OSSERVAZIONI

DI GIOVANNI LOVRICH
SOPRA
DIVERSI PEZZI DEL VIAGGIO
IN
D A L M A ZI A
DEL S I G N O R
ABATE ALBERTO FORTIS
COLL AGGIUNTA DELLA VITA
DI
S O C I V I Z C A
A SUA ECCELLENZA
MAFFIO ALBRIZZI

GRAVISSIMO SENATORE VENETO.

His, quæ narrata funt non debemus cito credere: multi emen-
tiuntut ut decipiant, multi quia decepti funt, Sen. de ira.

IN VENEZIA, MDCCLXXVI.

Presso Fnancesco Sansoni:

CON LICENZA DE SUPERIORI
 3

IVAN LOVRIĆ

BILJEŠKE
O
PUTU PO DALMACIJI
OPATA
ALBERTA FORTISA

i
ŽIVOT
STANISLAVA SOČIVICE

Ne treba odmah vjerovati svemu, što se pripovijeda; mnogi izmi-

šljaju, da prevare, a mnogi, jer su prevareni. Seneca, O srdžbi.

ZAGREB MCMXLVIII
IZDAVAČKI ZAVOD
JUGOSLAVENSKE AKADEMIJE
4
 5

PREDGOVOR
ablude pojedinih odličnih pisaca znadu više puta
tako obladati duhovima velikoga dijela ljudi, da su
potrebni vjekovi, a ne godine, da se iskorijene.
Radi ove sam svakidašnje predrasude zadrhtao
svaki put, kad sam pomislio, da bih morao objaviti neke male
bilješke o »Putu po Dalmaciji« gospodina opata Alberta
Fortisa. Ali kad sam tu stvar stao razumno ispitivati, uvidio
sam, da se radi jedne predrasude ne smije prešutjeti istina. Ti
ćeš dakle, istino, biti mojim jedinim vođom i jedinim ciljem
mojih napora. Fortis je u svojem »Putu« govorio na brzu ruku,
kako je on to već činio, gotovo o svim poznatijim mjestima
Dalmacije. Osim historije prirode, koja je bila njegova glavna
svrha, on je u svoje djelo unio i zrnca iz starina i narodne
povijesti, zatim narodne običaje, dotad malo poznate, a zgode
do zgode i ekonomsko-politička razmišljanja, pa čak i nešto
učenog raspravljanja o ilirskom jeziku. Da je sa snagom
svojega uma sjedinio i točnost i da se je zadovoljio tim, da
govori samo o historiji prirode, morali bismo njegovo djelo
visoko poštovati, Njegova raspravljanja o starinama i narodnoj
povijesti nisu često ništa drugo, nego stvari, koje su već drugi
prije njega rekli, a kad ih on želi ispraviti, onda često nema
pravo, ističući se kao jedinom prednošću elegancijom svojega
stila. Što se tiče morlačkih običaja, on je mnogošta kazao
točno, ali u njihovu opisu ipak vlada velik nered, a ima i tako
znatnih omašaka, da me narodno osjećanje obvezuje da ih
zabilježim, da se čitaoci ne bi slijepo pouzdali u sasvim novu
stvar kao što je ova. Ne ulazim u ispitivanje ekonomsko-
političkih razmatranja Fortisovih, ali mi se čini, da su tako
malo uspjela, da ih već to na neki način pobija. Ostavljam po
strani nedostatak reda u opisivanju njegova »Puta«. To bi
značilo ocjenjivati odviše strogo, dok uistinu nije važno, kad se
stigne na određeni cilj, da li se jedna stvar kaže prije, a druga
6

poslije. Zatim ne znam, da li bi trebalo prijeći preko toga, kad

jedan topograf, želeći govoriti o jednom području, umetne u taj
okvir i čitava dva paragrafa o drugom. "Tako je Fortis,
govoreći o području Splita umetnuo dva paragrafa, koji se tiču
područja Sinja.1 To nije velika pogreška za one, kojima je, kao
Fortisu, poznat položaj naših mjesta, ali sam ovo usput
primijetio, da ne bi došli u sumnju oni, koji toga ne znaju i koji
bi mogli povjerovati, da je splitsko područje šire nego što je.
Moje mi okolnosti ne dopuštaju da pretresem čitavo Fortisovo
djelo od vrha do dna. Ja ću se zato zadovoljiti tim, da svoje
bilješke ograničim na mali predjel, koji se proteže od izvora
Cetine do Trilja i u kojemu su uključeni dijelovi kninskog i
sinjskog područja. Tim ću bilješkama dodati običaje Morlaka,
zabilježit ću po koju omašku u ilirskom jeziku, koju je Fortis iz
nepažnje učinio, a napomenut ću i neke druge pogreške, koje
su tu i tamo raspršene po Fortisovoj knjizi. O historiji prirode
govorit ću samo onda kad mi bude jasno, da mogu jamčiti za
ono, što kažem, i radije ću priznati svoje neznanje nego reći
neistinu. Svoje ću razloge iznositi bez ikakva vrijeđanja. Takav
postupak prepuštam onima, koji ne znaju, kako da se brane, i
koji mjesto odgovora zaslužuju da dobiju batina. Na kraju ću
dodati život čuvena drumskog razbojnika, koji će izgledati kao
kakav roman, a koji je uistinu historija. Znam, da taj životopis
nema mnogo posla s mojim bilješkama, ali je u uskoj svezi s
običajima Morlaka. Pođe li mi za rukom pokazati, da su
opažanja, koja sam sebi preduzeo, u skladu s istinom, onda će
to po mojem uvjerenju biti dokaz, da treba ostali dio Fortisova
djela zrelo odvagnuti, prije nego se u nj pouzdamo. Ako pak
netko nađe, da su moje bilješke bez temelja i bezrazložne, bit
ću prvi, koji ću s negodovanjem odbaciti spoznatu zabludu, i ne
ću se stidjeti da priznam: »Pogriješio sam«.

1
Vol. 2. p. 49. §. 5. i p. 54. §. 6.
 7

O TOKU CETINE
TILURUS ILI NASTUS STARIH PISACA

eđu najvažnije i najzanimljivije stvari, koje bi u

našim krajevima zavrijedile, da o njima razmišlja
prirodnjak, mogu se po mojem mišljenju uvrstiti
tok Cetine i njezina okolica. Ali da se to učini
korisno i točno, za to nije dovoljan trud od malo dana ili
mjeseci. Taj razlog i usto moje neveliko znanje nisu mi
dopustili da se suviše miješam u takav predmet, usprkos mojoj
dobroj volji. Tko zna, ne ću li se jednoga dana, snabdjeven
većim znanjem, podvrći zanimljivom i teškom proučavanju kao
što je ovo? Zasad ću sebi uzeti slobodu, da po redu, kako
budem razmatrao netočnosti Fortisove, opišem i nagovijestim
ono, što će po mojem mišljenju biti zanimljivije za historičara
prirode.
8

§ I.

Ispitivanje, da li je postojao grad imenom Cetina, i etimologija

toga imena.

Prije nego progovorim o izvorima Cetine, neka mi bude

dopušteno promotriti, odakle je došlo to ime. Većina starih
geografa dopušta složno, da je postojao grad istoga imena.
Noviji pisci, među njima i Fortis, protivnoga su mišljenja.
Slaganje prvih moglo bi biti dovoljan dokaz za ono, što tvrde,
dok zabacivanje posljednjih ne. može biti drugo, negoli
proizvoljna tvrdnja. Jer ako oko izvora Cetine ima ruševina
starih gradova, kojima se ne zna pravo ime, što se može
protiviti mišljenju, da se je koji od ovih gradova zvao Cetina?
A to je nagađanje tim razumnije, što rijeke kod nas dobivaju
redovno ime po mjestu, od kojega vuku svoje podrijetlo, pa je
radi istoga razloga i rijeka Cetina vjerojatno dobila ime po
najuglednijem gradu oko svojih izvora.2 No Cetina je iskvaren
naziv od Zentina ili Zentena, pa se misli, da se je tako zvao i
jedan grad, i to radi toga, što je bio glavni grad stotine drugih
gradova i utvrda. I zaista Nastos (pod kojim je imenom nekoć
bila poznata Cetina), što je po svoj prilici ilirska riječ, znači
»preko sto«. Pravi naziv, koji znači »preko sto«, bio bi zapravo
Nasto. No morao bi biti vrlo slab u nauci i u otkrivanju istine,
tko ne bi vidio, da oduzimanje ili dodavanje jednoga slova
nekoj riječi ne mijenja njezina značenja, a još je to manje slučaj
u riječi Nasto; jer tko nas može uvjeriti, da grčki i latinski
historičari, koje je donekle dražila barbarština pri obraćanju
tuđih imena u vlastiti jezik, nisu mjesto Nasto rekli Nastos ili
Nastus? A pisci, koji su rijeku Cetinu nazivali Nastos ili

2
Rijeke Rumin, Ruda, Grab i mnoge druge vode kod nas dobile su svoje
ime od sela, kroz koja teku. Nije li rječica Jader, koja se danas zove Solin
(Salona), dobila ime od onoga grada?
 9

Nastus, dodaju, da ima i grad istoga imena.3 Ovi nas dosad

izneseni dokazi potpuno uvjeravaju, da se ne može naprosto
tvrditi, »da nije nikad bilo grada, koji bi se bio zvao Cetina«4,
kad nam razum dokazuje protivno.5

§. II.

Spilja nad prvim izvorom Cetine.

Želja da malo upoznam unutarnji sastav spilja, i moja prirodna

radoznalost nagnale su me, da uđem u više njih i da promotrim
na djelu čudesa prirode. Meni se je učinilo, da sam našao u
svima ponešto, što iznenađuje, bilo što je zaista tako, bilo što je
mojoj neznatnosti bilo veliko i ono, što bi drugomu,
upućenijemu od mene, izgledalo vrlo osrednje. Ja ću se
uostalom držati daleko od toga, da samovoljno uvećavam
stvari, za koje bi kasnije drugi mogli dokazati, da su manje od
njihova glasa. A da nitko ne misli, da sam čitave dane lutao po
spiljama, ne ću nikad nazivati podzemnim putem dužinu manju
od četvrt milje. Priznajem, da moja podzemna putovanja mogu
donijeti vrlo malenu korist, ali mi ljubitelji prirodnih znanosti
ne bi smjeli biti nezahvalni, što sam im barem pokazao
položaje, gdje se mogu posvetiti svojim mudrim opažanjima
putujući ovim krajevima.

3
Nastos urbs et fluvius Illirii. Hinc Nestius. Steph. (Nastos grad i rijeka u
Iliriji. Odatle Nestius).
4
For. vol. 2. p. 62.
5
Razumije se samo po sebi, da ovo Lovrićevo dovođenje u svezu imena
Zentina ili Zentena s latinskim centum (sto) ili imena Nastos s hrvatskim (ili
ilirskim, jer su za njega Iliri bili Slaveni) »na sto« nema nikakva temelja,
baš kao ni slična etimologiziranja naših drugih »filologa« onoga vremena.
Op. prev.
 U udaljenosti od sto koraka otprilike od prvoga izvora
Cetine, idući jednom dolinicom nalijevo prema sredini brda,
krije se ušće najveličanstvenije, najljepše i najčudesnije od
sviju spilja, što sam ih ja vidio nad osam glavnih izvora ove
rijeke. Čim se uđe u spilju, vidi se kamenje ne baš veliko po
opsegu, ali u velikim gomilama; vjerojatno ruševine starih
zidina, građenih nezgrapno na suho. Napredujemo li dvanaest
koraka dalje, diže se nalijevo zidina manje nezgrapna, visoka
šest stopa, što s prirodnim zidom protivne strane tvori vrata, da
ulazak bude teži. Ni u ovoj ni u drugim takvim neprohodnim,
divljim i strašnim pećinama nisu se nikad nastanjivali tobožnji
stari divljaci Fortisovi, već su ljudi u okrutnim i tužnim ratnim
slučajevima, koji su se nerijetko dešavali, kad bi vidjeli, da su
opkoljeni od brojne čete neprijatelja, nosili onamo kao u
posljednje utočište sve, što su imali najbolje i najdraže.
Nekoliko bi oboružanih staraca ondje samo stajalo na straži
nad imovinom jednoga ili više sela, a mlađi bi obaju spolova
lutali po susjednim brdima, odakle bi se katkada upuštali u
okršaje s neprijateljem. Najstariji se ljudi onih susjednih sela
sjećaju, da se je tako događalo još za njihova pamćenja, pa se
odatle može razborito nagađati, da je isto tako bilo i u davnim
vremenima.
Kad se prođu prva vrata iza ušća spilje, može se
okrenuti nadesno, i idući otprilike osam koraka četveronoške,
možemo, ako pođemo još četrnaest koraka dalje — sagibljući
se čas više, čas manje — obići oko niza stupova i različitih
drugih tvorevina, kakve obično nastaju od kapanja vode. Ali
vraćajući se natrag na prvašnje mjesto, odakle smo skrenuli,
vidimo prekrasnu i predivnu dvoranu, dugu trideset i četiri
geometrička koraka, a široku dvadeset i osam. Različiti i
veličanstveni stupovi, koji je rese, dijele je tako reći na dva
dijela, i s jedne njihove strane, ako je uzmemo kao osnovicu,
nalazi se malen mramorni brežuljak, na kojem se dižu različiti
stalaktitski šiljci raspršeni amo tamo. Da se obiđe svaki od ovih
 13

stupova, treba više od deset geometričkih koraka. Koliko je

godina, ili bolje rečeno, koliko je vjekova moralo proći, dok su
vode uobličile ovako goleme građevine! Što sam im se više
divio, to više mi se činilo, da su dostojne udivljenja. Njihov
vanjski sastav sačinjava mnogo okomitih slojeva, što se
spuštaju od vrha do dna, kao što ih opažamo u sastavu nekih
brda, a napose u čuvenoj Sutinskoj dolini, malo više od tri
milje udaljenoj od Sinja. Ali razlika između okomitih slojeva
brda i onih, što ih je stvorila kapnica, sastoji se u tom, što se
prvi tako sljubljuju, da između njih može jedva proći vršak
noža, dok između drugih slobodno prođe ispružena ruka,
budući da su stupovi na više mjesta iznutra šuplji a bili bi još i
više, kad ih novo kapanje vode ne bi začepljivalo drugim
bizarnim tvorevinama. Tko bi, pošto je pogledao ove stupove,
imao volje da produži nalijevo još malen komad puta,
sagibljući se malo, došao bi u dvoranicu, gdje bi mu udarile u
oči najneobičnije igre vode. Ali prije nego što se prodre dalje
unutra, valja proći vrlo mučnom stazom. Nije dosta, što se
mora ići po zemlji četveronoške, već se na nekim mjestima
moraš viti poput zmije, i bolje je zagnjuriti obraz u blatno dno,
po kojem se viješ, nego da te rane oštri i britki šiljci siga, što ti
vise nad glavom i leđima. Pošto prijeđeš ovaj neprohodni
tijesni prolaz, dođeš u vrlo malenu okruglu dvoranicu, a iz ove
se prelazi u drugu, još manju. Ondje se podzemna staza počinje
penjati. Morlaci, što su bili sa mnom, nisu se ni za što na
svijetu htjeli penjati, no ja sam se malo pomalo popeo sve do
vrha, koji se je vidio odozdo, a nije bio jako visok. Odavde
staza okreće nizbrdice, a ja bih bio pošao sam, da me nije od
toga odvratila slaba jelova luč. Na tom sam mjestu našao dva
komada vrbova drva, oba trula od vode, koje su bili puni, i ne
znam, kako su se mogli ondje naći, ako ih nije donio netko, tko
je ondje bio prije mene. Ne bi li se moglo pomisliti, da je u
davna vremena onuda tekla voda i da ih je ondje ostavila? Ali
kad bi bilo tako, ostaje nerazumljivo zašto nije došlo do
14

stalaktitske inkrustacije drva? Ali ostavimo ove brige i ova

ispitivanja ljudima, koji se tim sistematski bave i koji na
vrhuncima ovih brda nalaze tragove drevnoga toka Cetine; oni
će nam možda istom jasnoćom osvijetliti i ovo pitanje.
Vrativši se na kraju u dvoranu, iz koje smo pošli,
zaputismo nadesno, prolazeći kao pod polulukom kakva mosta,
prema drugoj dvorani, dugoj dvadeset i četiri koraka, a širokoj
sedam. Tu nema mnogo tvorevina od kapanja vode, ako se
izuzme jedan ugao s lijeve strane, koji može za koji čas
zaokupiti radoznalost. Na kraju ove dvorane nalaze se prirodna
vrata, uobličena od dva stupa povezana s drugim tvorevinama,
pa se radi toga ne razlikuju dobro. Slučajna kombinacija
vodenih kapi nije mogla veličanstvenije i savršenije izgraditi
vrata, pred kojima na prvi pogled svatko ima utisak kao da ih je
stvorila umjetnost, a ne priroda. Morlaci, koji su ih vidjeli prije,
govorili su mi o njima kao o čudesnoj stvari, i imali su pravo.
Prošavši kroz ova vrata, uđosmo u treću dvoranu, dugu
šesnaest koraka, a široku devet. To je dvorana, koja više od
sviju drugih zaslužuje, da bude istaknuta, radi mnogostruke
raznoličnosti tvorevina od kapanja vode i radi niza malenih
stupova, koji, skrećući odmah nalijevo, kriju dvoja vrata, što
služe kao ulaz u dvije grane ove spilje. Podno lijevih vrata vide
se različite kamenice, koje, spojene izvana, sačinjavaju dvije
posude pune najbistrije vode, a u sredini jedne od njih nalazi se
tvorevina vode, koja je, kako se čini, vjerojatno spužva. Ja sam,
zajedno sa dva Morlaka, ušao samo na desna vrata, da
razmotrim taj podzemni kraj, i mnogo sam uživao i naslađivao
se ondje. Kojih pedeset koraka lutasmo neprestano nizbrdice,
skačući sa strmine na strminu nad izvanrednom množinom
kamenja odcijepljenog od svoda, pod kojim smo bili, sa
stalnom opasnošću, da polomimo noge ili da slomimo vrat.
Mora se pretpostaviti, da se to odcjepljivanje zbilo u vrlo davna
vremena, jer su se na kamenju napravili ogromni komadi od
nakapane vode. Mramorno dno, po kojem smo hodali, svodovi,
 15

koji su se vidjeli nad nama, i mnoge stalaktitske tvorevine, što

su se opažale, bili su daleko mračniji i crnji od onoga, što nam
slikari i pjesnici slikaju zamišljajući demone i paklenu
provaliju. Jedan od Morlaka, koji je bio sa mnom, usklikne:
»Ako ovo nije dio pakla, kakav će onda biti pakao?« Drugi mu
odgovori: »Zar bi ti htio, da u paklu budu tako lijepe
izrađevine?« I zaista, kad se promotre s jedne strane crnina ove
pećine, a s druge strane različiti i raznovrsni radovi prirode,
moći će se uistinu reći, da u ovom paklu ima dobar komad raja,
i meni se čini, da je dostojan, da o njem razmišlja kakav mudri
i marljivi istraživač prirodnih tajna. Nikad se ne ću uvjeriti, da
crnina ovoga spiljskoga ugla potječe od dima, kojim su
Fortisovi drevni divljaci pocrnili zidove, već sam naprotiv
uvjeren, da možda nisu onamo ni prodrli, i jako se čudim, da
Fortis u svojem »Podzemnom putovanju« okrivljuje radi te
crnine drevne barbare, koji da su ondje unutra stanovali.6
Prevalivši prostor od pedeset koraka, premda bi se moglo i
dalje ići, mi se vratismo u dvoranu, iz koje smo bili skrenuli, da
vidimo ovu mračnu katakombu, s kojom se nikako ne može
isporediti, ma koliko i ono bilo mračno, ono mjesto spilje, koje
je pohodio Fortis i koje naziva pravim prizorom Danteova
pakla i vrlo podesnim, da se u mislima obnove tužne Youngove
noći.7
Prije no što se iz ove prijeđe u drugu dvoranu, nailaziš
desno na stup, visok šesnaest stopa otprilike i okružen od
različitih polustupova i glava šećera, čas vrlo bijelih, čas crno-
bijelih i raspršenih svuda unaokolo, tako da se čini, kao da niču
iz zemlje i da žive poput biljaka. Sve su te glave šećera deblje

6 »Iz ovih tjesnoća prelazi se na mjesta manje neprohodna, ali još uvijek
jednako strašna, i ondje, gdje su prostranija, još mračnija od crnine
zadimljenih zidova«. Fort. vol. 2. p. 65.
7
The complaint, or night-thoughts (»Noćne misli«, običnije »Noći«)
engleskog Pjesnika Edwarda Younga (1681.—1765.) izlazile su 1742.-
1745. i mnogo su se čitale u osamnaestom stoljeću. Op. pr.
16

na dnu negoli prema vrhu, ali nad njima visi isto toliko glava,
koje im odgovaraju i s kojih padaju okomito kaplje,
pretvarajući se. dobrim dijelom u čvrsto tijelo, tako da s
vremenom i od tih glava šećera nastaje isto toliko stupova. Iza
toga uđosmo u jednu dvoranu dugu dvadeset i jedan korak, a
široku sedam, što je odviše točan razmjer, ako se ima na umu,
da je to slučajna konstrukcija. Ali nepravilna visina svoda —
negdje dva koraka, a negdje manje — ne odgovara ostatku
djela. Ovdje visi kroz vrlo tijesne pukotine pomjerenih slojeva
nevelik broj cjevčica, na kor kaplje voda, s običnom rupicom u
sredini. Zato se s desne strane te dvorane opažaju slojevi
postavljeni u redovan horizontalni položaj. Dva stupa, što su na
kraju te dvorane i što tvore nezgrapna vrata, postadoše za mene
sva tri puta, što sam ovamo ulazio, Herkulovim stupovima.
Velim Herkulovim stupovima jer se nitko nije usudio da ih
prijeđe, ili bolje reći da se spusti s visine od nekih sedamdeset
stopa. Kad bi se upro pogled u dubljinu, činilo se, da je
spuštanje deset puta teže nego što je bilo. Svi Morlaci što su
bili sa mnom, obećavali bi, prije nego što bi ušli, da će svladati
svaku moguću zapreku, a kad bi do toga došlo, svi su složno
mijenjali mišljenje. Prolaz je zaista tako opasan, da bi mogao
ohladiti i najsmjelije i najsrčanije prirodnjake. Ipak se na kraju,
nagnan mojim uvjeravanjima, jedan Morlak dade privezati za
konop i riješi da pođe dolje. Priroda je tu nizbrdicu snabdjela
do pola puta tolikim stepenicama, da se je moglo sići bez
ikakve potpore, ali kad je tih stepenica nestalo, ne htjede
Morlak dalje. Tada siđoh ja u pratnji dvojice drugih na tom
istom prolazu. Ništa ne pomogoše moja obilna obećanja, da se
tkogod dade spustiti do mjesta, kamo sam sam bio naumio poći
Tolik je bio strah, što ga je ova nizbrdica zadavala ljudima
potpuno naviklim na gvozden život! Da ne bih osjetio
nezadovoljstva, da sam četiri puta uzaludno kušao svladati
prolaz tolike važnosti, i nagnan samoljubljem, da ga tko u
budućnosti ne bi svladao, ja se, ne brinući se ni za kakvu
 17

opasnost, na koju sam mogao naići, privezah za uže i dadoh se

spustiti na željeno mjesto, a za mnom dođoše i dvojica od
Morlaka. Kad stigosmo dolje, imali smo povoda da shvatimo,
da smo sišli s vrlo visoka svoda, koji je prema kraju tvorio dva
luka — razdijeljena u sredini prirodnim zidom — dosta velika i
veličanstvena mosta, pod kojim se vode, stvorivši sebi dva
prostrana kanala, zimi izlijevaju u velikom obilju, kako se vidi
i po koritu ispred mosta, gdje mora da naglo teku. Oba luka
zajedno dugi su šesnaest stopa, a visoki skoro dvostruko. Po
prirodnoj građi mosta, koji bez sumnje zahvaljuje svoju
formaciju vodama, ja sam nagađao, da se u maloj udaljenosti
mora nalaziti neka voda, pa pođoh na desnu stranu, da je
pronađen. Ali kakve li strahote! Kakva li ponora! Kakvih li
razvalina kamenja srušenog sa svih strana unaokolo! Kakva li
straha, da se zamalo ne sruši i drugo kamenje, koje tako reći
visi u zraku! Kakva duboka melanholija zaokuplja duh u toj
mračnoj pećini! Koliko je sama noć, koja nas je zatekla u ovom
stanju, smanjila hrabrost mojih drugova, kao da ovdje nije
vječna noć! Ja sam ih hrabrio, a imao sam i sam potrebu, da me
tko ohrabri. Pošavši koji korak dalje, začujemo šum vode, koji
je u spilji odjekivao tako muklo, da ništa nije bilo podesnije, da
poveća tugu još većom tugom. Ali oh, čudesnih li promjena
prirode! Moji se drugovi uplašiše još više, a ja se ohrabrih. Od
radosti, što sam čuo šum podzemne vode, zaboravih za čas sve
opasnosti Pođosmo polaganim koracima prema šumu, i svaki
nam se čas činilo, da imamo pred očima vodu. Bilo nam je
stalo do toga, da ne stanemo nogom krivo, jer je u tom slučaju
kajanje bilo suvišno. Radi različitih izbrežaka, ili, da upotrebim
točniji izraz, radi greda blata mi smo se skoro vraćali natrag.
No moji su drugovi imali dobrotu, da mi načine put, te ja, idući
za njihovim stopama na tim opasnim gredama, stigoh na obalu
kraljevske podzemne rijeke. Učinilo mi se, da je njezino korito
znatno i njezina količina vode dovoljna, da bi od njezina
razgranjivanja mogli potjecati svi izvori Cetine. Noć, koja nas
18

je ovdje zatekla, nije nam dopustila da pođemo još dalje, i to je,

da bih se prilagodio strahu mojih drugova, bila granica mojega
putovanja. Pripovijedao mi je neki starac iz sela Jarebice, da su
neki njegovi dokoni prijatelji u zoru duga ljetnoga dana uvrtjeli
sebi u glavu, da će lutati po svim dijelovima spilje i da su istom
podveče izašli iz nje. Oni su pričali, kako me je uvjeravao
starac, da su prešli podzemnu rijeku kao preko nekakva mosta i
da su putem naišli na dva vrlo velika okrugla jezera, i tvrdili su,
da su stigli sve do rijeke ili potoka Krčića, koji izvire mnogo
milja iznad Krke, s kojom se sjedinjuje poslije vodopada kod
Topolja.8 Neki čuveni drumski razbojnik, koji je sebi u nekim
kritičnim danima bio odabrao za boravak ovu spilju, opisao mi
ju je na jednak način, kako sam je i ja vidio, i uvjeravao me je,
da je i on više puta prešao podzemnu rijeku preko nekog mosta,
a njegovo se pripovijedanje na dlaku slagalo s pripovijedanjem
dobrog starca iz Jarebice. Još je dodao: »Tko bi htio lutati još
dalje, može to učiniti slobodno, ali se nikad ne može doći do
kraja«. Jednako pripovijedanje dviju družina, koje su bile
ondje, i od kojih jedna nije znala, što je vidjela druga, morale
bi nas uvjeriti, da se radi o sigurnoj činjenici, koja je izvan
svake sumnje; no ja ipak ne ću da jamčim za tuđa kazivanja, po
kojima bi se, kad bi bila istinita, moralo nesumnjivo zaključiti,
da rijeke Krka i Cetina imaju iste podzemne izvore. Ali nije
Cetina jedina, koja ima podzemno rijeku iznad svojih izvora. U
našim krajevima ima na više mjesta podzemnih rijeka, budući
da tako reći sve potječu iz Turske. Radi toga svaka jaka žila
vode, koja se gubi u Cetini, ima jednu ili više spilja iznad
izvora.
Izlazeći iz spilje sav obradovan, što sam vidio
veličanstvenu podzemnu rijeku, pošto sam ondje bio tri puta, a
8 Morlaci tvrde, da potok Krčić nastaje od velikog obilja vode, koja se sva
ne može izliti odozdo iz spilje, kojom teče Krka. Krka. je rijeka Titius starih
pisaca. To dokazuje samo ime Krčić (ako se smije po tom zaključivati), kao
kad bi se reklo »sin rijeke Krke«.
 19

da je nisam mogao vidjeti, namjerih se često na neke komade

kosti, koje su Morlaci proglašivali za kosti svetih mučenika,
dok su to uistinu bile kosti od koza, koje je ovdje u divnom
miru pojeo netko, tko ih nije mogao slobodno pojesti drugdje.
Radi ovih tobožnjih i izmišljenih svetačkih kosti vjerovahu
Morlaci, da onaj, tko je u smrtnom grijehu, ne može prodrijeti
u sve dijelove spilje kao onaj, tko je bez grijeha. Nas je svih
zajedno bilo dvanaest, i mi smo slobodno hodali po svim
dijelovima spilje, kud god nas je bila volja, pa su zato
zaključili, da smo svi bez grijeha. Ja sam ih ostavio u tom
njihovu mišljenju, ali sam želio znati, tko im je napunio glavu
tako čudnim mislima, i oni mi rekoše, da ih uče kaluđeri (jer
sam govorio s Morlacima grčkoga obreda), da vjeruju kao u
član vjere, da su u svim spiljama, koje se nalaze u brdima,
nekoć boravili sveti pustinjaci, i da postaje bezvjercem, tko god
u to potpuno ne vjeruje. Ali s tim se ne svršavaju čudnovate
ideje Morlaka, koji su ljubitelji čudesnoga s obzirom na spilje.
Tako vjeruju, da u svakoj od njih borave vile, koje djeci jedu
srca, ili duhovi, što čuvaju blago.9 No o apsurdnim mislima o
vilama i o budalastoj lakomosti kopača blaga bit će govora na
zgodnijem mjestu.
Ne ću da spominjem spilju, što ju je pohodio Fortis,
premda sam ja ušao dublje unutra nego on. Htio sam samo
izmjeriti njezinu duljinu. »Podzemni put«, donle, dokle sam ja
stigao, ne prelazi sto i osamdeset geometričkih koraka, Učinilo
mi se, da je kamenica, koju je Fortis preko njezine prirodne
ljepote umio nešto malo iskititi snagom svoje riječi, zavrijedila
da bude iskopana i sačuvana.10 Ne bih znao odgonetnuti, kako

9
Tko pročita kod Fortisa p. 159, vol. 2., vidjet će, da i kod gdjekojega o.
cokulaša (franjevca) ima ovakvih proznovjerica.
10
»Najneobičnija, iako ne najčešća igra, što se ondje vidi, jesu neke
kamenice u obliku velikih školjka udubenih poput crijepa, od kojih jedna,
koju sam napose promatrao, ima crepove pola stope široke i vrlo dobro
usklađene. Oni ne počivaju na tlu, već izlaze od sredine školjke savijajući se
20

je on poslije upao u pogrešku, da traži početak Cetine ili da je

dovodi u svezu s jezerom Buško Blato.11 Kad bi se to moglo,
onda bi bio istinit i onaj stih Ovidijev:

In caput alta suum labentur ab aequore retro flumina.12

Jezero Buško Blato je pedeset milja ispod izvora Cetine, i kad

bi iz njega potjecala Cetina, trebalo bi da učini čitav taj zaokret
prema gore protiv svih zakona teže. Rijeke Ruda i Grab, koje
se izlijevaju u Cetinu iznad Trilja, pošto je ona već protekla
preko dvadeset i osam milja, mogle bi eventualno biti u svezi s
jezerima Buškoga Blata. Ovo se jezero katkada sakrije za dvije
ili tri godine, a onda se iznova vraća na vidjelo. Po onome, što
su zapazili stanovnici sela Jarebice i drugih susjednih sela,
postoji vrlo stalna analogija između Cetine i porasta vode u
jezerima kod Crnoga Luga u otomanskoj državi, udaljenim
dvadeset i pet milja od njezinih izvora. Trebalo bi ispitati, jesu
li ta jezera u svezi još i s drugim jezerima ili rijekama, da bi se
moglo utvrditi pravo podrijetlo Cetine, a sva nagađanja, koja se
čine bez opažanja, lebde po mojem mišljenju u zraku i nemaju
nikakve važnosti.

prema vanjskoj strani; školjka nije deblja od četiri prsta, a drži mnogo vode,
jer je duga preko dvije stope i po. Nikakva umjetnost ne bi mogla izraditi
ljepšega komada za ukras kakva vrela ili kakve pećine u vrtu; velim
umjetnost, koja bi htjela prirodu imitirati, a ne ukrašivati«. Fortis, vol. 2.
pag. 67.
11
Vol. 2. p. 72.
12
Duboke će rijeke reći od mora natrag u svoje vrelo.
 21

§. III.

O izvorima Cetine.

Cetina ima, ako se strogo uzme, osam .izvora.13 Oni se rađaju

iz podnožja brežuljaka, koji se skoro u okrugu protežu na dvije

13 Nisam mogao pronaći, ma koliko marljivo tražio, ni kod jednog pisca o

ilirskim stvarima, da bi se područje Zadra protezalo do izvora rijeke Cetine.
Tu učenu tvrdnju zahvaljujemo jedinomu Fortisu, koji, naslanjajući se na
dva krivo shvaćena stiha jednoga našeg cokulaša, lošeg pjesnika i vrlo lošeg
historičara, veli, da »se je Kotar prostirao preko granica, koje ga sada
obuhvaćaju, i išao je sve do voda rijeke Cetine. To potvrđuju starinske
ilirske pjesme«.
Ustani se, kralju Radoslave,
zlo ga lega i zoricu zaspa,
odbiše te Lika i Krbava
ravni Kotar do vode Cetine,
i dalje niže:
i vas Kotar do vode Cetine.
Ovih pet stihova prevodi Fortis ovako:
Sorgi o re Radislao: t´era nemica
La sorte allor, che ti colcasti e dormi
Al nascer dell´ Aurora. A te ribelle
Si fè la Lika, la Corbavia e tutto
Il pian Kotar sin di Cettina alle acque.
Tutto il Kotar sin di Cetina alle acque.
Da se izrazi pravi smisao tih pet ilirskih stihova, treba reći:
Sorgi o re Radoslavo: in tua malora
Tu ti colcasti e dormi oltre Aurora,
Ti si rebella omai Lika e Corbavia,
Il pian Kotar sin di Cettina alle acque.
Tutto il Kotar sin di Cettina alle acque.
No kad bi za nas i morali biti auktoritet, ipak ova dva posljednja stiha oca
Andrije Kačića Miošića, »koji je« — da govorimo riječima Fortisovim (pag.
110. vol. 2.) — »objelodanio zbirku junačkih narodnih pjesama, premda je
izbor izvršio s malo dobra ukusa i s još manje kriterija unio dosta nekorisnih
22

milje unaokolo. Meni se je učinilo, da tri od ovih izvora

zaslužuju posebnu pažnju. Prvi, nazivan Glavaš, ima oblik
eliptičkog jezera, koje daje više vode od svih ostalih. Nešto
ispod njega prema strani brda nalazi se jezero sakriveno od
jednoga svoda, a vidi se, kad se stoji vani; iz njega izlazi voda
samo zimi, i u njem se love odlične pastrve. Drugi je izvor,
nazvan Jarebica,14 vrlo duboko jezero, ali nije tako izduženo
kao ono prvo, a leži napola sakriveno među stijenjem, što ga
okružuje, bez zahvalne sjene drveća, koje je vidio Fortis.
Možda ih Morlaci, koji su zakleti neprijatelji drveća, kako
ćemo imati zgode primijetiti drugdje, ne će biti ostavili na
životu do današnjega dana. Ja sam više puta bacao kamenje u
ovo jezero, i uvijek bi prošlo više od minute, otkako bih kamen
izgubio iz vida, a da još ne bi dirnuo dna. Stanovnici iz okolice
vele, da u njemu ima pastrva od petnaest ili šestnaest libara
otprilike i da stalno dolaze šetati u jezeru dva ili tri dana prije
kiše, da se naslade vedrim nebom. Sreća je za seljake, da imaju
takva meteorološka proročanstva, ali imaju još i ljepših. Sad
nije vrijeme, da o njima govorim. Sve ima svoje mjesto. Treći
izvor, nazvan Kotluša,15 — to je prvi, kad se dolazi iz Vrlike, a
posljednji s obzirom na druge izvore Cetine — udaljen dvije
milje od prvoga, ne daje u ljetno doba mnogo vode, dok u
zimsko doba provaljuje voda iz jedne spilje, koja mu je s desne
strane, takvom žestinom, da stvara strahovitu bujicu, koja se
poslije toka od nešto više od jedne milje sjedinjuje s Cetinom.
Ja sam bio ušao u ovu spilju, i pošto sam neko vrijeme lutao ne
došavši do kraja, vratio sam se natrag. Jelova luč, što sam je

i apokrifnih stvari«, ne dokazuju, da je Kotar išao do voda Cetine. Kad bi

netko kazao, da je Padova poplavljena do Verone, ne bi se zato moralo
zaključiti, da područje Padove ide sve do Verone, osim da to postane nekim
novim načinom zaključivanja.
14
Ime Jarebica dobio je taj izvor po nekom turskom zapovjedniku, koji je
stanovao blizu njega, a zvao se je beg Jarebičić.
15
Ovo je ime Kotluša izvedeno odatle, što izvor ima oblik kotla.
 23

imao u ruci, ugasila mi se u maloj udaljenosti od ulaska u

spilju, i to mi se dogodilo samo ovaj put za svih podzemnih
izleta, što sam ih poduzimao. Morlaci tvrde, je na protivnoj
strani ove spilje odgovarajuća rupa, pa odatle izvode uzrok
onoga vjetrića. Brežuljak istoga imena kao i izvor Kotluša
sadržava mramora, koji je donekle sličan običnom veronskom
mramoru i različit od onoga, što ga imaju brežuljci nedaleko od
Jarebice. Ostalih pet malih izvora što se izlijevaju ispod stijena,
nemaju nikakvih osobitosti, koje bi valjalo zabilježiti. Oni se
poslije kratka toka sjedinjuju s ona tri veća, koji svi u
udaljenosti od tri milje otprilike stvaraju jedini veličanstveni
kanal.

§. IV.

Ruševine starih gradova i utvrde oko Cetine

do Dragovića.

Različiti stari gradovi i utvrde spominju se oko Cetine, ali su

im tragovi slabi. Dvije milje iznad prvoga izvora nadesno
opažaju se ostaci jedne utvrde, zvane Lukovac, kojoj su zidovi
bili izgrađeni na suho, po starom načinu građenja našega
naroda. Iznad istoga izvora, ako se okrenemo malo više
nalijevo, nalazi se u udaljenosti od neke četiri milje sada
razorena utvrda Glavaš,16 koja je nekoć rastavljala Bosnu od
Dalmacije. Pripovijedali su mi, da u okolini Glavaša ima neka
prostrana spilja, i tko zna, ne vidi li se još i u njoj rijeka Cetina.
Po nekima od naših historičara bio je Glavaš prijestolnica
bana, samostalnoga kneza, koji se održao nezavisnim od
svakoga trista godina i više, ali je 1522., kad su ugarske snage
nazadovale, zauzet od Turaka i oplijenjen. U maloj udaljenosti

16
Prvi izvor Cetine ima isto ime kao i ova porušena tvrđava.
24

nalazio se Babin Grad, što znači fortezza della vecchia. Malo

ispod izvora Cetine nalaze se ruševine crkve nazvane crkvom
Uzašašća. Tu je, kako se priča, bilo u davna vremena sjedište
biskupa. Groblje, gdje su se pokapali mrtvaci, zaslužuje, da mu
se divimo radi neskladnih gomila, od kojih je svaka od jednog
komada mramora, a služe kao pokrov za više od dvjesta
grobova. Ipak ih ima i srednje vrste. Vjerojatno je, skoro bih
rekao sigurno, da su prema ugledu svakog pojedinca
postavljani na grob kameni većeg ili manjeg opsega. Bit će da
se u tom sastojao sjaj i gizda, kao kod Egipćana u piramidama.
»Leže udaljene od brda«, veli Fortis, »pa nije moguće
zamisliti, da bi ih davni stanovnici onih krajeva bili mogli
donijeti do ovog mjesta bez dobro udešenih strojeva.« Ja
mislim, da su strojevi upotrebljeni za ovu svrhu bili vrlo
jednostavni, a najbolje udešena od svih da su bila ramena
stanovnika. Morlaci vjeruju, da pod ogromnim komadima
ovoga kamenja, što služi za grobove, mora biti sakriveno
blago, i ti su fantastični ljudi već više puta pokušavali kopati
ispod grobova, ne bi li ga našli. Nekoji od ovih kamena
zabijeni su u zemlju za četiri ili šest stopa osim izvanjske
visine,17 i kad se je odozdo dobro kopalo, nije se našlo ništa
osim mrtvačkih kosti. Nađeno je i jedno odijelo ugarskoga
kroja, izvezeno zlatom, ali se počelo raspadati, čim se pojavilo
na zraku. Morlaci grčkoga obreda hoće, da je crkva Uzašašća
bila najprije njihova, prema nekim kaluđerskim rukopisima;
fratri latinskoga obreda poriču istinitost te tvrdnje. "Non
nostrum inter vos tantas componere lites.18 Crkva je sagrađena
od ostataka rimskih ruševina, i u jednom se uglu čita ovaj
ostatak nekakva natpisa:

17
Izvanjska visina pojedinih komada iznosi četiri stope i više. Ako se još
doda četiri ili šest stopa u zemlji, dobiva se visina od osam ili deset stopa.
Isto toliko im iznosi duljina, a širina otprilike polovicu od toga.
18
Nije moj posao da među vama poravnavam takve sporove.
 25

JUROLI
SEXTONI
PARENTIBUS
B. M. P.

Vjerojatno je, da je slijedeći, što sam ga vidio u Vrlici, odnesen

iz ovoga kraja. Ja ću kako ovaj, tako i sve druge samo
prepisati, ostavljajući istraživačima starina brigu, da ih
uspostave.

PRATORIU
ARRONIS
PANESTITI B
ENE MERENTI
POSUIT

Tri milje dalje, idući uvijek naniže duž obala Cetine,

čuvaju se stare uspomene, da je tu bio grad zvan Krešević,
sagrađen na podnožju malena brežuljka. Tvrdi se, da je to bio
grad Cetina. Ali nije mnogo važno, je li bio taj ili koji drugi,
samo kad imamo dokaza, da je bio. Duž cijele ravnine, koja se
zove Paško polje, sve do ovoga grada živi uspomena, da se tu
sadila riža u vrijeme Ugara, koji nisu tako zapuštali onih polja,
kako su zapuštena u naše dane. Stvar nije nevjerojatna: teren i
mogućnost navodnjavanja na kakav se god način hoće podesni
su po mojem mišljenju za njegovanje toga proizvoda. Od
Kreševića je otprilike jednu milju udaljen Garjak, gdje Cetina
tvori vrlo mali slap i služi za okretanje nekoliko mlinskih
kotača. Sa strane brda dizala se u maloj udaljenosti na jednom
brežuljku prilično izdignuta utvrda, koja je sada sasvim
razorena, a Morlaci je nazivaju Gradinom. Rijeka pere
podnožje brda, i njezin je tok brz, a to su svojstva, što ih Dion
26

Cassius19 pripisuje staroj Ardubi, i nema mjesta, koje bi joj

bolje pristajalo. Ja sam ipak sklon mišljenju, da je Arduba
stajala ondje gdje je danas Knin, kako pišu mnogi od naših
historičara. Jer što Dion Cassius, govoreći o Ardubi, nije
spomenuo dviju rijeka, koje se sjedinjuju, i što je tok rijeke
označio kao brz, što se ne može reći o Krki na onome mjestu,
to je onako, kao kad je rekao, da su ozbiljni rimski senatori
predložili dekret, po kojemu je Cezar sa pedeset i sedam
godina dobio pravo, da uživa sa svim ženama, koje bi ugledao;
s istom je točnošću mogao zapisati i to, da Ardubu pere brza
rijeka, koja je gotovo svu okružuje, dok je to uistinu bio sliv
dviju rijeka, koje su je okruživale. Istina je, da svi pisci o
ilirskim stvarima ne bi bili tako jednodušni u tom pitanju, da
Arduba nije stajala, gdje je danas Knin. Ali da se vratimo
ruševinama Gradine: ova utvrda pokazuje, da je pripadala
nekoj rimskoj naseobini. Ondje su nađeni mnogi natpisi, koji
su po redovnom običaju pretvoreni u krstove ili u kućne
zidove. Ja sam, ne znam kakvim sretnim slučajem našao ovaj
natpis, koji još nije bio razbijen na komade:

T. A U R I B U U S
P A N I I S. C I A S I
I C I A N U S. I II O
N I. I II S I. I X I O N I. S
O R O R I B U S B. M. P.

Ovdje se u okolici iskapaju svaki dan natpisi i različiti

bareljefi, koji pokazuju da su iz dobrih vremena. Da bi se
sačuvali, trebalo bi nagrađivati Morlake, koji ih nađu a ne

19
Dion Cassius, grčki historičar (rođ. oko god, 150. n. e. u Nikiji, umro iza
229.). Napisao je veliku rimsku povijest do god. 229., koja se nije sva
sačuvala. Op. pr.
 27

naprtiti im obvezu da ih nose u najbliži grad. Na taj je način

prirodno, da koliko god ih se nađe, toliko ih se i razbije.

§. V.

Tok Cetine od Dragovića do Aequuma.

Idući tokom rijeke Cetine s lijeve strane, nalazi se otprilike

sedam milja od njezinih izvora dolina Dragović. U ovom
mjestu, koje uistinu izgleda kao tatska spilja i koje je više puta
i bilo utočištem tatova, stanuju samo kaluđeri, imajući
unaokolo dosta zemlje, koja bi mogla biti jako dobro
upotrebljena kao pomoć nekim siromašnim morlačkim
porodicama, koje je nemaju. Ja sam pošao onamo u nadi, da ću
naći kakav natpis, donesen onamo sa susjednih gornjih brda,
gdje se, kako se priča, nalaze tragovi dviju rimskih naseobina.
Od tih je jedna više izdužena i možda je to bio grad, kojemu ne
znam imena. No nije mi pošlo za rukom da nađem bilo kakav
natpis, jer su svi — a bilo ih je mnogo — upotrebljeni za
gradnju novog manastira za kaluđere. U jednom uglu njihove
kuhinje koja je mnogo crnja od njihove brade, čita se ovaj
odlomak:

PANES FECIT
SE VIVO SI
B I, E T S U I S F E
C I T.

Pripovijedali su mi o nekoj spilji na sredini brijega, smještenoj

skoro okomito nad manastirom, pa sam pošao da je pohodim,
ali sam se iza kratka puta morao vratiti, jer nisam imao sa
sobom potrebnih rekvizita za spuštanje niz visinu od pet ili šest
koraka. Kaluđeri, koji su u nju prodrli mnogo dublje od mene,
28

uvjeravali su me, da je ondje podzemna rječica, i da je to ona

ista, što izlazi na podnožju brda i što se poslije manje od dva
puškometa sjedinjuje s Cetinom. A kako iza tijesna prolaza, na
koji se ulazi u spilju, ima tragova zidova, propovijedaju
kaluđeri dosadne pričice, da je to u prvašnja vremena bilo
prebivalište njihovih prethodnika, koji su ondje okajavali
grijehe. Već smo drugdje primijetili, kakvim sujevjerjem pune
glavu Morlacima svojega obreda. o ovoj stvari. No to još ne bi
bilo toliko zlo, da ne zloupotrebljavaju bojažljivo neznanje
svojih sljedbenika, kojima nisu svećenici, već gospodari, i da,
služeći se moćnim oružjem izopćenja, ne plaše naroda, koji
poput ovaca ide za njihovim mišljenjima, premda je iskustvo
dokazalo, da su ta mišljenja u mnogočemu nezdrava. Zna se, da
su na isti način gospodovali nad Moskovima prije Petra
Velikoga. Jedan ih je fratar cokulaš ovako ocrtao: »Sve se
znanje kaluđera sastoji u tom, da deru pobožan svijet. Da
milodari ne bi prestali teći u njihove ruke, objavljuju, da
moraju graditi oltare, praviti srebrne krstove i drugo, što im
padne na pamet«. Gdjekoji kaluđer govori to isto za fratre. Ja,
da se ne bih zavadio ni s kim, dajem pravo jednima i drugima.
Ako se produži put duž obale Cetine, koja, stvarajući
male obronke, teče polagano dvije milje, dođe se do mjesta,
gdje prima jaku žilu vode zvanu Dabar, otimajući joj tim onu
vrijednost, koju bi stekla, da teče sama dulji komad puta. Dvije
milje ispod Dabra nalazi se na desnoj obali Cetine mali bujični
potok zvan Crno vrilo. Voda iz ovoga vrela mora da je puna
željeznih čestica, jer brdo jako obiluje željezom. Ako
unutrašnjost odgovara površini, bio bi to znatan rudnik, a
postao bi još i znatniji, ako se uzme u obzir prostor od tri milje
od Crnog vrila do mlinova Šilovice, gdje se svuda izvana
nalaze rudni komadi željeza. Ja sam ih nekoliko ponio u
Padovu, i gospodin C. Carburi, čuveni profesor kemije na
sveučilištu istoga grada, uvjeravao me je, da po svim znacima
moraju potjecati iz dobra rudnika. Isto mi je potvrdio i presv.
 29

gospodin Giovanni Arduini, vrlo iskusan u tim stvarima.

Odatle slijedi, da dalmatinske planine treba pažljivo ispitati i
pogledati, prije nego što se odreže, »da nemaju nimalo
karaktera rudnih planina«.20 No naše planine obiluju ne samo
željezom, već se je na nekim mjestima našlo — o čemu se ne
smije govoriti — i zlata i srebra, a naročito ovog posljednjeg u
obilju. Neka se ne misli, da mjesta, gdje toga ima, ne imenujem
zato, jer hoću, da to bude nekakva tajna. Ne. Oni, kojima je
kod nas stalo do tajna u mineralogiji, to su varalice, koji silom
hoće da pripovijedaju o nečemu, čega ne znaju, ili su neznalice,
koji vide zlato i srebro u piritima ili u nekim komadima
škriljevca, i nadajući se, da će se obogatiti, nerado saopćuju
vlastitu sreću drugima, da im ne bi bila oduzeta.

O vanas hominum mentes! O pectora caeca!21

Nisam ispitivao, da li u Promini ima znatnih rudnika,

kako se obično misli i kako nas i neki pisci uvjeravaju.
Nesumnjivo je, da ondje ima mnogo prostranih spilja, pa bi
trebalo ući u njih i vidjeti, ima li kakvih znakova rudnih brda ili
ostataka rudnika, u kojima se je, kako se misli, u staro doba
kopalo. Ne razumijem, kakva bi analogija mogla postojati
između imena Promina i riječi miniera (rudnik), što je, veli
Fortis, zavelo neke Dalmatince na mišljenje, da bi ondje
moralo biti srebra i zlata.22 No Fortis po svoj prilici brka
planinu Promina s planinom Mosor iznad Klisa, a Mosor je
prema popularnom mišljenju iskvaren izraz mjesto Mons auri, i
tu bi između oba naziva mogla postojati analogija. A ako je
ime Mosor nastalo od Mons auri, što ne vjerujem, trebalo bi na
njegovu vrhu istražiti rudnik, za koji Plinije veli, da je in

20
Fortis, vol. 1. pag. 129.
21
O isprazne ljudske pameti! O slijepih li srdaca!
22
Vol 1. ib.
30

summo cespite.23 Kad bi bilo tako, ne bi bilo bezrazložno

vjerovati, da rječica Jadar nosi sa sobom od izvora do ušća
pijesak, koji nije sasvim bez zlatne prašine, dok se je Fortis
uvjerio, da »to uopće nije istina«.
Nasuprot željeznoj rudnoj planini, kojoj podnožje plače
Cetina, nalazi se pet milja ispod Dabra rječica Peruća, koja,
tvoreći malen teatralan slap, skoro uživa, što može dalje bez
Cetine. Voda iz Peruće čuvena je među stanovnicima u okolici,
jer vrlo dobro podražuje tek, a neki mi rekoše, da je vrlo
prikladna za one, koji žele ostati u celibatu. Još mi je rečeno,
da u ljetno doba podražuje slanim okusom, što je čudno u
tolikoj vodi, kakva je Peruća. Kako bilo da bilo, mora se
vjerovati, da ima mnogo dobrih svojstava, kad su se Rimljani
odlučili, da je odvedu preko arkada iznad rijeke Cetine i da je
dovedu u grad Aequum, sedam milja odatle, kako ćemo vidjeti
kasnije. Jednu milju iznad Peruće, ili malo više, ima jedna
spilja zvana Metiljavica. Ako se iza dobra hoda u njezinoj
unutrašnjosti pođe nalijevo neprohodnim stazama, dođe se na
mjesto, gdje se svi zidovi spilje sastoje na površini od neke
vrste zemlje s fosilnim ugljenom, pomiješane s okerom željeza
i kredom. Našao sam i komade kristalizovanih vapnenastih
stijena, kćeri davnog vulkana, koji je tu radio.
Milju i po otprilike udaljena od Metiljavice prema
sjeveru leži spilja nazvana Ponikva. Na njezinu je ulazu most,
izduben od voda u brežuljku, dug osam koraka, a visok
otprilike isto toliko. On seljacima služi za udobno prelaženje
radi ogromna jezera, koje se pod njim stvara u jesensko i

23
Ut nuper in Dalmatia principatu Neronis, singulis diebus etiam
quinquagenas libras fundens, cum jam inventum in summo cespite. Plin.
Hist. Nat. lib. 33. cap. 4 (Kao nedavno u Dalmaciji, za principata Neronova,
kad se je u pojedine dane izvlačilo i pedeset libara (zlata), jer se je
pronalazilo gore na zemlji. — Plinije stariji, rimski pisac iz prvog stoljeća n.
e. Od njega je sačuvano veliko enciklopedičko djelo Historia naturalis u 37
knjiga. Op. pr.).
 31

zimsko doba i iz kojega izlazi šuman potok, pretvarajući u

nevelikoj udaljenosti malo polje od tri milje unaokolo kod
Bitelića u znatno jezero. Usprkos ponorima, koji ga primaju, on
katkada nadvisuje brežuljke, što krune polje, i gubi se u Cetini
malo niže kod Zelenog vira, nazvanog tako radi njegove
nepristupačne dubljine. Tvrdi se, da u tom viru ima pastrva i
riba prekomjerne veličine, i priča se, da se ribari drže daleko od
straha, da im ribe ne bi prevrnule lađe,24 to jest čamca, kakvi se
upotrebljavaju u našim rijekama. Od Peruće teče Cetina,
tvoreći kod Šilovice vrlo mali slap, veličanstveno nešto više od
pet milja do Rumina. Ta rijeka, kako se meni čini, izbacuje iz
svojega vrela više vode nego bilo koji izvor Cetine uzet
napose, a ne treba ni vodâ, što se u nju izlijevaju, da bi tekla s
dostojanstvom, koje gubi poslije dobre po milje sjedinjujući se
s Cetinom. Iznad Rumina prema sjeveru, u udaljenosti od dvije
milje po prilici, nalazi se spilja, koja zaslužuje, da se vidi, radi
njezina plemenitog i veličanstvenog ulaza. Ja sam je iznutra
istražio samo s desne strane (jer su dva ogranka), a nisam vidio
vrednijih tvorevina od kapanja vode, Zato se opaža bezbroj
kamenica, koje se počinju stvarati od vode, i tu se vidi početak
divne vještine prirode. Na lijevu se stranu te spilje ne može ići
bez pomoći stepenica ili konopa. Rijeka Rumin daje osim
drugih riba velik broj linjeva, koji se usprkos svakogodišnjem
istrebljivanju sa strane stanovnika pojavljuju u tolikom broju,
da bismo se mogli nadati, kad bi se našao način, da se ne lovi u
doba parenja, da bi osušeni linjevi zajedno s onima iz drugih
voda, a naročito iz Cetine, mogli postati dobrim i korisnim
početkom trgovine, a bili bi bolji od nekih neukusnih i ogavnih
riba, za koje se troši toliko novaca u stranim državama. Kad bi

24
»Zapolo« se ilirski zove lađa. To je čamac izduben u veliku Stablu, a
nema ni pramca ni krme, već se njim upravlja kako se hoće. Mislim, da je
sličan onim drevnim čamcima nekih germanskih naroda, o kojima govori
Tacit: Mutabile ut res possit hinc vel illinc remigium. (Promjenljivo
veslanje, da čamac može ovamo i onamo).
32

se linjevima dodali ugori i različite druge vrste riba iz

dalmatinskih jezera i rijeka, vidjelo bi se, da ćemo vrlo malo
trebati strane ribe (mislim one najlošije). Ipak naši Morlaci nisu
tako nevješti u ribarenju, da ribari ne bi znali uloviti i mnogo
ribe. Jedina je pogreška, da ne znaju loviti na vrijeme. Način,
kako love linjeve, jest ovaj. Načine mnogo ovalnih koševa od
mnogo ukrštenih i isprepletenih šiba s čunjastim otvorom u
sredini i metnu ih na različita mjesta u vodu. Ribe, koje se
krivudajući kreću po vodi, zalutaju neopazice u koševe i ne
mogu se više osloboditi. Ovi su koševi po mojem mišljenju
nešto slično kao i lavorieri, što se upotrebljavaju u jadranskim
lagunama, a »to su«, kako veli Fortis, »vješto složeni zatvori
od trstike, u koje zađu ugori (ili druga riba) ne nalazeći više
načina da izađu«.
33
34

§. VI.

Ruševine grada Aequuma.

Milju i po otprilike niže od Rumina nalaze se ruševine

Aequuma. Gdje se nekoć dizao ovaj grad, tu se danas na prvi
pogled vidi samo grmlje i trava. Kakve li promjene! Grad je
bio podignut u maloj udaljenosti od rijeke na nevisoku
brežuljku, a po ostacima velikih zidnih temelja, što se vide
unaokolo na nekim mjestima, može se zaključiti, da je bio jako
prostran. Ako se izuzme jedan pod, načinjen na način mozaika,
što se nalazi malo pedalja ispod zemlje, i jedan vodovod, o
kojem ćemo govoriti kasnije, nema drugih tragova rimskih
gradnja, a ne može se pretpostaviti, da će se mnogo toga naći,
ako se bude i kopalo, jer je nebrojeno nadgrobno kamenje s
dragocjenim natpisima sve upotrebljeno za gradnju sinjskih
kuća. Morlaci su, prekapajući hrpe kamenja, našli prije šest
godina jedan nadgrobni kamen posvećen vrlo zaslužnu
čovjeku, a čini se, da je bio podignut u doba Trajanovo.
»Barbarsko neznanje kopača«, veli Fortis, »razbilo ga je, da ga
može s manje truda prenijeti u Sinj, pa tako od tri komada
nedostaje jedan, i to upravo onaj, na kojemu je bilo sadržano
ime uglednoga čovjeka. kojemu i počasni kamen bio
podignut«. Istina je u toj stvari to, da su nađena samo dva
komada kamena, gotovo na isti način, kako je to vidio Fortis, a
kopači su bili marljivi izvlačeći ih napolje, dok su oba komada
bili ponešto udaljeni jedan od drugoga. Kasnije su se pokajali
radi prvašnje marljivosti, pa tako nisu našli trećega komada, no
ja bih se osmjelio ustvrditi, da je i taj bio malo dalje od mjesta,
gdje su nađena druga dva, Na njemu se čita ovaj natpis:
 35

Ne bih znao, zašto stanovnici zovu ovaj grad

Trojangradom, što znači Trajanopolis, ali se može zaključiti,
da ga je restaurirao Trajan, koji mu je po običaju želio dati i
svoje ime. Znamo iz povijesti, da se je ovaj car isticao između
drugih i veličanstvenošću javnih radnja. Ne bi bilo bezrazložno
ni nagađanje, da je njegova zasluga i vodovod grada Aequuma.
To je djelo uistinu njega dostojno. Kad se promatraju tragovi
ovoga vodovoda, koji su se mogli, a mogu se i sad vidjeti,
dolazi se do spoznaje, da se je voda dovodila iz udaljenosti od
sedam milja. Voda je bila neobično dobra, kako smo vidjeli
drugdje, a uzimala se iz rječice Peruće. Dalje je išla s protivne
strane Cetine otprilike dvije milje, a zatim je na arkadama
prelazila Cetinu na mjestu zvanom Šilovica, gdje još postoji
nejasno znanje da je tu nekada stajao most. Prolazeći sredinom
doline voda je na kraju dolazila u Aequum. Kod mjesta
Šilovice nema dandanas, da se pravo kaže, ni mosta ni lukova,
već samo po koji ostatak starih ruševina. Ali kako se na onom
mjestu nalaze s jedne i druge strane rijeke tragovi vodovoda,
jasno je, da su ondje morali biti i njegovi lukovi, a ujedno
možda i most. Ne bih htio, da radi nedostatka tragova ovoga
vodovoda — kojega od dana do dana sve više nestaje, jer se
36

iskapa — kakav veliki čovjek u budućnosti pomisli, da ja to

pišem, ne bih li proslavio svoj zavičaj otprilike onako, kako je
radi nedostatka tragova čuvenog Trajanova vodovoda, za koji
se misli, da je išao od Skradinskog slapa do Biograda, Fortis
napisao, da takvo djelo nije postojalo, koreći radi netočnosti
našega Lucića i Ljubavca.25 Rekoše mi ljudi, kojima se može
vjerovati, da se još opažaju neki ostaci arkada ondje, gdje se
pretpostavlja, da je morala prolaziti Trajanova voda, pa se tako
treba bojati, da će Fortis jednoga dana biti prekoren, što nije
dobro ispitivao tragove, a moći ćemo ga ispričati utoliko manje
od Lucija i Ljubavca, ukoliko je veća razlika između njih, »koji
nisu dobro poznavali kraja, što leži između Skradinskog slapa i
zadarskog primorja (kojim su za njihova života vladali Turci)«,
i njega (Fortisa), koji ga je lako mogao pohoditi lično. Po
njegovu je mišljenju nemoguće dovesti vodu od Skradinskog
slapa do Biograda radi visine planina između ta dva grada.26
No to će vidjeti oni, kojima ne može zapovijedati prividnost i
kojima su matematičke znanosti jedino zanimanje, a meni moje
slabo razumijevanje ne dopušta da se u to miješam. Ali da se
vratimo vodovodu Aequuma: Fortis se je grdno prevario
veleći, da »je na jednoj strani brežuljka, na kojem je stajao
Aequum, bio nekoć amfiteatar, ne jako velik, koliko se vidi po
njegovim ruševinama raspoređenim u krugu i pokrivenim
zemljom i travama«. Te ruševine nisu ništa drugo nego tragovi
vodovoda, koji se dijeli na dva dijela, a nitko to ne može znati
bolje od mene, koji sam u nj ušao lutajući unutra kao zmija s
jelovom luči u ruci. Ušće vodovoda nije tako prostrano, da
čovjek može četveronoške ući bez mnogo neprilike, kako tvrdi

25
»Naš Lucić« (Lucio) je historičar Ivan Lucić (Lucius), pisac znamenitog
djela De regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666. koje i Fortis naziva
slavnim. Fortis spominje na više mjesta i zadarskog historičara Šimuna
Ljubavca, čijim se je rukopisima služio; m. o. spominje i njegovu rukopisnu
raspravu De situ Illirici (I. 33). Op. pr.
26
Vol. 1. p. 24.
 37

Fortis, već je ono, koje je on vidio, bilo takvo i koji korak dalje
nego što je sada, a voda, što je tu prolazila, mogla se je nazvati
malom rječicom.

