DRŽAVA I PRAVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

Mnogobrojna sačuvana svjedočanstva o pravnim odnosima u srednjem vijeku nam govore da

je I srednjovjekovna bosanska država egzistirala po pravnim parametrima. Među sačuvanim
pravnim spomenicima su zakonodavni spomenici koji potvrđuju da je bosansko pravo toga
doba poznavalo povelje I ugovore, koji imaju zakonodavno obilježje. Među starim pravnim
spomenicima nalaze se I vladarske povelje I međunarodni ugovori , što nam govori da je
bosanska dežava poznavala I međunarodno javno pravo. Bosanska država je znala I za
sudske institucije što nam svjedoče sačuvano mnogobrojni protokoli, tužbe, presude. Takođe
bosanska država je poznavala I privatno pravo, sačuvani su brojni tesrtamenti,tapije, pogodbe
idr. Znači srednjovjekovna država je prakticiraa pravo koje je funkcionisalo u različitim
formama kao što su: zakonodavno, sudsko, javno I privatno pravo. Prakticiranjem prava
Bosna je pokazala svoj individualitet kroz recepciju I prakticiranje pravne culture toga doba.

Forme I vrste srednjovjekovnog bosanskog prava nisu ništa drugo nego manifestacija
običajnoig prava. U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo pisanih zakona, ali to ne znači da nije
poznavala njegovu pravu vrijednost. Historijske okolnosti, tj. pad Bosne pod osmansku vlast
je onemogučilo da srednjovjekovna bosanska država dospije do pisanog pravnog
zakonodavstva. Bosansko običajno pravo se bavi socijalnim, ekonomskim, društveno-
političkim odnosima u srednjovjekovnoj Bosni. U državno.političkoj sferi, običajno pravo
reguliše I uspostavlja porijeklo I dimenzije moći vladara ( banova I kraljeva). Takođe reguliše
I međusobne odnose ižmeđu različitih slojeva feudalne hijerarhije. Reguliše I odnose između
vladajuće hijerarhije I potčinjenih slojeva bosanskog društva. Običajno pravo reguliše I
međudržavne odnose između bosanske države I Dubrovačke Republike.

Temeljna običajno-pravna norma koja definiše položaj vladareve moći jeste institucija-
norma vjerne službe. Ova norma podrazumijeva cjelinu dužnosti I prava podanika prema
vladaru, uključujući I vojne službe. Običajno pravi je instaliralo I norme kojima se čuvala
“ruka gospodina bana” I “vjera gospodska”. Te su norme u sebi nosile sankcije kojima se
štitio vladarev autoritet.

Srednjovjekovna Bosna je bila patrimonijalna država sve do I u doba Stjepana II

Kotromanića, što znači da je vladar, ban ili kralj, bio vlasnik cjelokupnog državnog zemljišta
kojim je on zajedno sa članovima svoje porodice slobodno upravljao. Kao jedini vlasnik
zemljišta vladar je prakticirao I darovno pravo, a to je značilo pravo vladara da državnu
zemlju kao vlastitu baštinu darovnicama poklanja u vlasništvo pojedinim podanicima ,
pripadnicima feudalne hijerarhije. Ban je dolazio na prijesto izborom, ali ej sam izbor bio
ograničen na jednu porodicu, jeddan rod, rod Kotromanića. Običajno-pravna institucija
“vjerne službe”, I ispunjavanje “vjere gospodske” osiguravala je temelje uređenosti,
stabilnosti I kontinuiteta patrimonijalne države. Vremenom će se patrimonijalna država
transformirati u stalešku, uspostavljanjme Kraljevine Bosne, ali če I staleška država počivati
na običajnom pravu,tj. neče dospjeti do pisane pravno-zakonske regulacije socijalnih odnosa
kako u feudalnoj hijerarhiji tako I u cjelokupnom bosanskom društvu.

Temeljna običajno-pravna norma kojom se reguliše pozicija moći vlastele kao visokog
sloja moći u poretku feudalne hijerarhije jeste njihovo pravo na plemenštinu tj. pravo na
plemenitu baštinu, koja je ujedno I temelj ekonomski a kasnije I vojno-političke moći
teritorijaliziranih feudalnih grupacija- oblasnih porodičnij dinastije, koje će kasnije biti
nosioci dezintegrativnih procesa u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Iz ovog običajnog
prava proizašle su I druge običajno pravne norme kojima se definiše položaj velmoža,
posebno u odnosu prema vladaru. Jedna od tih običajno-pravnih normi je norma
vlastelinskog imuniteta, koja nije bila pisana nego je izlazila iz običajno-pravne institucije
“vjere gospodske”. Određivala je da pripadnici visoke feudalne hijerarhije imaju garanciju na
ličnu sigurnost I slobodu, I neprikosnoveno pravo na plemenitu baštinu uključujući I darovni
posjed. Oni nisu mogli biti zatvarani, pogubljeni ili uzeti za taoce bez odgovarajučih uslova.
U slučaju sukoba između običajno-pravnih institucija vjerne službe , vjere gospodske I
imunitetnog prava osim običajnog prava jačeg , posredovala je običajno-pravno ustanovljena
sudska instance koja nije bila stalnasudska institucija nego je radial po potrebi , a sačinjavali
su je predstavnici vlastele kao I vrhova Crkve Bosanske.

Unutrašnje azilantsko pravo je poznavala srednjovjekovna Bosna, odnosno u slučaju da

vlastela dođe u sukobe sa banom ili kraljom, mgla je nači utočište pod okriljem Crkve
Bosanske , bez prava na upade I intervencije od strane vladara.

Običajno agrarno pravou srednjovjekovnoj bosanskoj državi je regulisalo položaj I

materijalne obaveze podanika prema feudalnoj hijerarhiji. Običajno pravo je standardiziralo
rentu, zatim bila je definirana čvrsta vezanost seljaka za vlastelinsku zemlju jer im je bilo
zabranjeno bježanje sa vlastelinove zemlje. Ova se običajno-pravna norma zabrana iskazivala
I u pismenom obliku kao što su banove ili kraljeve povelje.

Posebno običajno-pravnom normom su definisana prava I dužnosti bosanskog gradskog

stanovništva I nebosanskih grupacija (Vlaha, Sasa, kotorana), I uopšte stanovništva koje je
živjelo u rudarskim mjestima I trgovinskim kolonijama. One su pripadale običajno-pravnim
normama koje su regulisale uspostavljanje gradske autonomije.

Ekspanzija rudarske proizvodnje će dovesti do oblikovanja posebnog kompleksa pravnih

običaja rudarsko pravo. Iako zadržava naturalnu rentu, ova ekspanzija I ekonomski razvoj će
postepeno dovesti do uvećanja novčane rente, pa će se vremenom razviti I bosansko porezno
pravo. Ono se intenzivno oblikuje upotrebom bosanskog novca, a Stjepan II Kotromanić je
prvi bosanski vladar koji je započeo njegovo kovanje. Bosansko poresko pravo je zhtijevali I
da rudnici banu moraju donositi urburu, to je uobičajena zakonska dadžbina koja je iznosila
oko desetine proizvodnje. Razvojem bosanske fiskalne politike,potepeno dolazi do pojave I
razvoja bosanskog carinskog prava. Ono poznaje uvozne, izvozne carine kao I ustupne
carine na tranzitnu robu. Takođe sa razvojem novčane privrede se razvija I kreditno pravo.
Riječ je o običajno pravnim normama kojima se regulišu odnosi u sferi kreditnog poslovanja,
pa je tako bosansko kreditno pravo poznavalo mjenice, trgovačka društva,institucije jamca,
kreditiranje uz zalog itd.

Bosansko bračno I porodično pravo je do kraja običajno I izvedeno iz tradicije. Nije bilo
podvrgnuto nikakvim crkvenom,kanonskom pravu niti je bilo pod crkvenom intervencijom,
tako da nije bilo ceremonija, rituala I pravila. Bosansko bračno pravo ne priznaje ni institucije
miraza,brakovi su se sklapali prema tradiciji I običajima bilo je dovoljno da žena bude dobra I
vjerna da bi se brak sklopio. Dok pravoslavna I katolička crkva insistira na doživotnosti I
neraskidivosti braka, običajno bračno pravo u Bosni brak čini prirodnom I fleksibilnom
zajednicom.

Uvećanjem materijalno bogatstva društva I pojavom viška rada, razviće se I bosansko

nasljedno pravo. Ni ono nije kodificirano u obliku pisanih zakona. Njime su se regulisali
složeni odnosi nasljeđivanja. Ono je poznavalo nasljeđivanje sa testamentom I bez
testamenta.Nasljeđivanje bez testamenta počivao je na agnatskom sistemu zakonsko
nasljeđivanje po principu pripadnosti rodu porodica, koje je izvučeno iz plemensko-rodovske
tradicije. Ono jeregulisalo redosljed nasljeđivanja, gdje su muški imali prvenstvo u odnosu na
ženske srodnike. Ali I ženski nasljednici nisu bili obespravljeni upravo zbog ovog nasljednog
prava kojke ima je osiguravalo respektabilni dignitet. Nasljeđivanje sa testamentom je
regulisalo sadržinu, formu, vrijeme, subjekte I načine izvršenja testamenta.

