Ličko-senjska županija

1. Opišite urbane karakteristike Otočca.

Otočac se razvio na rijeci Gackoj čija je vodena mreža izravno je utjecala na morfologiju naselja
i njegov povijesno urbani razvoj sve do današnjeg doba. Otočac, nikad pokoren grad, bio je
sagrađen na otoku (nizinska utvrda) usred rijeke Gacke, a oko njega dalje prostirala se prostrana
močvara koja je grad činila gotovo neosvojivim. Bio je opasan jakim zidom, a osnova je imala
oblik nepravilnog sedmerokuta, sa šest kula na vanjskom zidu i visokom četverokutnom
kulom unutar zidina. Time je stvorena jezgra urbaniteta Otočca koja je sve do 18. stoljeća
ostala bez značajnih promjena.
Otočac svoj naziv i opstanak duguje riječkom otoku. Otočac (mali otok) se sve do 18. st. nalazio
na prirodnom otočiću usred rijeke Gacke, utvrđen zidinama i kulama radi obrane. Prići mu se
moglo samo čamcem. Toga je činilo neosvojivim i u svojoj dugoj povijesti Otočac nikada nije
bio zauzet. Ostali žitelji gradili su u rijeci Gackoj sojenice na vodi u blizini utvrđenog grada, pa
je susjed k susjedu mogao doći samo čamcem. Bila je to svojevrsna Venecija u malom. No, na
području grada ima tragova življenja čovjeka iz starijih vremena. Japodi su živjeli u gradinama
na Umcu i Vinici.
Na planu grada P. Jovanovića iz 1820-ih egzaktno su prikazani svi postojeći elementi
topografije, graditeljstva i regulacije prostora. Jasno su vidljive vode rijeke Gacke s otocima i
rukavcima, a na sjeveru je naznačeno brdo s tvrđavom "Forticom". Ističe se mreža cesta koje
povezuju gradsku utvrdu na otoku s pojedinim grupacijama zgrada i pojedinačnim objektima na
obalama. Svi prijelazi preko vode riješeni su mostovima kojih ukupno ima šest.
Vojna krajiška uprava sagradila je 1619. godine iznad Otočca na istoimenom brežuljku utvrdu
Fortica (visinska utvrda) i time konačno spriječila Turke da zauzmu Otočac i prodore prema
Primorju i Senju. Otočac se počinje razvijati i izvan gradskih zidina tek sredinom 18. st. Sve
važne vojne zgrade otočke pukovnije nalazile su se ispod Fortice. Utvrda je počela gubiti svoj
značaj već početkom 19. st., o čemu govori podatak da je 1804. preuređena u barutanu. Kad je
turska opasnost konačno jenjala i kad je grad postao sjedište Otočke pukovnije, Carica Marija
Terezija učinila je grad 1746.god velikim trgovištem. Već je 1727. osnovala u Otočcu
trivijalnu školu, a 1782. krajišku glavnu školu. 1870. godine dječačka škola pretvorena je u
građansku školu. Hrvatski general Nikola Maštrović 1844. godine u gradu je osnovao
kazalište koje je davalo predstave na njemačkom i hrvatskom jeziku. Ulaznice za kazalište
tiskane su u Beču čak u četiri boje. Godine 1873. ustanovljena je narodna čitaonica koja
djeluje sve do danas, a koju je podupirao i veliki hrvatski mecena, bosansko srijemski biskup
Josip Juraj Strossmayer. S vremenom su provedene brojne melioracije rijeke Gacke i Otočac je
poprimio današnji izgled i kao jedini podsjetnik na burnu prošlost nekadašnje utvrde na otoku
usred rijeke Gacke ostao je naziv – Otočac.
Rijeka Gacka grad dijeli na Gornji i Donji grad. Središte je Gornjeg grada crkva Presvetog
Trojstva, prostrana jednobrodna građevina sa zaobljenim svetištem i sa tri bočne kapele sa
svake strane. U crkvi je bilo sedam kasno-barokno-klasicističkih oltara, propovjedaonica,
krstionica i nadgrobne ploče iz 18. st. (obitelji Degoricija). Od oltarnih slika ističe se Raspeće M.
Shiedera iz 1867. g. Ova se crkva spominje 1684. no vjerojatno je mnogo starija. Pretpostavlja se
da je sagrađena na ostacima nekadašnje benediktanske crkve sv. Nikole, koja je za vrijeme
Otočke biskupije bila katedralom. U otočkoj župi čuva se pečat otočkog biskupa Petra Andreisa,
mitra jednog od otočkih biskupa iz 15. st. I urbari s početka 18. st. u Donjem gradu 1723.g.
sagrađena je u Poljicima jednobrodna kapela Blažene Djevice Marije. Mnogo je manja
poligonalna kapelica Sedam žalosti Blažene Djevice Marije iz 1725.g. na brdu Fortica.
Park - nekadašnji eexerzierplatz (vojno vježbalište) ili paradenplatz, okolo dvije crkve:
katolička crkva Presvetog Trojstva i pravoslavna crkva sv. Velikomučenika Georgija.
Gradnja vojnih zgrada počelo je rušenjem starog grada na otočiću Gacke 1829. Zadržao svoju
namjenu do 1914. Tada je na njemu podignut spomenik palim junacima 79. pješadijske
pukovnije “Ban Josip Jelačić” i to je začetak parka.
Zgrada pukovnije (quartir) 1843.-1848. bila je tada najsolidnije zgrada u otočcu. Zvali su je
generalija, pukovnija, obrstarija,
Palača poglavarstva u Otočcu.
Kasni barok, klasicizam, historicizam
Ikone u crkvi sv. Georgija slikao isti slikar koji je naslikao oltarnu palu sv. Trojstva u župnoj
crkvi.
Svi ovi objekti imaju neke zajedničke karakteristike. Jednostavni su i bez raskošnih detalja
tipičnih za baroknu izgradnju toga vremena. Masa pročelja i krovišta je izbalansirana, solidno su
građeni i izvedeni.
Pečat tradicijskoga građenja u Gackoj dala je Vojna granica. Tako su već od početka 18. st
građene zgrade prema, uglavnom, tipiziranim nacrtima vojnih inženjera za posadna mjesta u
Vojnoj granici. Svi ovi objekti imaju neke zajedničke karakteristike. Jednostavni su i bez
raskošnih detalja tipičnih za baroknu izgradnju toga vremena. Masa pročelja i krovišta je
izbalansirana, solidno su građeni i izvedeni. Ovo je graditeljstvo u cijelosti bilo prilagođeno
klimatskim uvjetima, socijalnome standardu stanovnika, navikama i potrebama (maleni prozori,
niski stropovi, šiljati krovovi, ognjište, peći za grijanje, zaidane kuhinjske peći i dr.) te
materijalima koji su ga okruživali i bili mu na raspolaganju (drvo, kamen, slama, pijesak i sl).
Izvorno su sve to slobodnostojeće visoke prizemnice dubokoga, pravokutnoga tlocrta, pri čemu
one manje imaju skoro kvadratičnu osnovu. Imaju karakteristična, visoka četveroslivna
krovišta s dva dimnjaka na uglovima. Pročelja su u pravilu glatko ožbukana, s glatkim
razdjelnim vijencima i trakama oko pravokutnih otvora prozora i vrata.
2. Objasnite tradicijsku gradnju na primjeru mlinica na Majerovom vrilu.
3. Na koji se način iskorištavala voda u mlinicama? Što su stupe za valjanje sukna, a što
koševi za valjanje biljaca?
22. Kakva su lička sela i kuće u gorskim predjelima Like, a kakva u primorskom dijelu
županije?
pranja biljaca (Biljac je vrsta prekrivača u području Like i Dalmacije napravljen od prerađene i obojene
vune.) tzv. valjanje u stupama. Stupe su posebna vrsta obruča u koje vodeničari ili mlinari stavljaju biljce
u kojima se oni pod padom vode valjaju te njegove vunene niti postaju čupave, nakon čega biljac postaje
bogatiji. Nekada se uz biljce na taj način prala i odjeća a u suvremeno doba se prali tepisi i prekrivači.

Uz mlinice gradile su se stupe za valjanje sukna i koševi za valjanje biljaca i deka od kojih se
izrađivala u to siromašno vrijeme, neophodna odjeća za stanovništvo.
Nisu mlenice bile samo za brašno i hranile tijelo one stupe su služile za valjanje sukna i koševi
za valjanje deka BILJACA i deka neposredno uz malenice.
biljac oliti sukanjac. To ti je deka od domaće ovčje vune, a teška je ko smrt.
Tradicijske seoske kuće su najbrojniji tip građevina. One su nositelji lokalnoga i regionalnoga
identiteta, a razlikuje se stariji tip kuće sa šatorastim krovištem te noviji s dvostrešnim
krovištem. Obilježje ove gradnje je kameno prizemlje ili konoba od kamena i stambena
etaža od brvna, koja se na nekim objektima ožbukavala.
Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek
nekoliko na vrilima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju meljave koristeći pogonsku
snagu ove rijeke. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, kao objektivizacija
njihovog sklada i suradnje, čuvaju one ovdje sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta.
Mlinski kamenovi na sinačkim skelama kloparali su neprekidno, uz huk i šum vode, i danju i
noću, preko cijele godine. Najviše od vršidbe do kraja jeseni, a za velikih povodnji ili niskih
vodostaja rijeke Like, ovamo u meljavu putovalo se satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like.
Dovozilo se žito na volovskim kolima ili samaricama, a zimi saonicama kad konjska zaprega još
bila je rijetkost. Sve vrvjelo je od pokreta, od života i ljudi; na skelu dolazilo je dnevno i red na
meljavu čekalo je i po dvadesetak vozova. Skoro nestvarno u slici ovog, od mlinarenja nekad
imućnog, danas izumirućeg sela. Mlinarenje svojim autohtonim, stoljetnim iskustvom održavalo
se ne samo kao način gospodarenja; uz mlinove razmjenjivala su se znanja i iskustva, učvršćivale
su se veze i prijateljstva, razvijala se komunikacija uz puno šala i smijeha.
Jer na meljavu trebalo je čekati, pa su dovozeći žito, seljaci sobom donosili hranu i sijeno za
blago. Ako je trebalo čekati dulje, a na red se ponekad čekalo i po dva-tri dana, mlinar se brinuo
za njihov boravak, skrbeći za njih hranu i smještaj. Trebao je namiriti sijenom njihovo blago i
dovoljno kruha ispeći dnevno. Do svog ugleda trebao je držati, paziti na žito, da se uvijek melje
fino. Bilo je i mlinara kojima je bilo važno
5
samo da se mlin okreće kako bi meljava brzo bila gotova i kako bi u naplati usluge ubrali više
ujma. Pa se i mlinarenje činilo izvorom lake zarade i sigurnog prihoda Alimlinsko kamenje
trebalo je održavati. Svakih nekoliko dana, ovisno o količini meljave, trebalo ga je izvaliti i
klepanjem naoštriti, a samo vještiji mlinari znali su kamen isklesati, složiti ga u kružni kalup od
dasaka i zaliti smolom, pa kad se ona stvrdne, zakovati ga limenim obručima. Imala je mlinica i
po nekoliko suvlasnika koji su po dogovorenom rasporedu imali pravo na zaradu od samo jednog
mlinskog kamena. Oni su "držali rede", a pravo nared dobivalo se nasljeđivanjem i darivanjem ili
se stjecalo kupnjom vlasničkog udjela. Čak su ga i djevojke dobivale kao miraz.Danas, na
početku novog stoljeća, na vrilima Gacke mlinice još odolijevaju kao ostaci narodnog
graditeljstva, uz klopot mlina.
Mliništa, ili kako su ta mjesta nazivali skela (isto kao u Sincu i Lešću), bili su žila kucavica i
centar trgovine, razmjene dobara i mjesto njegovanja bogatih narodnih običaja. O tom dijelu
Gacke doline, na žalost, danas su ostale samo uspomene i po koja narodna pjesma kao ona o
curici i crvenom rupcu, švičkoj pogači od mlinarskoga krova i druge pjesme.
Zaključujući ovaj dio o lijepoti i jedinstvenom tradicijskom graditeljstvu, samo još prije
tridesetak godina stanje je bilo ovakvo:
- 41 vodenica (mlinica)
- 83 pari kamenova
- 9 pila na vodeni pogon
- 9 koševa za valjanje i pranje biljaca, deka, ogrnjača za konje i sukna koje je narod
upotrebljavao za odjeću (lače, ćurke, alje) i obuću (coklje).
Na izvorima rijeke Gacke u Sincu smjestile su se mlinice – vodeničarski mlinovi koji se
spominju još od davnog 13. stoljeća u raznim crkvenim i frankopanskim darovnicama. U nama
davnim i nezamislivim vremenima bez spoznaje o električnoj energiji, ovi su mlinovi bili vrlo
važan dio razvoja gospodarstva cijeloga kraja. Pogonska snaga rijeke Gacke, okretala je mlinove,
mljela žito i prehranjivala brojno stanovništvo. I to ne samo lokalno. Naime u vrijeme velikih
suša, upravo izvori Gacke nikada nebi presušili, te su se vreće s brašnom slijevale u dolinu
Gacke i iz drugih krajeva koji su tada ostajali bez vode.
Mlinarenje je tada bilo razgranata, tražena i svakako vrlo isplativa gospodarska grana, a mlinari
su bili ugledni i bogati posjednici. Za današnje pojmove tek intrigantne vodenice i vizualno
idilične vodenice, nekada su iskorištavale snagu vode ne samo kao mlinovi za žito, već i kao
vodeničarske pilane ili pak kao objekti za pranje i preradu tkanine. Mlinovi, pile, stupe i koševi
za tkaninu, na Gackoj su radili čitavu godinu pa je stanovništvo uvelike konstantno koristio sve
blagodati riječne prirode. A pošto niti za najvećih suša, izvori ne bi presušili, nikada nije bilo niti
problema s nestankom pitke vode.
Kako je nekada uz rad mlinova za samljeti 100 kilograma žitarica bilo potrebno oko 6 sati rada, u
jesensko doba kada se žitarice i najviše žanju i spremaju, unatoč čak 60 mlinica koliko ih je
radilo u prošlim stoljećima, na red za mlin, u kolonama natovarenih volova bilo je ponekad
nužno pričekati i par dana da se dođe na red. Pa iako nam danas mlinice izgledaju kao gotovo
pusto selo, nekada je eto vrvjelo od života i prometa, a posla su imali i ostali objekti u kojima su
se smještali i hranili volovi za vuču. Mlinari bi se brinuli i o smještaju svojih korisnika dok su
čekali na svoj red u mlinu. Stupa -< dogotovljavalo domaće sukno i pokrivači. Jak mlaz vode
udarao je u palce grede i pokretao dva snažna drvena čekića. Oni su lupali po suknu i na
taj ga način smekšavali. Uz stupu se nalaze i koševi u kojima su se prali i omekšavali razni
proizvodi od sukna.
Lika – to su njezine tradicionalne brvnare od jelovine.Ličke kuće građene su jednim djelom od
kamena ili samo od drveta. Grede jelovine spajane su drvenim klinovima. Poneke brvnare su
izvana žbukane, za žbukanje bilo je potrebno na grede pričvrstitljeskove (od lješnjaka) grane.
Gačani su koristili za gradnju kuća građu koje imaju u izobilju- kamen i drvo.gacka tradicijska
kuća je skoromna i malena ima 2-3 prostorije sazidana kamenom (većinom donji dio gdje se
nalazila konoba ili štala) ili napravljena od hrastovih ili jelovih brvana (gornji dio gdje su bile
sobe), pokrivena drvenom šimlom. U najvećoj prostoriji - koju zovu prva kuća - odvijao se
cjelokupan život; na ognjišću se kuvalo i peklo, zabavljalo se, pivalo, muškarci su od drveta
izrađivali grablje, vile, bukare, preslice, trlice, kantrige....žene su tu češljale vunu i kudilju, prele,
tkale na krosnima biljce, šarenice, platno, klječale se bisage i bogato ukrašene torbe.Veliko i
bogato znanje prenosilo se s generacije na generaciju.
4. Objasnite što je smisao Hrvatskog centra za autohtone vrste riba i rakova krških voda.
Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda osnovali su Grad Otočac, Hrvatska
gospodarska komora, Institut Ruđer Bošković i poduzeće Gacka d.o.o. 2006.g. na mjestu
starog ribogojilišta na Kostelki, pritoci rijeke Gacke u Ličkom Lešću kraj Otočca. S ciljem da
Centar postane mjesto znanstvenog i stručnog istraživanja, mjesto uzgoja mlađi potočne
pastrve za poribljavanje krških voda RH, kao i turistička točka u destinaciji Gackoj, osnivači su
pripremili projekt "Pastrve i turisti" čiju je kvalitetu prepoznala Europska unija i prihvatila
njegovo sufinanciranje. Vrijednost projekta iznosi 630.222,85 eura, a 75% financijskih sredstava
osigurala je Europska unija. Provedbom projekta „Pastrve i turisti“ Grad Otočac, kao glavni
nositelj, stvorio je uvjete za razvoj i proširenje svoga imidža turističkog odredišta, imajući na
umu da se turizam smatra glavnom pokretačkom snagom za razvoj grada i regije. Važnost ovog
projekta leži u očuvanju autohtone potočne pastrve potvrđenog genskog profila, te u mogućnosti
poribljavanja rijeke Gacke autohtonom ribom u njenom prirodnom staništu, čime se stvaraju
uvjeti za bogatiju turističku ponudu kroz razvoj ribolovnog turizma na rijeci Gacki, širom svijeta
poznatoj po potočnoj pastrvi.
Djelatnost Centra:
znanstveno i stručno istraživanje autohtonih vrsta riba i rakova krških voda posebice njihova
genskog profila te njihov mrijest
uzgoj mlađi za poribljavanje krških voda
izrada projekata i programa komercijalnog uzgoja autohtonih vrsta riba i rakova krških voda
stvaranje robnih marki
Centar je osnovan 2006., a službeno otvoren 28. studenog 2008. godine.
5. Što biste turistima ispričali o geomorfološkom spomeniku Pećinski park Grabovača?
Pećinski park Grabovača nalazi se u Ličko-senjskoj županiji u Općini Perušić. Od mjesta
Perušića udaljen je 2,5 km. Javna ustanova za upravljanje geomorfološkim spomenicima
prirode Pećinski park Grabovača osnovana je 2006. godine te upravlja s područjem površine
595,5 ha koje je do srpnja 2012. godine bilo pod preventivnom zaštitom u kategoriji značajni
krajobraz.
Na Grabovači (), uzvišenju-brdu 770 metara nadmorske visine na kontinentalnom dijelu
srednjeg Velebita između ličke krške zaravni i perušićkog polja, nalazi se čak ¼ od ukupnog
broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj: osam špilja i jedna jama, od kojih su tri
špilje (Samograd, Medina i Amidžina) dodatno zaštićene kao geomorfološki spomenici
prirode i Natura 2000lokaliteti. Osim speleoloških objekata, od staništa su četiri tipa ugrožena i
zaštićena na europskoj razini. U raznolikosti flore ovog područja ističe se 16 zaštićenih biljnih
vrsta od kojih su tri zaštićene na nacionalnoj razini (orhideje). Od životinja je zaštićeno 39 vrsta,
a treba istaknuti dvije hrvatske zvijeri – vuka i mrkog medvjeda. Na području Grabovače nalaze
se također i četiri izvora pitke vode (Grabovac, Josipovac, Ahmetovac i Crno vrelo) te rijeka
Lika – najduža hrvatska ponornica, duga 78 km.
Na Grabovači se nalazi neprocjenjivo bogatstvo podzemnih krških oblika, čak 1/4 od ukupnog
broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj. Grabovača je jedini pećinski park u
Hrvatskoj.
Javna ustanova „Pećinski park Grabovača“ upravlja sa tri špilje, koje su ujedno i geomorfološki
spomenici prirode od 1964. godine - špilja Samograd, Medina i Amidžina špilja. U neposrednoj
blizini, nalaze se i druge špilje – Velika Kozarica, Mala Kozarica, Tabakuša i jama Slipica.
Područje općine Perušić je raj za speleoturizam. Osim špilja koje se nalaze u Pećinskom parku
Grabovača, u Perušiću se nalaze deseci drugih špilja, još uvijek do kraja neistraženih.
Pećinski park Grabovača koji djeluje na području Perušića jedini je pećinski park u Europi. Na
relativnoj maloj površini (1,5 km²) nailazimo na 8 špilja i jednu jamu, što predstavlja sklop
raznovrsnih i po bogatstvu kalcitnih tvorevina vrijednih speleoloških pojava te ¼ od ukupnog
broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj – 3 špilje su zaštićene u kategoriji
geomorfološkog spomenika prirode, a špilja Samograd najpoznatiji je speleološki objekt
pećinskog parka. Ulaz u špilju Samograd podsjeća na katedralu i cijelom dužinom špilje krećete
se stepenicama ručno uklesanima u sigovinu. U unutrašnjosti špilje pronađeni su dijelovi
keramičkog posuđa i kosti iz razdoblja kasnog brončanog te željeznog doba. O špilji Samograd
je objavljena prva novinska vijest o nekoj špilji u Hrvatskoj 1889. g. Rubnim dijelovima parka
protječe krška ljepotica – rijeka Lika, najveća Hrvatska ponornica s dužinom od 78 km.

