Djeca sa posebnim potrebama

Na djecu s posebnim potrebama se različito gledalo kroz razvoj društva i odnos prema njima
je varirao od potpunog odbacivanja, preko jednog ambivalentnog odnosa do stava prihvatanja. Kod
nekih naroda se, kao posljedica sujevjernog i mističnog odnosa prema slijepim osobama, gajilo
posebno poštovanje. U tim društvima je slijepa osoba postajala prorokom, sudijom, mudracem,
odnosno zauzimala je značajno društveno mjesto. Odnos prema osobama koje su gluhe od rođenja,
također nije u svim društvima, bio negativan.  Stanovnici ostrva Martha Vineyard  su, zbog velikog
broja gluhih osoba, učili znakovni jezik  da bi mogli komunicirati s njima ( "Ovdje svi govore znakovni
jezik" Ellen Groce).

Mijenjanju stavova prema osobama s posebnim potrebama svakako je najveći doprinos dao
Lav Vigotski antropološkim, psihološko-pedagoškim i istorijskim  studijama. Prema Vigotskom
primarni problem u vezi određene teškoće nisu  fizički, intelektualni, neurološki  ili senzorni
nedostatak  već njihove socijalne implikacije. "Problem dječije hendikepiranosti u
psihologiji i pedagogiji treba postaviti i shvatiti kao društveni problem zato što se ispostavilo da je
njena socijalna komponenta, koja ranije nije bila isticana i koja je obično tretirana kao
drugostepena i sekudarna, u stvari - primarna i glavna.Treba smjelo pogledati u oči tom problemu
kao društvenom problemu" (Vigotski, 1996, str. 90). Vigotski razlikuje primarne i sekudarne teškoće.
"Primarna" poteškoća je organski i biološki uvjetovana. "Sekudarna" poteškoća odnosi se na
nepravilan  razvoj viših psihičkih funkcija usljed djelovanja socijalnih faktora". Tako se tumačenje
hendikepa sa ranijeg biološkog tumačenja počeo tumačiti sa socio-kulturalnog aspekta. Socijalni
model, kao osnovni problem naglašava odnos društva prema osobama s teškoćama u razvoju.

Djeca sa teškoćama u razvoju

Djeca sa teškoćama u razvoju čine veoma heterogen skup. Teškoća u razvoju može biti
genetskog porijekla, nastati tokom graviditeta, biti posljedica porođajne traume, težeg oboljenja ili
izuzetno teških okolnosti (socijalno-psiholoških, materijalnih ili zdravstvenih) porodice u kojoj dijete
živi. Moglo bi se reći da je svako dijete, pa i ono sa razvojnim smetnjama, svijet za sebe i treba mu
prići kao nekome kome treba pomoć, ali ne samo prema vrsti razvojne teškoće, već prema ukupnosti
faktora (organskih, psiholoških i socijalnih) koji su doveli do stanja u kome se konkretno dijete nalazi.
U dokumentima međunarodne zajednice, ali i nacionalnim zakonodavstvima, sistematski se nalaze
rješenja kojima bi se u nazivu ove grupe djece (a i odraslih) izbjegla stigmatizacija, apriorne
predrasude i formirali povoljniji stavovi sredine prema osobama sa teškoćama u razvoju. Nastale su
zbirne odrednice kao što su: dijete sa teškoćama u razvoju, dijete sa posebnim potrebama; ukazivano
je na to da je dijete sa teškoćama u razvoju i dijete sa posebnim potrebama samo dijete kao i svako
drugo. S druge strane, stručnjaci koji procjenjuju ovu djecu i na toj procjeni zasnivaju
podršku i rehabilitacijske postupke (ljekari, defektolozi, klinički psiholozi...) moraju detaljnije da
utvrde vrstu i stepen težine razvojne teškoće, vrijeme nastanka i, kada je to moguće, ustanove šta je
izazvalo razvojnu teškoću, da li postoje dodatne smetnje i koje su njihove ukupne intelektualne,
obrazovne i socijalne posljedice. Na osnovu svega navedenog definišu se mjere podrške koje treba
preduzeti. Treba imati na umu to da ni udruženja čija je djelatnost usmjerena na pomoć pojedinim
kategorijama djece i odraslih sa teškoćama nisu naročito sklona gledanju na smetnje iz razvojnog
konteksta – da upotrebimo najblaži mogući izraz – bilo zbog toga što smatraju da su njihovi članovi
drugačiji od drugih ili da bi se time ugrozila materijalna pomoć.