Rekli smo da u bosansko običajno pravo stoji u temelju I bosanskog međunarodnog prava.
U njega ulaze međunarodni mirovni paktovi, spoljnotrgovački poslovi, ugovorii povelje
kojima se reguliše privredno-trgovinska prava stranih država(njihovih vlada I podanika ), na
tlu Bosne. Međunarodno pravo se temelji na običajnom pravu, odnosno institucije “starih
običaja”.Tako će npr.ban Ninoslav na temelju poštovanja starih običaja, potvrditi u svojoj
povelji dubrovačke povlastice koje su dobili od bana Kulina 1189god.

Običajno pravo je temelj regulacije socijalnih,ekonomskih I političkih odnosa u

srednjovjekovnoj Bosni. Srednjovjekovna bosanska država se ne bi mogla ni oformiti,niti
stoljećima trajati da u njenim temeljima nije stajalo običajno pravo: ono je preuzelo na sebe
ulogu I kanonskog prava I pisanog svjetovnog prava u obliku zakona .

Iz patrimonijalne države, Bosna se transformirala u stalešku monarhijsku džavu.U shvatanje

I objektivaciju koncepcije staleške države ulazi I afirmacija državnog sabora koji se prvi put
spominje u jednoj povelji 1354.god. kao stanak sve zemlje Bosne I Donjih Krajeva I Zagorja
I humske zajednice. Do afirmacije državnog sabora dolazi nakon postanka Bosne
kraljevinom.Tada će zapravo Bosna krenuti putem izgradnje staleške monarhije.Pod uticajem
Ugarske u Bosnise mijenja poimanje vlasti I dolazi do razdvajanja egzistencije države od
ličnosti kralja. Dvije nove prakse koje ulaze u staleško oblikovanje bosanske države su
transpersonalni status Krune I državotvorni tretman feudalne hijerarhije. U takvom kontekstu
se afirmira bosanski Sabor koji pri tome pretendira da predstavlja bosansku državu kao
cjelinu.Osvajanje Bosne od strane Osmanlijske vlasti , nije je doveo do ustavne monarhije, ali
je bar imala: stalešku monarhijsku svijest, entitet neovisan od ličnosti vladara, bosanski
stanak.

Dakle u osnovi historijskog razvoja srenjovjekovne Bosne stajalo je običajno pravo.Ono nije
Bosnu odvelon ka pisanom pravu I zakonodavstvu, do toga će doći mnogo kasnije.
Hegel je rekao da zakoni jedne nacije time što su napisani I sakupljeni ne prestaju biti njeni
običaji.
 HASAN KAFIJA PRUŠČAK

IDEAL PRAVDE I MOĆ DRŽAVE

Biografija – Hasan Kafija Pruščak je bio najznačajnija ličnost u naučno-književnom I

intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija XVI I početkom XVII
vijeka. Rođen je u Pruscu ,školovao se u Istanbulu na početku vladavine sultana Selima II.Po
povratku u Prusac drži predvanja učenicima.Biva postavljen za kadiju u Pruscu,a kasnije I u
Sremu.Od sultana mu je dodijeljenprusački kadiluk kao doživotna mirovina.

Napisao je 17 djela iz različitih oblasti logike,filozofije,dogmatike,među kojima su

najpoznatija: Kafijin kompedijum iz logike, Metod uvođenja u jurisprudenciju, Temelji
mudrosti o uređenju svijeta, Rajske bašče o načelima vjerovanja iz nauke o kelamu,
Istraživanje iz stilistike, Niz učenja do posljednjeg vjerovjesnika. Bavio se I kaliografijom I
drvorezbarijom.

Rasprava “Temelji mudrosti o uređenju svijeta”, je izazvala veliki interes zapadnoevropske

orjentalistike. On piše kako napraviti pravednu državu a da bude I moćna. Hobs kaže da ljudi
nemaju samo prava,već I da poštuju vlast,dok Makijaveli u djelu “Vladalac”, ne biraju
sredstva kako će doći do cilja.Sličnosti između Hobsa,Makijavelija I Pruščaka je u tome da
pišu djela slične sadrćine. Prvi prevod “Temelja mudrosti” je sačinjen 1732.god. a prvi
objavljeni prevod u Francuskoj 1824.god, a zatim se prevodi na turski, mađarski, njemački,a
na našem jeziku se pojavljuje 1919.god.u prevodu dr.Safvet Bega Bašagića.

Ambivalencije u interpretaciji - Pruščak se obrazovao i formirao svoj pogled na svijet i svoj

način mišljenja na izvorima i uzorima orijentalno-islamskog kulturnog kruga, on je u
njegovim okvirima i stvarao.Taj je krug u njegovo vrijeme bio zatvorenu odnosu na zapadni ,
evropski,kulturni krug, posebno što se tiče društvenih nauka. Pruščakova politička misao ne
nosi u sebi transhistorijski sadržaj, i univerzalistički potencijal, a takođe tu misao nije moguće
tumačiti logikom i kategorijama zapadnoevropske političke filozofije,njegova ( Amir
Ljubović) se argumentacija deducira iz specifičnosti islamsko-političkog mišljenja i iz njega
izvedene vizije idealne islamske države. Za islamsku političku misao karakteristično je
odsustvo svake ideje sekularizacije sfere politike, ona ne živi kao na zapadu u
podvostručenosti svjetovnog i religijskog i njihovim stalnim
antagonizmima.Teokratski(Teokrat-zagovaranje halifatskog vladanja) politički poredak je
utemeljen na ideji egalitarizma(egalitarizam-jednakost među ljudima).Političko uređenje
islamske države uključuje u sebe „Božanski zakon“koji posreduje totalitet života ljudi,
društveno-državne egzistencije i visoko vrijednosni rang vladarskog autoriteta. Pruščakova
izuzetna obrazovanost omogućila mu je da u svojoj političkoj misli vrši recepciju nesamo
islamske duhovne proizvodnje nego i tekovina predislamskih kultura,a posebno antičke i
perzijske. Pruščak razrješava istovjetno probleme države, politike, vlasti, rata mira,vojske isl.

Moć države i politička etika – Pruščak ne poznaje pojam suvereniteta koji se sa Bodenom
uobličio na evropskom tlu tadašnjeg doba, ali ideja moći države, kao noseća ideja Pruščakove
političke misli, može se pojmiti kao teokratski suverenitet koji je izvučen iz koncepta
islamsko-osmanske države. On pod pojmom moći podrazumijeva moć personaliziranog
suvereniteta. To poimanje proizilazi iz koncepcijskih određenja islamske države.Pruščakova
misao je okupljena oko ideje rekonstrukcije i uvećanja moći države, konkretno osmanske
države, pa je i koncentrisana ka restauraciji moći apsolutnog subjekta državnog suvereniteta
sultanove moći. Motiv utemeljena moći države kod Pruščaka je inspirisan njegovim
neposrednim uvidom u pojavne izraze krize osmanskog društva i opadanja sjaja i moći
osmanske države.Mnogi su mišljenja da je Pruščak jedan od prvih koji je uočio početak
njegova propadanja i unutrašnjeg raspada u vrijeme kada je ono još uvijek bilo u punom
ugledu svoje moći u Evropi, što sve iznosi u svom djelu“ Temelji mudrosti o uređenju
svijeta“,gdje prepoznaje i otkriva spoljašnje i unutrašnje uzroke opadanja moći države,
naročito one koja se iskazuje na tlu BiH.On je svoje djelo posvetio Mehmedu III, jerujući da
če mu ono pomoći da zaustavi proces opadanja svjetsko-povijesne vladavine osmanske
države.Prva verzija ovog djela je nastala 1596 god. I to na arapskom.U zimu 1597. Ovo djelo
prevodi na turski i posvećuje ga sultanu.On je napisao i posvetu za ovo djelo koja kaže : „Da
bude od pomoći vladarima ,uputa vezirima, uzor mudracima i potpora siromasima“.Kritička
svijest o krizi države ne dovodi u pitanje unutarnje jedinstvo svjetovnog i religijskog koje se
objektiviralo u identitetu državnih i religijskih institucija moći, jer islam poznaje samo jedno
pravo, božanski obavljeni šerijat. Motiv razuma kao vrhunske vrijednosti,stoji u pozadini
njegove vizije rekonstrukcije državne moći.Pruščakova ideja državne moći se utemeljuje u
jendoj političkoj etici. Dok se na zapadu unutar političke filozofije misao o politici i državi
oslobađa od metafizike,teologije i tradicionalne etike pa prelazi u oblast tehnike osvajanja
moći i održavanja vlasti, dotle se Pruščakovo političko mišljenje utemeljuje upravo u
političkoj etici na čijoj rehabilitaciji, usred krize empirijske moći osmanske države on i radi.
Pruščakova misao iako iako utemeljena na Božijoj egzistenciji, ona ipak ostavlja mogučnost
autonomije, u uređivanju svjetovnog svijeta svijeta života, i islamska misao insistira na ideji
samoodgovornosti ljudskog čina. Za sva rješenja Pruščak se poziva na razum i pridržava se
motiva razuma kao vrhunske vrijednosti i to je motiv koji stoji u pozadini njegove vizije
rekonstrukcije državne moći. Naslanja se na stavove islama koji dopuštaju razumsko
mišljenje i na misao iz Kur'ana da jedan narod neće izaći na dobro ako sam sebi ne pomogne
– autonomija i sloboda naroda da urede svoj život.