§. VII.

O vulkanskim brežuljcima i krinjskim jezerima.

Pođe li se od grada Aequuma ili Trojangrada, ili, da se

poslužimo običnijim nazivom, od Krivnja, nalazi se odmah sa
strane, pošto se prođe jedan mali potočić, brežuljak prilične
visine, koji vlada lijepim poljem naokolo i pod kojim su na
zapadnoj strani dva jezera. Ovaj brežuljak, a isto tako i drugi,
koji je blizu njega, nazivam vulkanskim, jer ih je Fortis tako
nazvao, ali ću ja na njima razmatrati sasvim nešto drugo. Na
jednom od njih vidi se malen, sada razoren hram, a čini se, da
je bio podignut na ruševinama nekoga poganskog hrama.
Građen je po ukusu sadašnjih kaluđera, a to znači po ukusu
prvih vremena. crkve, jer kaluđeri nisu nikada promijenili
starinskog ukusa u gradnjama. To je spomenik, koji bi
djelomično mogao biti dokazom, da su prvi kršćani, koji su
došli u Dalmaciju iz sjevernih krajeva i s Ledenog oceana, bili
grčkoga obreda. Slušao sam, kako neki o tom raspravljaju, ali
je dovoljno ispitati, kakva je vjera vladala među istočnim
carevima u prvim vjekovima crkve, i pitanje je svršeno.
Morlaci vele, da je sveti Juraj ovdje učinio ono čudo, kad je
ubio zmaja, koji je izlazio iz jednoga od jezera i već se
spremao da proguta kraljevu kćer, koju je zapala sudbina, da
mu bude predana. Tko dobro ispita povijest, vidjet će, da u
doba svetoga Jurja nije bilo drugih kraljeva, koji bi vladali
Dalmacijom, osim rimskih careva, i da se spomenuto čudo
zbilo drugdje, ili da je to čista bajka, koju je izmislio fanatizam,
a sačuvalo neznanje. I samim zrelijim Morlacima ta priča
38

izgleda više religiozna negoli istinita. Na drugoj uzvisini, koja

je odmah do one prve, nije bilo nikakvih gradnja, ali se među
stablima i ispod jedne sadrene pećine krije jezerce, u kojemu
ima vodenih kornjača. Druga dva jezera, što su na protivnoj
strani brežuljka, razdijeljena su prevlakom, ispod koje su u
svezi, a obiluju linjevima. Boja tih linjeva približuje se malo
crnkastoj, a puni su dlaka (lische). Ove lische, koje se u
slovinskom jeziku zovu dlake, navele su Fortisa na tvrdnju, da
su to po mišljenju stanovnika ribe nekakve čekinjaste vrste; no
on nije morao znati, da riječ dlake u našem jeziku znači i
obične dlake i riblje dlake. S istom preciznošću piše, da
krinjska jezera leže na mrgudskim livadama, dok ime Mrgude
pripada brežuljku gore više iznad Karakašice. Za njegov um
nije uostalom bilo vrijedno da pazi na takve sitnice.

U selu Karakašici, nedaleko od Krinja, stanovnici su gotovo

sami cigani. Među Morlacima se čuva pobožna uspomena, da
je ova ljudska pasmina, različita od njih po crtama lica, mrkoj
koži i prepredenosti, ostatak faraonovih sljedbenika, kojima je
pošlo za rukom, da se oslobode od egipatskih voda na
nekolikim sanducima bubnjeva, u koje su udarali po zanatu, a
taj im je zanat ostao i kod nas još i dan današnji, kad se
teritorijalne čete zovu pod oružje i u svim javnim funkcijama.
Ja nisam sebi preduzeo da ispitujem ovu priču, ali jedan od
najuglednijih pisaca misli, »da su ostaci ovih starih lutalica,
koji se zovu cigani, ostaci Egipćana«, i on drži, da su ih u
Francuskoj zamijenili s Česima.27 Ako je istina, da je u
Francuskoj tako, onda su oni prihvatili češki jezik, kao što su
naš slovinski, koji je češkomu sasvim sličan, prihvatili ovi
cigani iz Karakašice, jer i nema druge razlike osim ciganskog
načina, različitog od našeg, da govore malo kroz nos. Oni
mnogo duguju Fortisu, koji veli, da »se ovdje mirno bave

27
Francuzi zovu cigane bohémiens. Op. pr.
 39

zemljoradnjom, a još običnije željezarskim obrtom, što im je,

kako se čini, prirođena vještina, u kojoj za čudo uspijevaju, ako
se ima na umu jednostavnost oruđa, što ga upotrebljavaju«. Ne
treba mnogo riječi, da se označi ćud toga nesretnog taloga:
krasti, varati i baviti se lopovlukom, to su njihove glavne
vještine. Ja ću za to navesti jedan primjer, koji može vrijediti
za sto drugih. Filip Našić, rođeni ciganin, uvrtio je sebi u
glavu, da će živjeti s pomoću prevara i prepredenosti, ali je, da
bi stekao sreću, smatrao podesnim da se udalji iz domovine.
Najprije je pošao u Tursku, i pošto se je oženio i dao obrezati
ukravši neke papire uglednu Turčinu, prešao je u austrijsku
državu, prikazujući se kao jedan od bosanske gospode, koji se
odrekao muslimanske vjere. Kao nagradu za to imao je čast,
kako se priča, da mu je kumovao Nj. C. V. Josip Drugi, i dana
mu je neka služba, da može dostojno živjeti. I dok je tako živio
u najvećem miru, zadovoljan, što se je od bijednog stanja
prostog vojnika popeo do položaja zapovjednika, približi mu se
neki otac cokulaš (franjevac) iz Dalmacije dajući mu na znanje,
da ga poznaje. Ciganin, škrt od prirode, pokazao se ipak
velikodušnim prema svojemu poznaniku, ali je taj, postavši
nasrtljiv svojim pretjeranim tražbinama, prouzročio, da je
siromašni Našić žurno pobjegao iz austrijskih država. Vrativši
se u Tursku, da bi svoju prevaru učinio još ljepšom, počne se
prikazivati kao liječnik, što mu je neko vrijeme i pomoglo. Ali
bojeći se neprestano, da će ga otkriti, preseli se u Mletke, a
odatle u Padovu, gdje sam ja već četiri godine boravio na
naukama, kao što i sada boravim. Tu je svakoga uvjeravao, da
je musliman i da je, prosvijetljen od neke natprirodne moći,
pošao u Rim da se pokrsti, i pošlo mu je bez velikih teškoća za
rukom da proda rog za svijeću. Uvjeravali su me, da mu je tada
neki pobožnjak iz Padove za zaslugu, što je prešao na našu
vjeru, htio doznačiti uzdržavanje za čitav tok njegova života,
samo ako ostane s njim, ali je on smatrao zgodnijim da,
nagomilavši koji tucet cekina, otputuje u Rim, pogotovu kad je
40

opazio, da ga ja poznajem. Našao se i neki dosadni i nerazumni

svećenik, koji htjede, da ja pod zakletvom posvjedočim, da ga
poznajem, ne znam u koju svrhu, ali nije imao zadovoljstva, da
uspije u svojoj namjeri. Našić je u Rimu prošao dobro, i
požalila ga je, kako se čulo, njegova svetost Benedikt
Četrnaesti, koji je tada vladao. Iz Rima je pošao u Napulj, gdje
je sada, kako tvrde, čuvar na vratima nekog napuljskog princa.
Nije vrijedno iznositi druge prevare ovoga ciganina; dovoljno
je znati, da su na isto brdo tkani svi njegovi sunarodnjaci. To
ne znači, da se oni ne bave nešto malo i zemljoradnjom i
željezarskim obrtom, koji se redovno sastoji od pravljenja
konjskih potkova i čavala. Morlački ih kovači radi odvratnosti
prema tome narodu ne običavaju nikada praviti, tako da je
kovanje konjskih potkova i čavala kod nas zanat samih Cigana,
kojima to dobro polazi za rukom.

§. VIII.

O vodi Sutini i o susjednim mjestima

Ima jedan mali potok, koji teče kroz Karakašicu, ali ne u sva
godišnja doba. Po Karakašici je dobio i ime, postajući zimi
znatnom bujicom. Ja sam se dao na hodanje što duž njegovih
obala, što nad njegovim koritom, i to ne zato, da ispitujem, da
li su njegovi brežuljci, što leže više unutra, vulkanske prirode,
ili da li »nosi sa sobom crnu lavu, koja sadržava željeza, i
drugo kamenje čas sivo, čas crvenkasto« iste vulkanske
prirode, kako je to promatrao Fortis, već samo radi toga, da
vidim, odakle teče pa sam se osvjedočio, da su Sutina i
Karakašica dva imena, a jedna i ista voda. Sutinski potok nema
određena izvora, već nastaje od eventualnih planinskih voda i
od nekih malenih potočića i vrela, što se u njemu gube; među
tima valja spomenuti bujicu zvanu Đipalovo vrilo, koje se
 41

nalazi u dolini Lučane, od Sutine prema sjeveru. I ostavljajući

po strani Fortisove slojeve, u kojima se nalaze morska tjelesa,
ja sam želio ponovno promotriti antidiluvijalno stablo — ako je
dopušteno da ga tako nazovemo — za koje je Fortis prepustio
onome, tko zna o tom više od njega, neka odluči, kakva ga je
drevna sjekira posjekla. Ja bih sa svoje strane rekao, da je
dovoljno biti čovjek bez predrasuda, pa da se ta teškoća riješi.
Razlog, koji Fortisa navodi, da dokaže svoju »drevnu istinu«,
jest taj, što je deblo stabla bilo napola zakopano u zemlji, kad
ga je on, kopajući vlastitim rukama zemlju, iznio na vidjelo.
No morao je još promisliti, da je ta zemlja mogla pasti s visine,
jer je deblo bilo postavljeno u položaj vrlo podesan, da je
zadrži. A onda, ako se to deblo može podičiti velikom starošću,
zašto nije doživjelo nikakve inkrustacije od tako davnih
vremena? Ja ipak sa svom skromnošću poštujem Fortisovo
mišljenje kao općenito prihvaćeno, ali ne mogu shvatiti, kakve
koristi može biti od fosilnog ugljena i od zemlje s fosilnim
ugljenom, što bi po Fortisovoj sugestiji bile stvari probitačne
za štednju velikih primorskih gajeva pri destilaciji rakije. Iz
takve bi sugestije mogao tkogod izvesti, da se radi o duljini od
kakve milje toga fosilnoga ugljena, a stvar ne stoji tako. Jako bi
me pekla savjest, kad bih onako naprečac uvjeravao, da se
fosilni ugljen prostire dulje od sto geometričkih koraka. Samo
se obje strane doline, kroz koju prolazi voda Đipalova vrila,
sastoje od slojeva fosilnoga ugljena, a kad se uđe u brdo, njega
nestaje. Velike li koristi, zaista, od ovoga otkrića stanovnicima
Primorja za čuvanje drveća! Credat Judaeus Apella.28 Ali ako
produžimo put malo naviše iznad Đipalova vrila, ući ćemo u
dolinu, koja se proteže otprilike tri milje i u kojoj gotovo uvijek
teče voda. Ta bi dolina morala privući svakoga prirodnjaka, i
dala bi mu prilike za korisna opažanja. Dvije planine, što

28
Neka vjeruje Židov Apella (kod Horacija ime nekog lakovjernog Židova;
odatle poslovica. Op. pr.).
42

stvaraju ovu dolinu, vrlo su visoke i divlje, ali su tako ukrašene

drvećem, da lako zaboraviš veliki dio strahote svojstvene
njihovu položaju. Voda Sutina, prije no što se izlije u Cetinu
ispod Aequuma s gornje strane, gdje je bio grad, protječe
prostor od osam milja otprilike, i dolazeći u Karakašicu, dobiva
ime od ovoga seoca, gubeći ono prvo. Radi ovoga mijenjanja
imena mislio je Fortis, a i označio na svojoj topografskoj karti,
da su Karakašica i Sutina dvije različite vode. Njemu se,
uostalom, može lako oprostiti, što nije dobro promatrao njihova
toka duž obala. Jer da je to učinio, ne bi bio, uvjeren sam,
napisao niti to, da je sinjsko polje »postalo nezdravo od Sutine,
koja se ondje gubi praveći močvare«. No na to ćemo se još
vratiti.
S one strane Sutine ulazi se u Mućko polje, koje se
proteže tri milje i više u duljinu, ali nije jako široko. Ovo je
polje čuveno radi posebnog i dobrog kvaliteta svoje pšenice.
»Najznačajnija stvar, što sam je ondje vidio«, veli Fortis, »jesu
veliki komadi breče (breccia) s violetnim pjegama i drugim
prekrasnim bojama. Od njega bi se mogli izrađivati divni
stupovi i veličanstveni spomenici, da je mjesto manje udaljeno
od mora, ili da su ceste, što do njega vode, prohodnije«. Ja se u
to premalo razumijem, a da bih mogao otvoreno govoriti o toj
breči, od koje bi Fortis izrađivao tako lijepe radove, ali ako nas
iskustvo može štogod naučiti, onda je jasno, da bi se moglo
napraviti kakvo poprsje i slične stvari, jer boje breče nisu
postojane. I ja sam ponio sa sobom iz Dalmacije divan komad
mramora, i kad sam ga pokazao jednom profesoru, reče mi on:
»Mramor bi bio lijep, ako slojevi brda, gdje je nađen,
odgovaraju tom komadiću«; a ne odgovaraju. Da mi je stalo do
šarlatanstva, mogao bih bio potaći kakva stručnjaka u toj stvari,
da se beskorisno dade na put, dajući mu na znanje, da će ondje
doći na svoj račun. Ali bog me očuvao od takvih prevara!
Prema planini opažaju se na sjevernoj strani ruševine pokrivene
zemljom i travama, ali se ne bih usudio odlučno kazati, da li je
 43

tu zaista bio kada kakav grad ili ne. Među tim ruševinama,
blizu vode zvane Stobreč, našao se je prije pedeset godina ovaj
natpis, koji je sujevjernom i neupućenom svijetu obećavao
blago:

Pogledao sam svuda oko crkve sv. Petra, što leži na

maloj uzvisini, ne bih li našao kakav natpis, ali uzalud. Tu sam
čuo nešto, što zaista budi samilost, a to je, da ovu crkvu, koju
bi trebalo proširiti radi toga, što pučanstvo od godine do godine
raste, ne daju neki seljaci rušiti, jer se radi tradicionalnog
neznanja kod njih sačuvalo mišljenje, da je to prva od svih
kršćanskih crkava sagrađenih u Dalmaciji. Zaista je dostojno,
da se potomcima ostavi takav dragocjeni spomenik starine, ali
ja ne bih nijednomu starinaru savjetovao, da učini makar i
jedan korak, da ga vidi. Pobožni župnik sv. Petra, čuvši, što me
tišti, pošao je sa mnom jednu milju puta do neke crkve
posvećene bl. Djevici, gdje mi je na vanjskom ćošku jednoga
oltara izvan crkve pokazao ovaj napis:
44

Da bi što više pošao u susret mojim namjerama, poveo

me je k drugom župniku bl. Djevice, da me taj bolje obavijesti,
ako zna. Kakve li razlike! Stari fratar, koji se spremao čitati
misu i koji se još nije bio sasvim oslobodio od predrasuda
svoga djetinjstva (koje se sastoje u tom, da se svi prirodnjaci
smatraju ludama, a starinari kopačima blaga), reče mi važnim
glasom, da »ići po selima i čitati natpise radi iskapanja blaga
znači raditi protiv zakona države«. »Ali oče« — rekoh mu ja
— »zar vi ne znate, zašto su ti natpisi postavljani?« »Eh«,
odgovori, »vi ste premladi, da meni solite pamet«. U mojem je
društvu bio ugledni gospodin co: Giuseppe Ofner, kojega
moram spomenuti radi časti i radi rijetkih osobina, koje ga
odlikuju; on je, ostavivši slasti Italije, pošao sa mnom u ova
divlja mjesta, voleći ovdje promatrati neobičnosti prirode nego
drugdje finoće umjetnosti. Nije mi dakle bilo milo, da moj
sunarodnjak fratar u prisutnosti ovog čuvenog stranog čovjeka
muca talijanski spomenute budalaštine. Rekoh mu ilirski, da je
sramota pokazati se tako bez mozga pred strancem, no on
nepromišljeno opet ostane pri svojem i upita me nestrpljivo, što
znači natpis uzidan u nezgrapni oltarski zid. Tad mu ja skoro
srdito rekoh, miješajući ilirski i talijanski: »Oče, natpis, što se
čita na zidu vašega oltara, jest zavjet posvećen Kastoru i
Poluksu, dvojici od rimskih bogova, i sličan je zavjetima, što ih
Morlaci svaki dan ostavljaju u vašim crkvama, samo s tom
razlikom, što su Rimljani činili zavjete krivim bogovima i
urezivali ih u kamenje, da ostanu za vječnu uspomenu, dok ih
Morlaci čine pravomu bogu i njegovim svecima u zlatnim
pločicama, kod kojih nema opasnosti, da ćete ih vi ostaviti
potomcima«. Fratar se nije dao opametiti, a ja sam bio još luđi,
što sam se s njim prepirao, ali sam se na kraju oprostio i otišao
u miru božjem, Govori se, da oko planina kod Muća ima
bakrenih i željeznih rudnika. To bi moglo biti, ali ih ja nisam
vidio, a ne ću da vodim računa o pučkim glasinama.
 45

Gizdavac i Prugovo, koji prema Mućkom polju leže

otprilike u smjeru podnevnog vjetra, dvije su neplodne doline,
jer iscrpljuju snagu stanovnika, koji od teške nužde moraju
raditi motikom, ne bi li izbili kakvu korist iz proizvođenja žita.
No još je gore, što se dolina Prugovo pretvara zimi u vrlo
duboko jezero, pa se radi toga ne može sijati najkorisnije žito.
»Solinska rijeka«, veli Fortis, »koja već znatno jaka izlazi iz
podnožja brijega, i rijeka trogirskih mlinova zahvaljuju
vjerojatno svoje podrijetlo i porast vodama, što propadaju u
podzemlje iz ove i sličnih dolina«.29 Može biti, da se voda
trogirskih mlinova rađa iz podzemnih voda prugovske doline,
ali je opaženo, da solinska rijeka ima više sveze s Cetinom.
Čuo sam, da su jednom pokušali baciti različite vreće slame u
jedan od ponora Prugova i da je opaženo, da se je ova slama
našla u nekoj slatkoj vodi na šibenskim otocima. Ali u tu bajku
neka vjeruje, tko hoće; ja ne. Trećega srpnja prošle godine čuo
se u Dalmaciji prasak groma za vedra neba. Bilo je da se
nasmiješ slušajući kod nas o toj stvari neka mišljenja pučke
fizike. Neki su govorili, da su vidjeli glavu, koja je sa svih
strana bacala oganj i u tren oka prošla sa zapada na istok. I ja
sam čuo tutanj, ali nisam vidio nikakve glave, koja bi bacala
oganj, premda sam brzo stao da promatram. Neki su se
zaprepastili držeći, da bi ova neobična pojava mogla biti
predznak kakva nesretna događaja. Neki su Morlaci kasnije
govorili, da je uzrok šuma bio žestok oganj, koji je izišao iz
utrobe zemlje u okolici Prugova, na mjestu zvanom Crničin
lug. Ovi su posljednji govorili pametnije od ostalih, ali me je
većina stanovnika iz onoga kraja uvjeravala, da to nije istina, a
ja nisam imao dovoljno vremena da lično ispitam, da li je tako.

29
Vol. 1. p. 56.
46

§. IX.

O sinjskoj tvrđavi i o slanom vrelu kod Glavica.

Tvrđava Sinj, koja se na mnogim geografskim kartama naziva

imenom Sfynga, mogla se je prije upotrebe topa i koju godinu
unatrag nazivati jakom, premda nije građena pa načelu dobra
ukusa vojničke arhitekture. Ta je tvrđava (pošto je sačinjavala
malen dio starog dalmatinskog kraljevstva i bila u vlasti
lakomih Rimljana, kasnije potlačenih od najezde Slavena i
drugih sjevernih naroda sličnih jezika i običaja, koji su
ujedinjeni mogli biti strah i trepet svakoga naroda, ali su radi
nesloge svojih banova i kraljeva postali plijenom Turaka) od
1686. prešla u vlast prevedre mletačke republike, koja ju je
morala osvojiti oružjem i sad je drži kao kao svoj pravedan i
legitiman posjed. Možda je tu nekoć stajao kakav kaštel, ali se
vara, tko misli, da je to Aleta, ako treba da vjerujemo
Ptolomeju, kojega navodi Carlo Steffano. Posljednji je smješta
na mjesto, koje se u svoje doba zvalo Most, ali ja ne znam, gdje
je taj, ako to nije Mostar, koji se u staro doba sigurno tako
zvao, t. j. Most stari.30 Na zapadnoj strani tvrđave usred jedne
doline dizala se nekoć neka rimska naseobina. Položaj joj nije
lijep kao položaj sadašnjih stanovnika s protivne strane, ali se
čini, da je Rimljanima bilo više stalo do toga, da se smjeste
ondje, gdje su mogli imati dobre vode, nego gdje su mogli
uživati u lijepom vidiku. Razumljivo je, da su oni imali malo
smisla i za zemljoradnju. Dovoljan je dokaz za to prostrano i
plodno polje toga kraja, koje do početka ovoga stoljeća nije
bilo drugo no gusta šuma i zato gnijezdo vukova i medvjeda.
Mogao bi mi tko prigovoriti, da su se od rimskih vremena

30
Mostar leži otprilike četrdeset milja iznad Imotskoga. Ondje je divan
most, spomenik starine dostojan velikog udivljenja, i privukao bi mnogo
stranaca, da nije u rukama sumnjičavih muslimana.
 47

mogle dogoditi znatne promjene; i ja to ne poričem. Ali da su

Rimljani bili zemljoradnici, ne bi bili rijeku Cetinu prepustili
samoj sebi bez nasipa i bez ikakvih zaštitnih mjera. Čini se, da
Fortis ima krivo sa svojom sklonošću za municipij Aequum,
koji, kako veli, nije tu rijeku prepustio samoj sebi, budući
smješten nedaleko od njezinih obala. Duž obala Cetine nema
nikakvih ostataka, po kojima bismo mogli zaključiti, da je
nekoć imala nasipe. A osim toga nije ni prirodno, da bi
pljačkaškom i osvajačkom narodu, kao što su bili Rimljani,
bilo mnogo stalo do obrađivanja polja. Tko može živjeti od
tuđega rada, ne dolazi mu na pamet da se posveti radinu i
mučnu životu.31 I zaista je obrađivanje zemlje bilo pod
carevima postalo ropskim poslom. Jer što su Rimljani slali
ovamo i cijelu Dalmaciju naseljenike, to je bilo više radi toga,
da drže u ropstvu strane narode, nego da obrađuju zemlju.
Odlika je Rimljana bila veličina gradnja, javnih cesta i
vodovoda, od kojih je ostalo malo tragova, a još manje
uspomena. Po dobroti cesta, koje su tada bile upotrebljive,
može se nagađati, da je u njihovo doba trgovina u Dalmaciji
jače cvala, i oni nisu mislili, da bi divljina i ponori mogli biti
zaprekom neprijateljskim upadima, znajući dobro, da su
prednje čete mogle za kratko vrijeme i po najtežim stazama
olakšati prolaz svakoj vojnoj jedinici. Iznad zemlje nema više
ostataka rimskih starina, izuzevši jednu kapelu uklesanu u živi
kamen jedne uzvisine, ali ne će potrajati dugo, pa će i nju
pokriti zemlja. Ta je kapela vjerojatno služila Rimljanima kao
mali hram, a u nekim je prilikama služila kao hram i boravak i
katolicima. Kraj toga hrama postoji još po koji komad zidnih
temelja, sada razorenih. Sačuvani su još i tragovi malena

31 Prvi od političara, hoću da kažem veliki Tacit, veli o tom u svojoj knjizi
o običajima Germana: Pigrum quinimmo et iners videtur sudore acquirere,
quod possis sanguine parare (Štoviše, njima se čini, da je lijenost i tromost
stjecati nešto znojem, do čega se može doći krvlju).
48

vodovoda, koji je ovamo vodio vodu s nekog susjednog

brijega, otprilike milju daleko. Mora se vjerovati, a i iskustvo
to dokazuje, da je to bila najbolja voda u okolici, inače bi se,
mislim, Rimljani bili poslužili susjednom vodom, koja im je
bila tako reći pod rukom. Ovdje se je našlo nekoliko komada
mramornih stupova, a prije nemnogo godina i tri komada
nekakva nadgrobnog kamena, od kojih jedan ima na sebi
vijenac, znak, kao što svatko zna, što su ga vojnici davali
omiljelim zapovjednicima legija. Drugi komad, na kojem je
bilo nešto napisano, pretvoren je u kućni zid. Na trećem je,
osim konzulskih svežnjeva, natpis, za koji starinari drže, da je
nešto manjkav. Evo ga:

Ovaj natpis nije nađen na mjestu zvanom Fontane, kako

veli Fortis, gdje je bio, kad ga je on vidio, dodajući, da se je
ondje našlo nekoliko starih stvari. Istina je, da je udaljenost od
mjesta, gdje se natpis našao, do mjesta, gdje se sada nalazi,
malena, ali je na isti način, kako je ovamo prenesen iz male
udaljenosti, mogao biti prenesen i iz udaljenosti od dvadeset
milja. Kako dakle: vjerovati Fortisu, kad nam priča o vrlo
dalekim stvarima, koje je istraživao malo ili ih uopće nije
istraživao, ako u informaciji tako male važnosti postupa s tako
malo točnosti? Drugi natpis, što ga spominje Fortis, dobro je
sačuvan u grčkom mramoru; to je ovaj:
 49

Ovaj je sigurno, prema izvještajima nekih starih pisaca,

prenesen iz grada Aequuma, dobre četiri milje udaljenog od
Sinja. U Sinju je nađeno mnogo drugih natpisa, koji su
upotrebljeni kod gradnje kuća. Ostaje nam po koji odlomak
koji ne vrijedi prepisivati; ipak je ovaj, premda sadržava malo
riječi, razumljiv, pa ne ću da ga izostavim.

Pošto sam otputovao iz Sinja, pisali su mi, da se našao drugi

komad, koji odgovara ovom odlomku nadgrobnoga kamena.
Ne znam, što je na njem napisano, ali će vjerojatno četirma
riječima DIVA MAT - - DIVI HA - - biti dodane druge, koje
znače Diva Matidia Divi Hadriani.
Ljubitelji svetih starina imali bi ovdje veliko
zadovoljstvo videći lijepu sliku bl. Djevice, o kojoj se pobožno
vjeruje, da ju je naslikao sv. Luka evanđelist, i koju ovaj
pobožni narod silno poštuje i cijeni. Kad se spomenuta slika
promatra s različitih gledišta, čini se, da mijenja boju, a
djetinjski razum i vjeruje, da je zaista mijenja. Osim toga je
preko mjere čudotvorna, i preč. oci ovoga samostana, u rukama
kojih se slika nalazi, znaju radoznalim ljudima pričati o
njezinim bezbrojnim čudesima. Zavjeti i milodari, što su ih
ovoj bogorodici u doba, kad je u otomanskoj državi vladala
kuga, slali kršćani iz Turske, pa i sami Turci, bili su ogromni.
Bilo bi potrebno, da se sačuvaju, da tu bude Gospina škola,
50

koja bi bila najbogatija od svih u Dalmaciji. Navala naroda na

dan njezina uzašašća znala je prije narasti možda na više od
deset hiljada lica, a to je znataj broj, ako se ima na umu, da je
to malen kraj. Ali župnici iz Turske (a možda i neki župnici
naših sela), da se iz njihovih župa ne bi izvlačili milodari, daju
po običaju stare crkve svakome, tko ide na sajam u Sinj,
pokajanja, a ta se pokajanja sastoje u tom, što im meću u usta
pasju kost ili što drugo, i što moraju klečati i ostati više sati u
tom položaju. To je i razlog, zašto broj hodočasnika od godine
do godine pada, tako da danas naraste jedva do četiri ili pet
hiljada. Uza sve to ne treba podcjenjivati milodare, što se uberu
toga dana. Muškarci i žene, izmiješani kao ovce, obilaze
mnogo puta na golim koljenima oko oltara bezgrešne djevice.
Ove bi pobožnosti na nekim mjestima izgledale kao stvarne
profanacije, ali ih ovdje odobrava nevinost običaja.
Stanovnici Sinja su danas na ljepšem položaju, kako
smo gore primijetili, nego bijedni ostaci rimskih starina. Znati
čitati, pisati i nešto površnoga znanja aritmetike — to je čitava
nauka ovoga kraja, a tko uči više, toga smatraju heretikom, i to
naročito svećenici. Svećenici su svi cokulaši, kojih danas nema
više od nekih dvanaest. Njihova se znanost sastoji u
prepisivanju, preinačivanju i sakaćenju Aristotelove filozofije i
u međusobnom filozofskom batinanju, koje se pobožno obavlja
u mraku. Riječ je o najučenijima. Zrak je u Sinju zdrav i čist,
izuzevši početak ljeta, kad se cetinska voda, koja poplavljuje
široko polje, počinje povlačiti; ali ako se a povuče prije nego
počne vrućina, ostane zrak prirodno čist. Zimi i ljeti mnogo
duvaju sjeverni vjetrovi, a kako se često izmjenjuju s jugom,
nastaje mnogo pleuritisa i angine. Ali ono, što više škodi
zdravlju ovoga kraja, a o čemu se manje razmišlja, to je veliki
broj grobova, koji se jedan do drugoga vide u crkvi. Bila bi
dovoljna prirodna vrućina ljeta i velik broj pobožnoga svijeta,
što ide u crkvu, pa da tko oboli. Neka se još dodadu kužna
isparivanja mrtvaca, što izlaze na rupe loše zatvorenih grobova,
 51

i svatko će odmah shvatiti, kakvo zlo mogu da prouzroče, pa

ako je onaj slavni liječnik neke groznice zatvorenika prozvao
febres carcerum (groznicama zatvora), mogle bi se možda s
više razloga mnoge zarazne bolesti, do kojih ovdje dolazi,
nazvati grobnim zarazama. A kako grobovi više ne mogu stati
u samu crkvu, počinju se kopati u groblju nasuprot crkvi, da i
ondje mogu škoditi neopreznim stanovnicima. Interes i
predrasude dva su glavna povoda, što se mrtvi ne pokapaju u
takvu položaju, da ne mogu škoditi živima. Ali ih treba metnuti
na sigurno, da im se kosti ne kupaju; tako mudruju sujevjerni
ljudi. Kako bilo, meni se čini, da bi bilo spasonosno i oprezno
ukinuti jedan običaj, koji svaki dan sve više škodi zdravlju. Ne
znam, koji svetac kaže, a dobro kaže, da svaki grad (a mnogo
više svaka crkva) treba da bude boravište živih, a ne mrtvih.
Na podnožju seoca Glavice,32 malo dalje od rijeke
Cetine, ima vrelo koje Morlaci nazivaju Slano vrilo.33 Ova
voda, ako se pije ondje, gdje izvire, ne pokazuje nikakva znaka,
da bi sadržavala bilo što drugo osim onoga, što redovito
sadržava obična voda, ali kad ste je malo držali u ustima,
ostavlja gorčinu, koja je nepcu vrlo odvratna. Kad stoji više
dana u posudama, pobuđuje neugodan miris, sličan mirisu
gnjilih jaja, pa sam po tom shvatio, da sadržava sumporne jetre,
a to je i razlog, što napunjuje susjedna mjesta neugodnim
zaudaranjem. Lišen svih potrebnih rekvizita za kakvu kemičku
analizu, ja sam samo zakuhao nekoliko libara ove vode, i ona
je, reducirana na količinu kavske šalice, imala vrlo slan i gorak
okus, a osim toga je bila sivkaste boje. Ona je jako slična
sumpornoj vodi potoka, što teče podno zidova grada Splita, ali
ne sadržava onoliko morske soli. Pastiri često gase žeđu tom

32
Glavice su seoce, nazvano tako radi različitih uzvisina (glavica), koje ga
rese.
33
Fortis kaže, da Morlaci ovo mjesto zovu Slane Stine, ali tako se zove
mjesto, gdje Fortis govori o sinjskoj sadri, a da tko tamo pođe tražiti slano
vrelo, tražio bi ga uzalud.
52

vodom, i ona jako pomaže za čišćenje utrobe. Uvjeren sam, da

bi se mogla upotrebiti i za liječenje različitih bolesti, pa ako
vrlička voda34 dobro djeluje kod nekih, koji je piju kao lijek,
ova bi morala djelovati još bolje.

§. X.

Sinjsko polje.

Na istoku od sinjske tvrđave leži lijepo polje. Njegovim rubom

teče vrlo dostojanstveno rijeka Cetina, pa ti se čini, kao da u
daljini plače podnožje planine Prolog. Nekoliko uzvisina, koje
je priroda majstorski skladno porazmjestila, okružuju ga
naokolo i pozivaju svako oko, da uživa u tako teatralnom
vidiku. Ali kako da se čovjek ne ražalosti, kad vidi tako plodno
i prostrano polje sasvim prepušteno slučajnosti, i kad vidi, kako
mu iz dana u dan pada vrijednost radi zaostalosti
zemljoradnika? Moglo bi se za dobar dio toga polja reći s
Ovidijem:
Aspiceres nudos sine fronde, sine arbore campos.35
Dovoljno je doći ovamo, da se shvati, kako se preziru
dragocjeni darovi prirode. Prostor roga polja obuhvaća
unaokolo više od petnaest milja, a ne obrađuje se ni treći dio
radi zimskih poplava, od kojih tlo ostaje u nekim dijelovima

34
Vrlička voda mnogo pomaže za istjerivanje zastarjelih spolnih bolesti.
Češće tjera bolest prema koži, i od roga nastaje kožni osip, koji je siguran
znak zdravlja. Ova se voda ne kvari u posudama kao voda iz Slanog vrila, a
tko je nastojao da izvede kemičku analizu, nije u njoj našao nikakvih slanih
čestica. Ali da se učini točna analiza, trebalo bi je, kad se već čini, učiniti na
vrelu, gdje voda izbija. Voda jednoga sinjskog vrela, zvanog Stuparuša, ima
sličan učinak kao i voda iz Vrlike tjerajući bolest prema koži.
35
Ugledao bi gola polja bez lišća i stabala.
 53

zauvijek močvarno. Ne može se kazati, da nekima već nije palo

na pamet da traže tome lijeka, ali spriječiti takav nered može
biti samo regis opus.36 O sretnih ili vremena, kad će se moći
uskliknuti s Horacijem:

............ sterilisque diu palus, aptaque remis,

Vicinas urbes alit et grave sentit aratrum.37

Koliko bi od toga bilo koristi za marvogojstvo! Kako bi

se umnožili volovi, ovce i druge životinje te vrste, što je sada
nemoguće radi nedostatka sijena, i kako bi se smanjila
ogromna godišnja svota novaca, što sada odlazi u —
otomansku državu za nabavljanje samih volova! No suvišno je
dokazivati korisnost neke stvari, koja je već — odavna
poznata, a sve bi se dalo izvesti vrlo lako. Rijeka Cetina teče od
svojih izvora do sinjskog polja tako, da su potrebne samo male
zaštitne mjere, da ne izlazi iz vlastitog korita, premda se u njoj
gube mnoge žile vode. Najveća teškoća, koja je sama po sebi
malena, bila bi u tom, da se izgrade nasipi od prolaza zvanog
An (Han) do Trilja, u dužini od sedam milja otprilike.
Pretvaranje polja u močvaru nastaje naročito od usporavanja
vode radi toga, na korito kod Trilja uzdignuto, zavojito i usko,
a to je dokazalo i iskustvo, kad ga je preuzv. gospodin
proveditur general Carlo Contarini dao ondje proširiti, tako da
je to za polje bila prvih godina silna blagodat, ali se je s
vremenom sve opet vratilo u prijašnje stanje. Odatle se vidi
više nego sigurno, da bi trebalo izgraditi dug i prav kanal
prema Trilju, dug otprilike jednu milju, pa bi se voda,
nadolazeći onamo i ne nalazeći zapreka sa svom žestinom i
obilnošću uputila po svojoj volji, rušeći se od strmine do

36
Djelo kralja, t. j. vlade.
37
Dugo vremena neplodna i za vesla podesna močvara hrani susjedne
gradove i osjeća teški plug.
54

strmine i ne smetajući mnogo polja što ih ostavlja za sobom.

Dvije rijeke Grab i Ruda, koje se sjedinjuju s Cetinom iznad
Trilja, doprinose mnogo njezinu porastu, a po tom i
poplavljivanju sinjskog polja, ali nisam nikada znao ni vidio,
da je »ono postalo nezdravo od vode Sutine, koja se ondje gubi
praveći močvaru, što je možda i dalo povoda geografima, da na
tom mjestu stvore jezero«. To zacijelo nije nikomu dopušteno
reći osim jednomu Fortisu.38 Sutina, koja, kako smo drugdje
vidjeli, gubi svoje ime dolazeći u Karakašicu, mogla bi
prouzročiti poplavljivanje polja oko krinjskih jezera. Potok
Gorućica, koji izvire zapadno od Sinja, postaje zimi malom
rječicom, i kako se razlijeva po susjednom polju, moglo bi joj
to prouzročiti zastoj vode, ali taj ne bi imao nikakvih
posljedica. da nema većih voda, koje se sa svih brdovitih strana
izlijevaju u Cetinu.

§. XI.

O ruševinama Garduna.

Otprilike jednu milju iznad Trilja stajao je neki grad, gdje je

sada selo Gardun, dok je gradu nestalo imena, a s njim skoro i
ruševina. Ostavimo li po strani čistoću zraka, koji ovdje nije
baš zdrav, mislim, da ima malo gradova u brdskim krajevima,
koji bi bili smješteni na ugodnijem položaju od ovoga. Tko ga
promatra odozdo, čini mu se, da se grad nalazi na vrhu kakva
brda, a kad se dođe do vrhunca, najednom se otvori lijep izgled
na prostrano i ubavo polje, odakle se uživa gledajući tok
Cetine. Ruševine pokazuju, da je taj grad bio vrlo prostran, i
mora da je bio vrlo ugledan u rimsko doba, jer se u maloj
udaljenosti nalazi nekoliko slučajnih ostataka mosta, koji je

38
Fort. vol. 2. p. 83.
 55

išao preko rijeke, a vide se i tragovi nekakve ceste, koja je

možda vodila u grad. U tim ruševinama nalazimo kao jedinu
utjehu jedan podzemni kanal, kojemu ušće još postoji u
prijašnjem stanju i koji ulazi jako duboko u grad, a bio je, kako
se vidi, spremište za otjecanje vode ili nečisti. Ovdje je
nedavno nađeno nekoliko bareljefa, koji su, sudeći po svemu,
bili više zlostavljani od nepravda vremena negoli rađeni od
loša ukusa. Ovdje bi se po mojem mišljenju našlo mnogo
vrijednih stvari, kad bi se kopalo. Od bezbrojnih natpisa, koji
su ovdje iskopani, imao sam jedva sreću da nađem ovaj, loše
sačuvan, manjkav i ugrađen u zidove neke kuće:

Svi drugi nadgrobni natpisi služili su, po općem običaju

vjerskog barbarstva, za gradnju crkve sv. Mihovila u Trilju,
koja je nedavno sagrađena. Fortis veli, da je ovdje nekoć
možda stajao Tilurium. Ja nemam razloga da prihvatim ili da
odbacim takvu pretpostavku. Ali bi moglo biti, da je Tilurium
bio onaj grad, koji je kasnije dobio ime Cetina, po sličnosti s
imenom Tilurus. Ako uzmemo, da je rijeka dobila ime po
gradu, onda bi, kako se rijeka Tilurus pretvorila u rijeku
Cetinu, bilo shvatljivo, da se je i grad Tilurum pretvorio u grad
Cetinu, kojemu je teško poreći egzistenciju, kako smo vidjeli
na početku.
56

Nešto niže od sela Garduna bila je nekoć tvrđava

Nućak, sada razorena. O. Coronelli, koga navodi Fortis,
iskvario je njezino pravo ime i nazvao ga Nojak (Nojac),
zabilježivši, da ju je general Valiero oduzeo Turcima 1685., ali
je krivo smješta na mjesto, gdje su sada ruševine Aequuma.
Dovle se je nekoć prostiralo područje Cetine, počevši
od njezinih izvora. Ovdje neka budu i granice mojih opažanja,
jer da sam i htio, ne bi mi kratkoća vremena bila dopustila da
pođem dalje. Međutim prelazim na poglavlje o običajima
Morlaka.
 57

O
OBIČAJIMA
MORLAKA
Prirodno je, da u ljudskim
srcima ostane lakše urezana
misao na zlo nego na dobro.
To je i razlog, zašto drugi
narodi radi barbarstva nekih
okrutnih čina općenito
smatraju naše Morlake
barbarima i nerazumnim
ljudima. Ali prije nego što se
stvori odluka o nekom
narodu, treba točno i u
pojedinostima poznavati
njegove običaje. To se može
postići i sjedeći.

Humani generis mores libi nosse volenti

Sufficit una domus.39

Otkako je Fortis opisao običaje naših Morlaka, izgledat

će suvišno, što se i ja dajem na isti posao; ali tko voli red,
točnost i potpuno znanje o običajima nekoga naroda, taj će
naći, da je moj trud potreban. Ja ne ću brkati sadašnjost i
prošlost i ne ću imati hrabrosti da poričem neke stare čine zato,
što se sada više ne dešavaju; tako mislim, da Donati u svojem
spisu Saggio di storia naturale dell´ Adriatico nije imao nimalo
krivo govoreći o barbarstvu naroda u unutrašnjosti, t. j.
Morlaka. Ako je Fortis, putujući po našim krajevima,

39
Ako hoćeš da upoznaš običaje ljudskoga plemena, dovoljna ti je jedna
kuća.
58

pronašao, da tvrdnja njegova sugrađanina nije istinita, nije ga

zato smio prekoriti radi lažnosti, već je morao primijetiti, da su
se običaji promijenili.

§. I.

Etimologija imena Morlaci; njihovo podrijetlo

i jezik.

Čovjek se mora čuditi, što su toliki ilirski pisci, prepisujući

jedan od drugoga, uvijek mislili, da je ime Morlaci (Morlacchi)
čisto ilirsko, i što nisu nikad znali njegove prave etimologije,
ali nas još više zadivljuje, što je Fortis, hoteći ih ispraviti, iznio
mjesto toga još himeričnije nagađanje. Ne znam, da li su krivlji
naši pisci, što nisu shvatili, da je riječ Morlacchi
italijanizovana, ili Talijan Fortis, koji dokazuje, da je ilirska,
dajući joj značenje prema svojem ličnom shvaćanju. Poslije
ovoga razmišljanja, koje je tako prirodno, meni se čini, da su
svi dosad govorili samovoljno, po sugestijama vlastite pameti i
ne pitajući, što o tom vele stari grčki pisci. Oni su, ako
možemo vjerovati Lambertu i mnogim drugima, upotrebljavali
za Gornju Vlašku ime Maurovlachia, t. j. Crna Vlaška.40 Zato
je jasno, da su naši Morlaci donijeli sa sobom ime iz onih
krajeva, iz kojih su došli, i da ga nisu dobili istom poslije
svojeg upada u ova daleka kraljevstva, pa se prema tome naš
Lucić nije nimalo varao, kad je rekao, da su stanovnici Vlaške i
naši Vlasi (Morlaci) morali biti u svemu i po svemu isti.
Ne usuđujem se uostalom tvrditi, da su svi oni, koji se ovako
zovu, došli baš iz Vlaške, ali se je malo pomalo opće ime
Morlaci proširilo i na one, koji su došli iz drugih krajeva slična

40
Moldavija je zapravo Gornja Vlaška, koju su Grci nazivali Maurovlachia,
t. j. Crna Vlaška. Lambert, Storia generale etc. Tom. 2. p. 45.
 59

jezika i sličnih običaja. Za tako evidentnu istinu ne treba

dokaza. Može biti i to, da su se Morlaci ili Crni Vlasi zvali
katkada i Crni Latini, pa je vjerojatno radi toga Lucić i rekao,
da riječ Morlaci znači Crni Latini. Ništa nije lakše nego da
narodi, mijenjajući vladavinu, mijenjaju i ime, ako ne u svemu,
a ono barem djelomično. Tko zna, nisu li Vlasi, pokoreni od
Rimljana, podlegli toj sudbini, uzimajući ime od novih
gospodara, ali zadržavajući i svoje vlastito. Nisu li se Gali, tako
udaljeni od Grčke, prozvali Galo-Grcima, kad su se ondje
naselili? »Jer« — da kažemo s Livijem — »s ljudima se
događa ono isto, što se zbiva i s biljkama. One, koje rastu na
svojem rodnom tlu, sačuvaju svu svoju snagu i jakost, dok se
one, koje se presade na tuđe tlo, za kratko vrijeme izrode«.
Tako su se i Morlaci ili Crni Vlasi, naseljujući se u rimskim
zemljama, a stanujući i u svojima, ali podložni Rimljanima,
mogli prozvati Crnim Latinima. Ali kad su stresli rimski jaram,
bilo je prirodno, da su opet uzeli prvo ime Morlaci — kojim se
služe historičari i Talijani, kad ih žele označiti — napuštajući
ime Crni Latini. No Fortis misli, da riječ Morlaci znači »moćni
pridošlice s mora«. Evo njegova tumačenja: More znači mare u
svim narječjima slovinskoga jezika; Vlacchi, ili Vlahi, ili Vlaki
znači »moćni«, dakle je razumljivo, da sastavljena riječ
Morlacchi znači »moćni pridošlice s mora«. Na to treba
odgovoriti, da je riječ mor, sastavljena sa lacchi, iskvarena od
mauro, a mauro nije ilirska riječ niti znači mare (more), kako
smo vidjeli gore. Značenje »moćan«, što ga Fortis daje riječi
Vla, nema nikakve važnosti, dok njegova jednostavna tvrdnja s
obzirom na naš jezik nije nikada bila niti može biti dokaz.
Prema tome je njegovo tumačenje, kako se vidi, samovoljno i
krivo. Kako su pak Morlaci dobili u Vlaškoj ovo ime, to ja ne
kanim ispitivati; meni je dovoljno znati, da ono znači Crni
Vlasi. Turci, nazivajući katkada naše Morlake Karavlasima,
shvaćaju vrlo dobro značenje riječi mauro, kojom su ih grčki
60

pisci označivali sastavljajući tu riječ s riječju Vlaki, jer kara u

turskom jeziku znači »crn«.
»Ali ime Vla u jednini i Vlasi u množini« — veli Lucić,
koga Fortis navodi — »postalo je kod Slavena sramotno i
ropsko, tako da je protegnuto i na ljude najnižeg staleža među
samim Slavenima«. Ovoj bijedi odgovara Fortis i više nego
treba, veleći, »da slavenski osvajači, ako su imali dati ili
ostaviti neko ime pobijeđenim narodima, ne bi tim narodima
nikada bili dali ili ostavili ono ime, koje znači plemenitost i
moć, kako su nužno morali znati, jer je to čista i nepokvarena
slavonska riječ; i da je, na kraju, Lucić bio rđave volje, kad se
je trudio da Morlake ponizi i u etimologiji imena, kojim se
nazivaju«. Pretpostavimo za čas, da riječ Vla, kojoj je pravo
značenje Valacco, znači »moćan«. Nije dopušteno sumnjati,
osim kakvu budalastu čovjeku, da stanovnici primorskih
gradova, a i otočani, izgovaraju ovo ime Vla s prezirom, za
uzvrat Morlacima, koji njih nazivaju Bodulima, a to je vrlo
uvredljivo ime, premda nema uvredljiva značenja.41 Iz toga
slijedi, da katkada ne znači sramotu i ropstvo ime, već misao,
koja se s njim povezuje. Otomansko barbarstvo, pod kojim
mnogo Morlaka živi, a mnogo je i naših nekoć živjelo, ne
nalazi veće pogrde nego kad kome od njih kaže: Vlaše
(Morlače). Ali ako Turci, koji u Bosni razumiju dobro naš
jezik, nisu promijenili ime Vla — koje po našoj pretpostavci

41
Ime Bodoli, koliko ja mogu razabrati, ne može odgovarati ničemu
drugome osim glagolu bost. Ilirski se kaže Boduli, a taj naziv, naglašivan
različito, odgovara talijanskom: pungono essi? (bodu li). Ova etimologija
izgleda nešto čudno, ali bi, premda ja nisam o tom uvjeren, mogla možda
biti istinita. Tko zna, kakve su je okolnosti od početka pratile? Tako
dandanas naše narodne vojnike po cijeloj Italiji neki nazivaju sboghe. A
zašto to? Oni se ilirski pozdravljaju riječju zbogom, što. znači addio.
Talijani, koji ne razumiju toga pozdrava, misle, da se taj narod zove sboga,
pa zato, kad hoće da imenuju narodne vojnike, kažu sboghe. Evo od kakvih
neznatnih okolnosti nastaju katkada nazivi, a potomci traže kasnije kao ludi
pravu etimologiju.
 61

znači »moćan« — kad su ga stali upotrebljavati kao uvredu,

onda je to znak, da pobjednici, i kad ponizuju pobijeđene
narode, ostavljaju tim narodima vlastito ime. Tim hoću da
kažem, da Slaveni, ako su riječi Vla dali smisao nečega
ropskog (premda ona znači »moćan«), nisu zato morali
promijeniti samo ime, jer je ono, što znači »moćan«, običaj i
opće jednako shvaćanje moglo pretvoriti u »ropski«.42 Da je
Fortis sve ovo malo razmislio, možemo pretpostaviti, da bi bio
ostavio na miru našega Lucića. No prosvijetljeni će ljudi
opaziti, da se je Fortis suviše pouzdao u svoj pjesnički talenat.
Da prijeđemo od etimologije na podrijetlo Morlaka.
Ovaj se narod pojavljuje kao neka mješavina starih sjevernih
naroda i naroda s Ledenog oceana, koji su se — nemajući ništa
osim ljubavi prema svojoj domovini, navikli da lutaju bez
stalna boravišta, noseći sa sobom sve, što su imali, ohrabreni
nadom u plijen, prisiljeni velikim mnoštvom svijeta, koji se
narodio od zdrava i jaka pokoljenja — ujedinjavati od vremena
do vremena i polazili da sebi silom priskrbe hranu u tuđim
državama onako, kako to rade pčele, kad vide, da ih je mnogo,
pa mlađe polaze u potragu za novim stanovima. Radi toga
vidimo iz proučavanja povijesti, da su Rimljani u različita
vremena odbijali čas najezde Geta, čas Sarmata, čas Dačana,
čas Roksolana, čas Kvada, čas Markomana, a sve su to različita
imena, koja predstavljaju isti narod, barem po jeziku i
običajima. Neki taj narod nazivaju jednim imenom Skiti,
kojima je iza duge i neumorne ustrajnosti pošlo za rukom da se
domognu mnogih rimskih pokrajina, a naročito Ilirika. Od ovih
Skita, koji nisu svi došli u Dalmaciju u isto vrijeme i pod istim
imenom, nastala je ona znatna razlika u narječju, odijevanju i

42
To je razlog, zašto se danas kod nas nazivaju Morlacima samo seljaci i
pastiri. Neki misle, da je riječ vla i na početku označivala samo pastira, ali
ja ne ću da idem dalje unatrag u tako drevnu starinu. Pravo i prvotno
značenje riječi vla ostat će možda zauvijek pokopano pod ruševinama
vjekova.
62

ćudi, koju danas nalazimo kod Morlaka i primorskih

stanovnika ili otočana, ili je možda, što mi izgleda vjerojatnije,
već u staro doba bilo razlika između ovih pasmina. A što se
tiče osobina pučanstva različitih morlačkih krajeva, ja to
ispitivanje prepuštam Fortisu, koji nalazi sličnosti između
osobina kotarskih Morlaka i osobina Morlaka u sinjskoj
ravnici, premda su te osobine upravno protivne. On misli i to,
da stanovnici primorskih gradova i Primorja potječu od rimskih
kolonija, premda općenito mora da imaju isto podrijetlo kao i
Morlaci. Ali ovdje nije mjesto za razbistrivanje takvih teških
pitanja. Sigurno je, da potomci rimskih kolonija ne će biti svi
iščezli u najezdi stranih naroda. Sad bi trebalo znati, da li ima
više potomaka rimskih kolonija među stanovnicima primorskih
gradova ili među Morlacima. To bi bilo jedno od onih pitanja,
gdje bismo, pošto bi se brbljalo s jedne i druge strane, na kraju
ostali u sumnji, tko ima pravo ili krivo, a možda bi ipak
nadjačali Morlaci. Ali nemojmo se udaljivati od predmeta,
kojim smo se nakanili baviti, i recimo mimogred štogod o
njihovu jeziku.
Morlaci, kao što svatko zna, govore slavenskim
jezikom. Obiljem naziva i snagom izraza, pored svoje silne
raširenosti, taj se jezik ističe iznad svih ostalih. U njemu se
osim toga opaža prirodnost starih jezika. Kad se s nekim
govori, ne upotrebljava se nikada vi, već samo ti, a to je
najsnažniji i najplemenitiji način govora, koji je bio u običaju i
kod starih Rimljana. Nepokvarenom su slavenskom jeziku
nepoznati naslovi gospodin i presvijetli, kao što su bili
nepoznati i latinskom, jer s nije govorilo gospodin Cezar,
gospodin Ciceron, gospodin Pompej, već samo Cezar, Ciceron
i Pompej. Zna se, da Tiberije, premda je bio tako ambiciozan,
nije nikada trpio, da ga zovu domine, gospodine. Ne kanim
govoriti o starini slavenskog jezika. O tom je već govorilo vrlo
 63

mnogo pisaca, a među njima valja navesti o. Dolcija43 iz

Dubrovnika, koji je o tom govorio opširnije od drugih. Po
njemu slavenski jezik potječe od sinova Jafetovih, od kojih po
njegovu mišljenju potječe i naš narod. Da priznam po istini,
mene je strah, da bih se smeo, kad bih govorio o tako dalekim
stvarima. Primijetit ću samo toliko, da su među tolikim
narodima, koji govore našim jezikom, Morlaci, kako se meni
čini, sačuvali nešto od stare čistoće više od svih ostalih,
izuzevši Moskove. Radi toga se u Dalmaciji treba obratiti na
njih radi pravog ilirskog izgovora, i neka nam to ne zamjere
dubrovački građani, koji se jedini od onih, što među nama
znadu strane jezike, ne stide općenito i s mnogo elegancije
govoriti i svojim vlastitim, ali izgovor uvijek bolje čuva onaj,
tko ne zna stranih jezika, kao naši Morlaci. To dakako ne znači,
da i kod njih nema stranih riječi i fraza. Ali gdje je taj jezik,
koji ne bi bio podvrgnut istoj sudbini? Općenje među narodima
mora nužno dovesti do takvih posljedica. Radi toga su
stanovnici primorskih krajeva i otoka prečestim italijanizmima
i pokvarili staru jednostavnost slovinskoga jezika. Ali kako to
da Fortis, koji je znao ovu istinu, nije opazio, da su riječi
salbun i teplo, koje su po njegovu mišljenju nastale od
latinskoga sabulum i tepidus, nastale od talijanskoga sabbia i
tiepido i da su u običaju samo kod primorskih stanovnika? Za
talijansko sabbia (pijesak) Morlaci imaju izraz pržina, a za
tiepido izraz mlako. Treba reći, da su se poznavaoci jezika, s
kojima se je Fortis vrlo dugo savjetovao, razumijevali samo u
pokvareni slavenski jezik. O tom bi se još moglo dugo
naklapati, ali se ne vrijedi gubiti u takvim tricama.

43
Sebastijan Dolci (Slade), De illyricae linguae vetustate et amplitudine (O
starini i veličini ilirskoga jezika), Mleci 1754. Op. pr.
64

§. II.

Etimologija imena Uskoci.

Onako isto, kako su gvelfi i gibelini, kad bi odlazili iz svojih

krajeva, bili nazivani prognanicima, tako su i pojedine
morlačke porodice — jedne, što im je dodijalo živjeti pod
tiranijom kakva vladara, druge radi počinjenih zločina — kad
bi tražile utočišta pod kojim susjednim vladarom, bile nazivane
Uskocima. Ovo ime nije ispočetka imalo nikakva sramotna
značenja, upravo onako, kao što ni riječ »proganici« ne može
po svojem pravom smislu imati nikakva sramotna značenja. Ali
kako Uskoci naselivši se u stranim državama, nisu imali ništa
osim bijedne pomoći novih gospodara, kojom nisu mogli
utažiti gladi, počeše je utaživati krađom, klanjem i ubijanjem
sebi sličnih, pa su zato postali sramotom samih svojih
sunarodnjaka Morlaka, a ime im je dobilo značenje razbojnika i
morskih gusara, kao što se danas pridaje gotovo isto značenje
imenu prognanika. Zna se, da su se Uskoci najprije bili naselili
u Klisu, kojemu je bio gospodar Petar Kružić, i da su odatle
prešli na područje Zadra, a na kraju su se nastanili u Senju.
Pošto su svojim dodijavanjem više puta izazivali protiv sebe
mletačko i tursko oružje, oni su se umirili 1613., i otad je kod
kasnijih, kad bi se selili iz jedne države u drugu, prestalo i
sramotno ime Uskoci. Jer ako bi se imale nazivati uskocima
one morlačke porodice, koje mijenjaju državu, ipak se one zato
ne moraju smatrati potomcima onih Uskoka, koji su se nekoć
bili nastanili u Senju. To neka bude rečeno samo zato, da oni,
koji ne poznaju dobro povijesti, ne brkaju stanovnike grada
Senja i stanovnike Sinja, o kojima gdjekoji mali sveznadar
misli, da su potomci starih Uskoka.
65
66

§. III.

O hajducima.

