Bouillet, Dejana (2010), Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja

Pitanja i Odgovori:
1.) Opiši kakav je bio odnos društva prema osobama s teškoćama u razvoju tijekom povijesti.
- Razvoj odnosa društva prema osobama s poteškoćama tijekom povijesti se može podijeliti
na 3 pristupa: Medicinski model, Model deficita, Socijalni model
Medicinski model - prevladavao osamdesetih godina prošloga stoljeća, u središtu se nalazilo
samo oštećenje, a ne osoba. U takvom se društvu osobe s teškoćama u razvoju smatraju
problemom te su se, u skladu s takvim stavovima, organizirale razne specijalne službe i
postupci kako bi se oštećenje uklonilo ili barem smanjilo. Budući da je to bilo teško ostvarivo,
smatralo se opravdanim takve osobe jednostavno isključiti iz društva. Socijalni kontakt
ograničen je samo na stručni kadar te je tako osobama s teškoćama u razvoju uskraćeno
sudjelovanje u životu lokalne zajednice. Zanemarene su i njihove potrebe za ljubavlju,
pripadnošću, aktivnostima i učenjem, nezavisnošću i samoostvarenjem. Svime time smanjena
im je kvaliteta života.
Model deficita - pojavljuje se kao prijelaz od medicinskoga prema socijalnom modelu skrbi
sedamdesetih i osamdesetih godina te naglašava značenje, utvrđivanje i zadovoljavanje
posebnih potreba osoba s teškoćama u razvoju. U okviru modela deficita dalje se javlja pokret
integracije koji je, uglavnom, usmjeren na uključivanje djece s manjim teškoćama u razvoju u
redovan sustav odgoja i obrazovanja. Integracija se, dakle, isključivo odnosi na dijeljenje
zajedničkog prostora i nekih aktivnosti u ograničenom vremenskom razdoblju i pod nadzorom
stručnog kadra. Na taj način i dalje ne dolazi do istinskog uključivanja i prihvaćanja.
Socijalni model - Kao krajnji oblik integracije daljnjim se napretkom razvija model inkluzije.
Danas je općenito prihvaćen socijalni model koji, kao temeljni problem, naglašava odnos
društva prema osobama s teškoćama u razvoju. Osnovna ideja modela jest da ne treba negirati
postojanje teškoća koje objektivno postoji, no ono ne umanjuje vrijednost osobe kao
ljudskoga bića. Osobe s teškoćama u razvoju iz društva isključuju neznanje, predrasude i
strahovi koje postoje unutar toga društva. Stoga socijalni model naglašava prava pojedinca te
teži rekonstruiranju društva. Stavovi prema osobama s teškoćama u razvoju nisu urođeni, već
naučeni, između ostalog, kroz predrasude i neznanje drugih. Mijenjanje takvih stavova složen
je i dugotrajan proces koji se uvelike temelji i na iskustvu. Prema tome, želimo li da se stavovi
promijene, na nama je da pokušamo stvoriti uvjete koji će dovesti do interakcije s osobama s
teškoćama u razvoju.

2.) Izloži razliku u terminima: invalidnost, invaliditet, hendikep, bolesti ili poremećaji,
oštećenje, djeca s teškoćama u razvoju, osoba s posebnim potrebama.
Invalidnost – stanje organizma nastalo zbog bolesti ili urođene mane, a posljedica je trajno,
djelomično ili potpuno smanjenje sposobnosti čovjeka za normalan socijalni život, rad i
privređivanje
Invaliditet – trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke
aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe
Bolest ili poremećaj – promjene u strukturi i funkciji organizma koje se mogu, ali i ne
moraju, očitovati.
Oštećenje – bilo kakav gubitak ili odstupanje od normalne psihičke, fiziološke ili anatomske
strukture ili funkcije
Hendikep – nedostatak, za određenog pojedinca, koji je rezultat oštećenja ili invaliditeta, a
ograničava ga ili mu onemogućuje ispunjavanje njegove prirodne uloge u društvu
Djeca s teškoćama u razvoju – djeca koja manifestiraju teškoće u razvoju, a koja vjerojatno
neće moći dosegnuti ili održati zadovoljavajuću razinu zdravlja ili razvoja, odnosno čije će
zdravlje i razvoj biti ozbiljno oštećeni ili pogoršani bez dodatne potpore ili posebnih usluga
Osoba s posebnim potrebama – osoba koja zahtjeva posebnu brigu i pažnju, koja se nalazi
na jednom ili drugom kraju spektra mentalnih sposobnosti ili čiji razvoj pati zbog problema u
učenju, fizičkog ili senzornog nedostatka ili invalidnosti.