Ideja pravde i dobre vladavine - Temeljna ideja Pruščakove politike je ideja pravde.Samo
država koja počiva na etičko-političkoj ideji pravde jeste moćna država.Dakle pravda je prvi
temelj racionalnog uređenja države, njene moći, trajanja, te Pruščak traži u državi. Samo tamo
gdje je država utemeljena na ideji reda može se govoriti o djelatnoj snazi pravde. Pod
pojmom pravde on podrazumijeva sklad, harmoniju socijalnih staleža, odnosno država je
utemeljena na pravdi ako na prvom mjestu počiva na striktnoj podjeli rada oko koje se onda
strukturišu i socijalni staleži. Što se tiće vrste i broja staleža Pruščak se poziva na >>drevne
učenjake<< i >>mudrace starih<<, a oni razvrstavaju ljude na 4 staleža:

- stalež odeđen za mač ( vladari,carevi, nihovi namjesnici i ostali vojnici ) i njihova

dušnost je da nadzor nad svim ostalim staležima, zaštita pravednosti i vođenje dobre
politike prema uputama učenjaka i mudraca, voditi borbe i bitke radi odbrane od
neprijatelja..vojna moć je važnija od ekonomije,jer pljačkanjem crpi resurse od drugih.
 - Stalež određen za pero čine učenjaci, mudraci i ostali pošteni dobri i slavi koji nisu
sposobni za vojsku nego za molitvu i njegova je dužnost da se izvršavaju Božije
naredbe i zabrane, saopštavati šerijatske odredbe svim staležima, davati mišljnje i
učestvovati u planiranju i savjetovanju, podučavati u vjeri i vjerovanju, podsticati
ljude na pobožnost i lijepo ophođenje, moliti za dobro svih, a za sultana posebno.
- Staleže za poljoprivredu sačinjavaju zemljoradnici poznati u naše vrijeme pod
imenom raja i beraja, a dužnost mu je proizvoditi životne namirnice koje su uvjet za
opstanak i podmirivanje potreba svih staleža.
- Stalež trgovaca i zanatlija a njihova dužnost je da se zalažu na svemu onome što je
neophodno iz područja zanatske i trgovačke djelatnsoti, kao i na onome čime se ljudi
koriste.

Pruščak je spreman podržati i mjere prinude kako bi svaka individua radila unutar jednog od
staleža,jer prisiljavati jedan stalež da radi poslove drugog staleža će prouzrokovati nered i
rasulo kao što se to dešava u naše vrijeme. Prema tome Pruščakov pojam pravde utemeljen je
na striktnoj podjeli rada i iz nje izvedene staleške strukture društva , nošen motivima reda ,
čini temeljni stub njegovog pojma drđavne moći.

Podjela ljudi kod Pruščaka dolazi iz direktne ili indirektne recepcije Platonove državeali
postoje i određene razlike.Pruščak izvodi ideju staleške podjele iz autoriteta drevne tradicije i
starih mudraca, a Platon iz individualne psihologije. Za razliku od Pruščaka Platon razlikuje 3
staleža (stalež filozofa-odgovara umnom dijelu, vojni stalež-odgovara vojnom dijelu,
proizvodni stalež.) Svaki od ovih staleža odlikuju vrline: mudrost,hrabrost i radinost. Tkođe
kod Pruščaka mudraci nisu vladaoci,dok filozofe Platon uzdiže na nivo državnika. Platon u
red mudraca ne uvrštava sveštenike,dok Pruščak uključuje religiozni sloj društva što ima za
posledicu „teokratsko“, utemeljenje države. Ono što je pravedno kao i kod Platona da svaki
sloj društva treba da radi za šta je predodređen. U nekim drugim interpletacijama porijeklo
Pruščakove pravde se temelji na indijskom kastinskom poretku,koju je mogao sačiniti pod
uticajem indijske podjele društva na kaste,jer je na hadžu Pruščak upoznao čuvenog indijskog
ućenjaka (Mir Gazanfera) kojeg je smatrao jednog od svojih učitelja.

Etički profil vladara – Pruščakova slika idealnog vladara ne iscrpljuje se u ideji pravednog
vladara. Svoju idealno moćnu islamsku državu Pruščak ne temelji ni na tiraniji, ni na politici
sile ili bilo kakve strahovlade. U upravljanju državom on se ne oslanja na tradicionalne
nosioce politike, nego na umne, obrazovane i sposobne ljude koji treba da budu prvi oslonac
mudre vladavine.

Osim pravednosti, dobrote i razumnosti, u idealnu sliku vladara ulazi i njegov smisao za
kompentenciju, što se iskazuje u tome da vladar svaki posao povjerava onom ko je za njega
stručan. Idealan vladar treba biti i dobar prijatelj. Takođe mora da posjeduje smisao za
moralno ispravno i etički dobro.Pruščak zagovara i strogu centralizaciju u politici, što
odgovara „starim zakonima“i „starim načinima“ političke promocije.Upozorava da vladar
treba da se čuva od ministra laskavca i licemjera, da cijeni i poštuje učenjake koji se mole za
njega, da pridobije njihova srca dobročinstvom i naklonošću, da se koristi njihovim
blagoslovom,savjetovanjem, mišljenjem i njihovim planiranjem, da se oslanja više na njihove
riječi nego na riječi drugih,jer od njih ne dolazi izdaja. Idealan vladar treba da bude i dobar
vojskovođa,ali da nikada direktno ne učestvuje u borbi, nego da bude u zadnjim redovima jer
je on nosioc suvereniteta u državi. Pruščakov idealni vladar je prosvjećeni teokrat.Idealni
vladar mora da svoju vlast legitimira naklonošču i podrškom svojih podanika. Vladar treba da
bude blag,strpljiv da ne bude nagao u kažnjavanju.

Prvi noseći stub idealne islamske države je vladar koji svoju moć izvodi iz ideala
pravedne i dobre politike i ličnih vrlina koje su primjerene takvoj političkoj etici.
Drugi stub su uređenja islamske države su učenjaci i njima primjerenih vrlina, razuma
mudrosti i stručnosti. Pruščak smatra da vladar i njegovi zastupnici ne nameću svoje
mišljenje ,nego da se savjetuju sa učenjacima kako bi se zaštitili od grešaka.Pruščak posebno
u ratu favorizuje moć razuma, njegovim proizvodima,lukavstvom, varkom dobrim
planiranjem.On kaže da je u vođenju pravedne politike najvažnija moć razuma i mudrosti.
Treči i četvrti stubovi se tiču vojske i restauracije Osmanske Carevine kao velike vojne
sile.
Vojna sila i uređenje države - Treči i četvrti stubovi se tiču vojske i restauracije Osmanske
Carevine kao velike vojne sile, a to se treba postići na sledeći način.Buduči da su u to doba
jasno manifestira opadanje osmanske vojne moći države u u raznim pojavnim oblicima kao
što su dezertiranja sa bojnog polja, nemoć u borbi sa neprijateljem, on predlaže sledeče
korake koje treba napraviti da bi se restaurirala osmanska vojna sila.
Vladar mora imati stvarni uvid u vojnu sposobnost svojih jedinica,praćenje njihove
spremnosti da se bore,naoružanja i gotovosti. Isto tako on misli da se vojska treba
modernizovati u tehničkom smislu. Dobar vladar i vojskovođa treba bodriti svoju vojsku na
borbu, svojevrsna psihologija bodrenja koja se zasniva na islamskoj vrlini-moralu
strpljivosti.On strogo razlikuje dezerterstvo od taktičke strpljivosti, koja je vrhunska vojnička
vrlina i koju on izvodi iz islamske, ali i predislamske tradicije. Strpljivost je vrhunska
vojnička vještina koja je u tijesnoj vezi sa hrabrošću.Hrabre ljude cijene i prijatelji i
neprijatelji. Jedinstvo i solidarnost u vojsci su jako bitni, a to bi trebao postići vojskovođa koji
treba vojnike upućivati jedne na druge. Vladar ne ide u boj,nego ostaje pod svojom zastavom i
zaštićen je vojnicima ,jer je on izvor državnog suvereniteta.Takođe istiće da vladar treba biti
nemilosrdan prema poraženim vladarima,poglavarima i knezovima jer će oni uvijek u srcu
nositi sjeme mržnje i fanatizma i prenositi na sledeća pokoljenja.
Četvrti temelj jake muslimanske države je opet vojska i koji su njeni preduslovi za njene za
njene pobjedničke pohode,kao i kako se ponašati u slučaju poraza vojske. Pruščak tu istiće
motiv pobožnosti vojske i obavljanju molitve koji će spriječiti da padnu u grijeh i
neposlušnost. Osim pobožnosti Pruščak istiće da je potrebna i molitva učenjaka ,šejhova i
mudrih pobožnih ljudi da bi se izvojevala pobjeda. Isto savjetuje vladaru da bi zaustavio
rasulo,dezerterstvo i nasilje u vojnim redovima, vladar treba da vojsku obuzda a kao efikasno
sredstvo ističe dobročinstvo i nagradživanje koje su obećali vojsci prije pohoda. Strogo
osudžuje dezerterstvo i nerede u vojsci te predlaže najstrožije kazne. Jedan od bitnih
preduslova za pobjede u pohodima navodi i želju vojnika da se bore za čast božije vjere, a ne
za sticanje imetka i položaja. Pruščak sa svim gore navedenim upozorava vladare da tamo
gdje nema unutarnje discipline, solidarnosti i sloge među vojnicima ,pokornost vojnika
zapovjednicima, a sve na osnovi ljubavi i bratstva, mora doći do poraza. Posebno izdvaja dva
uzroka poraza: neposlušnost i nasilje koje vrši vojska, a oni nastaju zbog zanemarivanja
kontrole, zapuštanja upravljanja, nemaran odnos u podmirivanju plaća vojnika. On navodi i
još nekoliko empirijskih razloga a to je oholost i podcjenjivanje neprijatelja, treba da se
izabere pravi trenutak za otpočinjanje borbe.
Jako je bitna i njegova ideja mirotvorstva gdje on ističe mir i poštivanje mirovnih ugovora kao
vrhunsku vrijednost.U skladu sa visokim vrijednosnim rangom mira u odnosu na rat on
visoko vrednuje i moral poštovanja mirotvornih ugovora , on se zalaže da se zadata riječ na
mir ,mora poštovati i ne smije se kršiti. Mirotvorstvo je logički zaključak njegove etičke
politike oslonjene na islamsku i predislamsku tradiciju.

