Personal Nothing

Svijet nije onakav kakav se čini i kako ga ljudi predstavljaju. Često smrdi na
oholost i čanzgrizavost koja prevladava među ljudima od praprapravijeka. U
zadnje vrijeme često me grize život i gura me na rub litice ne razmišljajući što
će se dogoditi neki drugi trenutak ili možda nikad doživljeno sutra, kao i ono što
je bilo jučer, a kamoli ono što je sad i nikad više. Govoreći o ovakvim stvarima,
otvara moju priču o sebi. Ne, nisam sebična, ali bi neke stvari htjela samo za
sebe i ne bi ih htjela podijeliti s drugim ljudima, ali to s nekim, možda,
neobjašnjivim razlogom zvuči tako. I tako došao je dan, to podne, kada se sve
promijenilo, potpuno iznenada. Bila sam dijete koje je uživalo u svom
djetinjstvu i ne misleći kako će mi se život potpuno promijeniti iako već je
tokom prošlih i davnih godina. Taj dan... sreća je kao para isparila i na neko
duže vrijeme nestala, ali se vratila s vremenom iako je dugo trajalo. No, vratimo
se na opće glavni dio. Tada, daleko tada... Smrt mi je mahnula i otišla, ostavila
mi je nešto iza sebe što mi je dalo neku vrstu snagu za dalje iako nisam to tada
razumijela, ali danas nakon dosta godina to konačno razumijem i malo žalim što
imam tu neobičnu moć koju ne znam pravilnu koristiti, ali... Razvijam ju
skupljajući znanje svakom sekundom i danom što me jača i daje mi nešto što
drugi ne mogu razumijeti na taj isti način. Vjerojatno sam se rodila s dobrim
srcem, ali ne znam zašto mi to koristi kada ga svi bacaju na pod i cipelare do
krvi što užasno boli i daje neizmjernu količinu patnje i praznine. No nije to
jedino što posjedujem, postoji nešto što me veže kao pupčana vrpca koja je
vjerovatno previše čvrsta i elastična i teško će mi biti kada dođe gđa Smrtić i
oduzme mi moju najmiliju osobu na svijetu, no Smrt je gadura i gora nego sida i
prostitutka skupa. Oduzet će mi sve što imam i tu moju moć od koje ću se
morati oprostiti i nastaviti dalje sa životom što je normalno dok ja to smatram
nenormalnim, no nije bitno... Imajući na umu da imam tri ličnosti koje možda
svaki čovjek kao pojedinac ima, ali to ne zna ni ne umi razmišljajući o tome da
se ne preplaši i već samog sebe. Kao što rekoh, postoji triobena ličnost: Heidi,
Alexandra i X! Sve one tri predstavljaju moj dašak vremena: prošlost, sadašnjost
i kvazi budućnost. Prošlost zvana Heidi predstavlja bezbrižnu mene koja se
ponaša kao hedonistički patuljak sa dozom čudne pameti koja nema veze s
vezom i takvim sličnim stvarima. Na dalje, Alexandra je ona koja predstavlja
mrvicu budućnost sa super moćima koje previše djeluju na psihu. Na kraju,
ostaje samo X koja je skoro pa beskorisna sadašnjost, no skuplja pamet i gleda
svijet i zgražava se nad društvom oko sebe i dalje i bliže. Nitko ne bi razumio pa
ni dotični čovjek da svatko posjeduje neku osobnu moć pritom ne razmišljajući
o takvim stvarima jer, hmm... Postoje ljudi (ako se mogu nazvati ljudima) zvani
vjerski fanatici koji ne vjeruju u vanjske sile prirode na taj određeni način.
