U 21. stoljeću uobičajeno je da se dnevnici pišu na internetu i da ih mogu čitati svi "surferi".

Prije računalne revolucije

dnevnici su bili puno intimniji i skrivali su tajne svojih vlasnika. Nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata Otto

Frank je objavio roman "Het Achterhuis". Taj naslov na hrvatskom jeziku znači nešto poput "kuća u pozadini", a naši

izdavači koriste "Tajno sklonište". Riječi negove kćeri postale su popularne tek nakon američke ekranizacije u filmu "The

Diary of Anne Frank" snimljene 1959. godine. Od tada "Dnevnik Anne Frank" preveden je na više od šezdeset jezika,

njen se lik pojavio u desetak filmova i bezbroj internet stranica. U Hrvatskoj je "Dnevnik Anne Frank" obavezna lektira u

osnovnoj školi. U nastavku članka možete pročitati biografiju Anne Frank, komentar dnevnika, isječke iz dnevnika,

preporučene linkove i popis izvora za ovaj članak.

Priča o Anni Frank i njenoj obitelji

Otto Frank i Edith Hollander vjenčali su se 1925. godine u Aachenu. Sljedeće godine rodila im se prva kćer Margot Betti,

a 12. lipnja 1929. rođena je Annelies Marie (poznatija kao Ana). Živjeli su u Frankfurtu na Majni. Otac je porijeklom iz

liberalne židovske obitelji, a sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao njemački vojnik na zapadnom bojištu. Zbog

zasluga stigao je do čina poručnika. Majka Edith je bila njemačkog porijekla. Obitelj je živjela relativno dobro jer je otaci

imao dobar posao.

Tijekom 1920-ih godina u Njemačkoj sve više utjecaja imaju nacisti, a oni ustrajno rade na antisemitizmu. Miješani brak

Njemice i Židova bio je u nacističkim očima posebna sramota. 1933. godine vlast u potpunosti preuzima Hitler i time

započinje doba progona. Bračni par Frank te godine počinje tražiti stan u Amsterdamu, a otac je već dogovorio posao u

nizozemskoj tvrtci.

Obitelj Frank živjela je u Amsterdamu bezbrižno sve do njemačke okupacije Nizozemske u svibnju 1940. godine. Odmah

su započeli progoni Židova, a širile su se vijesti da će svi Židovi biti otpremljeni u logore u Njemačkoj. Otac je prema

najnovijim informacijama pokušao pronaći veze kojima bi svoju obitelj premjestio u neku sigurnu državu. Ciljevi su mu

bili Španjolska, SAD, Kuba, ali trud je bio uzaludan. U dogovoru s majkom krenuli su tražiti skrovište u Amsterdamu. U

lipnju 1942. godine Margot prima poziv za radni kamp u Njemačkoj. Cijeloj obitelji prijeti uhićenje ukoliko se ne javi.

Tada je "Tajno skrovište" već bilo pripremljeno za prihvat obitelji Frank i obitelji van Pels. 

Tajno se skrovište nalazilo u napuštenom dijelu tvrtke u kojoj su radili Frank i von Pels. Ulaz je sakrivala velika pomična

polica za knjige. Obitelji su ušle u skrovište 6. srpnja 1942 godine. U sklonište je ušla obitelj Frank (Otto, Edith, Margot,

Anne) i obitelj von Pels (Hermann, Auguste i njihov sin Peter). Posljednji je ušao obiteljski prijatelj, zubar Fritz Pfeffer.

Pomagali su im Miep Gies, Johannes Kleiman, Victor Kugler i Bep Voskuijl. Oni su se brinuli da sakriveni dobiju

namirnice, odjeću i sve drugo što im je bilo potrebno.

U sljedećih nekoliko godina ta je osmorka zajedno živjela, zajedno disala. Morali su se priviknuti na nedostatke i

iritirajuće navike drugih. Morali su se boriti sa tri tinejđera koji su odrastali. Posebno su morali paziti da se danju ne čuju
nikakvi zvuci iz njihovog skloništa kako ih radnici i susjedi ne bi čuli. Noću su morali paziti da ih nikakvo svjetlo ne izda.

U velikim su problemima bili i njihovi pomagaći koji su svim silama trudili da ih redovito ospkrbe sa potrebnim stvarima.

Vrijeme su trošili uglavnom na čitanje i praćenje novosti na radiju. Od svojih pomagaća su doznali da nacisti provode

mnogo racija i otkrivene Židove deportiraju na istok Europe. Pretpostavljali su da ih tamo ubijaju. Živjeli su u velikom

strahu da ne budu otkriveni. Veliku im je radosto donijela informacija da su se saveznici iskrcali u Normandiji i da

napreduju prema njima. Vjerovali su da će uskoro biti opet slobodni.

4. kolovoz 1944. godine je bio sudbonosni. Ispred njihove zgrade zastao je automobil iz kojeg su iskočili njemački SS

časnik i trojica nizozemskih policajaca. Krenuli su direktno prema skrivenom skloništu. Netko ih je izdao! Prvo su

zatvoreni u amsterdamski zatvor, a zatim u rujnu deportirani u logore na istoku. Destinacije su bile Bergen-Belsen i

Auschwitz.

Otto Frank je nakon rata napisao: "Nikad neću zaboraviti trenutak kada smo sedamnaestogodišnji Peter van Pels vidjeli

grupu odabranih ljudi. Peterov otac je bio jedan od njih. Dva sata kasnije ugledali smo kolica s njihovom odjećom."

Anne i Margot umrle su u ožujku 1945. od tifusa i neishranjenosti u logoru Bergen-Belsen. Majka je umrla u Auschwitzu

također od tifusa, a jedino je otac doživo oslobađanje 27. siječnja 1945. Peter van Pels je umro u Mathausenu 4. svibnja

1945. od iscrpljenosti. Otto Frank se vratio u Amsterdam 3. lipnja 1945. godine. Već na putu kući doznao je za smrt

žene, ali je u nadi ispitivao preživjele logoraše u potrazi za kćerima. 18. srpnja preživjele sestre Brilleslijper potvrdile su

mu smrt Margot i Anne.

O dnevniku

Anna Frank je za svoj trinaesti rođendan dobila dnevnik. Prvi je unos upisala u nedjelju, 14. lipnja 1942. godine, a

posljednji u utorak 1. kolovoza 1944. godine. U unosima piše o stanju u Nizozemskoj, skrovištu, ljudima s kojima se

skriva, nevoljama, strahovima, ljubavi i tuzi. Svaki unos ustvari predstavlja pismo - počinje rječima "Draga Kitty", a

završava s "Tvoja Ana". Anna je željela postati spisateljica i 1944. godine je promijenila većinu prvobitnih unosa. Verziju

koju mi čitamo je nakon rata sastavio njen otac i naziva se verzija "C". Prva verzija je bila "A", a verziju koju je Anna

preradila nazivamo "B".

Otto Frank dugo vremena nije imao snage pročitati dnevnik, a po prvom čitanju je uvidio da je njegova kćer imala

talenta za pisanje. Pripremio je dnevnik za objavljivanje, ali je pritom izdvojio neke dijelove koji su bili preintimne naravi.

Objavom dnevnika ostvario je želju svoje kćeri koja se baviti pisanjem.