Premda se imenom ajduci kod nas nazivaju drumski razbojnici,

ipak je točnije značenje toga imena »lupeži junaci«. Junaštvo,
koje razlikuje hajduke od običnih lupeža, sastoji se u tom, što
prvi otimaju silom, dok drugi kradu u potaji. Prvi se diče, da su
ratnici, a posljednje svatko drži za kukavice, i nitko ih toliko ne
mrzi, koliko pravi hajduk. Ali ispitajmo sada osobine tih ljudi.
Hajduci su ljudi vrlo hrabri, srčani, poduzetni, spremni poći u
susret svakoj opasnosti i sposobni za svako zlo, a počinju s
uznemirivanjem Turaka, da svrše s uznemirivanjem vlastitih
sunarodnjaka. Cilj njihovih otimačina nisu goveda i ovce, kako
misli Fortis (to je više zanat malih domaćih kradljivaca), već
znatnije stvari, na koje se namjere. Sitnice preziru. Zato, ako se
čuje, da su napali na kakvu tursku karavanu, treba reći, da su
znali, da ondje ima mnogo novaca. Oni taj novac oduzimaju
natjeravajući u bijeg ljude, od kojih se sastoji karavana i prema
kojima su hajduci uvijek malobrojni, ali nije teško postaviti
zasjede, kao što oni čine. Oni pravo reći često stavljaju na
kocku svoj život, da dođu do hrane, ali nije baš primamljivo
staviti ga na kocku na taj način. Zato se poslije čuvenog
Sočivice — čiji ću život spojiti s mojim opažanjima, da se zna
pravi značaj, a i hrabrost hajduka — nije nikada više čulo o
kakvoj izvanrednoj pljački turskih karavana. No čini se, da i
kod hajduka postoji moda u nasilnim otimačinama, a ta se
moda mijenja prema tome, kakav joj smjer dadu vođe. Kaže se,
da je razbojnik Bušić, zvan Crveni (Rosso), već godinu dana
vođa dvadesetorice drugova otprilike, prolazeći nekim turskim
selima, udaljenijim od prometa pučanstva dao sebi plaćati arač
ili kontribuciju poput turskih zapovjednika. Samo ime Crveni
 67

zadavalo je strah Turcima, koji uvijek uveličavaju

uznemirivanja hajduka sto puta više nego što ona uistinu jesu.
Planinske su spilje i šume da mnoge potaknu na tadbinu, i tu je
istinu znao već Florus, govoreći o starim Dalmatima.44 Ali ne
nagone isti razlozi sve one, koji se daju na taj tobožnji junački
zanat. Jedni se daju na to radi počinjenih zločinstava, drugi radi
toga, što ih je lakomost pojedinih upravnika lišila vlastitih
dobara, a treći od hrabrosti. Kad su jednoga od onih, koji je
postao hajduk zbog hrabrosti, panduri45 uhvatili i doveli u ruke
pravde, pa kad ga je pisar prije ispitivanja na procesu zapitao,
zašto je postao drumski razbojnik, odgovorio je: »A zašto si ti
postao pisar?« Ovaj svijet, premda se je odmetnuo od cijeloga
ljudskog roda, ne umije postati nezahvalan ili sumnjičav, i
neprestane pljačke, krvoprolića i okrutnosti, što se zbivaju u
našim planinama, nisu uvijek njihovo djelo, već djelo onih, koji
se pokrivaju njihovim plaštem i koje nitko ne ispituje, tko su,
pa ih tako smatraju pravim hajducima. Ta je varka kod nas
možda štetnija negoli sami hajduci, koji redovno ne dodijavaju
onome, za koga znadu, da im može škoditi. A odakle dolazi to,
da se hajduci ne mogu iskorijeniti? To je isto kao da pitamo,
odakle dolazi to, da ne prestaju zločinstva, da se ne mijenja
lakomost pojedinih upravnika i da među tim svijetom vlada
bezbožno i ukorijenjeno mišljenje, da je veći junak onaj, tko
ubije više Turaka. A odakle dolazi to, da u nekim krajevima
ima hajduka, a u drugima ne? Od budnosti poglavara tih
krajeva. No budnost ne koristi, kad se udruži veći broj hajduka.
Treba uništiti najuglednije članove družine, ali ako im je vođa

44
Dalmatae sub silvis agunt, ideo ad latrocinia promptissimi, Flor, (D. rade
po šumama, zato su vrlo spremni na razbojstva. /. Florus, rimski historičar,
napisao je oko X 120. n. e. pregled rimske povijesti do Augusta, Op. pr.)
Morlaci imaju poslovicu: Jurjev danče, ajdučki sastanče, jer se tada zazeleni
šuma i može da sakrije ljudi svojim lišćem.
45
Panduri su kod nas isto, što u Italiji gradski vojnici (policija)
68

opak i ako je na glasu, onda je svaki pokušaj isprazan, dok se

ne uništi ili ne umekša vođa.

§. IV.

Odgoj.

Načela Morlaka o odgoju, koja će obrazovanim i uglađenim

narodima izgledati čudna i barbarska, za malo su stepena
udaljena od prvotnog prirodnog stanja. Tek što se rode, peru se
dječaci poput Škota i Iraca u nekim mjestima hladnom
vodom,46 a u drugima mlakom, a zatim ih vrlo priprosto
umotaju u kakvu krpu krute raše, koja bi, kako bi čovjek
pomislio, morala povrijediti i oguliti još tako reći svježu i
nježnu kožu. A ipak ne biva tako. Njihovo ih bijedno zaštitno
sredstvo čuva u takvu stanju i brani ih od svih nepogoda zraka i
godišnjih doba tokom pet ili šest mjeseci. Za to vrijeme leže u
kolijevkama, pa ako u kući ima kakvih malih stvorenja, koja
nemaju drugoga posla, a dođe im takva želja, onda ih zibaju,
dok inače nema nikoga, da utješi njihov nevini plač. Kako su
majke sigurne, da njihovoj dječici ne nedostaje sredstava
prikladnih za uzdržavanje života i zdravlja, ostavljaju ih, da po
svojoj volji plaču ili da šute, dok se one bave domaćim

46 Svi su se dječaci u staro doba prali hladnom vodom, i one morlačke

žene, koje se drže ovoga običaja, uvjeravale su me, da je takva kupelj vrlo
zdrava i da jača mišićna vlakanca, pa zato one prvih deset ili petnaest dana
običavaju svaki dan prati svoju dječicu. Vrijedno je primijetiti, da ovaj
običaj nije kod Morlaka prešao u sujevjerje kao kod nekih naroda, koji su
vjerovali da će vodom izbrisati svaki zločin, i Ovidije je imao pravo, kad je
ovima rekao:
O faciles minium, qui tristia crimina caedis
Fluminea tolli posse putatis aqua!
(O prelakoumni ljudi, koji mislite, da ćete riječnom vodom oprati žalosne
zločine umorstva).
 69

poslovima. Tako se događa, da njihovi mališani, koji plaču od

prirode, nauče šutjeti od umora. Majke uostalom nisu takve
barbarke, da, predviđajući plač, koji bi mogao škoditi njihovoj
djeci, ne bi uklonile opasnosti, kojima bi djeca mogla podleći.
Svaka vlastitim dojkama (osim u slučajevima nužde) doji
svojega sina.47 Na taj način počinju sinovi još od povoja
osjećati za majke srdačnu ljubav, koja s navikom postaje sve
jača. Bilo bi veliko zločinstvo bračnih drugova i po njihovu
mišljenju velika uvreda prirodi učiniti kraj rađanju djece, tako
da dječaci sisaju materino mlijeko, sve dok mati iznova ne
zatrudni. Ali kako je vrijeme od trudnoće do trudnoće
neizvjesno, tako matere, kad to vrijeme postaje dulje od najviše
tri godine, odbijaju djecu od sise, i rijetko se ili nikad u naše
dane ne događa, da dječak naraste do pet ili šest godina i da još
sisa mlijeko svoje roditeljke. Možda je takav običaj postojao u
davnim vremenima, ali danas nikako ne postoji, kako misli
Fortis.48 Dojke morlačkih žena, koje Fortis krivo naziva
zinne,49 nisu nikada tako duge, da bi mogle dojiti djecu i straga
preko ramena ili ispod pazuha.50 Ne bih se uostalom usudio
poricati, da su to za kakva stranca grudi prekomjerne veličine,
ali se u istom kraju vide i osrednje grudi, slične grudima

47
Davati djecu dojiljama značilo bi po mišljenju Morlaka biti gori od
životinja, koje svoju mladunčad hrane mlijekom. Tako su mislili i Stari
Germani. Sua quemquem mater uberibus alit, nec ancillis aut nutricibus
delegantur, Tac., De mor. Germ. (Svakoga hrani vlastita mati svojim
dojkama, a ne povjeravaju djecu služavkama i dojiljama; Tacit, O običajima
Germana). Većina Morlaka ne bi ni smogla troška za davanje djece
dojiljama, ali kad bi ga i smogla, ne bi to učinila.
48
Vol. 2. p. 81.
49
Dojke se ilirski zovu sise.
50
Ovo je mišljenje bajka, koju su izmislili stranci, i ne bih nikada bio
pomislio, da će ga prihvatiti prirodnjak kao Fortis. Istina, Juvenal nas
uvjerava, da je u Meroe neko dijete sisalo dojku veću od sebe, majorem
infante mamillam, i ja sam rad da to vjerujem, ali naše morlačke žene nisu
očito od te vrste.
70

mnogih žena drugih evropskih naroda. Uzrok ove razlike, kako

svatko može vidjeti, nije u klimi, a bilo bi još nerazumnije
pripisati je tome, da li neka žena više ili manje doji djecu, jer bi
se s istog razloga morao opaziti isti učinak i kod pojedinih
talijanskih dojilja, a sigurno je, da toga nema. Ne bi mi
uostalom nikad palo na pamet da o tom pišem raspravu.
Ali da se vratimo odakle smo pošli. Pet ili šest mjeseci,
kako rekosmo, uvijena su djeca u rašu, osim što imaju na sebi
košuljicu (koja im se počinje oblačiti već koji dan poslije
rođenja). Iza toga vremena obuku im ječermu od čiste raše, a
na noge im obuju par čarapa od čiste vune, pa ih onda puštaju
da pužu po zemlji u vlastitim kolibama, i tako čas pužući, čas
hodajući na sve četiri poput četveronožaca nauče s vremenom
od prirode, koja im je jedini vodič, hodati uspravno kao i svi
drugi ljudi, i onda se, a ne prije, kako veli Fortis,51 vide gdje
lutaju po poljima, Jer ako čovjek i vidi kakvo dijete gdje
slučajno luta na četiri noge po poljima još prije nego što je
naučilo hodati uspravno na dvije noge, zato se ne mora naglo
stvarati opći zaključak, da sva djeca tako lutaju. To je isto, kao
kad bismo kojeg dječaka vidjeli gdje luta među volovima, pa
bismo po tom rekli, da svi dječaci lutaju pomiješani s
volovima.
Neki morlački dječaci narastu do trinaeste i četrnaeste
godine, a da ne obuku hlača, mjesto kojih im je dovoljna
košulja, koja im dopire do koljena ili preko koljena. U tom se
donekle vladaju po običaju Indijanaca, koji radi tople klime idu
goli sve do puberteta, a kad dođu do puberteta i kad ih čula
počnu uznemirivati, onda Indijanci drže, da je dobro pokriti se,
a Morlaci, da je dobro obući hlače. No i Indijanci (premda idu
goli radi klime) i Morlaci (premda idu do nekoga doba bez
hlača samo radi ukorijenjena običaja) dozivaju nam u pamet
zavidne, premda sirove običaje prvih ljudi, od kojih su se

51
Vol. 1. p. 81.
 71

kasniji potomci odvikli vjerojatno radi mijenjanja više ili manje

toplih krajeva. Fortisa su uvjeravali, da bosanski Morlaci ne
moraju plaćati arač ili porez čitavo vrijeme, kad ne nose hlača,
pa tako veliki dio njih, da bi se oslobodili od nameta, što ga
moraju plaćati muslimanima, ne oblače hlača tokom cijeloga
života. Taj je običaj postojao nekoć, ali je vjerojatno ukinut
radi lukavosti Morlaka, koja je Turcima bila poznata. Sada su
Morlaci, koji su otomanski podanici, prisiljeni plaćati harač
odmah, kad im glava okrupni do nekog određenog stepena, a
da se to utvrdi, postupa se ovako. Uzme se konac, pa se udvoji
i metne u usta dječaku, a zatim se mjeri udaljenost od usnica do
kose na čelu. Tada se konac, koji je bio udvojen, rastegne u svu
dužinu, i s tom se dužinom, dvostrukom od udaljenosti od
usnica do kose na čelu, mjeri opseg glave. Ako je taj manji od
konca, ne mora dječak plaćati harača, ali ako je veći, onda ga
od tog časa počinje plaćati kao i svi drugi. To obično biva, kad
je dječaku sedam ili osam godina.
Odgoj morlačkih dječaka, onako strog, kako sam ga
opisao, biva s godinama još stroži. Oni svoja prsa izlažu gola i
prekomjernoj ljetnoj žezi i još nepodnošljivijoj oštrini zime.
Tako stječu ono dragocjeno zdravlje, onu krepčinu, koja u
kulturnim i lijepim gradovima uza sve najnježnije brige i uza
sva moguća i proračunata nastojanja postaje vrlo poželjna, ali i
rijetka.

§. V.

Kolibe i posuđe.

Morlačke su kolibe vrlo nezgrapne i neudobne, a imaju

ponajviše oblik četvorine ili pravokutnika, ali su sve građene
po ovom kalupu. Na četiri ugla kuće nalaze se jake grede, a
prema potrebi i sa strana. Te su grede zabijene pet ili šest stopa
72

u zemlju, a prema vrhu se dijele na dvoje za pedalj otprilike; to

su temelji i podpornji kuće. U prostoru između greda grade se
zidovi, koji su redovno od ukrštenog i isprepletenog šiblja, ili
od kamenja, koje je nezgrapno složeno jedno na drugo na suho.
Morlačko je vapno ilovača ili goveda balega pomiješana s
pepelom. Krovovi kuća pokriveni su močvarskom trskom kao i
kod talijanskih seljaka, samo što kuće nisu čiste i ukrašene kao
kod posljednjih. Osim prizemlja nema drugih prostorija, tako
da su, kako je svakome jasno, kuhinja, spavaonica i soba za
primanje jedna i ista prostorija. Ali nije uvijek ni tako. Ima
koliba, koje služe kao bijedno sklonište u isto vrijeme ljudima i
stoci, a dijeli ih katkada samo pregrada od spomenutog šiblja.
Takvi su stanovi bili nekoć po mojem mišljenju u općoj
upotrebi kod svih Morlaka, dok ih sada većina ima jednu kuću
za porodicu, a drugu za stoku; prva se zove kuća, a druga
pojata. Ognjište je u sredini kolibe, što se tiče širine; a što se
tiče dužine, ono je malo udaljeno od jedne i druge strane kuće.
Nad ognjištem je na sljemenu kuće uvijek rupa, u koju se često
zatakne neka vrsta valjka od izdubena drveta, da služi mjesto
dimnjaka. Zidovi su koliba iznutra jako zadimljeni, a to dolazi
otuda, što se vrlo rijetko ili nikada ne čiste, dok uzrok, radi
kojega su takvi, traje uvijek. Morlaci večeraju obično za čitave
zime kod ognjišta, i istina je, što veli Fortis, da spavaju
ispruženi na istom mjestu, gdje su večerali, ali ipak ne svi, već
tko u jednom uglu, tko u drugom, pogotovu kad ima više
bračnih drugova u istoj porodici. Istina je, da bračni drugovi
običavaju u mnogim mjestima načiniti za se posebnu sobicu,
ali to ne čine svi. Njihovi su kreveti dvije »šćavine52« iz
Turske, od kojih jedna služi kao strunjača, a druga kao
pokrivač. I malo slame im katkada služi mjesto strunjače, a kao
pokrivač više ovnujskih koža sašivenih zajedno, ali im nije
nimalo teško spavati katkada i na golu tlu i pokriti se vlastitom

52
Schiavina je grub pokrivač. Op. pr.
 73

kabanicom,53 ako je zima, a ako je ljeto, spavaju na zraku bez

ikakve zaštite. Obično ne skidaju sa sebe ništa osim što izuju
čarape, načinjene poput koturna, a to čine zato, što im se pruža
prilika, da ih osuše na vatri. Katkada skidaju ječermu i pojas,
za koji je privezan nož, i to im onda služi kao jastuk, ispod
kojega još metnu jednu ili više pištolja, ako ih imaju sa sobom.
Ispruženi na taj način, spavaju možda slađe nego razmaženi i
meki ljudi na najnježnijem i najsavršenije nabijenom pamuku.
Ne smije se zaboraviti, da oni, koji nemaju drugih sredstava da
se zaštite od zime, metnu na se šćavine, tako da nose sa sobom
svoje krevete. Ima ljudi, koji se sjećaju, da su još prije pola
vijeka pojedini Morlaci običavali i po koju kolibicu voziti po
želji amo tamo na teretnim kolima. To bi moglo služiti kao
dokaz, kad ne bi bilo drugih, da potječu od starih Skita ili Geta,
kod kojih su takvi običaji bili rašireni; govoreći o njima,
Horacije im je ispjevao panegirik,54 ako to nije učinio radi toga,
što je kao šaljiv pjesnik i satiričar htio uzdići strance na račun
svoje domovine. Još će više zadiviti kulturnije narode to, što u
slučaju, kad kojemu Morlaku izgori kolibica, svi njegovi
sunarodnjaci po nekoj prirodnoj obvezi složno nastoje da mu
nadoknade gubitak, i ta se pomoć ne ograničuje na međe
jednoga sela, već prelazi od jednoga kraja do drugoga. Katkada
se događa, da se onome, koga po nesreći zadesi požar, osim
naknade štete promijene prilike tako, da živi mnogo bolje nego
prije. Tko će jamčiti, da među kulturnim narodima mnogi ne bi
zloupotrebili ovaj socijalni sistem? A ipak ga među Morlacima
ne zloupotrebljava nitko ili rijetko tko. Ako među njihovim

53
Kabanica znači ferrajuolo
54 Campestres melius Scithae
Quorum plaustra vagas rite trabunt domos
Vivunt, et rigidi Getae.
Horat, od 24. v. II.
(Bolje žive stepski Skiti i sirovi Geti, kojima teretna kola po običaju vuku
pokretne kuće).
74

moralnim vrlinama ova nije prva, onda je svakako među

prvima, pa se jako čudim, da je Fortis (kod kojega se bojimo,
da o nekim stvarima katkada dobrodušno pretjerava) nije
nikako ni spomenuo. Isto se događa, i kad pogibaju volovi;
Morlaci se i tad uzajamno pomažu, da se nadoknadi pretrpljena
šteta.
Nekoć su Morlaci običavali iskapati u zemlji neka žitna
spremišta, zgnječena poput luka, baš kao i stari Germani. To su
možda radili zato, da (radi neprestanih ratova, što su ih imali)
neprijatelj ne nađe žito, koje bi mu moglo služiti za hranu.
Nekoliko koraka od Sinja još se nalazi takvo spremište, i kad je
bilo otkriveno, nadali su se mnogi, da je u njemu pohranjeno
nešto dragocjeno, ali je nađeno prazno. Današnja žitna
spremišta, za koja Morlaci imaju naziv koši, načinjena su u
obliku ovalnih koševa ili u kojem drugom obliku, a postavljaju
se na protivnu stranu od ognjišta ili nad samim ognjištima na
nekakvu tavanu, koji je kod nekih načinjen ne samo za tu
svrhu, već i zato, da služi kao spremište za haljine. Imućniji
grade katkada žitna spremišta na otvorenom prostoru kao
kolibice bez temelja, tako da se mogu prenositi s jednoga:
mjesta na drugo. Ti su hambari načinjeni od opeka, koje se u
našem jeziku zovu šimle, a ne zimble, kako piše nedovoljno
vjerni tumač Fortis.55
Gotovo sve posuđe, što služi u morlačkoj kuhinji,
sastoji se od zemljanih lonaca, a sav je pribor za jelo i piće od
drva. Imaju neku vrstu barilca, koji se zove fučija; s njom idu
morlačke žene na bliža mjesta po vodu, vežući je užetom iza
leđa ili mećući je na glavu.56 Njihovo je noćno svijetlo jelova

55
Šimla je isto što i šindra; Fortis veli točnije, da se šindra upotrebljava
»mjesto opeka«; I. 85. Op. pr.
56 Ovidije nam je zapisao, da su i u njegovo doba morlačke žene obično

nosile vodu na glavi:

Femina pro lana cerealia munera frangit
Impositoque gravem vertice portat aquam.
 75

luč; imaju i lukijerne, u kojima mjesto ulja gori maslo, ali se

lukijerne čuvaju za goste i naročito za bolesnike. Kad Fortis
potom kaže, kako dim od luči mnogo doprinosi, da brkovi kod
Morlaka pocrne57 onda vjerojatno hoće da nasmije čitaoce na
tuđi račun, inače bi to bilo slično umovanje, kao kad bi tko
kazao, kako bjelilo mnogo doprinosi, da crnac pobijeli. Istina
je, da dražesna lica žena, koje se mažu bjelilom, postaju bijela,
ali je dovoljno malo vode, pa da budu, kakva su i bila. Morlaci,
samo ako su zdravi, ne oslobađaju se nikada od nečisti svoga
trbuha u vlastitim kolibama, premda su ove često okružene
izmetinama njihovih životinja. Fortis veli, da i na smrt bolesne
ljude iznose napolje, da tu funkciju obave na otvorenom
prostoru, no to se može reći samo njemu, koga su uvjerili da bi
se svatko našao u životnoj opasnosti, tko bi Morlacima zagadio
kolibu oslobađajući se od suvišne težine crijeva.58 Kod
Morlaka nema takve pretjerane brutalnosti. Nema sumnje, kad
bi to netko učinio zato, da im pokaže svoj prezir, morao bi se
bojati svega. Ali zar bi taj možda ostao nekažnjen kod
Talijana?
Morlaci sjede najčešće na zemlji ili na tronogim
stolicama, visokim otprilike pedalj ili malo više. Kad imaju tu
vrstu sjedalica, ne zavide ni Apolonovu tronogu.

(Žena mjesto vune lomi Cererine darove i podmetnuvši tjeme nosi tešku
vodu). Cererini darovi, za koje kaže Ovidije, da su ih upotrebljavale
morlačke žene, bili su neka vrsta kovrtnja od slame, što se stavlja na glavu,
da je lakše nositi vodu. No Ovidijev izraz »slamu mjesto vune« dokazuje,
kako se čini, da su rimske služavke upotrebljavale kovrtnje od vune na glavi
za nošenje vode, kao što u naše dane rade i morlačke žene.
57
Fortis, vol, 1. p. 86.
58
Vol. 1. p. 86.
76

§. VI.

Jela.

Redovno je i najobičajnije morlačko jelo u ljetno doba mlijeko,

a da iz njega izvuku više koristi odjednom, običavaju ga
zakiseliti octom, pošto izvade iz njega maslo, koje sadržava;
sirutka, što ostane, služi im za piće i zajedno s kruhom za jelo.
Ali to ne znači, da ne upotrebljavaju mlijeko priređeno na sve
načine. Vještina da prave na talijanski način grušavinu, koja se
u običnom govoru zove puina, sasvim je nepoznata morlačkim
snahama. Kajmak, što ga one prave bez mnogo truda i pameti,
izvanredno je ukusan za svačije nepce, pa i za strano. Taj
kajmak običavaju često davati kao neki mali dar i nude ga rado
uglednim gostima. Sir, što ga prave za svoju svakidašnju
potrebu, sav je u komadićima, koji se čuvaju u mješini, pa ga
obično i zovu »mišnim sirom« (sirenje). Sir u velikim
komadima bio bi dobar, da iz njega ne izvuku dio masla i da ga
ne kuhaju u vodi, ali kako se ova vrsta sira obično prodaje
vjerojatno je, da tu ima i nešto lukavosti. Obično ne jedu pure
(izuzevši kritička vremena, kad se jede sve, što čovjeka može
nahraniti) osim od prosa, ali se njom ne hrane često, a ako ne
pliva u maslu, ne ide im u slast. A kako se čini, da je suhu ne
mogu progutati, daju joj u posne dane drugi začin, koji se
sastoji od meda ili rastučena luka pomiješana s vodom i
štedljivo s uljem, jer ulje treba kupovati radi toga, što su lijeni
da sade masline na svojim poljima. Čini se, da su i u
najjednostavnijim stvarima rođeni rasipnici. Kruh pečen u peći
ne će da upotrebljavaju, jedući mjesto njega pogače, koje peku
na ognjištu svaki dan, pa i svaki čas, kad ih trebaju. Pogače za
svoju upotrebu peku od svake vrste žita, osim od pšenice, pa u
tom nisu izuzetak ni imućniji, premda ti ne jedu kukuruza i
prostih vrsta žita. Na svečanije dane spremi i bogataš i siromah
pšenične pogače. Neki su Morlaci uvidjeli, koliku štetu nanosi
 77

porodici upotreba pogača, pa zato peku kruh u peći, da im služi

za više dana i da se tako štedi. Ali primjer nekolicine ne može
nadjačati tvrdoglavost mnogih. Kiseli je kupus zimi glavno
morlačko povrće. To je jelo Talijanima ogavno, kao što su
pojedinim Morlacima žabe, o čemu ćemo govoriti na kraju
ovoga paragrafa. Ali pravo rečeno, može li itko biti
kompetentan sudac u stvarima, kojih nije okusio. Ako su
Rimljani bili zadovoljni, kad su imali kruha i igara, panem et
circenses, Morlaci su isto tako zadovoljni, a možda još i
zadovoljniji, kad imaju kruha i zelja. Prirod je pošao po zlu,
vele oni, ako ne rodi kupus, pa makar žita bilo dovoljno. Na
njihovim poljima ima različitih vrsta bilja, kojim se hrane u
korizmene dane, jer strogo drže post, što katkada miriše po
grecizmu, gdje ni zbog kakve bolesti nije dopušteno prekršiti
post i promijeniti hranu. Zato onda jedu luk, ljutiku, češnjak,
crljenac i sve ono, što posteći manje stoji, a ne prija onome, tko
ima boljih jela i finiji ukus. Fortis veli, da bi Morlaci i kraj
boljih jela svejedno jeli češnjak, »koji je tomu narodu najmilije
jelo iza pečenoga mesa«. Ali on ovdje govori nasumce, i ja mu
ne bih želio nesreću, da to iskusi na vlastiti trošak, pa da mu
stvar postane jasna. Da saznamo, kako Morlaci misle o
češnjaku, dovoljna je ova moralna priča, koja je među njima
raširena. Češnjak je, vele Morlaci, trčao za bogovima, da mu se
odredi neki stepen među povrćem. Bogovi su odlučili, da
češnjak ima služiti kao povrće ljudima, kad ne budu imali
drugo što da jedu. Sigurno je, da Morlaci na svojim širokim
poljima ne sade crljenca, premda se vrlo mnogo troši, ali kad
Fortis to isto kaže o češnjaku, moram mu odgovoriti, da nije
dobro promatrao morlačka polja, jer bi inače bio vidio, kako ga
u nekim selima toliko sade, da ga preko svoje potrebe nose na
trg na prodaju. Nema nikakve sumnje, da za opskrbu čitavog
morlačkog pučanstva valja svake godine dobavljati od stranaca
veliku količinu češnjaka i drugih stvari te vrste. Ali sad nije
potrebno dokazivati Morlacima korist, koju bi imali, kad bi
78

sadili ovaj proizvod, već bi bilo potrebno svladati njihovu

lijenost u zemljoradnji.
Ne bih imao mira, kad bih ostavio nespomenuto, kako
Fortis precjenjuje značenje češnjaka govoreći, da ljudi od
njega ostaju dugo čvrsti i jaki, jer češnjak po njegovu mišljenju
popravlja loša svojstva vode iz blatnih spremišta i močvarnih
rijeka, iz kojih su je i Morlaci prisiljeni crpsti u ljetno doba.59 A
zašto tu zaslugu, koju pripisuje češnjaku, ne bi radije pripisao
octu, koji ljeti služi Morlacima za piće, naročito kad idu raditi
u polja, gdje je voda blatna? Kod Rollina se čita, da su svi
rimski vojnici nosili sa sobom octa, da ublaže tvrdoću vode,
koju su katkada morali piti, premda je bila vrlo loša. Zašto je
Katon, koji je, ako hoćemo vjerovati Plutarhu, inače pio samo
vodu, katkada pio octa, kad je bio u vojsci, ako ne zato, što je
voda po svoj prilici bila vrlo tvrda? Osim toga ocat osvježuje, a
češnjak je naprotiv od prirode topao i mogao bi ljudima
koristiti samo u hladnoj klimi;60 zato ako se i ne složimo sa
sumišljenicima Horacijevim, da je češnjak škodljiviji od
kukute,61 ipak ne ćemo moći pristati uz Fortisovo mišljenje i
pripisivati mu moć, koju iskustvo tjera u laž.
Jela, o kojima smo dosad govorili, raširena su općenito
kod Morlaka, ali su čas bolja, čas gora, prema mogućnosti i
godišnjem doba. Velim prema godišnjem doba, jer od
pepelnice do početka nove žetve trpe trapeći se štednjom jela,
dok u ostalo doba godine, kad ih ne ograničuje skrajnja
oskudica, jedu, makar propao svijet, ponajviše tako, da im
pucaju trbusi, kako ćemo od zgode do zgode primijetiti. A kako

59
Vol. T. p. 83.
60
Suidas veli, da Tračani vole češnjak, a to, dodaje, nije bez razloga; to je
zato, što je češnjak topao, a Tračani žive u hladnu kraju (Suidas je grčki
leksikograf iz X. st. n. e. Op. pr.).
61
... Edat cicutis
Allium nocentius. Hor. Od. 3. Dpod. (Neka jede češnjak, škodljiviji od
kukute).
 79

su sva njihova jela vrlo jednostavna, doprinosi ta jednostavnost

hrane i naročito velika upotreba mlijeka pored čistoće zraka i
trudna života vrlo mnogo, da ih održi u snazi i da im produlji
život. U mnogim mjestima ima časnih staraca, koji žive dulje
od jednoga stoljeća. U Plavnu, selu kninskoga kraja, gdje je
zrak vrlo čist, uvjeravali su me stanovnici, da je nekim
starcima, što sam ih ondje vidio, kome sto i pet, kome sto i
šest, kome sto i osam godina. Ako u prirodi vladaju
nepovredljivi zakoni, onda je onaj ilirski Dandon,62 o kojemu
govori Aleksandar Kornelije, citiran od Plinija, i za kojega se
misli, da je doživio pet stotina godina, zacijelo bajka, ili ako
nije bajka, zašto nema u naše doba ljudi, koji bi doživjeli toliku
starost? Ali nije dakako bez razloga, da se morao roditi u ona
vremena.
Na kraju mi se činilo, da nije u nevrijeme, sada, kad se
govorilo o morlačkim jelima, dodati nešto i o njihovoj
odvratnosti protiv žaba i primijetiti ovo: Ako je ta odvratnost
tako pretjerana, kako pripovijedaju oni, koji uvijek sve svari
uveličavaju, onda treba tome tražiti uzrok u vremenu, kad im se
počelo gaditi to jelo, koje, da kažemo pravo, nije neugodno.
Mora se misliti, govoreći prirodno, da odvratnost Morlaka
protiv žaba potječe od neke pretrpljene štete, jer su možda u
nekim krajevima, gdje su u staro doba živjeli, žabe vrlo
škodljive, isto kao i vepar i svinja u Arabiji.63 Ali ako je mudro
ne jesti svinjetinu u Arabiji, ludost je ne htjeti je jesti u Evropi,
a to se isto može kazati i za žabe, makar i bilo krajeva, gdje
mogu biti škodljive. Ali glavno mi je sada istražiti, da li

62
Alexander Cornelius memorat Dandonem Illiricum D. annos vaxisse (A.
C. spominje, da je Ilirac Dandon živio pet stotina godina). Plin. I. 7. c. 48.
63
Tacit veli, da su se Židovi uzdržavali od svinjetine, jer škodi zdravlju. Sue
abstinent, memoria cladis, quod ipsos scabies quondam turpaverat, cui id
animal obnoxinum. Hist. lib. 5. (Uzdržavaju se od svinje, sjećajući se
nesreće, jer ih je nekoć bio nagrdio svrab, kojemu je ona životinja
podvrgnuta).
80

Morlaci danas jedu žabe ili ih ne jedu. Moram reći, da su

općenito daleko od toga da ih jedu, kao i Januar murve, ali se
ne bih usudio ustvrditi kao Fortis,64 da nijedan pravi Morlak ne
bi jeo žabe, pa makar umro od gladi. Ali ako je glad mnogo
puta navela ljude u više predjela ovoga svemira, da se hrane
onim, što je ljudskoj prirodi najodvratnije, kako može razboritu
čovjeku uteći iz usta riječ, da Morlaci ne bi jeli žaba, pa makar
morali umrijeti? A što bi bilo, kad bih ja rekao, da je vrlo
mnogo pravih Morlaka bez ikakve nužde već odavno počelo
jesti žabe, a možda ne će proći dugo vremena, pa će se sav
narod otresti predrasude, radi kojih ih ne jede. To se isto ne
može kazati o Morlacima grčkoga obreda. Njih sile vjerske
obaveze da ne jedu žaba, i oni misle, da se ne može spasiti, tko
ih jede. Čitao sam kod jednoga ilirskog historičara (kojemu se
doduše može rijetko vjerovati), da je papa Nikola V., pišući
Konstantinu, posljednjemu istočnom caru, ovoga korio radi
toga ludog vjerovanja, kojim su Grci zadojeni govoreći:

Latini će izgubiti duše

jiduć žabe i balave spuže,65

kao da hrana može škoditi spasu duše. Ali bila to istina ili ne,
što veli ovaj historičar o vremenu Konstantinovu, sigurno je, da
se u naše dane grčki Morlaci uzdržavaju od jedenja žaba više
radi vjerske zabrane nego radi prirodne odvratnosti. To je jedna
od onih praznovjerica, koje pored toga, što nisu štetne, vrlo
mnogo koriste onima, koji jedu žabe, jer osim velikoga obilja
doprinosi i oskudica konkurenata, da se kroz najveći dio godine
prodaju za dva ili tri novčića tucet.

64
Vol. 1. p. 32.
65
Vidi narodne junačke pjesme o. Kačića Miošića.
 81

§. VII.

Porodični život.

U svakoj morlačkoj porodici, počevši od najmlađega pa do

najstarijega, svatko ima svoj posebni nadzor, i svi su zajedno
slični gomili mravi, koji rade za zajedničko dobro. Ljubav i
sloga, koja vlada u morlačkim porodicama, nije tako laka, da
bismo je našli u odviše uglađenim krugovima. Svaka porodica
ima kućnoga glavara, koga zovu starešinom, to jest časnim
starcem. Zadaća je starješine da se brine za hranu, odijelo i sve,
što je porodici potrebno, ali ničim ne može raspolagati sam.
Radi li se o prodaji ovaca ili druge stoke sitnije vrste, treba da
dade pristanak čuvar stoke. Tako je isto, ako se radi o prodaji
goveda, potrebno dopuštenje onih, koji obrađuju zemlju. Pri
svakom, i najmanjem zaduženju porodice uvijek se piše ime
starješine, makar bio i sto milja daleko.66 U toj mudroj podjeli
ima reda, uza sve to, što Morlaci žive vrlo neuredno. Štednje ne
trpe ni za živu glavu ni u jednoj porodici, i ako ima koga, tko
shvaća korist štednje, znadu mu se sunarodnjaci izvrsno
narugati. O štedljivu čovjeku pobožno misle, da griješi zbog
škrtosti. Svoj prirod troše bez ikakva pravila i mjere, i događa
se, da ni najimućniji ne izdrže do nove žetve, a da se katkada
ne zaduže za žito. Čini se, da tim hoće pokazati, kako ih malo
truda stoji kultiviranje njihovih produkata. Ali kad se dobro
promisli, sav njihov nered u gospodarstvu nastaje od čašćenja,
koje počinje u doba žetve i traje do posljednjih dana poklada.
Ljeti, ako rade na poljima jedu četiri puta na dan, i u to doba

66
Nekoć je starješina bio neograničen gospodar i uvijek najstariji u
porodici. Sada nije više neograničen gospodar, ali redovno zapovijeda
najstariji. Ali ako porodica otkrije, da starac nije kadar obnašati
dostojanstvo glavara kuće, izabiraju drugoga, koji zna obnašati tu čast. Tako
je nestalo predrasude, da samo starci umiju upravljati, i vidi se, da katkada
ne čini čovjeka starost.
82

mora na svaki način biti i vina, inače se ne može raditi.

Prirodno je, da ih Bakhov zanos ugrije, pa onda postaju pjevači
i pjesnici u isto vrijeme, i redovno se ne čuje ništa drugo osim
pjesama o Kraljeviću Marku,67 koga četiri mjeseca u godini
potpuno zaborave, tako da se od godine do godine
naizmjenično zaboravlja i uskrisuje.
Svi se poslovi kod Morlaka svršavaju ljeti i zimi s tim,
da siju i žanju žito. Ako se tome još doda skrb oko stoke, nema
druge brige, koja bi im zaokupljala duh. Zato zimi, napunivši
dobro trbušinu, ponajviše mnogo sjede, te praveći polukrug
oko ognjišta,68 gdje se griju, naizmjenično pripovijedaju
prljave pričice, ali ne zaboravljaju ni istinite, koje se tiču
povijesti našega naroda. Pričice, koje sinovi primaju od otaca,
predaju se dalje unucima, i tako redom, tako da se po predaji
čuvaju uspomene na sva davna i znamenita djela, koje se
mijenjaju prema sklonosti onoga, tko priča.
Morlaci imaju zdravo načelo, da drže, što se više može,
porodice na okupu, misleći vrlo dobro, da je nesloga uzrok
propasti. Zato nije rijetka pojava, da mnoge porodice narastu
do broja od trideset lica, neke do četrdeset, a neke druge i do
šezdeset, ali bi se ove posljednje lako mogle izbrojiti na prste.
Kao svuda, tako su i kod Morlaka obično žene izvor nesloge u
porodicama. Morlaci rijetko slušaju njihove jadikovke, štoviše,
ako se tuže jedne na druge, često ih muževi namlate, pa tako
one, znajući što slijedi iza jadikovanja, žive u najsavršenijem
miru i ne tuže se tako lako. Ne valja misliti, da se morlačke
žene mogu oduprijeti muževima, premda Fortis misli, »da
jakost žena iz naših krajeva redovno malo zaostaje za jakošću

67
To je ime, o kojem Morlaci ponajviše pjevaju. Nekoji sumnjaju, da li je
Marko Kraljević ikada postojao. Ja bih rekao, da jest. Uza sve to ne ću da
jamčim za sva njegova junačka djela, o kojima Morlaci pjevaju.
68
Ne ću reći, da se Morlaci ljeti griju uz vatru, kao što obično čine zimi.
Nije prirodno, da oni, koji, kad treba, izlažu gola prsa oštroj zimi, nastoje
sebi priskrbiti suvišnu i dosadnu ljetnu vrućinu.
 83

muškaraca.«69 No on u tom gleda krivo, ili se je dao uvjeriti ne

razmišljajući. Može i biti, da morlačke žene ne zaostaju u
jakosti za Talijanima, ali s obzirom na njihove sunarodnjake
treba ih promatrati kao i žene drugih naroda prema njihovim
muškarcima, ni više ni manje.
Morlaci imaju čudnovata načela o vraćanju dugova.
Ako je dug malen, radije će darovima prijeći dužnu svotu, nego
da je plate odjednom i u određeno vrijeme, a poslije svega toga
plate ipak još i dug. Ali njihovi darovi ne donose uvijek onakve
koristi, kako se obično misli. Katkada ponude kakav mali dar,
da olakšaju teški dug, koji otplaćuju s velikim oklijevanjem, a
nikad potpuno. Ali ima jedna vrsta duga, koja je za njih vrlo
štetna u vrijeme oskudice živeža, jer ako kupe na vjeru star70
žita, treba da ga plate uz onu pretjeranu cijenu, koja je vrijedila
onda, kad su ga uzeli. No to još nije najveće zlo. Mnogo puta
bude glad tako silna, da samo blagost principa može naći izlaz,
opskrbljujući ih potrebnim sredstvima uz uvjet, da plate u
zgodno vrijeme. Oni, kojima je dužnost naplaćivanje javnih
kredita, nisu uvijek isti, a ni marljivost u držanju točnih
registara nije velika, pa se tako događa, da su Morlaci radi
nebrige činovnika prisiljeni plaćati dva i tri puta isti dug, a da
se nikad ne zna, kamo idu prekobrojne naplate. Tako se barem
tuže Morlaci.

§. VIII.

Gostoljubivost.

Gostoljubivost je Morlaka toliko različita od gostoljubivosti

kulturnih naroda, koliko je kultura ovih različita od divljačnosti

69
Vol. 1. p. 68.
70
stâr, žitna mjera od 120 mletačkih litara. Op. pr.
84

Morlaka, Uzrok je ove vrline vjerojatno u tom, što malo dolaze

u doticaj s drugim narodima, jer u dalmatinskim gradovima
nije gostoljubivost jako raširena. Morlaci primaju u svojim
kolibama na najljepši način i stranca, kojega nisu nikada
vidjeli.71 To je kao neka velika odšteta (ako je istina, što se čita
o sjevernim narodima) za prastaru okrutnost žrtvovanja
stranaca njihovim gadnim bogovima. Na glavaru je porodice
po dostojanstvu, koje vrši, red da jede s gostima i da ih
razgovara. Kad stignu gosti, on postaje neograničen gospodar i
naređuje, da se ne štedeći spremaju jela. Još smo daleko od
toga, da se kod Morlaka uvedu francuski običaji, pa zato oni od
straha, da gosti ne odu gladni, prirede deset puta više nego što
mogu pojesti i neprestano ih mole, da jedu. Ja sam se jednom
(osim mnogih drugih primjera, koje bih mogao navesti),
prolazeći nekim selom, sreo sa znancem Morlakom, i pošto me
je taj zamolio, da ostanem s njim na ručku, i čuo, da odbijam,
reče mi: »Čekaj barem, da ti dadem ispeći jagnje, da popijemo
gutljaj vina«. A što bi bilo, kad bismo morali popiti više
gutljaja? Zatim imadu pogrešku, koja je kod njih jako obična,
da opijaju goste, pa nisu zadovoljni, ako ne vide, da gosti
obilno piju.72 Svi se sunarodnjaci, kad svraćaju jedni k
drugima, pri dočeku naizmjenično ljube s cijelom porodicom;
to je običaj, o kojem ćemo dalje nešto pobliže kazati. Ako gost
ostane u kući više dana, onda mu svako jutro najstarija kći ili
snaha polije ruke, očešlja ga, splete mu kosu, pa ga i dvori za

71
Samo u jednoj stvari moglo bi im se prigovoriti, da su negostoljubivi ili
bolje rečeno okrutni. Oni imadu pse, koji po divljosti ne zaostaju za vucima.
Ti psi tako napadaju strance po cestama, da bi čovjek morao imati
Herkulovu snagu, da ih se oslobodi. Za Morlake je to dražestan prizor, kad
se mogu diviti srčanosti svojih pasa, pa se ne će ni maći, da oslobode
strance od njihovih ugriza, osim kad vide, da pomoć tako reći nije više ni
potrebna.
72
Kad gosti odu iz morlačkih kuća trijezni, rađa se u ovima grižnja savjesti,
što ih nisu opili, i čuje se gdje kažu: »O sramote! Odoše nam gosti trijezni«.
 85

stolom, ako je gost ugledan dok žene s njim nikada ne jedu.

Fortis pripovijeda, da su ga, dok je jeo sa svojim poštovanim
vojvodom Prvanom u Kokoriću, kućne djevojke motrile kroz
pukotine na vratima.73 Ali što ga nijedna od njih nije dvorila za
stolom, to nije radi toga, što bi se skrivale pred strancima, jer
su tobože zbog češćeg kršenja zakona gostoljubivosti postale
oprezne74 nego radi toga, što Morlaci postaju katkada prema
nekome sumnjičavi bez ikakva razloga. To se može pripisati
nevinosti običaja.
Koliko god su Morlaci široke ruke prema gostima,
toliko su nemili i škrti prema skitnicama. Tako i biva, da i
najsiromašniji priskrbljuju sebi žitak vlastitim znojem, dok se
skitačkim zanatom (koji je za Morlake vrlo sramotan) bave kod
nas jedino cigani. Ali dok je gostoljubivost naših Morlaka bila
uvijek vrijedna poštovanja, dotle se je njihova pretjerana
rasipnost pri svakom susretu po mojem mišljenju izrodila u
porok.

§. IX.

Moral.

Moral je kod Morlaka isti kao i kod svih naroda svijeta. Ne

čine drugima ono, što se njima ne sviđa, a ako im tko učini
kakovu nemilu stvar, vraćaju šilo za ognjilo onomu, tko ju je
učinio. Oni su u duši iskreni dotle, dok su takvi i drugi. Slažem
se s Fortisom, da se njihovi ugovori katkada izrode u suvišnu
dobrodušnost, ali oni, zaklanjajući se za tu dobrodušnost, često
nadmudre i najprepredenije. Poznata je Senekina opomena, da

73
Vol. 2. p. 144.
74
Vol. 1. p. 56.
86

je katkada dobro graditi se lud, da budeš sretan.75 Nemaju vjere

u Talijane i gledaju ih prezirnim okom iz onog istog razloga, iz
kojega se tako reći svi narodi uzajamno preziru. Zato daju
izrazu lacmanska viro, t. j. talijanska vjero, isto značenje, koje
Talijani daju riječi Morlak. Jedni i drugi misle, da drugoga grde
govoreći tako. Fortis, koji je kojekuda skupljao svoje znanje o
običajima Morlaka, nije kriv, što nije shvatio značenja izraza
lacmanska viro, misleći, da je to jednaka psovka kao i pasja
viro. Pasja viro, pasja dušo, nijedna viro, nijedna dušo — to su
grdnje, koje se upotrebljavaju za ljude uopće, i reći nekome
pasja viro i t. d. jedna je od najvećih psovaka, što ih imaju
Morlaci, pa su ih svećenici nekoć radi nje kažnjavali na
ispovijedi tako, da su morali javno stajati u crkvi ili s kakvom
kosti u ustima ili s kakvim kamenom na leđima, a to se isto čini
u krajevima udaljenijim od doticaja sa svijetom još i u naše
dane. Naprotiv je lacmanska viro grdnja, koja se upotrebljava
samo za Talijane, kao što se rkaćka viro, t. j. grčka vjero, veli
samo Grcima. Naši su Grci iste narodnosti kao i Morlaci
latinskoga obreda,76 ali se možda kao ostatak davnog vjerskog
barbarstva rkaćka viro izgovara u onom smislu, u kojem su
Rimljani izgovarali Punica fides (kartaška vjero), što odgovara,
kako su oni shvaćali, izrazu »vjero nevjerna naroda«.

75
Ut sis beatus, et te alicui stultum videri sine. Sen. de vit. beata (Da budeš
sretan, dopusti, da komugod izgledaš i lud. Seneka, O sretnu životu).
76
Neki drže, da su Moskovi radi toga, što su grčkoga obreda, i po
narodnosti Grci, ali se vara, tko tako misli. Oni su slavenske narodnosti kao
i mi, i iz njihova su plemena (radi mnogih razloga, koji nas o tom
uvjeravaju) potekli i neki naši Morlaci, koji su u davno doba došli iz
Moskovske, da upadnu u Dalmaciju.
 87

§. X.

Prijateljstvo.

Korist, koja je kod mnogih naroda tako reći jedini temelj

prijateljstva nema mjesta u prijateljstvu Morlaka, koje u
nesreći, mjesto da oslabi i prestane, postaje još čvršće, Oni su
od njega učinili član vjere kao i stari Grci. Ova se sveza
između dva lica sklapa pred oltarom, gdje oni, u razmjeru s
njihovim imetkom, drže u ruci dvije zapaljene voštane svijeće
sve dotle, dok se ne svrši misa posvećena njihovoj namjeri.
Poslije toga ostavljaju svijeće misniku, i sveza je gotova bez
drugih ceremonija. »Slavenski ritual nema posebnoga
blagoslova, kojim bi se svečano vezala dva prijatelja ili dvije
prijateljice u prisutnosti svega naroda«, veli Fortis77 ali su
njemu to samo tako rekli. Oni, koji sklapaju prijateljstvo na
opisani način, zovu se pobratimi, a žene posestrime, što
odgovara izrazima polubraća i polusestre. Prijateljstvo su uz
istu formalnost sklapali do pred malo godina i muškarac i žena,
pa je bio suvišan Fortisov krivo protumačeni dokaz,78 ali su
77
Ovdje L. navodi krivo, jer Fortis veli, da ima posebna molitva; Viaggio I.
58. Op. pr.
78 »Prijateljstva između muškarca i žene« veli Fortis, »ne sklapaju se u

naše dane tako svečano, ali se je to možda običavalo činiti u davno i nevino
doba«. Vrlo dobro. On kaže istinu, ali ta istina gubi vrijednost, kad se hoće
potvrditi sa četiri stiha, koji ništa ne dokazuju:

Dozivlje ga vila posestrima

S Velebita, visoke planine:
»Zlo ga sio, kralju Radoslave,
Eto na te dvanaest delija.
Pisma od Radoslava
Fortis to prevodi ovako:
Ma una fata posestrima chiamollo
Dell´ Alpi Bebie dall' eccelsa vetta:
»Re Radoslao, in tua malora sedi,
88

svećenici smatrali, da je dobro spriječiti takve sveze,

dopuštajući ih samo licima istoga spola. Oni su ih radi velika
broja shvatili tako, kao da se radi o postupku ljubavnika. Lijep
postupak! A ipak su se uvelike varali, i nije trebalo radi nekih
sramotnih zloupotreba zamjerati priprostosti običaja, o čemu
ćemo govoriti kasnije. Svi prijatelji, a naročito oni, koji se vežu
pred oltarom, smatraju dužnošću pomagati jedan drugoga u
svakoj potrebi i opasnosti, i njihovi se prijateljski ugovori
razvijaju do takva stepena osjetljivosti, da pobratimi smatraju
čašću izgubit život jedni za druge. A kako izgubiti život za sve
drugo izgleda kao fanatizam i bijes, tako je izgubiti život za
prijateljstvo crta one prirodne nježnosti, koja nedostaje dobro
odgojenim dušama i koju treba tražiti u sirovim grudima
Morlaka, koji vrlo dobro razumiju zakone nepokvarene
prirode. Neka nitko ne misli, da želim govoriti o toj stvari kao
kakav deklamator, Prijateljstvo je Morlacima bilo uvijek sveto,
još od pradavnih vremena, pa i Ovidije o tom jasno svjedoči
govoreći na više mjesta o Getima, od kojih, kako smo već više
puta spomenuli, potječu dobrim dijelom naši Morlaci:
Scilicet hic etiam, qua nulla ferocior ora est,
Nomen amicitiae barbara corda movet.79
Ep. 2. ad Cot. Pont. lib. 3.

Ecco sopra di te dodici armati.

Canz. di Rados.
Riječ »posestrima« povezana s riječju »vila« (fata) ne dokazuje, da je vila
bila zaista posestrima kralja Radoslava, jer je vila ilirskim pjesnicima isto,
što je talijanskima muza, naročito u ovom slučaju. No može li muza biti
posestrima osim u mašti pjesnika? S druge strane, da je i postojala vila, koja
bi bila posestrima kralja Radoslava, ipak se iz toga ne može zaključiti, da su
sveze toga prijateljstva sklopljene pred oltarom onako svečano, kako se
sklapaju u naše dane među muškarcima. Istina je to, da pobratimi i sad
nazivaju svoje sestre posestrimama, bez ikakve prethodne ceremonije
Uostalom ne kanim Fortis upisivati u grijeh tako nedužnu omašku.
79
Razumije se, i ovdje — na ovim obalama, od kojih nema divljijih —
uzbuđuju se na spomen prijateljstva barbarska srca.
 89

§. XI.

Neprijateljstvo.

Zahvalnost je pustila tako duboko korijenje u dušama Morlaka,

da nema ničega, što bi ih više obvezivalo na međusoban
pravedan sporazum. Iz ovoga se izvora najčešće rađaju njihova
prijateljstva, a iz nezahvalnosti neprijateljstva i mržnje, koje se
vrlo teško dadu iskorijeniti. Morlacima se čini, da je pravedno
vraćati milo za drago, kako je mislio moralist Ciceron. Ovo
prirodno shvaćanje, povezano s oduševljenjem za slavu,
uzrokom je, da u neprijateljstvima, koja nastaju radi
nezahvalnosti, postaju gotovo neumoljivi za pomirbu.
Neprijateljstva, koja nastaju radi ubojstava, lako bi se poništila,
kad se ne bi i u to miješalo sujevjerje potičući Morlake na
osvetu.80 Gdjetko se ispričava starom rečenicom: »Mrzit ćeš na
neprijatelja svojega«.81 Ne znam, da li se je kasnije odatle
rodila poslovica: Ko se ne osveti, on se ne posveti. Fortis veli,
80
Neki Morlaci vjeruju, da duše ubijenih vape za osvetom protiv ubojica, a
način, kako se pokazuje zahvalnost prema mrtvima, sastoji se u tom, da ih
osvetimo. Ovo je vražje vjerovanje rašireno negdje više, negdje manje. Ako
braća ili rođaci ubijenih oproste zločinstvo ubojicama, onda se, prema
raširenim pričicama, noću pojavljuju duhovi, tužeći se na nebrigu svojih, da
osvete njihovu smrt Dovoljno je, da se priče o ovom pojavljivanju mrtvih
rašire, pa da ih Morlaci drže za istinite, i kad se veli, da je osveta za njih
član vjere, bolje bi bilo reći, da je to član sujevjerja. Po mojem bi uvjerenju
bio dovoljan razborit čovjek, da ih uvjeri, kako je ludo, da mrtvac traži da
bude osvećen, pa bi zato bili suvišni svi misionari ovoga svijeta, za koje
Fortis misli, da ne bi bili dovoljni da iskorijene osvetnički duh usađen u
duše Morlaka. Oni su skloni osveti u najvišem stepenu, ali su sposobni i da
postanu razboriti, kad osveta ne bi bila jača od svih razloga, koji bi joj se
mogli oduprijet; hoću da kažem, kad ne bi bili od osvete toliko zaslijepljeni,
da im ona pruža veće zadovoljstvo.
81
Odio habebis inimicum tuum. Matth. cap. 5. V. 43.
90

želeći po svojem običaju biti učiteljem ilirskoga jezika, da

osveta znači u isto vrijeme vendetta i sanctificazione. Bio bi
svakako vrijedan sažaljenja, da je naveo pisca, iz kojega je
crpao tako lijepo znanje.82 No vjerojatno su obojica neopazice
pogriješili. Vendetta ilirski znači osveta, a sanctificazione
posveta. U riječi, koja označuje posvetu, dodano je jedno
slovo, koje je katkada uzrokom znatnih razlika u bilo kojem
jeziku.
U Crnoj Gori i u cijeloj Albaniji znadu neprijateljstva,
koliko se čuje, biti još divljija nego kod naših Morlaka. Ona
tamo prelaze od oca na sina, i majke ne zaboravljaju da često
pokažu svojoj djeci okrvavljene košulje roditelja, da bi se u
zgodno vrijeme pravedno osvetili ubojicama. Ovaj se je običaj,
ma što kazao Fortis, sasvim zatro u srcima dalmatinskih
Morlaka, koji općenito nemaju ni stoti dio osvetničkog duha
Arbanasa, a i ovi se tog običaja drže više u odnosu prema
Turcima nego prema svojim zemljacima. No tome se ne
smijemo čuditi. Sličnih primjera ima i kod najprosvjetljenijih
naroda, a dovoljno je poznato, da su najučeniji ljudi nekoć
ispovijedali načela, koja su tako čudna neznalicama.
Bio je stari običaj, da se ubojica kojega Morlaka mora s
protivničkom rodbinom izmiriti na ovaj način. Prva je stvar
bila utvrditi svotu novaca, koju je ubojica morao platiti kao
cijenu za prolivenu krv, i to se je zvalo platiti krvarinu. Ova se
je svota redovno pela do pedeset ili šezdeset cekina i do više ili
manje, prema mogućnostima zločinaca, a nerijetko se
događalo, da su se siromašni ljudi zadovoljavali kakvim malim
darom neznatne vrijednosti. Trebalo je odrediti dan, kad su se
zavađene porodice imale sastati. Tada bi se pojavljivao na
mjestu sastanka ubojica, praćen od svojih, sa sklopljenim

82
Vidi raspravu opata Klementa Grubišića In originem et historiam
alphabeti slavonici etc. pag. 64, izd. Gio. Battista Pasquali god. 1766.
(Osvetiti može zaista značiti i sanctificare. Op. pr.).
 91

rukama i držeći među njima sablju s vrhom okrenutim dolje.

Došavši pred brata ili najbližega rođaka ubijenoga Morlaka,
ubojica bi kleknuo, i tad bi mu se uzela iz ruku sablja. Brat
ubijenoga ili najbliži rođak, pošto bi ubojici oduzeo sablju,
okrenuo bi se k svojoj rodbini veleći: »Braćo, evo ovoga, što je
prolio krv našega rođaka. Hoćete li, da ga ubijemo, ili da mu
oprostimo?« Svi bi jednoglasno odgovarali; »Oprosti mu za
ljubav božju«. Kad bi se osuda izrekla, poljubio bi zločinac
bratu ubijenoga, ili, ako ne bi bilo brata, onda najbližemu
rođaku najprije noge, zatim koljena i na trećem mjestu ruke, a
na kraju bi se oba izljubili, i mir bi iza te formalnosti dio
sklopljen. Ali u isti bi čas rođak ubijenoga skinuo sa zločinca
sve njegove haljine od vrijednosti prema naprijed utvrđenom
ugovoru, a zločinac bi obukao druge haljine, koje bi donio sa
sobom. Poslije toga bi pošli na čašćenje na račun zločinca, koje
bi trajalo po čitav dan, i tu se događalo, da bi od vinskog bijesa,
a ne povodom nekog umišljenog pohvalnog govora pokojniku,
kako veli Fortis, došlo do novih ubojstava. Sada svi ti smiješni
običaji sklapanja mira i izmirivanja tako reći ukinuti, i ako
izuzmemo zadarski kraj,83 gdje se još nerijetko drže, i neka
druga mala morlačka sela taj način pomirbe ne samo što nije u
mnogim krajevima više u običaju, već je uopće nepoznat. To
uostalom ne znači, da pomirenja među Morlacima ne stoje i u
naše dane novaca, ali se sad mir sklapa s vrlo malim troškom
prema onome, što je bilo nekoć, a redovno s jednim jedinim i
svečanim pijanstvom rođaka i prijatelja na račun ubojice i na
čast pokojnika. Fortis je formalnosti pri sklapanju mira opisao

83
Ovaj stari običaj, još sačuvan kod kotarskih i nekih drugih Morlaka
grčkoga obreda, koji su osim posebnoga prezimena sačuvali i naziv
Crnogorci, dokazuje nam, da su mnogi kotarski Morlaci, a i neki iz drugih
kotara potekli iz Crne Gore, i geograf se Magini, kojemu Fortis prigovara
radi pogreške, nije nimalo varao, kad je rekao, da su dalmatinski Morlaci
potekli iz Epira. Ja kod Maginija ne nalazim druge pogreške osim te, što je
tu tvrdnju uopćio, Odakle su pak prešli u Epir, to je drugo pitanje.
92

na način vrlo različit od ovoga, ali treba reći, da su njegovi

izvjestitelji jako izmijenili informacije, pa ga zato možemo i
ispričati. Ja sam uvijek nastojao dobiti adekvatne obavijesti od
samih Morlaka i opisati to prema činjenicama. Meni se je
činilo, da je zato jedino sredstvo ponoviti stvari u njihovoj
čistoći. Pojedine okolnosti u nekim mjestima mogu biti
različite od ovih, što sam ih ja opisao, ali je razlika malena.
Ali kad se Morlak ubojica pomiri s protivničkom
rodbinom, nije tim još stekao potpunog mira. Treba se još
poravnati s pravdom. Neki činovnici, koji žele odviše trgovati s
procesima, gone često kakva ubojicu, jer ne može da plati.
Posljedica je, da se stvara mnoštvo hajduka ili bolje rečeno
očajnika, koji postaju najvećom nevoljom za javni i privatni
interes. Još je veći nered u tom, što neki, čim se dogodi
ubojstvo, šalju za tragom ubojice, pa ako ovome pođe za
rukom da pobjegne, onda se sve sruči na njegovu porodicu,
koja, videći, da je lišena svojih bijednih dobara polazi za
zločincem stvarajući porodicu skitalica i kradljivaca.
Muslimani, naši susjedi (kod kojih je uistinu sila jača od
pravde), ostaju iznenađeni od ovog postupka, ali je to razlog,
što su spomenuti hajduci ili kradljivci, da ih tako nazovemo,
najveća smetnja njihovoj trgovini, a naročito na planinskim
prijelazima, gdje kradljivci, lakomi na plijen, često napadaju
Turke. Mislim, da se mora radi pravednosti istaći i to, da se
Turci dvostruko naplaćuju na našim nedužnim Morlacima, ako
kad pođu u otomansku državu.
Drugi nered, koji je isto toliko težak i koji zaslužuje, da
se o njem razmišlja, nastaje od svađa među Morlacima na
njihovu vlastitu štetu. Da se izbjegnu štete na proizvodima
prirode i ljudskoga rada, koje nastaju od toga, što ljudi puštaju
stoku i da slobodno luta po poljima, pobrinula se javna
dobrotvornost vrlo mudro, da svako blašče, koje oštećuje tuđe
 93

dobro. bude kažnjeno određenom kaznom.84 Te bi mudre

odredbe bile vrlo korisne, da ih ne zatruju pojedini činovnici
svojom zlobom, jer je dovoljno, da jedan optuži drugoga, kako
mu je njegova stoka nanijela štetu u polju, pa da tužitelj dobije
na osnovu svoje tvrdnje pravo. Morlaci, kojima je poznat ovaj
postupak, podmeću pri svakom malom sporu, koji među njima
nastane, jedan drugomu poljske štete, pa se tako upropaštavaju
potpadajući pod dužnu novčanu kaznu. Osim toga, što se tako
napola upropaštavaju, potječe odatle i gore zlo. Nedužan
čovjek, kad vidi gdje mu otimaju iz ruku novac na kriva
podmetanja kakva njegova neprijatelja, ubije ovoga prije ili
poslije. Vidjeli smo gore, kakva zla nastaju poslije ubojstava.