MUHAMED EMIN ISEVIĆ

POLITIKA U SVJETLU RADIKALNE KRITIKE

Biografija – Muhamed Emin Isević je rođen u Sarajevu, vjerovatno u drugoj polovini 18.st.
Potičei iz ugledne sarajevske porodice.Osmanske vlasti su ga progonile što je bila posledica
njegova buntovna duha i karaktera, te radikalne kritike disfunkcionalnosti osmanskih
institucija i aktera političke moći.Nakon prvog progonstva vraća se u Bosnu, da bi 1809.god.
bio ponovo protjeran a ostrvo Lemnos u Grčkoj. Upravo je tamo i napisao svoj politički
traktat >>Prilike u Bosni<<, a posvetio ga je sultanu, tako da biva postavljen za profesora u
Jedrenu i šejha bosanske ordije, što se tumačilo kao dar od sultana za traktat. Bio je pripadnik
kadijskog staleža kome je pripadala i njegova porodica.

Aksikološke koordinate kritičkog mišljenja – M.E.Isević u bošnjačku kritičku misao uvodi

dva nova elementa : kritički empirizam, bespoštednu radikalnost. On svoj kritički tekst piše
tako da bi bio djelotvora, pa ga šalje sultanu. Njegov tekst u radikalnom smislu problematizira
noseće institucionalne stubove osmanske države na bosanskom prostoru, a u islamskoj
ortodoksiji ,u Kur,anu i hadisu nalazi nalazi izvore svoje kritike. On će prepoznati ono
najopasnije za državu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije državnog
poretka. Njegova kritika se odnosi i na borbu osmanske vlasti sa srpskim ustanicima, uočava
slabosti osmanske vlasti spram uspjeha srpskih ustanika. Njegova kritička viđenja se protežu
unazad 40 godina.On u svojoj kritici pokazuje bošnjačku narodnu samosvijest. Ima svijest da
nije Turčin, nego Bošnjak. On ima svijest o Bosni kao o jednom zasebnom političkom
individualitetu. On Bosnu stalno naziva moja domovina,moja otadžbina i tako je doživljava u
državno-političkom smislu. On govori i o tome da je Bosna otadžbina ne samo muslimana,
nego i hrišćana koji u njoj žive.Bosna je domovina cijelog stanovništva, i muslimana i
hrišćana i katolika i pravoslavaca. On njeguje ideju etičke kulture konvergencije, suživota,
suegzistencije između bosanskih subidentoteta koji su u to doba bili vjerski subidentiteti,
muslimani,katolici,pravoslavci. Ta ideja njegove konvergencije se neprestano pojavljuje kroz
brigu oko hrišćanske raje. Dakle u kritici osmanskoj vlasti on brani i interese hrišćana u
Bosni, a ne samo muslimana, i većinu ilustracija zuluma osmanske vlasti u Bosni, pokazuje na
primjeru terora nad hrišćanima. Ovo je važno da bi se pokazalo da je Bosna mogla da opstane
kao i teritorijalni, politički, kulturni individualitet i da se uvijek silama divergencije parirale
sile konvergencije,suživota,suegzistencije.
Kritika institucija države - Isević žestoko kritikuje sve noseče stubove osmanske vladavine
u Bosni. Znanje i sposobnosti su bili tradicionalni osnovi na kojima su se birale kadije, a sada
je to mito i korupcija jedini načini za sticanje položaja. Tako su oni neznalice, licemjeri, odani
raskoši, gizdavi, zavidni. Zbog svega toga nastaje haos, nered, nasilje, nesigurnost. Tu opet
najviše ispaštaju siromašni. Kako se trguje položajima, tako se trguje i presudama. Isević
ističe da je uzimanje mita po Kur,anu najveći grijeh. On kritikuje i ulemu i muftije. Ističe da u
njihovim redovima vlada neznanje, nesposobnost, korupcionaštvo, nasilništvo, razbojništvo,
pohlepnost, nemilosrdnost, nepravednost.

Isević kritikuje i poreski poredak koji je nepravedan kako prema muslimanima tako i prema
krščanskoj raji, te i ovdje dolazi do izražaja njegovo osjećanje unutar –bošnjačke
konvergencije i intervjerske tolerancije.

Najrigoroznije kritikuje krug bosanskih paša, kapetana, vojnika koji su se isto tako odali
raskoši, gizdanju, tiranijii nepoštenom odnosu prema siromašnim. Propali su tradicionalni
principi regrutovanja janjičara, pa se i u vojne redove može doći kupovinom položaja. Kaže
da se napušta >> stari poredak <<, što dovodi do općeg haosa nasilja i propadanja osmanske
vojne moći.

On uočava i propadanje vakufa, formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti ili čak njihovo
izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih službi u jednoj osobi, osiromašenje vjerskih
dužnosnika, zatvaranje biblioteka sve su to jedan od spoljašnih znakova unutrašnje krize
osmanskog društvenog i državnog poretka. U središtu njegove kritike su dakle i glavni krivci :
ulema- izvor svakog zla i glavni krivac; muderisi i muftije; kapetani i kapetanije.

Fenomen migracija i problem legitimiteta vlasti – Neke od inovacija koje je Isević uveo u
odnosu na tradiciju bošnjačke kritike jesu fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske
vlasti. Isević prepoznaje i identificira fenomen migracije. U to vrijeme migracije su posljedica
borbenih djelovanja protiv srspkih ustanika. Ali za Isevića to nije direktni uzročnik. Po njemu
masovne migracije su rezultat općeg stanja haosa, bezvlašća i tiranije, samovolje. Isević
Bosnu smatra otadžbinom svih njenih stanovnika i muslimana, i hrišćana, pa su migracije
jedan bolan oblik depatriotizacije, odnosno nasilnog napuštanja vlastite otadžbine, čemu se
isević uz protestnu notu i neodobravanjem u političkom smislu suprotstavlja. Islamska etika
se ne solidariše sa silama tiranije. Upravo strahovlada i sveopće nasilje glavnih slojeva i
institucija osmanske vlasti i to na svim razinama njene vertikalne organizacije, stoje kao
podsticaj migracijama iz Bosne, pogotovo migracijama Bošnjaka-hrišćana. Iz ovog Isević
prosuđujući uzroke i posljedice, uzima u obzir i dva međusobno povezana motiva –
ekonomski i vojni.

Isević smatra da je represivni režim jedan od glavnih podsticaja masovnih migracija, masovne
vanjske migracije rezultat su depatriotizacijom, odnosno denacionalizacijom, što opet
ugrožava biološku reprodukciju nacionalne zajednice, dalje, migracija spada u demografsko
osiromašenje države, a s njim se potkopava njena ekonomska moć, razgrađuje se osnova
nacionalnog bogatstva i njen proizvodni potencijal, a s masovnim migracijama prema vani, u
krajnjoj lniji, opada živa sila kao temelj vojne moći.
Pored migracije u susjedne zemlje, Isević identifricira i unutrašnju migraciju iz sela u
gradove, prepoznajući negativne implikacije takvih migracija. I kršćani i muslimani su
zahvaćeni tim unutarnjim migracijama, a u njihovoj pozadina stoji prisila općeg haosa i
neograničenog samovlašća – od zuluma bježali u gradove.

Jedna od najdirektnijih konzekvencija ovih migracija jest opadanje materijalne moći

osmanske države i to zbog toga što se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak.
Takođe on uoćava i da omladina dolaskom iz sela u gradove, ne mogavši se adaptirati napušta
Bosnu. Kao bitna posljedica ovih migracija je i opadanje bosanske vojne moći.

Isević smatra da osmanska država može izaći iz krize i obnovit svoju moć samo ako bude
legitimna, a to znači ako će počivati na njenom prihvatnaju od mase svojih podanika, a taj put
nalazi se u eliminaciji socijalnih aktera anarhije i povratka autentičnim vrijednostima islamske
konstitucije društva i države.

HUSEIN KAPETAN GRADAŠČEVIĆ

POLITIČKI PROJEKAT BOSANSKE AUTONOMIJE

Biografija – H.Gradaščević se rodio oko 1802.god. Gradaćcu koji je pod vlašču Huseinovih
predaka bio od prvih god.18.st. Otac mu se zvao Osman, a majka Melekhana. Imao je trojicu
braće Osmana, Murata i Bećira. Nakon smrti brata Murata, 1821 .god. koga je pogubio Dželal
paša Husein je postao Kapetan Gradačca. Pod uticajem svoje majke Husein se vaspitao u
islamskom duhu. Za svoju odlučnost, smionost, domoljublje može se zahvaliti odgojnom
usmjerenju koji je na njega imao mula Mestvica, još dok je bio sekretar kod njegovovg brata
Murata. Dok drugi smatraju da ga je Mestvica samo učio krasnopisu. Podigao je džamiju i
sahat kulu u Gradačcu.