Osim speleoloških objekata, 4 tipa staništa su ugrožena i zaštićena na europskoj razini. U

raznolikosti flore ovog područja ističe se 118 biljnih vrsta, tri vrste su zaštićene na nacionalnoj
razini (orhideje), a šest vrsta se smatra endemima hrvatske flore. Od životinja je zaštićeno 39
vrsta, a treba istaknuti i prisustvo dvije velike hrvatske zvijeri – vuk i mrki medvjed. Važno je i
spomenuti da se na području Grabovače nalaze 4 izvora pitke vode i rijeka Lika – najduža
hrvatska ponornica. Prema arheološkim istraživanjima suživot ljudi i prirode na ovom području
traje više tisuća godina pa park obiluje i kulturno-povijesnom baštinom – Stari grad Perušić iz
11. st. i gotička crkva Sv. Križa iz 13. st. Zbog raznolikost terena područje parka namijenjeno je
i za rekreativne aktivnosti: planinarenje, trail i treking, plivanje, vožnje čamcima ili biciklima (na
području Općine Perušić označeno je 240 km biciklističkih staza po održavanim cestama ili
zahtjevnim „divljim“ stazama).
6. Od nekoliko ostataka mitreja u Ličko-senjskoj županiji, opišite reljef tauroktona na
lokalitetu Špilničko polje u naselju Čović.
Mitraizam je naziv za religiju, odnosno kult indoiranskog božanstva Mitre koji je uživao veliku
popularnost na teritoriji Rimskog Carstva od 1. do 3. vijeka. Vjeruje se da je na područje Carstva
došao iz istočnih provincija, odnosno da su ga donijeli legionari. Prvi put se spominje krajem 1.
vijeka, a vrhunac je dobio krajem 2. i početkom 3. vijeka kada poklonici Mitre, kome je dana
titula "nepobjedivo Sunce" (Sol Invictus) postaju i pojedini carevi, među kojima će biti i mladi
Konstantin. Mitraizam je, međutim, relativno brzo iščezao nakon što je u Carstvu službena
religija postalo kršćanstvo, tako da posljednji tragovi datiraju iz 5. vijeka.
Sami sljedbenici mitraizma nisu ostavili pisanih tragova, te se jedini koliko-toliko pouzdani
podaci mogu dobiti na temelju svjedočanstava njihovih poganskih ili kršćanskih suparnika,
odnosno zahvaljujući arheološkim artefaktima. Na osnovu tih podataka se zaključilo da je kult
sinkretički kombinirao određene elemente dotadašnje grčko-rimske religije, prije svega preko
misterijskih obreda, ali i krščanstva - kroz promoviranje "kreposnog" života za koga slijedi
nagrada na drugom svijetu. S druge strane, kult je bio ograničen na muškarce, i ograničen
uglavnom na legionare i vojsku, pa se vjeruje da je to jedan od razloga zašto se nikada nije
proširio poput krščanstva.
U Rimskom Carstvu, uz glavnu državnu religiju, postojalo je mnoštvo egzotičnih kultova. Jedan
od njih bio je mitraizam – tajanstveni kult boga Mitre. Na velikom području Carstva nađeno je
na stotine Mitrinih svetišta (mitreja). Mitraizam je bio popularan i na području rijeke Gacke, gdje
su pronađeni ostatci čak tri mitreja– u Sincu, Čoviću i Kraljevom stolcu!
Ljetna je večer krajem 2. stoljeća nakon Krista. U Mitrinom svetištu u Rajanovom Griču kod
Čovića večeras se održava mitraistički obred. Znate li kako ćemo
prepoznati Mitrino svetište? Tražimo stijenu ili pećinu, jer Mitra je rođen iz kamena. Eno je! Pod
zvjezdanim svodom, u prostranoj ravnici ističe se velika stijena okružena crnim siluetama. Dok
se približavamo svetištu, svjetlost malih lojanice pleše po reljefu u stijeni. U živi kamen uklesan
je prizor: Muškarac s frigijskom kapom i mačem pobjedonosno gazi bika. Ovaj reljef prikazuje
najvažniji događaj Mitrinog kulta – trenutak u kojemu je Mitra ubio bika. Zašto je Mitra
žrtvovao bika? Priča ide ovako… Mitra je bio mlad i snažan bog svjetlosti. Prema nalogu
boga Sunca žrtvovao je bika kako bi iz bikove krvi i mesa potekao život na zemlji. Nakon
gozbe bikovim mesom, Mitra i Sunce uzašli su na nebo. Mitra je pokrenuo silazak ljudskih
duša na zemlju, a Sunce ih vraća među zvijezde.
Mitraizam su u Gacku donijeli rimski trgovci i državni službenici, robovi, oslobođenici. Na
službi u stranoj zemlji, daleko od svog doma… U kultu koji naglašava bratstvo i solidarnost
članova zajednice, ne neki način pronašli su novu – obitelj. Drugi razlog je sve vremenska
ljudska potreba za utjehom i sigurnosti, u strahu od neizvjesnosti smrti. Članovi Mitrinog kulta
vjerovali su da će, ako budu slijedili stupnjeva inicijacije i živjeli po moralnim načelima, njihove
duše stići u nebo, među zvijezde…
7. Objasnite tektoniku pročelja krajiške crkve na primjeru župne crkve Presvetog trojstva u
Otočcu.
Crkva Presvetog trojstva nastala je u 18. stoljeću i po arhitekturi pripada baroknom klasicizmu,
ali kako je bila u Vojnoj krajni, riječ je o jednostavnijem tipu baroka koji je bio tipičan za
krajiške crkve. Crkva je građena na soklu, potom je na pročelju uslijedio kolosalni red stupova
(pilastra). Iznad glavnog portala koji je na sredini pročelja uzdizao se povišeni zvonik, a
konstrukcija zvonika je završavala karakterističnom lukovicom na čijem vrhu je bio križ.
Unutrašnjost crkve uglavnom je bio dvoranskog tipa s jednim glavnim i nekoliko sporednih
oltara.
Raščlanjena s 6 pilastara. Centralno naglašen portal, polukružni prozor i kružni iznad. Između
dvaju bočnih pilastara polukružni i kružni prozor. Vijenac i atika, konveksno rezana na
rubovima, tipično za barok. Zvonik otvoren s prednje strane s dva kružna prozora i jednim
polukružnim. Vijenac zvonika blago odignut zbog sata, na vrhu lukovica.

8. Tko je i zašto gradio Pravoslavnu crkvu Velemučenika Georgija. Zašto je zanimljivo

istaknuti majstora koji je slikao ikone na ikonostasu?
Crkvu je sagradila Carevina 1863. kako vojnici Jelačićeve pukovnije “grkonesjedinjene”
(pravoslavne) vjeroispovijesti ne bi bili zakinuti u vjerskom životu. Ikone na ikonostaru
izradio je isti autor koji je naslikao oltarnu palu Presvetog trojstva u katoličkoj otočkoj crkvi.
9. Kako biste interpretirali župnu crkvu sv. Križa u Perušiću?
Riječ je o gotičkoj crkvi koja je za vrijeme osmanske okupacije bila pretvorena u džamiju te je
nakon oslobođenja teritorija, za vrijeme Vojne krajine, barokizirana 1698, Crkvu je oslobodio
pop Marko Mesić. Pozlaćeni križ s lukovicom prenesen je sa stare zagrebačke katedrale. Župna
crkva Uzvišenja sv. Križa u Perušiću sagrađena je na mjestu starije srednjovjekovne crkve i
jedna od najljepših i najvrijednijih sakralnih objekata u Lici.
Na tornju crkve se nalazi križ stare Zagrebačke katedrale. Obnovljena je 1988. kada su sagrađene
orgulje koje su u potpunosti obnovljene 2005. i od tada služe i u svrhu koncertnih događanja na
području županije.
Crkva Uzvišenja sv. Križa je preuređena srednjovjekovna gotička crkva sa primjesama
kasnobaroknog i rokoko stila. Unutrašnjost crkve je vrlo dojmljiva, ima devet oltara i ukupno 28
elemenata interijera koji su na nacionalnom popisu pokretnih spomenika kulture.
Posebno je zanimljivo da je u tursko doba služila kao džamija, čemu vjerojatno treba zahvaliti da je
sačuvana. Zvonik je gotovo potpuno intaktan, ali je srednjovjekovni brod pretrpio značajne promjene,
dok su svetište Turci najvjerojatnije srušili.

Župna je crkva sv. Križa u Perušiću najveći sakralni objekt u Lici (dužina je 34 m, širina je 13,85 m) a čine
je prostrani brod s po četiri kapele na svakoj strani, kratko poligonalno svetište, sakristija uz južnu stranu
svetišta, te zvonik pred glavnim pročeljem (Sl. 28). Iznad bočnih kapela su empore, koje imaju svoje
prozore. Strop je i u brodu i u svetištu ravan, te iste visine. Zidovi u unutrašnjosti lijepo su oslikani i
uređeni.

Vitki zvonik pred glavnim pročeljem (Sl. 28) ima izrazita kasnogotička obilježja: šiljastolučni gotički portal
te male prozore za osvjetljavanje unutrašnjosti, od kojih su neki također šiljasti (Sl. 29). Prizemlje zvonika
presvođeno je polukružnim bačvastim svodom. Zvonik u tlocrtu mjeri 419/405 cm, te se uklapa u niz
srednjovjekovnih zvonika ličkih ladanjskih crkava, no ovome treba pribrojiti i dva zvonika iz Gornjeg i
Donjeg Kosinja, gotovo istih tlocrtnih veličina (Sl. 7). Gotički portal u prizemlju zvonika dosta je
jednostavne profilacije (Sl. 31b), vrlo slične profilaciji portala na filijalnoj kapeli Sv. Trojice u Podovima
kraj Perušića; isto im je tako gotovo identična veličina svjetla otvora portala. Iznad portala ugrađena je
polukružna luneta s isklesanim križem, godinom 1698. te latinskim natpisom na rubu lunete.

10. Interpretirajte MC Nikola Tesla u Smiljanu.

Grad Gospić vođen željom da očuva lik i djelo Nikole Tesle povodom 150 godina rođenja
Nikole Tesle 10. srpnja u Smiljanu je svečano otvorio Memorijalni centar „Nikola Tesla“
2006. godine. Memorijalni centar svečano su otvorili predsjednik Republike Hrvatske ,
predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Sabora Republike Hrvatske a također su
prisustvovali mnogi strani državnici. Memorijalni centar Nikola Tesla se sastoji od prije
postojećih i novo sagrađenih objekata.
Prije postojeći objekti su: Rodna kuća Nikole Tesle, crkva sv. apostola Petra i Pavla,
gospodarski objekt (štala) kameni spomenici i klupa arhitrekta Zdenka Kolacija.
Novosagrađeni objekti su: trijem, ispitna stanica. multimedija centar s pripadajućim
igralištem za djecu, spomenik Nikoli Tesli autora Mile Blaževića, vanjski auditorij, Teslina
turbina i most ili platforma.
Multimedijalni postav je postavljen u Teslinu rodnu kuću a to je bio prvi takav projekat odnosno
pristup u prikazu života jednog znanstvenika u Republici Hrvatskoj.
Prizemlje je posvećeno povijesnom pregledu Teslina života, gdje je na kronološki i pregledan
način posjetiteljima dana lenta njegova života u odnosu na istovremene svjetske događaje,
fotografijama, pisanim dokumentima, citatima iz Tesline autobiografije “ Moji pronalasci“ a sve
je popraćeno zvučnom kulisom i video projekcijom koja nas vraća u Teslino djetinjstvo.
Tavanski prostor Tesline kuće posvećen je Teslinim izumima također popraćem video
projekcijama i zvučnom kulisom koje nam daju osjećaj da se nalazimo u Teslinom laboratoriju.
Na ulasku u Rodnu kuću postavljno je kameno obiljžje mjesta gdje je Nikola Tesla bio, negdje se
školovao, bio u posjeti, imao laboratorije, radio i slično. To je sve navedeno sa smjerokazima
gdje se ta mjesta nalaze u odnosu na Teslinu kuću i udaljenostima u kilometrima zračne linije.
U prvoj prostoriji Tesline kuće mogu se vidjeti najstarije fotografije kuće i okućnice iz 1904.
godine a započinje lenta vremena koja prati život i djelo Nikole Tesle; Od dolaska obitelji Tesla
u Smiljan 1852.g. pa do rođenja 10.srpnja 1856.g. školovanja u Smiljanu, Gospiću ,Karlovcu.
U drugoj prostoriji lenta se nastavlja i opisuje Teslino školovanje u Graz,u odlazak u Ameriku
partnerstvo s Edisonom, Westinghouseom a u toj se prostoriji nalaze i „ladice“ koje opisuje
Nikolu kao osobu odnosno nalaze se vizije, opsesije, prijateljstva. Ladice govore o Nikoli kao
osobi od čudaka do genijalca, nije se volio rukovati s ljudima, bojao se zaraze, kosu drugih ljudi
bi dirao samo pod prijetnjom revolvera, osam stranih jezika je savršeno govorio, predvidio
probleme s parkiranjima, predvidio internet prije 100 godina, prijateljstva s Albertom
Einsteinom, Wilhelm Conrad Roetgenom , lordom Kelvinom, Markom Twainom, Ivanom
Meštrovićem i slično.
U trećoj prostoriji lenta se nastavlja sve do smrti Nikole Tesle 07. siječnja 1943.g. U istoj se
nalaze računala o omogućuju besplatan pristup internetu posjetiteljima, biblioteka sa knjigama o
Tesli a posjetitelji mogu poslušati i izvorni govor gradonačelnika New Yorka Fiorello Henrya la
Guardie koji je išao na radiu nakon Tesline smrti 10. siječnja 1943.g. a govori o Tesli kao osobi
koji je zadužio cijeli svijet a umro kao sirotinja.
Na tavanskom djelu nalaze se funkcionalni Teslini izumi kao što su indukcioni elektro motor,
okretno magnetsko polje poznatije pod nazivom „Kolumbovo jaje“, Teslin transformator,
IMG_0035a Teslina turbina i može se vidjeti zoran prikaz razlike Edisonove istosmjerne i
Tesline izmjenične struje u prenošenju na udaljenosti. Također se nalazi popis Teslinih patenata
u Americi a i slike nekih u podu tavana kuće gdje se može vidjeti vizja okretnog magnetskog
polja što je Tesla nacrtao u pijesku u Budimpešti a to je osnova rada indukcionih el. motora.
Na potoku Vagancu smještena je Teslina turbina kao vodenica koja se sastoji od niza
paralelnih diskova ili lamela a trenje vode bi je pokretalo.
Ispitna stanica je kopija Teslinog laboratorija iz Colorado springsa umanjena deset puta
vanjskim izgledom a u njoj vršimo demonstracije s Teslinim transformatorom koji stvara
milijun volti gdje posjetitelji drže neonske lampe u ruci bez kabla ili žice a kad je uključen
transformator one im svijetle u ruci, nešto kao jedan od pokušaja Nikole Tesle bežičnog
prijenosa energije.
Multimedia centar sadrži suvenirnicu, multimedijanu dvoranu u kojoj posjetitelji mogu
pogledati dokumentarni film o Tesli. Dječje igralište je također zanimljivo uređeno pa podsjeća
na neke Tesline izume.
Cijeli Memorijalni centar „Nikola Tesla“ se rasprostinje na površini od 13000 kvadratnih metara
11. Opišite tektoniku pročelja katedrale Navještenja B.D.M. u Gospiću?

Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću uzdignuta je na stupanj i dostojanstvo

katedralne crkve 25. svibnja 2000. godine, osnutkom Gospićko-senjske biskupije. Prvotno kao župna
crkva, današnja Katedrala izgrađena je između 1781. do 1783. godine u baroknom klasicizmu, primjer je
tipizirane krajiške crkve 18. stoljeća. Građena je na mjestu srušene crkve sv. Ivana, a završena je u jako
kratkom roku zahvaljujući pomoći cara Josipa II. Zbog toga je njen drugi titular sv. Josip. Arhitektonski,
građevina je primjer tipiziranje krajiške crkve 18. st. s karakterističnim longitudinalnim jednobrodnim
tlocrtom, sa zvonikom u obliku lukovice na pročelju i pročeljem raščlanjenim pilastrima. Svetište je
trostrano završeno, a na njega se nadovezuje L sakristija. Barok je posebno vidljiv na konveksnom
pjevalištu. Svođena je visokim bačvastim svodom sa suvodnicama. Pročelje joj je raščlanjeno sa šest
toskanskih pilastara na tri dijela. U središnjem vidimo glavni ulaz, biskupijski grb i pravokutni prozor
na razini pjevališta. Bočno vidimo polja na kojima su bile skulpture Petra i Pavla, ali one su nakon
restauratorskih zahvata 2015. prebačene u svetište. Iznad vijenca se nalazi naknadno podignuta kulisna
atika s tri rozete i završnim slijepim arkadama. Na rubovima vidimo vaze. Takvo oblikovanje atike
odgovara historicizmu. Zvonik je otvoren baroknim monoforama, ukrašen parovima pilastara,
profiliraanim vijencem potisnutim satom i završava lukovicom.
Na pročelju možemo vidjeti i reljef, rad Roberta Frangeša Mihanovića koji je postavljen na stotu
obljetnicu bitke kod Bilaja 1809. između Austrije i Napoleona.. Vidimo graničara nad lubanjama i
tijelima suboraca.. Zanimljivo je da je izrađen od starih topova koji su se koristili u bitci, a lijevan je u
ljevaonici Zg Umjetničke škole. U unutrašnjosti se nalazi oltarna pala Navještenja Marijina, a bočno od
nje su kipovi sv. Ćirila i Metoda. Na bočnim oltarima su kipovi sv Franjo i Srce Isusovo , rad tirolskih
majstora.

12. Što biste turistima ispričali o ličkom smeđem medvjedu: primjerice građa tijela,
prehrana, stanište, zimski san. Tko se i gdje brine o napuštenim medvjedima?
Velebitska udruga Kuterevo osnovana je 1995. godine sa ciljem očuvanja divljine gorske
Hrvatske. 2002. godine, u suradnji s Hrvatskim centrom Znanje za okoliš i Veterinarskim
fakultetom iz Zagreba, pokrenut je jedinstveni projekt – Utočište za mlade medvjede, čija je
misija pružiti utočište za medvjeđe siročiće, odnosno zaštitita medvjeđeg staništa i promicanja
održivog življenja i tradicije lokalne planinske zajednice. Sastavni dio programa je edukacija
posjetitelja odnosno njihovo zbližavanje s divljinom i medvjeđom karizmom.
2005. godine uspostavljena je i Volonterska postaja s ciljem potpore projektu i razvoju lokalne
zajednice. U posljednjih nekoliko godina Utočište za mlade medvjede Kuterevo ugosti u
prosjeku 15 volonterskih grupa, više od 50 individualnih volontera te više od 20 tisuća
posjetitelja godišnje.
U Hrvatskoj su smeđi medvjedi (ursus arctos) rasprostranjeni na skoro 16 000 km2, ali trajno
borave na oko 10 000 km2, većinom u Gorskom kotaru i Lici. Procjenjuje se da se njihov broj
kreće između 400 i 600, a životni prostor im se u prosjeku kreće od 100 do 300 km2. Uglavnom
jedu biljnu hranu, zatim kukce i druge beskralješnjake te lešine životina. Životni vijek
medvjeda ovisi, naravno, o raznim činiteljima, ali u prosjeku dožive više od 20 godina.
Medvjedi još uvijek imaju status lovne divljači i godišnje ih se ubije oko 10% procijenjene
populacije. Osim zbog lova (bilo legalnog bilo ilegalnog), dio medvjeda strada i u prometu, na
cestama i željezničkim prugama. Lički medvjed može dosegnuti visinu od nešto manje od dva
metra, te težinu od 100-450 kilograma za ženke ličkog medvjeda, te 150-1100 kilograma za
mužjake ličkog medvjeda. Lički medvjed može odvući plijen težak do 300 kilograma, a po
prehrani je svežder koji se hrani jelenima, manjim sisavcima, ribom, kukcima, jagodama i
travom. Lički medvjed ne spava pravi zimski san, jer se lako može probuditi.
13. Navedite koje osobine pripisujemo Ličanima (npr. kršni...) koje su kasnije oblikovale
mentalitet graničara.

c. Karakterne osobine. U nekim krajevima imamo dobro opisane običaje (Ivčević Kosa).12 Karakterne
osobine Ličana imaju dosta sličnosti s ostalim “Dinarcima”: prirodnost (do “neotesanosti”), lukavost,
snaga (muškost, junaštvo, vojničke kvalitete), naočitost, ojkanje. Uočljive su također velike karakterne
opreke, koje je opisao M. Budak u Ognjištu (Blažić – Lukan/Anera). Činjenica da ima dosta šala na račun
Ličana kazuje da su oni istaknuti u hrvatskom korpusu.

Nove promjene u jednom i drugom smislu nastaju oslobađanjem od Turaka. Nakon kraćih neizvjesnosti
priključena je Vojnoj krajini. U Lici od tada živi “slobodan seljak i vojnik”, što stvara nov mentalitet,
donosi novu crtu u ličkom identitetu. Osim što je postala granično područje, u cijelosti joj je nametnut
vojni sustav, i to s veoma ograničenom upravnom povezanošću sa središtem Hrvatske - Hrvatskim
saborom i hrvatskim banom.

U psihičkom pogledu Ličani su uvijek bili druželjubivi ljudi, ali i dovoljno oprezni u doticaju s
nepoznatim i strancima. Ličani su u sebi nosili sve tipske osobine dinarskih gorštaka. U
privatnom životu cijenili su obiteljski život, istinsko poštenje, prijateljstvo i susjedstvo...
Lička narodna nošnja bila je usuglašena s klimatskim odlikama njihova kraja. Isto vrijedi i u
pogledu ishrane. Ličani su se nekoć hranili kukuruznim kruhom, mlijekom, sirom, krumpirom,
grahom, zeljem, lukom i suhom slaninom.
Ličke žene u mnogome su nalikovale muškarcima. Po naravi su bile izdržljive, marljive. Radjale
su mnogo djece. Zbog teškog načina života izgledale su starije nego sto jesu. Ličko siromaštvo
bilo je gotovo legendarno. Obitelji s malo zemlje i mnogo djece živjele su uglavnom od ovaca,
mlijeka i sira. No i u tako nepovoljnoj sredini Ličani su znali sačuvati svoj pokrajinski identitet,
narodni jezik, tradicijsku kulturu i vjeru u bolju budućnost.
Upravo u to kritično doba ličko stanovništvo, bez obzira na porijeklo i vjeroispovijest, sliče
zajedničke elemente svoje regionalne posebnosti. Zato su svi oni sami sebe nazivali Ličanima i
taj se etnonim toliko učvrstio u narodu da je ostao u svijesti svih stanovnika Like. Kada danas
netko za sebe kaze da je Ličanin odmah pomišljamo da je to kršan čovjek, tjelesno izdržljiv i
sposoban da se nosi sa svim životnim teškoćama. Zbog visokog nataliteta Lika je u 19. stoljeću
postala naša najvidjenija emigracijska pokrajina. Iseljavanja su se odvijala u bogatije hrvatske
krajeve, prvenstveno u Slavoniju. Dosta iseljenika odlazilo je i u daleke prekomorske zemlje,
ponajviše u Ameriku. Gdje god su stizali, Ličani su se dobro snalazili i posvuda su bili
prihvačani kao marljivi i pošteni ljudi. Treba spomenuti i to, da su s vremenom i austrijski vojni
zapovjednici prepoznali u Ličanima čestite i poštene ljude te su i Ličani u krajiškoj vojsci počeli
napredovati do visokih vojnih činova. Gledajući na Ličane na njihovu posebnost u odnosu na
ljude iz ostalih krajeva Hrvatske, zapažaju se mnoge razlike. One se očituju u nacčnu
privredjivanja, u običajima, načinu odijevanja, ishrani, pjesmi, plesovima i slično.
Ličani se u Hrvatskoj razlikuju i prema načinu govora. Oni prema svom narodnom shvaćanju ne
govore već "viču", sto znači da im je govor uvijek glasan, rečenice kratke, jasne i jednostavne.
Mladi Ličani govore temperamentnije od starijih. U dijalozima često se nameću, što ponekad
dovodi i do sukoba sugovornika. Stariji Ličani, tj. iskusniji starci, govorili su smirenije. Kada su
o nečem pripovijedali, pazili su da ne kazu ništa što bi ih moglo dovesti u nepriliku. Zato su se
čuvali jasnog ili otvorenog opredjeljivanja u sporovima. Ukoliko se od njih ipak tražilo da se
izražavaju jasnije, oni su to i tada činili uvijeno u formi "nije da je" ili "nije da nije". Isto tako
kada se tražilo njihovo svjedočenje o kakvom dogadjaju, ograđivali su se riječima: "tako se
govori" ili "tako se čuje u narodu". Takva opreznost u govoru proistjecala je iz općeg iskustva
stečenog u doba Turaka ili iz vremena krajiske uprave.
14. Gdje se nalazi prvi Šumarski muzej u RH. Izdvojite najvažnije podatke. Što biste
turistima ispričali o šumama i šumarskoj tradiciji sjevernog Velebita?
Otvoren je 2005. g. na 240-tu obljetnicu postojanja Šumarije Krasno, te je prvi šumarski
muzej u Hrvatskoj. Stalni postav zbirke obuhvaća 300 eksponata iz povijesti šumarstva ovog
kraja. Uz stare alate i pribor za sječu, uređivanje i uzgajanje šuma te rasadničku proizvodnju, tu
se mogu vidjeti i transportna sredstva nekad korištena u šumarstvu, stare šumarske karte,
fotografije, pisani dokumenti i stručna literatura, te trofeji divljači koja obitava na ovom
području. Šumarija Krasno najstarija je šumarija u našoj zemlji, osnovana 1765.g. Zemljopisni
položaj i planinska klima odredili su usporen razvoj i ograničili gospodarske grane kojima se
stanovništvo može baviti. Tako se stanovnici ovoga kraja pretežno bave stočarstvom,
mljekarstvom, šumarstvom, obradom drveta, uzgojem žitarica i krumpira, te u novije vrijeme
turizmom. S obzirom na bogate šume tradicionalna je gospodarska grana ovoga kraja šumarstvo i
prerada drveta. Veći dio Nacionalnog parka Sjeverni Velebit (više od 80% površine), prekriven
je šumama kod kojih se može dobro uočiti visinska raščlanjenost (zonacija). Biogeografski one
pretežno pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji, te manjim dijelom mediteranskoj
regiji. Iako na području Parka do sada nije bilo detaljnih istraživanja biljnih zajednica šuma, za
šire područje sjevernog Velebita zabilježeno je 14 različitih šumskih biljnih zajednica.
Bukove šume, jelove, smrekova, hrasta medunca, crnog graba...
15. Zašto u Ličko-senjskoj županiji nema dvoraca?
16. Što je Vojna krajina i kako je ona utjecala na hrvatsku povijest?
Nema dvoraca jer je Lika stoljećima bila dio Vojne krajine, bila je nesigurno područje jer su
Osmanlije bili preblizu. Nakon razvojačenja područja, gospodarstvo se nije vratilo na razinu da
bi privlačilo plemiće te se i politički sustav relativno brzo promijenio (monarhija je postala
republika), pa je plemstvo, pa time i moda gradnje dvoraca nestala.
Vojna krajina ili Vojna granica (njemački Militärgrenze), naziv za pogranično područje
Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv
Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju.
Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane
regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata. U europskoj povijesti poznata je ne
samo kao zaseban politički, nego i kao vojnički, gospodarski i društveni fenomen.
Prostor Vojne krajine počinje se oblikovati od druge polovice 15. stoljeća zbog osvajačkog
pritiska osmanske vojne sile. Poslije pada Kraljevine Bosne pod tursku vlast 1463. godine,
hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin (1459.-1490.) osnovao je 1469. godine Senjsku
kapetaniju kao preteču ugarskog obrambenog sustava prema Osmanlijama u Bosni, s
ciljem zaštite središnjih dijelova Hrvatskog kraljevstva.
Nakon poraza na Krbavskom polju 1493. godine i pogiblje hrvatsko-ugarskog kralja
Ludovika II. Jagelovića 1526. godine na Mohačkom polju, osmanske snage su znatno
uznapredovale prema zapadu te je osiromašeno i oslabljeno hrvatsko plemstvo počelo
predavati svoje utvrde kralju. Godine 1527. hrvatsku krunu dobio je, privolom hrvatskog
sabora austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški (1527.-1564.), koji se obvezao novčano i
vojno potpomagati Kraljevinu Hrvatsku. Međutim, nakon pada niza hrvatskih teritorija, uslijed
čega su se osmanske postrojbe približile granici unutaraustrijskih zemalja, Ferdinand I. je 1553.
godine donio odluku o sustavnom uređenju Vojne krajine. Tada je vrhovni krajiški
zapovjednik Ivan Lenković podijelio krajiško područje na Hrvatsku krajinu i Slavonsku
krajinu, koje su imale zadatak štititi Kranjsku i Korušku i ono što je ostalo od hrvatskog
teritorija.
Hrvatska krajina prostirala se od rijeke Kupe do Jadranskog mora i obuhvaćala je važne
utvrde poput Hrastovice, Gline, Cetina, Slunja, Drežnika, Ogulina i Modruša.
Njen primorski dio sačinjavao je od 17. stoljeća Primorsku krajinu u kojoj su važne utvrde
bile Senj, Otočac, Brinje i Brlog.
Kralj Rudolf II. (1576.-1608.) je 1577. godine prepustio upravu nad cjelokupnom Vojnom
krajinom nadvojvodi Karlu koji je iduće godine odlučio da će Hrvatsku krajinu financirati
Kranjska, Koruška i Gorica. Istodobno, osnovano je Dvorsko ratno vijeće u Grazu koje je
postalo vrhovno vojno zapovjedništvo Vojne krajine. Godine 1579. bio je izgrađen Karlovac
kao glavna utvrda Hrvatske vojne krajine te je uskoro nakon osnivanja postao glavno sjedište te
krajine zbog čega se ona s vremenom počela nazivati Karlovački generalat.
Seljak-ratnik (suprotno od feudalnog sustava i kmet-feud odnosa), siromaštvo, nesigurnost,
ratovanje, zaostalost.
17. Osmanlijska vojska bila je dobro opremljena i vrlo pokretljiva. Objasnite svrhu i
djelovanje konjaničkih odreda delija i akinđija.
AKINDŽIJA – Pripadnik lake konjice sastavljene od Turaka i domaćeg muslimanskog
zemljoradničkog stanovništva na Balkanu koja je svojim upadima i haranjem pripremala turska
osvajanja. Bili su raspoređeni po krajištima (serhat). Svako krajište imalo je svoje akindžije, a
ovi svojeg akindžijskog bega, obično sandžakbega dotičnog sandžaka. On je zapovijedao svim
akindžijama jedne pogranične provincije. Niži zapovjednik akindžija, koji je zapovijedao hiljadi
akindžija zvao se binbaša, tabadži ili tavidža, zapovjednik stotine – juzbaša, a desetorice onbaša.
Veliki upadi akindžija u neprijateljsko područje nazivali su se akini (akin = tur. tijek, tok), a
vodio ih je zapovjednik svih akindžija šireg područja. Ako u pohodu nije sudjelovao osobno
glavni zapovjednik, te ako je akindžija bilo oko stotinu i više, njihov pohod nazivao se
haramiluk, a njegovi učesnici haramije, a ako je broj bio manji od stotine, upad je nazivan
četom. Akindžije su popisivane u posebne registre u koje je uvođeno ime njihova zapovjednika,
te akindžije ponaosob sa svojim osobinama. Dijelili su se u dva razreda ovisno o tome da li su
imali timare ili slobodne baštine.
Akindžije su postojale samo u graničnim područjima evropske Turske, a bili su
organizirani u odžake. (U pohodima na Beč 1529. i 1532. bilo je preko 50000 akindžija; Islam
Ansiklopedi). Svoju službu su vršili, kako u miru, tako i u ratu. Njih i njihove konje nitko nije
smio upotrebljavati za drugu službu osim službe sultanu, tj. državi. U slučaju nedolaska na
dužnost teško je tjelesno kažnjavan. Njihove baštine bile su potpuno oslobođene poreza, osim
što su morali dati državi 100 akči godišnje, a njihovi sinovi su bili i od toga oslobođeni.
Značajnu ulogu odigrali su u II. pol. 15. i poč. 16. st., ali ih od 1526. – 1540. potiskuje novi red
– delije. Nakon toga su ponovno ojačali, ali su već u II. pol. 16. st. uvršteni u druge vojne
redove, ili svedeni na status obične raje.
DELIJE – Specifični red turskih vojnih snaga u graničnim oblastima. Pripadali su lakoj konjici, a
ime su dobili po izvanrednoj vojničkoj smjelosti. Osnovali su ih krupni krajiški zapovjednici koji
nisu imali ingerenciju nad akindžijama. U početku su bili kao osobna garda, a zatim snažni
udarni odredi koji su uvedeni u graničare. Ovaj red vojske bio je sastavljen od hrabrih
islamiziranih stanovnika Bosne, Srbije i Hrvatske. Njihov neposredni zapovjednik nazivan je
delibaša.
AKINDŽIJA - turski laki konjanik koji je upadima i pustošenjima utirao put glavnini
turske vojske na još neosvojena područja. Nagrada akindžijama bio je plijen od
pljačke.
DELIJE - dragovoljci u osmanlijskoj vojsci, štit i kaciga ukrašeni orlovim krilima. Slični su
poljskim krilatim jahačima.
Prvi turski vojnici koje je Srbija upoznala bile su akindžije. Ovaj vojni red lake konjice
(sastavljene od Turaka i domaćeg muslimanskog zemljoradničkog stanovništva, uz mali broj
hrišćana) odigrao je, u periodu osvajanja balkanskih zemalja, veoma značajnu ulogu. Korišćen
je, podjednako efikasno, i u vreme rata i u vreme mira. U vreme mira akindžije su, poput bujice
(tur. akin - nalet, potok, bujica), upadale u neprijateljsku zemlju i, pljačkajući, pustošeći i paleći,
lomile njen otpor, pripremajući je, tako, za lakše osvajanje. U vreme rata, pak, imali su više
zadataka; služili su kao prethodnica glavnoj vojsci, imali su zadatak da opsedaju tvrđave do
njenog dolaska, a u toku bitke sprečavali su da napadnutima dođe pomoć iz susednih zemalja
napadajući same te zemlje. Nakon bitke akindžije su proganjale neprijatelja u bekstvu.
I u izvođenju bezbrojnih turskih provala iz Bosne i Srbije u susedne ugarske i venecijanske
posede tokom 15. i 16. veka akindžije su imale važnu ulogu. Ali, vremenom je njihov značaj
opadao, pa ih je negde posle 1526. godine počeo potiskivati novi vojnički red - delije. Ovo ime
dobili su, najverovatnije, zbog svoje izvanredne smelosti i hrabrosti (tur. deli - lud, hrabar,
junačan, neustrašiv, danas i umobolan, sumanut, lud za čime). Javljaju se najpre u Bosni, pa u
Srbiji kao lična garda pograničnih komandanata, a zatim su se razvili u snažne udarne jedinice -
graničare. Regrutovani su iz redova hrabrih islamizovanih stanovnika Bosne, Srbije i Hrvatske.
Čuveni bosanski namesnik Gazi Husrev-beg imao je oko deset hiljada delija, a kasnije su i drugi
sandžak-begovi, beglerbegovi i veziri imali svoje delije.
Delija, koga je Francuz Nikola de Nikole susreo 1551. u Jedrenu (bio je Srbin i hrišćanin "samo
se pretvara kad živi s Turcima po njihovom zakonu") imao je šalvare "od kože mladog medveda
sa dlakama napolju". Na glavi je nosio kapu od pegave leopardove kože uz koju je bilo prikačeno
široko orlovo krilo. I konj mu je, umesto pokrovcem, bio pokriven kožom jednog velikog lava,
koja je prednjim šapama bila pričvršćena na grudima konja, dok su druge dve visile pozadi, što je
sve zajedno trebalo da uplaši neprijatelja. Saznajemo još da su se delije između sebe zvale
zatočnici. U starijem srpskom jeziku zatočnik je bio čovek koji izaziva, zameće boj, onaj koji se
zarekao da će izaći na megdan, megdandžija.
21
Na delije i njihove starešine delibaše i danas podsećaju prezimena Delići i Delibašići. A tu su i
"slavne" delije, navijači Crvene zvezde. Kod Turaka su ostale akindžije; kao lično ime i termin u
fudbalu (napadač).
18. Što se regulira u Statuta Valachorum?
Nadvojvoda Ferdinand, koji je 1597. Vlasima dao povlastice, kao vladar Unutarnjoaustrijskih
zemalja sa sjedištem u Grazu, nije imao (kao ni tadašnji kralj Rudolf II.) slobodnih posjeda u
Slavoniji pa su se vlaški naseljenici naseljavali na posjedima feudalnih gospodara od kojih
je najznačajniji bila katolička crkva odnosno zagrebački biskupi. U prvom trenutku feudalni
gospodari nisu reagirali jer su mislili da je smještaj vlaških naseljenika privremen no kasnije će
zbog toga izbiti spor.