§. XII.

Muška odijela.

Svakidašnje je odijelo kod Morlaka vrlo jednostavno. Kroj je

njihovih haljina uvijek isti, pa ako su Lakedemonci imali
zakon, da ne mijenjaju starih načina svojega pjevanja, Morlaci
imaju običaj, da ne mijenjaju stare mode svojih haljina.
Njihova košulja rijetko dopire do koljena. Obično je vezena, ali
drugačije nego kod žena. Rukavi su, mjesto da se za šakom
skapčaju kakvim malim pucetom, prostrani i ne skapčaju se
nikako. Na košulju oblače prsluk od raše, koji nazivaju
ječermom. Ječerma ide malo preko bokova, a opasuju je
pojasom, koji obično nije od svile, kako misli Fortis, već od
vune bojadisane po volji i načinjene od mnogo spojenih vrpca,
izrađenih na splet. Ponajviše ima i drugi pojas, sa kojega visi
84
Za svaki komad sitne stoke mora se platiti kazna od deset mletačkih
solada, a za svakoga konja ili vola pedeset. Često se događa, da tkogod
optuži sto komada tuđe sitne stoke, gdje nema ni pedesetak komada. Al:
razlozi tu ne vrijede; optuženi ima uvijek krivo.
94

kesa, gdje se meće novac i drugo, što obično treba: tako je i

duvankesa za pušenje privezana za pojas. To je ukratko neko
pokretno spremište. No kamiš od lule meću među pojas i
ječermu, ali običnije iza zatiljka, turajući kamiš među košulju i
kožu, dok je lula napolju. Na ječermu oblače kaput, koji se
zove haljina, a na ovu ogrtač zvan kabanica. Na kabanici je dug
okovratnik, koji se meće na glavu, da štiti od kiše, a zove se
kukuljica. Hlače, kako svatko zna, mjesto da dopiru samo do
koljena, dopiru do gležanja. Vežu se nad pupkom vunenom
vrpcom, koja je na rubu hlača iznutra provučena kroz naročito
napravljenu šupljinu. Na hlačama imaju otvor sa strane peta, a
zatvaraju ga s mnogo kopčica načinjenih od žice od žute mjedi.
Teško Morlaku, koji bi na nogama nosio čarape! Taj bi bio
siguran, da bi postao ruglom svih svojih zemljaka. Čarape su
im odvratne, i to zato, što ih nose žene, a oni ne će ni za što da
budu slični ženama. Na nogama nose neku vrstu obuće od
vune, koja dopire do donjeg kraja hlača, a ta se obuća zove
zašivače.85 Na njih obuvaju neku polucipelicu, koju nazivaju
napuršnjakom. Njihove se cipele zovu opanci. Njihovi su
potplati od sirove goveđe kože, a na rubu potplata pričvršćene
su vrpce od sirove kože od ovna, ovce ili čega sličnog, i te
vrpce, zvane opute, sačinjavaju gornji dio opanaka. Duga
oputa, koja se ovije oko nogu ispod članaka, služi kao pređica
(gvozdac). Pripovijeda se, kako se neki Morlak naljutio kad
nije u Mlecima našao opanaka, i kako je izgrdio kao lašce one,
koji su ga uvjeravali, da u Mlecima ima svega. U ljetno doba
mijenjaju donekle odijelo, ali se čitava promjena sastoji u tom,
što mjesto uskih hlača nose široke gaće, da im bude malo
hladnije. Inače nema promjena, osim što skinu kabanicu, kad
im je toplo, a ako ih to dosta ne olakša, skinu i haljinu, koja im

85
Izraz nalivače nastao je od nadlit, a to znači cucir sopra. Našivače su oni
komadi obuće, što se vide izvan opanaka, ali su pričvršćeni za unutarnju
cipelicu.
 95

onda služi za to, da se njom zaogrnu. U sličnom prirodnom

stanju služi jedno odijelo za sva godišnja doba. Katkada
običavaju nositi dokoljenice, tako zvane tozluke, koje su
otvorene sa strane peta, a zatvaraju se kopčicama od žica od
žute mjedi kao i hlače. Te kopče znadu biti i od čista srebra, ali
samo na svečanim tozlukama. Na glavi nose kape od crvena
skerleta, a vrlo rijetko, izuzevši seoske glavare, cilindrične
turbane, koji se zovu kalpaki. To je sve, što Morlaci redovno
oblače. Zato ima razlika u svečanim odijelima, napose kod
imućnijih, ali se mijenjaju prema pojedinim kotarima. Svečana
su odijela pojedinih Morlaka obično vrlo skupa, jer su
načinjena od dobra sukna i ukrašena srebrom po domaćem
običaju. No i kad su ta odijela jako skupa, za njih su vrlo
jeftina, jer prelaze od oca na sina, tako da se unuci hvale, da
imaju odijela, koja su nosili njihovi djedovi. U tom su slični
ljubiteljima starih novaca, kojima se novac to više sviđa, što je
stariji. To je i jedini slučaj, gdje su Morlaci štedljivi.86
Kosu obično briju, ali ostavljajući dulji perčin nego
Poljaci i Tatari. Nekoć je bio običaj, a i sad je još više ili manje
u svakom selu, da prije no što obriju dječaku glavu, pozovu
prijatelja, da mu odreže nešto malo kose. Tom ceremonijom
postaje mu kum i dosljedno duhovni rođak. Ta je dosadna
ceremonija slična onoj, što je bila u običaju kod indijskih
bramana. Tu bi mjesto kuma otac, kad bi se dječaku prvi put
brijala glava, govorio britvi: »Britvo, obrij mi sina, kako si
obrijala sunce i boga Indra«. Dobro da i morlački kum ne tepa
slične ludosti.
Morlaci su toliko oduševljeni za svoju odjeću, da je ne
bi zamijenili ni za kako veliku stvar. Oni drže, da nema

86
Ako Morlaka iznenadi kiša, kad ima novu kapu, a nema čim drugim
pokriti glavu, on je skine i radije podnosi, da mu kiša pada na golu glavu,
nego da mu pokvari kapu. Neki, kad žele ostaviti kapu na glavi, dok pada
kiša, okrenu kapu naopako, pa tako prava strana dobije maslo i drugu
masnoću glave, a kriva strana kišu.
96

plemenitijeg odijela na svijetu. Kad ga koji Morlak promijeni,

postane ruglom među svojim zemljacima. Kod njih ima
poslovica, da tko mijenja haljine, mijenja i vjeru. Posljedica je
te predrasude, da njihovi glavari mogu biti najpravedniji ljudi
na svijetu, ali ako su drugačije obučeni, onda ih ne smatraju
Morlacima. Čini se, da u tom nemaju sasvim krivo, i misle, da
je njihovim glavarima dužnost da i odijelom pokažu, čiji su
glavari. U toj je stvari došlo i do jedne pritužbe, pa je pritužba
bila i uslišana. Ta je pritužba bila sadržana u jednoj pjesmi, a
kako se tu opisuje raskošna nošnja našega naroda i morlački
prezir prema talijanskim haljinama, smatrao sam zgodnim da je
prevedem i ispišem ovdje niže. Ja se katkada možda udaljujem
od piščevih riječi, ali im nikada ne mijenjam smisla.

A ostale neboge vojvode,

Kako koje Taliju prohode,
Učine se oni Talijaši,
Ter govore: Mi nijesmo naši.87

Kose briju, a peruke diju,

Kalpak sviju, a klobuke viju,
Tere trče u sve nagle trke
U Taliju za obrijat brke.

Obrijaše svoje lipe vlase,

Odbaciše svione pojase,
S sebe svlače skrletne dolame,
Odvrgoše srmali mahrame.88

87
Ovo je, kao što je poznato, pjesma Filipa Grabovca »Zapovid Principova
svrhu Hrvata i pivka kneza Kumbata«. Ovaj četvrti stih prevodi Grabovac
riječima: stide se nazivati Slavenima (Slavoni) i dodaje u bilješci: Ovo ime
Slaveni (Slavoni), što znači slavni, obrnuli su Talijani, koji ga nisu znali
izgovarati, u Schiavoni.
88
Marame su neka vrsta ručnika, čudno izvezenih na rubovima.
 97

Svitla puca, toke i ječerme,89

Mili bože, što me vidit jer me,(!)
Na se meću druge istrižene,90
Do kolina nose kao žene.

Odbaciše ploče i kamenje,

Za ne imat junačko zlamenje,
Igle zlatne, perje pozlaćeno,
Na lacmansku sve je obraćeno.

Pogrdiše zemlju Dalmaciju,

Tu hrvatsku drugu provinciju,91
Zemlje, grade, sela i varoše;
Od Mlečana poznani su loše.

Odvrgoše lipe ćorde britke,

Pripasaše tupe ražnje vitke;92
Da bi bili najbolji junaci,
Kad ih vide, ne boje se Turci.

Već vas molim kao moju braću,

Evo slideć vami nauk dat ću:
Kad vidite pravoga Hrvata,
Vi bižite, krijte se za vrata.

Tko vas pita, od krajine ke ste,

Vi recite, iz Ljubljane da ste,93

89
Ječerme su haljinci, a kolutovi, što ih ukrašuju, zovu se ilirski toke.
90
Morlaci najobičnije grde Talijane zovući ih lacmanima rastrižena prkna,
i to radi toga, što su kabanice kod Talijana straga u sredini razdijeljene.
91
Lovrić prevodi ovaj stih: E quanto piùu oltre Slavonia si estende (i dokle
se Slavonija dalje prostire). Op. pr.
92
Morlaci nazivaju ražnjevima talijanske mačeve.
98

Kad nemate krila sokolova,

Vi uzmite narav od ćukova.

Dalmacije lipe ne grdite,

Mletačkoga dužda ne srdite,
Jer je ona gnizdo sokolovo,
Nad njom stoji krilo principovo.

Već, principe, moja svitla kruno,

To je rugo Dalmacije puno,
Gospodine to j´ u tvojoj ruci,
Na hrvatsku94 nuder ih obuci.

To pogledaj tvojom svitlom krunom,

Ili barem rastavi ih s kruhom.
Tebi nosim čast poštenje svaku,
Klanjam Ti se moleć milost taku.

93
Pjesnik zapravo kaže: ne recite nikada, da ste iz Ljubljane, jer bi to bilo
isto kao zatajiti rodni kraj, a to je Dalmacija. To mjesto Ljupčane nalazi se u
Lici. Nekoć su Morlaci prezirali Ličane kao nevaljalce, sad Ličani preziru
naše, jer da su još veći nevaljalci od njih, Nekoć je kao grdnja zbog
nevaljalstva bila raširena poslovica ličanska viro, a sada se veli kninska
viro, jer se Morlaci s područja Knina naročito svađaju s onima iz Like,
(Kako se vidi, Lovrić nije točno shvatio ovih Grabovčevih stihova. Op. pr.).
94
Lovrić prevodi: alla slavona. Op. pr.
99
100

§. XIII.

Oružje.

Radi prirodne divljine Morlaka i njihove sklonosti za rat ne će

biti nikomu čudno, što ne idu ni u crkvu bez oružja. To je
obično nož, koji meću među pojas i ječermu, s koricama od
žute mjedi, ukrašenim koji put krivim kamenjem, i s lancem od
iste kovine, ovijenim oko korica, da se ne odriješe od pojasa,
zatim jedna ili dvije pištolje na bokovima ili za leđima, i te
smještene među pojas i ječermu, a osim svega toga katkada i
puška, koju nose na ramenu. Vidjet ćeš, istina, bijednih koliba
bez igdje ičega, ali nema primjera, da bi bile bez oružja, osim
kad je oružje oduzeto po nalogu pojedinih činovnika, koji se
njim žele naplatiti za parnice, ako slučajno Morlaci nemaju da
plate čim drugim. Svakako je čin barbarske nerazumnosti liši ih
onoga, što im služi za obranu i u doba mira i u doba rata.
Ovidije, govoreći o oružju, koje je kod ovoga naroda bilo u
običaju u njegovo vrijeme, tvrdi, da su i tada bili njime dobro
snabdjeveni:

In quibus est nemo, qui non coryton et arcum

Telaque vipereo lurida felle gerat.95

I malo dalje:

Dextera non segnis fixo dare vulnera cultro,

Quem vinctum lateri barbarus omnis babet.96
Trist. Eleg. 6.

95
Među kojima nema nikoga, tko ne bi nosio tobolca i luka, i strijela
žućkastih od zmijskog otrova.
96
Njihova je desnica uvijek spremna da zabode ubojnički nož, što ga svaki
barbarin nosi o pojasu.
 101

Ima još sačuvana i starog oružja, kojim se Morlaci ne služe

mnogo. To je neka vrsta batova s dugim dršcima, koji se zovu
ćulumi. Od iste su vrste i sjekirice, koje se često nalaze
uklesane na grobu kakva starog junaka, i slično, a da i ne
naglašujemo strijele, koje prije upotrebe puške nisu bile loše
oružje.
Morlaci drže, da nisu proslavili blagdana, ako se ne
opiju da je milina, a ukoliko bi ih bolje svetkovali, da se
vježbaju u oružju, kad bi ih imao tko u tom poučavati. To bi
bila dužnost dotičnih teritorijalnih poglavara, ali bi trebalo, da
su oni sami dobro uvježbani (ako to nisu, o čemu nije
dopušteno sumnjati), prije nego stanu uvježbavati druge. Na taj
bi način Morlaci postali četom discipliniranih i srčanih vojnika
bez javnoga troška i bez najmanje štete za njihove poljske
radove. To bi imalo i drugu dobru posljedicu, da bi se manje
opijali, pa bi tako bilo i manje ubojstava.

§. XIV.

Žensko odijelo.

Dok je svakidašnje muško odijelo jednostavno, dotle u

morlačkim krajevima nema mjesta, gdje ženska odijela ne bi
bila više ili manje raznovrsna. Morlačke žene grčkoga obreda
ukrašuju svoje haljine s više bizarnosti od naših, a čini se, da se
kod njih sačuvalo i više starine. Ako se izuzme kapa, koja je
jedini znak djevičanstva, nose se i žene i djevojke jednako,
prema običajima različitih mjesta, u kojima borave. Košulje su
sve vezene pamukom, svilom i zlatom, prema mogućnostima
vezilja. Izrađuju se jednako sjedeći kao i pasući stado. Vezovi
su katkada sasvim isti iznutra i izvana, a katkada nisu. Ne bi
smjeli izgledati loši s obzirom na jednostavnost, kojom su
rađeni. No dovoljna im je pohvala Fortisova, koji veli, »da je
102

čudo, kako dobro izrađuju iglom svoje vezove bez ikakve

podloge i hodajući«. Košulje su duž prsiju otvorene kao i kod
muškaraca, a zatvaraju se oko vrata sa dvije spone, koje se
zovu maite. Spone su što od žute mjedi, što od zlata urešene
čas različitim krivim kamenjem, čas samo jednim kamenom, a
katkad su i jednostavne. Meću se i na grudi na dva, tri mjesta
kao ures, i taj običaj postoji naročito u zadarskom kraju i u
okolici Knina i Vrlike. Njihova suknja, različita od talijanskih,
obavlja službu suknje, utege, prsluka97 i rukava u isto vrijeme i
dobiva različita imena prema različitoj boji raše, koja
prevladava: Ako je raša modre boje, zove se modrina, ako je
raša bijela, zove se bilača i t. d. Zato je jasno, da je Fortis
nedovoljno točno naziva općim i jedinim imenom modrina. I
suknja je otvorena duž grudi sve do pasa, a na otvoru je obično
obrubljena skerletom, na koji radi većeg ukrasa meću školjkice,
mala puceta od kositra, mala srca od žute mjedi ili srebra i
drugo, što im padne na pamet. Pojas, kojim opasuju bokove,
širok otprilike četiri palca i više, neke nose bez ukrasa, dok je
kod drugih bizarno ukrašen. Satkan je ponajviše od crvene
vune, ali se pravi i od sukna različitih boja. Ukrasi su na pojasu
običajne školjkice ili mala puceta od kositra, ili što
Morlakinjama padne na pamet. Pojas nije obrubljen, ali
spomenuti ukrasi idu kao paralelne linije u nekoj udaljenosti
jedan od drugoga poprijeko preko pojasa, a ne manjkaju
katkada ni jedan ili dva križa, da ne bi naškodile vještice ili
drugi zli duhovi. Pregača, koja se meće preko suknje ispod
pojasa, tkana je od različitih boja, katkada od svih sedam, a
redovno dopire do preko pola noge. Na pregaču obično
pričvrste jedan trak od kože, kojemu na kraju visi nožić, malo
savijen prema kraju kao polovina mjesečeve četvrti, a zovu ga

97
U morlačkim se krajevima prsluci upotrebljavaju sada vrlo malo, i
izuzevši zadarski kraj, gdje također nisu jako u običaju, nije ih lako vidjeti u
upotrebi u drugim mjestima.
 103

britva. Na nj pričvršćuju i koješta drugo, što im obično treba.

Gornja haljina od raše — a to je neka vrsta haljinca — uvijek
je nešto kraća od suknje, a zove se obično ječerma. Ona je
katkada obrubljena skerletom do pojasa, a katkada je
obrubljena sva unaokolo, prema ukusu različitih sela. Ljeti
skidaju suknju i nose na bijeloj košulji (kojoj su rukavi skoro
uvijek izvezeni) ječermu, a ta je uvijek, zimi i ljeti, bez rukava.
Na ječermu meću neku vrstu prekoramenice, načinjene
ponajviše od lanca od žute mjedi, koja se zove prikovratica ili
prikoramenica. Djevojačke čarape, koje su od vune, nisu nikad
crvene, kako tvrdi Fortis, već su različitih i neodređenih boja.
U nekim mjestima nose i žene našivače i tozluke poput
muškaraca, a te znadu katkada biti crvene, pa ih je možda
Fortis uzeo za čarape. Obuća je svuda kao kod muškaraca. Ipak
kod Morlaka nema one strogosti, o kojoj govori Fortis i koja bi
djevojkama zabranjivala nositi drugačiju obuću, ma koliko
njihove porodice bile bogate, već je sve upravo obrnuto;
nošenje turskih papuča ili jemelija (jemenlija), koje su druga
vrsta obuće, zavisi od toga, koliko tko može potrošiti.
Raznolikost nakita, što se nose na kapi u različitim morlačkim
kotarima, nije čudna samo očima stranca, već i očima samih
sunarodnjaka. Ti se nakiti ne mijenjaju samo u različitim
krajevima, već i od jednoga sela do drugoga. Mijenjaju se od
godine do godine i od mjeseca do mjeseca, i kad netko obiđe
sve morlačke krajeve i misli, da je vidio sve, još će uvijek naći
koješta novo. I one se u nekim kotarima drže u tome mode, kao
i obrazovane žene u tom, kako nose kosu. Opisivati svu tu
raznolikost bilo bi dosadno i predugo. Reći ću o tom mimogred
nešto malo. Djevojke zadarskoga kraja i redovno sve djevojke
grčkoga obreda nose skerletnu kapu ukrašenu staklenim
kuglicama, čineći dva ili tri luka nad čelom i mećući u sredinu
polumjesec od kositra ili srebra, prema mogućnosti one, koja to
nosi. Na kape meću paunova pera, male drhtave perjanice i
umjetno cvijeće u obliku dvaju rogova, za koje privezuju iznad
104

kape različite nizove od vrlo sitnih staklenih kuglica, uplećući i

koješta drugo prema svojim bizarnim sklonostima. Nekoje
meću same perjanice bez kuglica, druge same kuglice bez
perjanica, a neke pak sastavljaju na najbizarniji način sve
nakite, koji su u običaju kod morlačkih djevojaka. U mnogim
morlačkim mjestima meću na kapu rubac, koji je pokriva do
polovice, i svežu taj rubac ispod donje čeljusti. Osim nakita na
kapi, koji je ponajviše od srebra, pričvršćene su na rubu kape
dvije kopče, a na njima vise s nekoliko razmještenih srpića tri
srebrna lanca, koji prolaze ispod vrata i dopiru skoro do dojki.
To su oni lanci, koji sa svojim nakitima blago zvekeću, čim se
imalo strese glavom. Djevojke sakrivaju kapom pletenice. Žene
skidaju kapu i ostaju napola gologlave, hodajući tako otprilike
godinu dana poslije udaje. Grčke žene spuštaju pletenice na
grudi uplećući u njih stare i nove medalje svake vrste. Tako su
Rimljanke upletale biserje u kose, ako je vjerovati Tibulu:

.............................. i tašti
u kosu sjajni upleće se biser
s eritrejskoga mora crvenoga.

U nekim mjestima žene vežu pletenice ispod vrata.

»Djevojka«, veli Fortis, »koja bi izašla na glas radi loša
vladanja, došla bi u opasnost, da joj župnik u crkvi javno skine
crvenu kapu i da joj zatim koji rođak odreže kosu u znak
sramote«.98 Na čiju vjeru Fortis širi ovu bajku, to ja ne znam.
To sigurno nije nikada bila dužnost župnika, ili je ta dužnost
vrlo stara datuma. Ako bi koja djevojka pokazala sklonosti za
kakav nedopušteni užitak i ako bi se to obaznalo, onda se
nekoć događalo — a danas se ni to više ne događa — da bi se u
slučaju, kad ne bi sama skinula znakove djevičanstva, složilo
više djevojaka i da bi joj silom skinule kapu s glave. Sada je i

98
Vol. 1. p. 70.
 105

ovaj običaj gotovo sasvim ukinut, i svaka, koja učini kakvu

ljubavnu pogrešku, skida kapu sama, a ne mora se uostalom
brinuti ni da promijeni boravište, kako dodaje Fortis; štoviše,
ona pobožno okaje svoju pogrešku i preporuči se samilosti
župnikovoj, koji joj redovno nađe muža. Tim sam ukratko
opisao običaj odijevanja morlačkih žena. Kod Talijana, koji ga
nije nikad vidio, a koji ga vrlo pažljivo promatra, kad mu se
pruži prilika, postaje radoznalost filozofskom. Imao sam prilike
vidjeti na sajmu u Sinju, kako neke morlačke žene s
udivljenjem promatraju prviput viđene haljine nekih talijanskih
pak i kako su se ove stale smijati i rugati; tako je ono, što se
kod Talijana pojavljuje kao filozofska radoznalost, prošlo kod
morlačkih žena kao priprostost i dobrodušnost.

§. XV.

Glazba i pjesništvo.

Voleći opijevati slavna djela starih narodnih junaka, Morlaci su

gotovo svi glazbenici. Njihove su junačke pjesme sastavljene u
deseteračkim stihovima, koji se katkada rimuju dva po dva, a
katkada ne. Kad se ti stihovi pjevaju, svaki se počinje s vrlo
otegnutim »oh!«, a isto se tako i svršavaju. Modulacija je glasa
u junačkim pjesmama brza. Svako je »oh!«, koje izgleda kao
zavijanje vuka, potresanje glasom. Kada pjevača prati kakav
instrumenat, to je potresanje tužno. Glavni glazbeni
instrumenat, uz koji se pjeva, zove se gusla, a načinjena je od
jedne same žice, sastavljene od mnogo spojenih konjskih
struna. Gudalo ima sličnu žicu. Malo ima Morlaka savršeno
vještih tom glazbenom instrumentu, koji bi imao da izazove
svako čuvstvo na način starih Grka; ali tko se je navikao na
talijansku glazbu, osjeća samo to, kako zaronjuje u vrlo duboku
melanholiju. Kad se nađe kakav odličan guslar, onda ga
106

njegovi sunarodnjaci slušaju s najdubljom šutnjom i pažnjom.

Odakle to dolazi? Njihove su uši, što se tiče sklada, tako
organizovane, da za osjećanje ugodnosti glazbe trebaju takve
zvukove, na koje su se priučili navikom, a ta im je navika
prešla u prirodu. A da je to istina, vidi se po tom, što im je
talijanska glazba u najvišem stepenu dosadna, upravo onako,
kako je morlačka glazba dosadna Talijanu. Slijepci žive od
toga, što obilaze po svijetu pjevajući uz gusle. Tako im ne
prigovaraju, da su skitnice. Oni pjevaju mnogo pjesama i
improvizirajući, pa se čini, da je priroda ono, što je oduzela
njihovim očima, dala njihovoj sposobnosti da vrlo okretno
pjevaju. U njihovim stihovima često bljesne plamen
imaginacije, i oni jako djeluju na dušu slušalaca; ali morlačkim
dušama, priprostim i slabo obogaćenim profinjenim osjećajima,
ne treba mnogo da budu potresene, rekao bi Fortis, pošto je
vidio gdjekojega gdje plače i uzdiše na nekom mjestu, koje kod
njega nije probudilo nikakva uzbuđenja. Ali netko reče, da bi
bilo bolje, kad bi se on držao onog svojeg drugog mišljenja, jer
je vjerojatno, da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi,
koju su Morlaci razumjeli bolje od njega.99 Stare morlačke
pjesme imaju vrlo živih slika, i glavno obilježje njihovih
pjesničkih pripovijedaka nije a nedostatak reda, kako se učinilo
Fortisu. On se jako vara misleći, da tko ih sluša ili čita, mora
»radi točnosti nadopunjavati male pojedinosti, bez kojih ne bi
mogle biti pripovijetke u prozi i stihu evropskih kulturnih
naroda, ako ne će da budu na neki način nagrđene«. Ne može
se apsolutno kazati, da su njihove pjesme bez te mane, ali to
često potječe od toga, što ih mijenja onaj, tko ih zapisuje100 ili

99
Ovo se odnosi na Fortisove riječi: »Ja sam vidio gdjekojega gdje plače i
uzdiše na nekom mjestu, koje kod mene nije probudilo nikakva uzbuđenja.
Vjerojatno je, da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi, koju su
Morlaci bolje razumjeli«. Op. pr.
100 Pjesma, koju je Fortis preveo i uvrstio u svoj prvi svezak, pošto je

govorio o morlačkim običajima, ne ide u red najsretnijih ni najboljih

 107

morlačkih pjesama. (To je »Hasanaginica«: op. pr.). On ipak u njoj nalazi

»drugu vrstu zasluga, koja podsjeća na jednostavnost homerskih vremena i
koja se odnosi na narodne običaje«. No u njoj ima izraza, koji se udaljuju od
stare čistoće, i stihova, koji mijenjaju pravo mjerilo. Ali može li se zato
kazati, da je toj mani kriv pjesnik? Zacijelo ne. Mnogo ruku, kroz koje
prolaze napisane pjesme, jedini su uzrok svih pogrešaka što se nalaze u
njima, I zaista, u gore navedenoj pjesmi čita se tri puta izraz grede koji ne
odgovara starinskoj čistoći jezika. Tko zna čisti ilirski jezik, reći će uvijek
iđe ili ide, a nikada grede. Taj izraz upotrebljavaju primorski stanovnici i
otočani, koji, kao što je poznato, govore naš jezik pokvareno. Sklad
slavenskog pjesništva dopušta, da se samoglasnici elidiraju ili ne, prema
ćefu pjesnika. Uho me je podsjetilo na ovu istinu, a opažanje mi ju je
potvrdilo. Evo dokaza:

Ni u dvoru, ni u rodu mom.

Pozivam svakoga, da u ovom stihu i u stotini drugih ove vrste nađe deset
slogova, ako elidira samoglasnike. Da je Fortis to znao, bio bi opazio, da bi
ova dva stiha njegove pjesme:

On boluje u ranami ljutimi

i malo dalje

Već nju daje imoskomu kadiji

bolje zvonila uhu, da su napisani ovako:

On boluje u ranam ljutimi,

Već nju daje imoskom kadiji,

i bio bi, po običaju, dodao svoju učenu napomenu. No bilo bi mnogo

zahtijevati od njega, da potpuno zna jezik, i ja ga ne ću osuditi, što je
zabilježio da užinati znači far merenda (jelo između objeda i večere), dok
uistinu znači »objedovati«. On je zabilježio i to, da bi u jednom stihu valjalo
reći »odijeliti se«, a ne »odijeliti«, jer je to protiv dobre sintakse; i dovle
ima pravo. No ja ga upozoravam, da pjesnik sigurno nije rekao »odijeliti«,
već je to pogreška prepisivača. Da ne pokvari mjerilo deseteračkog stiha,
koje bi bilo ovakvo:
108

po predaji čuva. To je isto, kao kad oni, koji navode pojedine

pisce, izmijene mjesta, što ih navode, mećući piscima u usta, o
čemu nisu ni sanjali, i mijenjajući potpuno pravi smisao, a ti bi
slučajevi Fortisu, koji nije bez darovitosti i sposobnosti, morali
biti poznati. Morlaci imaju osim gusala i drugih glazbenih
instrumenata. Najplemenitiji je od svih instrumenata tambura,
neka vrsta mandoline sa dvije metalne žice. Uz tamburu se
također pjeva. Diple, načinjene od trske zataknute u mješinu,
koja se stište laktom, instrumenat su za duvanje kao svirale i
frule, ali se uz diple nikada ne pjeva. Ali Morlaci pjevaju i bez
instrumenata. Kad putuju,101 jedu, rade ili se razgovaraju,
uvijek ih čuješ i kako pjevaju. Njihova im glazba, premda
sirova, po svoj prilici ipak pomaže da zaborave tugu, kojoj bi
morali podleći radi svojega bijednog stanja. Neke od njihovih
kompozicija imaju u sebi nešto istočnjačko. Da izraze divljinu

Odijeliti nikako ne mogla,

i da u isto vrijeme ne pogriješi protiv sintakse, pjesnik je mjesto »odijeliti

se«, kako ga uči Fortis, mogao reći:

Odijelit se nikako ne mogla,

kako je po svoj prilici i rekao. Tako je spasena i sintaksa i pravilnost stiha.

Fortis je trebao malo razmisliti, da se »odijeliti se« moglo pokratiti, pa bi
onda njegova poučna napomena bila više na mjestu. (S obzirom na izraz
»užinati« Fortis nema krivo. Op. pr.).
101 Putujući, a naročito noću, svaki Morlak gotovo uvijek pjeva, ali kad ih

je mnogo u društvu, pjevaju ponajviše naizmjence. Čini se, da su tako radili

i Rimljani, kako se vidi kod Vergilija u jednoj od njegovih ekloga:

Et cantare pares et respondere parati.

(I pjevajući svi jednako, i spremni da odgovoraju). Morlaci nemaju često

ništa drugo da jedu osim pure i sira, ali kad usto ima i vina, pjevaju ipak o
djelima Marka Kraljevića.
 109

Marka Kraljevića — a to je junak, čije ime spominju više od

svakog drugog — čuo sam gdje pjevaju:

Jaše konja Marko Kraljeviću,

S jednom zmijom konja zauzdaje,
A druga mu za kandžiju služi.

Što su njihove tradicionalne pjesme starije, to više ima u njima

ovakvih stvari.
Sigurno je, da je pjesnički dar poseban dar prirode, ali
se čini, da taj dar nije jednako dan svima jezicima. Morlaci od
dana do dana i od časa do časa, kako se dogodi kakav
znameniti čin, stvaraju svoje pjesme s pravilnim mjerilom
stiha, a da i ne znaju, što je stih. Uviđavan bi historičar mogao
iz njihovih pjesama skupiti vrlo mnogo vijesti o narodnoj
povijesti. Naš bi skladni jezik morao po svojoj prirodi stvarati
izvrsne pjesnike, da znaju spojiti s jezikom i umjetnost. Nekoć
su se najobrazovaniji i okušavali u ilirskim metrima, i ti, dobro
shvaćeni, ne treba da zavide ni na čemu najsavršenijim
talijanskim pjesmama. Bilo bi predugo nizati sada katalog
naših pjesnika, ali moramo spomenuti čuvenog i zauvijek
besmrtnog Ivana Gundulića iz Dubrovnika. Njegov bi spjev
Osman Drugi zaista zaslužio da ugleda svjetlost, da nam
zavidno vrijeme nije ugrabilo dva dragocjena pjevanja, za
kojima ćemo možda morati uvijek uzdisati. Uzvišenost misli,
slatkoća stihova i prirodnost srokova, kojima se kod njega
divimo, može biti na ponos ilirskomu narodu, a naročito može
biti ponosna njegova domovina, što je također rodila svojega
Homera. Dandanašnji se najobrazovaniji Dalmatinci ne
udostojavaju upotrebljavati svoj talenat za rodno pjesništvo, a
neki od straha, da ne budu smatrani barbarima, vele čak i to, da
ne znaju ni jezika (misleći budalasto, da je to dika). O njima bi
se moglo reći ono, što je Juvenal rekao o Rimljanima:
110

..... Omnia Graece

Cum sit turpe magis nostris nescire Latine.102

§. XVI.

Plesovi i igre.

Morlački bi plesovi mogli možda biti preostatak starih

bakhantkinja.103 Oni nemaju nikakve vrijednosti, niti se ikad
započinju, kad im Bakho nije na čelu, ili bolje rečeno, kad
glave plesača nisu pune ovoga božanstva. Nazivaju ih jedinim
imenom kolo, i to . toga, što se oni, koji ga igraju (a to su i
muškarci i žene), kreću naokolo u krugu. Da nisam više puta
gledao te seljačke plesove, možda bih vjerovao Fortisu, da se
oni igraju uz zvuk kakva instrumenta u rukama kojeg vještaka
u tom zanatu, ali sada nisam u stanju tvrditi jednu stvar prema
ćefu. Ne može se poreći, da se u isto vrijeme, dok se igra kolo,
ne duva i u mnoge i različite instrumente, ali ovi imaju s kolom
upravo toliko posla, koliko i natjecanja u snazi i spretnosti,
koja se vrše u igrama po strani. Premda izvan kola ima pjevača,
uza sve to oni, što igraju kolo, pjevaju također, kružeći

102
Sve grčki, dok je veća sramota, što naši ne znaju latinski.
103
Kod mnogih se pisaca čita, da su bakhantkinje plesale u krugu, a to
dokazuju i mnogi bareljefi nađeni na različitim mjestima. Tako igraju i
Morlaci. U Čisti i Mramoru između Sinja i Imotskoga vide se u bareljefu
uklesani različiti plesači, koji se drže za ruke igrajući skoči gori. Opažaju se
i mnogi ljudi na konju, i ti bareljefi predstavljaju vjerojatno pirove, kakvi su
bili u običaju u ono vrijeme i kakvi se i do danas drže. Prema tome Fortis
samovoljno nagađa, da su spomenuti bareljefi tučnjave različitih prosaca
iste djevojke, Zato je on bio loše obaviješten, jer nije bio u Čisti i Mramoru,
kao što nisam bio ni ja. Ali svi oni (od kojih su mnogi mogli o tome
odlučivati), koji su vidjeli grobove, gdje su uklesani navedeni likovi, rekoše
mi, da oni predstavljaju pirne svečanosti i ništa drugo.
 111

polagano i držeći se za ruke. Oni često pjevaju običajnu

pjesmu, kojoj početak glasi:

Odi u kolo, dušo moja i t. d.

Kolo mijenja svaki čas oblik (u čemu i jest bravura kolovođe),

pretvarajući se čas u elipsu čas u oblik slova S, čas u ovo, čas u
ono. Katkada se kolo razdijeli na parove, pa onda produže igru
dvoje po dvoje, muškarci i žene, a cijeni se onaj, tko je kadar
izdržati vrlo duge skokove, koji se zovu skoči gori, to jest salta
sù, a ne salti alti, kako prevodi Fortis. Oduševljenje je Morlaka
za kolo doista pretjerano, ali ga ne igraju nikada, kad nisu siti i
kad su umorni, kako misli Fortis. Kako da ne budu siti, kad se
igra u doba najvećih svečanosti i galame, t. j. o božiću, o
pokladama, na pirovima i t. d.? Odatle se može i pravilno
zaključiti, da su morlački plesovi korisni tijelu, jer pospješuju
probavu iza pretjerane prenatrpanosti želuca, koje u tim
prilikama bez sumnje ima, dok Fortis ima krivo, kad misli, da
stvaraju bolesti, od kojih nastaju upale.
Morlačke su igre podesne, da ih učine hitrima,
spretnima i jakima, pa se zato ne bi smjele loše shvatiti. Hitrina
je u tom, tko umije brže trčati, spretnost, tko dalje skoči s
jednoga mjesta na drugo (a ima ih, koji skoče dvanaest
geometričkih stopa), a snaga, tko dalje baci kamen, koji se s
mukom diže sa zemlje. Sačuvani su još u svojem prvotnom
stanju i turniri s konjima, koji su u pradavno vrijeme bili u
običaju kod Morlaka, ali se više ne zna, što su igre s loptom,
kotačima i mnoge druge.104

104 Ovidije, koji je vrlo točno opisao neke običaje Geta (sada naših
Morlaka), dok je među njima živio u progonstvu, veli, da je ondje bilo igara
s loptom i kotačima:
Lusus equis nunc est, levibus nunc luditur armis,
Nunc pila, nunc celeri vertitur orbe trocus.
Eleg. 1. lib. 4. trist.
112

§. XVII.

Običaji.

Tko bi htio dati pravu sistematsku sliku o čovjeku u njegovu

prirodnom stanju, mogao bi među našim Morlacima naći
mnogo građe. Slabost ljudskih mišljenja ne sprečava kod njih
ni na kakav način iskrenu srdačnost duha. Ovdje se uvijek
govori i radi s prirodnom otvorenošću, ali i najjednostavnije
prirodne funkcije prate ceremonije. Kad se sastanu žene ili
djevojke sa znancima ili prijateljima pred crkvama, na putu, u
gradu, u selu ili gdje bilo, oni se uvijek izljube, kao da su istoga
spola. Ceremonije prije ljubljenja vrlo su čudnovate. Žene iz
nekih kotara i skoro sve morlačke žene grčkoga obreda, prije
nego poljube lice bilo kojega spola, obično mu se vrlo duboko
poklone, ako je to lice ugledno i starije. Iza toga ih običaj
obvezuje, da ga poljube u obraze, u oči, u usta i na čelo, a
potom se opet klanjaju kao prije, i istom kad obave tu
formalnost, počinju zapitkivanja o zdravlju. Ja sam vidio još
čudnovatiji običaj, da je neka žena, sastavši se s jednim svojim
znancem, pošto je izvršila gore spomenutu formalnost,
poljubila toga znanca u sise, a taj je običaj u velikoj suprotnosti
s navikama žena, pa bi se moglo sumnjati, da su ga one naučile
od muškaraca. Lice, koje dobiva poljupce, uspravi se ravno s
velikim ponosom i drži s najvećom ozbiljnošću pogled uvijek
upravljen na istu stranu sve dotle, dok traju poljupci. Izuzevši
posvećenost ovoga običaja, koji je vrlo nedužan, pa prema
tome iz davnih vremena, ne valja misliti, da je ova vrsta

(Sad je igra s konjima, sad se igra brzim rukama, sad loptom, a sad se u
brzom krugu okreće kotač).
 113

poljubaca uvijek nevina. Imao sam više puta prilike promatrati

u vrijeme i na mjestu najveće navale puka gdje se ljube
muškarac i žena tako, da se njihovi poljupci nisu dva i tri puta
ponavljali, već su to bili "poljupci, koji su oponašali
golubove«. To ne postaje sablažnjivo u očima sunarodnjaka
radi češćega ponavljanja. Ima i drugih sloboda većih
posljedica, ali one samo dokazuju slobodno djelovanje ljudi
nepokvarenih mišljenjima drugih.

§. XVIII.

Ljubav.

Ljubav je svuda ista, ali je različit način, kako se ljubi. Morlaci

nam svojim ljubavima dozivaju u pamet iskrenost starih
vremena, koja je prognana od onog, tko se želi izvući izvan
redovnoga toka. Čuvstva se između oba spola objašnjuju
potpuno slobodno, i nitko ne smatra uvredom, ako ga draga ne
će. Oni su u ovoj, kao i u mnogim drugim stvarima, fatalisti i
imaju često u ustima onu poslovicu: tako je moralo biti, ili
tako je suđeno, slično kao kod starih sic erat in fatis.105
Morlački ljubavnici ne poznaju nikako vještine uzajamnog
saopćavanja misli tajnim i galantnim posredstvom pisama, od
kojih potječu bezbrojna zavođenja, ali je to zasluga okolnosti,
što ne znaju čitati ni pisati. Ako je netko bio tako lukav, da je
ljubakao s više njih u isto vrijeme, onda se to ne smatra
svjetskom manirom ili životnom vještinom, već se svršava
tako, da ga kasnije nijedna ne će. Kod Morlaka se jako
obistinjuje ono, što Metastasio meće u usta jednom Skitu:

105
Tako je bilo suđeno
114

Mijenja strast
Po svojoj sklonosti svako:
Ljubi, dok ljubav je slast,
A prestani, kad postane pako.

Trebalo bi mnogo godina, prije nego što bi se u sirovim

grudima Morlaka udomaćile ljubavne čežnje, tjeskobe, grčevi,
uzdasi, plač i slične dosadne galanterije. Njihove ljubavi
nemaju nikakvih priprava: oni ih započinju brzo, čim im dođe
u glavu, pa se tako ne moraju kajati, da su ubili vrijeme, a da
nisu vodili ljubav, kad su mogli. Nježnosti izražavaju samo
očima ili još češće poljupcima, što je vrlo obična stvar između
oba spola, i kad se ne radi o ljubavi. Gdjekojemu bi se strancu
moglo učiniti, da je taj način malo sablažnjiv, ali oni misle, da
je to pravo ljudsko stanje, i tko ga napusti, taj se samo bijedno
izrodi. Ljubavnici se znadu i dohvatiti šakama, ne čineći
dakako jedno drugome zla, ali je to ljubavna šala. Ukratko
rečeno, sve se njihove nježnosti svršavaju grljenjem,
poljupcima i igrom ruku, mjesto da se zaluđuju riječcama »ti si
moje sunce, moj život, bez tebe ne bih mogao živjeti« i t, d.; ali
oni nemaju ovih nježnih običaja, jer nisu obrazovani.
U zimsko se doba skupljaju na razgovore čas u jednoj
kući, čas u drugoj. Ti su sastanci poznati pod imenom prelo,
što odgovara nazivu filone talijanskog puka. Tu se uvijek
skuplja mnogo mladeži obojega spola, i tu, ili pasući stado,
započinju ponajviše svoje ljubavi. Da među ljubavnicima dođe
do dužnog sporazuma, darivaju se jeftinim darovima. Žene su u
darivanju velikodušnije od muškaraca, što je sasvim protivno
od običaja civilizovanih žena. One vezu sa što odabranijim
ukusom cipelice i druge stvari za običnu upotrebu, da ih onda
daruju ljubavnicima, i tako nastavljaju sve dotle, dokle traje
ljubav.
 115

Ljubavi se ne svršavaju često otmicama, kako tvrdi

Fortis, osim u slučajevima, kad sveza ljubavnika, koji se
106

uistinu vole, naiđe na zapreke. Otmice se ne poduzimaju bez

sporazuma obadviju strana, a muškarac ne poduzima otmicu
bez pristanka svojih roditelja. Naprotiv odlučuje djevojka, da
se sjedini s ljubavnikom bez ikakva pristanka, kad joj njezini
ne daju da se uda, za koga hoće. Čini se, da je pravo i da
odgovara prirodnom zakonu raditi tako, kad ljudi hoće da sile
tuđu volju pri izboru nečega, što svaki čovjek treba da izabere
sam. Oteta se djevojka redovno ne vraća u roditeljsku kuću, a
ako se koja slučajno pokaje, što je pristala na otmicu, i nađe
načina da se oslobodi od ljubavnika, dolazi u opasnost, da
izađe na zao glas i da se teško uda, ili da se ne uda nikada. Ako
se djevojke poslije otmice vrate svojim kućama (premda ih
otmičari vrlo ljubomorno i pošteno čuvaju), onda ih prati
poslovica oštrih jezika, koja veli: »Ako je krava otišla, morala
je barem ostaviti tele«. Ta poslovica, koja se nikako ne sviđa
morlačkim djevojkama, obvezuje gotovo sve, koje pristanu na
otmicu, da ostanu s otmičarom, pa makar morale žrtvovati i
svoj mir.

106
Vol. 1. p. 68.
116
 117

§. XIX.

Ženidbe i udaje.

Od ljubavi se redovno ne prelazi na brak. Tko ljubaka s

jednom, ženi se drugom. To katkada zavisi od njegove vlastite
volje, a katkada od volje porodice, jer se u nekim mjestima
sklapaju brakovi, a da se budući supruzi nisu nikada ni vidjeli,
osim u času, kad izvršavaju crkvene ceremonije. Treba
priznati, da Morlaci radi poštovanja prema roditeljima često
izgube i svoj mir, a tko voli mir nego poštovanje prema ocu, za
toga drže, da su ga pokvarili strani poroci, i to je povod, da
njegovi sunarodnjaci mrmljaju protiv njega. No ta je starinska
strogost u nekim morlačkim mjestima jako ublažena. Budući se
vjerenici dakle vide, i ako se jedno drugome sviđa, onda
roditelji s jedne i druge strane sklapaju ugovor. Ali prije nego
što ga sklope, potrebne su sve redovne formalnosti, koje se
obično obavljaju u takvim prilikama, da ne bi propali običaji
njihovih dobrih djedova. Vjerenikovi se roditelji obično točno
obavještavaju o djevojčinoj ćudi i o svojstvima njezine matere,
to jest, da li je žena kućevna, da li je imala dosta mlijeka za
svoju djecu i druge slične stvari. Ukratko, Morlaci postupaju
kod sklapanja brakova isto onako, kao kad netko nastoji da
spari životinje dobre pasmine, da bi dobio mlad dobre
kvalitete. A kako misle, da se djevojka mora vrći na majku, to
se događa, da se katkada radi majčinih pogrešaka ne uda
valjana djevojka, a da se uda druga, kojoj materina svojstva
pokrivaju pogreške. Iza ozbiljna ispitivanja sastanu se roditelji
i prijatelji budućega vjerenika, koji se zovu prosci, i noseći
sobom obilnu zalihu jela i pića, pođu u djevojčinu kuću, gdje ih
djevojčini roditelji dočekaju po prirodnom zakonu
gostoljubivosti, a zašto su došli, to se ne kaže sve dotle, dok se
118

ne svrši večera.107 Čini se, kao da tim hoće pokazati, da se

ženidbeni ugovor ne može dobro sklopiti bez Bakhova
nadahnuća, kao što je bio običaj kod starih Rimljana, koji su na
gozbama raspravljali o božanskim i najozbiljnim stvarima.108
Kad se svrši večera, onda najugledniji od prosaca — poslije
uvodne fraze »ako bude suđeno« — kaže, da bi htio sklopiti
prijateljstvo s kućom, koja ga je gostoljubivo i s ljubavlju
dočekala, a to bi prijateljstvo bilo u tom, da se uzmu jedan od
njegove porodice i djevojka, koja je kći ili eventualno
rođakinja onoga, u koga je prose: Glava porodice odgovori na
taj zahtjev svim proscima »Pođite kući, dok raspitamo, i dođite
koji drugi dan, da čujete, što smo odlučili«, Tako i biva. U
međuvremenu djevojčini roditelji raspituju kakvo je
vjerenikovo stanje, a katkada podu i do njegove kuće, da ga
pohode. Fortis veli, »da u nekim krajevima sama djevojka
pohađa kuću i porodicu vjerenika, za koga je prose, prije nego
što definitivno reče da«. Ne bih htio zasigurno reći, da je tako,
ali ako jest, ne će biti istina ono, što je Fortisu uteklo ispod
pera, t. j. da se obično ne pazi na prilike onoga, tko prosi
djevojku.109 On očito nije ispitivao protivrječnosti, već je samo
prepisao, što je čuo od drugih, a možda se je i žurio.

107
Nije svagdje takav običaj. Neki prosci nose sa sobom jelo i piće, ali
zaprose djevojku, čim stignu k njezinoj kući, pa ako im djevojku dadu,
večeraju s njezinim roditeljima, a u protivnom se slučaju vraćaju natrag sa
svojim zalihama. Ti se razumiju u stvar bolje od drugih.
108 Persije u jednoj od svojih satira šiba Rimljane radi toga, što na

gozbama raspravljaju o božanskim stvarima:

...... Ecce inter pocula guaerunt

Romulidae saturi quid dia poemata narrent.

(Eno gdje Romulovi potomci siti s čašama u ruci istražuju, što pričaju
božanske pjesme).
109
Najveća briga Morlaka i jest u tom, da vide, ima li onaj, za koga udaju
djevojku, dovoljno žita za uzdržavanje obitelji, inače je ne daju. Radi toga
 119

Kad dođe ugovoreni dan, onda prosci, dobro

snabdjeveni kao i prije, polaze u djevojčinu kuću, gdje im ona
svijetli jelovom luči, dok večeraju. Pošto večeraju, i pošto se
svatko po starinskom obredu tri puta napije, ponudi njihov
vođa djevojci čašu vina, i ako je ona prihvati, onda je to znak,
da su njezini roditelji već spremni da je dadu. Tad joj prosac
daje jabuku, zataknuvši u nju zlatan cekin, a djevojka je daje
ocu ili bratu, koji onda stanu s proscima pregovarati o cijeni za
odstupanje kćeri ili sestre. Obična je cijena za djevojku deset ili
dvanaest cekina, a katkada i više ili manje, prema bogatstvu
vjerenikovu. Taj se novac upotrebljava za darove, koji se, kako
ćemo vidjeti, posljednji dan pira dijele svatovima. O mirazu
Morlaci ne pregovaraju, jer oni traže samo žene; mi ne ćemo,
vele oni, vraga u kuću i gospodara nad sobom. Ako se kad
dogodi, da neku djevojku prose dvojica ili trojica, a otac je
protiv njezine volje obeća jednomu, onda ona pristane da
pobjegne s drugim, koji joj je miliji, i odatle potječu otmice, a
u davna vremena možda i dvoboji među proscima. Kad su ti
prosci bili knezovi i banovi, nastajale su borbe i između
njihovih dvorskih pratilaca, ako je istina ono, što se čita u
nedavno skupljenim pjesmama oca fra Andrija Kačića
Miošića iz Makarske, koga ne bih mogao bez grižnje savjesti
navesti u ozbiljnijim i historijski točnim stvarima. No on se je,
čini se, prilagodio običaju svojega staleža, koji u historijske
stvari uvijek upleće koješta čudesno i nevjerojatno. Uza sve to
donosimo jednu od njegovih pjesama o borbama između
prosaca iste djevojke, koja će bolje pristajati ovamo od one, što
ju je donio Fortis.110 Iz te pjesme, koja je tako malo vjerojatna,
da bi joj se i djeca nasmijala, sve kad bi i bila vrlo točna, ne
bismo doznali ništa osim igara, kakve su u staro doba bile kod

daju djevojku bez ikakvih zapreka i nekomu, tko u njih služi, ako vide, da
može uzdržavati djevojku. Ali se zato uvijek obavještavaju i paze na prilike
onoga, tko je prosi.
110
T. j. od »Hasanaginice«. Op. pr.
120

Slavena u običaju za vrijeme pirova. Nastojao sam da pogodim

auktorov smisao, ali se nisam sasvim vezao za riječi.

Kada Jure seku udavaše,111

po imenu Mamicu divojku,
za Topića, bana i viteza
od lijepe zemlje Arbanije,
gospodski je sobet učinio
u svojemu dvoru bijelomu,
gospodu je na sobet sazvao,
sve po izbor bane i knezove.
Kada li se vinca ponapiše,
dva se bana ljuto zavadiše:
jedan biše bane Zakarija,
a drugi je Dukađin Aleksa.
Svadiše se dva bana mlađana
o Jerinu, lipotu divojku,
lipu ćercu bana Dušmanića,112
kojoj ne bi slike ni prilike
u svoj zemlji grčkoj ni slovinskoj.
Govorio Dukađinoviću:
»Jerina je moja dijevojka,
ona se je meni obetala,
evo ima godina danaka.«
Ali veli Zakarija bane:
»Evo ima tri godine dana,
da Jerinu jesam isprosio,
isprosio i prstenovao.
Ako l` ti je što pomučno, pobre,

111
To je »Pisma od ženidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotića«. Op. pr.
112
Lovrić je ime Dušmanić preveo radi ritma sa Dusmanichio, pa zato ovdje
dodaje bilješku: Trebalo bi reći ban Dušmanić, da se sačuva čistoća vlastitih
imena i da se ne sakate u tuđem jeziku, ali sam bio prisiljen kazati bano
Dusmanichio, da stih ne bude tako tvrd.
 121

a ti odi, da se ogledamo:
dilit ćemo sriću i divojku
z britkom sabljom i desnicom rukom«.
To govoreć na konja se skače
pak izađe na to polje ravno,
a za njime Dukađine bane,
ter se z bojnim kopjim udariše.
Zakarija bolji junak biše,
teško rani Dukađinovića
pak povadi britku sablju svoju,
da odsiče Dukađinu glavu.
Al ga ote Skenderbeže bane
i delija Vranjanine kneže.
Evo, pobre, rata i gorega,
pobiše se momci i junaci.
Svaki braneć svoga gospodara
jedan drugog i kolje i para;
osta mrtvi na polju delija
od stotine manje ni jednoga.
Vranjanina rane dopadoše
i Juricu Vladenića kneza
mireć momke Dukađinovića
i mladoga Zakarije bana.

Borbe, do kojih je nekoć dolazilo među različitim

proscima koje djevojke, bile su skoro uvijek praćene od ovih ili
sličnih okolnosti.
Pošto prosci i djevojčini roditelji sklope ugovor,
utvrđuje se dan, kad će vjerenik doći po djevojku. Tad se složi
pratnja od prijatelja i rođaka, koje sve poziva vjerenik i koji se
zovu svati. Mnogi od tih svatova imaju posebna imena. Oni,
što pjevajući idu pred pratnjom, zovu se prvinci, a mogu biti
dvojica, trojica ili četvorica, već prema odličnosti pirova.
122

Barjaktar, uvijek samo jedan,113 nosi na koplju svilen barjak,

vijući s njime u hodu. Stari svat i kum su svjedoci pri sklapanju
braka pred oltarom, i ti se nikad ne biraju između vjerenikove
rodbine, kako veli Fortis.114 Diveri su vjerenikova braća, jedan
ili dva, a kad nema braće, onda se između najbližih po krvi
izabiraju djeveri, koji imaju biti mladoj na usluzi. U nekim su
krajevima u običaju jenđije, dvije žene iz rodbine, koje
zastupaju djevere, i kad ima djevera. Staćili su (jedan ili dva)
vojvode cijeloga društva. Čauš je, noseći u ruci štap, meštar
ceremonija, koji drži povorku u redu. On ide pjevajući u znak
veselja glasno: Breberi delijo, davori, dobra srića, gospodo
svatovi.115 Po koji od njih, razuzdaniji od drugih, i naročito
ulični obješenjaci, kad vide svatove, znadu vikati: Jara jara
piko, a Fortis drži, da su to stara milostiva božanstva.
Vjerujem, da nije bilo božanstva Piko, koje je jedan od
najranije otkrivenih uzroka rasplođivanja ljudskoga plemena,
bilo bi se — kako priroda stvara oduvijek na isti način kao i
sad — čitavo pleme svršilo s našim prvim ocem. A kad bi se
slučajno utvrdilo, da su Morlaci obožavali Piko116 kao
božanstvo, onda bi to bilo još jedno gadno božanstvo pored
113
Fortis veli, da su dva barjaktara, a kod odličnijih vjenčanja četiri, ali se
vara, Barjaktar je uvijek samo jedan, a kad su dva, onda je drugi s
djevojčine strane, ali njegova dužnost prestaje odmah, čim vjerenici pođu na
vjenčanje pred oltarom.
114
Kum ulazi s vjerenicima u takvo srodstvo, da bi po mišljenju Morlaka
nastao incest, kad bi se djeca kumova htjela uzeti. Možda je to sujevjerno
mišljenje o incestu nastalo od toga, što žene naročito vole kumove.
115
Izrazi breberi i davori došli su vjerojatno od Turaka, a sudeći po načinu,
kako ih izgovaraju Morlaci, čini se, da imaju označivati radost. Zato
breberi, davori delijo znači u veselom smislu junaka, premda slavni Ivan
Gundulić iz Dubrovnika upotrebljava davori u značenju »nesreća«. Kako
bilo, čini se, da breberi i davori nisu nikad bila morlačka božanstva. U
rečenici dobra srića, gospodo svatovi znači dobra srića dobroga genija, jer
kad se bude govorilo o sujevjerju, vidjet će se, da su takva genija imali i
Morlaci.
116
U talijanskom izvorniku Pico. Op. pr.
 123

tolikih drugih, što su ih imali, a njegovo objašnjenje u smislu, u

kojem uzimamo danas, ne može se dati osim u knjigama
nedopuštenih užitaka. Ali kad znamo, da su se ljudi klanjali
mačkama i luku kao božanstvima,117 ne ćemo se toliko čuditi
Morlacima, što su u svojem prvotnom prirodnom stanju uzeli
za božanstvo ono, u čemu je tadašnji još djetinjski razum
gledao tako reći najveće dobro i najveću sreću. Đuvegija ili
mladoženja, to jest vjerenik, da bi se razlikovao od drugih,
ostavlja perčin razvezan, vežući ga blizu zatiljka, mjesto da ga
splete u pletenicu. Oni, kojima je služba nositi burače, to jest
mješine pune vina za društvo na putu, a i za stolom, zovu se
buklije, a na bogatim pirovima ima i prekobrojnih svatova, koji
nemaju nadzora ni nad čim. Svatovi idu po mladu ili u blizinu
vjerenikove kuće ili više milja daleko, U prvom slučaju idu
pješice, a formalnosti su tad opet nešto drugačije. U drugom
slučaju uzjaše svi na konje i zapute prema djevojčinoj kući,
gdje svi svatovi ručaju, prije no što povedu djevojku u crkvu, a
djevojka ruča po strani s dvojicom divera i sa staćilom.
Domaćin ili glava djevojčine kuće, ne znajući, kakvu službu
ima koji od svatova, što dolaze k njemu, izabira jednoga, koji
se obavještava kod staroga svata o časti svakog pojedinca. Lice
izabrano za tu službu zove se dolibaša. Ovom se čašću obično
odlikuju samo savršene i više puta iskušane popilice.
Dolibašina je dužnost da održi svatovima zdravice, to jest da

117 Ako je vjerovati Juvenalu, išlo je sujevjerje starih Egipćana dotle, da su

se klanjali češnjaku i luku crljencu, koji se u jedu

Porum et caepe nefas violare ac frangere morsu.

O sanctas gentes, quibus haec nascuntur in hortis
Numina!

