. Nisam mogao vjerovati da može
postojati tako lijepo uređena biblioteka.
- Kapetane Nemo - pohvalih svog domaćina -takva bi biblioteka mogla biti
na ponos mnogima na kontinentu, i upravo se divim kad pomislim da vas ona
prati u najdublja mora.
- Gdje se može naći više tišine i više samoće -odgovori kapetan Nemo. -
Može li vaša soba u muzeju biti toliko udobna?
32
- Ne - odgovorili - i moram priznati puno je siromašnija od ovog. Vi ovdje
imate sigurno sedam do osam tisuća svezaka...
- Dvanaest tisuća, gospodine Aronnax. To je jedina moja veza sa zemljom.
Ali svijet je za mene prestao postojati onog dana kad je NautiliLS prvi put
zaronio u morske dubine. Tog dana sam kupio posljednje knjige, posljednje
časopise, posljednje novine i želio bih vjerovati da odonda čovječanstvo više
niti ne misli niti piše. Sve su vam ove knjige na raspolaganju, gospodine
profesore.
Zahvalivši se na ljubaznosti, krenuo sam promotriti knjige. Sve najbolje što je
čovječanstvo dalo u povijesti, poeziji i znanosti moglo se je tu naći. Dok sam
razgledavao knjige, obrati mi se kapetan Nemo:
- Ova soba nije samo biblioteka, već i soba za pušenje.
- Zar se smije pušiti u podmornici? - iznenadih seja.
- Naravno da se smije.
- Onda mislim da vi ipak održavate vezu s Havanom.
- Ne, niti najmanje - odgovori kapetan. - Evo uzmite ovu cigaru. Iako nije iz
Havane, sigurno će vam se svidjeti.
Zapalio sam cigaru i povukao duboki dim budući da već dva dana nisam
pušio.
- Ovo je odlično - rekoh. - Samo to nije duhan.
- Ne, nije - odgovori kapetan. - Taj duhan ne dolazi iz Havane niti sa istoka.
To je samo jedna vrsta alge bogate nikotinom.
GRADSKA BIBLIOTEKA RJJEKA 33 KNJIŽNICA SUŠAK
Jules Verne
KumkSćeva 43
Kapetan Nemo potom otvori jedna vrata i mi uđo-smo u jednu golemu i
sjajno osvijetljenu sobu. Bio je to muzej u kojem su uvrštena sva prirodna i
umjetnička blaga. Tridesetak umjetničkih slika ukrašavalo je zidove. Mene je
počelo obuzimati ono divljenje i zaprepaštenje koje mije obećavao kapetan
Nemo.
- Pa vi ste umjetnik!
- Samo amater, gospodine profesore. Nekad sam volio skupljati divna djela
stoje stvorila ljudska ruka. Bio sam u tome neumoran. Na taj sam način priku-
pio nekoliko djela od velike vrijednosti. To su posljednje uspomene na zemlju
koja je za mene umrla.
U drugom kutu muzeja nalazile su se orgulje. Na njima su bile razbacane
kompozicije najslavnijih kompozitora. Osim tftnjetničkih djela, u ovoj prosto-
riji se nalazilo i mnogo prirodnih rijetkosti. U elegantnim vitrinama nalazili
su se najljepši primjerci školjaka i bisera koje je more ikada pružilo oku jed-
nog prirodnjaka.
Kapetan Nemo je zacijelo morao potrošiti milijarde dok je nabavio sve te
primjerke, i ja sam se pitao odakle mu toliki novac da bi zadovoljio svoju
strast sakupljača, ali me on prekine u mislima:
- Ove školjke, gospodine profesore, imaju za mene posebnu draž. Naime, sve
sam ih sam izvadio svojom rukom i nijedno more nije izmaklo mojim
istraživanjima.
- Potpuno razumijem, kapetane, zadovoljstvo koje ima čovjek gledajući sve
ovo bogatstvo. Nijedan muzej u Europi nema tako bogatu i lijepu zbirku.
Među-
34
tim, koliko god sam zadivljen ovom vašom zbirkom, isto toliko sam zadivljen
i vašom podmornicom. Ne bih htio ulaziti u vaše tajne, ali priznajem da me
jako zanima kako i od čega je ona napravljena, te na koji način i kolikom
snagom se pokreće. Na ovom sam zidu vidio uređaje koje ne poznajem.
Možete li mi objasniti čemu služe?
- Profesore, već sam vam rekao da ćete biti potpuno slobodni i da vam ništa
ovdje neće ostati nepoznato. Sve možete podrobno pregledati, a ja ću vam sve
rado pokazati. A u vezi s ovim spravama, iste se takve nalaze i u mojoj sobi te
ću vam tamo objasniti čemu služe. No, sada pođite vidjeti svoju kabinu.
Kapetan me uvede u jednu vrlo elegantnu sobu sa svim potrebnim
namještajem. Nimalo nije sličila kabini.
- Vaša je soba do moje - reče kapetan otvarajući jedna vrata - i iz nje se ulazi
u muzej.
CARSTVO ELEKTRIKE
Kapetanova soba bila je skromno namještena. Samo ono što je najnužnije.
- Gospodine - započne kapetan Nemo pokazujući mi uređaje što su zauzimali
jedan cijeli zid njegove sobe - to su uređaji potrebni za plovidbu Nautilusa.,
Ovdje ih, kao i u dvorani, uvijek imam pred očima, a pokazuju mi točan
položaj i točan kurs plovidbe. Ovdje se nalaze instrumenti što su i vama
poznati; termometar što pokazuje unutrašnju temperaturu, barometar što
pokazuje tlak zraka i predviđa promjenu vremena, higrometar što pokazuje
stupanj vlažnosti atmosfere, storm-glass ima u sebi jednu smjesu što se
mijenja i tako objavljuje dolazak oluje, kompas pokazuje kurs, sekstant kojim
se mjeri visina sunca, kronometar što mi služi za izračunavanje zemljopisne
dužine i dalekozori za dan i noć.
- To su obični uređaji za plovidbu - rekoh kapetanu - njih poznajem. Ali ima
tu i drugih koje ne poznajem.
- TU vam gospodine profesore moram dati neka razjašnjenja - reče kapetan
Nemo.
37Jules Verne
Nekoliko časaka zašuti, a zatim započe:
- Na brodu raspolažem snažnom silom koja je brza i jednostavna, povija se
svim potrebama, ali koja isto tako vlada kao gospodar svega na brodu. Sve se
obavlja pomoću nje. Ona mi svijetli, grije me. Ta je sila elektricitet.
- Elektricitet! - kliknuh preneraženo.
- Da, gospodine. Međutim, gospodine profesore, moj elektricitet nije onaj koji
svatko poznaje, to je sve što vam o njemu mogu reći.
Zatim me kapetan Nemo povede u zadnji dio podmornice. U sredini tog dijela
primijetio sam neku vrstu zdenca. Pokraj njega bile su pričvršćene željezne
ljestvice. Kapetan mi je objasnio da te ljestvice vode do čamca.
*»
- Zar imate i čamac - upitah iznenađeno.
- Odličan, jak čamac koji ne može potonuti, a služi nam za izlete i lov.
- Ali kad želite ući u čamac, morate izroniti na površinu?
- Ne. Čamac je pričvršćen za gornji dio podmornice. Na mjestu gdje je
pričvršćen za podmornicu, nalazi se otvor i na čamcu i na podmornici. Kad
uđem u čamac, zatvorim otvor na Nautilusu pritiskom na jedno dugme, pa
zatim zatvorim otvor na čamcu i izronim na površinu. Potom razvij em jedra
ili uzmem vesla, te plovim.
- Ali kako se vraćate na Nautilus?
- Ne vraćam se. Nautilus dođe po mene.
38
- Na vašu zapovijed?
- Da, na moju zapovijed. Električna me žica veže s brodom. Pošaljem poruku,
i to je sve.
Nakon toga kapetan Nemo me povede u kuhinju u kojoj se sve kuhalo na
električnu struju. Do kuhinje se nalazila ugodna kupaonica u kojoj je stalno
bilo i hladne i tople vode. Iza kuhinje se nalazila soba za poslugu, ali su vrata
bila zatvorena i nisam mogao doznati koliko je ljudi smješteno na podmor-
nici. Svi dijelovi podmornice bili su odvojeni jedan od drugog nepropusnim
pregradama, pa nije bilo opasnosti ako bi se na nekom mjestu oplate pojavila
rupa. U dnu hodnika nalazila se još jedna pregrada koja ne propušta vodu.
Ona je odvajala dio u kojem su se nalazili strojevi za pokretanje Nauttlusa. U
prvom dijelu te prostorije proizvodila se električna energija, a u drugom su
bili strojevi koji su pretvarale električnu energiju u snagu koja je okretala
propeler.
- Evo, ovim strojevima mogu doseći brzinu od pedeset milja na sat.
- Kapetane Nemo - rekoh ja - sve je ovo upečatljivo, ali nije dovoljno samo
juriti tom brzinom. Treba znati i kamo se ide. Treba se moći kretati naprijed,
natrag, naviše, naniže. Na koji se način vi uspijete spustiti u dubine? Kako se
vraćate na površinu, i napokon kako se održavate u dubini na kojoj želite? Je
li to tajna?
- Ne, to nije tajna, gospodine profesore - odgovori kapetan - i to zbog toga što
vi nećete nikada napustiti ovu podmornicu. Prijeđimo u sobu za rad. Tamo ću
vam sve objasniti. 39Jules Verne
Kad smo prešli u sobu za rad, kapetan raširi plan Nautilusa i počne
objašnjavati:
- Kao što vidite, naša podmornica ima oblik cigare. Dužina joj je sedamdeset
metara. Nautilus je obložen vanjskom i unutrašnjom oplatom koje su
povezane čeličnim profilima u obliku slova T. Oni mu daju savršenu
otpornost.
Potom mi kapetan savršeno objasni sva načela prema kojima se kreće
Nautilus. Na moje pitanje kako kormilar može znati pravac kretanja što mu
kapetan naredi, on mi odgovori:
- Kormilar se nalazi u jednom staklenom kavezu na leđima Nautilusa, a iza
toga kaveza je jedan vrlo jak reflektor čija svjetlost osvjetljava more na pola
milje uokolo. ^
- Sad mije napokon jasno otkuda ta tajanstvena svjetlost tobožnjeg narvala
koji je doveo u zabludu sve znanstvenike na svijetu! Ali, recite mi molim vas,
je li sudar Nautilusa sa Scotiom bio slučajan?
- Sasvim slučajan. Plovili smo dva metra ispod morske površine kad smo
osjetili udar. Uostalom, odmah sam uvidio da brod nije bio u opasnosti.
- U redu, ali stoje bilo s Abraham Lincolnom?
- Gospodine profesore, meni je doista žao što je nastradao jedan od najboljih
brodova američke mornarice, ali mene su napali i ja sam se morao braniti.
Uostalom, ja sam samo onesposobio brod. On će biti lako popravljen u
najbližoj luci.
- Dakle, kapetane - uzviknuh oduševljeno - JVdu-tilus je doista pravo čudo
tehnike.
40
- Točno tako - reče kapetan Nemo - i ja ga naprosto obožavam. Na vašim
brodovima sve predstavlja opasnost kad su ostavljeni na milost i nemilost
oceana, dok je na mom Nautilusu čovjek potpuno siguran. Tu se ne moramo
bojati ničega: niti sudara jer je oklop neprobojan; nema morske bolesti; nema
jedara koje odnosi vjetar; postrojenje ne može eksplodirati; do požara ne
može doći jer je brod napravljen od čelika; nema ugljena što se može
potrošiti, već neiscrpna električna energija, a s obzirom da plovi pod vodom,
ne mora se bojati nikakvih susreta pa čak niti oluja mu ne može naškoditi.
Moram vam također otkriti, s obzirom da ga toliko hvalim, da sam ja njegov
kapetan, konstruktor i inženjer.
- Znači vi ste inženjer, kapetane?
- Da. Studirao sam u Londonu, Parizu i New Yorku.
- Ali kako ste mogli u tajnosti konstruirati ovaj divni Nautilus?
- Radionicu sam imao najednom pustom otoku usred oceana. Tamo sam sa
svojim prijateljima sklopio Nautilus.
- Ova podmornica vjerojatno strahoviti puno košta?
- Pa, četiri do pet milijuna zajedno s umjetničkim predmetima i zbirkama.
- Posljednje pitanje, kapetane. Vi ste zacijelo vrlo, vrlo bogati?
- Beskrajno bogat, i mogao bih bez problema platiti cijeli dug Francuske.
41

PUTOVANJE MORSKIM DUBINAMA
- Gospodine profesore - reče mi kapetan Nemo -možemo točno odrediti gdje
se sada nalazimo i smjer našeg kretanja. Sad ćemo izroniti.
On pritisne jedno dugme. Pumpe su počele istjerivati vodu iz spremišta, a mi
smo se počeli dizati. Ubrzo se zaustavismo.
- Stigli smo - reče kapetan.
Popeli smo se na Nautilus. Primijetio sam da mu površina sliči ljuskama
morskih životinja. Odmah mije bilo jasno zašto nam je ta podmornica sličila
nekom morskom čudovištu.
More je bilo mirno, nebo čisto. Oko nas je bila pučina, bez ijedne stijene, bez
ijednog otoka. Kapetan je izmjerio zemljopisnu dužinu i širinu te izračunao
da se nalazimo na tri stotine milja od Japana.
- Danas, 8. studenoga, u podne, počet će naše istraživanje morskih dubina.
Sad vas ostavljam vašoj znanosti, profesore. Ići ćemo na sjeveroistok, na
pedeset metara ispod vodene površine.
Rekavši to, kapetan se povuče. Ostao sam misleći i dalje o njemu. Hoću li
ikada saznati kojoj narod-
43Jules Verne
nosti pripada taj čovjek? Tko je izazvao u njemu tu mržnju prema cijelom
čovječanstvu? Je li on možda jedan od nepriznatih znanstvenika ili mu je neki
politički događaj upropastio karijeru? Mene, koga je sudbina bacila na
njegovu podmornicu, dočekao je hladno, ali gostoljubivo. Samo, još mi nije
pružio ruku, niti je prihvatio moju kad sam mu je pružio.
Ned Land i Conseil me prekinuše u tim mislima. Zaprepastili su se vidjevši
toliku raskoš pred svojim očima.
- Gdje se mi to nalazimo - upita Ned uzbuđeno -u muzeju u Quebecu?
Conseif je odmah prišao vitrinama i počeo klasificirati sve ove rijetkosti.
Za to vrijeme Ned me je ispitivao o kapetanu. Rekao sam mu koliko sam
znao te ga upitao što je on vidio i primijetio.
- Baš ništa. Nisam čak vidio niti posadu podmornice. Da nije, možda, i
posada električna? Znadete li možda~vi koliko ljudflma~na ovom brodu?
Deset, dvadeset, pedeset, sto?
- Ne znam, Lande. Uostalom, prestanite razmišljati o bijegu s nje. Ona je
remek djelo moderne industrije i mnogi bi vrlo rado pristali da se nalaze na
našem mjestu. Zato budite mirni i usredotočite se na sve što se oko vas zbiva.
- Nemam ovdje što vidjeti - uzviknu Ned Land -mi se nalazimo u tamnici!
Plovimo kao slijepci.
Odjednom zavlada potpuni mrak. Zanijemili smo od straha. U tom času
začusmo kao neko klizanje.
44
9V» V.'

