SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

UČITELJSKI FAKULTET, ODSJEK U PETRINJI

RANI I PREDŠKOLSKI ODGOJ

Ak. 2018./ 2019.

PEDAGOGIJA RANOG ODGOJA 1

POTICANJE RAZVOJA DJEČJE SOCIJALNE KOMPETENCIJE

(Seminarski rad)

Izradile studentice: Klara Križanić, Iva Petrović, Sara Šušnjić

Mentor: Edita Rogulj

 2

Sadržaj

1. Uvod...........................................................................................................................3
2. Socijalna kompetencija u ranom djetinjstvu..............................................................3
3. Stvaranje konteksta socijalnog razvoja......................................................................5
4. Načela pedagoške prakse koja povećavaju socijalnu kompetenciju..........................6
5. Strategije proučavanja koje pojačavaju socijalnu kompetenciju...............................7
6. Pojačavanje pojedinih sastavnica socijalne kompetencije.........................................9
7. Zaključak..................................................................................................................10
8. Literatura…………………..………………………………………………………11
 3

1. Uvod

Za svaki oblik uspješne komunikacije potrebno je imati dozu socijalnosti i

pristupačnosti, a da bi se to ostvarilo važno je da se djeci omogući socijalno

kompetentan razvoj još u najranijoj dobi te se to najbolje provodi u zajednici. Socijalna

kompetencija je sposobnost da se na društveno prihvaćen način stupi s ljudima u

interakciju te se ista konstantno upotrebljava kroz život kako bi se s vremenom dijete

razvilo u uzornu odraslu osobu. Usprkos tome, roditelji, odgajatelji i učitelji susreću se s

mnoštvom problema koji se trebaju razriješiti ili će se u daljnjoj budućnosti odraziti kao

negativne posljedice.

2. Socijalna kompetencija u ranom djetinjstvu

Prijelazom iz brige u obitelji u vrtić djeca se odvajaju od primarnih skrbnika te

se povezuju s vršnjacima s kojima stvaraju različite odnose. Vršnjački socijalni status ili

popularnost označava pojam uvaženosti i omiljenosti u društvu. Za razliku od toga,

prijateljstvo je kvalitetniji i dugoročniji odnos razvijen iz međusobne ljubavi,

prihvaćenosti i poštovanja. Konzumiranjem prijateljstva poboljšava se mentalno

zdravlje. Bitno je razlikovati zdrav način pokazivanja bliskosti od neverbalnog

dozivanja upomoć. Kvalitetnoj komunikaciji pridonosi izražavanje emocija koje se

mogu steći aktivnim sudjelovanjem i proučavanjem zajednice. Na primjer, povrijeđenog

prijatelja dijete će prije utješiti, a ne još više poticati na plač. Jedna od važnijih

sposobnosti usađenih kod djece jest sposobnost regulacije emocija. Kontrola emocija je

vještina upravljanja osjećajima koju je ponekad potrebno iskazati, a ponekad obuzdati.

 4

Djeca mogu u premaloj ili prevelikoj mjeri regulirati emocije, što dovodi do

pomanjkanja u znanju socijalnih kompetencija te se teško prilagođavaju u društvu.

Problemi u socijalizaciji mogu biti neprihvaćenost vršnjaka s govornim i tjelesnim

manama. U takvim situacijama odgajateljice trebaju pomoći i ukazati na kvalitete

djeteta.

„Djeci mogu manjkati primjerena umijeća samo zato što nemaju prilika naučiti ih i
uvježbati.“ (Katz, McClellan, 1997: 22)

To se može izraziti u djetetovoj stidljivosti, povučenosti, agresivnosti i usamljenosti.

Dok su stidljivost, povučenost i usamljenost normalna pojava u blažim oblicima,

agresivnost je najveći problem socijalizacije. Postoje dva oblika agresivnosti, reaktivna i

pro aktivna. Djetetov nekontrolirani bijes zbog određene situacije koju ne zna obuzdati

naziva se reaktivna agresivnost, a stanje u kojem dijete osjeća ljutnju, ali ju ne pokazuje

svojim djelima naziva se pro aktivna. Zbog okolnosti u koje skrbnici nesvjesno

postavljaju dijete ono postaje manje socijalizirano, a ne zbog njih samih. Pružanje

ljubavi, uzora, podrške, bliskosti, privrženosti od strane obitelji pozitivno utječe na

razvoj složenijih socijalnih umijeća.