Proglasili bi me vješticom (nije da se hvalim, ali jesam jedna od njih) i spalili na
lomači i odrubili glavu na giljotini jer, eto, vjerujem u četiri elementa prirode i
još neke tamo kvazi Božje sile koje su pitanje života i smrti i još tamo nečega
između svega toga. Ma neka sam luda, a i zdrava jer ne razmišljam na način da
vidim Boga u svemu, tipa u zahodu i da je možda u obliku drekecu (ne dajte se
uvrijediti na moje razmišljanje o paralelnom svijetu druge dimenzije) ni nikako
drugačije jer nisam odgajana na taj način koji bi ljudi vjerojatno očekivali. Nije
li smiješno, da ne kažem tragično, da je Djevica Marija začela po Duhu Svetom i
pritom još uvijek zakleta djevica. Nisam antikrist, ali to mi je kao neki vic koji
nema smiješnu poantu tj. ima, ali nema. Isto tako, kako je Isus u svojih skromnih
trideset godina života ostao djevac, a imao je super moći. Hm da, dođu fanatici
pa malo šamaraju mozak golim, mokrim rukama što boli mene coprnicu u srcu i
duši. Dakle, nisam nikog ubila, dobro, u mislima jesam, ali to nije ubojstvo za
sud i oduzimanje vlastitog života, ali katkad mi stvarno dođe da neke dotične
curice ubijem jer su odvratne na prvi i drugi pogled. Time aktiviraju moju
negativnu vatru i potiče moju sarkastičnu suhoću i tako redom. Stvarno je
zabavno zafrkavati ljude do neke određene mjere i da su pri tome zdravom
razume (za pamet je već kasno). Hvala Bogu i Isusu pa da se ne drogiram, ni
ništa ozbiljno, ali kao što sam već rekla, normalna sam. Iz nekog neobjašnjivog
razloga, ne volim kad me se gleda kad nešto stvaram jer... eto, ne znam, stvaram
neke stvari sebi za ljubav i korist, nesvjesno koristeći svoj mozak i razvijajući
razum, bez srca jer to ne spada u hranu i umjetnost. Osluškujući komentare sa
svih strana, smatram da oba svijeta pretjeruju i svim segmentima. Fanatici melju
svoje, antikristi svoje, ali nekako više podržavam antikristi nego fanatike jer
malo je glupo gurati Boga svagdje pa i u ormar. Neutralna sam što se tiče vjere,
poslušam sve i svašta pa dajem svoj neki zaključak i koliko toliko pazim da ne
uvrijedim ponekog fanatika da mu gospona podzemlja ne bi spomenula na
nikakav mogući način. Neće čovjek izletijeti iz svoje crvene pećnice i poklati
sve oko sebe jer oh ne bi vjerovali, ljudi su ga izmislili da bi mogli plašiti druge
oko sebe. Pametno, isto tako i za raj koji isto tako ne postoji osim na ljudskim
umjetničkim djelima i ponekim famozim knjigama. Tako da svaka čast,
nasmijavate publiku sa svojim vjerničkim foricama koje grizu nas normalne
ljude i pojedince oko sebe. Kad smo već kod toga, Hrvatska je izrazito katolička
zemlja koja vjeruje da će se stopa nezaposlenosti smanjiti preko noći, ako ne i
prije iako... čisto sumnjam da bi jedna bila potrebna da se sve promijeni.
Zapravo bilo bi moguće da nemamo kretene na vlasti i određene crkvene
poglavare koji seru po nama normalnim ljudima s potencijalnim moćima
skrivenim duboko u srcu. Bijaše ja normalna, nekoć, vjerojatno više ne, no ode
mi život na razmišljanje zašto... nešto... ništa! Misleći kako se neke (većinom
sve) stvari događaju samo meni i na kraju stvarno ispadne da se takve stvari
samo meni događaju i nikom više jer ja sam čovjek bez mozga i s triobenom
svojstvenosti. Spominjajući triobu, Alexandra je najmrža prema svijetu oko sebe
i često posjećuje paralelnu dimenziju obavljajući neke incognito misije ne bi li
spasila svijet od zombi fanatika koji joj zagorčavaju život disajući na loš način.