(Vlašak i crljenac ne smiju se oštetiti ili pregristi. O svetih li naroda, kojima

se ta božanstva rađaju u vrtovima!) Ali nisu li bili kao bogovi obožavani bik
Apis i pas Amubis? Nije li se u Siriji visoko poštovao golub? Sancta
columba Syro (Sirijcu je golub svet), svjedoči Karul.
124

im napija. Pošto po vjerskoj ceremoniji uvijek najprije

progovori u čast sv. vjere i krsnoga imena i po starom obredu
napije u zdravlje cijeloga društva i svih prijatelja prisutnih i
dalekih, i pošto nazdravi staromu svatu, počne dolibaša ovako
pitati: »O stari svate, o dragi brate!« Na to stari svat odgovara:
»Evo me, prijatelju«. Tad ga dolibaša pita, tko su prvinci, a tko
začionici, t. j. koji su oni, što idu pred svatovima, a koji oni, što
zatvaraju povorku, Pošto se o tom obavijesti, napije im redom
osam ili deset nazdravica čašom, iz koje se obično pije.118
Prvinci i začionici dužni su popiti toliko čaša vina, koliko im
dolibaša nazdravica napije, dok je njemu dopušteno da za
svaku čašu popije samo malo, da može ostati trijezan i da može
izdržati nazdravice svim svatovima. Ali ako prvinci i začionici
ne mogu ispiti svega vina, koje im se daje, onda ili stari svat
moli za njih dolibašu, da im se smiluje, ili oni pobjegnu iz
društva, a to se isto može reći i za sve druge članove društva,
Svi se dakako za kratko vrijeme vraćaju na svoje mjesto,
crveneći se, što nisu ispunili svoje dužnosti.119 I svati
nazdravljaju jedan drugome, i više se drži do onoga, tko može
popiti više vina, a da se ne opije; ali svi hoće da izdrže, i da ne
bi zaostali za drugima, piju jedni više od drugih, tako da se na
kraju opiju svi. Da se ne događaju takvi neredi, znao bi koji
liječnik bolje nego itko drugi riješiti pitanje, kako da se pouče
Morlaci: uzevši u obzir jakost vina i snagu temperamenta,
trebalo bi pronaći, koliko se vina može popiti, a da se čovjek ne
opije. Tada bi mogli izići na glas najvaljaniji, a da ne popiju ni
kapi, ali to Morlacima ne bi bilo po volji.

118
Kao o prvincima, tako dolibaša dobiva od staroga svata i o svim ostalim
svatovima iste obavijesti s istom formulom.
119
Katkada se, kad odluče koga opiti, udruži u tu svrhu više svatova, a to
rade ovako. Svi mu nazdravljaju čašom vina. Čast traži, da se odgovori
svima, a u sličnim slučajevima niti vrijedi niti se traži milost, I tako se radi
časti opije do kraja.
 125

Kad se svrši objed i kad je već cijelo društvo prilično

pijano, čim čauš povikne: Azur, azur, binja120 zapovjedi stari
svat svima da uzjaše konje. Roditelji mlade uzjaše također i
prate svatove jedan dio puta. Mladoženja polazi sa svatovima,
ali se iza kratka puta vraća zajedno s kumom, da se poljubi s
punicom, koja ga već čeka u kući, i to na vratima blizu praga,
preko kojega prema običaju ne smije prijeći. Poslije poljupca
ovije punica mladoženji maramu oko vrata, a on sa svoje strane
odvraća nato s pola cekina ili s više ili manje, prema prilikama,
a zatim zajedno s kumom žurno polazi, da stigne ostavljeno
društvo. Katkada mladoženja daruje kakvim malim darom
djevojčina brata, a ako je bogat, i sve druge članove porodice.
U času, kad su svatovi na odlasku, sjedi vjereničina sestra ili
najbliža rođakinja nad kovčegom s mirazom, a seksandžija,121
koji dolazi po kovčeg i kojemu je dužnost da ga čuva, daje
nešto novaca onoj, koja nad njim sjedi, što mu kasnije
nadoknadi mladoženja. Prije nego što se vjereničini roditelji,
pošto otprate svatove otprilike milju daleko, odijele od njih,
daje čauš znak, da svi stanu,122 i nato se malo ruča na cesti.
Potom svatovi, koji moraju biti vrlo veseli, vode vjerenicu pod
120
Ti su izrazi došli od Turaka.
121
Seksandžija je pješak, što ide iza teretnog konja natovarenog robom.
Komordžija je turski izraz, ali znači isto. Seksana je konj, što nosi tovar.
Kad Fortis onom pješaku daje naziv seksana (Vol. 1. p. 74), označuje ga
imenom, koje mu ne pripada, a kad mu daje ime komordžija, označuje ga
turskim izrazom. Ova napomena nema svrhe, da Fortisa prekori radi slabog
razumijevanja jezika. Ima mnogo drugih, koje to dokazuju temeljitije, a ova
i onako ne bi bila dovoljna kao dokaz. Njemu su rekli, da je komordžija
pješak, što čuva tovarnog konja, a on nije morao znati, da li je ta riječ turska
ili ilirska, Ja ovo bilježim samo radi toga, da onaj vrlo učeni čovjek, koji mi
je rekao, da ne zna, da li u Fortisovoj knjizi uopće ima grešaka u ilirskom
jeziku, vidi, da ih ima, uza svu brigu onih, koji su radili na tom, da ih ne
bude. No jedan mi je prijatelj rekao, da se ne treba čuditi, što taj učeni
čovjek nije u Fortisovoj knjizi našao grešaka u ilirskom jeziku, jer da ni on
ne zna jezika kako treba.
122
Kad čauš hoće, da svatovi stanu, kaže Jap, jap, jap, a to je turski izraz.
126

velom u crkvu pjevajući po domaćem običaju i pucajući iz

pištolja. Oni nisu dobro oboružani, kako veli Fortis,123 zato da
bi odbili bilo kakav napad ili zasjedu,124 koja bi išla za tim, da
omete svečanost; štoviše, niti jedan ne će a pištolj nabijen
olovnom kuglom. Ali da i jesu oboružani, bili bi oboružani radi
sasvim drugog razloga negoli je onaj, što ga navodi Fortis.
Pošto se izvrši crkveni obred,125 za koji mlada daje svećeniku

123
Vol. 1. p. 72.
124
Možda je u staro doba bilo takvih zasjeda ali postavljenih od hajduka ili
razbojnika, kakvih bi moglo biti i danas, premda ih danas nema. Pripovijeda
se, da se jedan takav slučaj dogodio u Ženskom Klancu, otprilike sedam
milja od Sinja, na cesti vodi u Split. Svatovi, koji su vodili vjerenicu, bili su
od hajduka što poubijani, što rastjerani. Vjerenica je također postala žrtvom
toga nečovječnog svijeta. Kad je glas o toj tragičnoj kćerinoj pogibiji dopro
do matere, pošla je ova zajedno s mnogim drugima da pokopa kćer, i kad se
udaljila tri milje od Sinja, počela je zapomagati radi smrti svoje kćeri, koja
se zvala Anka. Tako je vičući »Anka moja, moja Anka« dala ime Mojanka
onom malom šumovitom i brdovitom dijelu od četiri milje otprilike, počevši
od Kukusova Klanca do Ženskoga Klanca, koji je to ime i dobio radi toga,
što je u njemu poginula ona vjerenica, Ženski Klanac znači upravo stretto
della donna, Fortis (vol. 1. p. 50) pripovijeda drugačije, radi čega je
Mojanka dobila to ime, ali nije vrijedno da pobijam njegovo mišljenje.
125
Smiješan je i u isto vrijeme zabavan prizor prisustvovati morlačkom
vjenčanju po grčkom obredu. U sredinu kuće postavi se sinija, to jest
okrugao tronog stol za jelo. Na siniju se meće boca vina, pogača i druge
stvari za svećenika. Vjerenici se drže za mali prst i obilaze tri puta oko sinje
i to tako, da kaluđer ide pred njima, a kum za njima. Dok obilaze, nose
vjerenici na glavi vijenac od vinova ili brestova lišća. Dotle kaluđer ide
gunđajući ove riječi: »Tvrđa je vira Ristova nego gora bristova«, a ta je
poredba zapravo jako slična starim istočnjačkim poredbama, Iza toga je
vjenčanje gotovo. Rekao bih, a čini mi se, da zato ima i mnogo razloga, da
su ovaj običaj vjenčanja imali svi Morlaci u staro doba, još dok su bili
pogani. Vrlo je jak dokaz zato glagol vinčat, što znači coronare (okruniti), a
Morlaci se njime služe za oznaku ovoga obreda. Mladi zabiju ondje, gdje
spavaju, obadva vjenčana vijenca nad svojom glavom. Brak je valjan dotle,
dok su oba vijenca zajedno i dok se ne raspadnu; ako se raspadnu, brak ne
vrijedi. Tako sujevjerni kaluđeri i neznalice daju narodu na znanje, da bog
po vjenčanim vijencima očituje svoju volju. Zaboravio sam pitati, što biva s
 127

maramu, a mladoženja bocu vina, pogaču i četvrt pečenog

jagnjeta — to je nekoć bio opći običaj, a djelomično je još i sad
u cijeloj Rusiji — uzjašu svati opet na konje i krenu prema
mladoženjinoj kući. Ondje ih dočeka drugo društvo rođaka i
prijatelja, kojima prvinci donose vijest o dolasku mlade.126
Starješina, t. j. glava kuće, izlazi u susret nevjesti, kojoj prije
no što sjaše s konja priđe iz kuće dječačić, da ga pomiluje, a
ako ga nema u kući, pozajme ga od susjeda. U nekim joj
mjestima taj dječače, ali još običnije svekrva, ili, ako nema
svekrve, koja druga rodica pruži u isto vrijeme sito puno oraha,
jabuka, badema127 i sličnih stvari, koje ona baca na kuću i na

brakom, ako izgori kuća, a s njom zajedno i vijenci, što se lako može
dogoditi. Mogao bi, razumije se, možda biti i razriješen.
126
Prvinci jure na konju prema vjerenikovoj kući, da navijeste dolazak
svatova pucnjem iz pištolje, i brži dobiva na dar maramu, vrstu ručnika
izvezenog na dva kraja, kako smo vidjeli drugdje. Čim dadu taj znak,
vraćaju se prvinci natrag k društvu, a kad se ide pješice, onda prvinci trče,
da donesu vijest o dolasku. U odličnim svatovima, a naročito u svatovima
teritorijalnih glavara (kod kojih nema svih onih formalnosti, koje su u
običaju kod Morlaka), ako se vjerenica dovodi iz daleka kraja, idu joj u
susret skoro svi stanovnici onoga mjesta, u koje dolazi. Sadašnji presvijetli
general Dalmacije udostojao se je prisustvovati u svatovima jednoga
glavara, koji je udavao kćer, i pristao je, da joj bude kum, nadajući se, da će
vidjeti narodne običaje. Ali najbizarnije i najsmješnije formalnosti već su
sasvim zanemarene, i danas su još u običaju samo po selima među
Morlacima.
127 Običaj, da dječaci pružaju mladoj u situ orahe i bademe, imao je možda

to značenje, da se imaju odsada odreći dječjih igara. Iz tog su razloga i kod

Rimljana muževi prosipali orahe, kako nas uvjeravaju različiti pjesnici,
Sparge marite nuces (bacaj, vjereniče, orahe) čita se kod Vergilija (Ekl. 8.
st. 30), a opširnije govori o tom učeni Katul u svojem Epitalamiju:

Da noces pueris, iners

Concubine; satis diu
Lusisti nucibus; lubet
jam servire Thalassio.
Concubine, nuces da.
128

svatove. Pošto sjaše s konja, onda prije nego uđe u kuću,

poljubi kućni prag, našto je jedan ili dva djevera povedu na
stranu od društva gdje s njima večera, ali bez staćila, koji gubi
svoje pravo.
Dotle sjednu za sto s jedne strane svati, a s druge
roditelji i prijatelji, koji su ih čekali kod kuće, da ih prime.
Običaj je, da svi oni, koji sudjeluju u ovim svadbenim
svečanostima — koje se zovu pirovi, a ne zdravice128 —
pošalju mladoženji sa svoje strane ogromne zalihe. To ne
znači, da mladoženja nije i sam od sebe obilno opskrbio sto
jelima za cijelu pratnju, pa se čak nitko ni ne ženi, ako ljetina
nije bila dobra jer su Morlaci otprilike istog mišljenja kao i
onaj pjesnik, koji veli, da »bez Cerere i Bakha Venera
ohladni«. Suvišne priprave za te svadbene svečanosti mogle bi
nasititi šest puta veće društvo, što se naročito očituje u tom, da
se pozivaju svi putnici, i za čitavo vrijeme pira jedu takoreći
dan i noć sad jedni, sad drugi. Od jela, što ih Morlaci umiju
prirediti, najviše su na glasu po njihovu običaju prženi pilići129
i torte, doduše ne od mlijeka i brašna i za ukus mnogih ogavne.

(Daj dječacima oraha, lijeni ljubimče; dosta si se dugo igrao orasima; sad
valja da služiš Thalassiju, Ljubimče, daj oraha).
128
Riječ zdravice ne znači u našem jeziku pir, kako misli Fortis. Riječ
zdravice nastala je zacijelo od običaja napijanja, jer kad se nekome napije
onda mu se kaže zdrav, što odgovara talijanskom viva. A kako su ove
zdravice najčešće na gozbama, gdje se preko reda jede i pije, to je
vjerojatno, da su od riječi zdravica Talijani načinili riječ stravizzo (gozba,
čašćenje). No gozba se može prirediti i bez svadbenih svečanosti. Zato
Morlaci, kojima ne nedostaje izraza, nazivaju svadbene svečanosti
pirovima.
129
Morlaci priređuju pržene piliće na ovaj način. Pošto se napola iskuhaju u
vreloj vodi razrežu ih na komade i prže na maslu. Iza toga se začine
rastučenim češnjakom i kiselim mlijekom, a ako nema mlijeka, onda octom.
Uh! odvratna li i ogavna jela za Francuza! Gdjekojem milordu svidjelo se
ovo jelo neobično. Ja se sa svoje strane držim vrlo stare i sada zastarjele
poslovice, da o ukusima ne valja raspravljati.
 129

Jedu se jela svake vrste, i najskuplja, koja se mogu pronaći u

njihovim selima i koja su kod njih u običaju. Fortis, vjerujući
svjedočanstvu svetog Jeronima130 i Tomka Mrnavića131
tvrdi sasvim otvoreno, da Morlaci rijetko jedu ili možda nikada
ne jedu teletine. No morao je promisliti, da danas više ne biva
ono, što je bivalo u vrijeme sv. Jeronima i Tomka Mrnavića, to
jest, da su se običaji promijenili, jer Morlaci danas jedu radije
teletinu nego govedinu.132 Pošto se svrši večera, gdje se po
običaju preko reda jede i pije, otprate oba djevera mladu u
bračnu odaju, a to je obično naročito načinjena sobica.
Mladoženja, pošto se oprosti i dobije blagoslov od oca, ako ga
ima, a u protivnom slučaju od rođaka, odlazi praćen od kuma u
sobu za spavanje. Oba djevera zatim otiđu, a ostane kum dotle,
dok mladi ne odriješe jedno drugome pojas. Potom ih ostavi i
kum i dade pucnjem iz pištolje znak, da je mlade odveo u
krevet, dok se ovi poslije njegova odlaska dokraja svuku.
Sjećam se, da sam jednom rekao za šalu nekom Talijanu, da

130
At in nostra provincia scelus putant vitulos devorare (U našim krajevima
smatraju zločinom jesti teletinu). D. Hier. contra Jovin.
131
Ad hanc diem Dalmatae, quos peregrina vitia non infecere, ab esu
vitulorum non secus ac ab immunda esca abhorrent (Dalmatinci, koje nisu
pokvarili tuđi poroci, uzdržavaju se sve do današnjega dana od teletine kao
od nečista jela). Jo. Tom. Marn. u neizdanom djelu De Illyrico
Caesaribusque Illyricis.
132 Što Morlaci katkada ne će da jedu teletine i što smatraju bezbožnošću

ubiti tele, to dolazi otuda, što im tele može s vremenom služiti za plug a kad
jednom ne bude za to, bit će još uvijek dobro za jelo. Tako se, ne ubijajući
ga, postignu dvije koristi. Čitao sam negdje, da se je car Domicijan
uzdržavao i od govedine, koja je tako korisna, a Vergilije naziva vrijeme,
kad se je počela jesti govedina, bezbožnim:
........ ante
impia quam caesis gens est epulata juvencis.
Georg. 536.

........... dok ljudi

bezbožni volove još nijesu klali ni jeli. (Maretić).
130

kum mora mladu svući i da ima povlasticu, da s njom spava

prvu noć. On me je odmah zapitao, kako da čovjek postane
kojem Morlaku kumom, ali je, promislivši malo ozbiljnije,
opazio, da s njim zbijam šalu. Zato se čudim, da je Fortis, za
koga držim, da je mnogo dovitljiviji, povjerovao, da je kum,
koji sada skida mladoj pojas, nekoć svlačio mladu potpuno,
dok sada samo promatra, kako se mladenci svlače. Fortis još
onako na pamet dodaje, da je »svečanost pokvarena, kad
mladoženja nađe kakvu neočekivanu lakoću (ako je dosta
previjan, da to opazi)«.133
Ali kad se kum i oba djevera, pošto su ispratili
mladence, vrate u društvo, približe se svi svatovi mučući i
urličući k ognjištu, i boreći se na smiješan način među sobom
kuhinjskim kliještima i koječim drugim, stanu brkati oganj. Da
bi ih umirio, donese im domaćin rakije i smokava. Ako nisu
zadovoljni, uzmu kuma, i dok se on opire trošku nametnutom
od društva, posade ga na tačke i zapale pod njim malo slame,
dok ih i on ne umiri smokvama i rakijom.134
Drugi dan (ako u svatovima uopće ima razlike između
dana i noći), čim svane, nosi djever135 mladencima u krevet
zajutrak, koji se sastoji od pšenične pogače, pileta i boce vina,
da ojačaju oslabljene želuce. Mlada, kojoj bi sigurno bilo milije
da još ostane u krevetu, diže se odmah, i djever je vodi u
društvo, koje se već razbudilo. Tad ona mora poljubiti najprije
svekra, ako ga ima, ili onoga, tko je mjesto njega, zatim kuma,

133
Vol. 1. p. 77.
134
Istu ugodnost prirede i čaušu, a katkada i svakomu drugomu, koji ne
pristane na izdatke, što ih društvo propiše.
135
Djeveri su za čitavo vrijeme pira uz vjerenice, tako da se one, kako se
priča, ne mogu ni osloboditi od suvišne težine crijeva, ako oni nisu prisutni.
Ako udaljenost od vjereničine do mladoženjine kuće nije velika, onda je
jedan od djevera poslužuje pješice ostajući uvijek uza nju, dok je ona na
konju. Na dvorovima su djeveri donekle slični kavalirima dobro odgojenih
žena.
 131

pa starog svata i sve prisutne, makar ih bila hiljada. Iza toga

očešlja najmlađe od svatova i uplete im u perčin vrpčicu od
svile izvezenu zlatom ili čim drugim na oba kraja. Tada polije
svima ruke, a oni, pošto ih dobro operu, bacaju u umivaonik
novac, koji pripada nevjesti kao izvanredan dar. Tako se radi
svako jutro, dok traje pir.136 Tu istu službu čini nevjesta i uveče
nogama svatova, pošto ih izuje. Ne bih znao kazati, od koga su
morlačke nevjeste naučile taj običaj. Dok mlada izuva svatove,
prihvaća djever opanke137 i meće ih u jednu vreću. Ako koji
svat, ili više njih, nađe način da ukrade opanke, a da ne opaze
mlada ili djever, onda ih ovi moraju prema običaju otkupiti
malom svotom novaca, koju određuje društvo. Kad nevjeste ne
dobiju od svatova opanaka u pohranu, a pođe im za rukom da
ih za šalu ukradu, uživaju istu povlasticu, da budu plaćene,
prije nego ih vrate. Ne nagrađuje se krađa, već način, kako se
izvodi. Iz istog su razloga i grčki zakonodavci nagrađivali
spretnost u krađi, ali su osuđivali krađu, kao što zna svatko, tko
je dobro upućen u povijest.
Kad dođe vrijeme ručka, onda nevjesta, skinuvši znak
djevičanstva, t. j. kapu, stoji zajedno s djeverom na nogama,
dok svatovi ručaju, i mora na svaku nazdravicu, koja se napije,
prignuti glavu, tako da je čudo, da joj se ne uganu vratne kosti,
Ima jedna čudnovata formula, po kojoj se nazdravlja
nevjestama, ali i svatovi među sobom govore dvolično
najnedopuštenije prostote, koje običaj dozvoljava u ovakvim
prilikama. Tako je i kod Rimljana bilo dječaka, koji su za
vrijeme pirova pjevali razuzdane i vrlo paprene stihove. Kad
svatovi odručaju i kad se po običaju sprijatelje s Bakhom, ide
nevjesta ručati s djeverima, a rodice i susjede, koje su u

136
Pravo je, veli Fortis, da ljudi, koji se mjesecima ne peru, nešto i plate,
kad to jednom čine. Morlaci su zaista prljavi i nečisti u najvišem stepenu.
To zavisi od prirodnoga stanja, u kojem žive, i sigurno je, da njihovu
priprostost nije mogla pokvariti taština stoicizma.
137
Opanci su kod Morlaka muška i ženska obuća.
132

svatovima, jedu za stolom priređenim napose od muškog stola,

kao da bi ženama dali odviše slobode, kad bi jeli zajedno. Isto
se tako postupa i s neodraslim sinovima. Taj je nečovječni i
strogi običaj vladao i kod Rimljana.138 Poslijepodne provode
svatovi plešući. Dotle drugo društvo, koje je plesalo, dok su
svatovi ručali, ide također ručati, i tako redom svaki dan, dok
traje pir. Prvi dan poslije vjenčanja udruži se mladoženja
odmah poslije ručka s različitim svatovima i ide selom
ubijajući purane i drugo i uzimajući ih silom onim porodicama,
koje mu nisu ništa doprinijele za svatove, a kao naplatu za
svoje nasilje daruje mlađim snahama jabuka i vina, što ga nosi
u mješini. Pretposljednji ili koji drugi dan pira, kako svatovima
padne na pamet, izaberu jednoga, komu društvo daje službu
kadije, i taj postaje neograničenim gospodarom svatova. Taj
kadija sjedne na kola držeći kraj usta drven kolac, koji služi
kao kamiš, dok je lula načinjena od tikve pune raznovrsnih
izmetina,139 a sve se to čini, da se ponizi kadija, jer ima tursko
ime. Ali i kadija izabere sebi neku vrstu kancelara i poziva
preko njega svatove jednog po jednog preda se, osuđujući ih,
da udaraju petama poput Turaka. Zato svi svatovi ublažuju
kadijinu srdžbu darovima i novcem. Ni mladoženja nije
slobodan od kadijina suda. Običaj zahtijeva, da mladoženja
potrči koliko god može, a svatovi onda pucaju za njim iz
pušaka nabijenih samo prahom, dok se tobože ne sruši mrtav.

138
Mos habebatur principum liberos cum caeteris ejusdem aetatis nobilibus
sedentes vesci in aspectu propinquorum propria et parciore mensa (Bio je
običaj, da djeca odličnika, sjedeći s ostalim plemićima istih godina, u
prisutnosti rođaka jedu za posebnim i štedljivije priređenim stolom) "Tac.
an. 13.
139 Ova je igra možda ostatak igre bakhantkinja, koje su pjevale mažući

lice izmetinama.
Quae canerent agerentque peruncti faecibus ora.
Horat. Art.
Poet.
(Što bi pjevale i igrale namazavši lice talogom).
 133

Tada dolazi ožalošćena nevjesta moleći milost za muža, i

kadija nato učini čudo i oživi ga, pošto kao neki mali dar dobije
kokoš. Ali kad već svi svatovi potpadnu pod novčanu kaznu,
odvedu kadiju na kola i učine mu tu prijatnost, da pod njim
potpale malo slame. Ove i druge šale sačinjavaju one igre u
spretnosti i oštroumnosti, kojih Fortis ne imenuje, već ih samo
nagoviješta, i kojima se ispunjava poslijepodne za vrijeme
svadbenih svečanosti. Te svečanosti traju redovno od nedjelje
ili ponedjeljka do četvrtka, a u taj dan ide svatko svojoj kući,
pošto se ruča i pošto se razdijele darovi.140 Toga dana nose
kum i djever na jednoj ili više isukanih sabalja dobrovoljne
darove, kojima nevjesta daruje svatove i koji se sastoje od
košulja, marama i drugih sličnih stvari male vrijednosti.
Djever, pružajući svakomu po redu (počevši od starog svata)
čašu vina i dar, govori ovu formulu: »Evo, došla je nevjesta,
donijela je dar, primi ga za ljubav«. Svaki od svatova, pošto
popije čašu vina i primi dar, metne za uzdarje u čašu prsten ili
više, obično vrijedan četvrtinu srebrnog dukata, a katkada i
koju drugu sitnicu u novcu. Djever metne sve prstenje na držak
drvene žlice, da ga svatko vidi, a novac, što ga ubere, metne u
džep i sve to izruči kasnije nevjesti. Pošto se razdijele darovi,
običavaju nevjeste u više mjesta davati poseban dar onomu
svatu, koji najbrže trči. Ako su svatovi na konjima, onda dar
ide onomu, komu je najbrži konj, a ako se trči, onda onomu,
koji prvi od sviju stigne do određena znaka. Kad se kum poslije
vjenčanja oprašta s nevjestom, prati ga ona otprilike pola milje
i srdačno se s njim izljubi prije rastanka, dobivajući tom
prilikom maramicu na dar. S tim se svršavaju pirovi. Kad prođe
otprilike petnaest dana, otkako se djevojka udala, dolaze
njezini roditelji i rođaci da je pohode i običaj zahtijeva, da se
140
Katkada se darovi dijele u srijedu, a katkada u četvrtak ili petak, jer se u
nekim mjestima pir produži sve do petka. U naše dane pir obično ne traje
dulje od šest ili najviše osam dana. U staro su doba pirovi možda trajali
mnogo dulje, prema bogatstvu onoga, tko se je ženio.
134

opet proslavi trodnevni bakanal na trošak mladoženjine

porodice. To su obično opće formalnosti morlačkih vjenčanja;
posebne pojave pojedinih sela ostavio sam po strani, da ne bih
postao odviše dosadnim. Pirovi, koji su u običaju kod Istrana,
slični su morlačkima, ali u njima ima mnogo formalnosti više
ili manje smiješnih od ovih.
Kao znak, da su još nove, nose nevjeste neko vrijeme
idući u crkvu na glavi koprenu, koja pada niz ramena i pokriva
nakite, što su ih kao djevojke obično metale na kapu.141 Ti se
nakiti vežu s dvije svilene vrpčice, koje padaju niz leđa poput
dvaju perčina, a ne skidaju se sve dotle, dok nevjesta ne rodi.
Ako prođu tri ili četiri godine, a da nevjesta ne rodi, onda se ti
znakovi više ne meću, premda možda u staro doba nije bilo
dopušteno da se skinu, makar nevjesta i nemala djece. Običaj je
u svim mjestima, ili barem u najvećem dijelu morlačkih
krajeva, da nevjeste ljube sve znance i prijatelje, pa katkada i
silom, kad ovi ne će. Sve dotle, dok nevjeste ne počnu rađati,
spavaju uvijek sa svojim muževima, ali čim se rođe djeca,
spavaju napose, i muževi, koji ne će da ih smeta dječja vika,
dolaze k njima samo onda, kad to traže prirodne potrebe. Kad
zadovolje svoju strast, zaboravljaju žene do drugoga puta, dok
ih strast ponovno ne uzbudi. Čuo sam ponegdje od lica,
naviklih na udvornost prema ženama, kako ih u toj stvari kore
radi brutalnosti, ali tko ne vidi, da je čovjek u prirodnom stanju
takav? Ali to, što Morlaci rade po običaju, naređivali su Solon
ili Likurg Grcima u zakonima, da ljudi — kako je govorio
jedan od ovih mudrih zakonodavaca — siti dopuštenih užitaka
ne bi kušali još i nedopuštene. Primijetili smo drugdje, da

141
Fortis je po svoj prilici zamijenio žene i djevojke, kad veli, govoreći o
ženskim haljinama, da s djevojačkih kapa pada koprena niz ramena. To
možda biva u kojem selu, a možda i u kojem kotaru, ali morlačke djevojke
redovno ne nose koprene, koja bi padala niz ramena. Nevjeste se (naročito
nevjeste grčkoga obreda) u nekim kotarima godinu dana klanjaju svakomu,
koga sretnu.
 135

Morlaci ne će da budu nikako slični ženama, pa zato gledaju na

žene kao na jednu od onih prljavih, niskih i ružnih životinja,
koje se ne smiju ni spomenuti bez prethodnog izvinjavanja.
Zato, kad hoće spomenuti žene, kćeri, rodice i t. d. — osim ako
su starije i poštovanije od njih — počinju uvijek s isprikom »s
proštenjem naše žene, naše kćeri, naše rodice« i t. d.142 Ako
kane spomenuti kobilu, nema nikakve isprike, kao da tim hoće
da kažu, da treba voditi više računa o kobili nego o ženi. Zato
se ipak ne smije misliti, da se morlačke žene dadu lako svladati
od muškaraca. One se barem na oko drže tako, kao da su strože
od čistih Sabinjanaka, i imao bi krivo onaj pisac, koji bi htio
ozbiljno tvrditi, da se naročito dalmatinske žene prostituiraju za
nisku cijenu, iz taštine, da se pojave u lijepom odijelu. Ali onaj,
kome je to uteklo ispod pera, imao je očito na umu plaćene
žene (premda kod nas rijetke), koje zovu i dočekuju putnike na
cesti, i ne gubi vrijednosti za to, što je znao, da je nagrada za
prostituciju kod nas kakav trak, par cipela, čarape ili slično.
Tko tako govori, imat će po svoj prilici sigurnih dokumenata za
potvrdu svojih tvrdnja, bez straha, da bude prekoren radi laži.
Morlaci su ljubomorni do pretjeranosti, ali to ne pokazuju. Kad
opaze, da su im žene nevjerne, onda je za takve žene najblaže
sredstvo, da ih nestane ispred očiju živih ljudi. Gdje su i što se
s njima dogodilo, to se ne zna. Takvi se neobični događaji
obznanjuju morlačkim ženama s odgojem, i kako one
predviđaju posljedice preljuba, paze jako, da ostanu muževima
vjerne. Da li su pak ovi slobodni od ljudskih slabosti, to ne
kanim ispitivati.

142
Morlačke su žene prljave kao i muškarci, ne zato, da opravdaju prezir, s
kojim oni s njima postupaju, kako misli Fortis, već radi stare navike. Kod
djevojaka je ista stvar. Kako se maslo, koje upotrebljavaju za mazanje kose,
lako uspali, vrijeđa izdaleka »nozdrve fine gospode«, ali kod njih obično
nema onih ljutih insekata, kojima je neki pjesnik dao ime »srebrni biser«, da
bi polaskao svojoj dragoj. Morlačke se amazonke ne bore lašticama, da bi
na njih nabadale taj srebrni biser.
136

§. XX.

Trudnoća i porođaji.

Trudnoća, koja obrazovanim ženama nameće toliko opreznosti,

da je potrebno hiljadu obzira, prije nego rode, ne mijenja kod
morlačkih žena nimalo redovnog načina života. One se trude,
dižu, prigibaju, pa čak i skaču, ako treba, bez obzira na to, da li
su trudne ili nisu i bez ikakve štete za plod, što ga nose. Njima
je priroda bila i suviše dobra, pa ih je oslobodila od svih onih
tjeskoba, kojima danas podliježu uglađene žene. To biva
sigurno radi toga, što se priroda prilagođuje svim načinima
odgoja. Kad treba da rode, onda morlačke žene ili pomažu
jedna drugoj pri porođaju, ili prerežu pupkovinu same i vraćaju
se obično poslije odmora od dva dana na svoje običajne
poslove. Ako idu na posao daleko, metnu kolijevku s djetetom
na rame i polože je u sjenu kakva stabla, ako ga ima, i tu doje
djecu, kad misle, da je potrebno. A kako se malo brinu da
izračunaju mjesec, kad će roditi, tako se katkada dogodi, da
rode na putu. Tad uviju dijete u pojas i donesu ga sasvim mirno
kući, gdje ga operu hladnom ili mlakom vodom, prema
različitim običajima, kako smo opširnije razložili u paragrafu o
odgoju. Kod teških porođaja vežu se stojeći uspravno na
nogama za grede i stoje prisilno u takvu položaju sve dotle, dok
ne rode, i to je po njihovu mišljenju najzgodniji način, da se
plodu olakša izlaz. Ali morlačke žene grčkoga obreda nemaju
nikoga, tko bi im pomogao, bio porođaj lak ili težak; makar
morale i umrijeti, nikome nije dopušteno da im pomogne osim
kojoj ženi latinskoga obreda, premda rodilje mogu prije njezina
dolaska bijedno poginuti. Pravi su uzročnici ove nečovječnosti
kaluđeri, koji zabranjuju svima i svakome, tko je njihova
obreda, dotaći se porodilje prije roka od četrdeset dana, pa tako
 137

ne smije s njom nitko ni jesti iz istog tanjura, što je potpuno

hebrejski običaj. Osim toga vlada među Grkinjama smiješno
sujevjerje, koje je, iako ne tako strogo, prošireno i među našim
ženama, da matere moraju same pokopati posteljicu iza
porođaja. Nekoliko dana poslije porođaja polaze ih rođaci i
susjedi noseći sa sobom jelo, od kojega se onda priredi večera
nazvana babine.
Grkinje ne ulaze nikada u crkvu prije no što se navrši
četrdeset dana poslije porođaja i bez blagoslova čišćenja;
Latinke gotovo sve izvršavaju obred blagoslova, ali nemaju
propisanog broja dana za ulazak u crkvu. Grkinjama njihovi
crkveni upravljači ne dopuštaju da poslije godine dana doje
djecu za vrijeme posta; kod latinskih žena nema te ludosti.
Morlačkim ženama ne škode nimalo mirisi za vrijeme babina.

§. XXI.

Prirodni darovi.

Prirodna darovitost Morlaka nije tako usko ograničena, kako

gdjetko misli, a kod nekih ljudi ima predrasuda na njihovu
štetu više nego treba. Čini se, da Fortis, pišući o njima, želi
prema njima biti pravedan, kad kaže, da su »Morlaci radi svoje
otvorene glave i nekog prirodnog poduzetnog duha sposobni za
svaku vrstu posla«, ali je zatim u razgovoru s nekim tvrdio, da
su tvrđe glave nego da su rođeni u Beociji, ne isključujući ni
najobrazovanije ljude u Dalmaciji. Neki mi je njegov prijatelj
kazao, da ova razlika između govora i pisanja ima posebne
razloge, ali ja ne ću sebi razbijati glavu, da ih odgonetnem,
premda mi se čini, da nije jako pohvalno jedno pisati, a drugo
govoriti. No premda mi se čini, da su Morlaci po svojoj pameti
sposobni naučiti svaku stvar, ipak žive u savršenom neznanju, i
Fortis ih je zacijelo htio odviše pohvaliti veleći, da i odrasli
138

nauče čitati, pisati i računati, jer uistinu nisu obično vješti

nijednoj od tih triju stvari. Budući da moraju više misliti na
uzdržavanje života nego na bistrenje uma, oni ga ne bi mogli
razbistriti, ni da hoće, jer nemaju sredstava. Zato nema ničega
istinitijeg od onih dvaju stihova Ovidijevih, gdje kaže, da bi
među Getima (današnjim Morlacima) i sam Homer postao Get,
pa prema tome ni njegovo znanje ne bi bilo šire od znanja
Geta:

Si quis in hac ipsum terra posuisset Homerum,

Esset, crede mihi, factus et ille Getes.143
Pont. 4. Ep. 2.

Isti bi se razlog mogao navesti i za najobrazovanije

Dalmatince, jer ni oni ne mogu imati vrlina ravnih vrlinama
Talijana, koji o njima drže da su glupi od prirode. No
Dalmatinci se tješe tim, što su iz tako glupa naroda izašli ljudi,
koji su stekli pohvale najkulturnijih naroda. Da ne govorimo o
drugima, Marko Antonije de Dominis i još živi Ruđer Bošković,
bivši isusovac, rodom Dubrovčanin i danas ako ne prvi, a ono
jedan od prvih evropskih matematičara, dva su svijetla, koja
dovoljno dokazuju, koliko se mogu usavršiti prirođene
sposobnosti Dalmatinaca, na žalost odviše nesretnih, što
nemaju potrebnih sredstava, da dadu dokaza o svojem talentu.
Ja uostalom ne ću da kažem, kako je netko s previše mašte
pisao, da su nekoć u Dalmaciji cvale nauke više nego danas.
Ne. Dobar ukus za knjigu uveden je od malo godina ovamo u
gradu Splitu, i uvodi se sve više, pa se čak i širi po cijeloj
pokrajini. Tek pred malo vremena napuštena je aristotelska
filozofija i počele su se učiti nove metode filozofiranja. Jedina
greška, koja je možda učinjena i koja donekle još i sad postoji
jest u tom, što se učila moderna fizika, a da učenici nisu znali

143
Da tko preseli u ovu zemlju Homera, postao bi, vjeruj mi, i on Get.
 139

elemente geometrije. No to je malo za uvođenje u jednu novu

znanost. To je isto kao učiti čitati nekoga, ako ne zna alfabeta.
Ne ću da duljim o znanstvenom radu Dalmatinaca, jer bi i ovo
malo, što sam kazao, moglo u očima stranaca izgledati kao
nešto pristrano. Ali neka svatko misli na svoj način. Ja sam
vrlo daleko od toga, da cijenim neku stvar po narodnoj
pripadnosti.
Vratimo se k Morlacima. Radi neznanja, u kojem, kako
rekoh, žive, oni služe kao nišan onima, koji se njim znaju
okoristiti, a njihovi sunarodnjaci, kojih se to tiče i koji bi ih
mogli obraniti s razlozima u ruci, ne brinu se za nesreću toga
bojažljivog naroda. Čini se, da se i oni ravnaju prema onoj
zastarjeloj zasadi: divide et impera.144 Morlaci poznaju državne
zakone i svete dogme evanđeoske istine najčešće samo u
izmijenjenom obliku, kako je po ćefu onima, koji ih tumače.
Zato se ne treba čuditi, ako ne poznaju pravih zakona i ako su
puni sujevjerja.

§. XXII.

Vještine.

Vještine ne idu kod Morlaka dalje od njihovih potreba. Treba

priznati, da u njihovim rukotvorinama ima malo dobra ukusa,
ali ako se uzme u obzir jednostavnost, kojom se izrađuju, onda
ga možda ima i previše. Bizarne rezbarije, što ih Morlaci
izrađuju samim nožem na svojim seljačkim dvojnicama, na
svojim posudama za piće i drugom, zatim drveni češljevi, koji
vrijede malenkost od jednog mletačkog solda, izrađeni
savršeno poput onih od slonove kosti, nisu bez vrijednosti.

144
Podijeli pa vladaj.
140

Lončarski je zanat vrlo čest u morlačkim selima, a

posuđe, što se ondje izrađuje, nije od proste zemlje, već je
uvijek primiješan obični dalmatinski mramor, dobro satrven u
prah, ili kakav drugi kamen, samo ako je jako tvrd. Radi toga
(kako se peče u pećima iskopanim u tlu) postane neobično
trajno, i ja sam vidio više puta, kako ga Morlaci prodaju uz
pokus, to jest jedan od njih stane na posudu, koja se prodaje, pa
ako posuda izdrži težinu, onda je to jasan znak, da je dobre
kvalitete.
Poljsko oruđe, a naročito plugovi, uvelike se razlikuje
od talijanskog. U gdjekojem selu našli su se pod zemljom
starinski plugovi, koji su još nezgrapniji od sadašnjih. Ne bih
umio kazati tko ih je mogao upotrebljavati. Jesu li to bili
Rimljani? Jesu li bili Ugri? Ili možda sami Morlaci? Nije
uostalom nimalo važno da se to znade. Srpovi i kose, kojima
žanju žito i kose sijeno, možda su tri puta teži od talijanskih, ali
Morlaci ipak njima rade. Koliko bi im lakše bilo raditi, da su
načinjeni na talijanski način! Jedine su im dobre sprave kola,
da su izrađena s manje nezgrapnosti. Njihova je vrijednost u
točkovima, koji su razmjerne veličine i svi jednaki. Mehaničari
dobro znadu, koliko jednaki točkovi na kolima umanjuju težinu
volovima i konjima, i koliko je uvećavaju, kad su dva točka
ovakva, a dva onakva. Ne kanim iz toga primjera zaključivati,
da su Morlaci dobri mehaničari, premda mi se čini, da za to
imaju divnih sposobnosti. Neki vrlo priprosti kovač iz jednoga
sela u sinjskom okrugu, zvanog Potravje, načinio je bez ikakva
učitelja sobni željezni sat, koji savršeno pokazuje vrijeme,
premda se na njem vidi, da ga je gradio priprost čovjek, Jedan
sinjski urar, imenom Zvane Matić, vješt je osim svojega zanata
svakom mehaničkom poslu, tako da radi svojih radova ne treba
da zavidi ni najčuvenijim talijanskim zanatlijama. To je čudo
prirode, i ja držim, da bi bio stvorio takvih stvari u mehanici,
da bi se svijet jako začudio, da se je rodio u zemlji, gdje cvatu
vještine.
 141

U bojadisanje se Morlaci vrlo slabo razumiju. Znadu

praviti crnu boju, mnogo upotrebljavanu za haljine, i to od kore
drveta, koje se ilirski zove jasen. Ta se kora, kako vrlo dobro
kaže Fortis, osam dana topi zajedno s ljuskavom troskom od
željeza, što se nahvata oko kovačkoga nakovnja; ta se voda
ostavlja da ohladni, a onda se njom bojadiše. Za sve druge boje
idu k bojadisarskim majstorima, kojih među njima nema. Iz
biljke, koja se ilirski zove ruj, izvlači se žuta boja. Ali žuto
bojadisati znadu samo Morlaci iz otomanske države.

§. XXIII.

Zemljoradnja i veterinarsko znanje.

Nema stvari, koja bi Morlake mogla usrećiti, koliko

zemljoradnja, ali nema ni stvari, koju bi oni više zanemarivali
od ove.

O fortunatos nimium, sua si bona norint,

Agricolas!145

Kad posiju žito, onda misle, da su učinili sve, i više ne

stupaju nogom na zasijana polja, dok ne dođe vrijeme žetve.
Radi oduševljenja za oružje gledaju na obrađivanje zemlje kao
na neku nisku stvar, kojoj je sva vrijednost u tom, što se bez
nje ne može. Često napuštaju zemlju, koja ne traži drugo, nego
da ih obogati.146 Priroda je prema njima u vrlo mnogim

145
O sretnih li vrlo zemljoradnika, da znadu svoje dobro! (Vergilije).
146
Ne samo što napuštaju neobrađenu zemlju, već ne daju ni da je drugi
obrađuje, jer kako su neobrađena zemljišta ponajviše močvarna, daju
Morlacima krovove za kuće, pa zato ne bi po njihovu mišljenju bilo u redu
razoriti toliku korist. Već bi bilo vrijeme, da se zaborave takva barbarska i
nerazumna mišljenja, koja u doba neprestanih ratova radi nekih razloga nisu
142

mjestima tako darežljiva, a oni se ne znaju koristiti njezinim

darovima! Obično nemaju vrtova, i na njihovim posjedima
nema voća osim onog, što raste samo i koje se naziva divljim.
O njima se zaista može reći ono isto, što je nekoć Ovidije
govorio o njihovim precima, kad je među njima živio na
obalama Crnoga Mora:

Non hic pampinea dulcis latet uva sub umbra

Nec cumulant altos fervida musta lacus.
Poma negat regio, nec haberet acontius in quo
Scriberet haec dominae verba legenda suae.147

Kad ih tko prekori radi lijenosti ili ih nastoji poučiti,

kako da obrađuju zemlju, uvijek im je na jeziku odgovor: »Što
nisu radili naši stariji, ne ćemo ni mi«. Smatraju najvećom
vrlinom ne mijenjati sistem naslijeđen od djedova, i tko radi
drugačije, do toga ne drže mnogo. Zakleti su neprijatelji
svakoga drveća, i zato je, ako ga jedan zasadi, hiljadu drugih
spremno da ga iskorijeni. Kao što Kitajci ne će drugih zakona
osim Konfucijevih, tako Morlaci nikako ne će drugih običaja

bila sasvim neosnovana. Mudrac se prilagođuje prilikama. Što je nekoć bilo

dobro, može sada biti vrlo zlo, i obratno. U Dalmaciji ima dosta kamena,
koji se dade cijepati, i zemlje za pravljenje opeka za kuće. Zašto da se tim
ne poslužimo? Lijenost, i opet lijenost. A zar nije jasno, koliko bi
Morlacima koristilo, kad bi kuće pokrivali kamenom ili opekom? Tako bi
krov trajao mnogo godina, a kad je od trske, mora se svake godine ili iznova
graditi ili popravljati. Zar ne bi bilo bolje pokriti opekom i kvartire za
kavaleriju, koje su Morlaci dužni pokrivati spomenutom trskom iz
močvara? Tako ne bi bilo potrebe, da se Morlaci svake godine odvlače od
vrlo nužnih poljskih radova (premda su u njima primitivni), da iznova grade
ili popravljaju te kvartire.
147
Ovdje se ne krije slatko grožđe pod sjenom vinova lišća, niti mošt, što
vri, napunjuje visoke vinske kace. Ovaj kraj ne rađa voćem, i Akoncije ne bi
našao niti jednog, da na njem napiše riječi upućene dragoj. (Akoncije je prvi
put izjavio svoju ljubav Gydippi tako, da je u hramu pred njezine noge
bacio jabuku, na kojoj je napisao, koliko je voli. Op. pr.)
 143

osim starinskih. Kad bi ostali pri takvu mišljenju, bio bi

napredak u zemljoradnji uvijek isti. Prema tome bi bila
najpreča potreba iščupati iz njihovih tvrdih glava predrasude
koje su velika zapreka njihovoj sreći. Ali kako to, da su ljudi
od prirode tako jaki (kao što su Morlaci) toliko lijeni u
obrađivanju zemlje, i što je još čudnije, da su ti ljudi, koji u
vrijeme rata do kraja mrze mir i izlažu svoje grudi neštedimice
neprijateljskom bijesu, kasnije u vrijeme mira tako tromi? To je
čudna protivrječnost u prirodi, kako opaža Tacit u svojem djelu
o običajima Germana.148 Ali što je dosad kod Morlaka vladao a
ha nemar za zemljoradnju, za to ne možemo kriviti njih. Jedini
korijen toga velikog zla bili su neprestani ratovi, koji su ih
uznemirivali. I prečesto je trebalo ostaviti plug i prihvatiti
izazov kojeg neprijatelja. Tu su istu nevolju imali u staro doba i
njihovi djedovi prema obalama Crnoga mora, kako nam
svjedoči Ovidije u ovim stihovima:

Est igitur rarus, qui iam colere audeat: isque

Hac arat infelix, hac tenet arma manu.
Sub galea pastor pice iunctis cantat avenis
Proque lupo pavidae bella verentur oves.149

148
Quoties bella non ineunt, non multum venatibus, plus per otium
transigunt dediti somno ciboque, fortissimus quisque ac bellicosissimus
nihil agens, delegata domus et penatium et agrorum cura feminis
senibusque et infirmissimo cuique ex familia. Ipsi hebent, mira diversitate
naturae cum iidem homines sic ament inertiam et oderint quietem. (Kad god
ne započinju ratove, provode vrijeme malo u lovovima, a više u dokolici
spavajući i jedući, jer ni najjači i najratoborniji ne radi ništa, već prepušta
brigu za kuću, stan i njive ženama, starcima i uopće najslabijima u porodici.
Oni su sami besposleni, budući da po čudnoj protivrječnosti u prirodi isti
ljudi toliko vole lijenost i mrze mir). Tacit. de mor. Ger.
149
Rijedak je onaj, tko bi se još usudio obrađivati polje, a i taj nesretnik
jednom rukom ore, a u drugoj drži oružje. Pod šljemom duva pastir u frulu s
cijevima povezanim smolom, i mjesto vuka boje se plašljive ovce rata.
144

Na taj način nisu Morlaci mogli nikada postati

zemljoradnicima, i bojeći se uvijek novih ratova, nisu se brinuli
za to, da posjeduju i obrađuju zemlje. Iz tog istog razloga nisu
u staro doba nikad imali određenih međa na poljima.150 Tko će,
a da ne postane smiješnim u očima razumnih ljudi, poslije ovih
nesumljivih dokaza imati hrabrosti za tvrdnju, da su Morlaci
nekoć imali sklonosti za zemljoradnju? No sad su se vremena
promijenila, a s njima djelomično i naši Morlaci, koji se i nešto
više brinu za svoja zemljišta, ali će još biti potrebno mnogo
toga, prije nego se bude moglo kazati, da su kakvi takvi
zemljoradnici. Oni misle, premda to nisu nikad pokušali, da
njihove zemlje ne bi mogle rađati plodovima svake vrste, pa i
ta predrasuda doprinosi, da postaju još nemarniji. Istina, i
pametni ljudi misle, da ista zemlja ne može biti prikladna za
proizvodnju različitih stvari.

Non tellus eadem parit omnia; vitibus illa

Convenit, haec oleis, hic bene farra virent.151

150Stari Skiti, od kojih su potekli naši Morlaci, nisu po svjedočanstvu

mnogih historičara nikada imali određenih međa na poljima.

Immetata quibus iugera liberas

Fruges et Cererem ferunt

(Neizmjerena polja donose im neograničene plodove i žito). Ovaj se običaj

nešto malo sačuvao sve do danas. Tako polje zvano Jasensko u sinjskom
okrugu, nedaleko od rijeke Cetine, nema vlasnika već tko svake godine
dođe prvi da ondje sije, taj bere i plod. Odatle nastaju loše posljedice za taj
lijepi komad polja, tako da oni, koji ga primitivno obrađuju, nemaju od
njega nikakve koristi, a to zato, što se neprestano sije, a nikad se ne gnoji. A
tko će ove godine gnojiti zemlju kad ne zna, hoće li sutra biti njegova? Čini
se, da bi bilo vrlo pametno razdijeliti ono polje onima, koji nemaju ni
komadića zemlje. Tako bi se i nešto bolje obrađivalo.
151 Ne rađa ista zemlja svačim; onoj pristaje vinova loza, ovoj maslina, a

drugdje dobro uspijeva pir.

 145

Ali ima zemljišta, koja su vrlo blizu jedna drugima, a

prikladna su za različitu proizvodnju, tako da jedno rađa
jednim, a drugo drugim. Za to je dakako potrebno dugo
iskustvo, da se različiti proizvodi mogu prilagoditi tlu. To bi
Morlacima bilo na veliku korist, ali njima treba mnogo
običnijeg znanja, prije nego iskoriste ove posebne razlike. Da li
su pak njihova zemljišta podesna za različite proizvode, to je
stvar, za koju ne treba mojih dokaza, i bilo bi očito dosadno
prepisivati i brbljati stvari, koje su o tom već sto puta rečene i
napisane, a od kojih nema nikakve koristi. Koristi bi bilo onda,
kad bi se počelo u praksi provoditi ono, što su već iskušali i što
naučavaju mnogi drugi slavni vještaci u zemljoradnji.
Morlaci su već dosad na mnogo načina prisiljavani na
obrađivanje zemlje, ali nijedan od tih načina nije uspio.
Revnost, kojom je preuzvišeni proveditur general Carlo
Contarini nastojao da ih uvjeri o koristi zemljoradnje, nije
nimalo pomogla. Isti ih je preuzvišeni general dao opskrbiti
različitim sjemenom i uručivao im ga je bez ikakve naplate, da
ga upotrebe i da iz njega izvuku svu moguću korist. Ali
usprkos tomu, što su na djelu vidjeli korist tih različitih
proizvoda, prestali su se tim koristiti, čim je prestao poticaj, i
ponovno su pali u svoje mrtvilo. Bez ikakve je važnosti i
primjer onih, koji imaju manje predrasuda; a što je još gore:
kad bi tko htio obrađivati zemlju drugačije, mogao bi od toga
imati nemale štete. Kad bi tko htio saditi drveće, vidjeli smo
već, da Morlaci ne bi bili sretni, dok ne bi sve do posljednjega
stabla iskorijenili. Javna vrhovna vlast, koja je umjela čitati u
tako čudnim srcima, naredila je svakomu, tko ima zemlje, da
zasadi barem dva stabla na svakom polju. Ni stoti ih dio nije
zasadio. Valjalo bi dakle tražiti druga sredstva, da se izvrše
vrhovne odluke, a da ne bude kažnjen sav narod. Po mojem su
uvjerenju sasvim djetinjasta mišljenja, prema kojima bi jedini
način, da se Morlaci natjeraju na rad, bio taj, da svi postanu
koloni (kmetovi). U tom bi se slučaju moglo pitati a tko će
146

nagnati gospodare zemlje, da potaknu kolone na rad?

Vjerojatnije je, da će zemlja procvasti i uznapredovati u
rukama onih, koji su uza nju privezani vlasništvom i
sigurnošću svojih posjeda, nego u rukama onih, koji su navikli
obrađivati da zemlju, za koju nemaju nikakve privrženosti u
slučaju kakve nesreće.152 Svaki će dobar otac marljivije
obrađivati svoj posjed, koji kani ostaviti sinovima, nego ako
ima u ruci tuđi, za koji se ne zna, čiji će poslije biti. Ali na
kakav bi se način Morlaci mogli nagnati na zemljoradnju? Bi
bila dovoljna obećanja i nagrade? Ne. Posebni zakoni, koji bi
ih obvezivali, ili kazne protiv prestupnika? Niti to. To bi bilo
sredstvo, s pomoću kojega bi se prepredeni ljudi mogli
obogatiti na račun Morlaka, a bez ikakve javne koristi. Ali da
se nađe revan sunarodnjak, privržen domovini iz više razloga i
tako plaćen, da ne bi imao potrebe da se na nedopušten način
okorišćuje malodušnošću Morlaka, to bi bilo sigurnije i
podesnije sredstvo, da se predobiju za ovaj korisni rad.
Neprestano bi poticanje imalo velik učinak. Kao kod svih
takvih novotarija, mora se dakako početi s jednostavnijim
stvarima i napredovati postupno i razmjerno prema znanju,
koje se postići. A kako nema jednostavnije stvari od sađenja
drveća, moglo bi se početi s tim, izabirajući najkorisnije, kao
što su na primjer murve, koje po dosadašnjem iskustvu lako
hvataju kod nas korijen, tako da svila divno uspijeva. Ja sam
čvrsto uvjeren, da bi Morlaci, videći kakva je korist od samog
murvinog lišća, s vremenom počeli njegovati sve proizvode,
kod kojih bi vidjeli, da im donose dobitak. Bilo bi zaista lijepo,
kad bi ovaj narod počeo svoj napredak sa zemljoradnjom, kojoj
se narodi vraćaju samo onda, kad su već postali uglađeni.

152
Koliko se puta ljudi u času srdžbe ne suzdržavaju od ubojstva i drugih
zločina samo na taj način, što se sjete dobara, koja ih vežu uz domovinu?
Tko posjeduje tuđa dobra, počinit će bez grižnje savjesti svaki zločin, jer
mu to ne će donijeti druge štete osim te, što će promijeniti vlast.
 147

Dalmatinska zemljišta nisu redovno neplodna pa bi prema tome

koristi od zemljoradnje bile i brojne i sigurne.
Drugo, od čega Morlaci tako reći žive i što je državi na
veliku korist, to su ovce i druga stoka sitne vrste, kojoj se broj
svake godine smanjuje radi silnog nemara, a u isto vrijeme i
radi veterinarskog neznanja. Svaka morlačka porodica ima svoj
tor, u kojemu ima po dvjesta, trista, šest stotina i više komada
stoke, ne izuzimajući ni siromašnije porodice, koje također
imaju stoke, samo u mnogo manjem broju.153 Mnoge od ovih
životinja pogibaju sad od zime,154 sad od gladi, a sad od
otrovne trave, koju Morlaci zovu metilj. Za sve bi te tri stvari
bilo lijeka, kad bi Morlaci imali obilne zalihe sijena, 155 da
prehrane stoku zimi, kad neprestani snijeg smeta pašu, i u
proljeće, jer je metilj samo u proljeće štetan.156 Ljeti — osim

153
U torovima siromašnih morlačkih porodica ima po četrdeset ili pedeset
komada stoke, što ovaca, što druge stoke te vrste. Kako je mlijeko njihova
najobičnija hrana, ne mogu zaista biti bez stoke.
154
Stoka ne pogiba od zime, jer je na otvorenom prostoru, kako veli Fortis.
Zimi je stoka uvijek pod krovom, ali nezgrapno načinjeni krovovi nisu
podesni da je oslobode od mortaliteta, kojemu je uzrok prevelika zima u
planinama.
155
Iste metode, koji se Morlaci drže u svojim porodicama, upotrebljavaju i
u postupanju sa stokom. Dok ima sijena, daju stoci obilno hrane, a kad ga
više nema, onda ne samo što ga kupuju uz skupe cijene, već ga katkada ne
mogu ni dobiti, tako da im stoka mora pogibati. Oni se pouzdavaju u
pašnjake, ali snijeg traje katkada deset ili petnaest dana, prije nego okopni, a
dok je na zemlji snijeg, ne može se dakako pasti.
156
Metilj je izraz, kojim se zapravo ne označuje neka biljka, već znači više
epidemiju i pogibanje. Ali kako od neke biljke, kojoj su nepoznati tragovi i
ime, katkada pogiba stoka, tako se toj biljci daje ime metilj, a tim se
izrazom označuje i neka vrsta crvi, koji se ljeti rasplođuju na glavi i na repu
životinja i koji ih često ubijaju. Kad ovce uginu ljeti, opažaju se na njima na
više mjesta neke rupice a naročito na jetrima. Morlaci, vjerujući uporno, da
ove bolesti dolaze od vještica, koje strijeljaju stoku strelicama, ne traže
drugog lijeka osim zapisa, to jest nekih sujevjernih pisama za milost, o
kojima ćemo jasnije govoriti kasnije. Vjerujući u takve stvari, napredovat će
silno u veterinarskoj vještini!
148

drugih uzroka, koji mogu nastati — pogiba vrlo mnogo stoke

od snježanice, koju stoka mora piti u planinama. Zato bi se
našao lijek, kad bi se iskopalo nekoliko zdenaca, u koje bi se
slijevala kišnica, koja bi služila za napajanje blaga, kako neki
Morlaci i čine. Ali mnogi Morlaci vele, da za kopanje zdenaca
treba novaca, a da ih oni nemaju, a ne vide, da izbjegavajući
trošak za planinske zdence, da stoka ne bi pila snježanice, trpe
još gore štete. Tako i jest. Morlaci su štedljivi samo onda, kad
im štednja donosi štetu.
149
150

§. XXIV.

Astrologija.