Za vođu pokreta je izabran 1831.god. na zboru bosanskih prvaka u Tuzli, a za valiju Bosne je
izabran u Sarajevu, septembra 1831.god. Nakon poslednje bitke na Stupu, on će sa grupom
sljedbenika da pobjegne u Posavinu, a odatle u Slavoniju, pa Osijek. Na nagovor austrijskih
vlasti piše molbu za pomilovanje. Nakon fermana koji mu dozvoljava da pređe u Tursku. Sa
Alipašom Fidahićem odlazi u Carigrad, i pošto odbija da se prihvati visokog čina regularne
vojske, biva prognan u Trapezund zajedno sa Fidahićem. Umire u Carigradu prije nego što se
i zaputio u progonstvo 30 ili 31 jula 1833.god.

H.Gradščević je veoma važna ličnost. Čovjek, koji je bošnjačku verbalnu kritiku protiv
osmanske vlasti pretvorio u praktičnu kritiku, a to znači da je sa svojim pristašama protov
osmanske vlasti poveo par borbi, ratova. Dakle, pokret Huseina kapetana Gradaščevića je
prvi, osvješteni, osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanske države u
začetku reformskog razdoblja u Bosni.
Dijalektika interesa i smisao pokreta – Poput drugih masovnih pokreta otpora poretku, tako
i Gradaščevoićev pokret nosi u sebi kako javno deklarisane, tako i skrivene aspiracije i
ciljeve. Učesnici masovnog pokreta mogu stupiti na scenu sa jednom motivacijom, a da
kasnije taj pokret i nezavisno od njihove volje rezultira sasvim drugim značenjima, na koje
oni nisu ni računali. Koliko je god važno ono sa čim ljudi idu u pokret, sa kakvim ciljevima,
interesima, očekivanjima još je važnije šta će on u svom razvoju objektivno da donese sa
sobom, za epohu u kojoj se javio i unutar koje djeluje.

Tako i Gradaščevićev pokret je bio u svom duhu privržen bosanskoj tradiciji i sklonosti ka
konzerviranju dotadašnjeg političkog statusa Bosne i to će im biti i motivacija i interesna
preokupacija. I što je Bosna bila konzervativnija, to je u većoj mjeri imala povijesne šanse da
pred nadolazećim silama apsolutnog centralizma i obezlišavajučeg osmanskog uniformizma,
očuva svoj duhovno-običajni i strukturalno- politički individualitet.

Dakle, samo u dijalektici<<tradicionalizma<<, <<konzervativizma<<,<<partikularizma<<,sa

jedne strane i osmanske državne pretenzije, djelovalo je lukavstvo bosanskog genija, te je ovaj
pokret sa sobom donio ono što njegovi akteri u svojim motivima ni ambicijama nisu ni imali
na umu.

Pokret u povijesnom kontekstu - Pokret se javljao kao oblik praktične kritike osmanske
reformske politike i oružanog otpora njenim konzekvencijama (nepokolebljivo,dosledno).
Bosna je izražavala svoju tradiciju u raznim sadržajima i momentima. Za razliku od drugih
provincija, zadržala je svoje historijsko ime, svoj teritorijalni okvir, koji se u mnogome
poklapa sa teritorijalnim okvirima srednjovjekovne Bosne. Širenje islama u Bosni će
rezultirati formiranjem posebnog muslimanskog društva. Individualnost Bosne u pogledu
ekonomskog poretka iskazivala se u atipičnostima kao što su nasljednost zemljišnih posjeda,
niže poreske obaveze. Na planu politike i obrazovanja se manifestovala regrutovanjem djece u
adžami oglame( obrazovali su se na dvoru za pojedine službe). Od posebne je važnosti što je
Bosna pod osmanskom vlašču razvila posbene vojne strukture koje će se potvđivati kao glavni
stub bosanske odbrambene moći. Činjenica je da je Bosna bila rubna provincija, pa je njen
krajiški položaj bio tlo na kome će se vremenom formirati potvđivmasovna bošnjačka
narodna samosvijest i svijest o povijensom individualitetu Bosne, i o njenim posebnim
pravima u odnosu na pretenzije centralne osmanske vlasti. U centru svega su stajali akteri
bosanske elite moći-kapetani i ajani, kojima je položaj omogučio da se ponašaju kao pravi
feudalci. Bosanska elita moći je ostala uskraćena za mogućnost motivacije širokih masa na
ideji otpora centralnoj vlasti, a sa druge strane svojim ponašnjem je i sama učestvovala u
podrivanju stabilnosti države. U početku taj pokret je imao neke uspjehe, međutim zbog
podjeljenosti samih bošnjaka Rizvanbegovića i Čengića sa jedne strane i Grdaščevića sa
druge strane, pokret će da propadne. Naime Rizvanbegović i Gradaščević se nisu mogli da
dogovore ko če biti namjesnik Bosne kada ostvare tu autonomiju. Struja Rizvanbegovića je
podržala osmansku vlast u namjeri da uguši taj pokret, te je pokret i propao.

Kapetani (nešto o njima) – su upravljali tvrđavama , a kapetanska funkcija je bila nasljedna.

Potjecali su iz starih plemičkih porodica, znali su biti i u međusobnim sukobima koji je znao
da izraste u međusobni rat. Njihova vladavina se prakticirala kao prava tiranija , samovolja i
nesputano nasilje nad podanicima. Po pisanju Jake Baltića, u Bosni je bilo oko 33 kapetana,
a svaki od njih u svojoj kapetanijije imao pravo sablje,tj.ubiti a da nikom ne odgovara.
Taqkođe ako se kapetanima nije dopadao vezir oni bi ga protjerivali iz Bosne.U pisanju
Isevića, kapetani su se odali raskoši gizdanju,titulama i svađama, pa čine zulum sirotinji.

Pokazatelji opadanja moći osmanskog carstva se pokazuje ponajprije u zaustavljanju njenog

teritorijalnog širenja, te vojnim porazima, kao i osnažujućim težnjama prvincijalnih elita
moći za osamostaljivanjem. Da bi carstvo to zaustavilo odlučuje se da provede reformu
vojske. 1826.god. je donešena odluka o ukidanju janjičarskog reda, a umjesto janjičara
carstvo se opredjeljuje kao i evropljanji za uvođenje stajačeg reda vojske – nizama. Sa
reorganizacijom vojne moći, započinje proces centralizacije, uniformizacije i europeizacije
države i njene vojne osnove. Ferman o ukidanju janjičarskog reda 1826.god je donio u
Travnik carski kapidžipaša Mehmed-aga. Ferman govori još i o brisanju imena janjičar i
čoldaš, zabranjuje upotrebu titule zagardžibaša i ukida titulu turnadžiluk i serdarluk, te da se
pokupe janičarski kotlovi, gajtani sa uniformi i da se pohrane u tvrđavi.

Osporavanje legitimacije osmanske vlasti - Ukidanje janjičarskog reda vojske će biti

neposredni povod bosanskog otpora, koji če se kasnije pretvoriti u pokret za autonomiju.
Ukidanje janjičarskog reda u bošnjačkoj samosvijesti predstavlja uništenje tradicionalne
bosanske odbrambene moći i totalne devalvacije njenih tradicionalnih uloga i zasluga u
odbrani carstva.Na površinu ovog dubinskog spora dolaze do izražaja i neposredni,
egzistencijalni interesi bošnjačkiih nosilaca vojne, političke i ekonomske moći.

Međutim dublji povijesni motiv je kriza legitimacijske osnove osmanske države – islam i
tradicija. Osmanska država je svoju vlast pa i svoj reformski projekat izvodila iz islama i
argumentirala ga islmskom ortodoksijom. Osmanske vlasti su neprestano svoje reforme
legitimirale njihovom ukorjenjenošču u islam. U jednoj bujurduliji stoji da je sultan uveo
stajaču vojsku da čuva islamski narod i da treba uspostaviti i u BiH i da se ovoj vjerskoj
naredbi treba pokoravati jer to i vjera nalaže. Akteri bosanskog otpora osporavaju običajnu
osnovu ukidanja janjičarskog reda, jer izlazi iz bosanske tradicije , njenih zakona i pravila. Pa
se Porti šalje odgovor da če se kao i do sada pridržavati starog zakona, te da će njene molbe
biti uslišene. Takođe poziva se i na historiju koja proizilazi iz povijesne uloge Bosne kao
rubne provincije u odbrani OC. Za bošnjake ukidanje janjičarskog reda znači uništenje
tradicionalne bisnaske odbrambene moći i totalnu devalvaciju njenih tradicionalnih uloga i
zasluga u odbrani carstva. Kao što smo već naveli neke bosanske elite izražavaju lojalnost
osmanskim vojnim reformama , i nažalost ova podijeljenost između baosanske elite će da
dovede do propadanja pokreta. Janjičarski red će biti ukinut surovim progonima i fizičkim
uništenjem personalnih predstavnika pokreta otpora.