Često ulazi u portal preko svojih dragih prijatelja vrana stvarajući jato i otvaraju
famozni portal za drugu dimenziju koja je zapravo stvarni svijet i nikad nije
vidjela svoju najmlađu sestru Heidi jer ona umire iznutra uživajući dok izvana
leti preko brda i dolina. Alexandra je često voljela dok nije počela mrziti sve što
diše, mislim na pojedince. Ah da, zvuči kao tipična moderna bajka, ali to nije
cilj ove bestidne zabave. Malo previše često teži ka promjenama, baš kao i X
koja je obična, ali istovremeno i neobična za svoj uzrast jer posjeduje što mnogi
ljudi nemaju na ovom plosnatom svijetu. Posjeduje – dobro i... blesavo srce
puno zakrpa i flastera koje sporo, ali u laganom ritmu pumpa krv. Dirljivo,
mhm, ali to je ogroman komadić stvarnosti koja grize kao najopasnija kiselina i
zasmrdi sve oko sebe. Također dirljivo, X zna iskoristiti situaciju u svoju korist i
nestati u vidu magle sa smiješkom dok se magla vuče kao dotična gđa Smrtić
Smrdljiva Noga. Baš je ludo biti neshvaćen u društvu jer to dokazuje koliko
pojedinac može biti unikatan i, da se tako izrazim, sjebati iste dripce i time
okrenuti sebi svijet u najboljem svjetlu jedne ekstra blješteće žarulje kao i one iz
Betlehema. Onda je to bila super tehnologija, rekla bih bolja nego sadašnja, ali
to je ipak nova era pa reko dobro, napredni neki ljudi za svoje vrijeme. Još da su
imali Internet, ma kud ćeš bolje, mogli su pustinjskim taksijem, nešto kao
Camellexpress. Ah fanatike bi to naljutilo jer ipak, Mojsije je prepolovio more i
ajmo dalje, malo nepošteno od onog tamo gore što je dopustio da se potope i
konji, mislim životinje, ne? Eto, zašto ljudi danas ne bi imali moć razdvojiti juhu
i hvaliti se time na sva zvona jer to je ful kul za današnju ekipu smr(a)dova
okolo na okolo. Jednostavno jako kul i fora. Uhm da, vjerovatno sam već na
naopakom križu jer kritiziram sve živo i neživo dok je to meni gušt. Takav mi je
život, zabavan i malo veliki, no moje ruže su bijele i crne, ali većinom sive jer
su kvazi neutralne jer dimenzija svijeta je premala za normalnog čovjeka poput
mene. Rekla bih pakao=roštilj, u smislu da je navodno tamo dolje toliko vruće, a
raj... jedna šljunčana plaža prepuna otpadaka i šučmurastim oceanom i pokojom
crkotinom na površini i plićaku. Tako govore trendovi ovog propalog svijeta
kojeg su uništili ljudi svojim postojanjem od prije nebrojno godina, već par
tisućljeća, dovoljno je da su počeli disati da bi ubili taj divni beskorisni truli
zrak. Sramota, bolje životinje žive nego ljudska gamad koja ništa ne zna, osim
sve sjebati oko vlastite osi. Histerično loše i fuj, fućkaš ti to što je onaj tamo
neki Bog stvorio prirode i ljude koji su sve zajebali i ona Eva koja je bila naivka
i pojela jabuku i morala platiti Bogu krvave kamate koje i dan danas traju kod
modernih žena dok je Adam dobio jabuku u grlu i tako je ostalo do današnjeg
dana i trenutka. Da nije bilo tog fenomena, muškarci bi zvučali kao da imaju
helij u grlu pa bi to bilo, hm očajno i blesavo, no očito to obične ljude zabavlja
što neki imaju manu ili deset njih dok ne postoje oni koji bi prihvatili i šutili.