„Svakom je djetetu potreban netko čije će srce zakucati malo brže kad se ono prvi put
nasmiješi, načini prvi korak, izgovori prve riječi.“ (Katz, McClellan, 1997: 25)

Od mnogobrojnih načina odgoja ističu se dva, a to su autoritarni i autoritativni.

Autoritarni odgoj podrazumijeva stil odgoja u kojem je roditelj nadređen, strog, ne

obraća se djetetu s poštovanjem te ne iskazuje dovoljno ljubavi i suradnje s djetetom.

Nasuprot tome, autoritativni odgoj djetetu pruža emocionalnu toplinu od strane roditelja

koji provodi dobru komunikaciju, a djetetu povećava samopouzdanje te se ne osjeća

 5

izostavljeno u zajednici. Također, važnu ulogu igraju odgajatelji u vrtiću koji uče djecu

životnim lekcijama i pripremaju ih za školu kroz nastavne materijale, zanimljive,

poučne igre i predavanja. No, djeca ne postaju socijalno kompetentnija učenjem kroz

pouke, nego kroz konkretne situacije u kojima se nađu. S druge strane, dijete će više

obratiti pažnju, aktivno sudjelovati u napredovanju zajednice individualnim vođenjem

nego grupnim poučavanjem.

3. Stvaranje konteksta socijalnog razvoja

Studije pokazuju da se djeca s poteškoćama u socijalizaciji mogu podijeliti u tri

grupe: djeca koja imaju ozbiljne socijalne i emocionalne probleme nastali izvan škole,

koja zbog određenih problema ne mogu na pravi način doći do rješenja situacije i djeca

kojoj nastavni program nije individualno približen te su zbog toga neposlušna. Pojavom

industrijske revolucije promijenio se standard života. Djeca se u školama kreiraju kako

bi svi bili isti, no taj je tvornički model obrazovanja vrlo neprihvaćen za razvoj svakog

pojedinca. Obiteljski model obrazovanja primjereniji je zato što obitelj dubinski poznaje

svakog člana ponaosob te se stvara jači osjećaj privrženosti.

Samim time što odgajateljice rade s velikom grupom djece i one same ponekad trebaju

međusobnu podršku i ohrabrenje kako bi se kvalitetno upravljalo vrtićem.

U većini slučajeva vrtićke grupe podijeljene su prema dobi, no istraživanja su pokazala

da se grupa djece mješovite dobi brže socijalno razvije zbog interakcije između starije i

mlađe djece koja pružaju, tj. primaju pomoć.

„Fizičko okružje značajno utječe na mogućnosti koje se pružaju djetetu za kognitivno i

socijalno učenje.“ (Katz, McClellan, 1997:43)
 6

Važna uloga odgajateljica je vremenski rasporediti igru, grupne aktivnosti te urediti

fizičko okružje, s čime će prostor biti popunjen kako bi se djeca mogla grupno, ali i

individualno igrati. Današnja djeca su izložena stresu koji se na njih odražava, a može

štetno utjecati i na njihovo ponašanje. Ne treba ih već od malih nogu izlagati

svakojakim aktivnostima i obvezama jer tako gube najljepši dio djetinjstva, igru. Djeci

je potrebno druženje kako bi se mogla socijalizirati, uspostaviti kontakt sa svojim

vršnjacima zbog lakšeg uklapanja u društvo, stjecanja prijatelja, osjećaja sigurnosti bez

manjka samopouzdanja i kompleksa manje vrijednosti. Upravo zbog toga, djecu je

važno što ranije poslati u vrtić kako bi kvalitetnije provela vrijeme umjesto gledanja

televizije i igranja računalnih igrica koja nimalo ne pridonose njihovom razvoju.

Razlikujemo igre u kojima djeca na razne načine sudjeluju kao što su igre zamišljanja i

dramatizacije. Grupni rad i druženje također imaju bitnu ulogu jer se djeca uče slozi,

kompromisu i kolegijalnosti, uče dijeliti, a ne biti sebični. Također, to ima pozitivan

utjecaj na procese razvoja djetetovog mozga.