3.) U integriranom sustavu odgoja i obrazovanja, koje sposobnosti djeteta s teškoćama

socijalne integracije je potrebno procijeniti pri odabiru primjerenih didaktičko-metodičkih
pristupa?
- slušanje, usmeno izražavanje, prostorno i vremensko snalaženje, rukovanje sredstvima za
rad, stjecanje radnih navika,
- procjenu sposobnosti (kod djece školske dobi): čitanje, pisano izražavanje, računanje i
geometrijsko predočavanje

4.) Koji su oblici prilagođavanja pristupa koje odgojitelj ili učitelj može koristiti u radu s
djecom s poteškoćama u razvoju?
- Perceptivno, Spoznajno, Govorno, Prilagođavanje zahtjeva

5.) Što je moguće u radu s djecom s poteškoćama individualizirati i kakve teškoće će

pojedinačne skupine djece s različitim oštećenjima imati?
- Moguće individualizirati: posebno određenje odgojno – obrazovnih predmeta i sadržaja
posebno određenje razine usvajanja pojedinih odgojno –
obrazovnih sadržaja
posebno određenje vremenskih dimenzija za pojedine odgojno –
obrazovne sadržaje
na posebno određenje nastanih metoda, oblika i sredstava rada
Djeca usporenog kognitivnog razvoja najviše teškoća iskazivati u savladavanju kognitivnih
sadržaja, dok će djeca sa senzoričkim i motoričkim oštećenjima iskazivati potrebu za
prilagođavanjem odgojnih sadržaja
6.) Koja je razlika između discipline i kazne?
Disciplina - doslovno znači učenje, pa izvorno značenje pojma upućuje na vrjednovanje
samodiscipline nužne za ispunjavanje neke zadaće koja čovjeku omogućuje korištenje
vlastitih mogućnosti za postizanje cilja i vrijednosti kojima teži.
Kazna - sadržava elemente tjelesne i emocionalne povrjede, sarkazam i nelogične zabrane
koje dodatno mogu povrijediti dijete. Ona se usmjerava na problem, a ne na njegovo rješenje,
pa dijete nema mogućnost naučiti kako ispraviti pogrješku.

7.) Kako bi odgojitelj/učitelj trebao komunicirati s učenicima s poteškoćama socijalne

integracije?
a. razumjeti dijete i njegovo ponašanje
b. pomoći djetetu da razumije sebe i svoje ponašanje
c. iskoristiti da razumijevanja u pomaganju djeteta da promjeni svoje ponašanje

8.) Što su to funkcionalne, a što nefunkcionalne obitelji?

Funkcionalne – Obitelj u kojoj oba partnera podupiru zdrave odnose, usuglašena odgojna
stajališta roditelja, obiteljska privrženost i pružanje potpore, dogovorena obiteljska pravila,
zajedničko provođenje vremena u igri i poslu, učinkovita komunikacija….
Nefunkcionalne – pokazuju manje sposobnosti u rješavanju problema, češće rabe obrambenu
komunikaciju, a rjeđe podupiruću komunikaciju, prezaštićivanje, popustljivost, odbacivanje

9.) Trebaju li učitelji, odgojitelji raditi s roditeljima s djecom s poteškoćama?

