AUTI KROZ HISTORIJU

Ništa ne traje vječno pa ni lojalnost kupaca određenoj marki automobila koja se

generacijama provlačila kroz obiteljski vozni park. Tisuće imena prodefiliralo je
kroz autoindustriju s nadom višegodišnjih preživljavanja. Neki proizvođači poput
Tuckera bili su preambiciozni s radikalnim idejama na koje kupci i konkurencija
nisu bili spremni. Edsel i DeLorean potrošili su financijske zalihe zapevši na
početku prije nego što su kupci shvatili da je početak zapravo i kraj priče. Prodaja
automobila raste i opada zavisno od niza varijabli, poput cijena sirovine, troškova
proizvodnje, troškova rada, cijena nafte, kamatnih stopa… Mnogo malih
proizvođača automobila nestalo je sa scene jer malim serijama samo jednog modela
nisu mogli konkurirati velikima, poput GM-a ili Forda, a kojima pak nisu bili
dovoljno interesantni da bi ih kupili. Interesni brakovi u kojima se više proizvođača
udruživalo s ciljem smanjenja troškova proizvodnje dijeljenjem istovjetnih dijelova
krenulo je još šezdesetih u Engleskoj i kupci su to trpjeli do kraja osamdesetih, kad
je taj sustav kolabirao, a nekadašnji ponos Otoka završio u cijelosti u stranim
rukama. Bez ispaljenog metka izgubili smo Triumph, Austin, Talbot, Morris…
Tzv. ‘badge engineering’ ili politika istog automobila različitog imena, pokrenut
devedesetih godina prošlog stoljeća, bazirao se na praksi izrade baznog modela
unutar cijele lepeze različitih imena, što je naposljetku za neke rezultiralo
bankrotima. Posebno je u tome bio vješt General Motors, koji je tako uspio uništiti
Oldsmobile, Pontiac, Saturn, a kumovao je i kod gašenja Saaba. Chrysler je u
propast povukao Plymouth i Dodge. Ford je, primjerice, riješio Mercury. Maybach
je pojela ambicija s ciljem da bude bolji od Rolls Roycea, a Lancia je na najboljem
putu da nestane zauvijek zahvaljujući Fiatu koji je izgubio identitet u težnji
osvajanja američkog tržišta. Automobil je već godinama moćno sredstvo političke
manipulacije širokim masama, a o preživljavanju marki zapravo odavno više ne
odlučuju kupci.    

Navodno su se vlasnici NSU RO80 pri susretu svojim automobilima na cesti

pozdravljali dizanjem prstiju ruke u zrak. Broj prstiju označavao je broj
promijenjenih motora u revolucionarnome modelu marke koju je otjerao u bankrot.
Motor RO80 je lagan kao četverocilindraš, ne troši više od šesterocilindraša, a
pruža kao osamcilindraš! Osim motora, bio je tu i prvi put ugrađeni McPherson,
servo upravljač, selektivni automatik, četiri disk kočnice, svjetla za maglu,
‘rikverc’ svjetlo, halogena svjetla itd. NSU je bahato nudio garanciju za inovativni
Wankel motor od 30.000 km ili šest mjeseci! Cijenom je RO80 bio skuplji od
Citroena DS21 i Opel Admirala. Početna euforija trajala je vrlo kratko i pretvorila
se u noćnu moru već kod prve serije kod kojih su nakon 15.000 km odlazile brtve,
svjećice, ležaj klipa, zabilježeni su pregrijavanje motora, problemi s paljenjem itd.
Garancijski troškovi doslovno su pojeli svu zaradu marke. Za NSU je Wankel bio
preskupa tehnološka utopija, a to im je izračunao VW kojemu se nije uklapao u
vizije rasta budućeg koncerna. Odlaskom sa scene 1977., RO80 je u ropotarnicu
povijesti povukao i marku sa stoljetnom tradicijom.