- Ovo je doista čudnovato - ponavljao je Ned..
45Jules Verne
- To je kraj, to je kraj - povika Ned Land.
Uto se osvijetliše obje strane salona. Dvije kristalne ploče razdvajale su nas
od oceana. More se moglo jasno vidjeti na milju uokolo. Kakav prizor! Na
nekim mjestima u oceanu mogao se potpuno jasno vidjeti pijesak. Dubina je
bila oko stotinu i pedeset metara. Mrak u sobi još je više isticao vanjsku
svjetlost i menije izgledalo daje taj kristal kroz koji smo gledali - staklo
nekog ogromnog akvarija. Nitko se od nas nije usudio prekinuti tišinu.
Napokon, progovori Conseil:
- Nede, rekli ste da ovdje nemate što vidjeti!
- Ovo je doista čudnovato - ponavljao je Ned zaboravljajući pritom na svoj
bijes i planove za bijeg.
- A ribe? Uopće ne vidim ribe! - reče Kanađanin.
- Pa što će vam - reče Conseil - kad ih ionako ne poznajete?
- Ja da ih ne poznajem? Ja, lovac! - povika Ned Land.
Medu njima nasta prepirka o ribama. Obojica su ih poznavali, samo svako na
svoj način. Budući da su se u međuvremenu sprijateljili, Conseil je htio da i
Ned postane dobar poznavatelj znanstvenog ribljeg nazivlja.
- Nede, vi ste vrlo vješt ribolovac. Ulovili ste mnoštvo ovih zanimljivih riba,
ali zasigurno ne znate kako se one dijele prema vrstama.
- Znam, dijele se na one koje se jedu i one koje se ne jedu.
- Tako ih dijele samo gurmani - odgovori Conseil.
46
I on započne s predavanjem o ribljim vrstama. Imali smo priliku gledati
najrjeđe i najljepše ribe koje su se počele pojavljivati. Našem divljenju nije
bilo kraja. Ned je izgovarao njihova imena, a Conseil ih odmah svrstavao
prema vrstama.
Odjednom se salon osvijetli, čelični oklopi se spustiše, a čarobna se slika
izgubi. Mi odosmo na spavanje. Sutradan, 9. studenoga probudih se nakon
dvanaest sati sna. Conseil je došao i prema ustaljenom običaju upitao me
kako sam i je li mi potreban. Pustio sam ga neka radi što želi, a ja sam dalje
ostao razmišljati o kapetanu Nemu. Prošao je cijeli dan, a ja ga nisam sreo.
Sutradan, 10. studenoga također nisam vidio niti kapetana niti ikoga od
posade. Ned i Conseil su proveli skoro cijeli dan sami. I njih je čudila ta
neobjašnjiva odsutnost kapetana. Da nije bolestan? Ilije možda htio izmijeniti
svoju odluku o nama. U svakom slučaju mi smo bili potpunoma slobodni,
odlično su nas hranili i nismo se mogli ni na što požaliti.
Ujutro, 11. studenoga osjetio sam svježi zrak, što je bio znak da je
podmornica izronila na površinu. Popeo sam se na palubu nadajući se da ću
sresti kapetana, ali tamo nije bilo nikoga. Sjeo sam udi-šući svježi zrak i
promatrao sam veličanstven izlazak sunca. Uto spazih kapetanovog prijatelja
koji je dalekozorom ispitivao cijeli obzor. Potom je prišao nekom otvoru i
izgovorivši neke meni nerazumljive riječi sišao dolje ne obraćajući uopće
pažnju na mene.
Tako je prošlo pet dana. Svakog jutra sam se penjao na palubu, a isti je
čovjek također ponavljao
47Jules Verne
istu radnju izgovarajući pritom iste nerazumljive riječi.
A, 16. studenoga, kad udoh u svoju sobu, pri-mijetih jedno pismo naslovljeno
na mene. Otvorih ga nestrpljivo. U njemu je pisalo:
"Gospodinu profesoru Aronnaxu na brodu Nauti-lus,
6. studenog 1867.
Kapetan Nemo poziva gospodina Aronnaxa u lov koji će s održati sutra ujutro
u šumama otoka Cre-spa. Kapetan se nada da gospodin neće biti ničim
spriječen da sudjeluje u lovu, a bit će mu drago ako mu se i njegovi prijatelji
pridruže.
Zapovjednik Nautilusa Kapetan Nemo"
- Lov! - kliknu Ned.
- I to u šumama otoka Crespa - pripomenu Con-seil.
- Taj čudak ipak ide i na kopno - dobaci Ned Land.
- Moramo svakako prihvatiti - odluči Kanađanin. - Kad budemo na kopnu,
znat ćemo što nam je činiti. Uostalom, baš bi mi prijalo već jednom zagristi
komadić svježe divljači.
Sutradan ujutro odjeven i spreman sišao sam u salon gdje me dočekao
kapetan.
- Kapetane, znači li to da ipak niste prekinuli svaku vezu s kopnom kad
idemo u lov u šumu Crespa.
- Gospodine Aronnaxe, to nisu zemaljske šume, nego morske.
48
- Morske šume - uzviknuh.
- Da, profesore.
- I vi me tamo pozivate?
- Da. -Pješice?
- Pješice.
- S puškom u ruci?
- S puškom u ruci.
Pogledao sam sumnjivo u kapetana i pomislio pritom daje sigurno bolestan.
- Profesore Aronnaxe, molim vas pođite sada sa rnnom na ručak jer u mojoj
šumi nema restorana i sigurno ćete vrlo kasno večerati.
Dva su nam čovjeka pomogla odjenuti ta teška odijela koja ipak nisu
sprječavala lakoću pokreta. Još nam je ostalo samo uvući glave u jednu
metalnu kuglu, ali ja prvo zamolih kapetana da vidim pušku te da naučim
rukovati njome. Uvlačeći glave u metalne lopte, začusmo Neda kako ironično
dobacuje:
- Sretan vam lov!
Metalna je kugla na tri strane imala stakla tako da sam mogao vidjeti svuda
uokolo. Na leda mi sta-više rezervu zraka i doista sam mogao sasvim slo-
bodno disati. Spremih se poći, no kako je odijelo bilo teško, a potplati
podstavljene olovom, vrlo sam se teško kretao, ali osjetih kako me netko gura
u, neku drugu sobu. TU se zatvoriše vrata za nama i
49Jules Verne
mi ostadosmo u potpunom mraku. Nakon nekoliko minuta začusmo neki šum
i istodobno osjetih nešto hladno kako se postupno uzdiže od mojih nogu na-
više. Bilo mi je jasno da su u prostoriju puštali vodu i uskoro se ona napuni.
Onda se otvoriše i druga vrata; sada smo bili u polutami i za tren nađosmo se
na dnu mora.
50
ŠETNJA PO MORSKOM DNU
Riječima se ne mogu opisati uzbuđenja i utisci s tog putovanja po morskom
dnu. Kapetan Nemo nas je vodio, a iza Conseilea i mene išao je stalno onaj
njegov prijatelj kojeg sam ja nazvao Herkul. Više uopće nisam osjećao težinu
odijela niti obuće, niti spremnika za zrak na leđima, i sve u svemu sam se
lako kretao. Bio sam iznenađen svjetlošću u toj dubini. Mogao sam lako
razlikovati predmete na sto metara. Iznad sebe sam mogao vidjeti mirnu
vodenu površinu. Išli smo po najfinijem pijesku što je nevjerojatnom jačinom
odbijao sunčane zrake.
Nautilus je postupno nestajao u daljini, ali je njegov reflektor još uvijek
dosezao do nas. Išli smo tako vrlo dugo i činilo mi se daje ta prostrana pješča-
na dolina beskrajna.
' Uskoro se u daljini ocrtaše sjenke nekih predmeta. Bile su to stijene zastrte
najljepšim primjercima životinja koje sliče biljkama. Bilo je točno deset sati.
Sunčani su zraci padali dosta koso i u dodiru s tom svjetlošću, što je prolazila
kao kroz prizmu, cvjetovi, stijene, školjke i polipi prelijevali su se u svim
duginim bojama. Bilo je to čarobno. Razne su se
51Jules Verne
nijanse boja isprepletale; bila je to prava kaleidoskopi] a zelenog, žutog,
narančastog, ljubičastog, plavog i svih mogućih nijansa, što niti jedan
umjetnik ne bi mogao naslikati.
Pri tom divnom prizoru Conseil je zastao kao i ja. Sigurno je, u sebi, tu zbirku
najljepših i najrjeđih primjeraka znanstveno svrstavao. Morske zvijezde i
neke životinje nalik na čipku treperile su pri našim pokretima. Bilo mi je žao
što sam morao gaziti te tako nježne i lijepe životinjice. Iznad naših glava leb-
djela su i plovila jata meduza i drugih ribica. Tako smo četvrt milje prolazili
kroz te divote. Uskoro na-idosmo na mulj, zatim na guste alge tako meke pod
nogama da im ni najfiniji sag ne bi bio ravan.Već je prošao sat i pol otkako
smo pošli. Sunčeve zrake padale su okomito i postupno nestade one svjetlo-
sne čarolije. Išli smo odmjerenim koracima koji su odjekivali nevjerojatnom
jačinom. I najmanji šum se prenosio brzinom na kakvu naše uho nije naviklo.
Voda mnogo brže i bolje prenosi zvukove negoli zrak. Na dubini od tri stotine
stopa sunčani su zraci bili slabiji. Mi smo se nalazili u nekom ružičastom
polumraku, ali ipak se dosta jasno vidjelo. Kapetan Nemo stade i pokaza mi
neke nejasne mase. To je bila šuma otoka Crespa. Napokon smo stigli u ovu
šumu, nesumnjivo jednu od najljepših na velikom posjedu kapetana Nema. U
šumi je bilo golemog razgrananog bilja i čim smo prodrli u njene prostrane
svodove, zapanjio sam se izvanrednim položajem njihovih grana. Trava po
tlu, a isto tako i grane, nisu bile spuštene niti savijene, niti se
52
širile u horizontalnom smjeru. Sve je bilo uspravno prema površini. Sve bilje,
ma kako tanko i nježno bilo, držalo se uspravno kao da je od željeza.
Uskoro sam se navikao na ovaj čudnovati položaj kao i na polumrak koji nas
je obavijao. Podmorska flora mi je ovdje izgledala bogatija i gušća, nego u
ledenim i žarkim predjelima. Biljke i životinje su tu toliko međusobno sličile
da ih gotovo nisam mogao razlikovati. Fauna i flora se tako blisko dopunjuju
u podmorskom svijetu. Primijetio sam da svi primjerci biljnog carstva
dodiruju tlo samo površno. Bez korijena, bilje je od tla, pijeska i školjaka
tražilo samo privremeni oslonac, a ne životne uvjete. Sve ove biljke nastaju
same od sebe i načelo njihovog postojanja jest voda koja ih održava i hrani.
Ribe-mu-šice letjele su s grane, na granu kao jato kolibrića.
Oko jedan sat poslije podne kapetan Nemo nam dade znak da stanemo. To mi
je baš dobro došlo. Ovaj trenutak odmora mi se činio divan. Nedostajala nam
je santo draž razgovora. Međutim, to je bilo nemoguće. Mogao sam jedino
približiti svoju veliku kacigu Conseilovoj. A Copseil-je u znakjradosti u^
svome oklopu činio najsmješnije grimase.
Nakon^ve šetnje, što je trajala puna četiri sata, čudilo me što nisam osjećao
glad, međutim, imao sam jaku potrebu za snom. Moje se oči ubrzo zaklo-piše
iza debelog stakla i ja padoh u dubok san. Kapetan Nemo i njegov snažni
prijatelj, također opruženi u ovom bistrom kristalu, davali su nam primjer za
spavanje.
Koliko sam spavao, ne mogu točno odrediti, ali kad sam se probudio, sunce je
bilo na zalasku. Kape-
53Jules Verne
tan Nemo je već bio ustao, a ja sam počeo protezati noge i ruke kad mi se
nešto počne motati oko nogu. Na nekoliko koraka od mene jedan me je veliki
morski pauk gledao svojim zrikavim očima, spreman baciti se na mene.
Conseil i mornar s Nautilusa digoše se istog trenutka. Kapetan Nemo pokaže
svom prijatelju ovu groznu životinju, a on je jednim udarcem kundaka odmah
usmrti i ja ugledah mnoštvo pipaka ovog čudovišta kako se skupljaju u
jezivim grčevima. Upravo sam se odlučio više čuvati. Pretpostavljao sam daje
ovaj odmor značio kraj naše šetnje, ali sam se prevario. Umjesto da se
vratimo na Naii-tilus, kapetan Nemo je produžio svoju smjelu šetnju. Tlo se
neprestano spuštalo, a mi smo ulazili u sve veće dubine. Oko tri sata poslije
podne stigli smo u jednu usku dolinu između visokih litica, na sto i pedeset
metara ispod morske površine. Kažem sto pedeset metara, iako nismo imali
rîkakav instrument kojim bi izmjerili dubinu. Zavlddao je potpuni mrak.
Nismo mogli vidjeti više nikakav predmet na deset koraka. Išli smo nasumce,
sve dok kapetan Nemo nije upalio svoju električnu svjetiljku. I mi ostali
slijedili smo njegov primjer. Nastavili smo lutati po mračnoj šumi čije je bilje
bivalo sve rjeđe.
Mislio sam da će svjetlost naših svjetiljki privući ponekog stanovnika ovih
mračnih skrovišta. Međutim, oni su nam se približili na toliku udaljenost da
ih nismo mogli uloviti. Napokon, oko četiri sata, za-vršismo ovu čudnu
šetnju. Pred nama se ukaza zid od veličanstvenog stijenja. To je bila granitna
stijena, puna mračnih spilja, uz koju se nije moglo uspuza-
54
ti. To je bilo kopno. Kapetan Nemo se iznenada zaustavio. Ovdje se
završavalo njegovo carstvo. S druge je strane bilo kopno na koje on nije želio
zakoračiti.
Počeli smo se vraćati istim putem. Kapetan Nemo je bio na čelu naše male
kolone. Uskoro smo opet došli na svjetlost, iako je sunce već davno bilo na
zapadu. Odjednom spazih kako kapetan nišani u nešto u grmlju. Puška je
okinula, a jedna životinja padne na nekoliko koraka od nas. To je bila neobič-
no lijepa morska vidra čije je krzno vrlo skupocjeno. Ova skupocjena
životinja, zahvaljujući lovcima, postala je vrlo rijetka. Herkul uze životinju,
prebaci je preko ramena i mi nastavismo put. Put je išao kroz pješčanu
ravnicu. Često se ona penjala na samo dva metra ispod morske pqvršine. Kroz
prozirnu vodu vidjele su se ptice kako lete iznad morske površine. Ovom
prilikom bio sam svjedok jednog od najuspješnijih hitaca koje je ikada ispalio
jedan lovac. Jedna velika ptica, širokih krila, približavala nam se le- > teći.
Kad je ona bila na nekoliko metara iznad morske površine, Herkul nanišani i
opali. Ptica je pala skoro pred noge vještog lovca, a ja sam tada ugledao
najljepši primjerak albatrosa.
Već sam bio gotovo posustao kad sam ugledao svjetlost što je stizala s
Nautilusa. Za dvadesetak minuta mogli bismo stići do podmornice. Međutim,
nisam računao s nepredvidljivim događajima.
Bio sam zastao jedno dvadesetak koraka, kad ugledah kapetana kako mi
žurno prilazi. Svojom snažnom rukom baci me na tlo, a njegov Herkul to
55Jules Verne
isto učini s Conseilom. Kapetan i Herkul su se u tom trenutku također spustili
do nas. U jednom trenutku podigao sam glavu primijetivši neke goleme mase
kako prolaze svjetlucajući. Krv mi se sledi u žilama! Shvatio sam da se radi o
strašnim ubojicama - morskim psima, ogromnih repova, staklenog pogleda, a
kroz otvore svojih čeljusti izbacivali su neku svjetlucavu masu. Ne znam je li
Conseilu u tom trenutku padalo na um da ih svrstava, ali ja sam ih promatrao
na nimalo znanstven način: više kao žrtva, nego kao prirodoslovac.
Na svu sreću, te životinje vrlo slabo vide. Tako smo izbjegli, kao nekim
čudom, tu opasnost, mnogo veću nego kad čovjek u šumi naiđe na tigra.
Nakon pola sata stigli smo do podmornice. Nakon što smo ušli, s mukom
poskidasmo odijela. Ja sam se jedva doteturao do kreveta, i samo što sam se
bacio na njega, zaspao sam tvrdim pnom.
56
IJEUES SOGS LESHEB3
X •M««»V»'»
a. '' -**L*^*m.-^*
-.