- Odgojitelji i učitelji su pozvani da, rabeći vlastite profesionalne kompetencije, u
neposrednim kontaktima s roditeljima pridonose razvoju roditeljske kompetencije

10.) Koji su stručnjaci s kojima odgojitelji i učitelji trebaju surađivati u odgoju i obrazovanju
djece s teškoćama socijalne integracije?
- S psiholozima, socijalnim pedagozima, socijalnim radnicima, pedagozima, rehabilitatorima

11.) Imaju li država, lokalna zajednica, škola odgovornost prema djeci s poteškoćama, te što
bi ta odgovornost uključivala?
- Odgovornost države: osigura nediskriminirajuće zakonodavstvo, osigura materijalne uvjete,
razvoj sveobuhvatnog sustava odgoja, osigura dostupnost redovitog odgojno – obrazovnog
sustava i stručnih službi te sufinanciranje kvalitetnih programa nevladinih organizacija
Odgovornost lokalnih zajednica: osiguraju preduvjete za kvalitetno funkcioniranje različitih
socijalnih institucija, planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih
ustanova
Odgovornost škole: razina i kvaliteta suradnje u ustanovi, otvorenost na učenje, suradnja s
drugim službama i ustanovama u zajednici, zagovaranje prava djece, kvaliteta odgojno –
obrazovnog procesa i drugih sastavnica integriranog odgoja i obrazovanja (suradnička kultura
u odnosu s roditeljima i dr.)

12.) Koji su ciljevi odgoja i obrazovanja djece usporenog kognitivnog razvoja?

- poticanje razvoja djeteta putem: stjecanja osnovnih kulturnih i higijenskih navika, razvoja
spoznajnih sposobnosti, razvoja govora, razvoja motoričkih sposobnosti i razvoja
socijaliziranih oblika ponašanja

13.) Koja je uloga odgojitelja i učitelja u radu s djecom usporenoga kognitivnog razvoja?
- Uloge: pravodobno predlaganje upućivanja djece na stručno procjenjivanje sposobnosti,
sudjelovanje u procesu identifikacije sposobnosti, teškoća i posebnih potreba djeteta,
prilagodba didaktičko – metodičkog pristupa djetetu, sudjelovanje u olakšavanju
socijalizacijskih procesa djeteta, podupiranje roditelja u procesu suradnje s članovima
stručnog tima

14.) Koja je uloga odgojitelja i učitelja u radu s djecom s poremećajima govorno glasovno-
jezične komunikacije?
- Uloge: poticanje socijalne integracije djece u skupini vršnjaka uz pomoć nedvosmislenih
reakcija na ruganje, pružanje pravilnog govornog modela, upotreba djetetu najprimjerenijih
oblika komunikacije, ponuda aktivnosti u kojima nije potreban govor, pisana provjera znanja i
jasnije strukturiranje pojedinih aktivnosti, planiranje i dogovaranje govornih nastupa pred
razredom, prilagođavanje vremenskih dimenzija za pojedine odgojno – obrazovne sadržaje te
nastavnih metoda, oblika i sredstava rada, svaka sumnja o postojanju teškoće odgojiteljima i
učiteljima treba biti signal da je potrebno savjetovanje s logopedom

15.) Koja je uloga odgojitelja i učitelja u radu s djecom s teškoćama čitanja i pisanja?
- Uloge: razvoj govora, mentalnih funkcija, razvoj vizualne i prostorne percepcije, pozornosti,
memorije i grafomotorike, razvoj emergente pismenosti, obraćanje pozornosti na obilježja
jezičnog razvoja i jezičnog znanja djece, te na obilježja čitanja i pisanja
16.) Koja je uloga odgojitelja i učitelja u radu s djecom s teškoćama u senzoričkoj
reaktivnosti?
- Uloga: savladavanje svakodnevnih vještina, osiguravanje potrebnih tiflotehničkih pomagala,
taktilne, motoričke, auditivne, olfaktorne, gustativne stimulacije, vizualne stimulacije
slabovidne djece, poticanje komunikacije s drugom djecom, individualiziran metodičko –
didaktički pristup

17.) Što su to darovita djeca i zašto mogu imati teškoće socijalne integracije?
Darovita djeca – to je dijete koje je izrazito znatiželjno, raspravlja do u detalje, postavlja
pitanja, gleda dalje od grupe, samostalno izvodi zadatke, pomno promatra, pokreće projekte
itd….
Mogu se očitovati u neobičnoj ranjivosti na kritike drugih, vrlo izraženoj potrebi za uspjehom
i samopotvrđivanjem, izoliranosti, rezerviranosti koji dovodi do jakih frustracija,
netolerantnosti i nedostatku razumijevanja od svojih vršnjaka.