Iste ideje, koje vladaju među učenim mjesečnjacima nekih

kulturnih naroda s obzirom na astrologiju, vladaju i među
Morlacima. Kad žabe krekeću, kad se mačke grebu ili kad ovce
legnu u drugačijem položaju nego obično, sve to nepogrešivo
navješćuje, da će biti kiše. Jasno je, da i različit položaj
mjeseca, kad je mlađak, navješćuje također kišu ili vjetar. Više
je nego jasno, da o uštapu i mlađaku ne valja prati lanenih
stvari, jer će se raspasti. Kad se uveče o zapadu sunca vide dva
slijepa sunca, onda je to znak, da će biti kiše, a kad se pojave
ujutro, da će biti vjetra. Neka nitko ne misli, da Morlaci govore
o ovim meteorološkim predskazivanjima samo tako; oni
navode kao dokaz svoja opažanja, ali od stotine takvih
opažanja ne znam, koliko ih je istinitih. No hoćemo li ih zato
osuditi? Oni se ravnaju po onom istom, po čemu i obrazovaniji
astrolozi. Neki Morlaci pripovijedaju uostalom, da su bila dva
brata ciganina, koji su bili tako savršeni astrolozi, da se uvijek
obistinilo proročanstvo jednoga od njih. Jedan bi rekao, da će
biti kiše a drugi, da ne će. Jasno je, da je jedan od njih dvojice
uvijek imao pravo. To je slično proročanstvima kaluđera o
smrti ovog ili onog čovjeka njihova obreda. Jedan od njih
rekne bolesniku, da će umrijeti, a drugi, da ne će. Tko pogodi,
toga drže za proroka, a o onom se drugom ne govori. Morlaci
imaju svoju posebnu fiziku o postanku meteora. Sujevjerje
objašnjuje sve pojave. Tuču, kad je drugačija nego obično,
poslale su zacijelo vještice, a crni su oblaci njihovo boravište u
zraku. Vještac je i vihar, koji katkada prenese morske ribe na
planine. Gromovi su kola sv. Ilije, koji se zabavlja vozeći se po
nebu, a na kolima nosi vatreno oružje, kojim strijelja. Kamenje
 151

kristalizovano od munja, što se nalazi u koritima bujica i

drugdje, to su strijele, koje ranjavaju ljude kako je mislio i
gdjekoji filozof. Kad ga Morlaci nađu, nose ga sa sobom i
misle, da su sigurni od svake munje. A kako vjeruju, da
munjama upravlja sv. Ilija, slave ga Morlaci s nevjerojatnom
pobožnošću i svetkuju njegov dan čitav ili barem kao
polupraznik. Ako se katkada dogodi, da vol ili konj slomi nogu
ili što drugo, odmah misle, da su počinili grijeh, što su radili
toga dana, pa kako se ta pobožnost dobro slaže s njihovom
lijenošća, svetkuju ubuduće napola i uzimaju za zaštitnika
sveca, koji pada na taj dan. Uzročnici su ovih polupraznika,
koji bi mogli ispuniti pola kalendara, najčešće svećenici. Ne
misleći na potrebu poljskih radova, oni nagone Morlake
udaljene mnogo milja od crkve, da idu slušati misu, nalažući
im to kao dužnost, i kad to nije odredio auktoritet sv. matere
crkve, a katkada ih obvezuju, da dadu neku elemozinu, prije
nego što im dopuste da rade. Ove vrlo sablažnjive zloupotrebe
postaju od dana do dana sve nepodnošljivije. Iridine boje ili
duga znak su dobre ili loše berbe vina ili ulja. Naš Dalmatinac
Marko Antonije de Dominis bio je prvi, koji je iskustvom
dokazao uzrok duginih boja, a jedan se slavni ultramontanski
filozof nije stidio da sebi prisvoji njegov pronalazak.157 Čudo,
da ga Dalmatinci onih barbarskih vremena nisu proglasili
vješcem ili čarobnikom ali je rulji fanatika i neznalica ipak
pošlo za rukom da ga svojim progonima natjera u ludilo, a radi
nekih njegovih rđavo shvaćenih rečenica proglasili su ga
heretikom (krivovjercem), Taj je napadaj tako razdražio

157
Lovrić je ovdje imao pogrešno na umu Newtona, pa mu je to predbačeno
u knjižici Sermone parenetico, koju je 1777. u Modeni na obranu Fortisa od
Lovrićevih prigovora izdao Cresanin Pietro Selamer (pseudonim Fortisov?).
L. je u jednom pismu i sam priznao, da se ne radi o Newtonu, već o
Karteziju. Riječ je o otkriću Markantonija de Dominisa u djelu De radiis
visus et luci in vitris perspectivis et iride, Mleci 1611., a to mu je otkriće
priznao sam Newton. Op. pr.
152

Dominisa, da je, zaboravljajući, kako vele, dužnosti pravoga

kršćanina, napisao neke bezbožnosti protiv naše svete vjere. A
kako je među drugima bila i ta, da biskupi moraju imati isti
auktoritet kao i pape, bio je pozvan u Rim, gdje je na lomači
platio glavom za svoje naučanje.158 Vratimo se k Morlacima.
Oni imaju svoja opažanja i o sjevernim vjetrovima (buri), koji i
radi nedostatka drveća u nekim dalmatinskim mjestima, a
naročito u Sinju, duvaju tako jako, da nerijetko odnesu u zrak
slamnate krovove siromašnih koliba.159 Ako bura ne prestane
treći dan, onda traje četrnaest dana, a ako ne prestane četrnaesti
dan, traje sedamnaest dana, a dulje ne može trajati. O uštapu i
mlađaku traje obično po osam dana. No ova se opažanja ne
slažu s onima, o kojima izvješćuje Fortis govoreći o zračnim
pojavama u Primorju,160 a odatle slijedi, da bura nema točnih
perioda, i više je nego sigurno, da njezino trajanje zavisi od
slučaja. Pučko je mišljenje, da taj vjetar izlazi iz spilja u našim
planinama, ali to nikako ne može biti istina. Uvjeravalo me je
vrlo mnogo Morlaka, da su u planinama neke spilje — a jedna
da je u planini Prologu — iz kojih provaljuje vjetar najvećom

158
De Dominis je 1617. izdao u Londonu knjigu De republica ecclesiastica
libri X, u kojoj je pobijao papin primat i neke katoličke dogme. D. D. je
umro u zatvoru u Castel Sant´Angelo u Rimu 1624., a leš mu je radi
herezije spaljen na Campo dei Fiori. Op. pr.
159 Boraveći nekoliko dana u Turskoj, čuo sam, da bure više nema, ali da

prema Vlaškoj, gdje su u staro doba živjeli Morlaci, bura bijesno duva; za to
nam je svjedok Ovidije:
Tantaque commoti vis est aquilonis, ut altas
Aequet humo turres tectaque rapta ferat.
(Sjeveroistočnjak je, kad se jednom razmaše, tako jak, da sravnjuje sa
zemljom visoke kule i odnosi krovove). Bilo bi ipak čudno, kad bi bura,
krivudajući unutrašnjošću planina, dolazila iz Vlaške da pohodi nas u
Dalmaciji, provaljujući iz spilja naših planina. To bi bilo slično čudo, kao
kad bi iz kakva dunavskog rukava izvirale naše dvije rijeke Cetina i Krka.
Ali ostavimo takva mišljenja onima, koji se vole u mašti zanositi čudesima.
160
»Bura obično traje neparan broj dana, to jest jedan, tri, pet, sedam, devet,
pa sve do trinaest ili petnaest dana redom«. Fortis, p. 116. vol. 2.
 153

žestinom i za najveće ljetne žege, a ako se u takvu spilju baci

kakva teška stvar, da je vjetar odbija. Zimi bjesnoća toga
spiljskog vjetra ne raste nimalo, i da je bura u bilo kakvoj svezi
s njim, duvala bi vječno, a to ne biva. Morlaci vjeruju i to, da
će biti svake vrste žita u obilju, ako na dan sv. Jurja pada kiša.
Opaženo je, da na dan sv. Jurja nije bilo kiše, a žita je bilo u
obilju, i obratno. Vrlo je obična pogreška onih, koji su okorjeli
u nekom uvjerenju, da opažaju samo ono, što im odgovara.
Ali vratimo se k proročanstvima, što ih Morlaci izvode
iz nebeskih znakova. Imao sam prilike da skupim mnogo
čudnih mišljenja o pojavi kometa 1769. i o pojavi sjeverne
svjetlosti iste godine. Komet se je vidio više dana mjeseca
kolovoza prema ponoći, zatim ga je nestalo, ali se opet pojavio
u listopadu. Njegov je rep bio okrenut prema istoku, a to je bio
znak sigurne propasti Turaka u ratu, u kojem su onda bili s
Moskovima. To je bilo prvo mišljenje. No dogodilo se, da se je
28. studenoga iste godine osjetio potres, kakvih je po sjećanju
bilo malo u Dalmaciji. Tad su napustili himeričnu
pretpostavku, da je komet uzrok turske propasti, i počeli su
vjerovati, da je navješćivao strašan potres, a imali su i pravo,
jer se nije dogodilo gore zlo, radi kojega su ga mogli okriviti.
Uoči toga dana digla se iznenada uveče bura, a borba oblaka,
crnjih od ugljena, pokazivala je neku količinu električne tvari u
zraku. Iste je noći opaženo nekoliko puta sijevanje na vedru
nebu, a to je kadro u najvećoj mjeri zaprepastiti svjetinu, koja
tome ne zna uzroka. Ali kad je drugi dan svanulo, rastao je
bijes vjetrova sve više, a isto se tako uvećavala borba oblaka,
koji su se zbunjeno vrtjeli jedan prema jednom, a drugi prema
drugom vjetru. Na zemlji je najvećom žestinom duvala bura, a
prema podnevu, kad se osjetio potres, ona se još pojačala.
Krovovi kuća pokriveni opekom ili kamenom letjeli su po
zraku, i moglo se bez pretjeravanja reći, da je kamenje padalo
kao kiša. Mnogo ogromnih komada kamenja srušilo se s
vrhunaca brda na podnožje. Ne bih znao odrediti, koliko je
154

vremena trajao potres, ali mi se čini, da je trajao čitavu minutu,

ako ne i više, a čim je prestao, vidio se sam prah i dim, pa je
izgledalo, kao da gore krovovi kuća. Potres se uostalom nije
osjetio jednako u svim dalmatinskim mjestima, već negdje
više, a negdje manje, ali se nigdje nije osjetio toliko, koliko u
okolici Cetine, a to je vjerojatno radi mnogih spilja, koje se
ondje nalaze. Da je tko poslije toga događaja vidio Morlake,
našao bi bio kod njih više skrušenosti, da ublaže srdžbu božju,
negoli kod stanovnika grada Ninive, kad im je prorok Jona
objavio potop grada za četrdeset dana, ako se ne obrate. No
ono je bila stvar sveta i pohvalna, dok su ovdje nesklapne
izmišljotine, koje je izmislilo neznanje, a potvrdila zloba i koje
su zasluživale samo prezir, stekle takvo poštovanje, da se u njih
vjerovalo kao u evanđeoske istine. Svi su govorili, da je već
došao konac svijeta. Neki prorok da je prorekao, da se to ima
zbiti za deset godina, a da je sada upravo deseta godina. Nije
samo Morlacima glava bila puna ovih fantastičnih mišljenja,
nego i onima, kojima bi bila dužnost da ih uklone, a koji su
pritom došli na svoj račun. Sjeverna svjetlost je drugda značila
krv, koju će proliti zaraćeni narodi, pa su se vidjeli i ljudi kako
se bore u zraku, a sad je to bio jedan od mnogih znakova, da će
uskoro biti konac svijeta. Sjeverna svjetlost vidjela se je više
puta prema onoj strani, odakle duva bura, a kasnije je
promijenila položaj i krenula prema sjeveru i zapadu. Mjesec
sa križem, koji su ljudi unaprijed skloni takvim vjerovanjima
također vidjeli u mašti, proricao je isto tako uništenje ljudskoga
roda, a kad se na kraju pojavio izvanredni i još neviđeni
čovjek, nije se više ni časa moglo o tom sumnjati. O tom se
čovjeku pričalo ovo. Neki je Morlak, želeći dobro proslaviti
božić, gonio kući vino u dvije mješine, koliko je mogao
ponijeti njegov tovarni konj. Predviđajući, da za jedan dan ne
će moći stići na određeno mjesto, skrene u stranu, da prenoći u
nekakvu gaju, i tu na svoje golemo čudo zateče nekakva
čovjeka izvanredna stasa gdje vrti na ražnju i peče čitava vola.
 155

Kad ga Morlak ugleda, grdno se uplaši, kako svatko može

zamisliti, ali ga taj dobri čovjek ohrabri i pozove, da s njim
večera. Za večerom div — jer ga tako moramo zvati — izjede
čitava vola, izuzevši mali obrok, što ga je mogao pojesti njegov
drug, a poslije jela popije obje mješine vina, koje je Morlak
gonio kući, ali ih s najvećom točnošću isplati, davši za njih
Morlaku čak i više nego što su bile vrijedne. Opraštajući se s
Morlakom, reče mu, da je on Glad, što hoda po svijetu. Kako
se ta bajka širila, nastalo je vjerovanje, da div nije zapravo bio
Glad, nego Antikrist. A kako sjeverna svjetlost i potres, koji se
još u toku dvaju mjeseci ovda onda osjetio, nisu prestajali, bilo
je sasvim vjerojatno, da će se na pozornici pojaviti i Ilija i
Enoh. Tko je kasniji igrao takvu komediju, to se točno ne zna.
Preostaje mi još samo da zabilježim, koji je razlog, da
komet, koji je Morlacima proricao toliko nesreća, nije prorekao
ni prouzročio nijedne nesreće Talijanima i drugim
prosvjetljenijim evropskim narodima. Oni su, kako se može
pretpostaviti, po svoj prilici mislili, da komet nema s njima
nikakva posla. Tako je Vespazijan, kad se u njegovo doba
pojavio neki komet, rekao u šali ljudima oko sebe: »Ako ova
zvijezda kome prijeti, onda to može biti samo kralj Parta, koji
ima duge kose, a ne ja, koji sam ćelav«. No jedan je potres,
dosta sličan gore opisanom, bio kod nas već tri godine prije
ovoga, a nije se pojavio nikakav komet, da nam ga navijesti,
ako možda nije — prema vjerovanju ostataka aristotelske
sekte, da je komet leteći oganj, a ne prava zvijezda — donio
obavijest letom i noću, tako da ga nitko nije mogao vidjeti. Mi
nismo toliko neiskusni, da bismo se držali toga mišljenja, i
mjesto da vjerujemo, da su kometi i drugi nebeski znakovi
vjesnici sreće ili nesreće, idemo stopama Jeremije, koji veli:
»Ne učite se putu, kojim idu narodi, i od znaka nebeskih ne
plašite se«.
156

§. XXV.

Sujevjerje.

Ako su Morlaci ogrezli u najdubljem neznanju, kako smo A

primijetili drugdje, ne će biti čudo, što su i sujevjerni. No
sujevjerje je kao i moda: mijenja se od jednoga kraja i naroda
do drugoga, i kad ga nestane na jednom mjestu, počne
prevladavati na drugom. Kod Morlaka se sujevjerje ravna tako
reći po posljednjoj modi.

Zmija.

Od svih čudesa, što sam ih čitao u starim i novim

knjigama o zmiji, velikom božanstvu staroga doba, nema
čudnijeg od onog, što se čuje iz usta nekih Morlaka. U početku,
vele oni, bijahu tri sunca, sva tri preko mjere vruća, a kako
zmija nije mogla podnijeti njihove vrućine, namisli ih
progutati, ali joj ne pođe za rukom da proguta sva tri, već samo
dva i polovinu trećega, tako da je po njihovu mišljenju sunce,
što obasjava svijet, samo polovina sunca.161 Ali ako se ljeti ne
može podnijeti ni vrućina ove polovine sunca, onda je sigurno,
da bi vrućina triju sunaca bila još nepodnošljivija, tako da je po
njihovu mišljenju bilo na neki način potrebno, što se tako zbilo.
Zmija je poslije grijeha osuđena da se krije pred licem sunca
među kamenje i pod zemlju, gdje je ponajviše njezino
boravište, a sunce otad svaki put, kad netko ubije zmiju, veli
onome, tko ju je ubio: »Cvala ti desnica«, a ako je tko može
ubiti, a ne ubije je, onda veli: »Usahla ti desnica«. U ovoj bajci
ima nešto istočnjačko, i čudno je, da se po predaji sačuvala kod

161
Parheliji, koje Morlaci nazivaju slipim suncima, jesu ona sunca, koja je
progutala zmija.
 157

nekih naših Morlaka. Ali zmije čuvaju i blago. Kad netko naiđe
na mnogo zmija, onda je to po mišljenju Morlaka sretan znak.
Jako se čudim, da su primorski vodiči, koji su Fortisa vodili na
Biokovo, htjeli ubiti njegova druga, što je tobože htio na njih
baciti zmiju,162 jer da se općenito misli, da je naići na putu na
zmije zao znak. Jedan od tih istih vodiča izvijestio me je, da
niti on niti njegov drug nisu ništa takvo učinili i da su sve tužbe
na njih krive. Ali ako treba birati između Morlaka i Fortisa,
treba prije vjerovati Fortisu.

Dobri ili zli genij.

Dobra srića i Nesrića dva su stara morlačka božanstva,

koja odgovaraju dobrom i zlom geniju starih naroda. A pravo
reći, nesrića znači i sad vraga, koji je zli genij, pa je dobra
srića prema tome dobri genij. Ne ulazim u pitanje, da li su
Morlaci ovo istočnjačko vjerovanje donijeli sa sobom sa
sjevera, ili su ga naučili od Rimljana. Primjećujem, da kad
hoće nekoga uvjeriti o kakvu dobru događaju, još kažu jedan
drugome:

Srića te gleda,
Nesrića ti ne da.
to prevedeno po smislu na talijanski znači:

La sorte non ti è bieca,

Ii diavolo ti accieca.

To otprilike znači, da sreća, t. j. dobri genij, vodi pravim

putovima, a vrag nepravim. No ovo su krivo uvjerenje skoro
iskorijenili iz njihovih mozgova čuvari kršćanske vjere, koji su

162
Vol. 2. p. 114.
158

ih uvjerili, da nad kršćanima bde samo anđeli čuvari, a da je

vragovima dopušteno da ih napastuju. No i pored tako jasne
istine, da se ne izgubi stari običaj, ne mogu zaboraviti svoje
božanstvo Sriću, t. j. dobroga genija, kojega zazivaju naročito
za bučnih dana i ne znajući, što i govore, i igrajući se s njim
kao pjesnici sa Bakhom. I Rimljani su na gozbama imali boga
Genija.

Indulge Genio; carpamus dulcia, nostrum est

Quod vivis; cinis et manes et fabula fies.163
Pers. Sat. 5. v. 120.

Opsjednuti.

Među našim Morlacima ima mnogo opsjednutih. Ne

govorim o pravim opsjednutima. Tractent fabrilia fabri.164
Govorit ću samo o onima, koje radi neznanja smatraju
opsjednutima, ili koji se pretvaraju od fanatizma ili lopovluka.
Treba priznati, da Morlaci sada ne žive u tako grubom
neznanju, da bi kao nekoć vjerovali, da su padavičavi ljudi
opsjednuti. Iz njihovih je glava nestalo onog istočnjačkog
sujevjerja, radi kojega su Izidini svećenici hodali po svijetu
oslobađajući s pomoću zlata budale, koje su bile pod vlašću
Tifonovom. No inače je svaka bolest, koja nije česta i kojoj se
ne zna uzrok, đavolja bolest. Luđaci su gotovo svi opsjednuti.
O tome mi upravo pada na pamet jedna pjesmica od tri stiha,
koju je, kako sam čuo, više puta pjevao neki Morlak, a u kojoj
se vrag tuži na one, što ga krive radi svojih ludosti:

163
Prepusti se geniju! Uživajmo slasti; naše je samo ono, što proživimo, a
bit ćeš prah, sjena i puka riječ.
164
Neka se onim, što pripada zanatu, bave zanatlije.
 159

Nesrića se po gori tužila:

Maniti mi ljudi dodijaše;
Pobudale, pak nesriću krive.

Što da još kažem? Kažem li, da katkada i pijance

proglase za opsjednute, možda će se tkogod nasmijati. Ali ako
ipak valja vjerovati očevicu, onda mogu reći, da sam svojim
očima vidio ovaj slučaj. Jako vino i prepun želudac doveli su
nekog Morlaka u takvo stanje, da je izgubio dar govora i da se
je stao đavolski previjati. Odmah pođoše po cokulaša. Taj
dođe, i misleći da je Morlak opsjednut, počne zaklinjati. Ne
prođe mnogo vremena poslije zaklinjanja, kad Morlak počne
izbacivati sve ono, što mu je otežavalo želudac, i odmah osjeti,
da mu je bolje. Nato cokulaš stane srdito grditi pijanca, a ja,
videći to, dodam: »Ta veselite se, oče; istjerali ste mu iz tijela
velika vraga«. Tako srdžba prijeđe u šalu, i fratar pođe u svoj
samostan, a Morlak kući. Neki drže, da je zaslužno biti
opsjednut, jer se vjeruje, da su opsjednuti ljudi sveti mučenici
naših dana Zato su se nekoć mnoge morlačke žene iz ambicije,
da postanu svetim mučenicama, pretvarale, da su opsjednute.
Tvrdi se, da zaklinjači nisu imali snage da iz njih istjeraju
đavole, ali da su to čudo učinili muževi svojim batinama.
Batinom su se zaista izliječili i mnogi od onih, koji su se iz
lopovluka pretvarali, da su opsjednuti.

Sni.

Morlaci mnogo vjeruju snima, a odatle zaista potječu

bezbrojne praznovjerice i kod kulturnih naroda.

Maxima pars hominum morbo iactatur eodem.165

165
Najveći dio ljudi pati od iste bolesti.
160

Po snovima se je nekoć proricala budućnost, a što je još gore,

proriče se još i danas. Ima šarlatana, koji tvrde, da će po
snovima pogoditi, koji će brojevi na lutriji izaći kod budućeg
izvlačenja, a ima i budala, koji im vjeruju. Predrasuda dolazi
odatle, što se pamte snovi, koji se slučajno ispune, a
zaboravljaju se svi drugi, koji se ne ispunjavaju. Ali naši
Morlaci znadu i za to naći izgovor. Kad tko usni, da je na
nekom mjestu našao blago, pa se probudi razočaran, a ne nađe
ga, ni kad se u potrazi za njim požuri na mjesto, o kojem je
sanjao, ne će ipak priznati, da je san lažan,166 već će radije
okriviti vraga (koji nema nikakve sveze s njihovim
ludovanjem) veleći, da je vrag nekamo prenio blago ili ga
pretvorio u zemlju ili ugljen, da mu ga drugi ne bi odanle odnio
(jer vrag, vele, poslije sto godina dolazi po blago, kao da mu je
potreban novac). Drugi put Morlaci vide u snu duše svojih
rođaka, prijatelja, znanaca i drugih. U takvim se slučajevima
obraćaju radi objašnjenja snova pastirima duša, koji im kažu,
kako javljanje pokojnika znači, da im je vrlo potrebna pomoć u
elemozinama, misama i molitvama, da budu oslobođeni iz
čistilišta, a Morlaci odmah čine sve, da pomognu svojim
bližnjima. Po revnosti Morlaka prema mrtvima moglo bi sto
takvih snova osiromašiti čitava sela.

Vještice

Vještice, koje su u mnogim krajevima izašle iz običaja,

igraju još veliku ulogu kod Morlaka. One su u ilirskom jeziku
poznate pod imenom vještice, a to su one, što noću kriješte i

166
Tacit piše o nekom Basu, koji je tako vjerovao u svoje snove, da je u
razočaranosti sam pošao u smrt, jer je jednom sanjao o blagu na nekom
polju, a nije ga našao. An. 16.
 161

lete vadeći srce djeci u kolijevkama. Tako su mislili i Rimljani,

ostavljajući to sujevjerje u naslijeđe Morlacima.167 Na taj se
zanat kod nas daju samo varalice i prosjaci, ali ih se neznalice
uza sve to boje. Što se tiče žena, koje hoće da budu vještice, te
su obično iz redova onih, koje su već ušle u neke godine, a
ljute su, što se nisu udale, pa se daju na taj zanat. Čini se, da su
u tom slične budalastim grčkim Sibilama, koje su sebi uvrtjele
u glavu, da će prorokovati u vrlo lošim stihovima i od toga
živjeti, a to im je zaista i polazilo za rukom. Dovoljno je poznat
slučaj one žene, koja je Tarkviniju Prvomu ponudila devet
knjiga Sibile iz Kuma, pa ih je, ne mogući dobiti željenu
cijenu, od prkosa spalila šest, a onda mu je druge, što su još
preostale, prodala za dvostruku cijenu od one, koju je tražila za
svih devet zajedno. Te su knjige stekle takvu vjeru, da je bio
običaj kazati, kad je tko htio nekoga uvjeriti, da govori istinu:
»Imajte na umu, da vam recitiram list iz Sibile«.
Credite me vobis folium recitare Sibyllae168

167 Nocte volant puerosque petunt nutricis egentes

Et vitiant cunis corpora rapta suis.

(Lete noću i traže dječake bez dadilja, pa im osramoćuju tjelesa). Ali

Morlaci vjeruju, — što Rimljani nisu vjerovali — da se vještice pretvaraju u
leptire, koji se zato i zovu vištice. Čini se ipak, da je to sujevjerje strana
podrijetla, Ako se ne varam, naziva Dante u jednom stihu svoga božanskog
djela dušu anđeoskom leptiricom:

Nati a formar l´angelica farfalla

(Rođeni da postanemo anđeoskom leptiricom, Cist. X. 125), a to je po

mišljenju sujevjernih ljudi upravo ona, što ostavlja tijelo vještica i čini svoja
čudesa poslije takve metempsihoze. I dječaci bi se grohotom nasmijali, da
čuju takve priče. Nec pueri credunt nisi qui nondum aere lavantur (To ne
vjeruju ni dječaci, osim onih sasvim malih, koji se još ne kupaju za novac u
javnim kupalištima).
168
Vjerujte, da vam recitiram list Sibile.
162

veli i Juvenal, koji se je po svoj prilici rugao njihovoj

nepogrešivosti. Poštovanje grčkih Sibila kod starih prešlo je
kod Morlaka na vještice. Ako netko slučajno nešto pogodi, ili
stane proricati radi prevare, odmah se kaže, da je čarovnik. Ovi
su čarovnici strah i trepet svih Morlaka. Ako netko nenadano
oboli hodajući noću, uzrok su bolesti čarovnici i vještice. Ako
umre dijete, izjele su mu vještice srce. Vještice čine i druge
bezbrojne čarolije. One noću plešu na svim raskršćima. Tko bi
ih želio vidjeti, neka se preporuči sujevjernim ljudima, koji ih
vide u mašti. Boravište su vještica u zraku crni oblaci, a na
zemlji orahova stabla, kojih se zato također valja čuvati.
Morlaci su, da se pravo kaže, opazili, da su mnogi, koji su
spavali pod orahom, bijedno poginuli. Za njih dakako nema
sumnje, da su uzrok te smrtnosti vještice. Filozofi nalaze tome
uzrok u isparivanju oraha, ali Morlaci nisu filozofi. Ali ako
vještice čine ljudima zlo, mora biti i netko, tko će ih osloboditi
od toga zla. Ostavimo po strani zapise, o kojima ćemo govoriti
na kraju ovoga paragrafa, ali moramo spomenuti baornice, koje
nas čuvaju od vještica, samo ako ih platimo. Rečeno mi je za
jednu od njih, da je po njezinu naputku, kad vještice izjedu
srce, najsigurniji lijek pojesti pečena morskog pužića, jer onda
srce ozdravi. Ako dakle želimo biti sigurni od svake čarolije,
valja se sprijateljiti s baornicama. Ali tko se obraća njima, ne
može (kako je i pravo) biti odriješen od otaca cokulaša, a
razlog je jasan. Zar su ove baornice, koje štite od vještica, nešto
drugo nego poganska boginja Carna (Karna), koja je vještice
držala daleko od dječjih koljevaka? Rimljani su je visoko
poštovali:

Prima dies tibi, Carna, datur: dea cardinis baec est;

Numine clausa aperit, claudit aperta suo.169

169
Prvi je dan, Karna, posvećen tebi: to je boginja stožera na vratima;
svojom božanskom moću otvara, što je zatvoreno, i zatvara, što je otvoreno.
 163

Nije vrijedno truda pripovijedati o drugim beskrajnim

budalaštinama o vješticama, u koje vjeruju Morlaci, jer su to
one iste budalaštine, o kojima su pisali latinski pisci. Ipak treba
napomenuti, da svoja najčuvenija djela izvršuju u noći uoči
Jurjeva i uoči Ivanja 23. lipnja. Tko bi ove posljednje noći
mogao sabrati sjeme biljke paprad,170 mogao bi saznati sve, što
se zna i misli na svijetu. Ali vještice ne dopuštaju, da joj se
čovjek približi. Poslije noći uoči Ivanja spomenutog sjemena
više nema. Ali Morlaci ne znaju, da biljka paprad ima sjeme na
hrptu, i da je to razlog, što ga ne mogu naći. Na vratima
morlačkih kuća vidi se redovno pričvršćen vučji, volovski ili
koji drugi rep, koji služi mjesto kvake, da se vrata mogu
privući k sebi. Posumnjao sam nije li to ostatak onog starog
sujevjerja, radi kojega su na vrata vila metali vučju gubicu
protiv vračanja, jer je brada služila za vršenje čarolija. Kako je
Plinije zapisao, bilo je prema kazivanju ljudi ukorijenjeno
mišljenje, da vučja gubica štiti protiv vradžbine, pa se zato
meće na vrata vila.171 Vješci i vještice čine svoje čini kostima
pokojnika, biljkama i sličnim neukusnim budalaštinama, i
premda nemaju nikakve snage, nije među Morlacima
dopušteno sumnjati o njihovoj moći. Ne ću da ispitujem, kakav
je ponor fanatizma, neznanja i okrutnosti bio uzrokom, da su
naši Morlaci nekoć bili pripravni spaliti svakoga, za koga bi
otkrili, da se prikazuje kao vještac, ili o komu su to sebi
uobrazili. Hoću da kažem samo to, da toga nisu naslijedili od
starih Rimljana (od kojih imaju mnogo praznovjerica), jer je
kod Rimljana bilo mnogo bezumnika, koji su se prikazivali kao
vješci, ali nije bilo fanatika, koji bi ih spaljivali. Tartarotti je
bjelodano dokazao, kako su budalasti oni, koji vjeruju u
vještice, pa je zato vrlo dobro rekao jedan pjesnik:

170
Paprad je biljka filice (lat. filix).
171
Plin. lib. 28. cap. 10.
164

U vještice neke vjeruju tek lude,

Jer ih nije bilo, nit ih ima danas;
Laže, tko protivno tvrdio vam bude.

Vukodlaci.

Vampiri, koje Morlaci zovu vukodlacima, lutaju noću

kao i svi drugi duhovi, a stvaraju se od same ljudske kože,
naduvene od vraga i napunjene krvlju. Vele, da ta nesreća
snađe sve one, ispod kojih od časa smrti do časa pogreba prođe
kakva mala životinja kao pas, mačka, miš i t. d.172 Za
vukodlake se ne kaže, da sisaju dječju krv, kako veli Fortis.173
Neprilika, koja nastaje od njih, sastoji se samo u tome, što
siluju tuđe žene, koje se ne stide pripovijedati, kako su ih
vukodlaci prisilili, da pristanu na njihove želje. To su, kako se
vidi, duhovi, koji vole preljub. Morlački župnici imaju različita
sredstva protiv vukodlaka. No katkad se događa, da morlačke
žene (naročito, ako su ljepuškaste) u isti dan, kad imaju kod
sebe sredstvo protiv vukodlaka, budu ponovno silovane, tek što
se smrkne, samo ako im nema blizu muževa, jer se čini, da se
vukodlaci jako boje ljubomornosti muževa, tako da se ženama
javljaju samo onda, kad su same. Da pak koji muž zatekne
vukodlaka na djelu sa svojom ženom, drži se, da bi vukodlak
skočio na njega i da bi se katkada još i inače brutalno
izdovoljio na njemu. Tko zna, nije li to nježna opomena
muževima, da vukodlake, koji su ponajviše crni, ostave na
miru, ako ih ugledaju? Tako kod nas poena ljudi iskorišćuju
tuđe neznanje, da zadovolje svoje želje.

172
Sličnu praznovjericu imaju Jevreji, koji se, ako netko prođe ispod
mrtvaca, kad ga nose putem, vraćaju kući, da ga odanle opet ponesu u grob.
173
Morlaci ne vjeruju ni u druga čudesa, o kojima pripovijeda Fortis, pa
tako ne probadaju niti potkoljenice, da me bi postali vukodlaci.
 165

Macić

Morlaci drže, da je Macić neki mladi vukodlačić.

Opisuju ga kao vrlo mila i lijepa dječaka. To je đavolčić, protiv
kojega nema sredstva, tako da ga ne možeš odagnati od sebe.
Veli se, da se zadovoljava tim, što čovjeku služi, a spava pod
gospodarevim krevetom, da bude spreman na svaku njegovu
zapovijed. Netko vidi u njemu anđela, a netko ga smatra
vragom. Odatle nastaje mišljenje, ako netko dobro shvaćenom
štedljivošću postane bogatiji od drugoga, koji bi to morao biti
po svojim posjedima, da ima Macića u kući.

Mora

Incubus starih naroda zove se kod Morlaka mora. To je

vještica, koja noću sisa krv ljudima različite starosti, samo ne
djeci, jer je ovo posljednje zanat drugih vještica, a sve vještice
ne čine iste čarolije. Prema spolovima, što ih mora progoni,
ona je muško ili žensko, a to zavisi od onih, u koje se zaljubi.
Dok je mora na čovjeku, ne može se disati. To je vrlo čudno
zaljubljivanje. Stari su liječnici opisivali inkuba kao san o
nečistom koitusu s đavolom. Međutim nas razum uči, da
čovjek radi navale krvi, radi ležanja na leđima ili radi toga, što
mu je glava suviše nagnuta natrag, često osjeti, da mu nestaje
daha i da ne može govoriti, pa se tako čini, kao da je nad njim
netko, tko hoće da ga zaguši. Nije čudo, da je radi pojave, koja
nastaje u polubudnom stanju, nastalo sujevjerno vjerovanje u
more, a to su smarre ili peseroli, kako u običnom govoru vele
Talijani.
166

Bauk.

Tko zna, što je kod starih naroda bio Protej, može lako
zamisliti i što je bauk, ili kod Morlaka maninorgo, i lako će
doći do zaključka, da je taj bauk bajka. On se pojavljuje
ponajviše u obliku magarca i biva čas veći, čas manji. O njemu
se pripovijeda bezbroj zgoda, a pripovijedaju ih oni, koji su
povjerovali, da je bauk zaista magarac, pa su uzjahali na nj. On
je u tom slučaju kadar ponijeti čovjeka do iznad kakva drveta,
ili pak najednom iščeznuti, da se na kraju pretvori u vrlo
smrdljivu tvar i ostavi čovjeka zagnjurena u nju, tako da se s
teškom mukom očisti. Ali kako Morlaci znadu, kako nastaju
svi duhovi, tako znadu i kako nastaje ovaj. Vještice postaju
tako, da se mažu nekom mašću, koja je meni nepoznata.
Vukodlaci nastaju od đavolova daha, t. j. tako, da đavo nadune
ljudsku kožu, kako smo vidjeli. Bauci pak postaju od neke
smrdljive tvari. Ovo je uistinu rezoniranje; ali zaslugu za ovo
rezoniranje dugujemo onima, kojima je glava puna drugih
ludosti, još dosadnijih od ovih.

Jeka.

Čak je i jeka, koja nikada nikomu ne škodi, po mišljenju

Morlaka duh, koji se zove vada. Takva je sudbina neznalica:
sve je ono natprirodno, čemu ne znamo uzroka. Tako Morlaci
noću čuju, kako njihovu glasu odgovara neki drugi glas, ali kad
pođu ispitivati, da li je to tkogod od živih, uvjere se, da nije.
Stanu i opet govoriti glasno, pa opet čuju, da netko odgovara,
ali ne vide nikoga. To je dakle neki duh, koji ne čini drugoga
zla, vele Morlaci, osim što se drugome ruga; a duha, koji se
drugima ruga, valja da se čovjek i boji.
 167

Noćne utvare.

Morlaci su vidoviti do najvišeg stepena. Bolesna mašta,

predrasude i strah postaju uzrokom, da se njima pojavljuje sve,
što sebi uobraze. Oni vide na hiljade sablasti, a katkada i ne
samo u mašti. Neka se ne misli, da tim mislim prave sablasti.
Ovo, što ću sada ispripovijedati, objasnit će nam, tko su te
sablasti. U nekom selu nedaleko od Sinja umrli su u roku od
osam dana muž i žena bez nasljednika. Stanovali su u
iznajmljenoj kući. Poslije njihove smrti pošalje gospodar kuće
nekog čovjeka, da čuva kuću. Ali čudna li slučaja. Kad se
čuvar nastanio u kući, napadoše ga već prve noći dva duha u
bjelini, a to su sigurno bili supruzi, što su nedavno umrli.
Hoćemo li vjerovati čuvaru, držali su ga u tako čvrstu zagrljaju
u krevetu, da se prema tome mogu očito i duhovi čovjeka
dotaći. Ali što su htjeli? Htjeli su, reče čuvar, da se odsluži
nekoliko misa za njihovo brzo oslobođenje od čistilišta.
Njihove se želje ne ispuniše, i čuvar je smatrao, da je ta utvara
bila san. Druge noći dođu mu duhovi opet u pohode i ugase mu
malo svijetlo, što ga je imao u sobi. Nato se začuje po cijeloj
kući strahovita treska lanaca, kamenja i svega, od čega može
nastati velik urnebes, i duhovi kažu zapovjednim glasom
čuvaru, da će se oni već znati osvetiti, ako se ne izvrši ono, što
oni traže. Lako je zamisliti zaprepaštenost čovjeka, koji ima
viđenja, kad čuje ovakav uljudni poziv. Čuvar nije vjerovao
sam sebi. On sazove skup ljudi sklonih sujevjerju, i ti pođu da
poslušaju tresku, koja je noću nastajala u toj kući, ali su,
smetnuvši s uma narodnu hrabrost, mudro stajali vani i odatle
slušali. I dok su svi pažljivo i mirno stajali, da čuju to čudo, o
kojem se priča, nastane najednom po kući takva treska, kao da
će se kuća srušiti, i sasvim je shvatljivo, da su svi nagnuli u
bijeg ni ne okrećući se, da vide, da li ih tko progoni. To je bilo
dovoljno, da fantastični ljudi povjeruju, da ondje mora biti
168

duhova. Pomisliše, kako da ih se riješe, a to nije bilo teško

pogoditi: trebalo je samo do kraja izvršiti sve, što duhovi traže,
i kad je to učinjeno, duhovi se nisu više čuli. Kaže se, da
ovakve utvare često namještaju kaluđeri, kad koji Morlak
njihova obreda umre, a da im ništa ne zavješta. Spomenuti se
događaj smatrao istinitim (a mnogi ga smatraju još i sada) sve
dotle, dok neki Morlak, manje sujevjeran od ostalih, nije pošao
da pregleda tu kuću, gdje su se duhovi noću zabavljali dižući
buku, i dok nije našao, da je blizu kućnih temelja rupa, kroz
koju je mogao ući čovjek, a da ne bude viđen, a našao je još i
ostatke vrpčica pričvršćenih za stvari, kojima se mogla
proizvesti buka, i rupe, kroz koje su mogle proći te vrpčice,
tako da se je stojeći izvana mogao unutra izazvati šum. I sad ja
pitam, kakvi su to duhovi? Ali treba ispričati i Morlake, što su
puni ovakvih fantastičnih mišljenja, kad se zna, da se odgajaju
u takvim predrasudama, kojih im nije mogao istjerati iz glave
ni Plinije sa svom svojom mudrošću. »U Ateni je bila« — to su
njegove riječi — »prostrana, ali zloglasna i kužna kuća. U
noćnoj se tišini čuo iz nje zvek željeza, a ako si pozornije
slušao, odzvanjao je zveket lanaca, najprije daleko, a onda
blizu; zatim bi se pojavljivao star, mršav i prljav lik sa
zanemarenom bradom, strašnom kosom i nogama u okovima, a
u rukama bi nosio lance i njima zveketao. Iza toga bi i oni, koji
nisu tamo stanovali, provodili od straha tužne i okrutne
noći«.174 U Sinju je neka kuća, u kojoj su se duhovi okrepljivali
i činili po koju bezočnost stanovnicima, ali otkad u njoj stanuje
jedan liječnik bez predrasuda, nestalo je duhova.

174
Plin. lib. 7. Ep. 27.
 169

Divlji oganj.

Nekoć je, mislim, divlji oganj zaprepaštavao Morlake.

Sada je divlji oganj — ili svjećice, kako oni vele — znak, da su
ondje duše nekih pokojnika, ako je oganj modar, a ako je
crven, onda je to znak, da je ondje blago.175 No uza sve to, što
se znadu ovi uzroci, uzrokuje divlji oganj neki strah. Ali da
Morlaci znadu, da na grobljima, u kloakama u močvarama i na
svim mjestima masnim radi masne (trule) tvari, koje ondje ima
u izobilju, mora nužno nastati divlji oganj, prestao bi njihov
strah, samo ako bi im fizika otaca cokulaša dopustila da
spoznaju istinu. A tko bi ih uvjerio, da ambuloni — također
divlji oganj — što trče za onima, koji od njih bježe, a bježe
ispred onih, koji idu za njima, nisu zli dusi? Još će vrlo mnogo
vremena proći, dok Morlaci shvate, da ambuloni idu za
čovjekom, jer ih lakše nosi uzgibani zrak, i da bježe pred
onima, koji ih progone, jer ovi komprimiraju pred sobom zrak,
koji svojom elastičnom snagom tjera ambulone u bijeg. Kod
Morlaka je jako rašireno i vjerovanje u to, da se katkada otvara
nebo. U tom ćeš času, vele oni, dobiti od neba svaku milost,
koju zatražiš. Ne dobije je nitko, jer nitko nije tako brz, da je
zatraži u onom času, kad se nebo otvori. Nije li ovo otvaranje
neba možda zvijezda, što pada? Ne; to je nešto više. To je

175
Mene su više puta zvali na iskapanje blaga na mjestima, gdje se opažao
divlji oganj, ali sam tu sreću uvijek luđacima odbijao. Ne može se izraziti,
koliko je u glavama nekih ljudi ukorijenjena budalasta lakomost za
traženjem blaga i ludo vjerovanje, da će ga naći s pomoću nekih znakova,
koje su izmislili lopovi, a sačuvali sujevjerni ljudi. S jedne je strane šaljivo
slušati priče o buncanju nekih kopača blaga koji se tuže na vraga, što im je u
najzgodnijem času oteo nađeno blago. Da bi doznali, gdje je blago, uzmu
dvije maslinove šibe i načine od njih dvoje rašlje, koje se ukrste i koje
moraju držati dvojica, a one se onda uvijek bez sumnje naginju prema onoj
strani, gdje je blago. Ja sam se do suza nasmijao slušajući kako se neki
dobri fratar cokulaš mučio. da mi objasni fizički uzrok ove pojave. Ali to se
može oprostiti. Fizika, koju je on naučio, sva je skoro takva.
170

nenadan oganj, koji jako zasja i kojega vrlo brzo nestane.

Zadaje strah, jer se rijetko pojavljuje. Ne pojavljuje li se
katkada, veli Seneka, šupljina etera, koji se povlači natrag, a u
okrugloj šupljini velika svjetlost? Mogao bi čovjek uskliknuti:
što je to?

medium video descendere caelum

pallentesque polo stellas.176

U Senekino se doba to smatralo čudom, kao i sada kod

Morlaka.

Zapisi.

Kad se govori o sujevjerju, mislim, da se ne smiju

izostaviti zapisi,177 a to su neki listići za podjeljivanje milosti,
što ih raspačavaju pojedi morlački župnici, kojima se sva vrlina
sastoji u tom, da znadu misu naizust, a da je ne razumiju. Tim
se zapisima pripisuje moć, da mogu izliječiti svaku bolest i
nadjačati svaku vradžbinu, a što je još divnije čudo, s njihovom
pomoću mogu nerotkinje zatrudnjeti, dakle djeluju slično kao
na drugi način stari Luperci.178 Znam dobro, da bi u

176
Vidim gdje se po sredini spuštaju s pola nebo i blijede zvijezde.
177
Svaki je zapis presavijen u obliku pisamca u veličini od jednog ili dva
nokta. Na zapisu se izvana napiše bilo što, a unutra katkada nije napisano
ništa.
178 Da nerotkinje zatrudne, za to su se u staro doba brinuli svećenici

Luperci, koji bi skoro goli trčali gradom i udarali remenom, koga bi htjeli,
ne bi li imao djece. Ovidije govori o tom jasno:
Nupta quid exspectas? Non tu pollentibus herbis,
Nec prece, nec magico carmine mater eris;
Excipe fecundae patienter verbera dextrae,
Jam socer optati nomen habebit avi.
 171

prosvijetljenim krajevima ova vrsta pobožnosti bila vrlo

sablažnjiva, dok je to kod naših nedužnih Morlaka sveta stvar,
a svete zloupotrebe nadomješta pobožnost ovoga dobroga
naroda. Pa ako mnogi morlački svećenici i raspačavaju
spomenute zapise zato, da izbiju nedopuštenu dobit od
bojažljive lakovjernosti i od neznanja naroda, ipak mislim, da
to mnogi drugi možda čine čisto nedužno i sa svrhom, da čine
dobro. Fortis veli, da je navala Turaka željnih da se opskrbe
zapisima uzrok, što ta štetna roba ostaje na glasu. Ne usuđujem
se poricati, da i Turci traže od naših svećenika zapise, ali nisu
nikada došli do toga, kako hoće isti Fortis, da bi slali milodare
za služenje misa pred slikom bl. Djevice, i tko mu je dao tu
obavijest, taj je očito zbijao šalu. Drugo je apsurdno sujevjerje
vjerovanje u ugljen sv. Lovre, koji, smrvljen u prah, uništava
trodnevnu groznicu i pomaže kod mnogih drugih bolesti. Taj se
ugljen nalazi na dan sv. Lovre pod svakim kamenom, koji
čitavu godinu dana nije maknut s mjesta. Nisam siguran, ne
dobiju li Morlaci kilu tražeći pod ogromnim komadima
kamenja spomenuti ugljen. Najljepše je to, što ne nađu uopće
ništa, a ako što i nađu, onda je to ugljen kao i svaki drugi.
Ima i sujevjerja, koje je ostatak poganskoga sujevjerja,
a sačuvalo se pravo reći samo radi neznanja. Vidio sam u
nekim morlačkim crkvama obješene vijence od klasja, i htio
sam doznati, što to ima da znači. Morlaci mi rekoše, da se ta
vrsta vijenaca nosi u procesiji, kad se idu blagoslivljati polja.
Tako običavahu Rimljani u žrtvama zvanim ambarvalia
vjenčati Cereru klasjem.179 Smatra se zločinom mokriti na stare

(Snaho, što čekaš? Ni od moćnih trava, ni od molitve, ni od čarobne pjesme

ne ćeš postati mati; primi strpljivo udarce oplođujuće desnice, i svekar će ti
se uskoro nazvati djedom, kao što i želi)
179 Od zahvalnosti za obilje žita običavahu Rimljani vjenčati Cereru

klasjem. Spicea donet Cererem corona (Vijenac od klasja neka bude dar
Cereri), reče Horacije, a Tibul u prvoj elegiji svoje knjige:
Flava Ceres, tibi sit nostro de rure corona
172

grobove kao na sveta mjesta, i bolje je svakako mokriti po sebi

nego poprskati grobove ovom profanom tekućinom:

...... pueri, sacer est locus: extra

mejite180

rekli bi Morlaci otprilike s Persijem, kad bi koga vidjeli da

ondje mokri. Ove i slične gadne praznovjerice nije dobro
Morlacima spominjati, jer tko bi to učinio, bio bi ubrojen među
nevjernike i bezbožnike. Ima nade, da će ih vrijeme i pametni
svećenici malo pomalo sasvim uništiti, ako se tome ne opre
zloba.

§. XXVI.

Liječenje bolesti.

Premda Morlaci, kad su bolesni, nemaju ni liječnika, koji bi ih

liječio, ni jela, koja bi bolesniku koristila po Galenovim
pravilima, uza sve to imaju svoje posebne lijekove, koji se
sastoje od nešto malo jednostavnih stvari, izuzevši neka
neobična sredstva, koja se katkada upotrebljavaju i koja ne
upotrebljavaju svi. Univerzalan je lijek kod njih naći dobra
vina i rakije za bolesnike. Ako osjete, da im je teško na želucu,
upotrebljavaju rakiju, u koju uspu dozu puščanog praha, što im,
kako pripovijedaju, savršeno očisti tijelo, a to se lako može

spicea
(Plava Cerero, tebi neka bude s našeg polja vijenac od klasja), a u prvoj
elegiji druge knjige:
... Spicis tempora cinge, Ceres
(Cerero, ovjenčaj sljepočice klasjem).
180
Dječaci, to je sveto mjesto, mokrite izvan njega.
 173

vjerovati, kad se zna, da u sastavu puščanog praha ima i salitre.

Neki imaju i neobičniji lijek radi istog učinka: uzmu riječne
rakove, dobro ih stuku još žive, pa ih onda metnu na trbuh, i
takva izvanjska primjena djeluje jednako kao i najjače sredstvo
za čišćenje. Kad sam jednom došao u kuću nekog Morlaka,
vidio sam takvo čudo svojim očima. Trodnevnu groznicu jedan
liječi ovako, drugi onako, ali su sva su ta liječenja jednako
neobična. Neki se, da znojem istjeraju bolest, dobro pokriju
šćavinom i leže na leđima ispruženi prema suncu, ako je ljeto,
ili prema vatri, ako je zima. Drugi je način oslobađanja od
trodnevne groznice taj da bolesnik u kritično vrijeme snažno
hoda i da popije toliko vina, da se posve zaboravi. Mnogi se
zaklinju: da su s pomoću ovog lijeka protiv groznice savršeno
ozdravili. Tako je vrag istjerao vraga. Ima u toj stvari i drugih
liječenja, koja ostavljam po strani. Protiv reumatičnih boli
običavaju bolesnika ribati po leđima, ali tome ponajviše ne
pridaju velikog značenja. Kod protisli meću na bolnu stranu
užaren kamen umotan u suhu krpu ili proso dobro ugrijano na
vatri, a također umotano u krpu. Neki kod protisli popiju mišje
blato izmiješano u vodi. Ljubiteljima je medicine poznato, da
je Galen korio Ksenokrata, što je ljudima dao da gutaju blato,
kao da nije imao boljih lijekova. Ja nisam ispitivao, da li od
mišjega blata nastaju dobra isparivanja, kako tvrde neki pisci ni
od koga su Morlaci naučili taj lijek. Čini se uostalom, da se
mogu ispričati oni rijetki ljudi, koji ga upotrebljavaju, jer čine
za svoje zdravlje ono, što je car Komod, kako vele, činio po
sklonosti, miješajući izmetine u svoja najizabranija jela.
Začepljenost liječe napitkom sastavljenim od rakije, meda i
jelove smole, koji treba da malo uzavri, prije nego što se
popije, a taj je lijek dobar i za sušicu, kako tvrde neki Morlaci.
O djelovanju, što ga oni pripisuju biljkama, i o njihovoj
botanici mogao bi se napisati priličan svezak, ali bi djelo ostalo
nedovršeno, jer bi nedostajao univerzalan lijek, podesan da
iskorijeni sve bolesti, a to je misečina, kako ga oni zovu. No
174

ako tkogod od njih zabije sebi u glavu, da će ga naći, smatraju

ga ludim. Od ovih dosad spominjanih lijekova sastoji se opća
morlačka vještina u liječenju, ali je jedini njihov liječnik
ponajviše priroda.
Neki fantastični cokulaš, zvan o. Luka, da bi
neukusnostima, što ih je već prije štampao, pridružio još i
druge neukusnosti, naštampao je i u ilirskom jeziku knjižicu
Likarije priprostite, t. j. knjižicu o priprostim lijekovima, što ih
obično upotrebljavaju Morlaci. Prije svega treba znati, da je to
fratar, koji vjeruje u čaranja, vještice i u sve zle duhove, protiv
kojih ima posebnih i prekrasnih praznovjernih lijekova. On je
uostalom lektor jubilat, to jest vršio je sve najčasnije službe u
znanostima, što se običavaju davati našim fratrima. Prvi put je
objelodanio knjigu o nekadašnjem opsegu neretvanske krajine,
i našao se čovjek, koji je imao strpljivost da kritikuje te
budalasto napisane stvari dobroga oca. Drugi put je iznio pod
krivim imenom plemenitost i staro podrijetlo svoje porodice
prisvajajući sebi prezime slično svojemu181 i zamišljajući
budalasto u mašti neke natpise, koje tumači onako, kako mu se
više sviđa. Ali treba reći, da je sam dobro osjetio svoju

181
Koliko li ih se u Dalmaciji po sličnosti prezimena diči, da potječu od
kakve stare plemenite bosanske porodice! No svatko zna, da su vjersko
barbarstvo, osmanska tiranija i narodno neznanje tako zamrsili geneologije
porodica, da bi sada bilo uzaludno, kad bi netko htio unijeti svjetlosti u tako
davne ostatke starine. A onda, kako da sigurno dopremo do podrijetla
bosanskih porodica, kad su se naročito u staro doba prezimena mijenjala od
pokoljenja do pokoljenja? Pretpostavimo, da je Marko bio otac Filipu, Filip
Petru, a Petar Lovri i tako dalje. Filip, sin Markov, zvao se Marković; Petar
sin Filipov, Filipović, a Lovro, sin Petrov, Petrović. Moglo se slučajno
dogoditi, da su Filip, Petar i Lovro, otac, sin i unuk, sva trojica bili oženjeni
u istoj kući. Kako je moguće sačuvati genealogiju u takvoj zbrci? Koliko
bolje postupaju današnji Dalmatinci (govorim o onima, koji se ne stide
svojega slovinskog prezimena i koji ga ne potalijančuju). što ne mijenjaju
prezimena od oca na sina, već ostavljaju očevo prezime sinovima i
unucima.
 175

nevrijednost, pa se je, ne znajući steći glasa na drugi način,

pokušao proslaviti umišljenim plemstvom svojih djedova.
Treći put je prošle godine pod imenom jednoga svojeg sinovca,
koji mirno pase stado, premda ga nema mnogo, i koji nije
nikada znao čitati, naštampao gore spomenutu knjižicu Likarije
priprostite, a to je učinio zato, da potomstvo ne bi izgubilo svih
tih divnih stvari, što ih je on skupio i objavio, pokazujući sve
više, kako veli, koliko je njegova porodica korisna svijetu, i
dodajući u svojem bunilu: documenta damus, qua origine nati
sumus.182 Nisam mogao pročitati do kraja i ozbiljno tu njegovu
ogavnu knjigu. Ali po onome, što sam opazio na preskok, ona
sadržava više fratarskih negoli morlačkih lijekova. O. Luka se,
istina, udostojao navesti pisce, od kojih je uzeo svoje važne
vijesti, ali su ti pisci najvećim dijelom cokulaši, osim
auktoriteta babe Topuše i vračara. Ima i po koji miješani lijek,
koji se može nazvati morlačko-cokulaškim. Ostao sam jako
dirnut, da ne kažem sablažnjen, što naš fratar zna i po koji lijek
za keltske (francuske) bolesti (kojih naši morlaci nikako ne
poznaju, jer se slične bolesti još nisu jako raširile u narodu), a
zna i za neke oraške, što ih žene meću na stidne dijelove tijela
radi liječenja histeričkih učinaka. Da se zaustavi krv iz nosa,
uči, da treba metnuti bijeli papir pod jezik. Taj je lijek uistinu
vrlo prirodan. Tako se pripovijeda, da je neki bolonjski liječnik

182 Dajemo dokumente, da se vidi, odakle potječemo. — O. Luka, o kojem

ovdje govori Lovrić, jest fra Luka Vladimirović, pisac nekolikih latinskih i
hrvatskih knjižica, U knjižici Chronicon archivale etc. iz god. 1779. ima
dodatak s opisom antiquissimae domus comitum et equitum Vladimirovich
de Narenta (prastare kuće knezova i vitezova Vladimirovića od Neretve), a
sličnih genealoških kombinacija ima i u njegovim drugim spisima, koje je
izdavao pod imenom Lucius Narentinus i sl. Likarije priprostite izašle su u
Mlecima 1775. pod imenom Jurja Vladimirovića, Lukina sinovca.
Vladimiroviću se je rugao i Fortis u jednom pismu Juliju Bajamontiju iz
1772., spominjući ga kao fratra u Zaostrogu i zovući ga »ludom
životinjom«, koja siplje »stravaganze mattissime« (najneobičnije gluposti).
Op. pr.
176

davao pilule od papira bolesnicima od vodene bolesti, da ih

izliječi. Ukratko, knjižurina je našega zaslužnog narodnog
liječnika o. Luke zavrijedila, da se u nju zamota papar et
quidquid chartis amicitur ineptis,183 a ja mogu kazati, da mi se
je čitajući je dogodilo donekle ono, što je Menzini rekao o
nekoj drugoj knjizi:

Tad izbi tol'ko smrada

Iz knjige te, na mokrenje što sili,
Da mi još i sad nos od toga strada.

Liječnici osposobljeni na sveučilištima nisu u velikoj

časti kod naših Morlaka, i rijetko ih zovu iz gradova, jer ih na
sreću oni nemaju po selima, kako veli Fortis, ali ne znam, je li
to razlog, da još dulje žive. Pravi razlog, zašto ne zovu
liječnika, bit će, kako se meni čini, u ovom, premda
bestijalnom umovanju jednoga Morlaka. Taj je, kad su ga
prekorili, da je odveo konja na liječenje, a da se za čovjeka ne
bi ni makao, da zove liječnika, odgovorio prostodušno: Kad
idem liječiti konja, onda je to mali trošak od tri ili četiri petice,
a konj će ozdraviti ili ne će. Ako ozdravi, nisam uzalud
potrošio novac; ako ne ozdravi, onda su mi poslije nesreće, što
sam ga izgubio, četiri petice malena šteta. Naprotiv, ako mi
oboli čovjek i ako pozovem liječnika, onda mi za njegov trud i
za doček u kući treba tri ili četiri cekina. Bolesniku je pak
suđeno, da umre, ili mu nije suđeno. Ako mu nije suđeno, onda
sam učinio ludost, što sam zvao liječnika. Ako mu je suđeno,
onda sam učinio dvostruku ludost, jer da imam ona četiri
cekina, što sam ih potrošio za liječnika i druge sitnice, skinuo
bih sebi s vrata trošak za pogreb bez kojega se ne može, a
nemajući ih, treba potrošiti još toliko, tako da na taj način
imam dva skoro jednaka troška, od kojih je prvi sasvim

183
i drugo, što se zamata u neupotrebljivi papir (Horacije).
 177

suvišan. Iz toga se vidi, da je fatalizam, koji vlada kod

Morlaka, nešto štetan za one liječnike, koji bi se od njih mogli
nadati kakvoj koristi. Tko zna, ne će li doći vrijeme, kad će i
oni htjeti živjeti po modi, dobavljajući sebi liječnike? Ne bih
znao, da li će onda ovaj svijet, pokvaren od civilizacije,
produžiti više ili manje dane svojega života. Sigurno je, da sada
među njima ima vrlo starih ljudi, od kojih mnogi, kako smo
primijetili na drugome mjestu, dožive čitavo stoljeće, a i više.
U kirurgiju se Morlaci, uzevši u obzir neznanje, u
kojem žive, razumiju da je divota, zaslužujući hvalu ovih
stihova božanskog Ariosta:

Vrijednost tog znanja pohvalnog nas dira

I plemenitost baš u ovom kraju,
Gdje ga bez mnogo listanja papira
Očevi djeci u naslijeđe daju.

Za rane prave balzam, sastavljen od ulja, žumanjka od jaja i

kojeg zrna soli. Neobičan sastav, ali čudesan, i ne može se
poreći njegov dobar učinak na Morlake. Divno znadu složiti i
urediti slomljene kosti. Ima među njima i okulista, koji znadu
ukloniti mrene na očima, premda nemaju ni pojma o
membranama ili kožicama, koje sudjeluju u formaciji oka.
Sigurno je, da su neki opet stekli izgubljeni vid poslije
kirurgičke operacije, dok drugi, pošto su pretrpjeli bol iza
operacije, nisu osjetili nikakva poboljšanja, što se događa i
najučenijima u ovoj vještini u najprosvjetljenijim mjestima.
Morlaci rijetko puštaju bolesnicima krv, ali kad je puštaju,
služe se kao instrumentima noževima i britvama, a ne
instrumentima, koji su slični instrumentima za konje, kako je
povjerovao Fortis. Ima jedan instrumenat za puštanje krvi, koji
je kod naših Morlaka rijedak, a vrlo je običan kod Morlaka u
otomanskoj državi, i mogao bi ga upotrebiti svatko bez ikakve
opasnosti. Ja sam samo jednom imao prilike da ga vidim, i ako
178

se dobro sjećam, konstruiran je poput luka, kojega strelica služi

kao lanceta, a kako se ta nalazi u šupljoj cjevčici potisne je
naprijed konop, što ide poprijeko kroz držak. Ona može
naprijed, da otvori žilu, samo toliko, koliko se smatra
potrebnim, a može se skratiti i produljiti. Vrh joj je nešto
okrugao. Tim se instrumentom mnogo služe Turci.
U bolestima sa smrtnom opasnošću Morlaci imaju
prisutnost duha, koja je više nego filozofska. Poslije svetih
obrednih pobožnosti svatko je od njih miran sve do časa, kad
prestane živjeti. Rođaci i prijatelji posjećuju obično bolesnika u
posljednjim časovima i daju mu jesti sve, što zaželi, da ne bi,
ako se to sluči, umro nezadovoljan, što mu prije posljednjeg
daha nisu učinili po volji. U tim slučajevima upotrebljavaju
više od svega slatko vino, ako ga nađu, i pošto nakvase spužvu,
izažimaju ga silom u usta umirućemu. Nema li vina, traže
stvari, koje su najslađe zdravom čovjeku, a koje umirućemu
nisu po svoj prilici ni slatke ni gorke.
179
180

§. XXVII.

Pogrebi.