PROLAZE DANI I TJEDNI
f
Sutradan, 18. studenoga, nakon što sam se dobro odmorio, popeh se na
palubu, baš u trenutku kad je kapetanov prijatelj izgovarao onu čudnu ne-
razumljivu uobičajenu rečenicu. Tek sam danas prvi puta shvatio da se ta
rečenica odnosi na stanje mora i znači: Nemamo ništa na vidiku.
I doista, ocea(i je bio potpuno pust. Jutro je bilo svježe i okupauo nekom
neobičnom plavičastom svjetlošću. Baš sam se divio tom prizoru kad dođe
kapetan Nemo. Kao da me uopće nije ni vidio, počeo je gledati dalekozorom.
Uto se prvi puta pojavi desetak mornara i počeše izvlačiti nireže za ribe što su
ih ostavili preko noći. Mornari su pripadali raznim narodnostima. Iako su svi
bili vrlo šutljivi, ponekad su govorili samo onim nerazumljivim jezikom.
Izvukli su mreže pune najraznovrsnijih riba.
Tako su nam prolazili dani i tjedni. Kapetana sam vrlo rijetko viđao. Conseil i
Land su najveći dio vremena provodili sa mnom. U međuvremenu Conseil je
detaljno opisao Nedu našu šetnju pod morem. Osim toga, skoro svakog dana
smo gledali kroz one otvore u salonu tajne podmorskog svijeta.Jules Verne
Nautilus je stalno plovio prema jugoistoku na dubini od sto do sto pedeset
metara, ali jednog dana primijetih da se nalazimo na dvije tisuće metara
dubine.
27. studenoga, oko tri sata ujutro Nautilus je prošao pokraj Sandwichkog
otočja. 1. prosinca prešli smo ekvator. Riblje se carstvo usput mijenjalo i mi
smo imali prilike vidjeti skoro sve moguće vrste riba. 11. prosinca sam čitao
u velikom salonu. Ned Land i Conseil su se zabavljali promatrajući ocean
kroz salonske prozore. Nautilus je stajao nepomično na dubini od tisuću
metara. Tu nije bilo baš mnogo riba. U toj potpuno opuštenoj atmosferi,
odjednom me Conseil prekine:
- Profesore, hoćete li malo doći? -Stoje?
- Samo da vidite nešto.
Odoh do prozora. Osvijetljena reflektorom jedna golema crnkasta nepomična
masa plutala je u vodi. Pažljivo sam promatrao ne bi li razaznao koja je to
riba, ali mi u tom trenutku sinu jedna misao:
- Pa to je brod.
To je doista bio brod koji je morao potonuti prije nekoliko sati. Prizor je bio
vrlo tužan, a osobito je bila jeziva slika na palubi gdje se još uvijek nalazilo
nekoliko leševa. Bila su to četiri čovjeka koji su se nalazili u položaju u
kojem ih je zatekao brodolom. Kormilar je još uvijek držao kormilo a malo
dalje, mlada žena držala je svoje dijete iznad glave. Mornari su izgledali
strašno, okamenjeni u grčevitim
60
pokretima, umrli u trenutku kad su pokušavali posljednjim naporom spasiti
brod. Jedino kormilar, s mirnim izrazom na licu i sijede kose koja mu se za-
lijepila na sljepoočnice, izgledao je kao da i dalje plovi kroz oceanske dubine!
Zanijemismo. Već sam primijetio goleme morske pse kako se približavaju
privučeni mirisom ljudskog mesa. Nautilus oplovi oko potonulog broda i ja
pročitah: Florma, Sunderland.
To je bio početak niza morskih katastrofa na koje je Nautilus nailazio na
svome putu.
Jednog mi dana kapetan reče da plovimo prema otoku Vanikoro.
- Hoću li moći pregledati taj otok gdje su potonuli poznati brodovi Kompas i
Astrolab? - upitah.
- Ako vam to čini zadovoljstvo, profesore, naravno da ćete moći - odgovori
kapetan.
Kad smo stigli, izišao sam s kapetanom na palubu. Na sjeveroistoku virila su
iz vode dva vulkanska otoka okružena koraljnim grebenima. Otok je izgleda,
bio pokriven zelenilom od obale pa sve do samih vrhova. Uto smo primijetili
nekoliko domorodaca koji su s najvećim iznenađenjem promatrali naš dola-
zak.
Kapetan me upitao što sve znam o brodolomu Kompasai Astrolaba. Ispričao
sam ono što sam znao. Onda me kapetan povede u salon. Nautilus zaroni
nekoliko metara ispod morske površine, a mi kroz prozore ugledasmo ostatke
nastradalih brodova, sada prekrivene živim cvijećem. Promatrajući, kapetan
mi reče:
61Jules Verne
- Brodolom se dogodio 7. prosinca 1785. godine. Prvo je Kompas naišao na
nepoznate grebene otoka Vanikoro, te se tu nasukao. Astrolab, koji mu je išao
ususret, se također nasukao, iako on nije potonuo odmah, već se borio
nekoliko dana. Preživjeli mornari su se nastanili na otoku, te sagradiše jedan
manji brod od ostataka Astrolaba i Kompasa.
- A otkuda znate sve to - upitah.
- Pokazat ću vam što sam našao na mjestu ovog brodoloma.
Kapetan Nemo mi pokaza jednu kutiju. Nakon što ju je otvorio, primijetio
sam u njoj neki požutjeli papir s kojeg se još uvijek moglo čitati. To su bile
upute Ministarstva mornarice kapetanu broda.
U noći između 27. i 28. prosinca Nautilus je napustio otok Vanicoro. Uskoro
stigosmo na jugoistočnu točku Papuazije.
1. siječnja 1868. Conseil mi priđe nasmiješen:
- Profesore, mogu li vam zaželjeti sretnu Novu godinu? ,
- Naravno, Conseile. I ja tebi želim sretnu Novu godinu, samo reci mi što ti
podrazumijevaš pod sretnom godinom? Godinu koja će nas osloboditi ovog
zatočeništva ili koja će produžiti naše čudnovato putovanje?
- U stvari, ne znam. Na ovom nam putovanju nije dosadno. I ako se
nastavimo ovako dobro zabavljati ne trebamo se smatrati zatočenicima.
- A što se tiče kapetana - nastavi Conseil - on kao da i ne postoji. Prema tome,
mislim da će nam
62
r
ova godina biti sretna jer ćemo još štošta lijepog vidjeti...
- A što o tome misli Ned Land?
- On misli suprotno. On je realan čovjek, za razliku od nas dvojice i uz to
veliki gurman. Njemu nije dovoljna samo riba. Nedostatak vina, mesa i kruha
nikako mu ne prija, s obzirom daje navikao na dobre bifteke i najjači crnjak.
Dakle, ako ova godina ne bude sretna nama, bit će sretna njemu, i obratno.
Tako će se uvijek naći netko tko će biti zadovoljan ovom godinom.
Drugog smo siječnja već stigli pred koralj ne otoke na sjeveroistoku
Australije. Kapetan Nemo mi je rekao da namjerava ući u Indijski ocean
krozTorre-sov prolaz. Ta vijest je najviše obradovala Neda jer na taj smo se
način približavali europskim morima.
Međutim, Nautilus se upravo nalazio pred najopasnijim prolazom cijelog
svijeta. Torresov prolaz širok je oko 34 milje, ali je prepun otoka, otočića,
grebena i hridi, tako daje skoro neprolazan. Stoga je kapetan Nemo bio
veoma oprezan. Naša je podmornica plovila vrlo sporo. Mi smo iskoristili tu
priliku pa smo izišli na palubu. Pred nama je bila kućica kormilara, i učini mi
se da u njoj sjedi jedino kapetan Nemo. More oko Nautilusa bilo je
uzburkano i bijesno je udaralo o podmornicu. Golemi valovi razbijali su se o
koraljne stijene.
- Pogledajte ovo - vikne Ned. - Mora da je kapetan Nemo vraški siguran, jer
samo da se dotakne-mo ovih koralj nih grebena, razbili bismo se u koma-
diće!Jules Verne
Uistinu, bilo je vrlo opasno, ali Nautilus kao da se nekim čudom provlačio
kroz tisuće i tisuće bijesnih grebena. Oko tri sata poslije podne stigosmo do
otoka Gueboroar. U jednom trenutku osjetio sam udarac. Nautilus je bio
udario u greben. Kad sam se popeo na palubu, na njoj su već bili kapetan
Nemo i Herkul. Oni su također promatrali položaj podmornice razgovarajući
nešto na svom čudnovatom jeziku. Bili smo nasukani u moru gdje je mala
plima, stoje bilo vrlo nepovoljno za Nautilus. Na svu sreću, zahvaljujući
svom jakom oklopu, podmornica nije pretrpjela nikakvu štetu. Ali ako i ne
potone, mogla bi zauvijek ostati prikovana za ove stijene i to bi bio njen kraj.
- Ovaj slučaj će vas, možda, natjerati da opet postanete stanovnik zemlje -
rekoh kapetanu.
Pogledao me nekim čudnim pogledom kao da mi govori da ga nitko i ništa ne
može natjerati da opet stane na zemlju...
- Nautilus nije u opasnosti. Naše je putovanje tek počelo. Danas je 4. siječnja,
a za pet dana bit će pun mjesec. Tada će more podići moju podmornicu i mi
ćemo lijepo dalje otploviti.
Zatim siđe u podmornicu. Čuvši kapetana što govori, Ned mi reče:
- Gospodine Aronnaxe, jamčim vam da ova podmornica više neće moći
ploviti niti na moru niti pod morem. Sad se može prodati kao staro željezo.
Mislim da je došao trenutak da napustimo kapetana Nema.
64
- Dragi Nede - odgovorili mu - nisam baš siguran u tvoju teoriju. Pričekat
ćemo 9. siječnja, pa ćemo onda vidjeti što će biti. A misao o bijegu, mogla bi
se uzeti u obzir samo kad bismo se nalazili blizu engleske ili francuske obale.
- A možemo li bar obići ovaj otok - upita Ned. -Ovdje ima mnogo drveća, a
čim ima drveća ima sigurno i životinja od kojih bi se mogli napraviti fini
odresci.
- Imaš pravo - reče Conseil. - Da li bi profesor bio tako ljubazan da zamoli
kapetana da nas pusti na otok?
- Pitat ću ga, ali sigurno će odbiti.
Na moje najveće iznenađenje, kapetan Nemo nam dozvoli. ,
Sutradan, 5. siječnja dobili smo i čamac na raspolaganje. U osam sati,
naoružani električnim puškama i sjekirama, Conseil i ja zaveslamo snažno, a
Ned je upravljao. Budući da je čamac bio lak, nije bilo teško provlačiti se
između litica i grebena. Za cijelo vrijeme našeg izleta, Ned nije mogao
svladati svoju radost. Bio je kao robijaš kojeg puste s robije i nije ni mislio na
povratak.
- Mesa - vikao je - jest ćemo mesa, i to kakvog! Pravu pravcatu divljač!
- Pitanje je samo ima li tu divljači koja može i nas uloviti - rekoh Nedu.
- Ma - reče Ned pokazujući mi svoje oštre zube -pojest ću ako treba i tigra.
65Jides Verne
- Naš prijatelj Ned je vrlo opasan - reče Conseil -i nemojte se začuditi ako
jednog jutra u našoj kabini umjesto mene nađete samo moje kosti.
Za pola sata stigosmo na otok. Ned Land je udarao nogom o tlo želeći se
uvjeriti da je to uistinu prava zemlja. Već dva puna mjeseca zatočeni smo na
NautiliLsii. Otok je bio prekriven divnom, gustom šumom. Ned opazi jednu
kokosovu palmu, te s nje skine nekoliko oraha i mi sa slašću popismo njihovo
mlijeko.
- Odlično - viknuše istovremeno Ned i Conseil.
- Mislim da kapetan Nemo neće imati ništa protiv ako im donesemo nekoliko
oraha na podmornicu.
- Sigurno neće. Ali vjerojatno ih neće htjeti niti probati.
- Utoliko gore za njega - reče Conseil.
- I utoliko bolje za nas - doda Ned. - Ostat će nam više.
- Hajdemo sad obići otok - rekoh - samo vrlo, vrlo oprezno. Iako izgleda
nenaseljen, ipak se na njemu mogu naći neki neugodni stanovnici.
Za dva sata obišli smo cijelu šumu. Uspjeli smo naći dosta povrća i banana,
kao i krušno drvo, ali Ned nije bio time zadovoljan.
- Od svega ovoga ne možemo napraviti niti dobar ručak. Ovo su samo prilozi
jelima i kojekakve poslastice, ali gdje nam je pečenje?
- Doista, Ned nam je obećao pečenje.
- Da - reče Ned - ali naš se lov još nije završio. Trebate imati samo malo više
strpljenja.
66
- Ako ne naiđemo danas, naići ćemo sutra - reče Conseil. - Već je poprilično
kasno i mislim da bismo se trebali vratiti na podmornicu prije mraka.
Kad smo stigli na podmornicu, tamo više nikog nismo zatekli.
Sutradan, opet nigdje žive duše. Čamac je ostao na istom mjestu gdje smo ga
jučer ostavili. Ubrzo smo odlučili i danas ići na otok. Kad smo stigli, pustili
smo Neda da nas vodi. Nakon što smo prošli kroz neko grmlje, ugledasmo
vrlo lijepe ptice kako uzlijeću. Bile su to rajske ptice. Svakako sam želio
barem jednu uloviti. Znam da ih urođenici love nekom vrstom ljepila što mi
nismo imali. Čak im otruju izvore s kojih piju da bi ih uhvatili, jer su vrlo
skupocjene. Nama nije preostalo drugo nego na njih pucati u letu, iako je bilo
malo vjerojatno da ćemo ih pogoditi. I d6ista, uzalud smo potrošili dobar dio
streljiva.
Oko jedanaest sati prije podne prešli smo već sve prednje obronke brda, a da
još ništa nismo ulovili. Glad nas je tjerala naprijed. Napokon je Conseil na
svoje veliko iznenađenje postigao dvostruki pogodak i ubio dva goluba.
Osigurao nam je divan doručak. Međutim, Ned i nadalje nije bio zadovoljan:
- Ovo je samo predjelo i zavaravanje. Neću biti zadovoljan dok god ne
ubijem neku pravu životinju s rebarcima i kotletima.
- Niti ja, Nede, sve dok ne ubijem barem jednu rajsku pticu.
- Onda nastavimo s lovom - reče Conseil - ali vraćajući se prema moru.
67Jules Verne
Poslije sata hoda naišli smo na pravu šumu sago-palma. Pred našim nogama
bježalo je nekoliko bezopasnih zmija. Rajske ptice bi svaki put odletjele čim
bismo se približili. Očajavao sam što ih ne mogu uhvatiti. Conseil, koji je
hodao ispred nas, najednom se prigne i pobjedonosno klikne, a zatim dotrči k
meni noseći prekrasnu rajsku pticu.
- Bravo Conseile, bravo - kliknuh od radosti.
- Ako pticu pogledate izbliza, vidjet ćete da u stvari nisam ništa posebno
učinio.
- A zašto, Conseile?
- Jer je ptica pijana kao čep.
- Pijana?
- Da, gospodine, pijana je od oraščića stoje pojela pod muškatnjakom.
Pticu sam podrobno pregledao. Conseil je bio u pravu. Opila se od soka
oraščića i bila je posve omamljena. Nije mogla letjeti, a jedva je i hodala.
Pustih je neka se ispava i otrijezni. Uistinu sam želio ovu prekrasnu pticu
donijeti u Pariz i pokloniti je zoološkom vrtu koji nema nijednog živog
primjerka.
Bio sam presretan što posjedujem rajsku pticu, jedino je naš Ned još uvijek
bio nezadovoljan. Napokon oko dva sata, na zadovoljstvo sviju nas, Ned
Land ustrijeli prekrasnu divlju svinju. Ned se jako ponosio svojom lovinom.
Odmah je odera i očisti, pa joj odreza pet, šest rebaraca koja će na žaru ispeći
za večeru. Nakon toga imali smo i dalje uspjeha u lovu. Oduševljeni Ned
predloži da i sutra posjetimo ča-
68
robni otok, kako bi mogao poubijati sve četveronožne stanovnike koji se
mogu jesti.
- A da se uopće više ne vratimo na podmornicu? - predloži Ned.
U taj čas pred naše noge padne kamen. Uto doleti i drugi kamen izbacivši
oveći komad mesa iz Con-seilove ruke. Pogledasmo prema šumi ne dižući se.
Napokon skočismo sva trojica, pograbismo puške i pripremismo se za obranu.
- Nisu li majmuni?- upita Ned Land.
- Njima slični - dobaci Conseil. - Divljaci!
- Brzo u čamac! - rekoh ja.
UROĐENICI DOLAZE
Dvadesetak urođenika, naoružanih lukovima i praćkama pojavi se na rubu
šume, na stotinjak koraka od nas. Lagano su nam se približavali. Na licu im
se nije moglo pročitati ni najmanje prijateljsko raspoloženje prema nama.
Ned Land, usprkos svemu, nije htio ostaviti svoju lovinu, pa stavi svinju na
jedno rame, klokana na drugo, i pobježe. Za svega dvije minute svi smo bili
na obali. Naš čamac je u trenu bio u vodi i tek što smo odmakli nekoliko me-
tara, stotinu urođenika, urličući i mašući rukama, uđe u vodu do pojasa.
Nadao sam se da će netko s Nautilusa primijetiti što se s nama događa, ali
nitko se ne pojavi. Ubrzo stigosmo do podmornice. Okna su bila otvorena.
Ušavši, odmah sam potražio kapetana. Zanijet slušanjem glazbe, nije me
uopće čuo.
- Kapetane - viknuh.
-A to ste vi, profesore. Kako ste proveli dan? Jeste li zadovoljni lovom?
- Jesmo, kapetane, ali imamo jedan veliki problem. Na otoku smo privukli na
sebe stotinjak dvonožaca. Nisu nimalo prijateljski izgledali.
71Jules Verne
- Kakve dvonošce?
- Divljake.
- Divljake - ponovi kapetan ironično. -1 vi se čudite što ste na ovom otoku
naišli na divljake? A gdje nema divljaka? Pa, uostalom, jesu li ti koje vi nazi-
vate divljacima gori od ostalih? Ja sam, profesore, baš svuda nailazio na njih.
- Gospodine kapetane, mislim da morate nešto poduzeti ako ne želite da dođu
na Nautilus.
- Nije potrebno ništa poduzimati.
- Ali ima ih vrlo mnogo.
- Koliko?
- Najmanje stotinjak.
- Profesore Aronnax - reče kapetan - kad bi se svi urođenici Papuazije skupili
na obali, rje bi ništa mogli učiniti Nautilusu.
l on se opet prepusti glazbi.
Popeo sam se na palubu. Već je zavladao potpuni mrak. Na obali sam opazio
mnogobrojne vatre. Mislio sam na urođenike uživajući u tropskoj noći. I ova
je noć prošla bez ikakvih događaja. Papuanci su zasigurno zazirali od naše
podmornice. Drugog jutra, 8. siječnja, nakon što sam se probudio, prvo se
popeh na palubu. Prvo što sam ugledao bilo je pet-šest stotina Papuanaca.
Neki su se približili Nautilusu zahvaljujući oseki, na svega četiri stotine
metara. Bili su to lijepo razvijeni ljudi. Tijela su im bila crna i sjajna. Na
ušima su im visjele koštane naušnice. Poglavice su oko vrata nosili ogrlice od
crvenog i bijelog stakla u obliku polumjeseca. Sko-
72
ro svi naoružani lukovima, strijelama i praćkama, na ramenima su imali neku
vrstu mreže u kojoj su nosili kamenje. Jedan se poglavica dosta približio
Nautilusu radoznalo ga promatrajući. Vrlo lako sam ga mogao ubiti, ali
mislio sam daje bolje pričekati napad. Čuo sam da često izgovaraju riječ
"ase". Prema njihovim pokretima shvatio sam da su me pozivali da dođem na
otok. Međutim, toga dana nismo mogli ići. S prvim mrakom, urođenici su se
povukli na obalu gdje ih je bivalo sve više i više. Činilo se da su dolazili i sa
susjednih otoka.
Budući da mi je bilo dosadno, pozvao sam Con-seila u ribolov. Lovili smo
dva sata, ali bezuspješno. No, kad sam se najmanje nadao, naišao sam na
čudo prirode, na koje se vrlo rijetko može naići. Uhvatio sam rijedak
primjerak školjke.
- Pa to je obična školjka - reče Conteeil.
- Nije obična, pogledaj, umjesto da je zavijena zdesna nalijevo, njeni zavoji
idu slijeva nadesno.
- Nije moguće - povika Conseil.
Poznato je da u cijelom Sunčevom sustavu i na cijeloj Zemlji vlada zakon
desnice. Zvijezde i njihovi pratioci okreću se zdesna nalijevo, pa se i priroda
vladala po tom zakonu pri oblikovanju školjaka. I kad se nađe jedna čije
spirale idu slijeva nadesno, to prirodnjaci plaćaju zlatom. Zadivljeno smo pro-
matrali školjku, kad jedan kamen doleti prema nama i razbije ju. Kriknuo sam
očajnički. U trenutku Conseil dohvati moju pušku i nacilja jednog urođenika,
koji je, desetak metara od nas, taman napeo praćku.
73Jules Verne
Htio sam ga spriječiti, ali on je već okinuo i slomio narukvicu oko
urođenikove ruke.
- Zar profesor ne vidi da je ovaj ljudožder počeo napadati?
- Ali jedna školjka ne vrijedi ljudskoga života!
U svemu tome nismo primijetili daje dvadesetak čamaca opkolilo Nautilus.
Čamci su bili izdubljeni u drvetu, dugački i mogli su se vrlo lako kretati. Uro-
đenici su se, vidjevši da naša podmornica stoji nepomično, očito ohrabrili, te
su je željeli bolje upoznati. Uvidjevši što se događa, krenuo sam odmah
obavijestiti kapetana. U salonu nije bilo nikoga. Krenuo sam prema njegovoj
sobi.
- Oprostite što vas uznemiravam.
- Nema veze ako za to imate jake razloge - reče kapetan.
- Vrlo jake - rekoh mu. - Urođenici u čamcima su nas opkolili i za nekoliko
minuta će nas napasti njih nekoliko stotina.
- Jedino što moramo učiniti jest da zatvorimo podmornicu - reče kapetan
mirno.
I kapetan pritisnu jedno dugme.
- Evo, gotovo je.
-Ali postoji još jedna opasnost. Sutra će podmornica morati izroniti da uzme
zrak. Onda mogu ući unutra.
- Samo neka uđu. Ne vidim zašto bismo ih u tome sprječavali. To su jadnici i
ja ne želim da moj posjet ovom otoku košta života ijednog od onih nesretnika
- reče kapetan.
74
Te sam noći loše spavao jer sam stalno sanjao urođenike. Ujutro se poklopac
na Nautilusune otvori. Zrak smo dobivali iz spremnika. Cijelo prije podne
nisam vidio kapetana. U dva sata i četrdeset minuta Nautilus je trebao poći,
ali dosad nisam bio primijetio nikakve pripreme za polazak.
Točno u dva i trideset, kapetan uđe u salon.
- Za koju minutu krećemo - reče on. - Naredio sam da se otvore poklopci.
- A Papuanci? Kapetan slegne ramenima.
- Profesore, ne ulazi se tako lako u Nautilus čak i kad su poklopci otvoreni.
Dođite pa ćete vidjeti.
Pođosmo središnjim stubama. Tu su Ned i Conseil prestrašeno gledali
mornare kako otvaraju poklopce, dok su vani odjekivali bijesni krikovi i stra-
šne prijetnje. Poklopci se otklopiše pretna van, a mi ugledasmo dvadesetak
strašnih lica.' No, prvog je urođenika, koji se rukom dohvatio rukohvata, od-
bacila neka čudna sila. Urličući, odmah je pobjegao. Njegovi drugovi
pokušaše isto, ali su svi jednako prošli. Ned Land i Conseil su ushićeno
gledali ne vjerujući svojim očima. Međutim, Ned Land nije mogao odoljeti
svojoj nagloj ćudi i poleti stubama. Ali, tek što je dodirnuo rukohvat, sruši se
i on.
Postalo mije sve jasno. Kroz rukohvat na stubama bila je puštena struja i
nitko nije mogao prodrijeti u unutarnjost podmornice.
Papuanci su, svi do jednoga, pobjegli prestrašeni. Mi smo, smiješeći se, tješili
i trljali nesretnog Neda.
75
Jules Verne
U tom trenutku zadnji valovi plime podigoše Nau-tilus točno u četrdesetoj
minuti kako je kapetan Nemo rekao.
Tako je naš brod izišao neoštećen iz opasnog Tor-resova prolaza.
Idućih smo dana plovili vrlo brzo, često mijenjajući dubinu. 18. siječnja
nalazili smo se na 150° dužine i 15° širine. Spremala se strašna oluja. Bio
sam na palubi i gledao kako se sprema nevrijeme. Kapetan Nemo je
dalekozorom razgledavao obzorje, a njegov mu je časnik cijelo vrijeme nešto
uzbuđeno tumačio. O čemu je bilo riječi nisam mogao razumjeti jer su opet
govorili svojim jezikom. Njihovo me ponašanje zbunjivalo, pa sam odlučio
otići po svoj dalekozor te sam pogledati što se zbiva na pučini.
Još nisam niti naslonio oko na okular, kad mi netko istrgne dalekozor iz ruku.
Okrenuh se. Preda mnom je bio kapetan Nemo. Nisam ga prepoznao. Lice mu
je bilo izobličeno od srdžbe.
- Profesore Aronnaxe - reče mi - došao je trenutak da ispunite vašu obvezu.
Naime, moram zatvoriti vas i vaše prijatelje, a pustit ću vas kad za to dođe
vrijeme.
- Mogu li vam postaviti barem jedno pitanje?
- Nikako, sada ništa!
Sišao sam u kabinu kod Neda i Conseila te im prenio odluku kapetana Nema.
Vremena za raspravljanje nije bilo, jer su kod vrata već čekala četiri momka
koji su nas odveli u onu ćeliju u kojoj smo proveli prvu noć na podmornici.
Na stolu je već bio poslužen ručak. Nakon ručka Ned i Conseil odmah
76
zaspaše. Čudio sam se kako mogu tako brzo zaspati, kad osjetih da i mene
obuzima neki nesavladiv san. Zacijelo su nam stavili neko sredstvo za spa-
vanje u jelo.
Sutradan ujutro probudio sam se u svojoj sobi. Što se u međuvremenu te noći
događalo, ne znam. Otvorivši vrata svoje sobe, spoznao sam da sam slo-
bodan. Popeo sam se na palubu, a tamo su već bili Ned i Conseil. Ni oni nisu
bili svjesni ničega što se događalo prošle noći.
Tek poslije sreo sam kapetana. Izgledao je umoran. Oči su mu bile crvene. Na
licu mu se ocrtavala tuga. Bio je vrlo nervozan. Napokon mi se obrati:
- Jeste li vi liječnik? - upita me.
- Jesam.
- Profesore Aronnaxe, možete li pomoći jednom od mojih ljudi?
- Vrlo rado.
Odjednom sam se uzbudio. Sinoćnji sam događaj odmah povezao s
bolesnikom. Soba bolesnika nalazila se u zadnjem dijelu podmornice. Na
krevetu je ležao čovjek od kojih četrdesetak godina. Glava mu je bila sva
omotana krvavim zavojima. Pogledavši ranu, vidio sam njegov mozak.
Upitao sam kapetana otkuda mu ta rana.
- To nije važno, - odgovori. - Jedan udarac na Nautilusu slomio je jednu
polugu na stroju koja je udarila ovog čovjeka. Prvi je časnik bio pokraj njega
nastojeći mu pomoći. Brat je žrtvovao život za svog brata, prijatelj za svoga
prijatelja. To je zakon koji vlada na NautUusu. Ali što mislite o njegovom
stanju?
77Jules Veme
- Pretpostavljam da će ubrzo umrijeti. Rana je užasna: lubanja razbijena,
mozak otvoren, a i tkivo mozga znatno oštećeno.
- Može li ga išta spasiti?
- Ne, nažalost ne.
Kapetan Nemo nije mogao zadržati suze.
- Možete ići, profesore.
Ovaj me je događaj vrlo uznemirio. Imao sam neki čudan predosjećaj. Noću
su me mučili ružni snovi. Sutradan, kad sam se popeo na palubu, kapetan je
već bio tamo i odmah mi priđe:
- Profesore, biste li danas išli u jednu podmorsku šetnju?
- Sa svojim prijateljima?
- Ako žele, mogu.
- Vrlo rado, kapetane.
Prenio sam Conseilu i Nedu kapetanov prijedlog i oni odmah pristanu.
Odmah smo krenuli. S kapetanom je išlo i dvanaest njegovih časnika. Ova se
šetnja sasvim razlikovala od one prve. Bilo je to ko-raljno carstvo. Naša je
svjetlost živo obojene grančice koralja pretvarala u pravu čaroliju. Nakon dva
sata šetnje nalazili smo se na dubini od tri stotine metara. Tu smo naišli na
pravu pravcatu šumu koralja. Ovdje su kapetan i njegovi časnici zastali. Pri-
mijetih da četiri časnika na ramenima nose neki duguljast predmet. Dno je na
tom mjestu bilo malo uzdignuto. Na sredini se uzdizao veliki koralj ni križ
koji kao da je bio od zgrušane krvi. Jedan čovjek počeo je kopati na tom
mjestu rupu i, kad je bila gotova, u nju položiše svog druga koji je bio umro
od zadobivenih rana.
Nakon što smo se pomolili za pokojnika, vratismo se na Nautilus.
78
NOVI PRIJEDLOG KAPETANA NEMA
28. siječnja stigosmo do Cevlona. Kapetan Nemo mi reče:
- Ovaj je otok glasovit po svojim bisernim lovištima. Biste li prisustvovali
jednom takvom lovu?
- Da, vrlo rado.
- Pretpostavljam da znate, profesore, da se biseri love u Kini, Japanu, u
južnoameričkim morima, kod Paname, u Kaliforniji, ali ovdje se postižu
najbolji rezultati. Kad je sezona, ovdje se usidri više od tri stotine brodova, a
u svakom od njih ima po deset veslača i isto toliko lovaca. Lovci pomoću
jednog teškog kamena koji drže nogama, vezani za konopac, silaze na
dvanaest metara dubine.
- Zar se još uvijek služe tim primitivnim sredstvima? - upitah ga.
- Još uvijek - odgovori kapetan. - I ti jadnici ne mogu dugo ostati pod vodom.
Čitao sam o nekom crncu koji može izdržati i do pet minuta pod vodom, ali
meni to izgleda nevjerojatno. Znam da neki ronioci izdrže po minutu, a neki
posebno vješti, i po minutu i pol. Međutim, oni su rijetki i kad izrone, iz
79Jules Verne
ušiju i usta im kaplje krvava voda. Srednje vrijeme je ipak oko tridesetak
sekundi. Za to vrijeme ti se nesretnici žure ubrati što više školjaka i potr pati
ih u torbe. Općenito, ti ljudi ne žive dugo, brzo im oslabi vid, pojave im se
rane po tijelu, a često dozive i moždani udar u vodi. Ono stoje najgore, ti su
ljudi vrlo slabo plaćeni. Obično dobivaju po novčić za školjku u kojoj se
nalazi biser, a koliko školjaka donesu bez bisera!
- To je strašno! Samo novčić tim jadnicima koji svojim napornim radom
stvaraju prava bogatstva svojim gazdama?
- Nego, profesore Aronnaxe, bojite li se vi morskih pasa?
- Morskih pasa? - uzviknuh. - Priznat ću vam, kapetane, da dosad nisam
imao prilike postati prisan s tom vrstom riba.
- Mi smo se već navikli na njih. Sigurno ćete i vi. Uostalom, naoružani smo
dobro, a možda ćemo uz put kojega i uloviti. To je vrlo zanimljiv lov. Dakle,
sutra rano ujutro, profesore.
I kapetan Nemo iziđe. Počeo sam razmišljati. Znam da u nekim predjelima
crnci bez razmišljanja napadaju morskog psa samo s nožem u ruci. No mnogi
od njih ne ostanu živi. U mojim mislima stadoše se vrzmati morski psi. Vrlo
jasno sam vidio njihove strašne čeljusti pune oštrih zuba koji mogu presjeći
čovjeka u trenu. Divio sam se hladnokrvnosti kapetana Nema koji je tako
ravnodušno govorio o tome. Nadao sam se da Conseil sigurno neće pristati na
lov, te da ću i ja imati izgovor da ne idem s kapeta-
80
nom. Što se tiče pak Neda, nisam mnogo vjerovao u njegovu mudrost, jer
stoje opasnost bila veća, to ga je više privlačila.
Uto uđoše Ned i Conseil, vrlo raspoloženi. Nisu znali što ih očekuje.
- Jeste li čuli - upita Ned - kapetan Nemo nam je baš dao jedan savršen
prijedlog.
- Već znate? Je li vam dao kakva opširnija objašnjenja?
- Nije. Rekao nam je jedino da je i s vama o tome razgovarao. Hoćete li ići s
nama?
- Pa... naravno. Vidim da ste vi oduševljeni.
- To će biti fantastično, profesore.
- A možda i opasno - dodah ja.
- Opasno? Jedan mali izlet do bisernih školjaka. Gledao sam ih u čudu. Ipak
sam im morao sve
objasniti. No nisam znao kako. Srećom se Conseil sjeti i upita:
- Je li taj lov opasan?
- Nije, samo ako se dobro pripremimo. Je li, Nede, vi se ne bojite morskih
pasa - upitah ga oponašajući kapetanovu hladnokrvnost.
- Ja da se bojim morskih pasa! Moj je posao takav da im se mogu samo
rugati.
- Da, ali ne radi se o tome da ih vi lovite iz broda har punom.
- Nego?
- U vodi!
81
Jules Verne
- Zaboga, s dobrim harpunom, zašto ne! Znate, taje životinja vrlo čudno
građena. Mora se okrenuti na leda da bi nas progutala, a za to vrijeme...
- Dobro, Conseile, a što ti misliš o tim morskim psima?
- Bit ću iskren.
- Hvala bogu - pomislih.
- Ako ste se vi već odlučili ići u lov na morske pse, zašto vaš vjerni sluga ne bi
išao s vama?
82
mr:
> ,»F-
LOV NA BISERNICE
Te sam noći sanjao samo morske pse. Sutradan ujutro probudi me sluga kojeg
mi je kapetan Nemo dodijelio. Brzo sam se obukao i krenuo u salon gdje me
već čekao kapetan Nemo.
- Jeste li spremni za polazak? Nisam se mnogo približio obali, ali je
pripremljen čamac koji će nas tamo odvesti. U njemu su već spremljena naša
ronilačka odijela - reče kapetan.
U čamcu nas je već čekalo pet časnika. Ned i Con-seil bili su vrlo veseli.
Počelo je svitati. More je bilo pusto i mirno. Nigdje čamca, nigdje nikoga.
Oko šest sati odjednom nastane dan jer u tropskim predjelima nema ni
sumraka ni zore. Kad smo stigli na obalu, odmah svi navukosmo svoja
ronilačka odijela. Primijetio sam da nemam svjetiljku i odmah sam to
spomenuo kapetanu.
- Svjetiljke nam neće biti potrebne - odgovori mi -jer nećemo ići duboko.
Uostalom, nije niti preporučljivo nositi ih jer bi njihova svjetlost mogla pri-
vući neželjene stanovnike ovih predjela.
- A oružje? Puške?
83Jules Verne
Kapetan stane i pokaza nam jednu golemu školjku.
84
- Puške? Čemu bi nam one služile? Evo vam ovaj oštar nož. On će vam biti
potrebniji.
Conseil i Ned su već bili spremni. Ned je u ruci držao golem harpun. Kad
smo ušli u vodu, u tren sam zaboravio na svoj strah. Oko nas su plivale ribe
na sve strane. Otprilike nakon sata hoda, stigosmo do mjesta gdje je bisernica
bilo na milijune. Ned Land ih je odmah počeo ubirati i puniti njima torbu
koju je ponio. No morali smo ići naprijed. Napokon se pred nama ukaza otvor
jedne velike spilje. Činila mi se vrlo mračna. Kapetan Nemo ude unutra prvi,
a mi za njim. Oči su nam se jedva prMkle na mrak. Stigavši do nekog
udubljenja, kapetan stane i pokaza nam jednu golemu školjku, široku dva
metra. Bila je veća i od one u kapetanovom muzeju. Jasno mi je bilo da
kapetan Nemo nije ovdje prvi puta. Školjka je bila poluotvorena. Kapetan
zavuče nož u otvor i između školjkinih nabora izvuče jedan biser, velik kao
kokosov orah. Taj je biser, zahvaljujući svojem savršenom obliku, boji i
preljevu bio neprocjenjive vrijednosti. Baš sam ga htio malo bolje pogledati i
izmjeriti mu težinu, ali me u tome spriječi kapetan vrativši biser natrag u
školjku. Školjka se potom naglo zatvori. Shvatio sam da kapetan želi da se taj
biser još poveća, jer je svake godine školjka izlučivala nove slojeve.
Izašavši iz spilje, krenuli smo svaki svojim putem razgledavajući prirodna
čuda. Zadivljen onim što sam vidio, potpuno sam zaboravio na svaku opa-
snost. Odjednom kapetan Nemo zastade i jednim nam pokretom ruke naredi
da se svi stisnemo uz
85JuZes Verne
Tada započe strahovita bitka.

