Neokolonijalizam

Svima nam je poznata Afrika i njena tužna povijest. Kolonijalizam je odnos

vladanja u kojem manjina upravlja svime što većina posjeduje. Proces
kolonijalizacije je započela krajem 19. stoljeća Belgija, a Belgiji su se ubrzo
pridružile Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Portugal, Italija i Španjolska.
Nakon drugog svjetskog rata započela je dekolonijalizacija. Umjesto stvarne
dekolonijalizacije, na područje Afrike su došle multinacionalne kompanije.
Švedski političar Dag Hammarskjold je pokušao zaustaviti krađu afričkih
resursa, no nažalost njegov zrakoplov se srušio 1961. godine te je on poginuo.
Premijer Konga Patrice Lumumba je također pokušavao istjerati te velike tvrtke
zbog izrobljavanja naroda i krađe resursa, no nažalost su ga „nepoznati
napadači“ ustrijelili te iste godine. Samo dvije godine kasnije je i predsjednik
Togoa Sylvanus Olympio ubijen. Obadvojici je bilo zajedničko to što su odlučili
izbaciti multinacionalne kompanije iz svojih država. Navedeni događaji su
umirili Afriku dok se nisu pojavili revolucionari i aktivisti.
Revolucionar Solomon Kalushi Mahlangu je uhićen i ubijen zbog sumnji na
terorizam. Njegove posljednje riječi su bile: „A luta continua“, što u prijevodu
znači „Borba se nastavlja“. Njegova smrt je razbjesnila cijelu Afriku, no i dalje
nije došlo do značajne promjene. Aktivista Griffithsa Mxengea su također
„nepoznati napadači“ nasilno ubili noževima. Ubijen je okapi noževima, a ne
vatrenim oružjem jer se na taj način moglo optužiti afričke bande za smrt.
Joe Slovo je zajedno za aktivističkom grupom htio zaustaviti multinacionalnu
tvrtku De Beers od krađe južnoafričkih dijamanata. Opet je sve isto završilo.
Aktivisti su ubijeni, a Joe Slovo i njegova supruga Ruth First su protjerani pod
optužbom za veleizdaju iz Južnoafričke Republike. Ruth First je i dalje djelovala
protiv multinacionalnih kompanija sve do 1982. godine kada su je „nepoznati
napadači“ upucali. 1986. godine je Afrika dobila pomoć iz Švedske. Olof Palme
je odlučio pomoći Africi u borbi protiv multinacionalnih kompanija, ali ubrzo su
i njega usmrtili nepoznati napadači.
1993. godine je ubijen aktivist Chris Hani, ali ovog puta je bio poznat ubojica.
Naručeno ubojstvo je izvršio Janusz Walus. Isprva je dobio samo 5 godina
zatvora, no 2000 godine je ipak pod pritiskom javnosti bio osuđen na doživotni
zatvor. Od dosad spomenutih 9 ubojstava samo je jedno riješeno.
Najnoviji slučaj ovakve smrti u Africi se dogodio 2021. godine. Tanzanijski
predsjednik John Magufuli je prekinuo izvoz tanzanijskih resursa. Njegova smrt
je objavljena 17. ožujka 2021. godine, a 17 dana prije toga je misteriozno
nestao. Poslije je rečeno da je preminuo od misteriozne bolesti.
Nakon svih ovih ubojstava jasno je da kolonijalizam i dalje postoji. Svatko tko je
pokušao zaustaviti izrobljavanje i krađu afričkih resursa je preminuo u
sumnjivim okolnostima. Ubijeni su čak i oni ljudi koji su se javno pobunili. Zapad
se i dalje hvali svojom velikodušnošću i spremnošću za pomoć Africi. Ponosni su
na to kako su zaustavili širenje komunizma u Africi te da im svakodnevno
pomažu u daljnjem razvoju. Uspostavili su prividnu demokraciju u Africi, a
ustvari su samo prikrili svoju krađu.
Jedna od tri žarulje u Francuskoj gori zahvaljujući ukradenim Nigerskim
uranijem. Zašto bi Niger izvozio sav svoj uranij ako čak 82% njihovog
stanovništva nema pristup električnoj energiji te se postavlja pitanje- gdje je taj
novac koji Francuska plati Nigeru za izvoz uranija?
Ista stvar je i sa Velikom Britanijom i SAD-om. SAD uspostavlja svoju
demokraciju po cijelom svijetu i tako na taj način upravljaju većinom svijeta.
Britanski parlament je prisilio afričke vlade da im daju nekontroliran pristup
svojim resursima. Smatra se da kontroliraju gotovo bilijun dolara vrijednosti
afričkih resursa.
Afrika je po resursima daleko najbogatiji kontinent na svijetu, no nikad se neće
moći napredovati jer cijeli Zapad krade njihove resurse, iako im svaku godinu
šalje ekonomsku pomoć. Problem je što desetorostruko više uzimaju od onoga
što daju.