Problem je bio u time što je Ferdinand oslobodio Vlahe od svih podavanja, a da pri tome nije
utvrdio pod čijom su jurisdikcijom oni bili. Činjenica je da su Vlasi iz tog spora izašli kao
pobjednici jer se u praksi pokazalo da su plemići na čijim su posjedima bili naseljeni Vlasi,
izgubila nad njima svaku pravnu vlast. Kako je najveći dio teritorija, na kojem će biti
organizirana Vojna krajina, ranije spadao pod upravu Ugarske dvorske komore. Pravno
argumentirane zahtjeve moglo je postaviti još nekoliko plemića te zagrebačka biskupija.
Prema Dragi Roksandiću su “pravoslavne zajednice ipak postale najveća briga hrvatsko-
slavonskih staleža. Prije svega, demografski su bili nesravnjivo moćnije od bilo kakvih
protestanata koji su u to doba mogli stići u hrvatske zemlje. Drugo, naseljavali su se ponajčešće
na područjima koja su nerijetko i desetljećima do tada bila nenaseljena i zapuštena. Treće,
najčešće su vojnokrajiške vlasti poticale njihovu kolonizaciju i to najmanje zbog dva razloga.
Prvo, bilo im je stalo oslabiti osmansku obranu s druge strane granice, nerijetko naseljene upravo
vlaškim zajednicama i drugo, uključiti ih prema potrebi i na najprikladniji način u vojnokrajiški
sistem.”

Pokušaji sporazumijevanja hrvatsko-slavonskog plemstva i Vlaha

Uz zagrebačkog biskupa, od doseljenika su tražili priznanje podložništva i hrvatsko-slavonsko
plemstvo. Istovremeno je formiran i plemićki zahtjev za podvrgavanje Vlaha pod vlast bana i
sabora. Tadašnja politička situacija je prisilila vladara da, u neku ruku, prihvati traženje
hrvatsko-slavonskog plemstva. No provođenje saborskih zaključaka završavalo je u najboljem
slučaju imenovanjem komisija, koje bi nakon nekog vremena obustavile svoj rad bez rezultata jer
su Vlasi pružali jak otpor. Oni su sebe smatrali vojnicima, koji su vladaru dužni davati jedio
vojnu službu. Držali su da bi zavisnost zagrebačkom biskupu ili hrvatsko-slavonskom plemstvu
za njih značila prijelaženje u zavisno seljaštvo. Vlasima su podršku davali vojnokrajiški
zapovjednici, većinom štajerski plemići, ali i Ratno vijeće u Grazu. Vojnokrajiški zapovjednici
su smatrali da bi podređivanje Vlaha zagrebačkom biskupu ili svjetovnom hrvatsko-slavonsko
plemstvu ugrozilo položaj štajerskih staleža u Slavonskoj vojnoj krajini. Vlaška komisija je
1623. prvi puta došla u Varaždin i započela s radom. Istrovremeno su Vlasi održali sastanak u
Rovišću (istočno od Križevaca), a izgleda da je “uzbuna” zahvatila cijelu vlašku zajednicu
između Save i Drave. Nakon toga je Ferdinand II. obustavio rad vlaške komisije.
Zagrebačka biskupija je, kao najveći posjednik zemlje koju su naselili Vlasi, ubrzo odustala od
zamisli o bezuvjetnom stavljanju Vlaha pod svoju jurisdikciju. Hrvatsko-slavonski sabor je
1629. predložio tzv. “Vlaški zakon”, kojim je vlaškom stanovništvu ponudio položaj kakav
su imali tzv. privatni Vlasi naseljeni na privatnim posjedima plemića izvan Vojne krajine koji
su umjesto kmetskog odnosa imali ograničena podavanja i vojničku službu plemićima na
feudalnim posjedima. Prema “Vlaškom zakonu” bi Vlasi vojničku službu trebali obavljati za
kraljevstvo, a ne za pojedine plemića. No, usprkos svemu odustalo se od ovoga zakona, a
pitanje je da li su Vlasi ikada bili upoznati sa njegovim sadržajem.
Svoj Vlaški zakon je donio Hrvatski sabor 1629. godine da bi primirio Vlahe, koji su se
bunili i odbijali platiti daće hrvatskoj vlasteli i ucjenjivali ju prelaskom na Osmanlijsku stranu.
Po nagovoru krajiškog zapovjedništva i pravoslavne crkve odbili su taj zakon i zahtijevali su
potvrdu kraljevskih povlastica iz 1627.
Sve rasprave oko pitanja statusa Vlaha je prekinuo kralj Ferdinand II. koji je 5. listopada 1630.
Vlasima dao povlastice poznate kao tzv. “Vlaški statuti”. Oni su vrijedili za sva sela između
Drave i Save u kojima je živjelo vlaško stanovništvo. Vlasi su dobili slobodno upravljanje
zemljišnim posjedom uz zamjenu za vojnu službu, a organizirali su vlastitu samoupravu u
civilnim poslovima.
“Vlaškim statutima” je status zajednice Vlaha između Save i Drave bio riješen na način koji
prešutno isključuje vlast nad njima od strane Hrvatsko-slavonskog sabora i bana.
Preskačući pravne oblike pitanja vlasništva nad zemljom, putem “Vlaških statuta” su se
tradicionala “vlaška prava” usklađivala s potrebama razvoja vojnokrajiškog sustava iz
unutarnjoaustrijske parspektive, ali i iz perspektive unutrašnjoaustrijskih staleških interesa.
Teritorijalizacija Slavonske granice (krajine), tj. nastajanje razgraničenja i zaokruženog teritorija
išlo je zajedno sa odredbom o važenju Vlaških statuta. Dotad Slavonska krajina nije bio
razgraničeno područje. Godine 1578. bilo je ustanovljeno samo to koje će utvrde pripasti
Slavonskoj krajini. Objavljivanje Vlaških statuta i s time povezano izuzeće Vlaha od vlastelinske
jurisdikcije i jurisdikcije Dvorske komore stvorili su postupno prilično jasno ocrtan i oblikovan
teritorij Vojne krajine. No, egzaktno područje važenja Vlaških statuta nije bilo utvrđeno, premda
su oni teoretski trebali važiti za “svako selo Vlaha koji obitavaju između rijeka Save i Drave”.
Zbog te neprecizne formulacije morali su nastajati razni nesporazumi. Problem je bio što ova
formula važenja nije isključivala sela u kojima su stanovali “privatni” Vlasi na vlastelinstvima u
dijelu Hrvatsko-slavonskog kraljevstva pod vlašću bana i sabora. Ti “privatni” Vlasi su
također tražili povlastice za sebe, no u tome nisu uspjeli. Razdvajanje “pravih” Vlaha od
ostalih stanovnika u Slavonskoj krajini, usprkos brojnim pokušajima, nikada nije bilo provedeno
u djelo. Jednim dijelom nije bilo pismenih argumenata za razdiobu, a drugim dijelom je problem
bio u međusobnim obiteljskim vezama tih različitih skupina. Izgleda da su se Vlaški statuti
odnosili na sva vlaška naselja između rijeka Save i Drave, osim izdvojenih privatnovlaških
naselja, a povlastice je koristilo i nevlaško stanovništvo koje je živjelo u Slavonskoj krajini.
Time je nastavljen proces nezakonitog izdvajanja Slavonske krajine od vlasti Hrvatsko-
slavonskog sabora i bana.