Neobično loše i katastrofa za pomisliti na takvo nešto. Ovaj život smrdi na
propast kompletne civilizacije za čitav ljudski rod i čovječanstvo. Tehnologija
napreduje, ali ljudi ne. Dokle god ima rata i mržnje, sve je više Kineza i kosooke
žute ekipe koje je sve više i više, makar ih ovako ili nema dovoljno na svijetu,
ma ne, uopće ne. Na kraju će postati kineska Europa, a na fanatizam će požutjeti
i postati niskog rasta i zavidne pameti. Samo da ne budu vjernički roboti jer će
svijet otići u tri lijepe... Makar je već ovako otišao tamo, ali ono, još dodatno –
bi još podivljali vulkani, potresi, poplave... Priroda je popizdila na ljude i
kompletan ljudski rod, što me ne čudi u ovoj današnjici jer su još prastare
civilizacije prorekle da će ovo mjesto zvano svijet otići tamo daleko blizu, što se
ispostavilo istinitom činjenicom i to me sve pomalo straši. Strah me disanja
trulog zraka, ako se može nazvati zrakom, svaki trenutak se mijenja i ode u
nepovrat i ostane par sekundi ništavila i relativno svježe nostalgije koja probada
u organe manijaka...

Protokol ovog nepodnošljivog života svodi se na život i smrt. Strah od

svijetlosti, a užitak u tami. Nesnošljivo postoji osoba pa i više njih koje su mi
promijenile pogled na cijeli svijet, nevezano za moju daleku prošlost od prije
nekih desetak godina kada su stvari izmakle kontroli, no nikog nije bilo briga jer
ego je veći i od samog Boga što ljudi čini jedinstvenima i... očajnima. Gotovo na
svako pitanje dobijem odgovor, ali ima jedno koje nikad neće biti odgovoreno
do kraja civilizacije. Pitanje glasi – zašto dobri ljudi umiru puno češće nego
zlobni ljudi? (...) Nikad jasna misterija poput ove, retoričke i sjetne. Kao što
rekoh, postoji mali skup ''dobrih'' ljudi koji su... hmm... dejavu pakiranje. Što
reći? Ništa, kao i uvijek jer je život jedno veliko ništa. Paradoksalno i već
viđeno, kao da je svemir jedno veliko ništa, ali nešto jer je bez čovječanstva i
njegovog osobnog interesa. Postoji netko zvan po zori i suncu i netko nazvan po
mračnoj strani ovog napaćenog svijeta pomalo bezobzirnog. (Hvala im na
svemu, iako su dan i noć razlike.) Vjerojatno bi netko rekao da sjedim na dva ili
više stolca, no međutim ne mogu protiv sebe iako ispadam psihička drolja koja
ništa drugo ne zna osim voljeti i uživati u određenim stvarima. Čudno li je to
iako sam i dalje u ljubavnoj grani jer uvijek postoji određena komplikacija koja
će promijeniti cjelokupan međuljudski odnos dvaju srca i duša i, ajme meni,
tijela. Volim što me ne vole i cijene kao kantu smeća. No moj dražesni otac
moje djece kaže: ljubav je rat, što je uveliko istina pored svega što diše.

I tako unedogled. možda su me gluhi čuli kako vrištim, a slijepi vidjeli moje
suze. Sudeći po tome da je biti dobar zapravo najgora stvar na cijeloj kugli
zemaljskoj. što bi to konkretno značilo za ovaj svijet? U konačnici nema
idiličnog ni idealnog značenja ni odgovora. Čemu uopće biti zahvalan nekome
kada taj netko bez puno razmišljanja može okrenuti leđa i nikada više se ne
vratiti. I onda kažu da je čovjek socijalno biće. Dragi autori Biblije, znam da ste
mrtvi i pokojni par tisuća godina i već ste fosili, ako ne i sirova nafta, no želim
reći da ste se gadno zajebali sa svim tim metaforama i paradoksima. Time se
potiče moja volja, meni osobno, najdraži sport - kolutanje očima. dokle god
postoji ljudska glupost, toliko će i moj sport trajati. Stalno mi se nameće pitanje
zašto me draga moja majčica donijela na svijet ako sam ja plod fiktivne
stvarnosti umjesto Wendy? Ni Alexandra ni Heidi nisu znale što ih sve čeka na
zemaljskom životu. Šok i nevjerica kada se umjesto Wendy pojavila - X! No
dobro, u svijetu čežnje i suvremenih barbara, ništa više nije toliko nevjerojatno
osim ako bi vanzemaljac silovao nekog (ne)običnog čovjeka pa bi se to nazvalo
čudom s velikim Č. Za sad je i zrak isti i nečudljiv.