Kritički uvid u osmansku politiku u Bosni - Politički program pokreta istupa sa stanovišta
Bosne kao cjeline – «bosanski narod» koji se sav «pobunio» predstavlja se kao akter
konfrontacije sa novom osmanskom politikom. Gradaščević poilitički projekat stavlja u drugi
plan, svoju legitmiaciju uspostavlja ističuči interese bosanskog naroda i Bosne kao cjeline.
Gradaščevičev pokret nosi u sebi sakrivenu sadržinu, on radikalizira upitnost legitimacijske
osnove osmanske državne politike u Bosni, te ističu da su dovedene u pitanje obje baze
legitimacije osmanske vlasti tardicija i islam. Jer po njima sultanove reforme nameću „novu
vjeru“ i „nove uredbe“ što je u direktnoj suprotnosti sa islamom i tradicijom kao temeljima
osmanske vladavine. U političkim ciljevima i pokreta se prepoznaje i bošnjačka svijest o
teritorijalnom integritetu. Svijest o vanjskoj, a prije svega, srbijanskoj opasnosti, kao i o
nemoći osmanske države da vojno zaštiti Bosnu, u bitnom će profilirati opću bošnjačku
solidarnost, sudjelovati u uspostavi političkog jedinstva i odrediti karakter bošnjačkih vojno-
političkih zahtjeva prema osmanskoj vlasti.

Zahtjevi prema osmanskoj vlasti:

U bošnjačkoj percepciji je nesposobnost osmanske centralne vlasti da Bosni osigura zakoniti

poredak i materijalni prosperitet za sve njene stanovnike.

U žiži kritike osmanske «unutarnje politike! stoji kritika prema osmanskoj namjesničkoj
strukturi u Bosni. Svo nasilje, uzurpacija zakona, neobuzdana politička samovolja,
nekontrolisano izrabljivanje stanovništva, sve je to u bošnjačkoj kritičkoj vizuri, njeno djelo.
Veziri koji daolaze u Bosnu da bi se obogatili nasilno oduzimaju imovinu nekih ljudi
izmišljajući razne razloge, na sirotinju vilajeta razrezuje teške namete, te namete narod
nemože izdržati. U Gradaščevičevom viđenju takva osmanska politika je i dovela do
nezadovoljstav stanovništva, svaki otpor je sankcionisan,a žalbe naroda još radikalnije
kažnjavana.

Koncepcija bosanske autonomije -

Zahtjevi pokreta za autonomiju su bili : 1.) očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne; 2.)
zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom; 3.) bosanski ekonomski suverenitet; 4.)
socijalno – pravni suverenitet ; 5.) zahtjev za političkim suverenitetom

1.) Očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne je podrazumijevalo garanciju da se sačuva

teritorijalni integritet i cjelovitost Bosanskog pašaluka u toj budućoj autonomiji.

2.) Vojna autonomija je podrazumijevala bosanski vojni suverenitet oslonjen na tradicionalnu

vojnu strukturu, prakticiran u samostalnoj bosanskoj volji da upravlja vlastitom vojnom moći,
s tim da bi se bošnjaci obavezali da u slučaju rata dati Porti 25 000 ljudi od svakog roda
oružja pod zapovjedništvom svojih starješina.

3.) Zahtjev za ekonomski suverenitet, podrazumijeva da se Porta ne miješa u upravu zemlje

(uprava porezima i teritorijem) , a za ove ustupke dobivaće godišnje 4000 kesa.

4.) Socijalno-pravni suverenitet je podrazumijevao da mi sami primjenjujemo šerijatsko

pravo, kao tadašnje pravo u državi, i da uređujemo društvene norme i odnose bez ičijeg
miješanja. Dakle socijalno-pravni suverenitet podrazumijevao je autonomiju djelovanja na
uspostavljanju socijalne sigurnosti , pravne izvjesnosti, unutarbosanskog zadovoljenja i mirne
egzistencije za sve njene stanovnike.

5.) Politički suverenitet je najvažniji, traži da bosanski narod sam bira vladara, odnosno
namjesnika i da on mora biti bošnjak ,čovjek iz Bosne. U doba osmanske vladavine nad
Bosnom ni jedan Bošnjak nije bio izabran za namjesnika,to su uvijek bili stranci koji su bili
slani iz Istanbula, i koji su ih nasiljem uništavali. Tražeči od Porte saglasnost na izbor
Gradaščeviča, za bosanskog vezira. Međutim iza njihove volje stoji cijela Bosna sa
bosanskom vojskom.

Autonomija i bosanska unutarnja politika - Gradaščevićeva unutarnja politika nakon

proglašenja autonomije morala je biti institucionalizovana, prije svega tu je institucija valije,
Divan i Savjet bosanskog vilajeta. Odnosi između divana i valije su se sastojali u davanju
savjeta ,dogovaranju ali respektirajuči valijnu samostalnost. Divan je mogao da donosi odluke
ali ih je pečatio valija. Postojale su još i institucije savjeta valije i vilajeta koga su činili glavni
komandant i i istaknuti broj erkana i ajana vilajeta.Sa takvom organizacijom bosanske vlasti
Gradaščevićeva unutarnja politika proizašla iz volje naroda, oslanjala se na interese svih
njihovih struktura i interesa Bosne kao cjeline. Od posebne je važnosti da su se i projekti
autonomije i unutrašnja politika zasnivali na osvještenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan,
etnički jednorodan bosanski narod, tek iznutra diferenciran različitim vjerskih
identifikacijama. Gradaščević će unutarnju politiku usmjeravati mjerama koje mogu voditi ka
homogenizaciji bosanskog naroda i prevladavanju njegovih unutarnjih antagonizama na
vjerskoj osnovi. Intencija pokreta je da se konstituše vojska koja će se boriti za Bosnu u
cjelini, ane za ovaj ili onaj narod. Zgovara ideju tolerancije i konergencije a tome najbolje
svjedoči ti šro će Gradaščević omogućiti da se otvori prva katolička škola u Bosni 1832,
izgradi crkva i župski dvor. U svojim bujuruldijama traži zaštitu sirotinje, otklanjanje svakog
nasilja, zaštitu hrišćanskog stanovništva. Gradaščevič če svojom unutrašnjom politikom
nastojati da prevlada izvore krize koji su zadesili OC. Zbog toga će osmanske vlasti u par
navrata od franjevaca da traže da ostanu vjerni Porti i da se distanciraju od Gradaščevića.

Osmanski odgovor - Za bošnjačko iskustvo samostalnosti u politici od presudne su važnosti

osmanski odgovori na bošnjački pokret. Osmanska vlast prozrijet će dublje značenje
autonomije Bosne, za bošnjačkim političkim individualitetom i etničkih osmanlija i njihove
pretenzije da vladaju Bosnom. Samostalnost Bosne vidi kao njeno otcjepljenje, pristanak i
prihvatanje tih zahtjeva bilo bi kao sklapanje ugovora sa drugom samostalnom državom što se
nesmije prihatiti, jer i druge provincije Osmanskog carstva tražitle bi isto.

Pokret je ugušen diplomatksim akcijama i na kraju vojnim sredstvima uz kasniju rigoroznu

sankcijsku politiku.Presudna konsekvenca antireformskog pokreta Gradaščevića jest poraz,
faktički tradicijom i zabrane autonomije Bosne pod Osmanskim carstvom, procesom
turcizacije bosanskih struktura vlasti, Bosna će izgubiti svoj autonomni status.

Bosanska autonomija i logos epohe – U bosanskim pokretima osporavanje legitimitacijske

osnove završava u radikalnom zahtjevu za anonimnim statusom Bosne, a ti je i razumljivo
ukoliko je ta politika izgubila svoju bazu u islamu i tradiciji, pa stoga ni osmanska država
nema više legitimacijskog prava na vladavinu Bosnom. Bosna želi autonomiju što
podrazumijeva vlastitu samostalnost i vlastiti izbor političkog poretka, očuvenje
tradicionalnih institucija moći i običaja u svim sferama života i pravo da Bosanci između sebe
biraju bosanskog vezira. Važno je istaći da i Gradaščevičev pokret nije išao da se odcijepi od
carstva, Bosna bi u toj državi trebala imati poseban položaj ali kao izdvojena jedinica.
Takođe bosanska elita moči želi da se egzistencijalno osugura i da se sačuva od namjesnika
koji su njihova imanja odnosili i nasiljem ih uništavali.

I drugi pokreti za autonomiju i oslobođenje Grka, Bugara, Srba, Albanaca govore da je

osmansko carstvo zahvaćeno procesima raspadanja. Na probuđenu samosvijest mnogobrojnih
etničkih grupacija, osmanska vlast će reagirati politikom univerzalnog unificiranja
vojnog,ekonomskog,i političkog poretka.

Historijski značaj Gradaščevićevog pokreta je u tome što na skrivene panturcističke ideje u

vojno- reformskoj politici, reagovao odbranom povijesne, političke i običajne individualnosti
Bosne. Gradščević svoj politički projekat za autonomiju Bosne dovodi u vezu sa etničkim
albanskim pokretom pod vođstvom Mustafe-paše-Skadarskog, djeleći sa njim slične motive i
političke zahtjeve.

Gradaščevićev pokret traži podršku u silama izvan OC, prvenstveno u Austriji, ali nažalost
bez uspjeha. Pokret je bez sumnje slijedio tradicionalizam i konzervativizam kako bi sačuvao
običajni poredak u Bosni. Kako Gradaščević nije znao za ideju sekularne konstitucije politike
i države, on je gradio ideju autonomije na restauraciji njene islamske obnove. On je vodio
politiku homogenizacije bosanskog naroda okupljenog oko ideje autonomije Bosne takođe
nije htio ostati izvan evropskog konteksta pa se oslanjao na Austriju.