86
njega u jedno udubljenje u stijeni. U tom trenutku, na pet metara od nas,
ugledasmo jednu sjenku koja se spustila na dno. Pomislio sam da je to morski
pas, ali sam se prevario. Bio je to čovjek, živ čovjek, Indijac. Bio je to neki
nesretni lovac bisera. Ugledali smo i njegov čamac iznad naših glava. Čim bi
stigao na dno, kleknuo bi, brzo ubirao školjke i trpao ih u torbu. Onda bi
izronio, ispraznio torbu i opet se vraćao. U vodi je ostajao svega tridesetak
sekundi. On nas nije mogao vidjeti. Pri svakom je ronjenju mogao ubrati oko
desetak školjaka, a koliko ih je bilo bez bisera! Tako je naporno radio pola
sata. U jednom trenutku primijetio sam kako se Indijac uplašeno trgne
izranjajući prema površini. Odmah sam shvatio razlog njegovog straha.
Pojavio se strašni morski pas, užarena pogleda i otvorenih čeljusti. Životinja
se okomila na Indijca. Međutim on se odgurnuo ustranu i izbjegao ugriz, ali
ne i strašan udarac repom što ga obori na dno. Morski pas se vrati, okrene se
na leda i otvori čeljusti da proguta jadnika. U tom trenutku primijetili kako se
kapetan naglo diže i s nožem u ruci krene ravno na morskog psa. No, i on je
primijetio svog novog neprijatelja, pa se, okrenuvši se na trbuh, ustremi na
kapetana. Kapetan ga mirno sačeka, te bacivši se u stranu, izbjegne napad, a
istovremeno zabode nož životinji u trbuh. Tada započe strahovita bitka.
Morskom psu je krv navirala iz rane, more se obojilo crveno i neko vrijeme
nisam mogao ništa vidjeti. Tek kad se voda malo razbistrila, primijetio sam
kapetana kako se jednom rukom grčevito uhvatio za peraju, a drugom rukom
udarao nožem u trbuh nemani. No nije
87
,, fl(Wn««*——
i
li';/Jules Verne
nikako mogao pogoditi u srce. Razjarena životinja mahala je repom stvarajući
snažne vrtloge. Htio sam pomoći kapetanu, ali sam bio obamro od straha. U
sljedećem trenutku vidio sam kapetana kako pada na dno, a čeljusti morskog
psa se rastvoriše spremne da ga progutaju. U tom se trenutku Ned, brz kao
munja, ustremi na neman te je ubode oštrim šiljkom. Voda se zamuti od krvi i
bijesnog udaranja repom. Ned Land nije promašio. Morski je pas izdisao. Ned
izvuče kapetana, a ovaj odmah priđe Indijcu te presiječe konopac kojim je bio
vezan za kamen. Kapetanova prva briga bila je vratiti tog nesretnika u život. I
Conseil se pridružio kapetanu u čamcu. Počeše ga trljati i jadnik dođe k
svijesti. Kad nas je vidio, u očima mu se čitalo zaprepaštenje i strah. A kako li
je tek bio zaprepašten kad mu je kapetan gurnuo u ruku jednu vrećicu punu
bisera! Tad krenusmo prema NautilusiL i ubrzo stigosmo do njega. Skinuvši
ronilačke odijelo, kapetan reče:
- Hvala vam, Nede! Spasili ste mi život.
Divio sam se kapetanu zbog njegove hrabrosti, kao i zbog njegove samilosti
prema jednom ljudskom biću, jednom predstavniku kopna kojeg je on toliko
izbjegavao. Kad mu to spomenuh, on mi odgovori:
- Ovaj Indijac, profesore, pripada jednom potlačenom narodu, a ja sam uvijek
bio i bit ću zaštitnik potlačenih.
88
ISPOD PREVLAKE
U veljači smo bili u Crvenom moru, ali bez obzira na ime, voda je bila bistra i
obične boje. Kapetan mi reče:
- Kad budemo išli dalje, vidjet ćete njegovu neobičnu boju, pa uistinu izgleda
kao daje cijelo more od krvi.
- Vi smatrate da su razlog tome neke mikroskopski sitne alge?
-Smatram.
- Ovo vam nije dakle prvi put da plovite Crvenim morem?
- Ne, nije.
- Budući da ste mi već govorili o prolazu Židova kroz ovo more i propasti
egipatske vojske kao i povijesnom paktu, jeste li naišli na tragove pod vo-
dom?
- Nisam profesore i to zbog toga stoje ono mjesto, kojim je prošao Mojsije sa
svojim narodom, toliko zatrpano pijeskom, da za moju podmornicu nema
dovoljno vode da bi mogla proći. Kad bi se na tom
89Jules Verne
mjestu istraživalo, mislim da bi se naišlo na mnogo oružja i oruđa Faraonove
vojske.
U našem daljnjem ugodnom razgovoru, kapetan Nemo mi spomenu da ćemo
prekosutra biti u Sredozemnom moru.
- U Sredozemnom moru?! - iznenadih se.
- Da. Što je toliko čudno?
- Čudim se brzini kojom će Nautilus morati ploviti da bi obišao Afriku.
- A tko vam kaže da ćemo obići Afriku, gospodine profesore?
- Jedino ako Nautilus ne bude išao po suhom ili iznad prevlake!
- Ili ispod, profesore Aronnaxe.
- Ispod?
- Naravno - odgovori mirno kapetan. - Već je davno priroda ispod te prevlake
učinila ono što ljudi rade na njezinoj površini.
- A što to? Zar postoji neki podzemni prolaz?
- Postoji, ja sam ga nazvao Arapski prolaz.
- Ali taje prevlaka sva od živog pijeska.
- Djelomično, ali na dubini od pedeset metara nalaze se slojevi najtvrđih
stijena.
-Ajeste li slučajno otkrili taj prolaz?
- Nešto sasvim slučajno, a nešto razmišljanjem. Primijetio sam da u
Sredozemnom i u Crvenom moru postoji mnogo riba iste vrste. Tada sam se
dosjetio da vjerojatno postoji neka veza između ova dva mora. Da bih to
provjerio ulovio sam dosta riba oko Sue-
90
za, stavio im po jedan metalni prsten oko repa i ponovno ih pustio u more.
Poslije nekoliko mjeseci, na sirijskoj sam obali uhvatio nekoliko riba s tim
prstenom. Vezu sam pronašao ispod Sueza. Uskoro ćete i vi, profesore, proći
kroz moj Arapski prolaz.
Sutradan, dok sam sjedio s Nedpm i Conseilom na palubi, Ned odjednom
pokaže rukom i reče:
- Vidite li kako se tamo nešto miče?
- Da, vidim neko duguljasto crno tijelo na površini.
- Još jedan Nautilus - reče Conseil.
- Ne - odgovori Ned - ako se ne varam, to je neka morska životinja.
- Ima li ovdje kitova? - upita Conseil.
- Ima, ali ovo nije kit - odgovori Kanađanin. - Ja i kitovi smo stari prijatelji.
Ali, gledajte! Koja je to životinja? Sad se okrenula na leđa!
- Pa to je sirena! - uzviknu Conseil - prava sirena, profesore!
Ta je životinja pripadala onoj vrsti morskih životinja koja je u bajkama
prozvana pola riba - pola djevojka.
- Ne, to nije sirena - reče Ned - već jedna čudna životinja koje još ima vrlo
malo samo u Crvenom moru. To je morska krava. Oh - reče on drhtavim
glasom od uzbuđenja - još nikad nisam ubio tako nešto.
Uto naiđe kapetan, opazi morsku kravu te predloži Nedu:
- Hoćete li je pokušati uloviti?
91Jules Verne
- Vrlo rado! - reče Ned kome se oči zasjaše od uzbuđenja.
- Samo, Nede, morate biti jako oprezni. Ova je životinja vrlo lukava i često
puta se nakon lova vrati i prevrne čamac svojih napadača. Inače njeno je
meso vrlo cijenjeno. Njeno se meso služi samo kneževima i zbog toga se ta
životinja toliko lovi i postaje sve rjeđa - reče kapetan.
Na kapetanov znak sedam je časnika izišlo na palubu noseći harpune i još
neki pribor koji se upotrebljava za lov na kitove. Začas smo bili u čamcu.
Mornari zaveslaše prema životinji. Kad joj se približiše, Ned uze harpun u
ruku. Morska je krava bila dugačka više od sedam metara. U gornjoj vilici
imala je dva dugačka i oštra zuba. Nije se micala, izgledalo je kao da spava.
Ned baci harpun, ali ona odjednom nestane.
- Dovraga! - povika Ned bijesan - promašio sam je!
- Niste! Evo, voda je krvava, ali vaš harpun joj nije ostao u tijelu.
- Moj harpun! Moj harpun! - povika Ned.
Mornari zaveslaše i kad su dohvatili harpun, počeše loviti životinju, koja je s
vremena na vrijeme izlazila na površinu da bi uzela zraka. Izgleda da rana
nije bila opasna jer je životinja bježala nevjerojatnom brzinom. Nekoliko puta
su joj se približili i Ned je već zamahnuo, ali bi krava naglo zaronila tako da
ju je bilo nemoguće uhvatiti. Možete zamisliti Nedov
92
bijes. Psovao je životinju loveći je cijeli sat, a onda ona odluči napasti ih. Ned
to primijeti i vikne:
- Pazite!
Vođa mornara reče svojim ljudima nekoliko riječi na njihovom jeziku:
Sigurno ih je opomenuo da budu oprezni.
Kad je životinja došla na dvadeset stopa od njih, zastade, uze dosta zraka i
krene u napad. Čamac nije mogao izbjeći udarac i samo zahvaljujući kor-
milaru se nije prevrnuo, ali u njega ude dosta vode. Ned Land poče harpunom
udarati životinju koja dohvati čamac zubima i počne ga dizati iz vode kao
igračku. Svi su u čamcu popadali jedan preko drugoga i ne znam kako bi se ta
strašna avantura završila da Ned napokon ne pogodi životinju u srce. Morske
krave nestade zajedno s harpunom. Ali bačvica stoje bila vezana za konopac
harpuna ubrzo ispliva, a malo zatim i tijelo životinje okrenuto na leđa.
Dovukavši je do podmornice, valjalo je upotrijebiti nadnaravnu snagu da se
krava izvuče. Bila je teška oko pet tona. Taj dan ručali smo to čuveno meso
koje je doista bolje i od mlade teletine.
Stigavši do Sueza, kapetan mi objasni daje prolaz ispod prevlake vrlo težak te
da će on sam upravljati podmornicom. Pozvao me da mu se pridružim u
kormilarevoj kućici te da promatram istodobno podzemnu i podmorsku
plovidbu. Kormilareva kućica bila je sva od stakla i moglo se lijepo vidjeti na
sve strane. Točno u deset sati i petnaest minuta kapetan Nemo uze kormilo u
svoje ruke. Pred nama je bio širok i mračan hodnik. Nautilus smjelo zaro-
93Jules Verne
ni. Oko podmornice se začulo neko čudnovato šuškanje. Bilo je to
prelijevanje vode iz Crvenog u Sredozemno more. Nautilus pođe ponesen
tom bujicom. Po zidovima uskog hodnika vidio sam samo sjajne pruge
električne svjetlosti. U deset sati i trideset pet minuta kapetan ushićeno reče:
- Sredozemno more!
Nautilus je nošen bujicom prošao kroz tunel za manje od dvadeset minuta.