U međuvremenu u toku čitavog nekontroliranog vremena, jednostavno se sve i

svašta izdogađalo i vrijeme je bacilo ocean pun nepodopština. Moj svemir je
zadesila strašna tragedija tzv. lavina loših karmi koje nemaju nikakve poveznice
makar je bilo i dobrih stvari, ali tek poslije nekoliko čistki. Što bi to značilo za
okolinu svemira? Opet ništa. Čudno? Ne jer smisao gubi smisao. Šteta što je
mana biti dobar, dvostruko rečeno, košta živaca pa i života u cjelini. No zašto
širiti negativu koja može planuti u rat bespotrebnog lošeg zadovoljstva pa i
ubijanja striktnoga što je milo i drago? To nije ni pitanje ni činjenica već samo
istina o stvarnosti fikcije. Ne posjedujem mržnju, ali određene ljude bi spalila
žive koliko mi piju krv na slamku. Ne bih ništa rekla da se to dogodilo samo
jednom, ali to je bilo barem deset puta i svaki put bi prešutjela jedan dio da ne
nastane požar i da pepeo ne takne moju dušu kao takvu. Na dalje ono što ja
mislim, a pokazuje se kao istina kolektivne prirode, jest ljudska dvoličnost opće
psihe koja se pojavljuje dva puta dnevno dok nekima se pojavljuje i po tri puta,
odnosno dva, ali taj treći put iskazuje posebnost. Poprilično zbunjujuće za
obične ljude koji ne gledaju svijet kao idealno mjesto za zaspati u nemiru.
Nedorljiv aspekt koji me vuče za oba rukava, vjerojatno me neće raskomadati
moju egzistenciju osim ako baš inzistira da ne postojim kao takva, ne želeći
moje sestre kao plod maštovite fikcije. Ustrojnost slobode mi ne dozvoljava biti
ono što jesam pa bacam nemoral koji je potpuno bezvrijedan – u mom komadiću
svemira i posjedovani kut. Dakle samo tamo, inače je to skroz normalno danas i
jučer pa i sutra kao subjektivna stvar svih načela. Ne tražim riječi ljubavi, ali ih
je lijepo znati duboko urezane negdje gdje ne dotiče srce. Emulzija svih osjećaja
stvara nelagodu u daljnjem psihičkom razvoju ne dajući nikakve odgovore gore
u svemiru i dalje od toga. Zašto je tako, ne znam, čovjek je preškrt odgovoriti na
tako nešto i pokrenuti daljnju rapravu bez komparacije nečeg sličnog ili istog.

Čovječe koji ovo čitaš i tragaš, savjetujem ti da radije nemoj voljeti bolju
polovicu koju znaš duže od djetetovog začeća jer ćeš se više zajebati i
pokolebati u svojim trenutnim i daljnim odlukama. Isto tako, biti sam je loše i
očajno, međutim suputnik s kojim dijeliš donekle iste interese je cjenjenije nego
išta drugo na cijeloj kugli zemaljskoj. Bez dubokih osjećaja jer bol dolazi kao
bumerang i teži ka kontinuiranom savršenstvu patnje. Ne čovječe, ne možeš
procvasti zbog jedne osobe koja ti je ubila depresiju i pomogla ti gledati svijet
kao televizor u boji. Lažeš sebe i druge navodeći da si sretan dok sutra ćeš
ponoviti svoju nesreću i živjeti sve dok se netko drugi ne pojavi i promijeniti te
govoreći mi da sam ja samo u prolazu kao neka marioneta bez trunke kontrole.