Odgoj

Odgoj je sistemski nastavom organiziran proces kojim se izgrađuju pozitivne osobine ličnosti,
stavovi, pogled na život i svijet, te karakterne i moralne, radne i društvene vrijednosti. U nastavi se
ostvaruje dosljednom realizacijom konkretnih odgojnih zadataka. Samoodgoj se ostvaruje vlastitim
djelovanjem svakog pojedinca. U ovom radu konkretno pojasniti će se važnost odgoja roditelja i
nastavnika djece sa posebnim potrebama. S obzirom da odgoj počinje već od začeća i rođenja osobe,
roditelji su prvi koji trebaju koristiti metode za rad radi poboljšanja socijalnih i emitivnih interakcija
djeca sa posebnim potrebama.

Identifikacija i opservacija

Neka odstupanja moguće je brzo zapaziti. Učitelji/ce ubrzo primjete/otkriju odstupanja na

polju grube i fine motorike kao i odstupanja u razvoju govora (dijete otežano ili neobično hoda,
hiperaktivnost, otažano drži olovku, nespretnost šake, zakašnjeli razvoj govora, usporeni razvoj govra,
nerazumljivost...). Već nakon nekoliko mjeseci djeca s teškoćama u razvoju pokazuju zaostajanje u
savladavanju gradiva i opšte pomanjkanje snalažljivosti u odnosu na svoje vršnjake. Zato je najbolje
da nastavnik opservira učenika bilježi sve njegove uspijehe i eventualne neuspijehe i preporuči dijete
na ocjenu njegovih psiho - fizičkih sposobnosti (Prvostepena stručna komisija za ocjenjivanje i
razvrstavanje djece i omladine ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju). Identifikacija se vrši na
nekoliko načina: - nastavnikova opservacija; - razgovor nastavnika sa učenicima; - usmeno i pismeno
provjeravanje... - pomoću instrumenata objektivnog vrednovanja (testovi postignuća, testovi
sposobnosti, skale, stavovi, preferencija, upitnici, inventari radnih navika, intervjui itd.). Nastavnik
permanentno prati napredovanje svojih učenika i o tome vodi odgovarajuću dokumentaciju (dosije,
ličnu kartu, posebne bilježnice, anegdotske bilješke i sl.).

Opservacija je metoda posmatranja, u ovom slučaju učenika sa posebnim

potrebama/teškoćama za vrijeme rada na nastavi, za vrijeme odmora, slobodnih aktivnosti i igre
učenika. Cilj opservacije je što bolje upoznati učenika sa smetnjama u razvoju kroz prepoznavanje
njegovih potencijala, sposobnosti i ograničenja kako bi se postigla i njezina svrha, a to je izrada
primjerenog programa školovanja i rehabilitacije (Stančić, V. 1985).

Program provođenja opservacije sadrži:

- Praćenje psihičkih i fizičkih osobina djeteta značajnih za uspješno savladavanje

odgojno - brazovnih zadataka;
- Praćenje emocionalnih i socijalnih osobina djeteta značajnih za uspješno ostvarivanje
odgoja i obrazovanja;
- Izbor najboljih metoda i oblika rada sa djetetom.