NA NAUTILUSU JE LIJEPO, ALI...
Sutradan smo svi bili pomalo uzbuđeni. Ned najprije nije vjerovao, ali
naposljetku reče:
- Dobro, profesore Aronnaxe, napokon smo stigli u Sredozemno more.
Mislim da bismo sada mogli započeti razgovor i o našim privatnim stvarima,
samo da to nitko ne čuje.
Shvatio sam što Kanađanin želi. Njega nije nikako napuštala misao o bijegu.
Nisam imao kud, a osim toga moralo se jednom o tome ozbiljno porazgovara-
ti s Nedom. Povukavši se na zadnji dio palube, Ned poče pričati:
- Mi smo napokon u Europi i prije nego što nas kapetan odvuče u polarna
mora, ja svakako želim napustiti Nautilus.
Menije razgovor na tu temu bio doista mučan jer nisam imao ni najmanje
volje napustiti kapetana Nema. Zahvaljujući njemu i njegovoj podmornici,
svakog dana sam popunjavao svoje znanje o morskim dubinama. Hoću li
ikada ponovno imati tako sjajnu priliku vidjeti sva čuda prirode? Sigurno ne!
- Nede - rekoh mu - odgovorite mi molim vas iskreno: je li vam ovdje
dosadno? Žalite li što vas je sudbina nanijela na ovu podmornicu?
94
95Jules Verne
Nekoje vrijeme šutio, pa napokon reče:
- U stvari, ne žalim. Zadovoljan sam što sam krenuo na ovaj put, ali se on
ipak jednom treba završiti. Barem ja tako mislim.
- Naravno da će se završiti, Nede!
- Gdje i kad?
- Ne znam. Ali sve što jednom počne ima i svoj kraj. Osobno mislim da će
nam se za otprilike šest mjeseci ukazati prilika za bijeg.
- A gdje ćemo onda biti, profesore?
- Možda ovdje, a možda u Kini. Vi znate da za Nautilus daljina ne
predstavlja ništa. Otkud znate da se jednog dana nećemo naći pokraj
francuske ili engleske obale? Tada će nam biti puno lakše pobjeći.
- Profesore, vi sve govorite u budućem vremenu, a ja u sadašnjem: Mi smo
sada ovdje i moramo to iskoristiti.
Nisam znao što bih mu odgovorio. Ned ponovno započne:
- Pretpostavimo i nemoguće: da vam kapetan Nemo još danas ponudi
slobodu. Biste lije prihvatili?
- Ne znam! - odgovorih.
- A da vam kaže da vam tu slobodu više neće ponuditi, biste lije onda
prihvatili?
Nisam ništa odgovorio.
- A što o tome misli Conseil? - upita Ned.
- Conseil - nastavi Ned - on tu nema pravo odlučivati. Kao i njegov profesor,
kao i ja, on nije oženjen,
96
ne čeka ga žena, ne čekaju ga ni roditelji, niti djeca. On je u službi profesora,
misli kao profesor i govori kao profesor. Zato nije potrebno računati s njim.
Ovdje postoje samo dvije osobe: profesor sjedne strane i ja s druge strane. To
mi moramo riješiti.
- Vi imate pravo. Ne smijemo računati na dobru volju kapetana Nema i
pametno je to što vi kažete da treba iskoristiti prvu priliku da napustimo
JVau-. tilas. Samo moramo pametno odlučiti i izabrati pravu priliku. Jer ako
nam prvi put ne uspije, druga se prilika neće ukazati, a kapetan Nemo nam to
neće oprostiti.
- Upravo tako - reče Ned. - Prava prilika bit će kad se Nautilus približi
europskoj obali. Kad budemo na površini, moći ćemo plivati, a ako budemo u
dubini, iskoristit ćemo čamac budući znamo njime upravljati, te ćemo izroniti
na površinu.
- Dobro, a sad, Nede, više niti riječi o tome. Kad budete spremni, vi ćete nas
obavijestiti i mi ćemo poći s vama.
Na taj način smo završili ovaj razgovor ne znajući da će on za nas imati
ozbiljne posljedice.
Sutradan, 14. veljače, zaplovili smo prema Kreti. Baš u vrijeme kad sam se
spremao na Abrahama Lincolna, na tom je otoku izbila pobuna protiv turske
vlasti. Što se u međuvremenu tu događalo, nisam imao pojma. Uvečer, dok
sam bio u salonu, uđe kapetan Nemo i naredi da se podignu okna s prozora,
pa je išao od jednog do drugog i pažljivo promatrao. Odjednom smo ugledali
jednog ronioca koji je
97
Jules Verne
snažno plivao. S vremena na vrijeme izlazio bi na površinu uzeti zraka pa bi
opet zaronio.
- Jadan čovjek! - povikah. - Moramo ga spasiti! Kapetan, ne odgovorivši,
priđe prozoru. Čovjek
se sasvim približio prozoru i gledao u nas. Na moje najveće zaprepaštenje
kapetan mu da neki znak rukom. Ronilac mu također odgovori rukom, zatim
odmah izroni na površinu i više se ne pojavi.
- Ne morate se uzrujavati - reče mi kapetan. - To je Nikola s rta Matapana. On
je hrabar ronilac. Voda je njegov svijet i u njoj se najbolje snalazi.
- Vi ga poznajete? -Da.
Zatim kapetan priđe jednom željeznom sanduku i otvori ga. U njemu je bilo
mnogo zlatnih poluga. Gledajući u sadržaj sanduka, zapitah se otkud ovom
čovjeku toliko zlato, to golemo bogatstvo, i što radi s njim.
Nisam ništa rekao, samo sam promatrao. Na poklopcu sanduka napisao je
nešto grčkim slovima, zatim je pritisnuo jedno dugme. Pojaviše se četiri
časnika i s mukom izguraše sanduk iz salona. Kapetan je izišao za njima.
Uzalud sam pokušavao zaspati. Bezuspješno sam tražio neku vezu između
ronioca i sanduka sa zlatom. Iz razmišljanja me trgne neki trzaj. Ncmtilus je
izronio na površinu. Začuo sam korake na palubi, a potom spuštanje čamca u
more. Zatim je sve utihnulo. Nakon dva sata začuo sam opet iste zvukove:
korake po palubi i čamac koji se diže na podmor-
98
niču. Na koji lije kontinent poslao to zlato. Kome li je pripadalo?
Sutradan sam radio u salonu sve do pet sati kad odjednom osjetih strahovitu
vrućinu. To me iznenadilo jer smo bili pod vodom. Baš sam htio izaći iz
salona kad uđe kapetan Nemo, pogleda u termometar i reče:
- Četrdeset i dva stupnja.
- Osjećam, kapetane, i ako ovako produži, više nećemo moći izdržati.
- Ta će temperatura pasti samo ako mi budemo htjeli.
- Vi dakle možete i njome upravljati?
- Ne, ali mogu se udaljiti od izvora koji ju proizvodi.
- Znači ona dolazi izvana?
- Da. Mi plovimo u struji vrele vode.
- Nije moguće!
- Pogledajte!
Poklopci na prozorima se razmakoše i ja ugledah vodu oko Nautilusa
potpuno bijelu kako kipi kao u posudi na vatri. Stavio sam ruku na staklo, ali
je nisam mogao zadržati koliko je bilo vruće.
- Gdje se mi sada nalazimo? - upitah kapetana.
- Blizu otoka Santorini. Htio sam vam pokazati kako izgleda podmorska
erupcija.
I kapetan mi ispriča kako u tom dijelu mora česte erupcije izbacuju nove
otoke na površinu, a zatrpavaju stare.
99Jules Verne
Vrućina je bila neizdržljiva. Iako je Nautilus bio hermetički zatvoren, u
salonu se počeo širiti neki sumporni miris.
Napokon kapetan Nemo da znak da se Nautilus udalji od tog izvora vrućine.
Nakon petnaestak minuta ponovno smo došli k sebi slobodno dišući na
morskoj površini.
U sljedeća dva dana prešli smo cijelo Sredozemno more, a 18. veljače kroz
Gibraltar izašli u Atlantski ocean. Neko vrijeme sam s palube promatrao
uzburkani ocean, ali nisam mogao dugo izdržati te siđoh u svoju sobu. Ned je
došao za mnom i sjeo preko puta mene.
- Spremite se za večeras - reče važno. Dočekao me nespremnog. Nisam znao
što mu reći.
- Dogovorili smo se da ćemo uhvatiti zgodnu priliku. Noćas ćemo biti svega
na nekoliko milja od španjolske obale. Noć je mračna. Dali ste mi riječ i ja
računam na vas, profesore Aronnaxe - reče kratko Ned. - Dakle, večeras, u
devet sati. Conseil već sve zna. O svemu sam ga izvijestio. Kapetan Nemo će
sigurno spavati u svojoj sobi. Nitko nas ne može vidjeti. Conseil i ja popet
ćemo se glavnim stubama. Vi ćete biti u biblioteci i čekati naš znak. Već sam
se pobrinuo da u čamcu bude nešto hrane, vesla i jedro. Sve je spremno.
- Ali, more je uzburkano - rekoh.
- Ne može sve biti savršeno. Uostalom čamac je vrlo jak, a i vjetar će nam
pomoći. Ako budemo imali sreće, oko jedanaest sati bit ćemo već na čvrstoj
zemlji ili mrtvi. Dakle, do večeras.
Ostao sam zaprepašten. Mislio sam da ču imati vremena potanko razmisliti o
bijegu. Ali moj tvrdoglavi prijatelj mi to nije dopuštao. A što bih mu mogao
reći, imao je potpuno pravo.
Iz razmišljanja me trgne buka vode. Spremišta su se punila vodom i ubrzo
potom Nautilus zaroni u dubinu. Ostao sam cijeli dan u svojoj sobi da bih
izbjegao susret s kapetanom. Razdirao sam se između želje da se dokopam
slobode i žaljenja što ću napustiti ovu fantastičnu podmornicu prije nego što
dovršim svoj podmorski studij. Naposljetku se spre-mih za bijeg.
Kapetana Nema nisam vidio nekoliko dana i zapitah se nalazi li se on uopće u
podmornici. Poslije onog događaja sa sandukom zlata, počeo sam sve više
sumnjati da kapetan ima neke veze s kopnom. Često ga nisam vidio cijele
tjedne i tko zna je li za to vrijeme uopće bio u Nautilusu, ili je imao neku
tajanstvenu misiju. Tisuću najraznovrsnijih misli prolazilo mi je glavom. Taj
mi se dan činio najdužim u životu. Minute i sati su mi prolazili vrlo sporo, a
moje je nestrpljenje sve više raslo. Večerao sam vrlo malo, u sedam sati.
Ostalo mi je još točno dva sata. Bio sam sve uzbuđeniji i nervozno sam šetao
gore - dolje po sobi. Misao o tome da bi naš plan mogao propasti, nije me
mučila, ali pomisao na to da on bude otkriven prije nego što otiđemo s
podmornice, te da se moram suočiti s Ijutitim kapetanom kome bi sigurno
bilo žao da ga napustim, dovodila me do ludila.
Poželio sam posljednji put vidjeti muzej gdje sam proveo toliko lijepih i
korisnih sati. Htio sam posljednji put uživati u tom blagu i prirodnim čudima.
100
101Jules Verne
Htio sam pogledati i u nepoznati Atlantski ocean, ali su okna bila zatvorena.
Prošavši pokraj kapetanove sobe, začudio sam se vidjevši da su vrata pri-
tvorena, a soba prazna. Ponovno sam se zaputio u svoju sobu. Počeo sam
osluškivati. Da slučajno nisu otkrili Nedov plan? Oblio me znoj od muke.
Uzalud sam se pokušavao umiriti. Nekoliko minuta prije devet sati prislonio
sam uho uz vrata na kapetanovoj sobi. Ništa se nije čulo. Onda odoh u salon
koji je bio prazan. Ušao sam u biblioteku. Tamo je vladao polumrak. Čekao
sam na Nedov znak. Uto sam primijetio da je podmornica prestala raditi.
Nisam znao'što to znači. Tišinu je remetilo samo uzbuđeno kucanje moga
srca.
Osjetih blag udarac. Nautilus se spustio na morsko dno. Još sam se više
uznemirio. Ned nikako nije davao ugovoreni znak. Već sam htio otići do
Neda i kazati mu da odgodimo naš bijeg jer se na podmornici događalo nešto
neobično. U tom se trenutku otvoriše vrata i u biblioteku uđe kapetan Nemo.
- Profesore, baš sam vas tražio. Znate li možda povijest Španjolske?
Naravno da sam znao povijest Španjolske i to napamet, ali u ovom trenutku
ne bih znao reći ni kako se zovem. Zato mu odgovorih:
- Vrlo slabo, kapetane.
- E, onda ću vam ja ispričati barem jedan odlomak iz njene burne povijesti.
Onda mi kapetan ispriča o nekom blagu koje je trebalo stići u Španjolsku, ali
je potonulo zajedno s brodovima koji su ga prenosili. Nisam mogao shvatiti
zašto mi on to priča. Što je želio postići ovom pričom.
102
Onda mi kapetan ispriča o nekom blagu.
103Jules Verne
- Profesore Aronnaxe, mi se nalazimo baš na tom mjestu gdje je blago
potonulo.
Udosmo u salon i kroz prozore vidjesmo posadu broda u ronilačkim
odijelima. Izvlačili su neke veće trule sanduke iz kojih su ispadale zlatne i
srebrne poluge i drago kamenje. Blago su unosili u Nauti-lus, a potom se
vraćali i nastavljali taj neiscrpni lov.
- Jeste li znali, profesore da more sadrži toliko bogatstvo? - upita me kapetan
smiješeći se.
- Znao sam. Ali jeste li znali da se netko sprema izvaditi ga. Ja ih žalim što
ništa neće naći, a potrošili su silan novac na to. Ali njih manje žalim nego
milijune onih nesretnika koje bi to blago nahranilo i izvuklo iz bijede, a
ovako će ostati potpuno beskorisno za njih.
- Beskorisno!? - upita kapetan uvrijeđeno. - Mislite li daje to blago izgubljeno
ako gaja pokupim? Mislite li da zbog sebe skupljam to bogatstvo? Tko vam
kaže da ga ne koristim u plemenite svrhe. Mislite li da ne znam da postoje
tolika bića koja pate, da postoje potlačeni narodi na zemlji, da ima toliko
nesretnika kojima treba pomoć i žrtava koje treba osvetiti? Još uvijek ne
razumijete?...
Kapetan je naglo ušutio kao daje rekao više nego što je htio. Bilo je jasno da
je on pun plemenitih osjećaja prema čovječanstvu, a njegova se beskrajna
samilost nije odnosila samo na pojedince već i na cijele potlačene rase.
Saslušavši ga, odmah mije sinulo kome su bili upućeni oni milijuni kad smo
prolazili pokraj pobunjene Krete.
104
NESTALI KONTINENT
Sutradan ujutro ude u moju sobu razočarani Ned. Ja sam mu ispričao sve što
sam vidio te noći nadajući se da će ga ta priča odvratiti od bijega. Međutim,
Ned je samo žalio za propalom prilikom. Spremao se ove večeri ponovno
pokušati budemo li se nalazili u blizini obale. U podne sam sreo Neda na
palubi. Bio je bijesan što se nigdje nije moglo nazrijeti kopno. Meni kao da je
laknulo, kad sam na karti vidio da se nalazimo na sto i pedeset milja od obale.
Te večeri, kad sam se spremao na spavanje, iznenadi me kapetan Nemo
svojom posjetom. Upitao me bi li želio vidjeti morske dubine noću. Rado sam
prihvatio poziv.
- Ta će šetnja biti vrlo naporna, upozoravam vas unaprijed. Trebat ćemo puno
hodati, a morat ćemo prijeći i jednu planinu.
Kad sam se spremio, uočio sam da nas neće pratiti nitko od posade, pa ni
moji prijatelji. Nismo ponijeli svjetiljke jer je kapetan rekao da nam neće biti
potrebne. Ali dobio sam od njega jedan okovani štap. Siđosmo na tri stotine
metara dubine. Približavala
105Jides Verne
se ponoć. Oko nas je bilo potpuno mračno, ali mi kapetan pokaza u daljini
neku crvenkastu točku što se sijala u blizini Nautilusa.
Što smo dalje išli, to nam se put sve više osvjetljavao. Svjetlost je dolazila iza
jedne planine, visoke otprilike osam stotina stopa. To je bio samo odsjaj, a
izvor se nalazio s druge strane planine.
Stigli smo u podnožje planine, pokrivene gustom šumom okamenjenog
drveća kroz koje je bilo vrlo teško proći.
Prizor je bio očaravajući. Skakali smo sa stijene na stijenu, od kojih se
odvaljivalo kamenje uz potmulu grmljavinu. I slijeva i zdesna nalazile su se
provalije u kojima se gubio pogled. Da nisam bio zanesen tom ljepotom,
zacijelo bi me uhvatila vrtoglavica. Drveće i stijene nalazili su se u
položajima koji bi na kopnu bili nemogući, jer su se protivili svakom zakonu
ravnoteže. Čak sam se i ja osjećao lakšim u toj gustoj atmosferi. Preskakao
sam ponore, penjao se uz stijene s nevjerojatnom lakoćom. Jata riba su se
dizala ispod naših nogu, kao ptice kad ih uznemirujete u visokoj travi. Tisuću
svijetlih točaka sijalo se u mraku. Bile su to oči golemih riba.
Stigosmo do prve visoravni, na kojoj su se nalazile živopisne ruševine što su
odavale ljudsku ruku. Mogao sam razlikovati nejasne siluete zamaka, hra-
mova, palača prekrivenih morskim cvijećem i biljkama. Pošao sam za
kapetanom i uskoro stigosmo na vrh. Planina na koju smo se popeli nije bila
toliko visoka s te strane, ali sa suprotne je bila dva puta viša. Ta je planina u
stvari bila vulkan, iz čijeg je
106
Mogao sam razlikovati nejasne siluete zamaka, hramova, palača...