4. Načela pedagoške prakse koja povećavaju socijalnu

kompetenciju

Od odgajateljica se traži da znaju odrediti granicu između popustljivosti i

uvažavanja djetetovih osjećaja. (Katz, McClellan, 1997) Na primjer, uvažit će djetetovu

molbu za slasnim desertom dok će zabraniti konzumiranje hrane koja izaziva alergijske

reakcije. Kulturni običaji i svojstvena ponašanja određene skupine ljudi mogu ukazivati

na nerazumijevanje i neprihvaćanje različitih načina iznošenja informacija što se kod

djece rezultira diskriminacijom i zlostavljanjem. U tim slučajevima odgajateljice trebaju

 7

intervenirati, no ne u tako problematičnim situacijama djeca bi međusobno sama trebala

riješiti problem.

5. Strategije proučavanja koje pojačavaju socijalnu kompetenciju

Uspješnijem razvoju socijalne kompetencije pridonosi otvorena komunikacija

između odgajatelja i roditelja. Kada odgajatelji primijete neobično ili loše ponašanje

djeteta moraju ga spremno, odlučno i bez straha priopćiti roditelju, a nakon toga

saslušati njihovo mišljenje u lakšem rješavanju problema.

Odgajateljice u dječjim vrtićima oduvijek ocjenjuju individualne razlike i samostalnost,

no problem vrlo često nastaje u prilagođavanju individualnim razlikama. (Katz,

McClellan, 1997) Katkad, djeca nisu zainteresirana za određenu grupnu aktivnost zbog

čega im odgajateljice dopuštaju odsustvo, ali mogu se naći u neprilici ako druga djeca

odbiju sudjelovati. U tom slučaju, aktivnost mogu odgoditi za vrijeme kada će se

zainteresiranost i želja za radom povećati.

Prijetnjama se podliježe u slučajevima kada odgajatelji ne znaju što bi napravili i kako

bi smirili djecu na što ona sama najčešće ne reagiraju dobro ili bar ne onako kako to

odgajatelji od njih očekuju. Također, loša stvar je što u dosta situacija odgajatelji

nemaju ozbiljnu namjeru ostvariti svoje prijetnje, već ih samo iznesu misleći da će

stvari biti bolje. Prije izgovaranja prijetnji javlja se problem samog osmišljavanja iz

razloga što se treba naći dovoljno jaka/slaba prijetnja (ovisno o situaciji za koju je

namijenjena). Često se odgajatelji i učitelji zateknu u situaciji da uspoređuju jedno

dijete s drugim, no to ne utječe dobro na djecu, potiče zlovolju i ljubomoru prema

drugom vršnjaku. Djeca se također na taj način mogu uvrijediti te se osjećati manje
 8

vrijednim od nekog drugog što odgajateljima nikako nije u cilju postići. Kako bi djeca

slušala i kako bi im se ukazalo da nešto trebaju bolje raditi treba im se znati pristupiti.

Ako se dijete nakon par puta ponavljanja tog pristupa i dalje isto ponaša, znači da ga

trebamo promijeniti i drugačije pristupiti djetetu.

Mnogi odgajatelji i učitelji pohvale smatraju na krivi način i pretpostavljaju da će češće

hvaljenje djece postići samo dobro. Međutim, hvaliti ne treba puno, najbolje u

umjerenoj količini. Isto tako, neki odgajatelji smatraju da ako pohvale jedno dijete, a

drugo pored njega ne, drugo će se osjećati zapostavljeno pa onda dijele komplimente

svima, nije bitno jesu li oni to zaslužili. S obzirom na to, djeci je više stavljeno u centar

pokupiti što više pohvala, a ne se usredotočiti na samu aktivnost. Djeci se treba

pristupiti što jednostavnije, ne ih zbunjivati bespotrebnim stvarima i nerazrađenim

pitanjima. Česta su i retorička pitanja na koja djeca ponude odgovor koji ispitivač želi

čuti, a pritom se gubi i interes djeteta te njegova uključenost u samu nastavu.

