U populaciju 

školske djece i mladeži ubrajamo sve polaznike osnovnih i srednjih

škola,  ali i djecu i mladež koja nisu obuhvaćena školovanjem, a u dobi su kad je to obvezno
ili uobičajeno,  te studentsku populaciju. Školska djeca i mladež čine približno 17%
populacije Hrvatske. Sredinom 2006. godine u Hrvatskoj je bilo je 839 osnovnih škola, koje
su u svom sastavu imale 1246 područnih škola, s oko 360 000 učenika, što čini oko 8%
ukupnog stanovništva. Postojeći sustav srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u školskoj
godini 2012/2013 obuhvaća oko 180 000, tj. 4% od ukupnog stanovništva. Prema podacima iz
2013. godine u akademskoj godini 2012/2013 bilo oko 188 000 studenata na sveučilištima i
veleučilištima u Republici Hrvatskoj (5% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske).

Školska medicina je grana medicine koja proučava i prati razvoj i zdravlje školske
djece i mladeži, prilike u kojima žive i rade, te utvrđuje i provodi mjere za unaprjeđenje i
očuvanje njihova zdravlja. Zdravstvena zaštita školske djece i mladeži teži osiguranju
nesmetanog rasta i razvoja, te tjelesnog i psihičkog sazrijevanja mladih. Programe aktivne i
specifične zdravstvene zaštite valja stoga usmjeriti na stjecanje zdravih životnih navika,
usvajanje pravilnih stavova, primarnu prevenciju ovisnosti, zaštitu duševnog zdravlja,
planiranje obitelji, te rad sa djecom s kroničnim poremećajima zdravlja. Zbog svega
navedenog osim s obitelji, nužna je suradnja školskog liječnika i sa školskim osobljem, jer
škola ima snažan utjecaj na razvoj mladih. Program mjera preventivne i specifične zaštite
školske djece i mladeži obuhvaća sistematske i ostale preventivne preglede uključujući i rad
sa djecom s posebnim potrebama, komisijski rad u vezi s utvrđivanjem najprimjerenijeg
oblika školovanja, provođenje programa obaveznog cijepljenja, zdravstveni odgoj,
savjetovališni rad, rad s roditeljima, sudjelovanje u radu Učiteljskih vijeća škola itd. Jedna od
nedvojbenih prednosti ovakve organizacije je ujednačenost programa za svu školsku djecu i u
gradu i na terenu, uključujući i male područne škole.

Osnovna odgojna funkcija škole pruža velike mogućnosti u razvijanju svijesti o

zdravlju, stvaranju pozitivnih navika zdravog stila življenja učenika, a time kroz nekoliko
generacija cjelokupnog stanovništva. Škola je radna okolina učenika koja na zdravlje utječe
fizičkim, biološkim i socijalnim čimbenicima. Budući da se učenik intenzivno razvija i
neprestano mijenja, utjecaj škole na zdravlje je daleko složeniji nego utjecaj radne okoline na
zdravlje odrasla čovjeka. Ako rad u školi nije prilagođen uzrastu i sposobnostima djece, umor
i premorenost smanjuju njihovu otpornost. U školi se mijenja i epidemiološka situacija jer
velik broj djece svakodnevno dolazi u bliski doticaj. Ekološki uvjeti, tj. školski okoliš, također
utječe na zdravlje učenika, stoga je važan smještaj školske zgrade, veličina učionica,
mikroklima prostorija, rasvjeta, opskrba vodom, veličina i oblik radnih stolova i stolaca.
Posebno značenje za duševni razvoj i napredak učenika imaju međuljudski odnosi u školi.
Učenici se moraju prilagođavati na dvije razine, na učitelje, odrasle osobe i na suučenike,
svoje vršnjake. Kako djeca odrastaju, raste potreba za pripadanjem grupi vršnjaka, a autoritet
nastavnika pada. Školsko razdoblje treba shvatiti kao dio života s određenim pravilima,
potrebama i dužnostima, ali i kao pripremu za život u odrasloj dobi. Svaki problem na taj
način ima dvojako značenje – što trenutno predstavlja za zdravlje djeteta, mladića ili djevojke,
te posljedice koje ima za zdravlje odrasle osobe.

Iako je školsko doba razdoblje u kojem je smrtnost najmanja, školskoj se djeci i

mladeži posvećuje posebna pažnja. Razdoblje rasta i razvoja, sazrijevanje i školovanje, čini tu
populaciju osobito osjetljivom na poremećaje zdravlja. Populacija učenika je lako
„dohvatljiva“ i pristupačna mjerama za čuvanje i promicanje zdravlja. Stoga služba za školsku
medicinu provođenjem svoga programa omogućava bolji uvid u zdravstveno stanje učenika, a
kroz kurativni rad i liječenje moguć je cjelovitiji i bolji uvid u zdravstvene poteškoće učenika.
Također, lakše i brže se mogu prepoznati i drugi zdravstveni ili socijalno medicinski problemi
koji se očituju kroz bolesti i simptome ili bijega u bolest (npr. psihosomatske poteškoće zbog
problema u školi, obitelji i drugo, nesnalaženje u novoj školskoj sredini i slično). Osim toga,
olakšana je procjena: psihofizičkih sposobnosti za bavljenje pojedinim aktivnostima,
provođenje pojedinih mjera zdravstvene zaštite (npr. savjetovanja u svezi s načinom prehrane,
tjelesne aktivnosti, spolnog ponašanja), cijepljenje i kontrolni pregledi. Češći susreti s
učenicima omogućuju lakše i bolje prepoznavanje, ne samo usko zdravstvenih tegoba nego i
drugih poteškoća (socijalno medicinskih, obiteljskih i sl.), jer dolazak u ambulantu zbog
bolesti pruža mogućnost i za razgovor o drugim poteškoćama. Nažalost, integrirani model je
teško ostvariv za učenike srednjih škola (školski liječnici najčešće više nisu i izabrani liječnici
– jer se učenici često školuju na jednome mjestu, a žive na drugom).

Neupitna je važnost i svrha službe za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata

koja se provodi u Republici Hrvatskoj. Uvid u takvu tvrdnju daju i rezultati pobola od
određnih zaraznih bolesti koje se mogu prevenirati cijepljenjem, a svedene su na najmanju
moguću mjeru. Unutar same organizacije sustava pojavljuje se problem prevelike raznolikosti
raznih fizičkih, psihičkih i socio-ekonomskih patoloških stanja, s kojima se susreće djelatnik
zaposlen u Službi za zadravstvenu zaštitu školske djece i mladeži, a na koje treba biti spreman
i tako odgovoriti zahtjevima modernog društva.
 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

MEDICINSKI FAKULTET

Esej iz kolegija Školska medicina

Tko čini populaciju školske djece i mladeži? Koliko je

učešće školske djece i mladeži u ukupnom stanovništvu
Hrvatske?

Student

Ivan Švagelj

ZAGREB, 7.ožujak 2014.