107Jules Verne
kratera izbijala bujica lave što se rasipala u vatrenim potocima. Vulkan je
osvjetljavao cijeli obzor. Gdje sam se nalazio. Htio sam to doznati po svaku
cijenu. Kapetan dohvati jedan kamen. I na jednoj stijeni ispiše samo jednu
riječ:
ATLANTIDA
Ta zemlja, koju su i stari i novi povjesničari poricali i držali daje postojala
samo u bajkama, prostirala se pred mojim očima. Ostali smo tu cijeli sat
promatrajući ovo čudesno mjesto. Na podmornicu smo se vratili u svitanje.
Sutradan ujutro, kad sam izišao na palubu, oko mene je vladao potpuni mrak.
Začuh kapetana:
- Jeste li to vi, profesore?
- Jesam, ali gdje se ovo nalazimo?
- Pod zemljom!
- Pod zemljom! I naša podmornica još uvijek plovi?
-Da.
- Ali, ne razumijem kako?
- Sad ćemo zapaliti reflektor pa ćete vidjeti. Mrak je bio toliko gust da nisam
mogao vidjeti ni
kapetana. Samo, kad sam pogledao gore, točno iznad glave, učini mi se da
vidim neku nejasnu svjetlost u jednoj rupi. Podmornica se nalazila u nekoj
vrsti jezera, potpuno zatvorenog sa svih strana zidovima od stijena koje su se
gore svijale u svod. U sredini je bio okrugao otvor kroz koji sam opazio onu
svjetlost.
- Gdje smo sada? - upitah kapetana.
108
- U sredini jednog ugašenog vulkana. Nautilus je ušao kroz jedan otvor na
desetak metara ispod morske površine.
- Zašto smo došli ovdje, kapetane? Nama nije potrebno ovako skriveno
utočište.
- Nije, ali mije potreban elektricitet koji dobivam iz natrija, a ovdje mu je
neiscrpan rudnik.
Idućih smo dana plovili stalno prema jugu. Sve do 13. ožujka naše je
putovanje prošlo bez ikakvih događaja. Tog dana je kapetan odlučio spustiti
podmornicu što je više moguće da bi izmjerio dubinu oceana. Propeler se
počeo okretati najvećom brzinom. Nautilus se zatrese pod jakim naponom i
zaroni. Kroz prozore salona promatrao sam podmorski svijet na svim
dubinama. Poslije dva sata spuštanja stigli smo na trinaest tisuća metara, a na
četrnaest tisuća opazismo neke crnkaste vrhove koji su stršili u vodi. No to
nije bilo dno oceana. To su bili vrhovi velikih planina, viših od Himalaje.
Naša podmornica zaroni još dublje, a pod velikim pritiskom sve se treslo i
škripalo. Kad smo sišli na dubinu od šesnaest tisuća metara, više nije bilo
živih stvorenja u vodi. Teško je opisati čudnovati izgled stijena raznih oblika,
pustih spilja, savršeno čiste oblike planina, sve to sjajno bez algi, bez ijedne
mrlje.
- Moramo se vratiti - reče kapetan. Nije dobro podmornicu izložiti ovako
velikom pritisku. Držite se dobro.
Nisam imao vremena ni shvatiti što mi to kapetan govori, kad se nadoh na
podu. Na kapetanov znak, podmornica okrenuta okomito prema gore,
109Jules Verne
poletje kao strijela. Za svega četiri minute izbila je na površinu i, zbog jakog
zaleta, prednji joj je dio pao na vodu i odbacio s obje strane vrlo visoke valo-
ve.
Nautilus je nastavio ploviti prema jugu. Kamo u stvari idemo? Nećemo valjda
na Južni pol? To bi bilo suludo. Počeo sam vjerovati da se Ned s razlogom
boji kapetanove neustrašivosti.
Jednog dana, dok smo sjedili na palubi, Ned u daljini primijeti neko crno
tijelo kako se diže i spušta na pet milja od Nautilusa. Bio je to kit. Što se kit
više približavao podmornici, Ned se sve manje mogao kontrolirati. Uzbuđen,
poviče:
- Pa to nije samo jedan kit. Ima ih deset, dvanaest, ima ih puno! A ja ne mogu
ništa uraditi. Na ovom prokletom Nauttlusu vezane su mi i ruke i noge!
- Ali zašto ne tražite od kapetana dozvolu za lov? - upita Conseil.
Conseil još nije dovršio svoju rečenicu, a Ned se već strmoglavio kroz mali
otvor. Ubrzo se potom pojavi zajedno s kapetanom. Nakon što ih je kapetan
ugledao, upita Neda:
- Zašto biste ih lovili? Samo zato da biste ih ubijali? Nama njihovo ulje nije
potrebno.
- Ali u Crvenom moru ste mi dozvolili uloviti morsku kravu.
- Onda je mojoj posadi bilo potrebno svježe meso. A sada biste ubijali samo
radi razonode. Na taj se način istrjebljuju dobre i neškodljive životinje.
Ostavi-
110
te ih na miru. Sasvim im je dosta što imaju svoje prirodne neprijatelje.
Možete li zamisliti kako je izgledalo Nedovo lice dok je slušao kapetanov
prijekor. Ionako nije mogao razumjeti ništa što mu je kapetan htio reći.
Nervozno ugura ruke u džepove, okrenuvši mu leda, te se udalji pjevušeći
neku pjesmicu.
Kapetan je, međutim, i dalje promatrao kitove, pa mi se obrati:
- Imao sam pravo kad sam rekao da, osim ljudi, kitovi imaju još puno
neprijatelja. Uskoro će ovi jadni kitovi imati puno posla. Primjećujete li u
daljini one crne točke što se kreću?
- Da, vidim ih - odgovorih.
- To su divlji kitovi, strašne životinje koje sam ponekad sretao u skupinama
od dvije ili tri stotine. To su gadne i krvožedne životinje i njih bi bilo po-
trebno istrijebiti.
Začuvši te riječi, Kanađanin se veselo okrene i počne zamuckivati...
- Kapetane, ovaj, mislim, pa u interesu je samih kitova...
- Nije potrebno - prekide ga kapetan. - Naša će podmornica otjerati ove divlje
kitove. Ona ima čeličnu lomilicu leda koja vrijedi kao i vaš harpun.
Kanađanin nezadovoljno slegne ramenima.
- Pričekajte samo koju sekundu, sad ćemo vam pokazati lov kakav još nikad
niste vidjeli. Za ove krvožedne životinje nema milosti! One se sastoje samo iz
čeljusti i zuba.
lllJules Verne
To je doista bio točan opis ovih životinja, koje su mogle dostići dužinu i do
dvadeset metara. Njihova je golema glava činila trećinu cijelog tijela. Taj divlji
kit mnogo je bolje naoružan od običnog, on ima dvadeset i pet velikih zuba koji
svaki teži po kilogram. Nezgrapna je i ružna životinja, cijela lijeva strana joj je
nekako deformirana, a može vidjeti samo na desnim okom.
Došlo je vrijeme da podmornica krene u pomoć jadnim kitovima i ona zaroni.
Kapetan Nemoj e sam upravljao. Borba između kitova i divljih kitova je
započela i Nautilus uleti među njih. Divlji kitovi se nisu odmah uzbudili
primijetivši neko novo čudovište koje se umiješalo u njihovu borbu. No uskoro
su se morali čuvati njegovih udaraca.
Kakva je to borba bila! Čak se i Ned oduševio uzbuđeno navijajući za kapetana i
plješćući rukama. Nautilus se pretvorio u strašan mač. Zalijetao se na mesnate
gomile, presijecao ih, ostavljajući za sobom po dvije polovine koje su se
koprcale. Strahovite udarce životinjskih repova mi uopće nismo osjetili. Kad bi
završio s jednim, poletio bi na drugog, okretao se, išao naprijed, vraćao se, ronio
za životinjom, izranjao za njom, da bije napokon prepolovio svojim strašnim
mačem.
Bio je to pravi pravcati pokolj. Tijekom cijele bitke, u podmornici se čula
zaglušujuća buka, oštro zviždanje i brektanje preplašenih životinja. Nekoliko
puta su se krvožedne životinje grupirale nastojeći svojom težinom potopiti
Nautilus, ali bez uspjeha. Uz prozor smo mogli promatrati njihove razjapljene
čeljusti pune strašnih zuba i njihove zvjerske oči. Osjećali smo da se pokušavaju
popeti na Nautilus, ali ih je on odvlačio pod vodu ili ih izbacivao na površinu ne
obazirući se nimalo na njihovu težinu. Napokon, nakon sat vremena krvave
bitke, divlji se kitovi razbježe. NautUus izroni na površinu, a mi ugledasmo
more puno unakaženih tijela. Ni najstrašnija eksplozija ne bi mogla tako
raskomadati te mesnate gomile. Još je nekoliko preplašenih divljih kitova
panično bježalo. Valovi su bili obojeni crveno više milja uokolo. Nautilus je
plovio po moru krvi.
112
113

POD LEDENIM STIJENAMA
Nautilusje i dalje plovio prema jugu. Je li mu cilj bio stići na Južni pol? Nisam u
to mogao vjerovati, jer su dosad svi pokušaji da se dođe do te točke propali. 14.
ožujka primijetio sam ledene sante. Kako smo se više spuštali na jug sante su se
pretvarale u cijele ledene otoke pune polarnih ptica. Ponekad je obzor izgledao
potpuno zatvoren, međutim, kapetan bi uvijek pronalazio neku pukotinu kroz
koju bi pažljivo kliznuo, iako je vrlo dobro znao da će se ona za njim zatvoriti.
Temperatura je bila prilično niska, dva do tri stupnja ispod nule, no mi to nismo
osjećali. Da smo ovdje stigli prije dva mjeseca imali bismo stalno dan, a sada je
uskoro trebala zavladati noć duga šest mjeseci. Ne mogu riječima opisati koliko
su me oduševljavale ove dosad potpuno nepoznate ljepote. Ledeni su otoci imali
najnevjerojatnije oblike. Svuda oko nas čulo se pucanje leda i neka potmula
grmljavina. Kad se Nautilus nalazio pod vodom, pucanje leda izazivalo je čudne
zvukove i stvaralo velike vrtloge. Tada mi se znalo pričiniti kao da dolazi
propast svijeta.
115Jules Verne
Često mi se činilo da nema više izlaza, ali puštajući da ga čula vode, kapetan
bi uvijek pronalazio nove pukotine. 15. ožujka jedno nam je ledeno polje
prepriječilo put. Međutim, ta prepreka nije mogla zaustaviti kapetana.
Upravljajući podmornicom, on strahovitom snagom zaplovi i Nautilusov pra-
mac zasiječe led uz veliki prasak. Led je padao svud oko nas kao tuča.
Ponekad bi Nautilus ponesen silnim zaletom slomio led svojom težinom.
Često se od gustog snijega nije moglo vidjeti s jedne na drugu stranu palube.
Temperatura je bila pet stupnjeva ispod nule i za podmornicu se počeo hvatati
led. Napokon, 18. ožujka, bili smo opkoljeni beskrajnom i nepomičnom
masom slijepljenih ledenih gromada.
- Ledena zamka! - poviče Ned.
Znao sam da je to neprolazna prepreka. Nigdje više nismo mogli vidjeti more,
već samo prostranu ledenu ravnicu, prekrivenu krupnim blokovima leda.
I uz sve napore, Nautilus nije mogao krenuti dalje, ali se isto tako nije mogao
niti vratiti. Sve su pukotine bile zatvorene iza nas. Te se noći led uhvatio za
podmornicu sa svih strana. Kapetanov mi se postupak učinio, ipak,
nesmotren. On me upita:
- Pa, profesore, što mislite o ovome?
- Mislim da smo u zamci.
- Zašto?
- Pa ne možemo ni naprijed, ni natrag.
- Znači, vi mislite da se nećemo izvući?
- Vrlo teško, u ovo godišnje doba ne možete računati na pucanje leda.
116
- Ledena zamka! - poviče Ned.