Čim bolesnik prestane živjeti, zaplače za njim glasno čitava

porodica, a s njom se slože i neki od prisutnih, ako ih ima, pa i
oni svojim plačem prate ostale. Mrtvac redovno prenoćuje u
kući, a rođaci, susjedi i prijatelji dolaze da mu budu društvo, da
se ne bi uzelo za zlo, kad bi bio ostavljen sam. U takvim se
slučajevima mora uvijek naći čovjek, koji umije čitati kakvu
knjigu, a ta je obično dosta slična knjizi Prato Fiorito (Cvjetna
Livada), prikladnoj da još ojača sujevjerje mjesto da ga ukloni.
Ali da društvo može što pažljivije slušati čitaoca i da ga ne
svlada san, pije se rakija, i tako se uz čitanje i nazdravice
dočeka novi dan. Međutim počnu posjeti zbog saučešća, i kod
svakog se posjeta obnavlja kuknjava i plač rodica. Ove,
katkada zajedno s drugim znanicama, ali ne s narikačama184
niti s mladicama željnim da napreduju u lijepim narodnim
vještinama, kako krivo tvrdi Fortis, pjevaju u osmeračkim
stihovima i vrlo tužnim glasom pohvale pokojniku. Ako je
mrtvac jako daleko od crkve, onda ga nose dvije ili tri milje
otprilike, a svećenici mu idu na malu udaljenost od crkve u
susret.185 Pjevanje svećenika i kuknjava pokojnikovih rođaka,

184
Narikače su, kao što svatko znade, one žene, koje za plaću plaču nad
mrtvima, a bilo ih je kod Rimljana, kao što ih sada ima u nekim primorskim
gradovima prilikom smrti kakve odlične ličnosti. One sebi čak grebu lice i
skubu kosu. Ovidije, koji je za vrijeme svojega progonstva među Slavene
Crnoga Mora dobro vidio, kako je taj običaj lud, pisao je svojoj ženi
savjetujući joj, da se ne drži tih smiješnih običaja.
185
Svećenici ili župnici morlački bili su nekoć skoro sami cokulaši, i
Morlaci su gledali na (svjetovne) popove dosta prezirnim okom. Sada je
djelomično nestalo ovog nedužnog prezira, pa ima i svjetovnih a župnika. I
oni su doduše neznalice, ali svoje neznanje nadoknađuju tim, što se ne
miješaju u drugo osim u to, da budu marljivi dušobrižnici.
 181

što se dosta dobro slaže, mogu i najveselijeg čovjeka baciti u

najdublju tugu, ali kuknjava ponajviše prestane, kad počne
pjevanje. Svi su mrtvaci uvijeni u bijelo platno, ili još običnije
u franjevačko odijelo. Radi toga mi je jednoga dana rekao neki
Talijan, videći gdje nose iz sela Morlake, da ih pokopaju u
Sinju: »Do vraga! Zar tu umiru samo fratri i koludrice?« Kad
sam nekog Morlaka zapitao, zašto mrtvace oblače u fratarske
haljine, reče mi taj, da će se u dolini Jozafat svi morati pojaviti
u haljinama, u kojima su pokopani, i da zato oni izabiraju
najsvetije. Ovako ne misle svi Morlaci, nego, kako se čini,
samo oni rijetki, koji umiju čitati, dok se većina tome smije,
mjesto da to odobri. Kad se svrše crkveni obredi, onda se, u
času, kad mrtvaca polažu u grob, obnovi plač i zavijanje
njegovih rođaka, dok mu žene naručuju, da pozdravi sve
rođake i prijatelje na drugom svijetu. Iza toga ide čitava pratnja
prema kući, odakle je dignut pokojnik, i ondje se po običaju
pije rakija. Uveče se svi znanci, dobro opskrbljeni zalihama
jela i pića, vraćaju u pokojnikovu kuću, i tu se na njegovu
uspomenu drži prekomjerna žalosna gozba, s koje mnogi od
onih, koji su došli trijezni, otiđu pijani. Katkada koji od
pijanijih iz društva čak i napije »u pokojnikovo zdravlje«,
ukoliko ovaj može imati zdravlja osim vječnog. Morlaci
grčkoga obreda, a rijetko koji i obreda latinskoga, puste da im
od žalosti za koji mjesec raste brada, a taj običaj zanosi jako na
hebrejstvo, kao i običaj prijesnih hljebova (azimi), novih
ognjeva i različiti drugi. Običaj novih ognjeva možda je uzet
od Rimljana, od kojih su, kako smo više puta primijetili,
Morlaci sačuvali različite običaje. Da je ovaj običaj novih
ognjeva živio kod Rimljana, pokazuju nam jasno dva stiha u
Ovidijevoj zbirci Fasti za mjesec ožujak:
182

Adde quod arcana fieri novus ignis in aede

Dicitur, et vires flamma refecta capit.186

Svi pokojnikovi rođaci nose čitavu godinu dana barem crne

kape (jer neki običavaju bojadisati i haljine), a i to u znak
žalosti. Žene meću na glavu crne ili modre rupce, a katkada
pokrivaju duž rubova svojih haljina crveno crnim. Tokom
jednoga mjeseca ili malo dulje poslije pokopa kojeg njihova
rođaka, ili bolje reći prema žalosti, što je osjećaju idu morlačke
žene više ili manje ponovno plakati nad njegovim grobom u
sve svetačne dane, samo ako imaju prilike da pođu u crkvu,
gdje im je rođak pokopan. No ovaj običaj, uzet od Rimljana,
već je skoro izišao iz mode. Nije istina, da morlačke žene u tim
slučajevima traže od mrtvih novosti sa drugoga svijeta, kako
hoće Fortis. U nekim je krajevima još sačuvan stari običaj da
se grobovi posipaju cvijećem i mirisnim travama. Ali najčešće
čine morlačke žene to, da nose sa sobom spužvu dobro
nakvašenu blagoslovljenom vodom i da tu vodu izažimaju nad
grobovima svojih rođaka. Taj svijet ima grubo mišljenje, da se
vodom olakšavaju ognjene muke, koje možda trpe pokojnici.
Ne znam, da li radi toga na zadarskim otocima svatko, tko ulazi
u crkvu, nosi sa sobom grančicu kakva drveta, kojom poškropi
sve grobove, koliko ih god ima, a to se čini nepromjenljivo
svaki put, kad se uđe u bilo koju crkvu.187
U ovom su stanju danas morlački običaji. Prijateljstvo i
gostoljubivost izdižu ih iznad drugih naroda. Neuredna
rasipnost je pola njihove propasti. Neki im smiješni običaji ne

186
Dodaj, da u tajnom hramu, kako kažu, nastaje novi oganj, i da
oporavljeni plamen dobiva novu snagu.
187 Ovaj je običaj donekle sličan jednomu običaju kod Rimljana koji su pri

svojim svetim ceremonijama također običavali uzimati vodu iz vrela:

Et manipus puris sumite frontis aquam.
Tib. lib. 2. el. 1.
(I čistim rukama uzmite vode iz vrela).
 183

služe ni na kakvu štetu. Neznanje i praznovjerje baština su

maloga broja njih i temelj njihove nesreće. A od kakve je
koristi praznovjeran narod? U vrijeme rata postaju radi
praznovjerja najsmjeliji ratnici kukavicama. Pomrčina mjeseca,
pojava kakva kometa, sjeverna svjetlost, sve su to pojave, radi
kojih su kadri postati bojažljivi i buntovni. A komu nije
poznato, da je jedna od ovih pojava bila uzrokom, što je Paulo
Emilije ostao pobjednikom nad Persejem, koga je kasnije
okovana poveo u triumfu u Rim? A zašto je potrebna bijeda
Morlaka? Najčešće zato, da stvori četu strašnih hajduka, koji su
najveća teškoća za privatni, a znatna i neprestana šteta za javni
interes. Okružni glavari, koji mnogo duguju Morlacima, što se
s dužnim ugledom drže na časnom položaju, što ga zauzimaju,
mogli bi u ponekom kraju stvoriti Morlacima sreću, ili barem
učiniti, da budu manje nesretni. Ali najveća bi njihova sreća
bila u tom, da se oslobode od starih predrasuda. Na taj bi način
postali radini u miru, a hrabri u ratu. Prosvijetljen narod stvara
sreću sebi i svojemu vladaru.
Potankosti i pojedinosti, s kojima sam nastojao opisati
morlačke običaje, bit će možda ovomu ili onomu neprilične i
dosadne, ali bi bile postale još dosadnije, da sam htio s
dosadnom točnošću napominjati sve netočnosti Fortisove. Ne
znam, koliko treba pohvaliti njegov sud s obzirom na ilirski
jezik, jer, veli on, »otkad je umro arhidjakon Sović, nema više
nikoga (neka bude rečeno s dopuštenjem živih), tko bi se
mogao s punim pravom nazvati stručnjakom za taj jezik«.188

188
O Matiji Soviću govori Fortis s velikim poštovanjem (I. 90/91). Sović se
rodio u Rusiji kao sin vojnika sa Cresa, koji je služio u ruskoj mornarici pod
admiralom Matijom Zmajevićem, bratom nadbiskupa Zmajevića. Iz Rusije
ga je doveo M. Karaman, koji je dolazio u Rusiju kao vojnički kapelan. I
nadb. Zmajević i Karaman i Sović bili su uvjereni, da je čisti staroslavenski
jezik sačuvan samo kod Rusa, pa je Sović zato i preradio gramatiku
Melentija Smotrickoga iz 1619. za naše glagoljaše, ali je nije dospio izdati,
Op. pr.
184

Da se može bez straha izreći takav sud, treba dobro poznavati

naš jezik i znati, gdje se najčistije govori. Imali smo na više
mjesta prilike primijetiti, da ga Fortis ne poznaje potpuno, a po
onim se sitnim omaškama u malim stvarima može zaključiti, da
bi bio još više zabrazdio, da je morao mnogo prevoditi s
ilirskoga. Uza sve to moram Fortisa pohvaliti, i jako se divim
njegovoj sposobnosti, što je u kratko vrijeme toliko naučio naš
jezik, da ga je mogao razumjeti i da su drugi mogli njega
razumjeti. Na još veću utjehu može mu biti to, što je jedan naš
sunarodnjak, koji je imao pretenziju da ga popravlja, na nekim
mjestima pokazao, da je Fortis razumio jezik bolje od njega.
To bi se moglo prigovoriti i meni, ali neka o tom sude oni, koji
su u to upućeni, A da završim svoje dugo brbljanje,
izjavljujem, da ostajem zauvijek prijatelj Fortisu.
Vive, vale; si quid novisti rectius istis,
Candidus imperti, si non, his utere mecum.189
Hor. Ep. 6. lib. 1.

189
Da si mi živ i zdrav; ako znadeš štogod točnije od ovoga, budi iskren i
saopći, a ako ne znaš, služi se ovim zajedno sa mnom.
 185

ŽIVOT
STANISLAVA
SOČIVICE
.... reperies qui ob similitudinem
morum aliena malefacta sibi
obiectare putent.190
Tac. an. 4.

Potaknut primjerom mnogih

slavnih pisaca, uzimam sebi
slobodu da opišem život jednoga
drumskog razbojnika. Salustije
nam je ostavio opis Katilininih
buna. Toga je pisca kritikovalo više historičara radi toga, što je
potomstvu ostavio takve nedostojne uspomene, ali ti historičari
nisu razmislili kao veliki umnik Tacit, kako ljudi katkada
misle, da se radi sličnosti običaja njima predbacuju tuđa
nedjela. Zato je možda jedan i pisao o Cartocciu, a drugi o
Mandrinu.191 Fra Paolo Sarpi, mudri i oštroumni otkrivač
istine192 udostojao se predati potomstvu povijest Uskoka, koji
također nisu bili drugo nego drumski razbojnici i pomorski
gusari. Ali kolika su kraljevstva u nedužnija vremena potekla iz
ovakvih najnižih izvora! Zar slavni osnivač Rima nije u očima

190 Naći ćeš ljudi, koji radi sličnosti običaja misle, da se njima predbacuju
tuđa nedjela.
191
Cartouche i Mandrin, dva čuvena francuska zločinca iz osamnaestoga
stoljeća. Op. pr.
192
Mlečanin P. Sarpi pisac je čuvene povijesti tridentskoga koncila (Istoria
del concilio Tridentino), u kojoj je pobijao papinski apsolutizam i miješanje
crkve u pitanja svjetovne vlasti. To je djelo izdao (protiv njegove volje) prvi
put Markantonije de Dominis u Londonu 1619. pod pseudonimom Pietro
Soave Polano (anagram: Paolo Sarpi Veneto). Sarpi je napisao i povijest
Uskoka. Op. pr.
186

uviđavnih pisaca neka vrsta drumskog razbojnika? Ali kako

ovdje nije mjesto, da dosađujem beskrajnim primjerima, počet
ću s pričanjem života mojega razbojnika. U tom će životopisu
biti govora o djelima, koja će izgledati kao da su iz kakva
romana, ali kako mi istina, moj jedini vodič, ne dopušta da
čitaoce hranim bajkama, tako mi ne dopušta ni to, da ne
vjerujem kazivanjima, koja ljudi s manje predrasuda šire kao
istinita. Bilo kako mu drago, temelj je Sočivičine historije
istinit; jedino bi se o okolnostima i epizodama moglo
posumnjati, da su katkada izmišljene. Ali kakvo bi čudo bilo,
da i jest tako? Tako je u svim historijama, rekao je neki slavni
sjeverni kritičar. U tom sam pogledu nastojao da uklonim
pučka pretjeravanja, i uvijek sam se držao najautentičnijih i
najvjerodostojnijih izvještaja. A ako usprkos tome iznesem
štogod lažno, onda je tome kriva opća suglasnost ljudi iz naših
krajeva, a kriv je i sam Sočivica, koji mi je lično kazivao svoj
život, i to, da kažem po istini, s manje pretjeravanja od onih,
koji de magnis maiora loguuntur.193
Stanislav194 Sočivica, jedan od najčuvenijih hajduka195
naših dana, rodio se oko godine 1715. u Simiovu (?) u
193
o velikim stvarima još veće stvari pripovijedaju.
194 Stanislav, ili iskvareno Stanislao, jest ime, koje je naš narod počeo
upotrebljavati, kad se uzeo boriti za slavu, po kojoj je i nazvan slavenskim,
to jest slavnim. Stanislav označuje čovjeka, koji stane za slavu, kao što je
Radoslav onaj, koji radi za slavu, a Vladislav onaj, koji vlada za slavu i t. d.
Ova su imena sama dovoljan dokaz, da je naš narod u staro doba sam sebi
dao ime slavensko. A ako se nađe i naziv slova i slovinski, onda to ne znači,
da ti nazivi znače nešto drugo nego slava i slavinski, i to radi toga, što je
kod nekih slavenskih naroda a prelazilo u o. Brački su otočani sve do danas
sačuvali naviku, da mijenjaju a u o, pa radi toga mjesto brat govore brot,
Tako i Englezi, koji imaju mnogo riječi sličnih našim ilirskim riječima, a
mnogo i istih kao i mi, mjesto riječi brat imaju brother, a mjesto mater, što
je ilirski naziv iskvaren od mati, vele mother i t. d. Ovakve sam i druge
slične misli čuo od vrlo obrazovanog sina Milorda Harvei-a, s kojim sam
imao u Padovi čast raspravljati više puta o tom. Kad se to zna, pa ako ipak
netko kaže, da se naš narod nije od početka zvao naziona slava, nego slova,
 187

Hercegovini, u selu Vranjskoj, šesnaest milja udaljenom od

Trebinja u otomanskoj državi. Njegov otac Vuk,196 čovjek vrlo
nesretne sudbine, obrađivao je zajedno s trojicom njegove
braće zemlju nekih vrlo bogatih Turaka, koji su se zvali
Umetalčići. Gospodari su surovo, nasilno, uvredljivo i tiranski
zlostavljali nesretnu Sočivičinu porodicu. I Sočivicu, od
prirode divljeg, i njegovu braću morao je ozlojediti takav
barbarski postupak, ali njihov miroljubivi otac htjede, da
strpljivo podnose sve, pa su tako i radili dugo vremena. Slučaj
je htio, da su spomenuti gospodari, tri brata Umetalčića, pošto
su naplatili harač ili namet od podanika svojih različitih sela,
nagomilali svotu od osamnaest hiljada cekina i da su došli na
konak u Sočivičinu kuću. Tad on reče svojoj braći, da je sada
došao čas, da se osvete, ma da se otac s tim ne slaže. Nevolja, u
kojoj su se nalazili, sigurnost, da će biti plijena, tiranija
gospodara, sjećanje na prošle uvrede — sve to bijahu uzroci,
koji skloniše braću da pristanu uz Sočivičino mišljenje. I tako
oni pokolju svoje gospodare i goste i pokopaju ih u vrlo
duboku jamu, koju iskopaše blizu kuće. U to je doba bio paša u
Trebinju neki Turčin Sulejman, a firdus ili kapetan neki Pašić.
Na njihov nalog bude pobijeno i zarobljeno oko pedeset

a čovjek iz toga naroda ne Slavo, već Slovo ili Slovak, i ako iz toga zaključi,
da je Slovak iskvaren naziv mjesto človek (sada čovik), onda takvoga treba
poučiti, da prije no što se osmjeli na kakvu etimologiju, naročito u stranu
jeziku, valja dobro znati različite načine u izgovaranju toga jezika, inače će
se nasukati na otoke budalaština, i neka mu na kraju bude jasno, da su slova
i slava i sve riječi izvedene i sastavljene od ovih dviju imenica sinonimi.
Osim Stanislav, Radoslav, Vladislav i t, d. ima i drugih starih ilirskih imena,
koja imaju posebno značenje, a koja ne zna svatko. To su Radimiro,
Zvonimiro, Kažimiro, Budimiro i t. d., iskvareno mjesto Radimir, Zvonimir,
Kažimir, Budimir i t. d., a to znači; onaj koji radi mir, navješćuje (zvoni)
mir, kaže mir, budi (nameće) mir i t. d. Ovim su imenima po svoj prilici bili
ispočetka odlikovani kraljevi i banovi.
195
Hajduk se uzima u značenju drumskog razbojnika.
196
Vuk znači lupo.
188

kršćana, jer ne htjedoše priznati, da su krivi, kad nisu bili. Na

Sočivičinu porodicu nije nikada pala sumnja, da bi oni mogli
biti zločinci. Kod Turaka ima zakon, ako u kojem selu nestane
kakve svote novaca, da se ta svota razreže na seljake, i da je
oni plate, ako se ne nađe. Tako učiniše i u ovom slučaju. Ali
kako se Sočivica stao raskošno odijevati, a usto postao
neobično ohol, drzak i smion, nisu umjeli prikriti razbojstvo
dulje od godine dana. Ali čim se je počelo malo mrmljati, dade
Sočivica svojoj braći savjet, da što brže pobjegnu s cijelim
novcem, što su ga imali. Otputovavši odanle sa starim ocem,
koji putem umre, stignu u Imotski.
Bilo je to godine 1745. U Imotskom kupe zemlje,
sagrade kuću i otvore dva dućana puna vrlo bogate robe. No po
Sočivičinu mišljenju nisu ti sitni prihodi od dućana bili vrijedni
njegove pažnje, pa zato odluči da se vrati u Crnu Goru s
nekoliko rođaka i prijatelja, kojih je svih zajedno bilo deset, i
oni u toku toga ljeta pobiju četrdeset Turaka. Jednom prilikom
nestane nekom Sočivičinu drugu puške, i Sočivica pođe da
traži drugu i da je silom otme prvomu, koga sretne, ali uto
iznenada naiđe na tursku karavanu. Prva dva Turčina, koji ga
ugledaše, pomisle odmah, da je hajduk, što je i bio, ali on to
poricaše. Ali kad stignu druga šestorica, počnu ga častiti istim
nazivom i opkole ga sa svih strana bez drugih ceremonija. Kad
opazi, u kakvoj je grdnoj opasnosti, pribjegne lukavosti, da se
spase, i počne, opalivši pištolju, zvati glasno u pomoć svoje
drugove, koji su bili ostali u maloj udaljenosti. Turci, koji su
već mislili, da ga imaju u ruci, okrenu se, da vide, odakle
dolaze ti drugi, a Sočivica dotle uhvati priliku i pobjegne
između njih. Ali kako da se oslobodi od turskih pušaka?
Znajući dobro njihovu naviku, da svi najednom ispaljuju puške,
baci se ničice na zemlju. Tako Turci, pucajući vrlo brzo iz
pušaka koje su po njihovu gađanju imale Sočivicu pogoditi
usred života ili u glavu, ne postigoše ništa. Sočivica skoči na
noge, ubije jednog Turčina, a drugoga, koji ga bijaše napao s
 189

ćordom u ruci, obezglavi udarivši ga puškom i ne sjećajući se,

da mu je pištolja nabijena, a zatim ga ubije iz pištolje. Uto
stignu i njegovi ostali drugovi, i pošto ubiju još jednoga
Turčina, natjeraju drugu petoricu u bijeg. Ali karavana, koja
dolažaše za ovima, bijaše odviše velika, i Sočivica se ne usudi
da je dalje smeta, a da je imao sa sobom više drugova, bio bi
mu pao u ruke ogroman plijen.
Poslije ovoga događaja vrati se Sočivica u Imotski, gdje
je mirno živio oko devet godina baveći se trgovinom, osim što
bi za svoju zabavu ubio ovda onda po kojeg Turčina. No jedan
od njegove braće nađe veliko zadovoljstvo u tom, da s
najdivljijim hajducima napada Turke, a među tim je hajducima
bio i čuveni Pecirep, koji se zabavljao tim, što bi Turke nabijao
na kolac i pekao. Ovoga ipak jednom uhvate Turci i vrate mu
milo za drago. Kad su ga nabili na kolac, kažu, da je još tri
dana na kolcu živio, ali uvijek jednako prkosan, a da bi po
koliko prezire smrt na stratištu, pušio je. Sočivičin se brat bio
pobratio s nekim grčkim Morlakom, turskim podanikom. Taj je
nevjerni Grk umio prema njemu hiniti toliko prijateljstvo, da ga
je nagovorio, da pođe s njim do njegove kuće, malo udaljene
od granica Imotskoga, gdje je s njim postupao sa svom
narodnom gostoljubivošću, Kad ga je dobro opio, dade mu
savjet da legne i da malo počine. Dotle on pohiti da obavijesti
Turke, i tako im od lakomosti za nagradom preda u ruke
pobratima, koga Turci odvedu k paši u Travnik. Turci su, kao
što svatko može lasno zamisliti, Sočivičina brata mučili osam
dana redom na najbarbarskiji i najokrutniji način. Kad taj
tragični slučaj sa bratom dopre Sočivici do ušiju, pođe ovaj, ne
znajući točno kako se sve to zbilo, da se obavijesti kod
tobožnjeg bratova pobratima, čiji otac s dostojanstvenom
staračkom ozbiljnošću prikaže stvar tako, da je Sočivica ostao
uvjeren, da nije bilo nikakve izdaje. Tad se pobratim digne, kao
da će poći u tor, koji je bio daleko, tobože po o janjca, da lijepo
dočeka Sočivicu, a uistinu pode po Turke u Duvno, dobrih
190

deset milja od njegove kuće. Pošto prođe nekoliko sati noći, a

janjac se ne pojavi, legnu i Sočivica i svi članovi pobratimove
porodice da spavaju, Ali kako Sočivica nije mogao zaspati, kao
čovjek. koji predviđa neku nesreću, ustane i htjede zapaliti
malo svijetlo, ali ne nađe ognja, jer ga je bio pogasio kućni
starješina, koji je znao, što se te noći imalo dogoditi, a sakrio je
bio i sve oružje. Sočivica odmah posumnja, da mu se tu sprema
neka izdaja, i počne bijesno tražiti po kući svoje oružje, ali
uzalud. Zapita glasno, da li bi mu tko znao pokazati, gdje je, ali
ne odgovori nitko, dok mu neka starica ne reče grubo i
netrpeljivo: »Šuti, budalo, i spavaj; ne budi mi ljudi«. Ali
Sočivici nije bilo do spavanja. Na sreću imađaše uvijek uza se
sve, što je potrebno za paljenje svijetla, i kad to opazi, zapali.
Zatim zapita kućnog starješinu, gdje mu je oružje. Ovaj se
učini, da ne zna, ali je to tobožnje neznanje odmah platio
glavom, dobivši od Sočivice udarac sjekirom, koja se ondje
našla. Tad mu neka starica brzo preda sve oružje, a on, dobivši
ga u ruke, iziđe iz kuće i stane iz male udaljenosti vrebati, da
vidi, kako će se svršiti izdaja njegova domaćina, kadli
najednom začuje topot konja, na kojima su dojahali Turci, da
ga uhvate. Domala se svi vrate vrlo ožalošćeni, što ga nisu
našli. Sočivica se vrati u Imotski, sjećajući se dvostruke
pobratimove izdaje i ne misleći ni na što drugo nego na osvetu.
Poslije nekoliko dana sabere sedam drugova i pođe s njima
noću, da zapali onome kuću, koja je bila od slame, i tu izgori
sedamnaest članova one porodice, koji su se na svoju veliku
nesreću te večeri bili sklonili u kuću na spavanje. Neka jadna
žena doleti s djetetom na ruci do kućnog praga u nadi, da će
uteći iz požara, ali bude u isti čas iz više pušaka zajedno s
djetetom ranjena i ubijena. Turci nisu sigurno znali, od čije je
ruke nastao onaj požar, ali je sumnja mogla pasti samo na
Sočivicu. Razdraženi tom okrutnom osvetom, podignu vrlo
ogorčene tužbe protiv Sočivice kod preuzvišenog generala
Dalmacije, i nato bude vrlo mudro naređeno, da mu se kuća
 191

izravna sa zemljom i da se kazne njegovi sukrivci, a ujedno

bude raspisana nagrada od dvadeset cekina onome, tko ga
ubije, a od četrdeset cekina onome, tko ga uhvati živa. Kad je
Sočivica izgubio nadu, da će moći i dalje živjeti u Imotskome
slobodno kao dosad, naumi povući sav kapital uložen u
trgovinu, još prije nego što je doznao za odluku, koja je bila
izdana protiv njega. Kako nije bio siguran za svoju sudbinu,
živio je u neprestanoj uznemirenosti i preduzimao je sve
moguće mjere opreznosti, da ga ne bi nenadano uhvatili.
Petnaestog kolovoza 1754., iste godine, kad je izvršio
spomenuto nedjelo, nalazio se na sajmu u Sinju, i videći, kako
odanle odlazi četa hrvatskih konjanika, on odmah pomisli, da
možda traže njega, pa zato pođe promatrajući izdaleka, na koju
će stranu udariti. Kako se pretpostavljalo, da Sočivica ima
svoje uhode, bilo je zaista odlučeno, da vojnici krenu
zaobilaznim putem, kuda se nije obično išlo. No Sočivica se u
strahu, kako mu se radilo o glavi, pouzdavao samo u sebe
samoga, nagađajući, da četa Hrvata ide sigurno prema
Imotskome, premda indirektnim putem. Zato bez daljega
oklijevanja krene kao kakav očajnik poprijeko, čas preko
trnovitih dolina, čas preko strmih planina, te stigne u Imotski
prije dolaska vojnika i još na vrijeme obavijesti porodicu, da
skupi sve, što je bilo bolje u kući i da brzo pobjegne. I tako u
njegovoj kući, koja je potom razorena, ne nađoše stvari od
velike vrijednosti. Ali kako je Sočivica predviđao, da bi se
boravak u mletačkim posjedima mogao za nj nesretno svršiti,
zaključi, da će biti najpametnije prijeći odmah u drugu državu,
i preseli se s porodicom u austrijsku državu u Karlovac, prema
rijeci Zrmanji.
Karlovac nije bio nimalo prikladan za onoga, tko bi htio
i dalje živjeti sa zasadom, da treba klati muslimane. No i
Sočivica se bio jako promijenio. Živio je ondje nepune tri
godine s porodicom, u kojoj je osim njega bilo još pet članova
(to jest dva brata, žena, sin i kći), ne uznemirujući nikoga, i bio
192

bi možda tako nastavio do smrti, da ga netko, tko je to mogao,

nije od lakomosti za zlatom predao u ruke Turcima zajedno s
dvojicom braće. Kaže se, da je onaj, koji je bio sposoban za
takvu samovoljnu predaju, i platio za to. Kod Kuka, dalje od
Udbine, koja leži prema tromeđi, dočeka Sočivicu i njegovu
braću stotina Turaka i odvedu ga travničkom paši, onomu
istomu, koji je nekoliko godina prije dao ubiti jednoga njegova
brata, radi čega je, kako smo vidjeli, Sočivica sebi i naprtio
gnjev Turaka. Pošto su Sočivicu i braću zatvorili u tamnicu pod
dobrom stražom, predlože im dva uvjeta: ili da se poturče, ili
da budu nabijeni na kolac. Njima se nije naročito sviđala ova
posljednja učtivost, pa se radije dadu obrezati, i Sočivica
izabere ime Ibrahim. Obadva brata budu s vremenom izvađeni
iz tamnice, i jedan od njih postane aga, a taj je naslov nešto
značio kod Turaka. No aga je smatrao, da je bolje odreći se
takve časti i pobjeći, a to je učinio i drugi brat. Nato paša dade
Sočivici još ljubomornije podvostručiti okove, tako da mu više
nije ostalo nimalo nade u oslobođenje. Sočivica se je doduše
pretvarao, da je postao dobar Turčin, ali to nije bilo dosta. On,
koji je prije i u samom zatvoru govorio s Turcima ponosno,
postane sada poslušan, ali ni to nije bilo dovoljno, da se
oslobodi. Razgovarajući se jednoga dana po običaju sa
stražarima u tamnici, reče: »Nije mi krivo, što sam osuđen na
tamnicu. Izvršio sam više zločinstava, pa sam je i zaslužio.
Jedino mi je na srcu množina novca, što sam ga zakopao u
planinama i pozajmio svojim zemljacima. Da paša hoće mogao
bi doći do njega. Sigurno je doduše, da ga bez mene ne bi
mogao utjerati, jer svatko može poreći, da ga je primio.«
Stražari s najvećom hitnjom obavijeste pašu o ovom razgovoru.
Lakom od prirode (kao što su to obično Turci), zapovjedi paša,
da povedu Sočivicu s pratnjom od desetorice Turaka svuda,
gdje pokaže, da je zakopan novac. Sočivica pođe na mnoga
mjesta, gdje je, kako je pričao, zakopao novac, ali se nikad nije
našlo ono mjesto, gdje bi bio zakopan. Turci posumnjaju, ne
 193

kani li se on možda na ovaj način osloboditi iz njihovih ruku,

pa u određeni dan pođu s njim u Sinj, ali su ga tu dobro
okovana dan i noć ljubomorno čuvala dva stražara s uvijek
zapetim puškama. Bilo je pobilježeno vrlo mnogo ljudi, koji su
tobože Sočivici bili dužni velike svote novaca. On je kod
suočenja vrlo odvažno tvrdio, da mu je ovaj ili onaj dužan, ali
bi se na kraju pokazalo, da su sve te tvrdnje lažne. On se je
izgovarao tim, da se je prevario u imenima, pa bi zato tražio, da
se pozovu drugi. Na taj je način varao Turke čitav mjesec dana,
a sve je to radio u misli, ne bi li uhvatio kakvu priliku, da
pobjegne. Turci su dakako na kraju otkrili njegove zle namjere.
Oni dovedu u Sinj njegovu ženu s dvoje djece, jednim muškim
i jednim ženskim, što su dotad bili u zadarskom kotaru, da i
njih povedu u Travnik. Ali što su nevina djeca bila kriva za
nedjela očeva ili jadna žena za muževa? No otomanska je
pravda takva. I tako dođe žena s djecom pred efendiju, glavara
onih Turaka, što su čuvali Sočivicu. Koliko li je nježnosti i
samilosti morala osjetiti, kad je vidjela muža u lancima!
Zapovjede joj da poljubi turskog zapovjednika u ruku; ona
posluša, a isto tako i njezina kći, na veliku muku Sočivičinu.
Ali kad Sočivica opazi, da su istu ceremoniju naložili i njegovu
sinu, reče mu: »Miči se odavle; nemoj ljubiti onoga psa u
ruku!« Turci kao da su imali grižnju savjesti i skoro se
ispričavajući Sočivici rekoše, da se to radi samo radi običaja.
Bio je 26. novembar god. 1758., kad utvrdiše, da se Sočivica
odvede u Travnik. Izvedu ga iz kuće, gdje je stanovao. Turci ga
opkole, i jedan se od njih približi, da ga povede za ruku.
Sočivica ga udari nekoliko puta lancem i zatraži, da se taj
Turčin udalji. Zatim mu reče mrzovoljnim glasom: »Pasja
dušo, zar misliš, da sam žena, pa da me moraš voditi za ruku?«
Uzjahavši potom sam na konja, dopusti samo efendiji, koji je
bio zapovjednik, da ga sveže konopom ispod konjskog trbuha.
Ženu i djecu smjeste također na konje. Sinjski stanovnici,
videći ih u tako jadnom stanju, dadu im nešto malo milodara,
194

To je, kako ćemo dalje vidjeti, Sočivici pomoglo više nego sve
one znatne svote novaca, što ih je prije znao zaplijeniti. I tako
ode iz Sinja praćen od deset Turaka, a za veću sigurnost i od
četrdeset naših pandura. Darežljivi Sočivica upotrebi sve
milodare, što ih je dobio u Sinju, da putem obilno pogosti
Turke rakijom. Oni se zadive njegovoj srdačnosti, i napijajući u
njegovo zdravlje, napiju se, da je bilo čudo. Kad su prešli
mletačku granicu iznad Bilog Briga, stane se Sočivica
pretvarati, da mu je zima, tražeći štogod, da se pokrije i oni mu
odmah donesu kabanicu. On je već prije bio nekako došao do
noža, i sad je tim nožem rezao malo pomalo ispod kabanice
konop, kojim je bio vezan za konja, i pošlo mu je za rukom da
ga sasvim prereže, a da to Turci ne opaze. Oko ponoći stignu
Turci, ugrijani više no ikad od rakije, do prološke kule
(nedaleko od Bilog Briga), gdje uvijek stoji turska straža. Tu
nastane spor, da li treba stati ili produžiti put, ali se na kraju
odluče za ovo posljednje. Još se nisu bili udaljili ni za dva
puškometa od prološke kule, kad Sočivica, strmoglavljujući se
tako reći s konja, udari najbližeg stražara lancem po glavi, i
jureći zaleđenim cestama, propadne u tren oka u nekoj dolini,
gdje se sakrije pod prvim stablom. Turci se dadu za njim u
potjeru, i misleći, da bježi dalje, odjure daleko naprijed u nadi,
da će čuti zveket lanaca. Međutim se još više smrkne, i kad se
Sočivici učini, da je vrijeme, vrati se sasvim mirno mimo
prološke kule, a zatim krene neupotrebljavanim putovima
prema mletačkoj granici. Putujući unutrašnjošću planina po
cičoj zimi tu čitavu noć, kad je s jedne strane padao snijeg, a s
druge strane fijukala bijesna bura, naiđe na čopor vukova, koji
su također od zime strahovito vili, i tako se, utekavši jednoj
opasnosti, nađe u još goroj. Pođe do prvog drveta, da se popne
na nj, ali mu nije dala težina lanca. Lanci su bili njegovo jedino
oružje, i on se spremi, da se njima bori i brani poput starih
junaka, koji su se borili granama i deblima stabala. Ali tko bi
rekao? Vuci prođu u maloj udaljenosti mimo njega i ne učine
 195

mu nikakva zla. Tako se, eto, obistinila poslovica, da vrana

vrani očiju ne vadi. Turci, ozlojeđeni i osramoćeni, što su
pustili, da im Sočivica pobjegne iz ruku, podu ujutro u potragu
za njim po svim najtajnijim stranama šume, gdje bi se po
njihovu računu bio mogao sakriti, ali videći, da nema nade, da
bi ga mogli naći, povedu sa sobom njegovu ženu i djecu paši u
Travnik. Djecu prisile da prihvate muslimansku vjeru, ali mater
nisu mogli nikako nagovoriti. Jedna od Sočivičinih kćeri omili
radi svoje dražesti i ljepote nekom Turčinu tako, da ju je uzeo
za ženu govoreći, kako bi bila šteta, da se tako lijepa djevojka
izgubi među Morlacima. Takav smo zaključak već čuli i od
gdjekojeg Talijana, kad bi poveo sa sobom koju od naših
morlačkih djevojaka. Tko je veći barbarin, Turčin ili Talijan?
Vratimo se k Sočivici. Kad su Morlaci čuli za njegov
bijeg, ispjevali su pjesmu u slavu ovog junačkog sina svoga
naroda. Ja bih je bio rado prepisao ovdje na kraju, da mi je
pošlo za rukom dobiti je čitavu, i to samo radi toga, da se vidi,
kako naši Morlaci, premda nisu nikad proučavali poezije i
premda ne umiju čitati, znadu sastavljati stihove, u kojima, kad
se ne izmijene idući od usta do usta, ne manjka ni jedno
potrebno slovo, a ne manjka im ni mnogi sretni bljesak vatrene
mašte.
Travnički paša, silno razdražen radi popare, koju mu je
Sočivica skuhao poslije tolikih mjera opreznosti i tolikog
čuvanja, a još više radi toga, što je taj događaj smatrao
vječnom sramotom nanesenom njegovu imenu, odluči u duši,
da ga mora pod svaku cijenu dobiti u ruke živa ili mrtva.
Odmah pošalje poslanstvo preuzvišenom gospodinu Karlu
Contariniju, tadašnjem generalu Dalmacije, tražeći od njega
toga čovjeka i dajući mu na neki način na znanje, da mu ga je
obvezan vratiti. Ali razumni general odgovori, da ne zna, gdje
je Sočivica, i da su ga turski stražari, koji su ga imali u ruci,
morali bolje čuvati, a osim toga im rastumači, kako je
nerazumno njihovo traženje, kad su pustili, da im utekne u
196

vlastitoj državi i na kraju, da on ne može biti jamac za njihovu

lijenost. Nato turski poslanici počnu iskaljivati srce na našim
jadnim pandurima, pozivajući ih pred preuzvišenog generala
kao sukrivce u Sočivičinu bijegu. Da se donekle zadovolji
kleveta upornih Turaka, budu ti ljudi kažnjeni nekom blagom
kaznom, premda se je kasnije otkrilo, da nisu bili ništa krivi.
Ali Sočivici nije bilo dosta to, što se sam oslobodio iz
turskih ruku, već je neprestano mislio o tom, kako bi oslobodio
ženu i jadnu djecu. To bijaše njegova jedina briga, da bi kasnije
mogao mirno živjeti. Više je puta poručivao travničkom paši,
da je odlučio ne činiti daljih smetnja Turcima, ako mu puste
San i djecu, ali se paša rugao njegovim prijedlozima i bjesnio
još više, mjesto da postane blaži. Sočivica ga pokuša predobiti
pismima, pa mu tako među ostalim pismima pošalje jedno
otprilike ovakva sadržaja: »Čuo sam, bosanski pašo da se tužiš,
što sam utekao. Pitam te: što bi ti bio učinio, da si bio na
mojem mjestu? Zar bi se dao vezati kao stoka i voditi od ljudi,
koji će te poslije nekog roka po svoj prilici ubiti? Priroda nas
sve uči, da bježimo od smrti. Što sam ja učinio više, nego što
sam slušao njezine zakone? Ali kakvo su zločinstvo, pašo,
učinili moja žena i djeca, da ih držiš u ropstvu protiv svakog
prava i razloga? Misliš li, da ću tako postati poslušniji? Varaš
se. Postat ću još divljiji. Ali čuj: ti možeš na njima iskaliti svoj
bijes, ali ne ćeš imati od toga nikakve koristi, a ja ću iskaliti
svoju mržnju protiv Turaka, tvojih podanika, što će ti biti na
veliku štetu. Oh, vrati mi, molim te, moju krv! Izradi mi
oproštenje od mojega vladara i ne sjećaj se prošlih uvreda. Ja
ću ostaviti na miru tvoje podanike, a kad budem mogao, služit
ću im čak i kao pratilac. Uskratiš li mi ovu milost, očekuj od
mene sve, što može učiniti očajan čovjek, Sabrat ću drugove,
smetat ću tvoju trgovinu, pljačkat ću tvoje trgovce, i ne bude li
ti do mene stalo, onda se od danas svečano zavjetujem, da ću
poklati sve Turke, koji mi padnu šaka.«
 197

Jednome paši ne služi na čast da vodi brigu o pismima

drumskog razbojnika, ali paša nije razmislio, kakve će to
posljedice imati. Videći Sočivica, da ga paša na neki način
ismijava, počne iskaljivati srce na njegovim podanicima, da bi
ostao vjeran svojemu zavjetu. Udruži se dakle prvi put iza
svojega bijega s dvadeset i pet drugova i pođe prema Sarajevu,
mnogo dana udaljenom od mletačke granice. Ondje napadne
karavanu od sto konja i sedamdeset ljudi. Kad ovi ugledaju
Sočivicu s toliko drugova, postupe svi oprezno i brzo okrenu
pleća. Ubijen ostane samo jedan Jevrejin, koji od zbunjenosti
nije umio uteći, možda radi toga, što je predvidio pljačku
znatne svote svojega novca, što ga je karavana nosila sa sobom.
Sočivica i njegovi drugovi uzmu novac i robu, koliko je tko
mogao nositi na sebi, a da mu ta težina nije mnogo smetala. A
da prevedra mletačka republika ne bi morala jamčiti za njegove
pljačke i za ubijanje Turaka, nema nijednog primjera, da bi ih
Sočivica ubijao na mletačkim posjedima. On, koji je. bio
podanik obiju država, otomanske i mletačke, znao je u tančine,
kakva je razlika između barbarstva i tiranije prve i blagosti i
čovječnosti druge. No usto je bio i jako prepreden, ne čineći
nikada zla onome, za koga je znao, da mu može škoditi. Toga
se redovno drže svi hajduci. No on je imao i drugih svojstava,
kojih hajduci obično nemaju. Njegova lukava pamet,
sposobnost za vodstvo i okretnost vrijedili su više od njihove
snage. On je napadao Turke u vlastitoj kući, a oni ne znaju biti
hrabri osim u vlastitoj kući, slično kao i psi naših Morlaka, ako
je ta poredba dopuštena. Poslije senzacionalnog poraza, što ga
je nanio spomenutoj karavani, nisu Turci ostali dokoni, već se
svakako nastojali doznati, gdje je. Ali dok su ne tražili po
planinama i ravnicama, po dolinama i šumama, šetao se
Sočivica posred njihovih gradova i trgova. Njegovi su se
drugovi opskrbili čak i turskim turbanima, koje su uvijek nosi
sobom i metali ih sebi na glavu, kad su htjeli, da budu smatrani
Turcima. Ovako izmijenjeni, a znajući osim toga promucati i
198

po koju tursku riječ, jeli bi oni usred sarajevske čaršije, a bilo

je i pravo, da se nahrane, pošto bi dvadeset i četiri sata i više
postili. Ali tko bi mogao i pomisliti, da će biti tako drski i da će
prolaziti u četi posred turskih čaršija?
Otišavši sa svojim drugovima iz Sarajeva, stigne
Sočivica za nekoliko dana u Dragović, sedam milja niže od
izvora Cetine, gdje je bio manastir, utočište kaluđera i sklonište
svih drumskih razbojnika.197 Tu ostavi jednom kaluđeru, koji
se zvao Genadije, dio svojega plijena, a kako je bio harambaša
ili vođa hajduka, bio je njegov plijen uvijek veći od ostalih.
Sočivica bi često odlazio od svojih drugova, pa se katkada
mjesecima ne bi znalo za njega, tako da bi Turci već mislili, da
je umro. Ali Sočivica bi samo čekao zgodnu priliku, da ih
ubija, a koliko bi se puta izložio sam protiv dvojice, trojice, pa
i četvorice Turaka! O njemu su Turci pripovijedali nevjerojatna
čudesa, a postao im je takvim teretom, da su Turci sami molili
pašu, da mu oprosti i da mu pusti porodicu na slobodu. »Zar
hoćeš«, govorili bi paši, »da se muslimanska vjera ugasi?« Ali
uporni paša nije slušao tuđega brbljanja, a dotle su radi njegove
upornosti patili i pogibali njegovi podanici. Trgovina je bila
spriječena, i nitko se nije mogao slobodno baviti svojim
poslovima. Ali Sočivičina uznemirivanja nisu postala nesnosna
samo Turcima, već su imala vrlo teške i skupe posljedice i za
mletačku državu. On je skoro bio postao uzročnikom krvavih
nemira među pograničnim pučanstvom. A tko ne zna, da iz
197
Premda kaluđeri bez ikakve grižnje savjesti daju utočišta razbojnicima,
ipak strogo poste i ne jedu nikada drugo osim mliječnih jela i riba. Morlaci,
koji po neosnovanom mišljenju drže, da je skoro zločinstvo jesti u petak i u
subotu jaja, smiju se kaluđerima zato, što ne jedu pilića, a jedu jaja, jer to
znači, vele oni, jesti piliće u začetku, a ne jesti ih, kad odrastu. Dragovićki
kaluđeri jedu skoro uvijek ribu naročito radi dobrih pastrva, koje se hvataju
u Cetini, a to po njihovu tumačenju rade zato, da hranom umrtve svoje tijelo
i da žive treznije i čistije. Ali ako je istina, kako tvrde neki fizičari, da je
riba baš sredstvo za oplođivanje, onda se može reći sa slavnim
Montésquieuom, da naši kaluđeri rade protiv namjere svojih osnivača.
 199

takvih malih početaka često nastaju ratovi? Bilo je dakle vrlo

važno, da se Sočivica dobije u ruke, pa je tako poslije svake
otomanske tužbe rasla ucjena za njegovu glavu. Njemu su ti
hitni zahtjevi bili dobro poznati, ali uza sve to nije prestajao da
razbojnički napada Turke.
Negdje oko godine 1760. stane se neki Adžija Smaić,
koga su smatrali jednim od najljućih turskih junaka, naokolo
hvastati, da Sočivica nije kadar prihvatiti njegov izazov licem u
lice. Sočivica nije mogao mirno podnijeti toliku tursku oholiju.
On se jednoga dana upravo nalazio u Tičevu, nedaleko od
Glamoča u otomanskoj državi, kad sretne karavanu od deset
ljudi, među kojima je slučajno bio i Smaić s jednim svojim
bratom. Sočivici je taj sretni susret bio miliji nego da mu je tko
ponudio kakvo kraljevstvo. Čim Smaić ugleda Sočivicu, opali
na njega pušku i pogodi ga usred čela. Ali ili je sreća bila na
Sočivičinoj strani, ili je tako bilo suđeno, ili je možda njegova
glava bila jako tvrda, svakako mu je olovno zrno, mjesto da ga
raskomada i da mu probije mozak, samo tako reći obrijalo
glavu i ostavilo mali znak. »Na sreću same — pripovijedaše mi
Sočivica — »u tom času bio digao glavu i nagnuo je natrag, da
promatram neprijatelja«. Zatim onako razbješnjen nanišani
tako dobro na svojega neprijatelja Smaića, da mu je jedno
olovno zrno sasuo u puščanu cijev — takva se čuda uvijek
pripovijedaju, kad je riječ o okršajima kršćana s Turcima — a
drugo u glavu, tako da se srušio mrtav. Poslije pogibije toga
hrabrog Turčina potraže drugi Turci spas u nogama, ali još
petorica od njih ne mogoše uteći od smrti, jer se Sočivica i
drugovi dadoše za njima u potjeru. Pobijedivši Turke i
opljačkavši sve, što je bilo bolje u karavani, presvuku se i
Sočivica i njegovi drugovi, i on naredi, da svatko pođe svojim
putem. Tako je radio uvijek, da bi se izmakao množini Turaka,
koji bi išli za njim u potjeru, jer dok bi oni tražili četu hajduka,
nije im padalo ni na pamet da paze na sama pojedinca. Kad su
Morlaci doznali za opasnost, u kojoj je bio Sočivica, i za
200

njegovu junačku obranu, dadoše i ovaj put maha svojemu

pjesničkom talentu i ispjevaše o tom junačku pjesmu.
Poslije ovoga događaja ostane Sočivica oko dva
mjeseca miran, a onda se opet udruži s četrnaestoricom
drugova i krene u okolicu Mostara. Stojeći jednom ondje u
sjeni nekakva drveta, opazi gdje izdaleka dolaze cestom dva
Turčina. Njegovi drugovi predlože, da četvorica od njih pođu i
da ih napadnu. Sočivici se učini, da bi to bio kukavičluk, i on
se opre veleći: »Dosta je, da odem ja sam«. I tako pođe u susret
toj dvojici Turaka gledajući neprestano u zemlju. Oni ga
upitaju, što se tako zagledao u zemlju. On tužnim glasom
odgovori: »Ovaj čas mi je onaj razbojnik Sočivica s jednim
svojim drugom silom oteo dva konja, pa evo gledam, ne bih li
im kako našao trag«. Turcima bude žao tobožnjeg nesretnika, a
kako su mrzili Sočivicu, počnu i oni tražiti konjski trag, ali dok
su gledali u zemlju, ubije Sočivica hicem iz pištolje jednoga, a
sabljom drugoga, i to s tolikom brzinom, da nije dospio ni
posegnuti za oružjem radi obrane. Poslije ovog neznatnog
događaja udruži se s dvadeset i pet drugova i pođe u napad na
ogromnu karavanu, koja je odlazila iz Dubrovnika u Tursku
noseći mnogo vižlina,198 i pode mu sretno za rukom da je bez
mnogo truda opljačka, da ubije sedamnaest Turaka, i da povede
sa sobom trojicu živih. Stigavši u prvi gaj, nabije Sočivica
dvojicu od ovih onako žive na kolac, a trećemu naloži, da
okreće ražanj i da ih peče. Kad su bili dobro ispečeni, odsiječe
im glave i dade ih Turčinu, koji ih je pekao, nalažući mu, da ih
odnese travničkom paši i da mu javi, da će to isto učiniti sa
svim Turcima, na koje naiđe, ako mu ne pusti djece i žene, a

198
Vižlini su dubrovački novac, koji vrijedi mletački srebrni dukat i pet
solada otprilike, a ne sadržava vrijednost jedne četvrtine filipa (srebrnog
novca), kako su pokazali višekratni pokušaji. Njihovo ime, kako se čini,
označuje u isto vrijeme i njihovo opako svojstvo, jer vižlin znači otprilike
isto, što i psić. Ovaj je novac jako raširen u otomanskoj državi, pa ga se,
kako vele, izvozi mjesečno vrlo znatna svota iz Dubrovnika.
 201

zatim još doda: »Oh, koliko bih se istom radovao, kad bi mi

pošlo za rukom da to isto učinim i samomu paši!« Njegovi
drugovi mišljahu, da bi bilo dobro ubiti i trećeg Turčina, ali
Sočivica reče: »Ne, uvijek je bolje, da ostane netko, tko će
moći Turcima javiti, što smo kadri učiniti«. Isto je tako, kad su
Kartažani htjeli poubijati sve Rimljane u čuvenoj bici kod
Kana, mislio i domišljati Hanibal, da treba neke pustiti, da
odnesu u domovinu vijest o porazu njihove vojske i o hrabrosti
Kartažana. Poslije dva sata otprilike, kad se već među Turcima
raširila vijest o barbarskom i nečovječnom činu Sočivičinu,
udruže se ljudi iz cijele okolice i pođu za njim u potjeru što
pješke, što na konjima, jedni planinom, drugi ravnicom.
Sočivica, koji nije nikad ni pomišljao na to, bude pronađen u
jednom gaju zajedno sa svim drugovima, i ovi zajedno s njim
nagnu u divlji bijeg. Turci ipak nastave neumorno potjeru, rane
petoricu i ubiju jednoga od hajduka, kojemu još napola živom
vlastiti brat odsiječe glavu, da Turci ne bi imali zadovoljstva da
ga nabiju na kolac u znak sramote. Kako su ih Turci neprestano
gonili, spase se hajduci u Metković u Primorje, dugujući
mnogo svojim nogama, što su im ovaj put omogućile bijeg.
Poslije toga se Sočivica odijeli od svojih drugova. Turci su
imali na umu samo to, da ga pronađu i ubiju. U Dalmaciji je
bio o manje siguran negoli u Turskoj. On je čitave mjesece
boravio u vječnoj samoći u najgroznijim spiljskim rupama.
Često mu je bilo da svisne od gladi, a sve od straha, da ne vide
kako ulazi ili izlazi iz spilje radi hrane. Svatko bi bio prije
rekao, da je pustinjak, nego da je drumski razbojnik. Ipak nije
mogao izdržati, a da od vremena do vremena ne izađe i da ne
ubije po kojega Turčina.
U međuvremenu bude travnički paša pozvan u
Carigrad, gdje su mu, kako se misli, odsjekli glavu, zato što je
bio suviše nasilan prema svojim podanicima i što je bio
namislio da oplijeni Mostar. Taj je paša, zvan Kukavica, imao
lijepu ženu, koja je uto bila trudna. On je ustupi nekom drugom
202

Turčinu uz uvjet, da sitno stvorenje, što ga je nosila pod srcem,

dobije prezime svojega oca paše. Sočivici se učini, da bi tom
promjenom mogao ipak doći do svoje porodice, ali do toga
nikad ne dođe. Poslije mnogih bezuspješnih pokušaja dođe
godine 1762. na ovu duhovitu zamisao. Po turskim je
gradovima dopušteno slobodno hodati samo kalajdžijama
(sličnim onima, što ih u pučkom jeziku zovu Missinesi), a
smiju prodavati svilu i druge sitnice te vrste. To je Sočivica
dobro znao. On dakle obuče jednoga od svojih drugova kao
prodavača svile i uputi ga u Travnik, opskrbivši ga dovoljno
robom te vrste. Dotle Sočivica pođe polagano s drugom
četvoricom drugova drugom cestom, da čeka u udaljenosti od
tri ili četiri milje od Travnika, kako će se stvar svršiti. Tu ga ne
znam kakvim slučajem drugovi jednom ostave, a on sretne
trojicu Turaka, koji počnu sumnjati i grditi ga, da je hajduk.
Našavši se u toj smetnji i videći, da nije lako pobjeći, stane se
Sočivica ispričavati i govoriti, da ide prema gradu Pruscu, koji
nije bio daleko, a to je, veli, najbolji dokaz, da nije hajduk. Na
to će sumnjičavi Turci: »Hajde, dobro, idemo zajedno«.
Sočivica pođe s njima. Kad Turci dođu do neke vode, sjaše s
konja; da ih napoje. Uto Sočivica protiv svakoga njihova
očekivanja izvuče ćordu i odsiječe jednom od njih glavu, a
onda ponovnim udarcem učini to isto drugomu, koji se bio
okrenuo, da vidi, što se to događa. Treći se je bio ukočio poput
onih ptica, što se ne miču s mjesta, kad ugledaju kopca.
Sočivica ga uhvati za ruku, povede ga u jedan gaj, i pošto ga
ispita o kretanju Turaka, ubije i njega. Ali njemu nije bilo
dosta, što ga je ubio, već ga rasiječe na komade i stane kao
bijesan pas nagrizati mrtvačevo meso, ne mogući nikad
dovoljno iskaliti srce željno osvete i puno mržnje protiv
Turaka. Međutim stignu njegova četiri druga, a onaj, što je bio
pošao u Travnik, hodajući dugo po gradu sa svojom robom,
sretne Sočivičinu ženu i otkrije joj volju njezina muža, kako je
on mora noću povesti sa sobom zajedno s njezinom djecom.
 203

Sočivičina žena, presretna radi te neočekivane novosti, pođe da

obavijesti svoju kćer, savjetujući joj, da pođe s njom, ali kći,
koja je okusila slasti muslimansko braka ne htjede poslušati.
Tad njezina mati povede sa sobom samo sina, i oni izađu u
noćno doba sa Sočivičinim drugom iz Travnika. Sočivicu, koji
ih je u maloj udaljenosti čekao s četvoricom drugova, svlada
ganuće od sreće, što vidi ženu i sina, i on ih odmah povede u
Dragović, svoje obično sklonište. Tu ostavi sina pod
skrbništvom jednoga kaluđera, koji ga kasnije nauči čitati i
pisati. Kad drugoga dana nije više bilo u Travniku Sočivičine
žene, pomisle Turci, da je sigurno on začetnik takve neobične
otmice, koja je po svoj prilici bila opasnija od Orfejeve, kad je
pošao u podzemlje po svoju ženu Euridiku. Turci zaista nisu
vragovi, koji bi čovjeka bili kadri začarati, ali bi sigurno bili
znali ubiti onoga, koji je izveo tu otmicu, da su ga uhvatili u
času, kad je iz Travnika vodio Sočivičinu ženu.
Ogorčeni ovim činom više nego svim njegovim
prijašnjim bezočnostima, obrate se Turci preuzvišenom
generalu Dalmacije navaljujući najhitnije, da Sočivicu dade
uhvatiti i ubiti. Ali kako da uhvatiš i ubiješ čovjeka na mjestu,
gdje za nema? Turci su tvrdili, da je u Dalmaciji, a uvijek se
čulo o njegovim pljačkama u Turskoj. Sočivičino je ime
postalo Turcima tako strašno, da su kao i djeca, koja se u
mraku boje svega, ili kao praznovjerni ljudi, koji misle, da vide
utvare i duhove, kakve zamišljaju u svojoj mašti, i oni mislili,
da imaju uvijek Sočivicu pred očima. Ali turska sila nije
nikako mogla postići to, da dobije u ruke čovjeka, koji ih je
napadao u njihovoj vlastitoj zemlji. Radi prepredenosti, kojom
je Sočivica postupao, ostajali su svi njihovi pokušaji
bezuspješni. Jedan je dan bio kadar ubiti čovjeka na jednom
mjestu, a drugi je dan bio pedeset milja daleko. Putovao bi
noću, a odmarao se danju, i za deset bi dana katkada prevalio
više stotina milja. Ovdje bi izvršio pljačku, ondje razbojstvo, i
dok bi se glas o njegovim smjelim pothvatima širio svuda,
204

sumnjalo se katkada, nisu li sve to utvare. Tako se nije nikada

znalo, gdje valja tražiti toga Proteja, koji je svaki čas mijenjao
položaj. Turske su straže danju i noću obilazile po planinama,
da uhvate, ako bude moguće, tu škodljivu zvijer, ali uvijek
uzalud. Našao se neki Turčin Kurbek, koji je Sočivicu nazivao
prezirnim imenom Stanislava. Sto mu muka! Takve uvrede
Sočivica nije mogao podnijeti i bjesnio je od gnjeva, što se ne
može osvetiti. Ali kad su se jednom slučajno sreli, i to Sočivica
sa samih šest drugova, a Kurbek sa dvadeset, pobiju se
divljački, te četvorica od Kurbekovih drugova budu ubijeni, on
sam ranjen, dok drugi pobjegnu. Na Sočivičinoj strani budu
samo dva druga ranjena. Nije li bila sramota za tursko ime, da
ih jedan hajduk s nekoliko drugova tako zlostavi? Tko bi bio
ubio Sočivicu, stekao bi bio veliku čast i veliku nagradu.
U to doba nađe se među Turcima jedan, imenom
Vilembeg, koji pošalje Sočivici ovako sastavljen list: »Ti, što
se hvališ, da uništuješ Turke, dođi na moj izazov, ako nisi žena.
Pozivam te, da se pobijemo, kako ti je milije: ili ti i ja sami, ili
s jednakim družbama«. Na taj oholi turski poziv skupi Sočivica
dvanaest hrabrih drugova, čekajući jedva čas, da se sastane s
Vilembegom, ali mjesto da ga čeka na određenom mjestu,
čekaše ga na drugom. Videći Turčin, da Sočivice nema na
ugovorenom mjestu, stane se šepiriti i govoriti, da se je sakrio
pred njegovom hrabrošću. Međutim se Sočivica sa svojih
dvanaest drugova podigne protiv Vilembega, koji ih je imao
četrdeset, ali taj broj ne obeshrabri Sočivicu niti ga ponuka, da
kukavički uzmakne. On se doduše sa svojim drugovima nađe u
nesretnom položaju, budući sa svih strana opkoljen od Turaka,
ali se i u ovoj prilici posluži divnom lukavštinom a ta se je
sastojala u tom, da su se hajduci posakrivali za stabla, dok su
svoje kape porazbacali u nekoj udaljenosti amo tamo. Turci
 205

stanu pucati u kape,199 i premda se vidjelo kako mnogo kapa

nestaje, vidjelo se i kako stižu hajdučka taneta, koja poubijaju
osam Turaka. Videći Turci, da su hajduci kao neki vješci,
okrenu po običaju pleća, a Vilembeg, onaj junak, koji se toliko
hvastao, bude ranjen u ruku, i da nije pobjegao preko mletačke
granice u područje Knina, bio ga Sočivica ubio kao najgoru
kukavicu. Odvažnost pokazana u ovoj prilici zajedno s mnogim
prijašnjim djelima pribave Sočivici poštovanje, divljenje i
prijateljstvo i nekih Turaka, koji mu više puta pošalju čak i
darova. Neka turska djevojka, slušajući iz svačijih usta ime
Sočivice i misleći možda, da mora biti junak i u ljubavi, kakav
je oružjem u ruci, htjede ga učiniti svojim pobratimom i
pokloni mu u znak prijateljstva maramu — neku vrstu ručnika
izvezenog zlatom na oba kraja — vrijednu oko dvanaest
cekina.
Sočivica je i među Turcima imao jednog pobratima.
Ovomu naruči dvanaest kabanica i dobra suknena odijela za
dvanaest ljudi. Odrede dan i mjesto, kad je Sočivica imao da
dođe po ovu robu. Pobratim Turčin oda tu pogodbu i nekom
drugom Turčinu. Ovaj ga jako ukori veleći mu: »Ti, musliman,
pa hoćeš da dadeš namet kršćanskom hajduku! Baš si
kukavica! Pretvaraj se, da ćeš sve izvršiti, pa ćemo onda
zajedno s mnogo drugih ljudi napasti hajduke, a učiniš li
drugačije, tužit ću te paši!« Nesretna li Sočivičina pobratima!
Nije bilo druge, već ili postati izdajicom ili poći u sigurnu smrt.
On se odluči za izdaju. U određeni dan stigne Sočivica u
blizinu Glamoča, na mjesto, koje mu je naznačio pobratim. A
kako nije nikada nikomu potpuno vjerovao, stane promatrati,