Kako je središte Slavonske krajine krajem 16. stoljeća preneseno iz Koprivnice u Varaždin,
krajiško područje između rijeka Save i Drave se tijekom 17. stoljeća počelo nazivati Varaždinski
generalat.
Godine 1630. unatoč odluci Hrvatskog sabora Ferdinand II. je izdao Vlaški zakon (Statuta
Valachorum) u kojem Vlasi naseljeni u Križevačkoj, Koprivničkoj i Ivanićkoj kapetaniji
zadržavaju svoje povlastice, koje su imali u Osmanskom Carstvu. Teritorijalizacija prostora koji
je zauzimao Varaždinski generalat odnosno Slavonska vojna krajina (granica) tj. nastajanje
razgraničenja i zaokruženog teritorija išlo je zajedno s odredbom o važenju Vlaških statuta
("Statuta Valachorum") 1630. koje su doseljeni Vlasi dobili od Ferdinanda. Dotad Varaždinski
generalat nije bio razgraničeno područje. Godine 1578. bile su ustanovljene samo utvrde koje su
trebale pripasti Varaždinskom generalatu, no druge mjere nisu bile provedene.[1]
Vlaški statuti bili su namijenjeni samo Vlasima u varaždinskom generalatu, u dijelu krajine
između Drave i Save, ali su se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio
stavljanje Vlaha pod nadzor dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška
samouprava zapravo smanjena. Ni ovoga puta Ferdinand nije htio ući u pitanje zemljišnih
odnosa, kako ne bi previše ozlojedio hrvatsko plemstvo. Taj će problem biti riješen tek u 18.
stoljeću, kada će sva krajiška zemljišta biti jednostavno oduzeta plemstvu i proglašena carskim
lenom. No, i bez te pravne osnove Vojna je krajina u vrijeme Ferdinanda III. oduzeta Hrvatskoj i
stavljena pod vlast vladara.[2]
19. Navedite i opišite primjer stradanja crkvenih kulturnih dobara u Domovinskom ratu?
Gospićka katedrala
Tijekom Domovinskog rata crkva je bila meta, a 15. rujna 1991. je i zapaljena. Tom je prilikom
izgorio i krov i kapa zvonika sa unutrašnjošću, a zvona su rastopljena, dok je unutrašnjost
Katedrale bila oštećena paljevinom. Obnova počinje tijekom Domovinskog rata, pred Božić
1992. godine pokrivena je. Obnova dobrim dijelom završena do blagdana Sv. Marije Magdalene
1999. godine
Crkva Presvetog Trojstva u Otočcu
JNA je crkvu pogodila granatama 15. rujna 1991. Vatra se proširila na čitav krov, koji je u
potpunosti izgorio. Pri tome je vatra teško oštetila glavni oltar i pokrajnje oltare sv. Fabijana i
Sebastijana te sv. Nikole. Obnovu je započeo župnik Vlado Pezelj, koji je crkvu obnavljao i prije
Domovinskoga rata. Postupno je obnovljena crkva i župni stan uz nju.
20. Što posjetitelji mogu vidjeti u Muzeju Like?
Muzej Like Gospić osnovan je davne 1958. godine, a od 1965. nalazi se u današnjoj zgradi,
spomeniku kulture, građenom koncem 18. stoljeća, kao ured i stan general pukovnika Ličke
pukovnije u vrijeme Vojne krajine. Od trenutka osnutka je kao Muzej Općine Gospić, a
1970.g. prerasta u regionalni muzej, odnosno od tada skrbi za svu pokretnu spomeničku baštinu
te za nepokretne spomenike kulture na području regije Like, danas kontinentalnog dijela Ličko-
senjske županije. Prema kategorizaciji, Muzej Like Gospić pripada skupini kompleksnih
muzeja, što znači da unutar svoje institucije objedinjuje i skrbi o svim područjima iz burne i
bogate prošlosti ličkog prostora:
Arheološki odjel s pripadajućim lapidarijem,
Numizmatički odjel,
Kulturno povijesni odjel s pripadajućom Zbirkom oružja i Zbirkom pokućstva,
Etnografski odjel,
Galerijski odjel.
Jedna od posebnosti ovog Muzeja je jedina na području Županije tradicionalna likovna
manifestacija Ličkog likovnog anala ili popularno nazvanog Likanale, koja od 1966. godine
neprekidno okuplja velik broj renomiranih umjetnika – slikara, kipara, grafičara, keramičara…
koji su osebujnim vezama utkani u ove prostore, a čija djela tvore bogat galerijski Fundus
Muzeja. Muzej je do sada provodio ili sudjelovao u brojnim arheološkim istraživanjima. Uz
započeta sustavna istraživanja iz srednjovjekovnog razdoblja, planirana su istraživanja i na
drugim brojnim lokalitetima. Istovremeno, kontinuirano se provodi rekognosciranje i nadzor nad
arheološkom baštinom Like. Za posjetitelje su otvoreni sljedeći postavi unutar Muzeja:
Stalni postav arheologije Terra viva kojim se objedinjuje sveukupna slika Like od pretpovijesti
do konca srednjeg vijeka, odnosno turske vladavine.
Stalni postav etnografije nalazi se unutar muzejskog dvorišta, u posebnoj, tradicionalnoj ličkoj
kući brvnašici sa šimlom kao pokrovom i pripadajućim interijernim uređenjem, koji uz manje
izmjene prati tradicionalna događanja tijekom godišnjih doba.
Stalni galerijski postav pod nazivom Iz fundusa Galerijskog odjela, 20. i 21. stoljeće predstavlja
izbor djela iz galerijskog fundusa, raspoređenog u nekoliko cjelina, odnosno izloženog u pet
prostorija na I. katu Muzeja. Između ostalih, tu su djela M. Kraljevića, N. Mašića, M. Uzelca, L.
Rupčića, M. Tartaglie, Z. Šulentića, Z. Price, E. Murtića, O. Glihe, I. Šebalja, J. Knifera, S.
Golca, P. Dolića i dr.
Stalni postav iz Kulturno-povijesnog odjela je najviše zastupljen Zbirkom pokućstva koja
predstavlja pregled života Gospićana s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Uz navedene Stalne postave, posjetitelji mogu pogledati i povremene izložbe prema godišnjim
planovima.
Muzej posjeduje i stručnu biblioteku koja pripada otvorenom tipu i na taj način se ostvaruje
određeni kontakt s korisnicima, posebice učenicima i studentima. Ujedno se radi i na stalnoj
godišnjoj edukaciji djece, od predškolske do adolescenske dobi, u suradnji s vrtićem, školama i
fakultetima. Muzej Like Gospić skrbi i o rodnoj kući Nikole Tesle od 1964., a 10. srpnja 2006.
godine povodom obilježavanja 150 godina rođenja Nikole Tesle, otvoren je Memorijalni centar
“Nikola Tesla” Smiljan, kao posebna, ali pripadajuća muzejska jedinica.
21. Što Velebit čini mitskom i otpjevanom planinom u svijesti hrvatskog naroda?
Uskoci. Nepristupačnost. Vile. Kameni oblici bude maštu. Teški uvjeti za život. Flora i fauna.
Mogli bismo o Velebitu prièe i legende nizati unedogled. Po tim kamenim stijenama
ispresijecanim dolinicama koje su život znaèile i u koje je èovjek ili vjetar nanio koju šaku
zemlje potrebnu (a našim gorštacima i dovoljnu) za tegoban život, izrastale su prièe i legende.
Tamo gdje su se u bajkama vile rojile i roèili hajduci izrastale su prave, teške, životne prièe,
cijeli romani.
Uz naš grb, trobojnicu, glagoljicu i pleter, lik Vile Velebita jedan je od osnovnih znamena
hrvatske narodne samobitnosti.
O mitskoj gori Velebitu i njegovoj vili zaštitnici kroz stoljeća pišu brojni hrvatski književnici i
pjesnici, a planinarima je posebno drag prvi hrvatski putopisni roman Planine Zadranina Petra
Zoranića iz 1536. godine. On Vilu Velebita naziva Vilom Hrvaticom.
Velebit ima iznimno značenje u našoj ratničkoj povijesti i u ukupnoj borbi hrvatskog naroda za
slobodu. Možemo to pratiti kroz borbe uskoka i hajduka protiv Turaka i Mlečana, preko
Velebitskog (brušanskog) ustanka protiv srpske hegemonije u predratnoj Jugoslaviji 1932.
godine. Zatim kroz ulogu koju je taj planinski div u čiju je povijest utkana sva mitologija
njegova nastanka i skrivene moći imao tijekom Drugog svjetskog rata pa sve do njegove
nezaobilazne i gotovo presudne uloge u Domovinskom ratu.
lo je to davno u pretpovijesno doba kad su u zemlji Iliriji živjeli majka Bura i otac Jug koji su
imali dvoje djece: sina Velebita i kći Adriju. Velebit je bio snažan mladić visokog rasta, a
njegova sestra Adrija imala vitko i nježno tijelo, modre oči i dugačku plavu kosu.
Sretne i bezbrižne dane prekine otac Jug odlučivši krenuti na put sa željom da otkrije još ljepšu
zemlju. Ženi i djeci obeća da će se vratiti za sedam godina. Poljubi ih i krene na krilima vjetra.
Kad se navršila sedma godina, Velebit i Adrija zajedno s majkom Burom popeli se na vrh
jednoga brijega kako bi dočekali povratak oca.
S vrha brijega opaziše kako na nebu leprša jedna velika ptica i svojim glasanjem najavljuje
dolazak Juga. Uskoro se na obzorju pojavio Jug, a kad je stigao nadomak zavičaja, zao duh i
veliki čarobnjak zaustavi ga i zatvori u tamnicu. Naime, mislio je da će, bude li Jug svezan, lako
svladati njegovog sina Velebita i oteti krasnu kćer Adriju, u koju se zaljubio. Nad Ilirijom je
zavladala neobična strašna tišina jer nestankom Juga nestao je i svaki zvuk. U ljude koji su do
jučer bili sretni i veseli ušao je strah. Jedne noći za vrijeme oluje čarobnjak se poput jastreba baci
na plodni kraj.
Od straha majka Bura se pretvorila u orla, sin Velebit se skamenio i postao planina koja i danas
nosi njegovo ime, a kći Adrija sunovratila se s litice i preobrazila u Jadransko more.
Uz logorski oganj i strune gusala ispredali su priče o skrivenom hajdučkom blagu, ali i o vilama,
rusalkama i vodenjacima. Velebit je od prvih stoljeća hrvatske povijesti bio sveta planina na
kojoj stoluju vile i njihova vojvotkinja – Vila Velebita. Što je Grcima Olimp, što je Bugarima
Stara planina, to je Hrvatima Velebit.
23. Kako je bila sastavljena i opremljena osmanlijska i kršćanska vojska u doba
formiranja Vojne granice?
Kršćanska vojska: u većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako
hrvatsko konjaništvo (hrvatski arkebuziri), U manjim utvrdama se nalaze posade njemačkih
(landsknechti) i lako naoružanih hrvatskih pješaka. Arkebuza je vrsta puške koju je poslije
zamijenila mušketa, pa su se vojnici koji su pucali iz muškete zvali mušketiri.
Osmanlijska vojska: janjičari - vojnici pješaci Osmanskog Carstva, naoružani isprva lukom i
strijelom, a kasnije tijekom 15. st. sve više vatrenim oružjem. Također su imali arkebuzire i
mušketire. Turski graničari - akinci akindžije i delije (pogledaj odgovor po pitanjem broj 17).
Spahije (tur.: sipahi; iz perz. sepah: „vojska”) su bili teška oklopna feudalna konjica Osmanskog
Carstva, vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba. Ti profesionalni vojnici ratovali su za
Osmansko carstvo od Tunisa do Čaldirana, i od izvora Nila do Mađarske. Oni su bili u
timarskom sustavu. To je originalni turski “izum”, timar, što znači “nadarbina”. Spahije su
dobivale komad zemlje u osvojenim krajevim i tako osiguravali nazočnost Porte u svim
krajevima carstva ujednačeno. Pri tom nisu postajali vlasnici zemlje, nisu je mogli ostaviti u
nasljedstvo niti prenijeti na drugog. Dokle god dobro ratuje, do tad je u posjedu zemlje. Zato je
njihova motiviranost bila vrlo visoka, a učinci impresivni. Imali su i artiljerce te bombardiere.
Obje vojske imale su tzv. Haramije, hajduke koji su bili pješaštvo. Hrvatska - uskoci.
24. Gostima želite pokazati Terezijanu, jednu od nekoliko povijesnih cesta koje su vodile
prema moru. Kamo i kako biste ih vodili?
Terezijana - poučna staza- Staza obuhvaća tri kilometra stare austro-ugarske ceste Terezijane
koja je preko Velebita povezivala tadašnje pukovnijsko središte Gospić sa lukom Karlobag.
Terezijana je izgrađena 1786. godine po naputku cara Josipa II, a nazvana je po njegovoj majci,
carici Mariji Tereziji.
Prolazeći cestom posjetitelj će moći uživati u životopisnom pogledu na oštarijski plato oivičen
stjenovitima kukovima, a već sa Oštarijskih vrata divan je vidik na Jadransko more i otočje
zadarskog i kvarnerskog arhipelaga. Spustivši se niže stazom otvaraju se vizure male ozelenjele
krške depresije oivičene sivilom oštrih stijena - Konjsko, u kojemu još i danas napasaju ovce i
konji lokalnog življa što obitava u još nekoliko preostalih domaćinstava.
Nalog za izgradnju nove, modernije ceste dao je tadašnji austrijski car Josip II. Cesta je dobila
ime po njegovoj majci Mariji Tereziji.
Terezijana je izgrađena 1786.g. kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu. Karolinom se
putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova. Ova cesta je naročito bila važna
radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta Gospića sa slobodnom lukom Karlobag.
Zbog želje da se što više ljudi upozna s kulturološkom važnošću Terezijane, Javna ustanova
„Park prirode Velebit“ uredila je dio Terezijane kao poučnu stazu. Staza je namijenjena
isključivo pješacima, a posebno je zanimljiva zbog prostora kojim prolazi.
Ovdje se na kratkom području dožive oba lica Velebita u njihovoj punoj ljepoti. Poučna staza
počinje na Baškim Oštarijama (924 m .n.m.), te se spušta do sela Konjsko (655 m/n.m.) u
dužini od 3 km ili oko 3 h hoda. Također je u ponudi i kraća pješačka tura od oko 1,5 h. Ovom
stazom ćete doživjeti prekrasne vidike na Jadransko more i otok Pag s jedne strane te dolinu
Baških Oštarija s druge strane. Povijesna cesta Terezijana ima svojstvo kulturnog dobra.
25. Arheološka nalazišta u Lici rijetko se spominju. Što biste turistima ispričali o
Arupiumu i očuvanom vodovodu antičkog grada Cisse?
Najpoznatije naselje iz rimskog doba je Arupium koji se nalazio na području današnjeg mjesta
Prozor. Od zanimljivijih spomenika iz tog doba sigurno su dva reljefa uklesana u živu stijenu,
vjerojatno s kraja 3. stoljeća, posvećena božanstvu Mitri.
Prozor
Na uzvisini ponad sela dvojna je gradina Mali i Veliki Vital s ostatcima utvrđenoga japodskoga
naselja (starije i mlađe željezno doba), a u podnožju su groblja s velikim brojem kosturnih i
žarnih grobova s bogatim prilozima (nakit od bronce, jantara, stakla, brončana oglavlja i kape,
fibule, kopče i okovi za pojasove). Na sjevernim obroncima gradine Veliki Vital ostatci su
antičkog municipija Arupium (stambene i gospodarske zgrade, manji termalni kompleks s
mozaicima i freskama, nadgrobni spomenici). U blizini je i antički kamenolom te dva → mitreja.
U periplusu (peljaru) anonimnog grčkog pisca poznatog kao Pseudo-Skilaks, koji potječe iz
sredine 4. stoljeća pr. Kr., spominje se otočje u zemlji Liburna, koje su vjerojatno činili Rab, Pag
i okolni manji otoci.
Pod imenom Cissa Portunata, Pag spominju Plinije u 1. stoljeću, a Konstantin Porfirogenet u
10. stoljeću naziva ga Kissa. Istoimeno naselje, Cissa - najveće rimsko naselje na otoku -
nalazilo se na prostoru današnje Caske nedaleko Novalje. Očuvani su dijelovi kuća i zidina, te
dijelovi vodovoda koji je vodom opskrbljivao Cissu i njenu luku Novalju (od lat. navalia - luka).
Podzemni dijelovi tog vodovoda mogu se danas vidjeti u Novalji, a poznati su kao "Talijanova
buža".
U uvali Caska, južno od stare Cisse, na sjevernoj strani poluotoka Zrće, nedaleko od poznate
plaže Zrće, pronađeno je antičko groblje iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća. Na više mjesta na
otoku postojala su i manja rimska naselja. Ostaci rimskih villa rustica vidljivi su na sljedećim
lokalitetima: Punta Luna, Tovarnele, Lun - Sv. Jure, Borovićevi Stani, Vidasovi Stanovi,
Dabovi Stani, Šankovi Stani, Novalja, Gračišće, Mlinica, Polačine, Bošana, grad Pag, Krinac,
Vrčići, Povljana i Smokvica. Ostaci antičkog kamenoloma nalaze se na na sjevernoj strani
grada Novalje, u Koludračkim Njivama. Na gradini Gradac južno od naselja Smokvica
(Vlašići) nađeni su ostaci grčko-helenističke keramike. U uvali Vlaška Mala, uz
sjeveroistočnu obalu otoka, nađeni su na dubini od oko 25 metara ostaci rimskog trgovačkog
broda s dobro očuvanim teretom amfora. Koliko je do sada poznato, na Pagu ipak nije bilo
grada sa statusom municipija.
Vlasnici posjeda na Pagu vjerojatno su bili bogatiji stanovnici okolnih rimskih municipija u Arbi
(Rabu) i Aenoni (Ninu), te kolonije Iader (Zadar).
Na području Novalje pronađeni su ostaci tri ranokršćanske bazilike koje potječu iz 4. i 5.
stoljeća. S tim u vezi ljude najviše impresionira jedinstveni rimski vodovod za koji je prokopan
tunel duži od 1000 metara kroz kamen živac između Novalje i novaljskog polja u koji se slijevala
voda iz 8 km udaljenog izvora u današnjem Kolanu. Tragovi tog akvedukta mogu se još i danas
vidjeti i pratiti, a stručno ga je obradio Boris Ilakovac. Tvrdnja akademika Suića da je taj
vodovod izgrađen za napajanje stoke u Novalji više je nego smiješna. Carski pogon fulonike
vjerojatno se nalazio zapadno od stare novaljske jezgre, gdje je vodovod završavao u moru. Na
tom potezu nađene su pri gradnji temelja kuća gomile školjaka, nekoliko kamenih i ostaci
glinenih sudova koji su služili za bojanje i ispiranje sukna. Zdanja su zacijelo davno propala, a
kamenje upotrebljavano za gradnju kuća tijekom stoljeća
26. Što je hajdučija i tko su hajduci: razbojnici ili junaci?
27. U čemu je značaj Uskoka i njihovog kapetana i zapovjednika Ivana Lenkovića? Kako
su Uskoci tretirani u političkim odnosima između Austrije i Venecije? Kako je na njih
gledala Austrija, a kako Venecija?
Prvi spomen hajdučije bio je 1550. g. Harambaša - tur. Harami grešno, nedopustivo, razbojstvo i
basi zapovjednik, poglavica što znači: vođa pustahija, hajduka, hajdučki poglavica. Hajduci su
djelovali samostalno, a Uskoci sa znanjem vlasti. Jedni hajduke smatraju razbojnicima, drugi
ih mistificiraju i glorificiraju. Bilo je i hajduka zulumćara (turski hajduci). Većinu čine hajduci
osvetnici, kršćani (katolici i pravoslavci) koji su stradali od Turaka, pa su se borili protiv njih.
Obično ih je u družini bilo 5 do 10. Vodio ih je harambaša. Krili su se u brdima, a u selima su
imali svoje jatake. Napadali su Turke i često pljačkali begove, trgovce i age po putovima.
Uskoci su vojnička organizirana grupa hajduka bjegunaca iz područja Hrvatske i BiH od
Osmanlijama. Napustili su svoje krajeve poč. 16. st. Od njih su nastali upadajući (uskačući)
Uskoci. Većina Uskoka okupila se u Dalmaciji na posjedima zapovjednika Petra Kružića u Klisu
i okolici. 1537. Osmanlije su osvojile Klis i Uskoci bježe u Senj - kapetaniju granice. Tako
postaju graničari. U Senju su bile gradska posada više od 80 godina. Bili su organizirani u
kumpanije kojima su na čelu bili uskočke vojvode. Vremenom uskocima su se pridruživali i
bjegunci iz mletačke Dalmacije koji su bježali pred zakonom. Barun Ivan Lenković bio je senjski
kapetan i zapovjednik svih uskočkih postrojbi. 1553. izradio je nacrt obrane hrvatsko-slavonskih
granica. 1556. s Nikolom Zrinskim brani Siget. 1558. obnavlja utvrđenja Senja i podiže
tvrđavu Nehaj. 1556. postaje vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine. 1540. Lenković
ruši franjevački samostan i crkvu van zidina jer su ugrožavali obranu. Zbog toga se kralju žale
Frankopani čiji su preci imali grobnice u samostanu. S dopuštenjem Austrije uskoci su napadali
mletačke brodove. Postali su gusari, Mleci nikad nisu uspjeli neutralizirati Uskoke. Imali su
svoje brodice, slične današnjim jadranskim bracerama - brzoplovke koje su se mogle lako izvući
na kraj. O uskočkom pitanju ovisio je rat i mir između Austrije i Venecije.
Venecija ih je jedno vrijeme podržavala. To se promijenilo nakon mletačko-osmanskog mira
1540. godine. Veneciji uskočka protuosmanska aktivnost više nije odgovarala, jer su onda bili
dužni štititi od uskočkih napada i osmanske i druge brodove koji su prevozili osmansku robu
Jadranom. Bez obzira na tu zaštitu napadi su se nastavili. Sultan Sulejman Veličanstveni
zaprijetio je da će poslati svoju flotu kako bi uveli red u Jadranu. Kako bi to spriječila, Venecija
je počela progoniti uskoke. 1557. godine blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu - Senj. Međutim,
uskoci bi uvijek pronašli načina kako se obraniti te su ponovno stvarali probleme i štetu
Osmanlijama, a sada i novim/starim neprijateljima Mlečanima.

Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava uskoke, a nakon potpisivanja mira
s Osmanlijama opet počinju braniti i suprotstavljati se uskočkim djelovanjima na Jadranu.
Uskoci su nastavili svoje aktivnosti protiv Osmanlija. Mletački brodovi počeli su prevoziti
osmansku robu pa su uskocima postali legitimna meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i
otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljačkali velike mletačke galije. Mletačke
galije su potom dobile naredbe da zarobljene uskoke vješaju ili iskoriste kao galijote.U
Uskočkom ratu (1615.-17.) nije bilo pobjednika.
Mir u Madridu s obvezom da se Uskoke preseli iz Senja nekamo daleko u unutrašnjost, njihove
lađe spaliti i u grad dovesti njemačku posadu. Uskocima su brodovi bili spaljeni, a oni raseljeni
po Otočkom kraju i Žumberku. Neki su se ukrcali na španjolske brodove. Nošnju su Uskoci
zadržali iz svog kraja. Na kapi su nosili ždralovo peso. Svaki je Uskok nosio sa sobom gunj.
Oružje: laka mušketa, sjekirica - čorda, buzdovan, nož - bodež. Bili su smioni i poznavali su
svaki kutak i na Velebitu i na otočju. Trebali su dobivati mjesečnu plaću, ali je ona obično
izostajala. Zato su otimali i pljačkali. Bili su nesmiljeni, ali u naporima i oskudici izdržljivi.
Nalikovali su Spartancima. Ako bi koji Uskok pao, njegovom se udovicom oženio uskočki
momak i skrbio za nju i njezinu djecu. Djelo “Čuvaj se senjske ruke!” Augusta Šenoe.
28. Što je ličko prelo?
Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je ustvari okupljanje momaka i
djevojaka u večernjim satima u jednoj od kuća u selu. Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka,
a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo. Za prelo se znalo dan ili dva prije
održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta
vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo. Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od
domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu
vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji
posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta
prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu,
vezu .... svaka sebi. Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku.
Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike. Posebno
mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su
izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i
djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su
i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata. Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali
za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo
šta jelo. Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu
održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u
grupama. Prela su održavana od kraja jeseni tj. kada se završe poljoprivredni radovi, pa do
proljeća, kada opet počinje sezona radova. Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo
mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala
ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je. Danas se prela u Lici više
ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u
sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom
da se ne zaborave. Eto, i ovaj moj opis prela napisan je s tom namjerom – da se ne zaboravi
29. Koje su karakteristike pasmine Ličke pramenke?
Lička pramenka je naša autohtona pasmina ovce formirana na području Like i Gorskog kotara.
Izrazito otporna i prilagodljiva pasmina. Ličke ovce nisu zimi selile u ravničarske predjele poput
nekih drugih planinskih ovaca, već su to razdoblje godine provodile bez ispaše, smještene uz
naselja, pretežito hranjene sijenom. Stoga ova ovca pripada skupini srednje razvijenih ovaca,
izražene otpornosti i prilagodljivosti. Visina grebena ovaca je u prosjeku 60 cm, a dužina trupa
68 cm. Tjelesna masa ovaca je oko 50 kg, a ovnovi su viši, duži i teži. Prinos vune kreće se od 1
do 1,5 kg, a debljina vunskih niti je u prosjeku 36,75 μm. Od 100 ovaca dobije se 110 do 120
janjadi
porodne mase od 3,2 do 3,4 kg. Laktacija ove pasmine traje oko 140 dana i daju 128 litara
mlijeka sa prosječno 7,4% masti, 4,7% bjelančevina i 5% pepela. Na uzgojnom području uzgaja
se pretežito zbog janjećeg mesa. Bilo je pokušaja oplemenjivanja ličke pramenke i to s
vlašićkom pramenko, europskim mesnim pasminama i australskim pasminama u cilju
popravljanja proizvodnosti. Tipične su za one ličke predjele u kojima nisu prevladavala goveda.
Rasprostiru se nekada i južno od Velebita, sve do Zrmanje, te zapadno, niz njegove padine, do
samog mora.