117JulesVerne
- Profesore, profesore, uvijek ste isti! Vi samo vidite prepreke i zamke.
Odgovorno tvrdim da će se Nautilus ne samo izvući, nego i ići dalje.
-Dalje na jug?
- Da, ići će na Južni pol.
Činilo mi se daje kapetan poludio. Upitah gaje li već možda otkrio Pol.
- Ne - odgovori on - otkrit ćemo ga zajedno.
- Tamo gdje drugi nisu uspjeli, mi ćemo uspjeti. Dosad još nisam išao tako
daleko na jug, ali vam ipak kažem da ću ići još dalje.
- Vjerujem vam - rekoh malo ironično. - Hajdemo samo naprijed! Za nas
nema prepreka! Idemo razbiti ovaj ledeni zid, a ako ne uspijemo, onda ćemo
našoj podmornici ugraditi krila kojima ćemo poći gornjim putem.
- Gornjim putem? Ne, zašto gornjim, idemo donjim!
Razumio sam njegovu namjeru.
- Ono što ne može običan brod, može podmornica i, ako se na Polu nalazi
neki kontinent, mi ćemo stati, a ako je more, ići ćemo na sam Južni pol -
rekoh.
- Točno tako - potvrdi kapetan.
- I ako se ne varam, dio leda, koji viri iznad površine, tri puta je niži od onog
koji je pod vodom.
- Tako je - reče kapetan - i budući da ove sante nisu više od sto metara, mi
ćemo ploviti tri stotine metara ispod površine. A možemo i zaroniti dublje
118
da izbjegnemo ovu hladnoću. Jedini nam je problem, što nećemo moći
nekoliko dana izroniti da bismo uzeli čisti zrak.
- Pa podmornica ima spremišta - rekoh.
- Ali ima još jedan problem, a to je da more, koje možda postoji na Polu,
bude zamrznuto te da uopće ne iziđemo na površinu.
- Pa zar Nautilus nema lomilicu leda kojom ćemo razbiti led iznad nas?
Uostalom, zašto na Južnom polu ne bi bilo nezaleđeno more kao na
Sjevernom.
Na Nauttlusu su započele pripreme za put. Desetak članova posade se popelo
na podmornicu stružući led s nje. Kad su pripreme bile gotove, Nautilus
zaroni. Bio sam strahovito uzbuđen. Hoćemo li uspjeti izroniti na površinu
Pola? Podmornica je nekoliko puta pažljivo udarala o led kako bi ustanovila
njegovu debljinu. Potom smo zaplovili velikom brzinom. Tako smo išli skoro
dvadeset i osam sati. Morali srno štedjeti zrak jer ga u međuvremenu nismo
mogli obnavljati. Te sam noći loše spavao jer sam stalno bio razapet između
nade i straha. Led je postupno bio sve tanji. Konačno, sutradan u šest sati
ujutro, kapetan uđe u salon radosno viknuvši:
- More!
U podne spoznali smo da se nalazimo na Južnom polu. Našoj radosti nije bilo
kraja. Kapetan je izvadio veliku crnu zastavu na kojoj je bilo zlatom izvezeno
veliko slovo "N", zabode je i reče:
- Ovaj kontinent je od danas moj.
Sutra smo se opet počeli spremati za povratak. Temperatura je bila dvanaest
stupnjeva ispod nule.
119
Jules Verne
Voda se počela smrzavati. Bilo je jasno da se more za vrijeme noći, koja traje
šest mjeseci, cijelo zamr-zne.
Navečer smo već plovili ispod velike sante leda. Prozori na podmornici su
bili zatvoreni da neka ledena santa ne bi udarila u njih i razbila ih. Ja sam
stalno mislio kako smo uspjeli doći do te nedostižne točke bez imalo napora.
Za pet i pol mjeseci, koliko smo već boravili na podmornici, prešli smo već
četrdeset tisuća milja i dogodilo se toliko lijepih i strašnih avantura. Htio sam
znati sprema li mi povratak još kakvih iznenađenja.
Oko tri sata ujutro probudio me vrlo jak udarac. Uspravio sam se u krevetu
želeći doznati što se događa, kad se odjednom nađoh na podu. Podmornica je
sigurno udarila u neku ledenu santu pa se malo nakrenula. Dopuzao sam do
salona. Namještaj je sav popadao. Na sreću, prozori su ostali cijeli. Nautilus
se nije micao. Pridružili su mi se Ned i Con-seil.
Nitko nije točno znao što se zbiva. Mene je jedino zanimalo nalazimo li se na
površini. Dubinomjer je pokazivao dubinu od tri stotine šezdeset metara. Ne
bih sada spominjao sve Nedove grdnje i psovke. Pustio sam ga da se izviče
do mile volje ništa ga ne pitajući. Napokon je došao i kapetan. On kao da nas
nije vidio. Njegovo lice, uvijek mirno i hladnokrvno, sada je odavalo
zabrinutost. Upitao sam ga što se dogodilo.
- Podmornica se nasukala, ali ne krivnjom mojih ljudi. Nije se desila nijedna
greška u upravljanju.
120
Čovjek može prkositi ljudskim zakonima, ali ne može izbjeći prirodni zakon.
- Mogu li doznati što je izazvalo ovaj nesretni slučaj?
- Cijela ledena santa se prevrnula - odgovori on. - Kad se pod ledenim
santama pojavi struja toplije vode ili nastanu neki sudari, onda se ona
prevrne. Tako je jedna santa prilikom okretanja udarila u Nautilus, a onda je
skliznula ispod njega i dižući se ponijela ga na sebi.
- Može li je se podmornica osloboditi tako da isprazni spremišta?
- To se baš sad i radi, profesore. Vidite da dubi-nomjer pokazuje da se
Nautilus penje, ali se i ledena santa penje s njim i sve dok neka prepreka ne
zaustavi njezino penjanje, mi ćemo ostati u ovom položaju.
Odjednom osjetismo neki pokret. Svi smo bili uzbuđeni. Osjećali smo da se
vraćamo u normalni položaj. Nakon desetak minuta bili smo u potpuno
normalnom položaju.
- Hoćemo li sada moći ploviti? - upitah kapetana.
- Čim se spremišta isprazne, podmornica će se popeti na površinu.
Kapetan izađe iz salona i zapovjedi posadi da zaustave izranjanje podmornice
jer bi inače udarila u ledenu santu.
- Sjajno smo se izvukli! Ove ledene sante mogle su nam prouzročiti mnogo
više nevolja - reče Con-seil.
121Jules Veme
Oko pet sati osjetismo jaki potres. Podmornica je udarila u neku ledenu
stijenu. Nautilus se poče pažljivo vraćati.
- Mi se vraćamo - reče Conseil.
- Da - odgovoriti. - Sigurno je ovaj hodnik bez izlaza s ove strane.
- Pa što onda?
- Onda ćemo se vratiti i izići na južni izlaz. To je sasvim jednostavno.
Trudio sam se da mi glas bude siguran dok sam to govorio. Međutim,
podmornica se vraćala velikom brzinom. Ali, glavno je da izađemo.
122
U LEDENOM OKLOPU
Prošlo je nekoliko sati. Dubinomjer je pokazivao da se Nautilus nalazi stalno
na istoj dubini od tri stotine metara. Jurili smo strahovitom brzinomjer je
svaka minuta vrijedila kao cijeli sat. U osam sati i petnaest minuta osjetismo
još jedan udarac. U tom trenutku uđe kapetan.
- Zar nam je put zatvoren na jugu? - upitah ga.
- Da. Kad se santa leda prevrnula zatvorila je svaki izlaz.
- Znači li to da smo zatvoreni sa svih strana?
- Upravo tako.
Ned udari šakom po stolu. Conseil je samo šutio. Kapetanovo lice bilo je
mirno. Prekriživši ruke, počeo je razmišljati:
- Postoje dva načina da umremo u ovim okolnostima. Prvi je da umremo
prignječeni, a drugi da umremo od gušenja.
- Pa, Nautilus ima dosta spremišta zraka i mislim da se ne moramo bojati
gušenja.
123
Jules Verne
- To je točno, ali zraka imamo još samo za dva dana. Nalazimo se pod vodom
već trideset i šest sati. Za četrdeset i osam sati potrošit ćemo sav zrak.
- Valjda ćemo se osloboditi za četrdeset osam sati.
- Nastojat ćemo - odgovori kapetan - probiti neki zid koji bude najtanji.
Kapetan izađe.
- Prijatelji - obratih se Conseilu i Nedu - naš je položaj vrlo ozbiljan i sad
računam na vašu hrabrost i energiju.
- Možete računati na mene, učinit ću sve stoje u mojoj moći - reče Ned. - Ako
mogu biti od koristi kapetanu, vrlo rado ću mu ponuditi svoju snagu.
Bio sam vrlo zadovoljan reakcijom Neda pa ga povedoh u sobu u kojoj je
posada već navlačila ronilačka odijela. Kapetan zahvalno primi Nedovu po-
nudu, a Kanađanin obuče ronilačko odijelo kao i ostali članovi posade. Svaki
je od njih imao na leđima rezervni zrak koji se morao uzeti na štetu Nautt-
lusa.
Conseil i ja vratili smo se u salon i kroz prozor ugledasmo nekoliko ljudi iz
posade i između njih Neda koji se isticao svojim stasom. Ledeni zid ispod nas
bio je debeo svega deset metara. U njemu je trebalo probušiti rupu od 6500
kubičnih metara da bi podmornica mogla proći. Ljudi su užurbano počeli
raditi. Poslije dva sata napornog rada, Ned se vrati premoren. Njega i njegove
drugove zamijeniše sada novi ljudi kojima se pridružismo Conseil i ja. Voda
je bila vrlo hladna, ali sam se ubrzo zagrijao uda-
124
raj ući pijukom. Kad sam se poslije dva sata vratio odmoriti se, osjetio sam
razliku između zraka koji sam bio ponio i ovoga u podmornici. U zraku je već
bilo dosta ugljičnog dioksida jer se nije dugo mijenjao. Za dvanaest sati rada
uspjeli smo razbiti samo šesto kubičnih metara leda. Znači, trebalo bi nam još
četiri dana i pet noći napornog rada da probušimo zid.
- Ne računajući koliko ćemo još biti pod ledenim zidom ako se uspijemo
izvući iz ove proklete tamnice - reče Ned.
Dotad ćemo se svi ugušiti. Zar je NautUusu dodijeljena ta sudbina da
propadne u ovoj ledenoj grobnici? Naš je položaj bio nezavidan, ali svi smo
odlučili svoju zadaću ispuniti do kraja.
Sutradan, kad sam otišao raditi, bilo je sedam stupnjeva ispod nule. Primijetio
sam da se zidovi sa strane polako primiču podmornici. Voda što se nalazila
oko nas počela se smrzavati. Naše su nade za spas pred ovom novom
opasnošću bile izgubljene. Ako se voda smrzne, zidovi podmornice će se
rasprsnuti kao staklo. Nisam to smio reći svojim prijate-' ljima da se ne bi
uzrujali, ali kad sam se vratio na podmornicu, rekao sam to kapetanu.
- Znam - reče mi on mirno. - To je nova opasnost i doista ne znam kako
bismo to mogli spriječiti. Jedini način koji postoji jest da probijemo led prije
no što se voda smrzne.
Tog sam dana radio nekoliko sati s najvećom upornošću. Posao mije godio.
Uostalom, to je bio jedini
125Jules Verne
način da izađem iz podmornice i da udišem čisti zrak. Sutradan ujutro, čim
sam se probudio, primijetio sam da su zidovi sa strane i led iznad nas
primjetno udebljali. Bilo mi je jasno da će se oni spojiti prije no što se
uspijemo izvući odavde. Bio sam očajan. Zašto se mučiti kad ću ionako
umrijeti prignječen tim ledom! Učinilo mi se da se nalazim u čeljustima
nekog čudovišta i da se njegove strašne vilice primiču.
Kad sam susreo kapetana, prvo što sam ga upitao bilo je koliko će još
vremena trajati rezervni zrak.
- Prekosutra će svi rezervoari biti prazni - reče mi on.
Oblio me hladan znoj. Nije me trebao taj odgovor iznenaditi jer već pet dana
uporno trošimo rezervni zrak, a ono malo što ga je ostalo, valja sačuvati za
radnike. U trenutku pisanja ovih redova, taj je utisak još uvijek toliko prisutan
u meni, da me obuzima užas i čini mi se da se gušim.
Iz razmišljanja me trgne kapetanov uzvik:
- Kipuća voda!
- Kipuća voda - zabezeknuto ponovim za kapetanom.
- Mi smo zatvoreni u dosta uskom prostoru i mlazovi kipuće vode, što će
stalno izbacivati pumpe, povisit će temperaturu i tako usporiti zamrzavanje.
Kapetan odmah zapovjedi da se sva električna toplina usmjeri na zagrijavanje
vode. Za nekoliko minuta voda je zaključala. Pumpe su je izbacivale, a za to
vrijeme dolazila je nova voda i zagrijavala se
126
velikom brzinom. Poslije tri sata voda se zagrijala za jedan stupanj, a poslije
dva sata za još dva stupnja.
- Možda ćemo uspjeti - reče kapetan. Sutradan nam je još ostalo samo pet
metara leda za probiti. Za to nam je bilo potrebno još dvadeset i četiri sata
rada. Zrak se više nije mogao obnavljati i u prsima sam osjetio neku čudnu
težinu. Oko tri sata poslije podne bio sam skoro polumrtav od straha. Zrak je
bio sve zagušljiviji. Obuzela me neka čudna obamr-lost. Conseil se nije
odvajao od mene iako je patio isto koliko i ja. Držeći me za ruku, hrabrio me i
šap-tao:
- Kad bih samo mogao ne disati, bilo bi više zraka. za profesora!
Navrle su mi suze na oči slušajući ga što govori.
Jedino olakšanje nam je bilo kad bi na nas došao red za posao. S koliko smo
sreće i žurbe navlačili ronilačko odijelo! Pijuci su odjekivali. Bili smo mrtvi
umorni, ali nismo marili za taj umor jer svježi je zrak prodirao u pluća. Disali
smo! Ipak nitko nije namjerno produžio svoj rad. Čim bi dojšlo određeno
vrijeme, svatko je predavao svom zamjeniku pričuv-. ni zrak koji mu je
produživao život.
Tog smo dana radili s još više volje. Ostalo je još svega dva metra. Još svega
dva metra su nas razdvajala od mora. Ali spremišta su već bila skoro prazna.
To malo što je ostalo moralo se čuvati za radnike. Vrativši se na podmornicu,
skoro sam se ugušio. Ne bih mogao opisati muke koje sam pretrpio te noći.
Uz strašnu glavobolju osjećao sam vrtoglavicu kao da sam pijan. Nekoliko
ljudi iz posade
127Jules Verne
već je bilo bez svijesti. Bio je šesti dan našeg tamnovanja. Svi smo ušli u
podmornicu, a dvostruka se vrata zatvoriše za nama. Čekali smo i osluškivali
zaboravljajući na patnje i još uvijek se nadajući. Ovo je bio posljednji pokušaj za
naš spas. Iako mije zujalo u ušima, čuo sam neko pucketanje oko podmornice.
Pucanje leda proizvodi šum sličan zvuku trganja papira. Bio je to znak da se
Nautilus spustio.
- Prošli smo! - šapne mi Conseil na uho.
Nisam mu mogao odgovoriti, samo sam mu stisnuo ruku. Odjednom, ponesen
svojom težinom, Nautilus propadne kao u neku šupljinu. Onda se sva električna
snaga prebaci na pumpe koje izbaci-še vodu iz spremišta. Nakon nekoliko
minuta naše propadanje je prestalo i mi zaplovismo vrtoglavom brzinom prema
sjeveru. Ali, koliko će trajati taj naš put ispod ledenih santi? Ako bude trajao još
samo dan, bit ću već mrtav. Opružen na ležaju u biblioteci, gušio sam se.
Poplavio sam u licu, nisam mogao ništa vidjeti niti čuti. Izgubio sam i pojam o
vremenu. Ne znam koliko je vremena tako prošlo, ali sam osjetio kada je počela
moja agonija. Mislio sam da ću umrijeti...
Odjednom dođoh k sebi. Zrak je prodirao u moja pluća. Da nismo izronili na
površinu? Ne! To su se Ned i Conseil žrtvovali da bi mene spasili. Našli su malo
zraka u jednom ronilačkom spremniku i umjesto da ga udišu, oni su ga sačuvali
za mene i tako mi darivali još malo života. Htio sam odgurnuti spravu, ali su mi
oni držali ruku i nekoliko sam trenutaka požudno disao. Bilo je jedanaest sati
prije
128
podne. Nautilus je plovio brzinom od četrdeset milja na sat. Gdje je kapetan
Nerno? Je li umro? Je li njegova posada umrla s njim? U tom trenutku uočim na
dubinomjeru da se nalazimo svega šest metara ispod površine. Znači od zraka
nas je razdvajao samo tanak ledeni pokrivač. Zar ga ne bismo mogli probiti?
Nisam ni završio svoju misao kad osjetih da podmornica uzima zalet i ubrzo
zatim svojim snažnim propelerom udari u ledenu koru. Postupno ju je bušila,
onda se povlačila, ponovno se zalijetala i, napokon, ponesena snažnim
zamahom, ona izletje na ledenu površinu koja se prolomi pod njezinom masom.
Prozori se naglo otvoriše i čisti zrak se poče uvlačiti u sve prostorije Nautilusa.
Ne mogu se sjetiti kako sam se našao na palubi. Znam samo da sam punim
plućima disao svježi morski zrak. Snaga mi se polako vraćala. Pogledavši oko
sebe, uvidio sam da smo na palubi samo Ned, ja i Conseil. Nigdje nikoga od
posade. Ti čudni mornari zadovoljavali su se zrakom koji je strujao u
unutarnjost podmornice.
Poslije nekoliko dana primijetio sam da idemo na sjever kroz Atlantski ocean.
- Da kapetan ne misli poslije Južnog odvesti nas na Sjeverni pol? - upita
Conseil.
- E, mi mu ovaj puta nećemo biti društvo! - reče Kanađanin.
- U svakom slučaju to je sjajan čovjek i nećemo požaliti što smo ga sreli.
129Jules Verne
- Posebno kad ga budemo napustili! - doda Ned. Stalno smo plovili velikom
brzinom, tako da smo 11. travnja prešli ekvator.
130
BORBA S HOBOTNICOM
20. travnja, oko jedanaest sati gledali smo kroz prozore salona, kad mi Ned
skrene pažnju na ko-mešanje medu golemim algama.
- To su prave spilje za hobotnice i ne bih se iznenadio kad bismo ugledali
koju od tih nemani.
- Baš bih želio vidjeti jednu hobotnicu, jer sam slušao o njima kako mogu
odvući cijeli brod na dno mora.
- Nitko me ne može uvjeriti da postoje takve životinje - reče Ned.
- Postoje, postoje - rekoh mu - ako i ne tolike da odvuku cijeli brod, svakako
mogu biti veće od tri metra. Njihovi su kraci vrlo dugački, tako da izgledaju
još veće. Kapetan jednog broda, inače moj prijatelj, pričao mije da je jednom
vidio golemu hobotnicu, otprilike baš na ovom mjestu gdje se sada nalazimo.
Gađali su je i harpunima i puškama, ali bez uspjeha, jer joj je tijelo poput
želatine, pa su zrna prolazila a da joj nisu naškodila. Onda su se sjetili i
napravili omču koju su zategli oko nje. Kad su ju pokušali izvući na brod, bila
je toliko teška da joj se zadnji dio odvojio od tijela i ostao u vodi.
131Jules Verne
- A koliko je bila dugačka? - upita Kanađanin.
- Je li bila dugačka otprilike šest metara? - upita Conseil gledajući kroz
prozor.
- Baš toliko - odgovorili.
- A je li na glavi imala osam velikih krakova što su se uvijali u vodi kao
zmije?
-Da.
- A oči su joj bile vrlo velike? -Takoje, Conseile.
- A usta su joj bila nalik golemom kljunu papagaja?
- Jest, Conseile.
- E pa, profesore - reče Conseil - ako ovo nije baš ta hobotnica vašeg
prijatelja, onda je njezina sestra.
Ned Land potrča prozoru i poviče:
- Uh, koja strašna životinja!
Bila je to hobotnica dugačka više od osam metara.
Išla je ravno prema Nautilusu. i gledala svojim gadnim zelenkastim očima.
Kraci su joj bili dva puta duži i uvijali su se kao zmije. Jasno smo mogli vi-
djeti mnoštvo prijanjaljki na krakovima. Otvarala je i zatvarala svoja ogavna
usta, a iz njih je izvirivao oštro nazubljen jezik. Trup joj je mogao biti težak
oko dvadeset pet kilograma. Boja joj se vrlo brzo mijenjala.
- To je možda baš ta koju je vidio vaš prijatelj -reče Conseil.
- Nije - odgovori Kanađanin - jer je ova cijela, a ona je izgubila zadnji dio.
132
- To nije nikakav razlog - odgovorili mu. - Krakovi i rep ovih životinja mogu
ponovno izrasti i za sedam godina. Otkako ju je vidio moj prijatelj, rep se
mogao obnoviti.
- Pa ako nije baš ova, a onda je zacijelo jedna od takvih - povika Ned.
Oko prozora se odjednom pojavi puno hobotnica. Išle su usporedno s
Nautilusom i to tako lako da mi se činilo da stoje. Mi smo plovili dosta sporo,
kad odjednom Nautilus stane, a mi osjetismo jak udarac. Nismo čuli brujanje
strojeva. Kapetan ude u salon u pratnji svog prijatelja. Bio je neraspoložen i
ravno se uputi prema prozoru. Progovori nekoliko riječi svom pratiocu, zatim
se okrenu prema nama te objavi:
- Idemo u izravnu borbu s hobotnicama.
- Izravnu borbu? - upitah jer mi se učini da nisam dobro razumio.
- Da, profesore. Propeler se zaustavio. Jedna od hobotnica se zaplela u njega i
sad ne možemo krenuti dalje.
- Pa što ćete učiniti?
- Popet ćemo se na krov i pobiti sva ta čudovišta.
- To će biti vrlo teško.
- Električna zrna im ne mogu ništa pa ćemo ih napasti sjekirama.
-1 harpunom, kapetane - reče Ned - ako mi dozvolite da vam pomognem.
- Naravno, Nede.
Svi smo pošli prema stubama. Tu je već bilo desetak ljudi naoružanih
sjekirama. Conseil i ja uzeli
133Jules Verne
— Idemo u izravnu borbu s hobotnicama.
134
srno sjekire, a Ned harpun. Podmornica je izronila. Tek što je jedan mornar
odvio kapke, oni se naglo otvoriše povučeni prijanjaljkama jedne hobotnice, a
jedan golemi krak uvuče se poput zmije kroz otvor. Dvadesetak drugih
krakova se uvijalo iznad otvora. Kapetan Nemo jednim udarcem sjekire
odsiječe krak koji padne niz stube uvijajući se. Prije nego što smo se snašli,
dva kraka dohvatiše jednog mornara i podigoše ga velikom brzinom. Kapetan
kriknu i po-trča na palubu. Mi potrčasmo za njim. Bio je to strašan prizor.
Nesretnik, kojega su prijanjaljke čvrsto držale, ljuljao se u zraku. Vikao je
gušeći se:
- U pomoć! U pomoć!
Ti su me krici izgovoreni na francuskom jeziku zapanjili. Dakle, ja sam imao
jednog sunarodnjaka na podmornici. Možda ih je bilo i više! Taj će mi
razdirući krik biti u ušima cijeloga života. Jadniku nije bilo spasa. Tko bi ga
mogao iščupati iz tog grčevitog stiska. Međutim, kapetan Nemo baci se na
hobotnicu i odrubi joj još jedan krak. Njegov se pratilac nadljudski borio s
drugim hobotnicama koje su puzale po podmornici. Svi smo udarali sjekira-
ma po tim mesnatim gomilama. Gušio nas je jaki miris mošusa. Bilo je
užasno! U jednom trenutku učinilo mi se da će nesretni Francuz biti spašen
jer je kapetan Nemo odsjekao svih sedam krakova. Ostao je samo jedan koji
je držao jadnog čovjeka vitlajući njim po zraku. Ali baš u trenutku kad su se
kapetan i njegov pomoćnik spremali na završni udarac, hobotnica izbaci
veliku količinu crne tekućine koja nas tako zapljusne da ništa nismo mogli
135Jules Verne
vidjeti. Kad smo ponovno mogli gledati, hobotnice više nije bilo, nestala je
zajedno s nesretnim Francuzom.
Tek smo tada bijesno navalili na ta čudovišta. Nismo se više mogli
obuzdavati. Masa hobotnica prekrila je podmornicu. Valjali smo se usred tih
odsječenih zmija, u masi krvi i crne tekućine. Činilo nam se da ti ljepljivi
kraci ponovno izrastaju kao glave u zmajeva. Ned Land je pri svakom udarcu
zabadao svoj harpun u njihove goleme oči, ali ga odjednom srušiše kraci
jednog čudovišta. Ne znam kako mi u tom trenutku nije puklo srce od
uzbuđenja i grozote. Užasan kljun se otvorio i začas ga je mogao presjeći na
dvoje. Poletio sam u pomoć, ali je kapetan bio brži. Njegova sjekira nestade u
golemim čeljustima i kao čudom spašen Kanađanin pridigne se te zabije svoj
harpun hobotnici u srce.
Borba je trajala još petnaestak minuta. Čudovišta, sva unakažena, napokon
nestadoše u valovima. Kapetan Nemo, uprljan krvlju, stajao je nepomično
gledajući u more koje mu je progutalo jednog mornara. Krupne suze su tekle
niz njegovo blijedo lice. Njegova je bol bila neizmjerna.
OSVETA
Idućih je dana Nautilus plovio bez cilja. Išao je, vraćao se, plovio prema volji
valova. Propeler je bio slobodan, ali se nije okretao. Nautilus se jednostavno
nije mogao odvojiti od toga mjesta na moru koje mu je odnijelo jednog od
njegovih ljudi. Tako je prošlo deset dana. Tek 1. svibnja Nautilus pode na
sjever. Budući da je podmornica plovila nasumce i dosta blizu obale, naš je
eventualni bijeg imao izgleda za uspjeh. Međutim, vrijeme je bilo vrlo ružno.
U ovim su predjelima orkani vrlo česti zahvaljujući toploj Golfskoj struji.
Ned Land je bio očajan i tih je dana više nego ikada osjećao tugu za
domovinom.
- Profesore - reče mi on jednog dana - ovo se jednom mora završiti. Kad samo
pomislim da će za koji dan podmornica ploviti prema Novoj zemlji i da se tu
ulijeva St. Lawrence, moja rijeka, rijeka koja protječe kroz Quebec, moje
rodno mjesto, onda me uhvati bijes i kosa mi se diže na glavi. Prije ću skočiti
u more, nego što ću ostati ovdje. Gušim se, razumijete li? Vi morate pitati
kapetana misli li nas on zauvijek zadržati u ovoj pokretnoj tamnici. I o tome
136
137Jules Verne
morate s njim porazgovarati još danas ili ću to ja sam učiniti.
Kad sam ušao u svoju sobu, čuo sam kapetana kako šeće u svojoj. Odlučno
krenuh u njegovu sobu. Zakucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao
sam ponovno i ušao. Kapetan je bio zadubljen u neki posao. Kad sam mu
prišao, on podiže glavu, namr-šti se i upita me dosta osorno:
- Što vi tražite ovdje?
- Želim s vama razgovarati.
- Ali ja sam zauzet, profesore. Zar slobodu koju sam vam dao u radu, ne
mogu imati i ja?
- Kapetane - rekoh mu hladno - moram govoriti s vama o jednom
neodložnom problemu.
- Da niste naišli na nekakvo otkriće? - upita on ironično pa prijeđe na drugu
temu. - Evo, gospodine Aronnaxe, ovo su moje studije o moru napisane na
više jezika i one neće propasti zajedno sa mnom. Tu je i moj dnevnik, kao i
moj životopis te sve o Nau-tilusu. Sve ću to zatvoriti u jednu kutiju koja neće
potonuti. Tko posljednji ostane na Nautilusu bacit će tu kutiju u more.
- Kapetane - rekoh mu - doista bi bio grijeh da to propadne, samo mi se ne
sviđa način na koji želite to učiniti. Tko zna u čije će to ruke doći. Ne možete
li pronaći bolji način? Moji drugovi i ja spremni smo vam čuvati taj rukopis i
ako nam vratite slobodu...
- Slobodu!
- Da, kapetane, zbog toga sam i došao kod vas. Već smo sedam mjeseci vaši
zarobljenici i sada vas
138
u svoje i u ime svojih prijatelja pitam mislite li nas zauvijek zadržati ovdje.
- Profesore - reče kapetan - odgovorit ću vam danas ono što sam već rekao
prije sedam mjeseci: tko jednom uđe u Nautilus, ne smije ga više napustiti. I
neka to bude prvi i posljednji put da mi postavljate to pitanje jer sljedeći put
vas neću niti saslušati.
Kad sam to ispričao svojim prijateljima, Ned reče:
- Sad bar znamo da od tog čovjeka ne možemo ništa očekivati. Mi se
približavamo Islandu i pobjeći ćemo ma kakvo vrijeme bilo.
Cijelog dana, 18. svibnja, bjesnila je strašna oluja. Kapetan Nemo joj je htio
prkositi pa je stao na palubu dobro privezan da ga ne bi odvukli veliki valovi
koji su zapljuskivali podmornicu. I ja sam se popeo na palubu, istovremeno se
diveći toj svemoćnoj oluji i čovjeku koji joj je prkosio. Bijesni su se valovi
igrali podmornicom kao nekom ljuskom. Oko pet sati započeo je strahoviti
pljusak, a vjetar je puhao brzinom od 45 metara u sekundi. Kad vjetar
dostigne tu brzinu, on ruši kuće, savija željezo i lomi sve pred sobom. Ali
naša mu je podmornica, zahvaljujući svojoj konstrukciji, prkosila puštajući
daje baca na sve strane. Oluja je sve jače bjesnila. U sumrak sam na obzoru
ugledao jedan brod koji se jedva održavao na valovima. Uskoro ga više nisam
vidio. Munje su sijevale na sve strane, tako da su mi oči bile zaslijepljene,
dok je kapetan u njih gledao kao da je želio u sebe udahnuti njihovu dušu.
Strahovita buka,
139Jules Verne
u kojoj se mijenjalo udaranje valova, zavijanje vjetra i pucanje gromova,
prolamala se kroz cijeli prostor. Golfska je struja s pravom nazvana kraljicom
oluja jer baš ona stvara te strašne ciklone.
Izgledalo je kao da kapetan traži smrt dostojnu sebe jer su gromovi stalno
udarali u podmornicu, a iskre su padale na sve strane.
Na kraju snage kotrljao sam se niz stube. Oluja je dostigla vrhunac i bilo je
nemoguće zadržati se na palubi. Kapetan Nemo se spustio tek u ponoć. Tek
tada zaronismo. Kroz prozore salona gledao sam ribe kako jure preplašeno
kroz uzburkanu vodu. Neke su bile ubijene od gromova pred mojim očima.
Mislio sam da ćemo naići na mirnu vodu već na petnaest metara dubine, ali
ocean je bio tako uzburkan da smo morali zaroniti na pedeset metara. Tu je
vladala takva tišina i mir da nitko ne bi mogao pomisliti da na površini bjesni
oluja.
Uskoro smo krenuli prema istoku i više nije bilo nikakvog izgleda za bijeg na
američku obalu. Jadni Ned, sav očajan, povukao se u samoću. Conseil i ja se
nismo razdvajali. Kapetan Nemo kao da je želio, s obzirom daje Nedu
pokazao američku obalu, meni pokazati europsku jer smo već 30. svibnja
plovili prema Engleskoj. Razmišljao sam želi li možda proći kroz La Manche.
Htio sam ga to pitati, ali ga nisam pronašao. 31. svibnja cijelog je dana bio
vrlo uznemiren. Izgledalo je kao da nešto traži što nikako ne može pronaći. U
podne istog dana nešto je mjerio na palubi i izgledao je lošije no ikada. Zbog
čega lije tako tužan? Je li zato stoje blizu europska obala pa
140
se sjetio nekih uspomena iz domovine? Sutradan se ponavljalo isto. U podne,
kad je kapetan opet nešto mjerio, primijetili na osam milja od nas neki veliki
parobrod. More je bilo savršeno mirno. Kapetan reče:
-Ovdje je!
Nakon nekoliko minuta zaronismo i nađosmo se na dnu. Kroz prozor sam
primijetio neke ruševine prekrivene slijepljenim bijelim školjkama kao
snijegom. No, kad sam bolje pogledao, shvatio sam da su to ostaci nekog
broda koji je davno potonuo. Kapetan mi reče da se radi o Osvetniku..
Zaprepastio sam se jer sam već čuo za taj brod.
- Da, profesore, Osvetnik. Divno ime! - prošapće kapetan.
Način na koji je to izgovorio, bio mi je jako čudan.
Gledao sam u kapetana čije su oči imale poseban sjaj dok je promatrao
potonuli brod. Osjetio sam da on gaji neku čudnu mržnju koju vrijeme nije
moglo ublažiti. Podmornica se počela lagano dizati. Kad smo izronili, začuh
neki pucanj. Kapetan niti ne trepnu. Otrčao sam na palubu i opazio opet onaj
brod koji je bio na šest milja od nas.
- To je topovski pucanj - reče Ned.
- Kakav je to brod, Nede?
- Kladio bih se da je ratni. Kad bi samo htio napasti i potopiti ovaj prokleti
Nautilus.
Brod se sve više približavao.
- Profesore - reče Ned - ako nam se ovaj brod približi na jednu milju, ja ću
skočiti u more, a nadam se da ćete i vi poći za mnom.
141Jules Verne
Baš sam mu htio odgovoriti, kad na prednjem dijelu broda suknu bijeli dim, a
ubrzo neko teško tijelo padne u vodu blizu podmornice i val zapljusne
Nautilus. Potom začuh i pucanj.
- Pa oni pucaju na nas! Znači da oni ne misle da smo utopljenici na nekoj
olupini.
- Pobogu profesore... - reče Conseil i otrese vodu kojom ga je zasulo drugo
topovsko zrno - oni su prepoznali narvala i pucaju na njega!
- Ali sigurno dobro vide da su na njemu ljudi!
- Možda baš zato i pucaju - reče Ned.
Ja se osvijestili. Oni sigurno znaju kakvo je to morsko čudovište. Vjerojatno
je kapetan Abrahama Lincolna primijetio daje taj narval-podmornica opasnija
od svih morskih čudovišta. Sigurno je sada progone po svim morima. Sad
mije bilo jasno daje kapetan koristio Nautilus za osvetu. Tako je bilo i one
noći kad nas je zatvorio.
Međutim, topovska su zrna padala kao kiša oko nas, ali niti jedno nas ne
pogodi. Kanađanin mi reče:
- Profesore, mi moramo sve pokušati kako bi se izvukli odavde. Mogli bi im
dati neki znak! Možda će vidjeti da smo pošteni ljudi.
Nad Land uze rupčić da bi njime mahao, ali...
- Bijednice! - povika kapetan strašnim glasom. Lice kapetana Nema je bilo
blijedo kao vapno.
Tijelo mu je bilo pognuto. Svojim je rukama uhvatio Neda drmajući ga lijevo,
desno.
Onda se okrenuo prema brodu i doviknuo:
142
- Ti znaš tko sam ja. Meni nije bila potrebna tvoja zastava da bih te
prepoznao! Pokazat ću ti svoju zastavu!
Jedno zrno proleti pokraj samog kapetana, a on samo sliježe ramenima, pa se
okrene prema meni i reče mi kratko:
- Siđite! Siđite zajedno s vašim prijateljima!
- Zar ćete napasti ovaj brod?
- Potopit ću ga.
- Vi to nećete učiniti!
- Hoću - reče hladno kapetan. - Slučajno ste vidjeli nešto što niste smjeli.
Napad je počeo. Odgovor će biti poguban za njih.
- Čiji je to brod?
- Ne znate? Utoliko bolje! Bar će njegova pripadnost ostati tajna za vas.
Silazite!
Oko kapetana se okupilo petnaestak mornara i svi su s mržnjom gledali u
brod. Svi su čeznuli za osvetom. Počeo sam silaziti baš u trenutku kad jedno
zrno okrznu podmornicu.
- Samo troši streljivo uzalud. Nećeš pobjeći Nau-tilusu. Ali nećeš niti
potonuti na ovome mjestu. Ne želim da se tvoji ostaci pomiješaju sa slavnim
Osvet-nikovim ostacima.
Naša je podmornica počela brzo odmicati, ali ju je brod slijedio.
Oko četiri sata poslije podne nisam mogao više odoljeti pa sam izišao na
palubu. Kapetan je šetao nervozno gledajući u brod stoje bio na pet, šest milja
143
Jules Verne
od nas. Htio sam mu još jednom nešto reći, ali me on presiječe:
- Ja imam pravo! - reče mi. - Ja sam potlačen, a on je tlačitelj. Zbog njega
sam izgubio sve što sam volio i obožavao: ženu, djecu, roditelje i domovinu!
Sve što mrzim - tu je! I sad šutite!
Nakon ovog razgovora, bez razmišljanja sam donio odluku o bijegu. Ubrzo
sam našao Neda i Con-seila i priopćio im odluku.
- Dobro, ali čiji je taj brod?
- Nemam pojma - odgovorih. - Znam samo da će biti potopljen do večeras i
mislim daje bolje da zajedno s njim nestanemo, nego da budemo suučesnici
osvete čiji razlog ne znamo.
-1 ja tako mislim - reče Ned. - Ali sačekajmo noć!
Kad se spustila noć, mi smo bili spremni i samo smo čekali trenutak da nam
se brod što više približi, kako bi nas netko mogao vidjeti ili čuti. Kad stigne-
mo do njega, ako već ne uspijemo spriječiti neizbježan napad, bar ćemo
pokušati sve što je u našoj moći. Više puta mi se pričinilo da se naša
podmornica sprema za napad, međutim, samo su dopuštali brodu da joj se
približi, pa su onda opet počeli bježati. Ned je već htio skočiti u more, ali sam
ga ja razuvjerio smatrajući da moramo biti strpljivi. Oko tri sata ujutro popeo
sam se na palubu. Kapetan Nemo je još uvijek bio na palubi ne ispuštajući
brod iz vida. Mjesečina je sijala, a nebo i more kao da su se natjecali u
mirnoći. I kad sam pomislio na tu nedirnutu ljepotu prirode, uspoređujući je
sa silnom
144
mržnjom što je kipjela na Nautilusu, podilazila me jeza.
Ostao sam na palubi sve do šest sati ujutro. Brod je bio na milju i pol od nas.
Čim je svanulo, započela je bitka. Sišao sam prijateljima i rekao im:
- Vrijeme je da stisnemo jedan drugome ruku.
U tom trenutku začuli smo kako se kapci zatvaraju i podmornica naglo
zaroni. Bilo je prekasno! Ponovno smo bili zatvoreni. Očito smo morali biti
svjedoci tragedije koja se približavala. Odjednom osjetismo jak udarac.
Nautilus ponesen strašnom snagom prođe kroz brod kao što igla prolazi kroz
platno.
Nisam više mogao izdržati. Sav izbezumljen pojurio sam u salon. Kapetan
Nemo je hladnokrvno gledao kroz prozor kako tone golema masa, i da ne bi
što izgubio od njene agonije Nautilus je silazio zajedno s njom. Paluba je bila
puna ljudi koji su jurili na sve strane. Voda se sve više dizala, a nesretnici su
se pokušavali penjati uz ljestve. Potpuno skamenjen od užasa, razrogačenih
očiju, bez daha i glasa, gledao sam i ja. I dalje, ukočeno gledajući, začuh
strahovitu eksploziju. Nisam mogao vjerovati. Brod je nestao zajedno s
ljudima!
Pogledao sam kapetana. Taj strašni osvetnik, pravi anđeo mržnje, i nadalje je
gledao mirno. Zatim njegov pogled skrene prema zidu na kojem je visjela
slika mlade žene s dvoje djece. Gledao ju je neko vrijeme, a zatim počeo
jecati. Vratio sam se u svoju sobu gdje su još uvijek bili Ned i Conseil.
Nesavladiva odbojnost prema kapetanu bila je još uvijek prisutna.Jales Verne
'-V ' >.' 7 H r"'" '
v" l > ».
JflUU VCtltl
146
BIJEG
Podmornica je jurnula velikom brzinom ka sjeveru. Do večeri prešli smo već
dvije stotine milja kroz Atlantski ocean. Te noći nisam mogao zaspati. Onaj
jezivi prizor stalno mije bio pred očima.
Od toga dana potpuno sam izgubio kontrolu. Nisam više znao kuda idemo.
Nisam imao pojma ni o vremenu. Mislim daje u toj jurnjavi prošlo oko pet-
naestak dana. Nisam vidio niti kapetana Nema. Nisam čak susreo nikoga od
posade. Bili smo stalno pod vodom.
Čak niti Kanađanina nisam mogao susresti. Bio je u lošem stanju i Conseil se
bojao da ne bi u nekom nastupu očajanja ili čežnje za domovinom izvršio
samoubojstvo. No jednog jutra, kad sam se probudio, prvo sam ugledao Neda
iznad sebe. Tiho mi je šapnuo:
- Noćas bježimo! Čini mi se da više nema nikakve kontrole na podmornici.
Hoćete li biti spremni, profesore?
- Hoću, ali gdje se nalazimo?
147Jules Verne
r
Zar je vir podmornicu uvukao u svoje ždrijelo... ?