Kod odgajatelja često se koristi izraz „tajmaut“. Definira se kao stolac za razmišljanje ili

odlazak u kut (magareću klupu). Postoji mnogo nedostataka ove metode kod djece

upravo zbog toga što djecu odvraćaju od samog rješavanja problema te se ono posveti

kazni i ničemu više. Želeći im pokazati što se ne bi smjelo raditi i kažnjavanje djece na

ovaj način može izazvati upravo suprotan učinak, a to je da se djeca počnu ponašati još

agresivnije i ne poštuju pravila.

 9

6. Pojačavanje pojedinih sastavnica socijalne kompetencije

U ovom poglavlju govorimo o odgojnim pristupima. Kako bi se djeca razvila u

odgovorne odrasle osobe trebaju imati empatiju i želju za pomaganjem drugima oko

sebe. Uzmemo li to u obzir, važnu ulogu ovdje imaju njihovi odgajatelji upravo zbog

toga što im trebaju skrenuti pažnju na tuđe osjećaje. Djeca trebaju znati pristupiti svojim

vršnjacima u situacijama kada se oni loše osjećaju ili kada ih zatraže pomoć. Važno je

djeci ukazati na probleme diskriminacije, seksizma i rasizma te je to velika zadaća

odgajatelja. U današnje vrijeme ovi pojmovi su sve više rasprostranjeniji po svijetu i

predstavljaju sve veći problem pa tako raste uloga čak i samih roditelja da djecu upute u

probleme današnjice te da djeca odrastaju u bolje ljude.

Mnogi smatraju kako su odmori ili pauze od nastave manje bitni te se više fokusiraju na

samo učenje i poduku, dok ne razmišljaju da i te stavke imaju svoje pozitivne strane. Na

odmoru se djeca socijaliziraju i druže što je izuzetno bitno u njihovim godinama.

Otkrivaju zajedničke interese i poboljšavaju svoju verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

Djeca se ne smiju svrstavati u grupe ili klanove i svi moraju biti isto važni. Događa se

da uvaženija (popularnija) djeca imaju potrebu ružno se odnositi prema onima za koje

smatraju da su ispod njih. Dokazano je da se služe raznim oblicima odbacivanja da se s

njima igraju.

Zadirkivanje kod djece postaje sve češće te se oni sami ne znaju nositi s time. Smatra se

da je humor na vlastiti račun ovdje izrazito važan te ako ga djeca ne posjeduju neće

moći prihvatiti šalu ni u kojem smislu. Zadirkivanje na razne skupine djece djeluje

drukčije. Neka djeca znaju to prihvatiti i djeluju veselo, dok se drugi povuku i budu

tužni.
 10

Također, treba se spomenuti i još jedan problem koji je danas jako zastupljen kod djece,

a to je agresivnost. Često se oni sami daju nagovoriti na nešto što ne žele te time

ugrožavaju sami sebe, a da to niti ne shvaćaju. U svakom slučaju nasilniku se treba

pomoći jer je takva osoba ranjiva i prikriva to ispod svih loših djela koja pokazuje na

van. Kod pomoći žrtvama spominje se pristup u kojem odgajateljice pokazuju djeci

kako smireno prihvatiti nasilničko ponašanje te pristup u kojem dijete kaže nasilniku što

ga smeta i da mu do znanja da to više ne ponavlja.

„Kao i šegrt, dijete puno više nauči od iskusnijih vršnjaka i odraslih osoba
promatranjem, uvježbavanjem i praksom.“ (Katz, McClellan, 1997:100)

7. Zaključak

Odrastanje je vrlo bitan dio života svakog djeteta u kojem ponajviše sudjeluju

obitelj, odgojno-obrazovni sustav i sami vršnjaci. Najvažniji oblik razvoja jest stjecanje

socijalne kompetencije jer bi bez nje bio otežan svakodnevni život.

Knjiga nas je uvela u osnove dječjeg života, ali nismo primili puno više znanja nego što

smo ga dosad imali. Literatura bi bila mnogo zanimljivija da se dublje uđe u

problematiku djetinjstva te se objasni kako efikasnije riješiti svakodnevne probleme

predškolskog djeteta.
 11

8. Literatura

Primarna literatura:

Katz,L.G. i McClellan,D.E. (1997). Poticanje razvoja dječje socijalne kompetencije.

Zagreb: Tipotisak d.o.o.