30. Koja je endemska biljka na popisu zaštićenih prirodnih biljnih vrsta velebitske flore?
Goleme ekološke razlike izmedu primorskih i kontinentalnih padina Velebita, izmedu podnozja i
vrhova uzrokovale su raznolikost biljnog svijeta (2700 vrsta, od cega 78 endema). Madu
najvaznije velebitske biljke spadaju velebitska degenija (Degenia velebitica) - endem i relikt,
runolist (Leontopodium alpinum), hrvatska sibireja (Sibirea croatica), Waldsteinov zvoncic
(Campanula waldsteiniana), Kitajbelov jaglac (Aquilegia kitaibelii), planinski kotrljan
(Eryngium alpinum), hrvatsko zvonce i dr.
Strogo zaštićena vrsta, simbol Velebita i Hrvatske, nalazila se na kovanici od 50 lipa.
Najrjeđa biljka u Hrvatskoj.
Ime je dobila po mađarskom prirodoslovcu Árpádu von Degenu (1866. - 30. ožujka 1934.), koji
je otkrio degeniju 17. srpnja 1907.
31. Koji spomenik srednjovjekovnog obrambenog, fortifikacijskog graditeljstva svjedoči o
burnoj prošlosti primorja Ličko-senjske županije? Opišite razlog gradnje utvrde.
Tvrđava Nehaj (poznata i pod nazivima Kula Nehaj te Nehajgrad) služila je kao vojna utvrda
uskocima koji su je koristili kao mjesto s kojeg su branili grad Senj te pripremali napade na
Turke i Mletke.
Gradnja
Utvrda je sagrađena na brdu Trbušnjak, često poznatom i kao brdo Nehaj 1558. godine, pod
nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića te kapetana
Herberta VIII. Auersperga Turjaškog. Radi djelotovornije obrane Lenković je dao do kraja
porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti
neprijatelji. Tako su za gradnju Nehaja porušeni crkva i samostan Sv. Petar i templarski
samostan Sv. Jurja s istoimenom crkvom, čiji su temelji kasnije otkriveni u prizemlju Nehaja. To
uz pisane dokumente potvrđuju i dijelovi arhitekture, natpisi i druge starine ugrađene u zidine
današnje tvrđave.
Karakteristike tvrđave
Nehajska tvrđava je kockastog oblika, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je 18, a
široka 23 metra. Vanjski zidovi sagrađeni su od tesanih kamenih blokova, a debeli su od 2 do
3,3 metara. Prema vrhu se sužavaju, te završavaju kruništem u kojemu je pet malih kutnih kula.
U zidinama se nalazi oko stotinu puškarnica i 11 velikih topovskih otvora. Osim toga, tvrđava
ima prizemlje s dvorištem i cisternom. U prizemlju se nalazi ognjište te prostorije za posadu i
oružje. Posada od 100 vojnika bila je dovoljna da odbije napadače te je opsjednutom gradu Senju
pružala odgovarajuću pomoć.
Značenje Nehaja danas
Tvrđava se danas koristi u turističke svrhe, a njen vrh služi kao izvrstan vidikovac s kojega se
pruža lijep pogled na Hrvatsko primorje i otoke Rab, Goli otok, Prvić, Cres, Krk te na planine
Učku i Velebit. Također, Nehaj je i simbol grada Senja te se u stiliziranom obliku nalazi i na
grbu grada.
U tvrđavi Nehaj je postavljena zbirka Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija, te izložbe
Senjske crkve kroz povijest i Gradski plemićki grbovi Senja.
32. Interpretirajte urbane karakteristike grada Senja, strukturu gradskog tkiva.
Senj (lat. Senia ili Segnia, grč. Attienities (Αθυινιτες), njem. i mađ. Zengg, tal. Segna) je
najstariji grad na gornjem Jadranu, a utemeljen je u predrimsko doba prije nekih 3000 godina
(Senia) na brdu Kuk. Bio je glavno središte ilirskog plemena Japoda. Sadašnje naselje nalazi se
podno obronaka Kapele i Velebita. Simbol grada, Tvrđava Nehaj, poznata i pod nazivom "Kula
Nehaj", nalazi se na brdu Trbušnjak, često zvanim i Nehaj, završena je 1558. godine te je od tada
bila sjedište Uskoka sve dok oni nisu bili protjerani iz grada 1617. godine nakon što je
Habsburška Monarhija sklopila mir s Mlečanima. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji, a ujedno
spada u Gospićko-senjsku biskupiju i Riječku nadbiskupiju (metropoliju) unutar Rimokatoličke
Crkve.
Najveća je urbana aglomeracija na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra. Područje grada
obuhvaća morsku obalu u dužini od 76 km, a smješten je između mora, obronaka Kapele i
Velebita, najveće planine u Hrvatskoj. Leži na 14° 54' 10" istočne dužine i 44° 59' 24" sjeverne
zemljopisne širine. Njegov položaj na istočnoj obali Jadrana pomorski ga povezuje s gradovima i
zemljama Sredozemlja. Cestovnim vezama povezan je sa zaleđem preko planinskog prijevoja
Vratnik (700 m nad morem), na zapadu s Vinodolskom dolinom, Rijekom i njezinim zaleđem, te
na jugu sa Zadrom, Splitom i Dalmacijom.
Članak Melite Viličić.
Srednjovjekovni grad - organski – krivudave ulice i mirni trgovi kao mjesta sastajanja
U Senju su tri trga, tri javne, otvorene površine služile su određenim funkcijama vezanim uz
društveni život i poredak svog vremena, a nastali su ogranski kao i cijeli grad.
Smješten periferno uz zidine koje se ovdje tlocrtno lome gotovo u pravom kutu, pred kaštelom
je trg što služi obrani grada, zborištu (a). Dakako nema dokumenata o tome kada je nastao, no
kako kaštel u svom zametku nastaje negdje početkom XIV. stoljeća, ako ne i ranije, vjerojatno u
to vrijeme počinje i formiranje ovog trga.
»Stari« trg uz katedralu (b) u središtu grada dokumentiran je već u XIII. stoljeću, kada je 1271.
na njemu »ante ecclesiam beate virginis Marie« učinjen izbor vinodolskog kneza Vida i njegovih
nasljednika (kasnijih Frankopana) za stalne potestate i upravitelje grada.
Treći trg (c), kasnije zvan »Mala placa«, također leži periferno. Služi trgovini i u blizini je
»Morskih« vratiju, a i onih koja ga povezuju s kopnenim zaleđem. Mora također da se u duhu
svog vremena vrlo rano formirao kao treći važni javni prostor srednjovjekovnoga grada, gdje je
jedan prostor služio obrani, drugi religioznom i javnom životu te upravi grada, a ovaj treći
trgovini, tom vitalnom procesu razmjene dobara srednovjekovnog čovjeka.
Gradska vrata koja se tijekom povijesti smještavaju u zidinama u razno vrijeme, ovisno o
vanjskim faktorima i nutarnjim komunikacijama prikazana su (u si. 66) tlocrtno redoslijedom,
bez obzira na vrijeme njihova nastajanja i zatvaranja. U razno doba dolaze pod raznim nazivima,
a ovdje su spomenuta s jednim od tih naziva: I-Mala vrata, II-Morska vrata, III-Pavlinska
vratašca, IV-Vrata za propuštanje bujice, V-Vrata uz kaštel, Vl-Velika vrata, VII-Kopnena vrata.
Gradske zidine koje poput nepravilnog petorokuta opkoljuju grad. Grad je smješten podno
brežuljka na vrhu kojega je na najpogodnijem mjestu za obranu Senja sredinom XVI. stoljeća
izgrađena obrambena utvrda Nehaj. Između tog brežuljka i gradskih zidina tekla je bujica,
osobito opasna u proljeće.
Vrata od trgovine ili mala ili biskupska vrata – pregrađivana i zatvarana - pred crkvom sv Ivana
Krstitelja i vode do trga trgovine
Morska vrata – vjerojatno 16. st. – zatvarana, otvorena u 18 st.
Vrata za propuštanje bujice povezana s otvorom koji će kasnije postati Pavlinska vratašca
(Pavlini preuzeli samostan sv Nikole u 17 st. -crkva srušena 1870ih, tada i vrata
19. st. – 1815. – Kolan ili kanal za vodu (bujicu)
Vrata uz kaštel
Sam kaštel dio je zidina i njihov obrambeni centar. Uvijek je smješten na najugroženijem
položaju kako bi najefikasnije branio grad od neprijatelja. U Senju je to položaj kojim je lokalitet
grada povezan sa spomenutim dalekim zaleđem odakle bi neprijatelj prirodnim putem
najvjerojatnije stizao i napadao grad. Kao i zidine sa kulama, i gradska vrata, i on se s vremenom
pregrađuje, dograđuje, odgovarajući nastalim općim i specifičnim potrebama koje se vremenom
mijenjaju. U kaštel se ulazilo kroz gradska vrata u zidinama, odakle se ulazilo najprije u prostor
predobrane, a onda se jednim pravcem ulazilo u područje grada, a drugim kroz još jedan prostor
predobrane u sam kaštel. U ranoj fazi kula bila prema gradu bila kružna, Lenković je
preoblikovao u trokutastu.

Velika vrata – 2. pol. 18. st. – mjesto gdje je Juzefinska cesta ulazila u grad – očuvana
Kopnena vrata – slaba dokumentacija - Do godine 1550. grad se »Kopnenim« (kako ih naziva
Lenković) vratima otvaraoprema svom dalekom zaleđu s kojim je bio povezan preko prijevoja
Vratnika na najlogičnijem punktu zidina, a iza toga, kada se vjerojatno u XVII. stoljeću zatvaraju
i »Mala« vrata, a ova suveć bila zazidana, grad se s izuzetkom vratiju uz kaštel kompletno
zatvara prema kopnu, odakle bi neprijatelj mogao napasti. U svrhu obrane grada Lenković u tom
pravcu, kod mjesta Kopnenih vrata, usmjeruje svoju »trokutnu« šiljastu kulu. I tako u zidinama
ostaju, uz ona mala za »dovod« i »odvod« bujice, samo vrata uz kaštel i ona do morske luke.
Smještaj trgova. Osnovno što bi se o t rgo v i m a Senja moglo reći jeste da im je smještaj potpuno
logičan. Već je spomenuto kako je kaštel (si. 86,6) kao centar obrane smješten uvijek na najugroženijem
punktu gradskih zidina. Prema tome u Senju je to svakako mjesto najbliže onoj točci u kojoj bi neprijatelj
pokušao u grad prodrijeti iz daleke pozadine. Prostor unutar zidina pred kaštelom (a): Velika placa,
danas Trg Cilnica zborno je mjesto branitelja i neka je vrst vojnog vježbališta (nije li njegovo staro ime,
još uvijek u lokalnoj upotrebi - Cilnica - i nastalo od glagola ciljati ?). Prema tome potpuno je logično
smješten. Od njega se brzo može doći do svih važnih točaka obrane, što je očito utjecalo na formiranje
stanovitog broja ulica-prometnica. Njegovu prostornost (sve do u XVII. stoljeće bila je iz strateških
razloga zabranjena bilokakva izgradnja uz zidine) opravdava činjenica što je to mjesto gdje bi se u slučaju
neprijateljskog prodora u grad moglo sakupiti svo stanovništvo da zatim posljednje utočište i mjesto
posljednje obrane nađe u kaštelu. Na njemu je i glavni zdenac, centar opskrbe vodom. Katedrala (1) je
na mjestu antiknog rimskog hrama kako su to nalazi pokazali25 i možda je to jedino mjesto na kojem se
naglašeni javni prostor rimske Senie poklapa sa srednjovjekovnim naglašenim javnim prostorom. Prema
tome taj je smještaj usred grada višemanje predodređen, a trg uz katedralu (b) u srednjem vijeku
postaje jedan od najvažnijih. Sam trg većinom se formira uz podužnu stranu crkve a ne ispred nje, kako
je to upravo i u Senju. Na tom »Starom« trgu uz katedralu, kao i na onom pred kaštelom, odigravali su se
mnogi burni događaji grada kako to spominju povijesni dokumenti. »Mala« placa (c) trgovački je centar
grada. Formirao se također u najlogičnijem dijelu grada, uz »Morska« (II) vrata i pristanište, čime se
povezuje na morske putove, a u blizini je očito jednih od najstarijih gradskih vratiju što ga povezuju s
kopnom, s okolnim terenom, Vratima »trgovine«, ili kasnije »Biskupskim«, odnosno »Malim« vratima (I).
Ti trgovi koji imaju, kako je spomenuto, kvalitetu javnog prostora koji međutim nije posvećen prometu,
redovito su nepravilnog tlocrta. A to je nastalo kao rezultat njihova organskog, postupnog razvoja.
Suprotno tim glavnim urbanim javnim površinama zatvorenog tipa, na križanjima ulica nastaju omanji
trgovi »rezanjem« uglova izgrađenih površina kako bi se olakšao promet, mada taj nikada nije bio
intenzivan. Srednjovjekovni je grad uglavnom grad pješaka pa nema potrebe za širokim ulicama. A u
klimatskim uvjetima južne Evrope taje širina svedena na minimum, pa tako i u specifičnim senjskim
uvjetima poznatim po snažnoj buri.d

33. Pripremite kratak pregled povijesnih činjenica o Senjskoj katedrali Uznesenja

Marijina.
Katedrala je prva crkva u biskupiji. Ona, dakle, postoji ondje gdje je i biskupija. Za Senj imamo
ozbiljne razloge za tvrdnju da je imao biskupiju već početkom petog stoljeća. Prema strukturi
grada i po nekim arheološkim indicijama, vjerojatno da je tada Katedrala bila upravo na mjestu
gdje je i danas. Biskupija nije preživjela veliku seobu naroda. Istu sudbinu dijelila je i njezina
katedrala. Smatra se, naime, da pojava Senjske biskupije sredinom 12. st. ne svjedoči za njezin
kontinuitet do toga vremena, nego za ponovnu uspostavu. U vrijeme pojave Biskupije nastaje i
Katedrala. Iako za to nemamo sigurnih dokaza, vjerujemo da je riječ o crkvi koja i danas postoji,
ali koja je doživjela tolike preinake da je osim mjesta na kojemu se nalazi malo toga sačuvano od
početne građevine.
U srednjem vijeku, u poznatim spisima, Senjska biskupija se prvi put spominje 1169. godine.
Za katedralu je tada uzeta vjerojatno središnja gradska (župna) crkva, ali je za potrebe
biskupskog bogoslužja trebalo proširiti i produžiti svetište. Njezin toranj postojao je sve do
kraja 19. stoljeća. Prema nekim podatcima na njemu je stajala godina 1000., što bi trebalo
značiti da je te godine napravljen, zajedno s pripadajućom crkvom. Od te crkve je danas sačuvan
zidani dio današnjeg pročelja jer je crkva teško stradala 1239. godine u borbi između Senjana i
templara, a moguće i u vrijeme provale Tatara, tri godine nakon toga. Sve drugo trebalo je graditi
iz temelja, iako, vjerujemo, na istim temeljima lađe. Upravo zbog biskupskog bogoslužja, prednji
dio je vjerojatno ponovno doživio dodatke i preinake.
Izgradnja Katedrale nakon stradanja odvija se u vrijeme senjskog biskupa Filipa koji je 1248.
godine dobio dopuštenje pape Inocenta IV. da može služiti bogoslužje na staroslavenskom
jeziku i glagoljskim pismom. Prije toga tu je povlasticu imao samo niži kler. Filip se spominje
više puta kao papin poslanik, što znači da je bio ugledan crkveni dostojanstvenik pa je bilo za
očekivati da će ne samo dovršiti obnovu Katedrale, nego će joj dati doličnu formu i izgled. Od
tada datira cigleno pročelje Katedrale, a u istom materijalu napravljeni su lađa i svetište. Poslovi
obnove dovršeni su oko 1250. godine. Tako je izgrađena jednobrodna romanička katedrala.
Nakon obnove, u vrijeme biskupa Filipa, veće preinake dogodile su se krajem 15. st. za
vrijeme biskupovanja Andrije iz Modene, na što upućuje natpis iznad sakristijskih vrata.
Preinake su bile na prednjem dijelu, a lađa je ostala, uglavnom, u istim okvirima. Od tada
datiraju trijumfalni gotički luk, novo svetište i nova sakristija.

UREĐENJE KATEDRALE U 18.-19. ST.