199
Sve ovo izgleda kao kakav roman, ali hajduci postaju silom dosjetljivi od
nužde, od želje za slavom i od ljubavi prema životu. Hajdučki opanci imaju
sprijeda na vrhu kao neki kljun. Kad je zemlja pod snijegom, oni naprave
opanke s kljunovima na vrhu prsti i na petama, da im neprijatelji ne nađu
tragova, To je otprilike slična dosjetljivost, kakvu je imao Caco, kad je
Herkulu oteo volove i vukao ih za rep u svoju spilju.
206

nema li gdje kakve zasjede, kadli najednom ugleda u daljini

množinu Turaka. Sočivičini drugovi htjedoše uteći, ali ih on
odgovori od toga veleći: »Ako nagnemo bježati, onda je sukob
s Turcima siguran, a bijeg sumnjiv. Nastojmo ih nekako
prevariti. Zauzmimo drugačiji položaj, a ne onaj, kakav smo
utvrdili s prijateljem Turčinom. Tad ćemo iznenada nastupiti
protiv njih pucajući iz pušaka. Kad oni vide toliku smjelost,
prestrašit će se, jer ne će nikad doći na misao, da bismo mi prvi
mogli prijeći u napad s ovo malo ljudi, što ih imamo. To će ih
natjerati u bijeg, i to je jedini način, da spasemo živote«. Tako i
učine. Postave stupicu i dočekaju tako u zasjedi brojnu četu
Turaka, koji su dolazili, da ih napadnu. Prije nego što su Turci i
pomisle ispale Sočivica i njegovi na njih svoje puške i ubiju ih
odjednom osam. Videć Turci tu neočekivanu stvar, nagnu
bježati, ali ipak ostane nešto malo hrabrijih, da se pobiju s
hajducima, koji se sad također dadu u bijeg. Bio je tu neki
Turčin na konju sa sabljom u ruci, i tomu pođe za rukom da
stigne Sočivicu, koji se skloni za jedno stablo. Sočivica stane
bježati oko stabla, a Turčin za njim, a kako je Sočivica od
umora već bio na kraju svojih sila, bio bi postao žrtvom
svojega neprijatelja, da ga Sočivičin brat nije ubio hicem iz
puške.
Svladavši ovu tešku opasnost, prijeđe Sočivica sa
svojim drugovima na mletački posjed, i premda je bio grčke
vjere, zakune se, da se više nikada ne će bratiti ni s Grcima ni s
Turcima, sjećajući se nesretnog svršetka svojega brata, kojega
je izdao Morlak grčke vjere, i opasnosti, u koju je sam malo
prije upao izdajom svojega pobratima Turčina. Potom poživi
neko vrijeme sasvim na miru, ali kad dozna, da neka velika
karavana ima da prođe iz Sinja u Tursku, udruži se s osamnaest
drugova i pođe da je dočeka iznad Bilog Briga. Kako je
karavanu pratilo sto i više Turaka, ne učini joj Sočivica
nikakve smetnje, ali kad je na drugom mjestu naišao na dva
Turčina, rasiječe ih žive na komade. To je bilo otprilike godinu
 207

dana iza sudbonosnog razdoblja godine 1764., kad je u sinjskoj

krajini vladala kuga i kad su mnogi, i to najsnažniji i najhrabriji
Sočivičini drugovi bili što u mletačkoj, što u otomanskoj državi
pohvatani i poubijani. Njihov nestanak potakne Sočivicu, da se
povuče u austrijsku državu prema rijeci Zrmanji. Tu ostane oko
godinu dana, a da Turci nisu o njemu ništa znali, i već se
općenito držalo, da je negdje daleko. No on je uza sve to
sudjelovao u svim napadajima na karavane u ovom
međuvremenu, samo što se više nije spominjalo njegovo ime,
već je harambašom postao Ivan Bušić, zvan Rosso (Crveni),
koji živi i danas i koji je već do prije nekoliko mjeseci postao
neugodan Turcima, a isto tako i Morlacima grčkog obreda radi
običajne nesloge između Morlaka latinskog i grčkog obreda.200
Sočivica je novac, što ga je nepravedno i nasilno oteo Turcima,
porazdavao različitim ljudima zadarskog kotara, da ga upotrebe
u trgovini, i živio je od toga bez velike brige. Misleći, da ga
više i ne traže, on je često slobodno prelazio iz okolice Zrmanje
u Ostrovicu i u ostali dio zadarskoga kotara, gdje se je mogao
vrlo lako prilagoditi svojstvima i vjeri velikoga dijela
tamošnjega svijeta, koji se, potekavši iz Crne Gore, osim
vlastitim naziva velikim dijelom i crnogorskim imenom, baš
kao i u nekim drugim morlačkim krajevima. Kad je sadašnji
vrlo budni pukovnik kninskog područja Stjepan Nakić doznao,
da Sočivica boravi u zadarskom kotaru, pošalje zbog
provođenja vrhovnih odluka za njim u potjeru harambašu
Žeravicu s trideset pandura. Harambaša ga je uzaludno tražio

200
Rekao sam, govoreći u poglavlju o običajima Morlaka o hajducima, da je
Crveni do prije godinu dana bio vođa družine od nekih dvadeset ljudi. Ovi
su se umirili, a ostao je sam Crveni. Sad se priča, da skuplja nove drugove,
a opet zato, da bi uznemirivao više no ikad. Ovako se, evo, obistinjuje moje
mišljenje u članku o hajducima, da je, »ako je vođa opak i ako je na glasu,
svaki pokušaj (t. j. da se unište hajduci) isprazan, dok se ne uništi ili ne
umekša vođa«. Ali što da se radi, ako se ne može uništiti? Neka o tom
razmišljaju mudri ljudi.
208

po čitavom zadarskom kotaru, kad ga na kraju obavijeste, da je

Sočivica u Ostrovici. Harambaša se ne časeći časa požuri
onamo i nađe Sočivicu gdje se igra na kugle s jednim drugom,
pijanim kao i on. Sočivičin drug bude ubijen, a on se dade u
bijeg prema kuli srušenog kaštela, sagrađenog na kamenoj
uzvisini, i tu se zatvori. Jedan ga pandur rani u bedro, i on bi se
sigurno bio sam predao, da se gomila pijanih seljaka, koji su se
vraćali s poljskog rada oko sijena, nije drvenim vilama oprla
pandurima i tako Sočivici omogućila bijeg i spasla život. Kad
Sočivica onako ranjen opazi, da više nije opkoljen od pandura,
uzjaše odmah na konja, i putujući uvijek noću, ostane nekoliko
dana kod nekog pobožnog paroha radi liječenja, a onda se
povuče u jednu spilju iznad izvora Cetine, a to je ona ista
spilja, što sam je ja slabo opisao na početku mojih bilježaka.
Tu nastavi liječenje otprilike mjesec dana. Po neprestanim
posjetima, što ih je primao, bio je sličan bolesnom lavu u
pećini, samo s tom razlikom, što su lava pohađale sve životinje,
a njega samo vuci, hoću da kažem njegovi razbojnici. Ali čim
je malo prizdravio, skupi opet dvanaestak drugova, i to više s
ciljem, da se osveti radi krivice, koju mu je nanio pandurski
harambaša u Ostrovici, nego da prkosi Turcima. Kad je jednom
sa svojim različitim drugovima boravio u otomanskoj državi,
dođe mu na oči neki Turčin, koji je nekom zgodom jednomu
njegovu bratu — a taj je bio prisutan — pomogao da uteče.
Sočivica i drugovi htjedoše Turčina ubiti, ali ne dade brat, ne
mogući zaboraviti Turčinova dobročinstva, i taj pusti Turčina
da pobjegne, dok se je Sočivica molio (kako je uvijek običavao
prije jela). Svi se drugovi radi toga pomaganja Turčinu razljute
na njega, a naročito jedan njegov sinovac, koji ga i pljusne,
našto ga ovaj ubije hicem iz pištolje. Nato Sočivica odagna od
sebe brata i pokopa sinovca. Nestanak sinovca i zlovolja prema
bratu nagnaju ga ponovno, da krene prema Zrmanji, da bi imao
mira.
 209

Ali ćud se ne mijenja tako lako; čovjek se često i protiv

svoje volje vraća svojim pokvarenim navikama. Tako je bilo i
sa Sočivicom. Neko bi vrijeme ostajao miran, a onda bi se
nenadano opet pojavljivao na cestama. Turci su ga već bili i
zaboravili, i ukoliko bi ih tko i napao, nisu više ni sanjali, da bi
Sočivica mogao biti začetnik napadaja. Prema kraju lipnja
godine 1769. udruži se opet s osam drugova, možda s
namjerom, da napadne koju karavanu. Sočivica pošalje jednoga
od njih, da dobavi praha, jer ga nisu imali ni on ni drugovi.
Čekajući, dok se onaj vrati s prahom, legnu i on i drugovi pod
različito drveće na podnožju planine Prolog u jednom gaju na
mletačkom području, da malo prospavaju. Malo dalje od njih
pekao je neki pastir janjca. Dok su oni spavali, požuri se netko
— ne zna se, da li radi koristoljubivosti ili od mržnje na
Sočivicu — da obavijesti četrdeset Turaka, koji su u
udaljenosti od nekoliko milja utjeravali danak na pašu od
otomanskih podanika. Turci, ne poštujući nimalo prava naroda,
prodru hitno na mletačko područje i napadnu Sočivicu i
njegove drugove, koji su se bili sklonili u sjenu drveća. Nije
bilo teško, da četrdeset dobro oboružanih ljudi (kao što su to
bili Turci) poubija osmoricu, koji nisu imali niti praha, da se
brane. Sočivičini drugovi nagnu bježati kud koji, ali trojica
ipak budu ubijena. Tu se je izvanrednom hrabrošću istakao
neki Stojan Žeželj, koji je, ušančen iza nekog stabla, ubio
jednog Turčina i ranio četvoricu, a bio bi se možda još i više
istakao, da mu nije nestalo praha i da ga radi toga nisu ubili
Turci. Pastir, koji je pekao janjca za hajduke, bude također
ubijen. Ali što će biti od neoboružanog Sočivice, okruženog od
četrdeset oboružanih Turaka? On pripazi, s koje strane dolaze
pucnji, i poleti prema dimu, nadajući se, da će obavijen em
iščeznuti Turcima ispred očiju, i tako se spase. Turci još uvijek
nisu mogli vjerovati, da bi Sočivica mogao uteći usred njih, pa
stanu tražiti, nije li se možda sakrio u travi. Ovaj posljednji
Sočivičin bijeg, koji se može ubrojiti među njegove najvještije
210

pothvate, pokazuje još jednom budnost njegova duha, koji bi se

bio jako usavršio kulturom. U to se doba općenito sumnjalo, ne
će li Turci pod izlikom, da idu u Crnu Goru protiv Stjepana
Malog (jer se ondje jedan pod tim imenom bio proglasio
vladarom), pokušati da na izdaju zauzmu cetinski kraj, kao što
su to nekoć bili učinili, pa su zato radi državno-političkih
razloga bile na granicama postavljene straže, sastavljene od
sinjskih teritorijalaca s njihovim glavarima. Sočivica se tome
poveseli silno, misleći, da će moći osvetiti smrt svojih hrabrih.
drugova, koji su mu bili vrlo mili. Taj svoj naum nije dakako
mogao izvesti, jer su Turci, kao što je poznato, pošli ravno
protiv Crnogoraca.
Osjetivši, da je radi divljeg života, što ga je vodio, već
na pragu starosti, vrati se Sočivica ponovno u svoje običajno
boravište u austrijskoj državi i počne misliti, kako bi ondje
došao do kakve službe, da može živjeti. Kako je imao novaca,
živio je u uvjerenju, da mu ne će biti teško da je dobije. Ali
prođoše mjeseci i godine, a on ne stiže do žuđenog cilja. Od
vremena do vremena nestajalo bi ga odanle radi običajnih
odvažnih pothvata protiv Turaka u društvu hajduka, koji su
tada bili sebi izabrali za vođu nekog Filipa Peovića, prije malo
godina obješenog radi krađa. Sočivica je radi sigurnosti bio dao
u ruke nekom kaluđeru, svojem ispovjedniku, na čuvanje pet
stotina cekina s drugim malenkostima, plod njegovih tatskih
napora. Dobri kaluđer, opazivši, da Sočivica za kratko vrijeme
ima dobiti nekakvu službu, uteče prije četiri godine nekamo
daleko. Sočivica pođe za njim sve do Dunava, a kad ga ne
nađe, vrati se natrag. Neki njegov bratučed iz Imotskoga pina
ga prošloga ljeta, i dok se Sočivica bio udaljio od kuće, ukrade
mu sva odijela i čuvenu maramu, koju mu je dala posestrima
Turkinja, a usto i nešto novaca, sve zajedno u vrijednosti od
osamdeset cekina. Kad sam prošloga srpnja govorio sa
Sočivicom, on se gorko tužio na te dvije okrutne krađe veleći
mi: »Je li pravo, da mi dva tata otmu na vjeru i bez ikakve
 211

opasnosti ono, što sam ja stekao silom i noseći neprestano

glavu u torbi? Da su me napali na cesti, ne bi mi bilo krivo.
Onda bi mi bili platili milo za drago. Ali krasti ovako na vjeru i
bez opasnosti, to je najgora krađa na svijetu, jer ne znaš, koga
da se čuvaš«. Vrijedno je istaći, da Sočivica poslije tolikih
razglašenih krvoprolića i pljačkanja turskih karavana nije u
času, kad se dao na miran život, imao više od šest stotina
cekina otprilike, koje su mu, kako smo vidjeli, ukrali njegov
ispovjednik kaluđer i djelomično bratučed. Ali uvijek biva
tako, da se tim novcem najviše okoriste oni, koji ga dobiju na
čuvanje, i kad se dobro promisli, imaju razbojnici, koji
stavljaju život na kocku, najmanje koristi od svojega plijena,
čak ostanu na kraju krajeva bijednici. Ova bijeda, značajna i za
stare Uskoke, koji su neprestano pljačkali i po moru i na kraju,
otimajući čas ovomu, čas onomu znatne svote novaca, uvjerila
je oštroumnog političara fra Paola Sarpija, da ih je netko morao
pomagati.201 Osobine Uskoka prešle su u naše dane na hajduke,
samo s tom razlikom, što posljednjih ima manje — po onome,
što se zna, njih nikada nema ni trideset — što otimaju silom
samo u planinama i što ubijaju radije Turke nego kršćane, dok
naprotiv Uskoci, naročito u posljednje doba svojega gusarenja,
nisu poštovali ni vjere ni narodnosti. Sočivica se je hvatao u
koštac samo s Turcima, a pripovijedao mi je, da ih je, koliko se
sjeća, on sam pobio sto i pedeset, ne računajući one, što ih je
ubio zajedno sa svojim drugovima. Hiljada takvih ljudi vrijedi
koliko deset hiljada Turaka. On je zaslužio da bude nazvan
okrutnijim od vuka, ali je bilo još okrutnijih i jačih hajduka,

201
Ako koji Morlak primi u kuću jednog ili više hajduka, to ne znači, da ih
pomaže, i optuživati ih u tom slučaju kao sukrivce znači udaljivati se od
ispravna mišljenja. Ali neka mi kažu oni, koji su okorjeli u mišljenju, da su
Morlaci, kad prime u svoje kolibe hajduke, njihovi sukrivci, da li bi oni (kad
bi bili tako reći potpuno odijeljeno od općenja sa drugim svijetom) primili u
svoje kolibe četu hajduka, kad bi ih posjetila, ili ne bi? Prirodni nas razum
dovoljno uči, što bi svatko učinio u takvim slučajevima.
212

premda im nije pošlo za rukom da razbojnički potuku toliko

Turaka, koliko Sočivica, i premda nisu imali njegove
prepredenosti u vođenju. Premda je svojim uznemirivanjima
nanio mnogo štete mletačkoj državi, ipak Morlaci imaju danas
od njih velike koristi, jer Turci postupaju s njima čovječnije i
blaže, dok su prije bili postali nepodnošljivi radi svojih nasilja.
Tako se od skupa nereda rađa katkada red. Uza sve to treba
željeti, da se ta vrsta ljudi, to jest hajduci, jednom iskorijene,
premda mi se čini, da je to jako teško, i to radi toga, što je,
uzevši općenito, njihovo djelovanje doduše uzrok mnogih
gubitaka, ali je, kad promotrimo pojedinosti, ujedno i vječan
izvor obogaćivanja nekih pojedinaca. Ali prije nego što se
iskorijene, valjalo bi da prestanu zločinstva, da se učini kraj
lakomosti činovnika i da prestane budalasto vjerovanje, da
netko stječe gotovo potpuno oproštenje ubijajući Turke, kao da
su Turci gadne zvijeri, a ne ljudi kao i mi. Ako morlačke
župnike i ne možemo okriviti, da narodu ucjepljuju takve
predrasude, ipak su krivi utoliko, što ih ne istrebljuju. Sed quis
custodiet ipsos custodes?202 U nedužnija se vremena vjerovalo,
da hajduci štite republiku od otomanskog oružja, ali je to
zapravo značilo biti slijep pa ne vidjeti, da joj ga oni naprotiv
naprćuju. To su dobro znali mnogi pametni generali Dalmacije,
čineći sve moguće napore, da dobiju u ruke Sočivicu i da
uklone povod turskim žalbama. Ponavljam: da bi se hajduci
iskorijenili, ili da bi se barem smanjio njihov broj, treba
potražiti izvore zla, to jest one, koji ih sile, da se daju na taj
život. A capite bona valetudo,203 kaže vrlo dobro mudri
Seneka.

202
Ali tko će čuvati same čuvare?
203
Od glave dolazi zdravlje.
213
214

Da se vratimo Sočivici: on se sada nalazi u dosta

dobrim prilikama, jer mu je blagost vladara, pod kojim živi,
doznačila plaću od godišnjih dvadeset i osam cekina i nešto
zemlje za obrađivanje, a ujedno ga je odlikovala i položajem
pandurskog harambaše. Poglavari ga jako vole. Tako je, eto, taj
čovjek, koji je oko trideset godina živio kao turski podanik, a
oko dvadeset i sedam godina bio hajdučki harambaša u
mletačkoj državi, pred tri godine otprilike postao harambašom
pandura u austrijskoj. Kad je prošloga svibnja Nj. C. V. Josip
II., sadašnji car, bio na tromeđi i prošao kroz Gračac, gdje
boravi Sočivica, zaželio je, da mu ovaj ispripovijeda svoj život
i poklonio mu je nekoliko cekina. Ali Sočivica nije nikada jako
volio novac. Tako je jednom u noćno doba bio zašao sa
dvadeset i pet drugova u planine, kamo se sklonio, da jede, kad
naiđu na njega dva Morlaka, koji su bili zalutali s pravoga puta,
noseći sa sobom veliku svotu novaca nekoga trgovca. Sočivica
posumnja, nisu li to možda uhode, i upita ih, zašto su došli
onamo. Morlaci ostanu zabezeknuti, ne znajući, što da kažu.
Sočivica pregleda, što imaju na sebi, i nađe novac, ali kad
dozna, da je to novac nekoga čovjeka, koji mu je bio učinio
neku malu uslugu, pusti Morlake, pošto im je dao i jesti, i dade
im kao pratnju svoja dva druga koreći ih gorko, da budu
ubuduće oprezniji, kad budu nosili tuđi novac, jer ne će uvijek
naći Sočivice. Ovaj slučaj dokazuje, koliko je bio zahvalan
svojemu dobročinitelju, i da nije postao razbojnikom od
lakomosti za novcem, već od hrabrosti.
Sočivica se sada približava sedamdeset i prvoj godini, i
može se kazati, da je čvrst, obećavajući, da će živjeti još
trideset godina. On mirno živi u selu Gračacu u austrijskoj
državi, udaljenom otprilike četrdeset milja od Knina. Lica je
duga, stasa srednjega, očiju plavih, a držanje mu je divlje.
Morlački su običaji bili u staro doba slični njegovu životu, a
 215

neku predodžbu o tom dobivamo čitajući Ovidijev De Ponto.204

»Ili promatram ljude«, veli Ovidije; jedva su zavrijedili to ime,
i divljiji su nego vuci. Ne boje se zakona, već je sila jača od
pravde, a pravo pada pod ubojničkim mačem. Svi traže plijen
krvlju i drže, da je sramota živjeti bez njega. Ako ih se i ne
bojiš, mogu ti na prvi pogled postati mrski. Divlji govor, ljuto
lice i prava Martova slika«.205 Takvi su današnji Crnogorci.
Kad bi prema tome tkogod rekao, da su hajduci u neko doba
sačinjavali jedan narod, ne bi zaključivao loše. Ja držim, da su
se junačka djela starih narodnih junaka, o kojima pjevaju
Morlaci, malo razlikovala od Sočivičinih. Da se je rodio u
davna vremena, možda bi se sada o njemu pjevalo ono, što se
pjeva o Marku Kraljeviću i o mnogim drugima; a kako se je u
naše dane istakao neobičnim djelima iznad svih drumskih
razbojnika, tako bi možda u drugo doba bio stekao žezlo.

Potpun natpis u izvorniku: Osservazioni di Giovanni

Lovrich sopra drversi pezzi del Viaggio in Dalmazia del signor
abate Alberto Fortis, coll aggiunta della Vita di Socivicza. In
Venezia, 1776.

204
Zapravo Tristium lib. V. 7. v. 43 i d. Op. pr.
205
Lovrić navodi »slika smrti« (mortis) mjesto Martis. Op. pr.
216

DODATAK
FORTISOV UVOD U POGLAVLJE O OBIČAJIMA
MORLAKA
Njegovoj ekscelenciji
Mylordu
JOHNU STUARTU,
grofu od Bute etc. etc.206

O OBIČAJIMA MORLAKA

Vi ste zacijelo, boraveći među nama, više puta čuli gdje

se govori o Morlacima kao o divljem i nerazumnom ljudskom
soju, lišenom čovječnosti i sposobnom za svako zlodjelo, pa
Vam se je možda učinilo, da sam bio mnogo smjeliji nego što
bi smio biti jedan prirodnjak, kad sam ciljem svojih putovanja
izabrao kraj, u kojem oni stanuju. Stanovnici dalmatinskih
primorskih gradova pripovijedaju o velikom broju okrutnih
djela ovoga naroda, koji se je, vođen lakomošću za krađom,
često upuštao u najgroznije izgrede ubistava, paleža i nasilja;
ali ova djela (o kojima nam ne dopušta sumnjati priznata
čestitost onih, koji o njima pričaju) ili su stara datuma, ili, ako
su se neka od njih i dogodila istom nedavno, valja njihov
karakter pripisati prije pokvarenosti malog broja pojedinaca
negoli općoj lošoj ćudi naroda. Bit će dakako istina, da su iza
posljednjih ratova s Turcima Morlaci, navikli na nekažnjivost
ubistva i pljačke, dali po koji primjer krvave okrutnosti i
nasilnoga grabeža; ali zar je ikad bilo četa, koje, kad se vraćaju
iz rata i kad ih njihov vladar otpusti iz oružane službe protiv
neprijatelja, ne bi razilazeći se napučile šume i javne ceste
razbojnicima i razuzdanim ljudima? Ja mislim, da sam narodu,
koji me je tako dobro primio i sa mnom čovječno postupao,
206
Lord Bute, nekadašnji engleski ministar predsjednik, Op. pr.
 217

dužan vrlo opširnu apologiju, zapisujući ono, što sam od

njegovih sklonosti i običaja lično vidio; a to svoje raspoloženje
slijedim tim radije, što manje sumnje mogu probuditi radi
interesiranosti, jer se vjerojatno ne ću nikada više vratiti u ona
morlačka mjesta, u kojima sam već bio. Putnici redovno
nastoje uveličati opasnosti, kojima su išli u susret, i
neugodnosti, što su ih pretrpjeli u udaljenim krajevima. Ja sam
vrlo daleko od takva šarlatanstva, i Vi ćete, plemeniti
gospodine iz pojedinačnih opisa morlačkih navika i običaja
vidjeti, kako sam sigurno i s kako lakim neugodnostima
putovao po njihovim krajevima, a i koliko bi me razložnog
pouzdanja moglo potaći, da produžim svoja istraživanja, kad bi
mi to okolnosti dopuštale.
218

FORTISOV TEKST »HASANAGINICE«

Scto se bjeli u gorje zelenoj?
Al-su snjezi, al-su Labutove?
Da-su snjezi vech-bi okopnuli;
Labutove vech-bi poletjeli
Ni-su snjezi, nit-su Labutove;
Nego sciator Aghie Asan-Aghe.
On bolu-je u ranami gliutimi.
Oblaziga mater, i sestriza;
A Gliubovza od stida ne mogla.
Kad li-mu-je ranam' boglie bilo,
Ter poruça vjernoi Gliubi svojoj:
Ne çekai-me u dvoru bjelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu,
Kad Kaduna rjeçi razumjela,
Josc-je jadna u toj misli stala,
Jeka stade kogna oko dvora:
I pobjexe Asan-Aghiniza
Da vrât lomi kule niz penxere.
Za gnom terçu dve chire djevoike:
Vrati-nam-se, mila majko nascia;
Ni-je ovo babo Asan-Ago,
Vech daixa Pintorovich Bexe
I vrâtise Asan Aghiniza,
Ter se vjescia bratu oko vrâta.
Da! moj brate, velike sramote!
Gdi-me saglie od petero dize!
Bexe muci: ne govori nista.
Vech-se mâscia u xepe svione,
I vadi-gnoj Kgnigu oproschijenja,
Da uzimglie podpunno viençanje,
Da gre s' gnime majci u zatraghe.
Kad Kaduna Kgnigu prouçila,
 219

Dva-je sîna u celo gliubila,

A due chiere u rumena liza:
A s' malahnim u beliscje sinkom
Odjeliti nikako ne mogla.
Vech-je brataz za ruke uzeo,
I jedva-je sinkom raztavio:
Ter-je mechie K' sebi na Kogniza,
S' gnome grede u dvoru bjelomu.
U rodu-je malo vrjeme stâla,
Malo vrjeme, ne nedjegliu dana,
Dobra Kado, i od roda dobra,
Dobru Kadu prose sa svî strana;
Da majvechie Imoski Kadia.
Kaduna-se bratu svomu moli:
Aj, tako te ne xelila, bratzo!
Ne moi mene davat za nikoga,
Da ne puza jadno serze moje
Gledajuchi sirotize svoje.
Ali Bexe ne hajasce nista,
Vech-gnu daje Imoskomu Kadii.
Jose Kaduna bratu-se mogliasce,
Da gnoj pisce listak bjele Knighe,
Da-je saglie Imoskomu Kadii.
»Djevoika te ljepo pozdravgliasce,
»A u Kgnizi ljepo te mogliasce,
»Kad pokupisc Gospodu Svatove
»Dugh podkliuvaz nosi na djevojku;
»Kada bude Aghi mimo dvora,
»Neg-ne vidi sirotize svoje.«
Kad Kadii bjela Kgnjiga doge
Gospodu je Svate pokupio
Svate kuppi grede po djevoiku.
Dobro Svati dosli do djevoike,
I zdravo-se povratili s' gnome.
220

A kad bili Aghi mimo dvora,

Dve-je chierze s penxere gledaju,
A dva sîna prid-gnu izhogiaju,
Tere svojoi majci govoriaju.
Vrati-nam-se, mila majko nascia,
Da mi tebe uxinati damo.
Kad to çula Asan-Aghiniza,
Stariscini Svatov govorila:
Bogom, brate Svatov Stariscina,
Ustavimi Kogne uza dvora,
Da darujem sirotize moje,
Svoju dizu ljepo darovala.
Svakom' sinku nozve pozlachene,
Svakoj chieri çohu da pogliane;
A malomu u bescije sinku
Gnjemu saglie uboske hagline.
A to gleda Junak Asan-Ago;
Ter dozivglie do dva sîna svoja:
Hodte amo, sirotize moje,
Kad-se nechie milovati na vas
Majko vascia, serza argiaskoga.
Kad to çula Asan Aghiniza,
Bjelim liçem u zemgliu udarila;
U pût-se-je s' duscjom raztavila
Od xalosti gledajuch sirota.
 221

POGOVOR
Albert Fortis, čije se ime čita u natpisu ove knjige, nije kod nas
sasvim nepoznat pisac; on se štoviše u našim historijama
književnosti gotovo redovno spominje kao prvi stranac, preko
čijih je prijevoda evropski svijet doznao za naše narodno
pjesništvo. Sa svoja dva spisa o našim krajevima — jednim o
Cresu i Osoru iz 1771. (Osservazioni sopra l'isola di Cherso ed
Osero — Bilješke o otoku Cresu i Osoru) i drugim, važnijim i
većim, o mletačkoj Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia — Put po
Dalmaciji) iz 1774. — on je velikoj mjeri izašao u susret
tendencijama svojega vremena, naročito zanimanju za
nepoznate zemlje i njihove prirodne znamenitosti, koje je u ono
doba znatnog razmaha prirodnih znanosti bilo neobično živo.
Ipak njegova dva lijepo opremljena sveska o Dalmaciji nisu
samo djelo stručnjaka-prirodnjaka, već i okretna publiciste,
koji je pored prirodnih bilježio i druge zanimljivosti,
obavješćujući svoje čitaoce i o ostacima rimskih starina u toj
nekadašnjoj rimskoj provinciji, o zaslužnim ljudima, koji su se
u njoj rodili, i o životu i običajima njezinih stanovnika, o
kojima govori s mnogo simpatije. Opisujući naše primorske
gradove, on u duljim i kraćim bilješkama redovno spominje i
naše učene ljude i pjesnike, koji su u njima djelovali, počevši
od humanista i Gospodnetića do svojih suvremenika Klementa
Grubišića i Matije Sovića i od Marulića, Lucića i Hektorovića
do Gundulića, i to je bio prvi glas u stranom svijetu o našem
kulturnom i književnom životu posljednjih stoljeća. U
poglavlju o Šibeniku on je čak čitavu jednu glavu posvetio
znamenitim Šibenčanima, a naročito životu i radu Antuna i
Fausta Vrančića. Ali najveću su pažnju u ono doba utjecaja
Rousseauova, zanimanja za narode »u prirodnom stanju« i
oduševljavanja za stare engleske balade i Ossiana privukla
njegova poglavlja o životu, običajima i junačkim pjesmama
naših Zagoraca (»Morlaka«, »Vlaha«), i nema sumnje, da su
upravo ta poglavlja najviše doprinijela uspjehu knjige Knjiga je
222

bila ubrzo prevedena na njemački, francuski i engleski, i preko

Fortisovih su prijevoda, kao što je poznato, ušle prvi put u
jednu svjetsku zbirku narodnih pjesama (Herderove Volkslieder
— Narodne pjesme 1778., kasnije nazvane Stimmen der Völker
in Liedern — Glasovi narodâ u pjesmama) neke Kačićeve i
narodne pjesme, među njima i čuvena »Hasanaginica« u
Goetheovu prijevodu, odakle ju je na engleski preveo W. Scott.
Nije trebalo dugo, da i prethodnici romantičkog egzotizma
potraže inspiracije u Fortisovoj knjizi, stvarajući — kao Justina
Wynne, udata grofica Rosenberg-Orsini, u svojem romanu Les
Morlaques (1788.) — neku arkadijsko-ossiansku Morlakiju,
gdje živi svijet s iskonskim nagonima prirodnih ljudi i
nepokvaren od civilizacije. Danas potpuno zaboravljen, taj je
roman bio u svoje doba čitan, prevođen i imitiran; hvalio ga je
uvelike Cesarotti, talijanski prevodilac Ossiana, a čitali su ga
Goethe i gospoda de Staël. Kad je kasnije (1812.) Charles
Nodier, jedan od inicijatora francuskog romantizma, postao
urednikom službenog lista francuske Ilirije Télégraphe officiel
des Provinces Illyriennes u Ljubljani i po povratku u Pariz
izišao svojim člancima u Journal des Débats na glas kao
poznavalac ilirskih stvari — iskorišćujući vješto svoj
osammjesečni boravak u Ljubljani i ono malo znanja, što ga je
tamo o nama stekao — on se pored Appendinija obilno služio
podacima iz Fortisova djela, naročito kad je bila riječ o našim
običajima i o narodnoj pjesmi i pjevačima, i od njega su,
zaslugom Fortisovom i Appendinijevom, francuski književni
krugovi prvi put doznali, da postoji »ilirska« književnost i
Gundulićev »Osman«. I u svojem romanu Jean Sbogar (1818.),
koji se odigrava u Iliriji, on se u pojedinim sporednim
prizorima, napisanim sa svrhom, da bi roman dobio što više
lokalnog kolorita, služio Fortisovim opisima, a među
pjesmama dodanim njegovoj fantastičnoj priči Smarra (1821.)
jedna je prijevod »Hasanaginice« iz Fortisova putopisa, dok
druga, Spalatin Bey, nije nikakva narodna pisma, već
 223

Nodierova mistifikacija s pojedinostima izvađenim također iz

Fortisa. Po Fortisu je »Hasanaginicu« ponovno preveo i
Prosper Mérimée u svojoj zbirci La Guzla ou choix de poésies
illyriques recueillies dans la Dalmatie, la Bosnie, la Croatie et
l'Herzégowine (1827.)207, i to je ujedno i jedina naša autentična
narodna pjesma u toj čuvenoj mistifikaciji, dok je sve ostale po
primjeru Nodierovu u Spalatin Beyu napisao sam Mérimée,
služeći se i u pojedinim motivima i u bilješkama također
Fortisovim putopisom i zavodeći u bludnju mnogo
suvremenika, među ostalima i Puškina, koji je neke od njih
preveo na ruski u uvjerenju, da su to naše narodne pjesme
(Песин эападних Славин). Tako je Fortisov putopis doživio
više uspjeha u književnim negoli u znanstvenim krugovima, i
on je prvi doprinio, da je pored Španije, Grčke i Istoka i naša
zemlja privukla na se pažnju u doba, kad su se
zapadnoevropski romantičari, bježeći iz sive građanske
svakidašnjice, zalijetali u mašti u krajeve primitivnijeg,
životopisnijeg i samoniklijeg života. No Fortisovo je djelo
imalo i tu nehotičnu zaslugu, što je izazvalo na pisanje jednoga
našeg čovjeka, Ivana Lovrića, čije se djelo ovdje donosi u
prijevodu.

Lovrići su u ono doba bili poznata i imućna sinjska

porodica; kako se vidi iz triju Kačićevih pjesama, u kojima se o
njima govori, odlikovali su se neki od njih i u bojevima s
Turcima. O Ivanovu školovanju znamo toliko, da je s dva
nepoznata sudruga iz Dalmacije učio najprije u Mlecima, a
zatim nastavio medicinske nauke u Padovi. Kad je pisao svoju
knjigu, bio je još vrlo mlad; kako sam spominje na jednome

207
Gusla ili izbor pjesama sakupljenih po Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i
Hercegovini.
224

mjestu, imao je tada za sobom četiri godine medicinskih nauka,

mogle su mu dakle biti otprilike dvadeset i dvije godine. Ta je
knjiga ostala i jedino njegovo djelo, jer je već 1777., godinu
dana poslije njezina izlaženja, umro od sušice.
Lovrić je svoju knjigu nazvao bilješkama o Fortisovu
putopisu, imajući očito u prvom redu na umu, da kao domaći
sin ispravi pojedine navode stranoga putopisca, Tako je u
načinu prikazivanja prirodno pošao stopama svojega
prethodnika i pisao, izuzevši život Stanislava Sočivice, u
najvećem dijela knjige o istim stvarima, o kojima je već pisao
Fortis, tj. o prirodnim znamenitostima svojega zavičaja i o
ostacima rimskih starina, ali naročito, i opširnije od Fortisa, o
životu i običajima svojih Zagoraca, samo s tom razlikom, što je
Fortis obišao čitavu Dalmaciju, dok se on ograničio na sinjsku
krajinu. Ipak natpis knjige donekle zavodi, jer je to uistinu,
premda s neizbježivim ponavljanjima, nova obradba istog
predmeta i nadopuna Fortisova putopisa, a samo usput i kritika,
i to ne uvijek sretna. Razumljivo je, da Lovriću kao rođenu
Hrvatu nije bilo teško da kod talijanskog pisca otkrije po koju
omašku, osobito jezičnu, premda je Fortis nastojao da nauči
naš jezik i po vlastitom pripovijedanju često raspravljao upravo
o jeziku s našim ljudima, navlastito s poznatim glagoljašem i
prevodiocem gramatike Melentija Smotrickoga Matijom
Sovićem. Pogotovo je Lovrić bolje osjećao stih narodne pjesme
i lako pronašao u Fortisovu tekstu »Hasanaginice« neke
ritmičke pogreške pripisujući ih prepisivačima i primjećujući
sasvim točno, da naši narodni pjevači, iako nepismeni, umiju
vrlo dobro graditi pravilne deseterce. I u etimologiji imena
Morlak bio je Lovrić na boljem putu nego Fortis. No dok je u
tim i još nekim slučajevima sudio ispravno, dotle je u drugima
bio i suviše jednostrani mladenački pretjeran, i kad je radi
njegovih napomena došlo do polemika, pošlo je i njegovim
kritičarima brzo za rukom da i kod njega pronađu dosta
omašaka i nesigurnosti, čak i jezičnih. Lovrić se i tu i u svojim
 225

prigovorima pojedinim Fortisovim navodima o narodnim

običajima suviše oslanjao na govor i običaje svojega užeg
zavičaja, ne poznavajući očito narodnih običaja u svim
krajevima, koje je proputovao Fortis. Ako je Fortisovo
tumačenje imena Morlacchi (vjerojatno sugerirano od naših
ljudi) bilo naivno, nije bolje ni Lovrićevo objašnjavanje imena
Cetina, Nastos (zapravo Nestus), Boduli i t. d. Prigovarali su —
naročito inače nepoznati Cresanin Pietro Sclamer (svakako
netko, tko je Fortisu bio vrlo blizu)208 — i Lovrićevu netočnom
čitanju pojedinih rimskih natpisa, a u nekim talijanskim
novinama i njegovu talijanskom jeziku, jer se Lovrić kao
Netalijan i vrlo mlad pisac nije dakako mogao u jeziku i stilu
mjeriti s Talijanom i iskusnim publicistom Fortisom. Ali sve te
polemike, vođene većinom o stvarima, kojima tadašnja znanost
još nije bila dorasla, nisu ni glavni ni najzanimljiviji dio
Lovrićeve knjige. Naprotiv će današnji čitalac sa zanimanjem
pročitati već one njezine dijelove, gdje dolazi do izraza
Lovrićeva ljubav prema narodu i naročito prema narodnom
jeziku, o kojem katkada ima sasvim moderne nazore, kao kad
na pr. uza sve književne zasluge Dubrovčana drži, da najčistiji
narodni jezik valja tražiti podalje od gradova izvrgnutih tuđem
utjecaju, t. j. ondje, gdje će ga tražiti i Vuk Karadžić. Inače je
Lovrić pun poštovanja za našu stariju književnost, a napose za
Dubrovčane, koji se, kako veli na jednom mjestu, jedini u svim
prilikama i s mnogo elegancije služe svojim jezikom, protivno
od obrazovanih ljudi u mletačkim gradovima, koji se često ne
samo stide svoga jezika, nego čak potalijančuju i svoja imena.
Protiv onih (dakako Talijana), koji su naš narod smatrali
nedarovitim, ističe Lovrić s ponosom, kako je taj »glupavi«
narod dao svijetu Gospodnetića i Boškovića, hvaleći na
drugom mjestu biranim riječima Gundulića i njegov spjev.
Lovrić nigdje ne luči katoličkih Zagoraca od pravoslavnih,

208
U knjižici Sermone parenetico (Riječ opomene), Modena 1777.
226

smatrajući jedne i druge istim narodom i samo jednim dijelom

velike slavenske zajednice i ističući naročito njihovu srodnost s
Rusima. Njegove su bilješke o narodnim običajima, zajedno sa
životom Stanislava Sočivice — uza sva mjestimična kolebanja
u ocjeni njegova karaktera i hajdučije uopće — ne samo znatna
folklorna građa, nego i dosta iscrpna slika o životu jednoga
dijela našega naroda u XVIII. stoljeću, kakve u to doba
nemamo ni iz jednoga od naših ostalih krajeva. Ali Lovrić nije
bio samo opisivač, već unatoč za mladosti i kritičan promatrač
narodnoga života. Zadojen naprednim prosvjetiteljskim
idejama svojega vremena, on je, slično kao i Krčelić u
Zagrebu, živahno reagirao protiv ustajalosti životnih oblika u
svojoj užoj domovini, gdje su tuđinska vlast, ekonomsko
nazadovanje, ukrućivanje feudalnih odnosa i nedostatak jače i
borbenije građanske klase malo pomalo kočili onaj prvi polet
naprednijeg sloja građanskog društva iz doba renesanse i
stvarali povoljno tlo za ideološki utjecaj katoličke reakcije.
Nije li još na početku osamnaestog stoljeća jedan naš
suvremenik Newtonov, Jeronim Kavanjin, uza sve slavljenje
Slovinstva slao u pakao »Turke, Rkaće i Čifute« i osuđivao
Kopernika, jer ga je osudila crkva, dok su se u isto vrijeme
široki slojevi naroda osim svojom junačkom pjesmom hranili
svetačkim legendama, različitim »Cvitovima mirisa
duhovnoga«, »Pisnama od pakla«, »Pokripljenjima umirućih« i
sličnim djelima, na koja je bila spala naša književnost u prvoj
polovini osamnaestoga stoljeća? Otkrivajući tu zaostalost na
ograničenom prostoru svojega užeg zavičaja, svrstao se i
Lovrić, premda je pisao talijanski, u red onih naših pisaca, koji
su u drugoj polovini osamnaestog stoljeća obavljali u našim
zemljama u skromnijim razmjerima onaj isti posao kritike
tradicionalnih ustanova, koji je veliki prosvjetiteljski pokret
obavljao u velikim razmjerima u cijeloj Evropi.
Lovrić nam nije svojih misli ostavio u suvislu i
izgrađenu obliku, već ih je — slično kao i Krčelić — razasuo
 227

kao prigodne napomene po svojoj knjizi, ali nam one i u tom

obliku omogućuju, da sebi stvorimo dosta jasnu sliku o
fizionomiji toga mladog pisca iz doba, kad je građanska klasa u
naprednijim zemljama stajala pred posljednjom bitkom s
društvenim ostacima srednjega vijeka. I po ono malo pisaca,
što ih spominje, jasno se vidi, na kojoj su strani bile njegove
simpatije u tadašnjem oštrom sukobljavanju znanstvenog i
teološkog gledanja na svijet. Ako na pr. od talijanskih pisaca
pored neznatnijeg Tartarottija (1701.—1761.), koji je pobijao
vjerovanje u vještice, i spominje Paola Sarpija samo kao pisca
povijesti uskočkoga rata, ipak se već po pohvalnom tonu vidi,
da mu je bilo poznato značenje toga mletačkog historičara, koji
je svoju povijest tridentinskoga sabora platio glavom. Našega
Gospodnetića cijeni ne samo kao fizičara, nego još i više kao
jednoga od boraca protiv papinskog apsolutizma. Kao što je
Krčelić u Zagrebu udarao na isusovačke škole i skolastičku
filozofiju tvrdeći, da se u Hrvatskoj, gdje članovi crkvenih
redova smatraju pisanje svojim monopolom, sva znanost sastoji
in metaphysicis et sophisticis (u metafizičkim i sofističkim
raspravama), tako se je i on rugao zaostaloj aristotelskoj
filozofiji sinjskih franjevaca i borio za naprednije gledanje na
svijet, osnovano na razumu i znanosti. Razumljivo je, da mu je
kao budućem liječniku zapela za oko naročito knjižica
»Likarije priprostite« fra Luke Vladimirovića, koji je osim
toga, slično kao nekada Ivan Tomko Mrnavić, u nekim
raspravama dokazivao podrijetlo svoje porodice od nekih
bosanskih plemića, dajući tako Lovriću prilike, da se kao pučki
sin temeljito izruga tom raširenom snobizmu. (To je onaj isti
franjevac, o čijem praznovjerju i Fortis govori s negodovanjem,
iako ga ne imenuje). Kao čovjek bez vjerskih predrasuda nije
Lovrić štedio ni katoličkih franjevaca ni pravoslavnih kaluđera,
smatrajući jedne i druge odgovornima za zaostalost naroda, kao
što je uostalom i Fortis u poglavlju o praznovjerju naših seljaka
isticao »neznanje onih, kojima bi bila zadaća da ih prosvijetle«.
228

Govoreći o manastiru Dragoviću, predlaže Lovrić čak i to, da

bi manastirsku zemlju trebalo dati siromašnim seljacima,
kojima kaluđeri nisu učitelji, nego gospodari, ali je kraj sve
svoje nesklonosti prema kaluđerima i fratrima, pa i prema
samom Kačiću, s odobravanjem preveo Grabovčeve satiričke
stihove protiv onih, koji se odvikavaju od narodne nošnje. Uza
sve običajne poklone svjetovnoj vlasti, u ovom slučaju
»prevedroj« mletačkoj republici, Lovrić ipak na više mjesta
navodi kao izvor mnogih narodnih nevolja korupciju
činovnika, a i uzroke je hajdučije objasnio bolje nego Fortis.
On je bistro shvatio, kako je neukost seljaka potrebna onima,
koji žele nad njima vladati po načelu »divide et impera«
(podijeli pa vladaj) i kako se za tog seljaka nimalo ne brinu
upravo njegovi sunarodnjaci, kojima bi to u prvom redu morala
biti dužnost. Dok na pr. Fortis misli, da bi zaostale seljake u
Zloselima valjalo liječiti batinom, dotle se Lovrić odlučno
protivi pretvaranju zagorskih seljaka u kolone i svakom
upotrebljavanju sile. Premda se na pojedinim mjestima,
pobijajući različite praznovjerice i predrasude, upušta u
objašnjavanje i pozivanje na zdrav razum i znanost, ipak je
Lovrićevo najčešće oružje ironija i podsmijeh, tipično oružje
prosvjetitelja osamnaestoga vijeka, od Voltairea do
Lomonosova i njegove »Himne bradi«.
Ni ovaj Lovrićev pokušaj — premda i suviše osamljen i
neorganizovan, a da bi mogao imati trajnije i dublje posljedice
— nije prošao bez reakcije sa strane pogođenih. Među
prigovaračima nalazio se i Fortis, pod svojim imenom doduše
samo u pismima dalmatinskim prijateljima, dok je u javnosti
prepustio riječ svojemu dvojniku Sclameru, koji je u cijeloj
svojoj knjižici zauzeo prema Lovriću neko namješteno
mentorsko držanje kao prema mlađem i neiskusnim, pozivajući
ga, da ne sije »među nevini narod otrov usisan iz knjiga
neprijateljskih javnom miru i vjeri« i ističući s prozirnom
namjerom njegovu tvrdnju, da »razum nema nikakva udjela
 229

kod krojenja pravde u Morlakiji«. Opširnije su protiv

»naturaliste«, »modernog filozofa« i »i filozofa materijaliste«
Lovrića reagirali u franjevačkim krugovima; jedan je
dokumenat o tom talijansko pismo, što ga je fra Kajetan
Deribak (u stvari Frano Radnić, župnik u Muću) uputio
pravoslavnom kaluđeru Simonu Kurajici, od kojega je i dobio
Lovrićevu knjigu. Što se u tom pismu spominje Lovrićevo
nevjerovanje u besmrtnost duše, zagrobni život, vragove i dr. to
će po svoj prilici biti onaj Lovrićev »Credo«, za koji njegovi
protivnici tvrde, da je bio raširen po Morlakiji, a o kojem danas
ne znamo ništa pobliže. Kao što će se doskora u sjevernoj
Hrvatskoj Antun Ivanošić u svojem »Svemogućem neba i
zemlje stvoritelju« obarati na »dušotajce«, »otrovne pisce«
Voltairea i Rousseaua i na sve one, koji su » naslonjeni samo
na naravskoga razuma svojega svitlost«, tako je i Deribak —
braneći usput Kačića — točno osjetio, odakle vjetar duva:
»Moral i nauka, što je (Lovrić) širi među neukim i
jednostavnim svijetom, jest onaj isti, što ga je, učeći sa svoja
dva druga saučenika iz Dalmacije francuski i engleski kod
nekog privatnog učitelja u San Silvestru u Mlecima, naučio što
iz Hobbesa, što iz »Emila« J. J. Rousseaua, što iz knjige »O
duhu« gospodina Helvecija, što iz »Filozofskog rječnika« i iz
zbirke odlomaka Voltairea i svojih drugih evanđelista«.
Premda Lovrić, izlazeći sa svojom knjigom u javnost
poslije okretnog Fortisa, koji je imao i dosta književnih veza po
Evropi, nije imao onakva vanjskog uspjeha kao njegov
prethodnik, ipak su se i njegovim djelom obilno koristili i
Justina Wynne-Rosenberg i Charles Nodier, koji je čak u
jednom članku tvrdio (doduše nekompetentno i bez dovoljno
vlastitoga poznavanja predmeta), kako je Lovrić u svojoj
odličnoj kritici »gotovo točku po točku« pobio navode
Fortisove, I iz Nodierova se romana Jean Sbogar jasno vidi, da
je marljivo čitao Lovrića; tako o njegovu junaku svijet drži, da
je unuk čuvenoga hajduka Sočivice« (Socivisca), premda Jean
230

Sbogar, brat »plemenitih hajduka« tadašnje romantičarske

književnosti, ima inače više sličnosti sa Schillerovim Karlom
Moorom ili Byronovim Gusarom nego sa Sočivicom ili s
našim drugim hajducima. Za svoju fantastičnu vampirsku priču
Smarra ili noćni demoni, koju je izdao anonimno kao tobožni
prijevod »de l' esclavon«, on je čak i naziv smarra (mȍra) uzeo
iz Lovrićeva poglavlja o vukodlacima, a zanimljivo je, da su tu
riječ — koja dakako nije slavenska, kako je mislio Nodier —
kao oznaku za noćnog demona preuzeli od Nodiera i V. Hugo i
Th. Gautier. No u to je doba na temelju Vukova djelovanja
upoznavanje stranoga svijeta s našim narodnim pjesmama i
običajima već bilo ušlo u drugu i ozbiljniju fazu, zahvaljujući
interesovanju Kopitara, Jakova Grimma, Goethea i drugih.
Ali uza sve to što je znanje o stvarima, o kojima je
pisao Lovrić, odonda toliko napredovalo, nije njegovo djelo
ipak sve do danas izgubilo svoje vrijednosti kao historijski
dokumenat o vremenu, kad su se sjeverno od Lovrićeva rodnog
kraja preko naših glava dodirivale tri strane sile, koje su
svojom osvajačkom politikom i podržavanjem našega naroda u
zaostalim kmetskim i graničarskim odnosima dvostruko
nesretno utjecale na naš historijski razvitak. Tu je politiku već
na početku osamnaestog stoljeća bistro uočio Kavanjin u
poznatim strofama o »Bnečanima svisti tanke« i o njihovu
načelu »nek opanci krote opanke«, 209 ali se je istom u drugoj
polovini stoljeća, kad se pitanje kmetstva u svezi s
predrevolucionarnim gibanjem građanske klase nametalo sve
neodoljivije, i u našoj književnosti »opanak« prestao

209 Znadu bo oni, kad svoj svoga

tira i hoće da obori,
da čestokrat čića toga
gospodi se mir otvori:
zlo 'e, kad na oko oko plače,
i kad narod svoj tko tlače.
 231

pojavljivati samo u renesansnoj idili ili u šaljivom spjevu i sve

se više u njoj stala odražavati kritika zaostalosti naših širokih
narodnih slojeva i uzroka te zaostalosti. Među tadašnjim
piscima, koji su bili pod utjecajem racionalističke struje
svojega vremena, pripada dolično mjesto i Lovriću, jer ako on i
jest opisivao narodne običaje i tim izlazio u susret inicijatorima
ranog romantizma, ipak je po čitavom smjeru svojega mišljenja
bio čovjek prosvjetiteljskih ideja, u mnogom pogledu
radikalniji i napredniji od nekih svojih suvremenika. Već sama
činjenica, što se je pojavio u kraju, u kojem su prije njega
jedini predstavnici pismenosti bili franjevci, daje njegovoj
knjizi obilježje nove i važne pojave. Što je pisao talijanski,
tome nije bio razlog u tom, što bi se tuđio od svojega naroda i
prilagođivao tuđoj kulturi, već u okolnosti, što je pisao
povodom knjige Talijana Fortisa i za istu publiku, za koju je
pisao i taj talijanski pisac. Danas, kad kultura kod nas nije više
privilegij jednoga društvenog sloja, već postaje općenarodnom,
zaslužuje i Lovrićevo djelo, da bude pristupačno ne samo
uskom krugu stručnjaka, nego i najširem krugu naših čitalaca,
od kojih će svaki, kad ga pročita, bez sumnje požaliti, što
njegovu piscu radi prekratka života nije bilo dano da potpuno
sazre i da se razvije dalje i dublje u smjeru, kojim je u mladosti
pošao.
M. K.

Literatura: M. Čurčin, Das serbische Volkslied in der

deutschen Literatur, Leipzig 1905.; Vojislav M. Jovanović, »La
Guzla« de Prosper Mérimée, Paris 1911.; R. Maixner, Charles
Nodier i Ilirija, Rad Jug. ak. 229; M. Stojković, Ivan Lovrić,
pristaša struje prosvjetljenja u Dalmaciji, Zbornik za narodni
život i običaje Južnih Slavena Jug. ak. XXVIII, sv. 2. (Ostala je
literatura navedena u tim radovima).
232

Preveo
MIHOVIL KOMBOL
Prema izdanju: Tisak
Tipografija Zagreb
digitalizacija Ivica Kodžoman 2022.
 233

TUMAČ TABLAMA

Tabla I.
Karta okoline Zadra i Šibenika
uz I. svezak Fortisova djela: Putovanje po Dalmaciji
Iz Ravnih Kotara i Bukovice nad rijekom i Čikolom diže se planinska
Zagora i kraj oko rijeke Cetine sa mjestima, koja Lovrić opisuje.

Tabla II.
Vojvoda Prvan Kokorić
Kokorići su i danas selo općine vrgoračke u Dalmatinskoj Zagori. Vojvoda
je odjeven u ruho, kakvo dolikuje starješini patrijarhalnog plemena: uske
hlače učkurom pripasane, ječerma i dolama optočena tokama i pucetima,
oko vrata svilena marama, za pojasom nož, uz bok buzdovan i kriva sablja.
Preko ramena vojvoda je prebacio bundu postavljenu kunovinom, a i šubara
mu je od istoga krzna sa skrletnim suknom, te tako vojvoda i držanjem i
ruhom pokazuje odličnika jednog nevelikog hrvatskog plemena.

Tabla III.
Djevojka iz plemena Kokorića, okolina Vrgorca
Iz istog plemena kao vojvoda Prvan je djevojka odjevena u dugu košulju iz
finog platna, što se dobro razabire po širokim rukavima, kako padaju u
malenim naborima. Košulja je na prsima i na rukavima izvezena svilenim
ošvicama. Zobun od tankog sukna ukrašen metalnim pucetima, a zlatan ili
bar pozlaćen je ukras na visokoj crvenkapi i naušnice u ušima, s jednakim
grozdastim privjescima. Preko kape prebačena je marama od bijele svile ili
finog lanenog tkanja, ukrašena prugom i kitama. Povrh košulje, pričvršćena
ne suviše širokom tkanicom, pregača je od kupovnog brokata. a na nogama
domaći opanci od bijele opute.

Tabla IV.
Žena sa Zadarskog otočja
odjevena u košulju širokih vezenih rukava i vezenih prsiju, povrh koje je
pripasana suknja od domaće raše, sitno nabrana, kako je danas nose žene u
Primorju i na otocima. Dok je košulja po kroju i ukrasu značajna za
planinska sela, dotle suknja govori o utjecajima mediteranske mode u
stoljećima poslije renesanse. Glava je pokrivena bijelom krpom, boščom,
234

vezenom i ukrašenom resama. U ruci drži rubac tkan na četverokut,

vjerojatno proizvod primorskog svilarstva. Na nogama papuče od crvene
kože kakove i danas nos primorke i otočanke.

Tabla V.
Žena pučanka iz Makarske
Košulja od tankog platna s izvezenim ošvicama i uzanim rukavima nije
gornje ruho kao kod dinarske ženske nošnje, nego samo njena prsa i rubovi
rukava izviruju ispod suknene odjeće, koja pokriva čitavo tijelo. Široka
suknja pada u slobodnim naborima, a na ivici je optočena svijetlom prugom.
Bez sumnje je suknja izrađena od tamne domaće raše ili grubljeg sukna, a
oivičena finim mletačkim suknom otvorene skrletne boje. Pojas je izatkan
od svile, s metalnim privjeskom. Na glavi kosa kao da je pokrivena
nevelikom bijelom kapom, počelicom. Na svaki način fina tanka marama,
vjerojatno svilena s čipkom ili vezenim ukrasom, svjedoči o raskošnoj
ljepoti ovoga ruha. Marama je uz kosu ili počelicu pričvršćena nizom igala
pribadača, koje su, jednako kao i nizovi pod vratom i bogate naušnice,
proizvod zlatara našega Primorja. Pregača od brokatne tkanine.

Tabla VI.
Djevojka iz Neretljanske Krajine
u tankoj bijeloj košulji širokih rukava i svilenih ošvica, sa zobunom od
mekanog sukna, svilom podstavljenim i pucetima optočenim. Kožani pojas
zapinje se metalnom sponom, a i prsluk je pripet krupnom kovanom iglom.
Na glavi povrh crvenkape je bijela krpa od tankoga tkanja, pričvršćena na
kapi redom igala pribadača ili nizom metalnih zrna. U ušima bogate
naušnice, oko vrata niza krupnog zrnja i nekoliko nizova sitnog bisera. U
lijevoj ruci svileni rubac brokatnog uzora, a i pregača je od cvjetaste
kupovne tkanine s brokatnim uzorom.

Tabla VII.
Djevojka iz Ravnih Kotara
Ženska nošnja Bukovice i Ravnih Kotara od najljepših širokih vezenih
rukava i bogato navezenih prsiju ukrašena je prugama crvene rize, kitama i
metalnim kopčama. Pregača od vune, tkana na pruge i optočena resama,
pridržana je sa dva pojasa, jedan od njih ukrašen je vezom i kaori-pužićima,
a drugi još i metalnim ukrasom s kamenjem, valjda kameolima. Zobun
ravnoga kroja siže do ispod koljena, od domaće je čohe, optočen suknom i
gajtanom. Na glavi visoka crvenkapa s nanizanim novcem i drugim kovom,
 235

a mnogostruka niska od staklenih ili metalnih zrna nanizana je oko vrata

kao đerdan. Na zglavcima ruku ispod širokih rukava od košulje proviruju
narukvice ili orukvice, vjerojatno od vune. Obje ruke ukrašene su prstenjem
i burmama. Noge su obuvene u čarape vezenih grlića i opanke oputnjake.

Tabla VIII.
Stanislav Sočivica
hajduk, rodom iz Hercegovine, u svojim starijim godinama. Odjeven u
sukneno ruho s kalpakom na turski način, s malim puškama i krivom
sabljom o pojasu, i s diljkom u desnoj ruci.