Supstancijalna iskustva politike – Uzroci sloma pokreta zasnivaju se na sili koju je

primjenio sultan Mahmud, i njegovom odlučnom stavu, da se obračuna sa svim separatistima,
i onim koji su imali težnje bilo kakvoj samostalnosti. Znajući kolika je Osmanska sila,
bošnjaci su primjenili lukavstvo uma, diplomatske akcije i političke argumente. U
strategijskoj politici prema pokretu stoji da se bosanska vojska mora raspustiti a Bosna
integrisati u vojni režim općedržavne stajaće vojske.

Bez podrške evropskih država pokret će završiti kao unutarnja stvar OC. U pokušaju sinteze
politike, vojne moći i diplomatije sadržana su povijesna nova bošnjačka iskustva politike, a u
ta iskustva ulazi i iskustvo sa susjednim zemljama“slavenskih“ naroda i njihove političke
prezentacije sprem Bosne i muslimanskih bošnjaka.Dakle nisu mogli imati podršku od
M.Obrenovića jer je i sam zastupao neprijateljstvo prema Bosni i muslimanskim bošnjacima.

Sa projektom bosanske autonomije bošnjaci nastupaju kao državotvorni narod, tu je još svijest
o teritorijalnom integritetu Bosne, svijest o bosanskoj vojsci kao temelj bosanske državnosti.
Osmanska vlast je pobijedila samo zahvaljujući unutrašnjem razdoru bošnjaka i neiskustvu i
nedostatku diplomatske vještine Gradaščevića. Vojni i političlki poraz je podrazumijevao i
ekonomsko uništenje bosanske elite moći, tako je uništena ne samo ekonomska moć
Gradaščevića, nego i drugih protagonista otpora.

FRA ANTUN KNEŽEVIĆ

SAMOSTALNA I SLOBODNA BiH KATEGORIČKI IMPERATIV

Biografija - U drugoj polovini 19. stoljeća BiH se našla u žarištu interesa evropskih sila s
jedne strane, te Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s druge strane. Svima je bilo jasno da Turska
neće moći dugo upravljati Bosnom i da se radi samo o trenutku osobađanja BiH od turske
vlasti, ali velikim silama više je odgovaralo prisustvo Turske, nego formiranje jedne nove jače
slavenske države na Balkanu.

Srbija je planirala priključiti BiH, nakon njezinog oslobođenja ispod turske vlasti, svom
državnom teritoriju, kao njezin integralni državni dio. To se dalo uočiti u djelovanju svih
srpskih službenih i neslužbenih političkih struja. Pokret „ Ujedinjena omladina srpska“, je
postavio sebi za cilj da na osnovu istine , a pomoću nauke utvrdi i unaprijedi narodnost
srpsku u BiH. Dok kapetan Orešković u svoj plan oslobađanja uvrštava i zadatak da se razvije
svijest srpske narodnosti kod bosanskih muslimana. Srpska vlada pregovara otvoreno sa
službenim turskim krugovima o mirnom pripajanju BiH Srbiji, a kralj Milan otvoreno traži od
turske vlade da ga imenuje potkraljem, a kad to nije učinjeno zahtijeva ultimativno od sultana
upravu nad Bosnom. Znajući za rad srpskih političkih organizacija Austrija bila spremna
podijeliti BiH sa Srbijom po liniji Vrbas-Neretva.

Hrvatska koja se tada nalazila u sastavu Austro-ugarske monarhije, iako se zanimala za

sudbinu BiH, nikada nije mogla razviti političku djelatnost ravnu srpskoj. Ilirski pokret koji je
imao više općejugoslovenski značaj , ojačao je kod BiH katolika hrvatsku nacionalnu svijest.
Vatrene pristaše ilirskog pokreta u BiH su fra Martin Nedić, fra Ivan Franjo Jukić, fra Grga
Martić.

U vrijeme zasjedanja Berlinskog kongresa, kada je Srbija zatražila od velikih evropskih sila
da zauzme BiH, protiv toga usprotivili su se bh. franjevci i katolici, te šalju Martića u Berlin
sa zahtjevo da BiH zauzme Austro-ugarska s kojom je povezuje tradicija.

Pod uticajem svih vanjskih političkih agitacija i unutrašnjih napetosti u samoj BiH, nastje
oštra polemika o tome da li je BiH hrvatska ili srpska.

U Krvavoj knjizi, Knežević dokazuje svim Bošnjacima da različitost njihovih vjera ne smije
smetati njihovom narodnom jedinstvu. Dakle on zagovara međuvjersku konvergenciju u
Bosni i da politika suživota treba da bude temelj bosanske politike na prelazu između
osmanske prema austrugarskoj vlasti. On je govorio da je glavni razlog za suživot u Bosni ta
jedinstvena kultura, jedinstveno porijeklo bosanskog naroda. On je zastupnik teze da su
muslimani, katolici i pravoslavci ustvari svi pripadnici bosanskog,bošnjačkog naroda iako je
to već kraj 19.at. kada su ovi pokreti za etnizaciju skoro uspjeli pod Topla Osman pašom i
kada već dolazi do tog razjedinjenja na bosanske hrvate,srbe i bošnjake u Bosni. On kritikuje
osmansku vlast kao kolonijalnu, e ne prihvata ni AUG; kao neki dobru vlast. Glavni argument
za sve to je njegova konvergentna politika, taj bosanski etnosimbolizam,što podrazumijeva da
je Bosna država koja traje 14. St. Da je već u srednjem vijeku stvorila srednovjekovnu
samostalnu državu, da je imala svoje simbole, zastavu, grbove, i da je to sve trebala da bude
inspiracija za sve narode da budu ujedinjeni i da se zajedno bore protiv njihove osvajačke
vlasti , napada koji su se zahuktali od Hrvatske i Srbije. Suverenost i državnost Bosne on
dokazuje u Kratkoj povijesti kralja bosanskih, Padu Bosne i rukopisu Varica.
Poznavajuči dušu bosanskog naroda smatrao je važnim da prikaže njegovu slavnu prošlost,
ono što je nekad bio, a zatima kako je sada ponižen obespravljen i dotjeran do prosjačkog
štapa. Otvoreno je govorio kako se mora zaboraviti prošlost i misliti na bolju sutrašnjicu.
Posebno naglašava ulogu prosvjete u širokim narodnim masama kao najbolji način da se
svladaju postojeće suprotnosti među bosanskim kršćanima i muslimanima stoljećima
stvarane.

Dakle njegova glavna ideja je konvergencije između različitih vjerskih stratuma u Bosni, ne
priznaje etnizaciju, i zagovornik je teze o bosanskom svjetovnom etnosu. Smatrao je
potrebnim upoznati inozemni svijet sa sa teškim stanjem u BiH, da bi ga tako potakao na
pomoć.

GAVRO VUČKOVIĆ

Biografija – Rođen je 1826.god. kod Sanskog Mosta, a umro u Beogradu 1876.god. Kratko
se školuje u Sarajevu, i vraća se u rodno mjesto. U Bosanskom Petrovcu uči čitati i pisati,
1851 god. bježi u Srbiju, a zatim prelazi u Bihać gdje razvija trgovinu. 1858.god je izabran da
predstavlja bosanske pravoslavce, sveštenstvo i narod iz carigradske patrijaršije. Član je
medžlisa a od 1868.god radi kao poreski činovnik. U prisnim je vezama sa Topal-pašom zbog
čega je napadan od strane štampe, jedan je od prvih saradnika„ sarajevski cvjetnik“. Bio je
povjerenik srpske vlade nakon čega biva uhapšen i osuđen od osmanskih vlasti i prognan u
Bejrut, po nekim svjedočenjima u Siriju, bježi u Beograd gdje započinje novinsku i političku
kampanju protiv osmanske vlasti. Učestvuje u pripremanju hercegovačkog ustanka. Objavio
je dva spisa: Riječ krajišnika i Ropstvo u slobodi ili Ogledalo pravde u Bosni.

O bošnjaštvu i bosanskoj identifikaciji – Predstavnici Dabro-Bosanske zvorničke i dijela

raško-prizrenske eparhije na sastanku u Sarajevu, izabiru Gavru Vučkovića da njihove
eparhije predstavlja na carigradskoj skupštini. Po ugovoru on zastupa pravoslavno-hristjanski
narod u Bosni pri skupštini u Carigradu, uz platu od 3000 groša, a koja će se razrezati na
narod po kajmakamijama prema broju kuća. U svojoj prvoj fazi djelovanja, u političkom,
etničkom i jezičkom smislu izjašnjava kao Bošnjak pravoslavac koji živi u Bosni. Ona je
njegova otadžbina, govori bosanskim jezikom. Bio je jedan od prvih koji bosanske muslimane
odvaja od osmanlija pa ih naziva jednoplemenom braćom, pledirajući otklanjanje međusobne
nesloge i zavisti, naziva ih jednokrvnom braćom. Takođe ne upotrebljava ni termin Hrvati, pa
govori o Srbima i Katolicima , naziva ih Latinima. Kad govori o Srbima kaže pravoslavni
narod u Bosni.