- Blizu nekog kopna kojeg sam jutros ugledao na dvadesetak milja.
- A koja je to zemlja?
- Pojma nemam, ali ma koja bila, mi ćemo pobjeći.
- Dobro, pobjeći ćemo pa makar se i utopili.
- More je uzburkano i vjetar je vrlo jak, ali neće nam biti teško prevaliti dvadeset
milja u onom lakom čamcu. Već sam prenio u njega nešto hrane i vode. Uhvate
li nas, ja ću se braniti pa makar me ubili.
- Umrijet ćemo zajedno, Nede.
- Nadam se da ćemo uspjeti. U deset sati mjesec se još neće pojaviti pa ćemo
iskoristiti mrak. Con-seil i ja čekat ćemo vas kod čamca.
Potom iziđe. Srce mi poče jako udarati. Obukao sam toplo odijelo osluškujući
šumove iz kapetanove sobe. Začuo sam korake. Moja je mašta sve preuve-
ličavala, pa sam tako bio uvjeren da će doći kapetan i pitati me kuda bježim.
Ipak sam se uspio malo smiriti pa sam legao u krevet. Oko pola devet nisam više
mogao izdržati od glavobolje'. Činilo mi se da će mi se glava raspuknuti. Morao
sam čekati još pola sata. A za to vrijeme mislio sam da ću poludjeti.
Uto začuh nejasne zvukove orgulja, neku tužnu melodiju što je sličila na jecaje
izmučene duše. Sinulo mi je da se kapetan sigurno nalazi u salonu kroz koji
moram proći da bih stigao do čamca. Tamo ću ga sigurno i vidjeti posljednji put.
Sigurno će htjeti razgovarati sa mnom. Jedan bi me njegov pokret mogao
uništiti. Jedna njegova riječ zauvijek vezati za podmornicu.
148
149Jules Verne
Još nije ni dovršio, a čamac se otkine.

150
Došao je trenutak. Morao sam poći. Pažljivo sam otvorio vrata svoje sobe.
Krenuo sam lagano i tiho kao lopov zastajkujući svako malo. Salon je bio u
potpunom mraku. Kapetan je tu sjedio, ali me nije vidio. Toliko se zanio
glazbom, da mislim da me ne bi vidio niti da je dan. Puzao sam da bih izbjegao
svaki šum. Bilo mije potrebno punih pet minuta da stignem do drugih vrata, koja
su vodila u biblioteku. Baš sam ih htio otvoriti kad me kapetanov uzdah prikova
na mjestu. Krenuo je prema meni kao neki duh. Prigušeno je jecao izgovarajući
ove riječi:
- Oh! Dosta!
Ne čekajući nastavak, pojurio sam u biblioteku i spustivši se niz stube, stigao do
čamca.
- Bježimo! Bježimo! Bježimo! - povikah.
- Odmah! - poviče Kanađanin.
Odjednom se začuje neka buka u unutarnjosti. Što se dogodilo? Da nisu otkrili
naš bijeg? Osjetih kako mi Ned gura nož u ruke. Mi smo osluškivali, a jedna
riječ stalno ponavljana, užasna riječ, otkri mi uzrok meteža na podmornici.
Dakle, nije ništa u vezi s nama.
- Maelstrom! Maelstrom! - vikala je posada.
Maelstrom! Je li užasnije ime moglo doprijeti do mojih ušiju i u strasnijem
položaju? Zar smo se nalazili u opasnim vodama pred norveškom obalom? Zar
je vir podmornicu uvukao u svoje ždrijelo u trenutku kad se čamac trebao
odlijepiti s njezina trupa?
Krv nam se sledila u žilama. Oko nas je vladala zaglušujuća buka. Valovi su se
lomili o oštre pod-
151Jules Verne
morske litice. A Nautilus se borio kao neko ljudsko biće. Njegovi su čelični
mišići škripali.
- Moramo ponovno pričvrstiti čamac - reče Ned. -Ako ostanemo pričvršćeni
za Nautilus, možda ćemo se spasiti...
Još nije ni dovršio, a čamac se otkine i odbačen kao kamen padne usred
vrtloga. U tom trenutku udario sam glavom u čelični rub i izgubio svijest.
Što se zatim događalo te noći, kako se čamac uspio spasiti iz tog užasnog
vrtloga te kako smo sva trojica ostali živi, ne bih znao reći. Kad sam došao
svijesti, ležao sam u jednoj kolibi na otoku Lofotima. Con-seil i Ned bili su
pokraj mene.
Što je bilo s Nautilusom? Je li se iščupao iz mael-stroma? Je li kapetan Nemo
još živ? Ništa ne znam. Ipak, vjerujem da se podmornica uspjela izvući iz
vrtloga u kojem su svi brodovi našli smrt.
152
BILJEŠKA O PISCU
Lijepo je sanjati. Mnogi ljudi sanjaju, ali su veoma rijetki oni koji su svoje
snove pretvorili u vječnost i tako osigurali sebi ono što je rezervirano samo za
bogove - besmrtnost.
Sanjar, Jules Verne (1828.-1905.) je svoje snove pretvorio u romane koji se
čitaju svugdje u svijetu i koji će biti čitani navijek. Pisao je mnogo i
kvalitetno, a od svega napisanoga posebno se ističu djela: Pet tjedana
u/balonu (prvi napisan roman), Put oko svijeta u 80, dana, Djeca kapetana
Grantc/, Put u središte zemlje, Put na Mjesec/, Putovanja i pustolovine
kapetana Hatterasa, kao i njegovo najpoznatije djelo 20.000 milja pod
morem, te nastavak tog čudesnog romana Tajanstveni otok. Na samom
početku svog književnog stvaralaštva pisao je tekstove za opere jer gaje od
ranog djetinj-
153stva opčinjavala glazba i glumačke vratolomije na pozornici. Spojivši

glazbu i glumu, odlučio je stvarati književna djela koja će se izvoditi u
opernim kazalištima, ali doživjevši potpuni neuspjeh, brzo je odustao od
svega toga na sreću čitalačke publike cijelog svijeta. Kako je bio
avanturističkog duha, zanimale su ga pustolovine, a kako je bio veoma ra-
doznalog uma, zanimala su ga i otkrića. Iz svega toga stvorila su se djela po
kojima Jules Verna nazivamo ocem znanstvene fantastike, veoma popularnog
pravca u književnosti u XX. stoljeću. Od svojeg prvog romana, Pet tjedana u
balonu (koji je također tiskan u ovoj biblioteci) Jules Verne prati nit svojega
duha koja će ga proslaviti i potpuno odvojiti od drugih svjetskih književnika
svoga vremena. Na osnovi poznatih dostignuća, Jules Verne poput znanstve-
nika otkriva sasvim nepoznate pojedinosti kao što su daleka putovanja
balonom, daleka putovanja svemirom (raketa i let na Mjesec), daleka
putovanja ispod mora (podmornica), daleka putovanja slikom i tonom
(televizija) i još mnoga putovanja koja će u budućnosti postati realnost.
Srećom nisu ga zbog njegovih fantazija osudili, već su ga rado čitali pa je još
za života stekao veliku spisateljsku slavu. Rijetki su pisci kao stoje Jules
Verne koji je u svojoj mašti tako daleko mogao putovati, i rijetki su pisci koji
su toliko bili ispred svog vremena, i rijetki su pisci koji su toliko ljepote
poklonili svijetu.
Jules Verne je mnogo vremena proveo ploveći morima i većina njegovih
djela je tematski vezana
154
uz more. Nitko nikada nije tako duboko zaplovio morem u svojim snovima i
tako zanimljivo opisao morske dubine i život pod morem. Pisac daje najviše u
onome čime je opčinjen, pa nije nikakvo čudo daje 20.000 miljapod morem
njegov najbolji roman. Kao i u drugim romanima, Jules Verne u ovom djelu
izvanrednom vještinom majstora usklađuje znanost i lijepu književnost,
vizionarski predviđajući ono što će znanost tek otkriti.
Boris Škifić
SADRŽAJ
Pokretna stijena..................................................5
U potrazi za morskim čudovištem.......................13
Zagonetka se objašnjava....................................21
Tajanstveni zapovjednik čudnovatog broda.........27
Carstvo elektrike............................................... 37
Putovanje morskim dubinama..........................43
Šetnja po morskom dnu.....................................51
Prolaze dani i tjedni..........................................59
Urođenici dolaze................................................71
Novi prijedlog kapetana Nema........................... 79
Lov nabisernice............................................... 83
Ispod prevlake.................................................. 89
Na Nautilusu je lijepo, ali..................................95
Nestali kontinent.............................................105
Pod ledenim stijenama.....................................115
U ledenom oklopu............................................123
Borba s hobotnicom.........................................131
Osveta.............................................................137
Bijeg................................................................147
Bilješka o piscu...............................................153
GRADSKA BIBLIOTEKA KOBRA
KNJIŽNICA SUŠAK 157 KumiCićeva 43 Još objavljeno u biblioteci
9$asidzamtadež\
... Skupinu prijatelja nenadana oluja odbacila je na nepoznati tajanstveni otok. Osuđeni da na
njemu zauvijek ostanu, grade svoj novi dom koristeći mnoga znanstvena saznanja. U nizu
uzbudljivih avantura, otkrit ćete i tajnovitu sudbinu čudesnog kapetana Nema.
... U svojem prvom romanu, Verne opisuje znanstveni poduhvat trojice istraživača koji su se
osmjelili istražiti središte Afrike balonom. Dogodovštine s ovog uzbudljivog putovanja
čitatelju će otkriti mnoge afričke krajolike i običaje.

Werne Jules 20.000 Milja Pod Morem - Compressed

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Werne Jules 20.000 Milja Pod Morem - Compressed

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Jules Verne

Godinu 1866. svi su zapamtili po jednom čudnom događaju, jednoj

20.000 MILJA POD MOREM

20.000 MILJA POD MOREM

5720.000 MILJA POD MOREM

Tada započe strahovita bitka.

20.000 MILJA POD MOREM

Mogao sam razlikovati nejasne siluete zamaka, hramova, palača...

20.000 MILJA POD MOREM

- Ledena zamka! - poviče Ned.

Zar je vir podmornicu uvukao u svoje ždrijelo... ?

Još nije ni dovršio, a čamac se otkine.

153stva opčinjavala glazba i glumačke vratolomije na pozornici. Spojivši

You might also like