Temeljito preuređenje Katedrale zbiva se u prvoj polovini 18.st. kada je nastala katedrala u
današnjim okvirima. Najprije je biskup B. Bedeković (1704.-1709.) dodatno - za jednu trećinu -
produljio svetište tako da je vrhom svetišta djelomično zahvatio i toranj neke prijašnje crkve.
Njegov nasljednik A. Ratkaj (1709.-1717.) srušio je svodove i oba bočna zida lađe i sazidao
nove zidove koji više nisu nosili svod. Unutrašnjost je uređena tek 1717., kada je crkva
posvećena. Biskup I. A. Benzoni (1730.-1745.) bio je nezadovoljan učinjenim, tužeći se da je
Katedrala nagrđena. On je dao porušiti desni zid lađe i dodao Katedrali novu, pobočnu lađu s
četiri oltara: Srca Isusova, sv. Ane, sv. Franje Ksaverskoga i sv. Križa. Ispod te lađe
napravljene su grobnice u koje se ulazilo najprije iz same lađe, a naknadno je otvoren ulaz
izvana. U te grobnice pokapali su se do sredine 19. st. ugledniji svećenici i građani. Podzemni
hodnik s grobnicama narod obično zove katakombe. Biskupi su se, vjerojatno još iz srednjega
vijeka, pokapali ispod svetišta gdje je kaptolska kripta. U njoj su sačuvani grobovi biskupa:
Pohmajevića, Ožegovića, Maurovića te više kanonika senjskog kaptola. Vjerojatno je tu bila i
grobnica biskupa Ivana i Leonarda de Cardinalibus koja je u vrijeme obnoviteljskih zahvata
Andrije de Mutina stavljena u svetište iznad sakristijskih vrata. Slično što je Benzoni učinio na
desnoj strani, njegov nasljednik V. J. Čolić (1745.-1764.) učinit će na lijevoj strani. Jednako
tako u tu lađu doći će četiri nova oltara: sv. Josipa, sv.Ivana Nepomuka, Andela Čuvara i
Žalosne Gospe. Kod širenja Katedrale nije bilo mjesta za izgradnju kripte pa su vjerojatno tada
porušene i neke crkvice koje su bile uz sam zid Katedrale. Nakon toga je 1752. ponovno
posvećena jer su promjene nakon posvete 1717. bile velike. Kanoničke klupe i novi glavni oltar
dao je napraviti biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789.-1833.). Tako će Katedrala postati
trobrodna. Pojedini senjski biskupi izvršili su značajne i radikalne obnoviteljske arhitektonsko-
građevinske radove na Katedrali tijekom njezine povijesti dajući joj u 18./19. st. Barokno-
klasicističke oblike i karakteristike u čemu je bio veliki doprinos i biskupa M. Ožegovića (1834.-
1869.) kojim je završilo barokno opremanje iste. U vrijeme biskupa A. Maurovića (1894.-1903.)
srušen je stari toranj-zvonik s prigradnjama koji, prema viđenom natpisu iz 1826. godine potječe
iz 1000. godine . Isti je pred Katedralom stajao do 1899. godine. Današnji toranj-zvonik
sagrađen je 1900. godine prema projektu J. Vancaša.

KATEDRALA ZA VRIJEME I NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

U Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju grada Senja od listopada 1943. do veljače 1945.,
Katedrala je teško stradala: razoreno je krovište, pročelje s pjevalištem, orgulje, unutarnji
pročelni zid s ostatcima gotičkih fresaka iz 15. st., svetište i glavni oltar te pokrajni oltari
(kapele) Srca Isusova i sv. Križa.
Nakon tih razaranja, ispod žbuke na pročeljima i u unutrašnjosti, pokazali su se elementi i slojevi
raznih graditeljskih stilova kao i etape izgradnje Katedrale kroz povijest. Tada je utvrđeno
tipično romaničko pročelje s nizom slijepih arkada izvedenih u opeci. Također je vidljivo da
današnji središnji, šiljasti, trijumfalni luk leži na romaničkim kapitelima koji su danas vidljivi u
njegovom zidu.
U poslijeratnoj obnovi Katedrale nastojalo ju se grafički rekonstruirati kao originalnu
jednobrodnu romaničku crkvu, kakvu uostalom prikazuje i poznata Valvasorova veduta iz kraja
17. st., kako bi ti slojevi ostali prepoznatljivi: pročelja su obnovljena različitim materijalima
(opeka i kamen) kako bi se jasno vidjeli dijelovi različitih graditeljskih stilova i etape izgradnje i
dogradnje tijekom njezine povijesti.
Glavna vrata potječu iz 1717. godine, a vratnice istih su iz 1866. godine. Desna vrata (dovratnici
i kapiteli) su renesansna i vjerojatno su prenesena s drugih građevina i prilagođena portalu
Katedrale.
U proteklom razdoblju, poslije velike poslijeratne obnove Katedrale, do kraja 20. st. povremeno
su se provodili građevinski zahvati i vršili značajniji zaštitno-obnoviteljsko- restauratorski radovi
na unutrašnjosti i njezinom inventaru. Početkom 21. st., u vrijeme prvog gospićko-senjskog
biskupa, mons. Mile Bogovića, također su izvedeni opsežni investicijsko-arhitektonski i
restauratorski radovi na krovištu, unutarnjim i vanjskim zidovima (fasadama) i na inventaru
Katedrale.

PRIKAZ UNUTRAŠNJOSTI KATEDRALE

Nakon svih poslijeratnih arhitektonsko-konzervatorskih i restauratorskih radova na Katedrali,
današnju njezinu unutrašnjost krasi glavni oltar u svetištu, postavljen u obnovi 1948. godine,
izgrađen od bijelog bračkog kamena, prema nacrtu arhitekta Harolda Bilinića, na kojem se nalazi
šest srebrnih relikvijara piramidalnoga oblika, vrijedan umjetnički rad koji potječe iz 18. st. U
Katedrali su i brojni svijećnjaci i kandila koja se nalaze pred oltarima u kapelama. U većini su to
vrijedni umjetnički radovi od srebra i mjedi baroknih radionica - venecijanskih i domaćih
majstora iz 19. stoljeća.
U bočnim lađama Katedrale su barokni oltari iz 18. st.: sv. Josipa, sv. Ivana Nepomuka, sv.
Anđela na kojem se u staklenom lijesu nalazi tijelo sv. Formoza, mučenika iz rimskih
katakomba, dar pape Klementa XIII. biskupu Čoliću za senjsku katedralu.
Zatim slijedi oltar Majke Božje od sedam žalosti iz 18. st. koji je 1798. godine prenesen u
Katedralu, nakon rušenja crkve i samostana, sv. Nikole, godine 1874. Zatim slijedi oltar sv. Ane,
sv. Franje Ksaverskog i Presvetog Srca Isusova urađen po nacrtu arhitekta Harolda
Bilinića u okviru poslijeratne obnove Katedrale na kojem je Svetohranište, na čijim je vratašcima
prizor Posljednje večere, u središtu koje kompozicije je Isus Krist, a na sredini stola su simboli
euharistije, kalež i hostija na kojoj je Kristov monogram (X. i P). Ova kompozicija je rad
akademskog slikara Ivana Tomljanovića, a postaje Križnog puta (prizori Kristove muke), rad su
suvremenog akademskog kipara Ivana Kožarića.
Katedralu krase umjetnički vrijedne spolije koje su dobile nova mjesta nakon restauracije: dio je
ugrađen na ulazu u Katedralu i desnu lađu, a dio na kraju lijeve lađe, pred ulazom u sakristiju.
Natpisi u Katedrali također su dio njezine bogate povijesti. U njima se spominje biskup A.
Mutina (1497.) i posveta Katedrale (1714., 1717., 1752.), a tu su i natpisi iz 1819. i 1859. godine
koji su povezani uz crkveni život.
Od ostalog vrijednog inventara u Katedrali se nalazi gotički grobni spomenik biskupa Ivana i
Leonarda de Cardinalibusa iz 1392., zatim barokna mramorna šesterokutna Krstionica iz 18.
st., raspelo iz 16. st.koje je iz crkve sv. Jurja 1854. godine preneseno na oltar sv. Križa u
Katedralu, kip Majke Božje s Isusom u naručju iz 18. st. koji je prenesen iz crkve svetog
Franje, nakon njezinog rušenja 1943. Barokna propovjedaonica iz 18. st., renesansni reljef sv.
Trojstva (1491.) iz negdašnje crkve svetoga Duha, u Katedralu je prenesen 1865., u vrijeme
njezine tadašnje obnove.
Na reljefu se nalazi grb Ljudevita Perovića, koji svojim likom upućuje na hrvatski državni grb i
predstavlja njegovu najstariju prikazanu poznatu varijantu. Tu je i zavjetna ploča Donne Imie de
Raduco s grbom i natpisom iz 1329., kip Majke Božje Karmelske s Djetetom Isusom, rad
riječkog majstora Želuba iz 1862. koji je nakon razaranja crkve sv. Franje 1943. godine prenesen
u Katedralu, zatim renesansna i gotička kustodija.
Na ulazu u Katedralu su dvije kamenice - škropionice za blagoslovljenu vodu koje potječu iz
18./19. st. Iznad ulaza je pjevalište s drvenom lijepo obrađenom kasetastom ogradom i orguljama
koje su postavljene pedesetih godina 20. st., u okviru poslijeratne obnove Katedrale, umjesto
onih uništenih u Drugom svjetskom ratu, koje su bile iz 18. st.
Strop glavnog broda Katedrale je otvoreni grednik kakav su imale romaničke crkve. Pod
Katedrale je obložen kamenim pločama, od iste vrste kamena kao i ostali unutarnji dijelovi
Katedrale, a 1990./1991. godine postavljene su i nove klupe za vjernike sa ugrađenim
glagoljskim slovima, kao dokaz značaja glagoljice u Senju, koja je postigla najviši doseg
liturgijskog i kulturnog hoda u vrijeme biskupa Filipa po kojem su 1248., glagoljica i
staroslavenski jezik, papinim pismom i blagoslovom, ušli u službenu uporabu - bogoslužje,
kanoničke klupe, katedralni zbor, biskupijsku kancelariju i tiskaru.
34. Senjska katedrala Uznesenja Marijina: orijentacija crkve, prostorni raspored u
katedrali, tipovi oltara, dijelovi oltara.
1169. gradi se jednobrodna romanička crkva od opeke što je rezultat sjevernotalijanskog utjecaja.
U 18. st. nadograđuju se dvije bočne lađe i crkva postaje bazilika. Iz tog vremena je namještaj. U
2. svj. ratu crkva je crkva je teško oštećena zbog čega 1949. i 1950. slijedi obnova.
Tipovi oltara: tektonski poput oltara sv. Josipa (A. Michelazzi) iz 1758. Dijelovi su stipes,
menza, retabl i atika. To je arhitektonski koncipiran oltar, kao da se radi o zgradi, ima postolje,
stupove i vijenac Drugi tip je atektonski, nearhitekturalni oltar poput oltara svetih anđela s
tijelom svetog Formoza oko 1761./1764. Dijelovi su stipes i menza. Nema retabla, već samo
skulpture.
Orijentacija crkve: istok (svetište)-zapad (glavni ulaz)
35. Navedite osnovne povijesne činjenice iz prošlosti Ličko-senjske županije.
U prethistorijsko i antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I.
stoljeću prije Krista pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju,
baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora bila je samo površna, jer je
Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom
Carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati. Oni uspostavljaju svoju
upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su
nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili znatan broj
Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države dolazi do
porasta stanovništva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih
župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja
Like unutar Hrvatskog i kasnije Ugarsko - Hrvatskog Kraljevstva govori i pripadnost južnog
dijela Ninskoj biskupiji, odnosno osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo
na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Važni narodni vlastodršci u ovom prostoru bili
su knezovi Krbavski (Kurjakovići, odn. Gusići). Osnova gospodarstva bila je tradicionalna
agrostoarska ekonomija zasnovana ponajviše na povezanosti zona ispaše u priobalju (Ravni
kotari, Bukovica) i u Lici. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni jer su većinu crkvi i
utvrda uništili Osmanlije. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje tiskare u Kosinju
krajem 15. stoljeća.
Osmanlijski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne (1463.), da bi kulminirali
Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522. i
1524. turska vojska zauzela je čitavo područje Like, s iznimkom Gacke doline i Brinja.
Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo dijelom je prihvatilo islamsku vjeru, a pojavljuju se i prvi
pravoslavni Vlasi. Osmanska vlast je u ovom prostoru 1580.. osnovala Lički (Krčki) sandžak
sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje potrajalo je sve do
velikog austrijsko-turskog rata (1683.-1699.), u kojem je pod vodstvom katoličkog svećenika
Marka Mesića masovno sudjelovalo preostalo katoličko stanovništvo te je oslobođena čitava
Lika osim Ličkog Pounja.
Nakon protjerivanja Osmanlija očekivao se povratak Like pod vlast hrvatskog bana. Međutim,
Habsburška monarhija stavila ju je pod izravnu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714.
godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u
čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine. Kako su Ličani u početku
pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. godine osnovan je posebni vojno-upravni
teritorij Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstio nadzor nad ovim krajem. Usporedno sa
stvaranjem novog upravnog ustroja, na ličko područje naselilo se se novo stanovništvo, Hrvati
Bunjevci i pravoslavni Vlasi (kasnije Srbi) koji su trebali poslužiti kao stalna vojska za potrebe
bečkog dvora. Ta opća militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog
ratovanja, znatno će utjecati na mentalitet njenog stanovništva. Godine 1881. pridružena je
Banskoj Hrvatskoj. Od 1941. do 1945. godine u sklopu Nezavisne Države Hrvatske.
35
U Drugome svjetskom ratu i još više nakon rata, jugokomunisti i velikosrbi su uništili ličke i
krbavske katoličke župe Prijeboj, Korenicu, Bunić, Udbinu, Rudopolje, Boričevac, Gračac i
Palanku, župama u kojima je još 1939. godine živjelo više od 10.000 Hrvata katolika, od toga u
Udbini više od 1.800 Hrvata, u Boričevcu oko 2.500, a u Gračacu oko 2.000, dok danas u tim
župama gotovo i nema Hrvata katolika; Gospić je nakon 4. travnja 1945., kad su ga zauzele
snage partizana u kojima su bili brojni unitaristi, velikosrbi te četnici konvertirani u partizane,
pretrpio pokolj koji su ti partizani u dvije godine u Gospiću i neposrednoj okolici gradića, na
razne načine ubili više od 3500 nevinih osoba, ponajviše Hrvata. Početkom velikosrpske agresije
(1991.) dijelom su je okupirale srpske snage (1992.–1995. područje pod zaštitom UN-a).
Oslobađana je u akcijama "Medački džep" i "Oluja" 1995. godine tijekom obrambenog
Domovinskoga rata.[4] Od 1991.do 1995., u velikosrpskoj agresiji počinjen je veći broj zločina
nad Hrvatima, a najveći "uspjeh" bilo je etničko čišćenje nesrpskog, mahom hrvatskog,
stanovništva i sustavna pljačka teritorija. O tome je načelnik štaba 2. operativne zone u
informaciji o nekim problemima Teritorijalne obrane u Lici napisao: "Poznato je da je u toku
operacija u Lici u vremenu septembar-decembar 1991. godine zapljenjeno na desetine putničkih
automobila, teretnih vozila, traktora i raznih drugih mašina, zatim velike količine aparata za
domaćinstvo (šporeta, frižidera, zamrzivača, televizora, kasetofona i dr.), zapljenjeno je nekoliko
sitne i krupne stoke, do temelja je opljačkan nacionalni park Plitvice (desetine hotela), čitava sela
od koranskog mosta do Slunja i sam Slunj, kao i sela Poljanak, Sertić Poljana, Kuselj i Saborsko,
zatim sela oko Gospića, Ličkog Osika, Perušića, Ramljana, Otočca itd. i da sad niko ne zna gdje
su ta sredstva. Nema ni jednog sabirališta ratnog plijena, nema evidencije o zaplijenjenim
sredstvima, osim što je evidentirano nešto stoke, a službene vlasti, kako civilne tako i vojne, o
tomeništa ne znaju i svi su sada pošteni".
SENJ
Na području današnjega grada nalazilo se ilirsko naselje, a zatim antički grad, koji spominju
grčki geografi pod nazivom Sénia (Σένια). Rimski izvori bilježe ga kao Senia (portus Senia,
colonia Seniensis), a za Oktavijana (35. pr. Kr.) dobio je status municipija (ostatci
monumentalnih rimskih građevina, natpisi, nekropole, novac). U antici je bio važno trgovačko i
prometno središte preko kojega je vodila rimska cesta, koja je povezivala Akvileju s Naronom i
Skadrom. Za seobe naroda stradao je u provalama Vizigota, Huna i Avara. Dolaskom Hrvata bio
je obnovljen, a 1169. postao je središtem biskupije. God. 1209. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II.
Arpadović darovao ga je templarima, a 1248., na molbu senjskoga biskupa Filipa, papa Inocent
IV. dopustio je uporabu glagoljice i staroslavenskoga jezika u svim crkvama na području Senjske
biskupije. Templari su 1269. prepustili grad kralju Beli IV. u zamjenu za Dubičku županiju, a
1271. došao je pod vlast Frankapana (od 1302. knezovi senjski), za kojih je bio izgrađen kaštel –
kneževska rezidencija. God. 1380. napali su ga i spalili Mlečani, a zatim obnovili Frankapani.
God. 1388. bio je sastavljen gradski statut. Jačanjem osmanske prijetnje u drugoj polovici XV.
st. hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin nastojao je preoteti Senj od Frankapana, namijenivši mu
važnu stratešku ulogu. Po kraljevu je nalogu vojska pod vodstvom Blaža Podmanickoga 1469.
zauzela grad, koji je zatim postao slobodnim kraljevskim gradom i središtem novoosnovane
Senjske kapetanije. U XV. st. bile su podignute nove kule (Leonova kula, Lipica, Šabac). Od
1494. do 1508. ondje je djelovala glagoljska tiskara, koja je poslije bila preseljena u Rijeku.
Padom Klisa 1537. u osmanske ruke, u Senj su došli uskoci, a pridružili su im se i bjegunci s
mletačkoga teritorija (venturini). U prvoj polovici XVI. st. grad je bio ojačan gradskim
bedemima, a 1558. senjski kapetan I. Lenković podigao je na brdu iznad grada tvrđavu Nehaj. U
drugoj polovici XVI. i prvoj polovici XVII. st. senjski uskoci često su upadali na susjedni
mletački i osmanski teritorij. Zbog pljačke mletačkih trgovačkih brodova Mletačka je Republika
potkraj XVI. st. blokirala grad s mora. God. 1596. senjski uskoci sudjelovali su u borbama za
Klis, prilikom kojih je poginuo senjski biskup Antun Dominis, a 1597. zaplijenili su mletačke i
osmanske brodove u Rovinju. Zbog mletačkih pritužbâ na bečkom dvoru, Dvorsko ratno vijeće u
Grazu poslalo je 1601. u Senj kapetana J. Rabattu, koji je trebao pokoriti uskoke, no uskoro je
bio ubijen. Zbog uskoka je 1615. izbio Uskočki ili Gradiški rat između Habsburške Monarhije i
Mletačke Republike, završetkom kojega je bio postignut mirovni ugovor u Madridu (1617),
kojim su uskoci nakon 1618. bili nasilno raseljeni iz Senja. Od 1630-ih ondje se nalazilo središte
novoosnovane biskupije, nastale spajanjem Senjske i Modruško-krbavske biskupije. Premda je
kralj Ferdinand III. Habsburški 1640. potvrdio Senju gradska prava, a 1652. status slobodnoga
kraljevskoga grada, utjecaj vojne uprave u njem i dalje je bio snažan. Sredinom XVIII. st. postao
je dijelom jedinstvenoga trgovačkoga područja, koje se nazivalo Austrijsko primorje, a već 1776.
bio je vraćen u sastav Vojne krajine. Otkako je 1779. Jozefinskom cestom bio spojen s
Karlovcem, porasla je važnost senjske luke. Od 1809. do 1813. nalazio se pod francuskom
upravom u sastavu Ilirskih pokrajina, a zatim je ponovno bio pripojen Vojnoj krajini; od 1871. u
sastavu je banske Hrvatske. God. 1868. bila je u gradu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, a
1870. utemeljeno Brodarsko društvo; unatoč tomu lučki je promet nakon otvorenja željezničke
pruge Zagreb–Rijeka preko Ogulina (1873) naglo opao, čime je Senj izgubio na gospodarskoj
važnosti. Broj stanovnika isprva je rastao (2953 st., 1857; 3496 st., 1869), potom padao i
stagnirao (2785 st., 1890; 3036 st., 1921). Za II. svjetskoga rata grad je stradao u bombardiranju.
God. 1969. Senjsko-modruška biskupija sjedinjena je s Riječkom nadbiskupijom u Riječko-
senjsku nadbiskupiju i metropoliju. Od 2000. grad se nalazi pod crkvenom jurisdikcijom
Gospićko-senjske biskupije.