Ka srpskoj identifikaciji i njene implikacije – Vučković postepeno napušta probosansku

poistovječenje, izraženo u predstavi egzistencije jednog, iako vjerski izdiferentiranog naroda.
Sada govori o braći Srbima, dobrim i poštenim, srpskom lijepom običaju srpskim narodnim
poslovicama,itd, deklarirajući se i sam kao Srbin. Sada se umjesto bosanske identifikacije
pojavljuje srpsko-etnička identifikacija pansrpskog karaktera, kao i identifikacija sa
panslavizmom. Ističe identičnost Srba iz Bosne i Srba iz Srbije. Sa ovakvim sada stavom on
kaže da bi najbolje bilo da sultan , lijepo prijateljski BiH,provincije ustupi kneževini Miloša
Obrenovića, a ne treba da zaboravi ni knjaza Nikolu Petrovića. Dakle odobrava pretenzije i
Srbije i C.Gore. On odjednom počinje da negira Bosnu kao državu, sada mu je oradžbina
Srbija, postaje zagovornik Velike Srbije. Sada kaže da je Srbin, da govori srpskim
jezikom.Kroz misao obrazovanih ljudi se moglo vidjeti kako dolazi do rascjepa bošnjačkog
etničkog jedinstvenog stratuma kao jedne cjeline, kako se postepeno urušavala sve do
njegovog konačnog ukidanja 1903.god. On sada Rusiju veliča,ona je za njega majka, velika
moćna sila. Smatra da će pod patronatom Rusije doći do sveslavenskog državnog ujedinjenja.

MUHAMED ŠAKIR KURTČEHAJIĆ

RANO BOŠNJAČKO PROSVJETITELJSTVO

Biografija - Muhamed Šakir Kurtćehić rođen je 1844. godine u Bijelom Polju. Sam se
obrazovao, čitajući knjige, naučio je turski jezik, i rano stupio u državnu službu. Na početku
svoje službeničke karijere bio je pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim radi pri sudu
Novopazarskom sandžaku. Biva prebačen u Sarajevo u vilajetsku službu da bi početkom
1868. godine bio postavljen za urednika zvaničkog lista «Bosna». Kraje 1868, uz saglasnost
Osman.paše ,pokreće svoj list „Sarajevski cvjetnok“. 1869. God. postavljen je za direktora
Vilajetske štamparije. Posao zvaničnog tumača obavljao je u vilajetskoj vladi. Bio je član
Vilajetske skupštine, a od početka 1872. godine i gradonačelnik Sarajeva. Obolivši od
tuberkuloze, po savjetu ljekara odlazi u julu 1872. godine u Beč na liječenje, gdje i umire.

Značajne su tri ideje: ideja prosvetiteljstva, patriotizma i novinarstva.

Provedene reforme su: Vojno politički poraz bosanskog pokreta, nije zaustavio sprovođenje
osmanskh reformi. Ukidaju kapetanije, a umjesto nje se uvodi muteselima, koja nije
nasljedna. Zatim se ukida spahijski red, a pod vezirom Vedžihijom dolazi do vojne
reorganizacije spahijske strukture, tako da su spahije iz sedam sandžaka podijeljene na četiri
alaja(puka). Ukidaju se i poštanski tatari, a uvode pošta, koja jednom nedeljno ide iz Sarajeva
u Carigrad. Uvodi se i pravilnik o pasošima, morali su ih imati svi koji putuju iz jednog
kadiluka u drugi ili u inozemstvo. Zabranjeno je pisanje isprava na običnom papiru,a uvodi se
korištenje državne hartije sa žigom. Muslimani su morali nositi reformsko odijelo (fes,setru-
kaput i pantalone). Počinju se formirati provincijski,sandžački i kadilučki medžlisi. Određeno
je da harač kupe duhovnici konfesija. Radi srpska škola,pa se odličuje da se formira fond za
njeno izdržavanje. Izgrađuju se putevi, donešen je zakon da sinovi i kčeri nasljeđuju zemlju
na jednake dijelove bez plačanja tapijske takse. Donešena je naredba da nemuslimani ne smiju
kupovati kuće od muslimana. Formira se trgovački sud koji je morao biti multikonfesionalan.
Sredinom 1854 otvorit će se prva apoteka u Sarajevu, dovršena je i katolička crkva. Zpočinje i
provođenje telegrafskih vodova kroz Bosnu.

1863.god je osnovano srpsko društvo koje je uzelo sebi za zadatak da umjesto Vlah uvodi ime
Srbin, a sarajevski katolici su osnovali društvo da iskorjenjuje Šokac, a uvodi ime Hrvat.

Takođe provincija se više ne zove Elajet nego Vilajet, a upravno Vilajetsko viječe je takođe
bilo multikonfesionalno. Pored ovog vijeća bilo je još jedno koje se sastajalo jednom godišnje
a činili su ga izaslanici svih sedam BiH sandžaka. I sandžačka organizacija je bla slična, imali
su okružni sud, okružni trgovački sud, odjeljenje za finansije , izarada akata isl. 1866 se
formira i Vilajetska štamparija, štampa se „Bosanski vjesnik“ i list „Bosna, štampaju
uredbe,zakone, školske knjige idr. Osman – paša osniva čitaonicu, srednju
školu(ruždija),administrativno-upravnu školu, osniva se i katolička pkola na preporuku fra
Grge Martića. Srpska crkveno-školska opština osniva i srednju školu, katolici osnivaju
„realnu školu“, a 1866 dvije engleskinje će osnovati sarajebsku školu za žensku djecu.

Formiraju se i akcionarska društva, gradi se vojna bolnica, pravoslavna crkva, građanska

bolnica, pripravna vojna škola. Može se uočiti da su osmanske reforme zahvatile sve sfere
bosanskog života i vojne i administrativno- političke i duhovno-kulturne. Reforme sa sobom
donose uništenje tradicionalne bošnjačke elite, vojne,poilitičke, ekonomske i kulturne moći.

U ovom periodu se jalja i Kurtčehajić. Obrazovani bošnjaci su visoko vrednovali ljudsko

znanje, a Kurtčehajić uvodi nove elemente inspirisan evropskim prosvetiteljstvom.
Obrazovani bošnjaci su uglavnom pisali na turskom jeziku, a on želi da znanje približi
narodu, na raspolaganju ima štampariju

Motivi prosvjetiteljstva - U Kurtćehajićevom poimanju prosvjetiteljstvo je način života u

njegovu totalitetu. Izdižući razum na pijedestal najviše vrijednosti, on će radikalnoj kritici
podvrći raširenost zabluda, sujevjerja, dogmi, predrasuda.

Pored kritike sujevjerja, predrasuda i zabluda, u krug njegove prosvetiteljske kritike ulazi:
opća ljudska indolencija prema sticanju znanja i obrazovanosti, averzija prema školi i
školovanju, raskalašeni, dokoni život prepušten jednokratnosti hedonizma, svakovrsnoj
ispraznosti i lijenosti duha, ignoriranje ili potpuna amnezija izvorne narodne tradicije. Iza
svih ovih parcijalnih kritika stoji jedna temeljna kritika – prosvjetiteljska kritika neznanja
uopće. U Kurtćehajićevom poimanju neznanja je «jedno zločinstvo», «najjači neprijatelj<<.

Međutim njegova kritika nema samo negativni momenat, već sadrži i pozitivne motive
evropskog prosvetiteljstva kao što su ideja razuma, građanske jednakosti pred zakonom koji
zastupaju svačije pravo i koji jednako važe i za siromaha i za jakog i nejakog, ideja
državljanskih prava, odnosno sve ideje koje je zagovaralo francusko prosvetiteljstvo.

Tu je i klasični prosvjetiteljski motiv vjere u sposobnosti svih ljudi i naroda, bez obzira na
razlike između njih, da dopru do svjetla razuma. Motiv klasične prosvjetiteljske vjere u
napredak, recepcija nauke i njen neprestani razvoj.

U njegovom poimanju prosvjetiteljstva nalazi se još jedna ideja – ideja tolerancije, koja se
iskazuje, prije svega, kao ideja međuvjerske tolerancije, načijem se temelju može graditi ethos
bratstva, zajedništva i međusobne ljubavi između ljudi i naroda. Iza te međuvjerske
tolerancije stoji fundamentalna misao: bosanska samosvijest i svijest o
bosanskohercegovačkom individualitetu unutar Osmanskog carstva.

On kaže da se treba osloboditi starih predrasuda i da jedni drugima bratski ruku pruži ne
gledajuči koje koga vjerozakona, on prihvata ideju građanske jednakosti, ali on još Bosnu ne
vidi izvan OC. Tu iskazuje svoj patriotizam koji ima transbosanske dimenzije, obilježja. On
voli Bosnu divna je i najbolja, ali samo kao dio Osmanske imperije, i mimo toga on ne vidi
sudbinu Bosne, dakle on je tipični politički konformista jer prihvata pozicije vlasti.

Žurnalizam i sloboda - Pored obrazovnih institucija u Kurtćehajićevom iskustvu novine su

glavni medij prosvjetiteljske akcije. On je bio zastupnik da će se prenošenjem znanja na
mase ,kroz pokretanje časopisa, biblioteka, čitaonica, omogučiti da se znanje prenese sa
elitističkih krugova na široke narodne mase. Novine su, kako to on kaže, sredstvo da interese
države zastupa, one služe opštem mišljenju, novina je tu da na sve dobro i zlo motri i da
onoga koga se tiče opomene i od zla odvraća i na dobro upućuje. I u svemu tome novine i
novinarstvo imaju, prije svega, prosvjetiteljsko-edukativnu svrhu.

U odnosu na vlast i politiku, Kurtćehajić zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo koje se

umjesto partikularnih interesa, drži istine.