Podaci opservacije služe kao osnova za :

- izradu programa rada;

- praćenje promjena u razvoju učenika;
- određivanje oblika školovanja;

Sastav stručnog tima za opservaciju

Škola u kojoj se provodi opservacija dužna je izraditi program opservacije. Program izrađuje
stručni tim. Tim radi u sastavu: - učitelj/ica odnosno nastavnik/ica škole u kojoj se ostvaruje
pedagoška opservacija, - defektolog – stručni saradnik, - pedagog, - psiholog, - liječnik primarne
zaštite, a po njegovoj ocjeni i liječnik određene specijalnosti, - predstavnik Komisije koja je uputila
dijete na opservaciju ili stručnjak kojega je ona odredila, - roditelj (saradnja sa roditeljima važna je u
toku opservacije budući da su roditelji ti koji najbolje poznaju potrebe vlastitog djeteta i mogu
pomoći savjetima i prijedlozima). Ako ustanova za osnovno školovanje nema u sastavu nekog od
navedenih stručnjaka, mora ga angažovati vanjskom saradnjom. Koordinator stručnog tima za
opservaciju u OŠ u pravilu je defektolog, odnosno pedagog. Opservacija učenika može trajati najduže
tri mjeseca.

Klasifikacija

Predložena klasifikacija sadrži slijedeće klase razvojnih poremećaja: 

- oštećenje senzornih funkcija (oštećenje vida sluha, senzorni poremećaji taktilne

osetljivosti, bola, dodira, kretanja i ravnoteže); 
- poremećaji kognitivnih, intelektualnih, perceptivnih funkcija i funkcija
pažnje (mentalna zaostalost, teškoće u učenju, govorne disfunkcije, poremećaji pažnje,
okulomotorni perceptivni poremećaji i sl.); 
- poremećaji kontrole mišića (posebno oni koji bitno otežavaju kretanje djeteta,
komunikaciju i interakciju djeteta sa vršnjacima i odraslima, kao što su: cerebralna
paraliza, ortopedski poremećaji, poremećaji u govornoj artikulaciji, amputacije, stanje
mišićne slabosti i sl.); 
- oštećenje fizičkog zdravlja djeteta (metabolički i fiziološki poremećaji kao što su
hipotireoidizam i hipertireoidizam, galaktosemija, fenilketonurija, astma, juvenilni
dijabetes, urođene bolesti srca i sl.); 
- emocionalni poremećaji u dječijem dobu (poremećaji privrženosti,
problemi/poremećaji ponašanja, situacioni poremećaji, dječije neuroze, dječije
psihoze, emocionalne promjene nastale kao posljedica oštećenja nervnog
sistema i sl.); 
- spoljašnji faktori koji ometaju sposobnost djeteta za adekvatno
funkcionisanje (disfunkcionalne i haotične porodice, neodgovorno i neodgovarajuće
ponašanje roditelja, zlostavljanje djece, teži oblici neuroza roditelja, psihotične
promene i sl.). 

Izvjesno je da svaki od navedenih poremećaja predstavlja problem za uspješan

intelektualni i fizički razvoj djeteta, ali je sasvim jasno da je detaljan popis osoba koje imaju navedene
razvojne teškoće praktično nemoguć. Procjene pojedinih zemalja koje su pokušale da uvedu
centralnu evidenciju kreću se u rasponu od 7% do 12% ukupne populacije djece. Prva procjena se
odnosi na teškoće u razvoju u užem smislu (senzorne, tjelesne i intelektualne)
Inkluzija

Svako ima svoje viđenje jedne tako složene ideje kao što je inkluzija. Inkluzija podrazumijeva
pozitivnu promjenu. To je jedan beskrajni proces i ideal kojem škole mogu težiti, ali koji nikada nije u
potpunosti ostvaren.

- Inkluzivna škola je ona koja prihvata svu djecu (Thomas 1997)...

- Inkluzivna škola se trajno razvija i ide naprijed.

Inkluzija u obrazovanju između ostalog obuhvata:

- jednako uvažavanje svih učenika i zaposlenih;

- promjena školske kulture, politike i prakse kako bi se odgovorilo na različitosti
učenika u lokalnoj zajednici;
- smanjivanje prepreka za učenje i participaciju svih učenika, ne samo onih ometenih u
razvoju ili sa posebnim obrazovnim potrebama;
- priznavanje prava učenika na obrazovanje u lokalnoj zajednici;
- unapređenje škole za zaposlene i za učenike;
- prihvatanje da je inkluzija u obrazovanju jedan vid inkluzije u društvo...