PAG
Na središnjem dijelu otoka Paga izdignuta nad prostranim bazenima soli, nalazi se akropola s
crkvom Sv. Marije, kao dio nekadašnjeg Paga čije povijesne tragove valja tražiti još u razdoblju
antike. Naziv Pag prvi se puta spominje u X. st. i to kada je 976. kralj Stjepan Držislav oslobodio
Pag od bizantske vlasti i za upravitelja grada postavio hrvatskog župana. Jedan od najznačajnijih
događaja u povijesti grada Paga jest dobivanje Bule kralja Bele IV. kojom je gradu Pagu darovao
status Slobodnog kraljevskog grada. Bilo je to 30. ožujka 1244. godine i u spomen na taj
događaj, 30. ožujka proglašen je Danom grada Paga.[2] Nalazeći se stalno usred borbe Zadra i
Raba za prevlast nad otokom, Pažani su željeli ostvariti autonomiju, za koju su se borili svim
pravnim sredstvima. Paški je sudac Belota Dobronić na Općem hrvatskom saboru u Ninu 1396.
godine nastojao i dijelom uspio oživotvoriti ideju o paškoj autonomiji. Hrvatski je kralj Ludovik
I. 1376. godine potvrdio Pagu pravo Slobodnog kraljevskog grada, dajući mu uz postojeće, još i
neke nove povlastice. Kralj Ladislav je 1403. godine prodao Veneciji svoj dio Dalmacije, u što je
bio uključen i grad Pag. Na taj je način, za više stoljeća, Pag pripao Mletačkoj Republici. Godine
1433. dobio je Gradski statut, jedan od prvih dokumenata takve vrste u Hrvatskoj. Sredinom XV.
st. opasnost od Turaka bila je sve veća, pa su Pažani, 18. svibnja 1443. godine, počeli s gradnjom
novog grada, na mjestu na kojem se i danas nalazi.

Planovi za izgradnju novoga grada Paga izrađivali su se u Veneciji, a u svemu tome sudjelovao
je i veliki graditelj i kipar Juraj Matejev Dalmatinac. U novi su se grad Pažani preselili 1467.
godine. Grad koji su napustili nazvali su jednostavno Stari grad i takav je naziv ostao do danas.
Novoizgrađeni grad pružao je veću sigurnost, bio je okružen zidinama dodatno pojačanima s
devet kula.[3]

U novi grad Pag preselilo se cijelo stanovništvo Starog grada, pa je zapravo povijest starog i
novog Paga jedna ista i nedjeljiva. Na čelu pa ške uprave stoljećima se nalazio knez kojega je
postavljala središnja vlast u Veneciji. Važnu ulogu u oblikovanju kulturnog i gospodarskog
življenja u gradu Pagu imale su paške plemićke obitelji, (Bilinići, Grubonići, Jadrulići, Kašići,
Košćine, Mirkovići, Paladinići, Palčići, Portade, Rakamarići, Ruići, Vidolini, Zorovići). Njihove
su palače bile simbol moći i bogatstva, ali i općeg prosperiteta grada.

Godine 1792. Pag je dobio prvu gimnaziju.[2] Tijekom tridesetih godina XX.st., zbog agrarne
reforme usitnjeni su veliki otočni posjedi, što je oslabilo gospodarsku snagu plemstva, koje
postupno počinje odlaziti u Italiju, Južnu Ameriku, a jedan dio u Zagreb, Rijeku i druge gradove
u Hrvatskoj.

Do velikog osipanja gradskog stanovništva došlo je u dva navrata. Prvo početkom XX. st., kada
su zbog pojave peronospore uništeni otočni vinogradi. Zbog toga je oko 2000 Pažana 1905.
godine otišlo u razne prekomorske zemlje, najviše u SAD i Australiju.[4] Drugo veliko osipanje
stanovništva dogodilo se neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.). Početkom
60-ih godina intenzivirao se razvoj turizma, što je dalo novi zamah općem gospodarskom
razvoju. Pag se počeo urbano širiti izvan stare gradske jezgre. Nastala su nova prigradska naselja
Vodice, Blato, Murvica, Varoš, Bašaca, Bošana i Sveta Jelena. Godine 1968. otvoren je hotel
“Belevue” s 370 ležajeva, uređuju se plaže, auto-kampovi, prometnice, caffe-barovi, disco-
klubovi, trgovine. Turizam je izmijenio urbanu vizuru grada Paga i uvelike utjecao na život
pučanstva.
Fali Pag s Cissom i uskoci
36. Koji su oblici nematerijalne baštine Ličko-senjske županije registrirani kao
nematerijalna kulturna dobra? Opišite ojkanje.

Ojkanje i izrada ličkog sira škripavac i izrada coklji, lička kapa, dangubica ili samica ili
kutarevka
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima
stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije
(današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor
za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na
popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine. Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje,
grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također
duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a
izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan
pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira.
Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i
postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima
najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u
Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično
se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne
pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
37. Koji su tipovi srednjovjekovnih i renesansnih utvrda s obzirom na smještaj u prostoru?
Navedite primjere. Kakav im je bio obrambeni sustav, kako su se gradovi opsjedali, kako
su se branili? Što je sadržavao takav grad? Kakve su bile tehnike ratovanja?
Postojale su dvije vrste: visinske (Brinje, Perušić, Fortica nad Otočcem) i nizinska tzv.
Wasserburg (Otočac, Senj kao utvrđeni grad na obali). Utvrde su sadržavale zidine i kule za
obranu, bunar ako je ikako bilo moguće, palas - glavnu dvoranu, žitnice, štale, kapelu... Kako se
ratovalo: opsada, izgladnjivanje, katapulti, ljestve i drvene kule, pješadija, konjica - vitezovi.
Društveno uređenje – feudalizam (feudalci - velmože, plemići; kmetovi). Samo je pokoji
svećenik (rijetko) bio pismen. Životni vijek je trajao oko 35 godina.
38. Opišite tip plemićkog grada Sokolca u Brinju, reprezentativnu dvorsku kapelu sv.
Trojstva unutar grada.
Stari grad u Brinju, poznat i kao Sokolac, jedan je od važnijih sačuvanih plemićkih gradova u
Hrvatskoj, sjedište krčkih knezova. I prema povijesnim događajima i prema reprezentativnoj
gradnji, vrijedno je kulturno dobro, ujedno stoljećima političko, gospodarsko i kulturno središte
prostora današnje Like.

U arhivskim dokumentima Brinje se prvi put spominje 1343. godine u pismima Bartola VII. i od
tada je povezano s obitelji Frankopan. Početkom 15. stoljeća na uzvisini u središtu naselja
Nikola IV. dao je izgraditi novu utvrdu. Na tom mjestu arheološkim su istraživanjima potvrđeni
ostaci naselja gradinskog tipa iz starijeg željeznog doba, kao i stambenog objekta iz prve
polovice 13. stoljeća. Frankopanskom starom gradu pristupalo se sa zapada, kroz visoku ulaznu
kulu. Središnji prostor činilo je nepravilno dvorište koje je sa sjeverne strane zatvarao palas, na
južnoj strani nalazile su se gospodarske zgrade, a na istočnoj gotička kapela Svetog Trojstva.
Ispod utvrđenoga grada s vremenom se razvilo podgrađe, vjerojatno zaštićeno zidom ili
palisadom.

Sve do 1528. godine Brinje je, uz kraći prekid tijekom vladavine kralja Matije Korvina, bilo u
posjedu članova obitelji Frankopan, a 1536. postalo je dijelom sustava utvrda Vojne krajine.
S vremenom se arhitektura staroga grada mijenjala i prilagođavala novim vojnim potrebama i
funkcijama, pa je na ulazu u podgrađe podignuta manja, četverokutna kula, a cijeli prsten oko
uzvisine utvrđen je zidinama i polukulama.

Unatoč primarno obrambenoj svrsi, u gradu se i u 17. stoljeću uređuju stambeni, ali i sakralni
prostori. U svetištu kapele Svetog Trojstva 1663. godine postavljen je drveni, rezbareni i
pozlaćeni oltar manirističkih stilskih obilježja. U nišu njegova drugog kata uklopljen je osobito
vrijedan gotički kip Bogorodice s Djetetom, koji se pripisuje češkom kulturnom krugu i datira u
vrijeme oko 1420. godine, u doba "mekog stila" i "lijepih Madona". Smatra se da je skulptura u
Brinje dospjela najvjerojatnije putem rodbinskih veza među visokim plemstvom i doticajima s
kraljevskom kućom Žigmunda Luksemburškog, a na isti način tumači se i podrijetlo kamene
polikromirane gotičke Pietà na kasnorenesansnom oltaru bočne kapele, posvećenom Žalosnoj
Gospi.

Stari grad u Brinju napušten je još prije raspuštanja Vojne krajine potkraj 19. stoljeća i od tada
počinje njegovo ubrzano propadanje. Znatno je stradao i u potresu 1917. te u urušavanju
zapadnoga pročelja kapele 1963. godine.
Danas je Brinje samo još jedan gradić u Lici pokraj kojeg se prolazi na putu do mora, međutim u
prošlosti je to bio plemićki grad moćne obitelji Frankopan, da bi kasnije pao u nadležnost Vojne
krajine i postao prva linija obrane protiv Turaka. Tijekom godina utvrda je polako propadala,
tako da je danas od nje ostala samo kapela sv. Trojstva i ulazna kula, dok se neki drugi dijelovi
mogu raspoznati samo u tragovima temelja. Kapela sv. Trojstva jedna je od najbolje sačuvanih
spomenika tog tipa iz srednjeg vijeka. Prošla je kroz brojne restauratorske zahvate, da bi danas
izgledala onako kako je bila u doba knezova Krčkih. Ime samog burga je Sokolac, naziv koji se
proširio u narodu nakon odlaska Frankopana s tog područja. U literaturi ime Sokolac prvi put
spominje F. J. Fras 1835. godine, iako su se neki autori odlučili koristiti samo naziv Brinje, jer
ime Sokolac kao takvo nije bilo korišteno izvorno za vrijeme Frankopana. Stari grad Sokolac
Sokolac, spomenik nulte kategorije i jedan od najljepših spomenika srednjovjekovlja, u
povijesnim izvorima se prvi put spominje u 14. stoljeću. Brinje je, na prostoru Like, uz Modruš,
bilo najvažnije sjedište knezova Krčkih, u kojem su oni ugostili brojne europske značajne
ličnosti poput kralja Žigmunda 1412., danskog kralja Ericha VII 1424. i drugih. Zbog nadolazeće
turske opasnosti, Frankopani su u 16. stoljeću ustupili Brinje kralju koji u njega smješta stalnu
vojnu posadu. Iako je Brinje nekoliko puta ugrozila turska vojska, ono nikad nije bilo osvojeno.
Stari grad se smjestio na malom uzvišenju u samom središtu Brinja te svojim izdignutim
položajem i zanimljivim volumenima dvorske kapele i ulazne kule oduvijek privlači turiste i
prolaznike. U doba Frankopana je Sokolac bio iznimno reprezentativno zdanje. U grad se ulazilo
kroz kvadratnu, trokatnu kulu. Nasuprot kule, istočnu stranu pravokutnog dvorišta, zatvarao je
snažan volumen u Hrvatskoj jedinstvene dvorske dvokatne kapele. Reprezentativna kapela sv.
Trojstva prislonjena je s vanjske strane istočnom obrambenom zidu. To je centralna građevina
staroga grada s dvjema jednako dugačkim osima. U kapeli središnji prostor zauzima brod, koji je
u osnovi osmerokutnik. Na prostor broda se nastavlja svetište kapele sv. Trojstva, a s južne
strane broda priključen je veličinom jednak prostor posvećen Gospi od Sedam žalosti. U 17.
stoljeću u kapelu se postavljaju novi maniristički oltari u koje su ukomponirani gotički kipovi
Madone s djetetom i Piete. Nakon što je, ukidanjem Vojne krajine, vojska napustila Sokolac,
brigu o kapeli je preuzela župa, a sve ostalo je bilo prepušteno razgradnji i propadanju. Sa prvim
sustavnim radovima na obnovi kapele se započelo nakon potresa 1963. godine kada se znatni dio
urušio.
U kapeli Sv. Trojstva gotičko je sakralno graditeljstvo nedvojbeno dosegnulo vrhunac na
prostoru kontinentalne Hrvatske. Artikulacija prostora, izvanredne pojedinosti i posebnosti, kao
što je dvokatnost kapele, jedina sačuvana kamena ograda empore, čudesan smještaj sakristije i
dvije sačuvane gotičke skulpture u toj površinom maloj dvorskoj kapeli izdižu je na mjesto
najznačajnijeg i najbolje očuvanog primjera kasnogotičkog sakralnog graditeljstva u
kontinentalnoj Hrvatskoj.
Kapela je uska i visoka građevina na čak tri etaže. U donjem dijelu nalazi se kripta, ujedno
predstavlja i postament kapele. Nad kriptom je kapela, s visinom od čak osam metara, u emporij
kapele su gospoda ulazila s galerije u unutrašnjosti grada iz prostora u kojem su živjeli (danas ne
postoji). Najviša etaža imala je obrambenu namjenu, sublimirajući u sebi obje funkcije,
obrambenu i religijsku, što je bio nimalo rijedak slučaj u mnogim gradovima srednjovjekovlja.

recentno
Nikolova prigradnja starijem dijelu Sokolca u kojoj se nalazi dvorska kapela knezova Krčkih, izvorna je
katnica (P+1). To znači da je zgrada, a ne kapela dvoetažna, čije prizemlje (donja etaža) nikad nije bilo
posvećeno i imalo je isključivo gospodarsku namjenu, a kat (gornja etaža) izvorno je imao isključivo
sakralnu namjenu. Tek će Vojna krajina ugradnjom triju i probijanjem dviju puškarnica, prizemlje i kat
prilagoditi potrebama vojne utvrde, a potkrovlje će prilagoditi za promatračnicu, ali ono i nakon toga
ostaje samo potkrovlje, a ne ni kat ni etaža. Adaptacije kapele, najprije u 16. i potom u 17. stoljeću,
kojima i ona preuzima dio obrambene zadaće krajiške protuturske utvrde, osim sanacije dijela
građevinskih struktura nije unijela nijednu novu kvalitetu, pri čemu je zaista degradirala njezinu
zatečenu arhitektonsku i umjetničku vrijednost gotičke koncepcije cjeline kapele i njezinih brojnih vrlo
kvalitetnih arhitektonskih i umjetničkih pojedinosti.

Reprezentativna dvorska kapela Sv. Trojstva naslanja se s istočne strane na obrambeni zid. Zbog
strmine brijega kapela se izdiže iznad substrukcije jednakog tlocrta i iste visine prostora, ali
njezinu unutrašnjost krase bogatije arhitektonske pojedinosti. Kapela je centralna građevina čije
su obje osi jednake visini prostora, ali naglašeni osjećaj gotičkog vertikalizma zahvaljuje
trodijelnosti prostora. Nasuprot zidanoj empori na prostor broda s istočne strane nastavlja se
svetište s poligonalnim zaključkom, a s južne strane priključuje se jednako velik prostor
posvećen Gospi od Sedam žalosti. Tlocrtno razveden i izrazito visok prostor kapele ujednačeno
osvjetljavaju visoke monofore i bifore. Izdignuta iznad tla između bočne kapele i obrambenog
zida, uklinjena je sakristija malog, trapeznog tlocrta. Sva četiri prostora kapele presvođena su
križno-rebrastim svodovima u čijim su zaglavnim kamenovima grbovi knezova Krčkih i moćne
slavonske obitelji Gorjanski, s kojom su bili povezani ženidbenom vezom. Knezovi su misu
pratili s empore, kojoj su pristupali drvenim trijemom s kata palasa. Posada i posluga iz dvorišta
zasebnim je stubama pristupala brodu kapele.
Glavni arhitektonski element su gotička rebra, koja su bila ugrađena u kripti, svim dijelovima
kapele, uključujući i emporij.