Da si pametniji, ne bi mi to napravio i ubio sve moje nade svojim topovima i
moje lađice potunuše duboko na dno oceana. Sreća tvoja što postoji papir i
olovka pa si mrtav na koricama. Karizmatično je jutro pametnije od večeri, ali
nije baš uvijek tako, barem ne ovom slučaju. No dosta o tebi, idemo bacati
gumene patke na neku drugu žrtvu. Krenimo na vedriju polovicu svemira koja
ne iziskuje težinu u glavi. Poštujem nekolicinu ljudi u svom životu i to je sasvim
blesav svjetonazor. Tokom svog skromnog života, ne računajući na moju čudnu
i staru dušu, upoznala sam mnogo ljudi. Jedan dio njih su plaćeni besramnici, a
drugi dio bi bio vođe vlastitog uma. Što ako ti kažem da ljudi uopće nisu takvi
kakvim se vječito predstavljaju? Ne bih to bez veze naglašavala jer neke osobe
ne poznaju zlo kao takvo jer su uništeni srećom kakvu nitko drugi ne poznaje
osim njih samih. Nerazumno, no dobro. Da se malo vratim na onu nekolicinu
ljudi koji su mi promijenili život za 720 stupnjeva i toga sam bila donekle
svjesna da se ipak dogodilo u neku korist ovog svijeta. No bilo kako bilo, kao da
sam zaboravila da postoje muški maniri pa sam se poprilično ugodno iznenadila
kada sam te duge zime dobila poljubac u ruku, ali tek spletom nekoliko
određenih okolnosti na kojima sam zahvalna. Da nisam otišla na taj zimski JD
party, vjerojatno ne bi doživjela to što je bilo. Možda se nikad ne bi isplepetala
čitava sudbina dobrih i loših stvari koje su mi donijele neku zanimljivu lekciju
života koju danas koliko toliko provodim u praksi. Noseći taj crni AS u rukavu,
u sebi kao i u srcu sadrži čitavu srž ljubavi i razumijevanja koju nitko drugi
nema toliko kao on, i još par njih, ali oni su kompletno nebitni pored njega,
barem u drugoj ruci kad već ne u prvoj ruci koja vodi svoju politiku. Moje
vjerovanje nalaže da to poznanstvo i cjelokupan događaj istinski nisu slučajno
nastali jer slučajnosti ne postoje na planeti Zemlji! Apsolutno sve se događa s
razlogom i ništa nije bezrazložno u ovoj galaksiji. Tako kaže kuharica sa
određenim omjerima svega i svačega. Vjerovati ili ne, prepuštam višoj sili i onoj
još višoj od više. Za sad samo vjerujem da je on taj koji mi je pomutio razum na
dobročudan način i da pritom nemam ružičaste naočale jer sam svjesna
apsolutno svega, osim možda zidnih godina koje ne bi trebale predstavljati
prijetnju pred pad svih ostalih padova ako bi stvari protekle incognito pa tako
nitko ne bi bio oštećen tim činom tajne ljubavi. Ne želim se nadati nekim
stvarima jer uvid u sam smisao je vrhunac svega što ide kroz slamku očaja.
Pokušano, isprobano pa i progutano. Uspjeh kao krajnost nedostižnosti utječe na
mene kao najzlatnija medalja ikad, ali za mene to gubi ikakvu potencijalnu
vrijednost jer ništa ne traje vječno, no galaksijski pristup toga možda i bude. Ne
znam i ne želim znati jer je to sklizak teren koji se povremeno smanjuje i daje
mi sve manje i manje mogućnosti kako svakim danom i noći pomalo nesvjesno
starim u svom tijelu i zato se ne osvrćem oko toga jer imam previše briga da bi
sad i na to pomislila, a da ne kažem kako imam slobodu ničega na ovom svijetu
punom beskorisnih jadikovki koje ubijaju sve oko sebe, ni malo žalosno. Samo
protuvječno pitanje opstanka ovog trenutka i onog prošlog koji se nikad više
neće ponoviti u istom životu i nekom istom i drugom. Tugaljivo, no hvala im za
to nešto što su mi dali i zaboravili uzeti to natrag. Predivno za moju malenkost,
negadljivo za njih, ali nema veze. Idem dalje pa kako me zapadne, srušit ću već
moć ljubavi je nenadjebiv osjećaj koliko god to bilo isfrustrirajuće i besmisleno.